i
Ivan Aralica
Ivan Aralica
Ambra
Književna biblioteka
AMBRA
Urednik Josip
Pavičić
JL
Na predlistu i zalistu
Karikatura akademskog slikara i grafičara Marija Jurjevića objavljena 13. studenoga 1992. u Globusu Lektura
Zlatko Crnković Kompjutorska priprema
LASERplus d.o.o., Zagreb Mirela Mikić Muha
2001. Naklada Pavičić, Ivan Aralica
\
J^i
Roman s ključem
>JL
J^
PI.E Pretiskivanje ili bilo kakvo umnožavanje ove knjige, kako u cjelini tako i u dijelovima, bez suglasnosti nakladnika nije dopušteno.
Zagreb 2001
Dok je Marija iz Magdale živjela svjetovni život, na njegu je svoje lijepe duge kose, kako bi oko sebe širila razbludne mirise, potrošila mnogo masti i mirišljavih vodica. Na svoje zamamne prame, kupujući ambru, mošus i sve moguće mirise potrošila je trista zlatnih dukata i svu silu bakrenog novca. I ne samo to, nego je u iste svrhe proharčila mnogo zlata, srebra, svile i dragog kamenja. Tako je sve svoje imanje spiskala u obilnim gozbama, u oholu ruhu i u preskupim darovima. Ako bi se našao netko i ukorio je da se pretjerano kiti i da je rasipna, oni koji su s njom bludničili i trošili njen novac, rekli bi mu da je pas i neka ne reži i ne laje. Ti bludnici i muktaši ne samo što su je branili od prigovora pametnih ljudi, nego su joj se i klanjali kao kakvom božanstvu. A kad je Marija iz Magdale od svega svoga bogatstva Isusu dala ono što je preostalo, hljeb kruha i vrč vina, da nahrani i napoji svoje učenike, pošto je iz nje istjerao sedam zlih duhova i uveo je u življenje svetog života, i bludnici i muktaši povikaše na nju da uludo rasipa svoje bogatstvo i svoju ljepotu. Ardelio Della Bella, redovnik Družbe Isusove
RAZGOVORI I PRIPOVIJEDANJA
U Zagrebu je, kao i uvijek dosad na početku jeseni, poslovna i politička zbrka, a htio sam započeti pisanje nove knjige. Veronika je čitavo ljeto provela u Zadru dok sam ja ne znam koliko puta išao iz Zadra u Zagreb i, nakon nekoliko dana, natrag. Bez nje, uz sve ostalo, u zagrebačkom stanu moram voditi računa jesam li, prije nego ču izići u grad, zatvorio balkonska vrata, što po Veronikinoj uputi moram svaki put učiniti, jer se nikad ne zna, ni usred ljeta, hoće li zapuhati neki gadan vjetar. Briga oko tih vrata silno me dekoncentrirala. Svakog vraga mogu zapamtiti, a to zapamtiti ne mogu. Majku već tri mjeseca nisam vidio, moj je auto u Zadru, pa ne mogu na kraće izlete oko Zagreba, i još je mnogo toga pokidanog, nepovezanog i rasijanog. Zato sam odlučio otići u Trogir i vidjeti majku, a na povratku svratiti u Zadar, sjesti u svoj auto sa svojom ženom i dovesti je u Zagreb, da ne moram brinuti hoće li nevrijeme, dok sam odsutan, zalupiti balkonskim vratima i smrskati stakla. Tu ću se, za stolom ispred prozora kroz koji se vide krovovi i oblaci, smiriti i usred zbrke, koja mi kao ni do sada neće smetati, u ljekovitu miru pisati još jednu knjigu. Zaboravio sam reći, vjerojatno stoga da to izdvojim i naglasim, kako u Zadru namjeravam posjetiti prijatelja s kojim se družim više od trideset godina, još od onih vremena kad je on bio ravnatelj vjerske a ja svjetovne škole, iz vremena kad sam dolazio do spoznaje da je komunizam, i u onomu što je trebao biti i u onomu što je postao, samo ambra, crna, mirišlji-
va, smolasta i polutekuća izlučevina iz jetre, žuči i crijevnih žlijezda velike ulješure, neke vrste kita, i da mi se, jer je ambra samo izmet, ma koliko mirisala, treba vratiti vjeri, zavjetu i mukama otaca i u nastavku njihova neveselog života naći opravdanje svom neveselom životu. Lovim ga na njegovu osobnom telefonu, ali se taj telefon već duže vrijeme oglasi sa dva znaka i ušuti, ne znam zbog čega. Moram ga vidjeti ili se bar s njim dogovoriti da se vidimo, ni na pola ni na čitav sat, već na čitavu večer, od sutona do pola noći. Poželio bih mu da smogne hrabrosti i križ, koji je sam sebi stavio na pleća ili mu ga je tamo stavio onaj komu služi, ne znam, iznese na vrh Golgote, a kad se tamo nañe, obilje snage i strpljenja da izdrži i podnese sve što ga tamo čeka, a zna se što na vrhu Golgote čeka onoga koji je donde na leñima donio križ.
Ne zbog sebe, jer ja drijemam u vožnji, nego zbog Jure, odlučio sam negdje stati, popiti kavu, odmoriti se i potom nastaviti put. Zaustavili smo se pred dvjema krčmama i nastavili bismo se i dalje svraćati da nismo shvatili kako se krčmarima u postturističkoj sezoni ne ustaje rano iz postelje da bi ugostili rijetke putnike. Kavu ćemo s mlijekom popiti tek u Borovoj Šumi, sredokraći našeg današnjeg puta, gdje su i pivnica i zalogajnica otvorene cijele noći. Pivnice koje rade čitavu noć u svitanje se, kad u njih svratiš i sam neispavan, doimlju pospano, umorno i sumorno. Čaše u rukama konobara, kad se meñusobno kucnu ili se sudare sa slavinom, pladnjem i praonikom, nemaju rezak zvuk stakla. Oglašavaju se muklim zvukom, kao da su od terakote. Voda iz česme ne pljušti, izlijeva se u nijemom mlazu poput maslinova ulja. A konobari, u manjem broju nego ih na tim mjestima radi po danu, njih dvoje, najviše troje, gledaju u vas kao da ste im upali u spavaonicu, otkrili im plahtu s lica i zamolili da vas posluže kavom. Krmnu glavom u znak da su vas ra-
zumjeli, okreću se prema automatu i nešto tamo petljaju, a ti postaješ uvjeren da će kava stići kad stigne. Možeš ostati naslonjen na šank, a možeš i za stol sjesti. U oba slučaja čekaj, šuti i ničim ne remeti jutarnji san onima koji noćnog sna nisu imali. Jura je sjeo za stol i čekao naše kave. Ja sam na šank pored kase stavio krupnu novčanicu. Dovoljno, koliko god kave i ostalo što kupim bude koštalo, kako bi konobar mogao naplatiti račun, vratiti mi ostatak novca i pri svemu tomu ne izgovoriti ni riječi. Neka mu bude, neka čovjek samu sebi priušti idealne radne uvjete: istovremeno i raditi i spavati. Dok konobar priprema dvije kave, što će s rukama pospana čovjeka trajati tri puta duže nego da je budan, odlazim do kuta gdje po danu, kad je pivnica u punom pogonu, sjedi blagajnica. Okrećem stalak smješten iza blagajničina sjedala i gledam što je na njemu ostalo neprodano od jučerašnjih dnevnih novina. Ono što nalazim, čitao sam, i prelazim na pregled tjednika. Meñu njima su oni koje sam čitao minulih dana, oni koje ne želim ni dotaknuti, da ne bih uprljao jagodice, i tjednik »Provincijal« koji prvi put vidim. Nisam ni čuo da izlazi, što nije nikakvo čudo, jer ti tjednici niču kao gljive nakon kišnih dana, a vijek im je trajanja, otprilike, kao vijek trajanja rasne gljive luñače. Ne bih ni »Provincijal« gledao da mu na naslovnoj stranici ne vidim ime grada u kojem ga tiskaju. Gledam tko ga izdaje i koliko brojeva tog tjednika ima u pretincu. Odlučujem se na kupnju sva četiri broja, da usput pročitam, ako se što ima pročitati, i da se obavijestim što ima novo u gradu gdje stoji moja kuća i moja duša, bez mog tijela. E, luda moja glavo, zašto ti nije bilo dovoljno da sjediš u svojoj kući i sadiš kupus u svom vrtu! Čim smo popili kavu, sjeli smo u auto i napustili Borovu Šumu. »Provincijal« nisam počeo čitati, jer je vidljivost bila slaba i jer mi se nije dalo čitati tako rano, što ću, znao sam, danas najviše raditi. Tek pred Udbinom, kad se potpuno razdanilo, počeo sam »Provincijal« listati od broja do broja i čitati od naslova do naslova, od jednog do drugog autora. Vidim da 9
je broj autora malen, samo nekoliko ljudi, a broj naslova koje bi valjalo pročitati još manji. Da netko drugi na mom mjestu lista »Provincijal«, netko tko ne poznaje provinciju i napore tamošnjih entuzijasta da u svom gradu naprave nešto slično onomu što nastaje u velikim središtima, rekao bih ovoj nekolicini novinara: »Što vam je to, momci, trebalo. S tom trkom ni na kakav cilj nećete stići.« Ja, koji cijenu tih napora poznajem, komu je znana muka izrastanja iz doline da bi se dosegnuli vrhunci, to nisam rekao. Ja sam momcima zaželio uspjeh i svako dobro. Poželio sam ih vidjeti i reći im da nastave, pa dok se bude moglo, ništa ne smeta ako vijek »Provincijala« ne bude mnogo duži od vijeka gljive luñače. Jer u toj ludosti ima zrno mudrosti, a u toj kratkotrajnosti ima žica vječnosti. Ima nastojanje i nastajanje! Uskoro, već kod Gračaca, bio sam skupini nadobudnih momaka zahvalan na dobrom štivu. Kroz sva četiri broja provlači se nešto slično polemici izmeñu Žepe Bevande, trenutačnog predsjednika, i novinara Ivana Vukelje. To štivo, koje polemika i jest i nije, taj tuk na luk i taj tuk na utuk, to nadmudrivanje riječima i to parničenje odgovorom na odgovor od prvog do četvrtog broja tjednika grade priču koja govori o čemu već govori, ali koja uz to govori i kako se sve priče na ovom svijetu pričaju iz kuta onog tko ih priča. Nepristran kut gledanja na ono što se zbilo ne postoji. Priče iz našeg života koje smo sami ispričali prividi su, himere su koje smo sami stvorili, da bismo se obranili od neugodnih posljedica onoga što se zbilo i u vrijeme kad se zbilo i u vrijeme pričanja i prepričavanja. Zato sam momcima iz »Provincijala« na izlazu iz Gračaca, kad sam pročitao sva četiri tuka na utuk, bio zahvalan.
U prvom broju »Provincijala«, u uvodnom dijelu razgovora sa Žepom Bevandom, tek izabranim predsjednikom, novinar opisuje ugoñaj na izletničkom brodu »Glavoč«, dok plovi kroz Kornatski arhipelag i vozi gosta, Žepu Bevandu, i njegove domaćine, tridesetak žena iz udruge »Društvo obožavateljica Žepe Bevande«, koje su sudjelovale u predizbornoj promidžbi za svog idola i kojima je idol, da bi im se zahvalio, došao u goste. Meñu članicama veselog društva je i, neizostavan u ovakvim prigodama, saborski zastupnik Šime Štrban, uz novoizabranu zastupnicu Hildegardu Zavrtnik, koja je najzaslužnija za obnovu i predizbornu djelatnost veselog ženskog društva u korist izbornog pobjednika. Žepe je ganut svojom pobjedom i htio bi zahvaliti svakom tko je toj pobjedi imalo pridonio. Postupa onako kao što u sličnim prilikama postupaju svi sretni izabranici. Pokušavao se svakom svidjeti, što nije lako, pa se stalno smješkao i sve svakom odobravao. Pokušavao je i s osobnim pristupom, on sam naspram svake žene pojedinačno, što je, ako se ne počne ponavljati, zahtijevalo veliku inventivnost, a nje za toliko žena nije bilo u dovoljnoj mjeri. Najzad, htio ih je sve poljubiti u usta i izljubiti po čitavom tijelu, čak i po dijelovima koji se ljube u rijetkim prigodama, ali je nevolja toga pokušaja bila u tomu što nisu postojala zajednička usta preko kojih bi se sve žene, bez sablazni, sa Žepom poljubile, ni zajedničko tijelo preko kojeg bi odjednom, i opet bez sablazni, primile njegovo milovanje i na koži osjetile njegovu zahvalnost. U tom je blaženom stanju zahvalnosti i dobrote novinar Žepu zaskočio pitanjem: - Možete li se na trenutak isključiti iz ovog veselog društva i prisjetiti se jednog zbilja tragičnog trenutka iz vašeg djetinjstva koji vas, kako sam imao priliku negdje pročitati, na nemio način povezu je sa Zadrom i njegovom okolicom u kojoj se danas nalazite? - Bilo mi je samo osam godina - odgovara Žepe - kad je naš prvi susjed, u mojoj prisutnosti, ubio moju baku Mandicu. Moj su djed i baka sa dva sina i jednom kćeri u Bazgov Jarak došli iz Vrdova 11
Donjeg, malog sela u trogirskom zaleñu. Nisu u Bazgovu Jarku samo oni bili doseljenici. Nakon njih je u tu varošicu došlo i mnogo drugih obitelji iz siromašnih krajeva. I moj djed i očevi drugih obitelji u tim su krajevima proveli dio vojne službe za vrijeme Prvog svjetskog rata i vidjeli da se tu može dobro živjeti ako želiš raditi. Kad je rat završio, otišli su svojim kućama, uzeli žene i djecu i naselili se u nekoj od straćara za najamnike bogatih seljaka u Bazgovu Jarku. Crnčeći na poljima, polako, sagradili bi sebi kuću i kupili okućnicu. Meñu onima koji su se doselili bila je i obitelj Trlaja, otac, majka i tri sina, Nikola, Šime i Martin. Moja je baka pomagala svim obiteljima dok se ne bi skućili, pa je pomagala i Trlajama. Bili smo dobri susjedi dok najstariji Trlajin sin Nikola nije poginuo kao ustaša negdje u okolici Pakraca u okršaju s partizanima. I druga dvojica Trlajinih sinova bili su ustaše, a moji su, otac, stric i teta bili u partizanima. Kad mu je poginuo brat, najmlañi Trlaja, Martin, odluči osvetiti bratovu smrt na članovima partizanskih obitelji u Bazgovu Jarku. Išao je od kuće do kuće i ubijao koga bi god zatekao. Na taj je način ubio trinaestom ljudi. Kad je došao red na našu kuću, pred njega se ispriječila moja baka i on ju je ubio pred mojim očima. To joj je bila nagrada za dobročinstva što ih ja napravila Trlajama. Što možete? Činite dobro, a vrate vam zlom. - Što je bilo s tim Martinom Trlajom po završetku rata? - pita novinar. - Deset se godina krio kod jednog roñaka, doseljenika iz Medviñe, otkuda su i Trlaje potjecale. Pričalo se da ga viñaju kako na mjesečini s roñakom ore njivu, pričalo se da ga preobučena u žensku odjeću vi ñaju na ponoćnim misama, pričalo se da po seoskim sajmovima pro daje odjeću i obuću koju sam kroji i šije, ali se u sve te priče malo vjerovalo, sve dok jedna djevojka u roñakovu susjedstvu nije ostala trudna. U početku je tvrdila da je začela u snu i da ne zna tko je to s njom bio, ali, kad su je malo pritisnuli, rekla je da je djetetov otac onaj što po noći ore i na ponoćke ide preodjeven u žensku odjeću. Uhvatili su ga i osudili na smrt vješanjem. Alije taj Martin Trlaja u Americi imao tetu, majčinu sestru, poznatu meñu našim iseljenici ma, uglednu ženu, koja je prikupila mnogo novca i odjeće i slala sve 12
_,„.... ..
to partizanima i poratnoj sirotinji. Ona je, ta Marija Koković, porijeklom takoñer iz Medviñe, poslala molbu Titu i tražila od njega da joj poštedi bratića, jedinog preživjelog člana obitelji. Tito je smrtnu kaznu preinačio u dvadesetogodišnju robiju. Odslužio je svih dvadeset godina, ali se nije vratio na kućište i zemlju u Bazgovu Jarku, jer se bojao osvete članova onih trinaest obitelji, kojima je, kao i meni baku, ponekoga ubio. Otišao je u Medviñu, ili tu negdje u Zadar ili oko Zadra, oženio se, imao dvoje djece i sada živi veseo i slobodan. Neka! - To je na osmogodišnjem djetetu moralo ostaviti duboke trago ve. Jeste li tog Martina poželjeli vidjeti i upitati ga zašto je to učinio vama i vašoj baki? - pitao je novinar. - Nismo se nikada susreli, a nisam ni poželio da ga susretnem. Ali su se naši putovi igrom sudbine dva puta prepleli. Možda se na isti način prepletu još koji put? Kad sam sedamdeset i druge došao na izdržavanje kazne u Srijemsku Mitrovicu, smjestili su me u sobu gdje je dvadeset godina robovao Martin Trlaja. Ne samo to, dodijelili su mi i njegov krevet. Sobni mi je starješina, neki prevarant velikih razmjera, rekao da su mu to u upravi zapovjedili. Neka ustaša spava na krevetu ustaše koji mu je ubio babu, i neka razmišlja je li mu zbog ustašluka vrijedilo doći ovamo i spavati na dvadesetogodišnjem brlogu zvijeri koja mu je ubila babu! Htjeli su me, znate, poniziti, iako su dobro znali da ja ustaša nisam! - To je prvo, a koje je drugo ukrštanje putova s Trlajom? - pita novinar. - Ivica, unuk moga strica Pave, oženio se unukom Martina Trlaje, Katicom, kćerkom one što je začeta u snu. Dakle, moj nećak ženi se unukom ubojice moje bake i svoje prabake! Gledajte kako vrijeme sve rješava! - Na način koji se ne da predvidjeti! A što mislite o tomu da sa da, kad ste već tu, odete do Martina Trlaje? Bila bi to sjajna gesta velikodušnosti!? - pitao je i poticao novinar. - Bila bi! A bilo bi i moguće! Ja sam njemu sve oprostio, a on me ni nema što opraštati. Zatvorenici koje sam zatekao na izdržavanju 13
i:
kazne, njih više od trideset, koji su izdržavali kaznu i u vrijeme kad je Trlaja meñu njima bio, svi mi rekoše da se Martin svaki dan molio Bogu neka mu oprosti počinjene grijehe, da je pred svima priznavao svoju krivicu i da se kajao za ono što je učinio. Kad je tako, a tako jest, mogli bismo se naći na kavici i porazgovarati o nevolji koja nas snañe.
Već u narednom broju »Provincijala«, kao tuk na luk, na udarnom mjestu, gdje je u prethodnom broju objavljen razgovor sa Žepom, tiskan je članak Ivana Vukelje pod naslovom »Priče iz djetinjstva Žepe Bevande«. Vidi se da su momci iz »Provincijala« učili školu kod novinara iz prijestolnice: slatkim riječima namamiš krupnu ribu u svoju mrežu, a onda dopustiš da je do-tuče onaj koji je poželi dotući; riba se u mreži praćaka, a ti trljaš ruke i povećavaš nakladu. Vukelja, sudeći po tekstu, zreo novinar, na početku prepričava što je Žepe rekao o smrti svoje bake i sudbini njena ubojice. Taj dio njegova članka, jer smo mu sadržaj već vidjeli, možemo ispustiti i prijeći na ono što sam Vukelja ima reći. Kao svaki drugi čovjek, i Žepe Bevanda se ima pravo ponositi članovima svoje obitelji, svojom bakom, djedom i, što Žepe najčešće čini, svojim ocem, partizanskim komesarom Špirom Bevandom. Samo, ponoseći se svojima, treba biti pažljiv i ne povrijediti one koji su s tvojom obitelji došli u sukob, treba biti obziran prema istini i treba se kloniti priča koje se modeliraju prema potrebi političkog trenutka. Ne držimo li se toga, jednim se potezom nanosi šteta sebi, drugima i istini. Žepe je Bevanda u svom životu prošao strahovito veliki broj političkih mijena. Mijena stubokom1. Mijena sličnih onoj kad se od dječaka komu je ustaša ubio baku pretvara u zatvorenika zbog ustaške djelatnosti, koji mora izdržavati kaznu na kažnjeničkom krevetu ustaše koji mu je baku ubio. Te mijene stubokom i naglavačke sile ga da, kako bi zadržao kakav-takav kontinuitet, u prepričavanju U
onoga što je bilo, primjenjuje selektivno pamćenje. Zato se iz njegovih usta o njegovoj prošlosti može čuti samo ono što mu trenutno koristi, a ono što bi mu trenutno moglo štetiti prepušta zaboravu. Stoga je u njegovoj priči o bakinoj smrti istina samo to da je nedužnu staricu u prisutnosti osmogodišnjeg unuka ubio susjed Martin Trlaja. A sve ostalo, dogradnja kako bi se uzvisilo sebe a ponizilo drugoga, kako bi se druge prikazalo zlotvorima a sebe nedužnim janjetom, i kako bi se pokazalo da je tebe tvoja politička pripadnost oplemenila a druge njihova politika opoganila. Kad bi se to dogañalo samo s pričom o baki i unuku iz Bazgova Jarka, od toga bi bila mala šteta. Ali, bude li to selektivno pamćenje, i tu tempiranu nadgradnju, Žepe prakticirao i u drugim svojim pričama, a svjedoci smo da to svakodnevno čini, onda će šteta biti velika i prevelika. Trlajama je u okršaju s partizanima poginuo najstariji sin i brat. Jedva da su ga uspjeli sahraniti i oplakati kad im je u kuću, usred noći, došao Špiro Bevanda, otac Žepin, partizanski komesar. Bio je u pratnji dvojice, jednoga čije ime nije zapamćeno, i drugoga koji se zvao Dule Mrkonjić, čije se ime otkrilo na suñenju Martinu Trlaji, kad je već odavno bio pokojni, pa nije mogao posvjedočiti je li te noći bio uz Špiru ili nije. Od oca su i majke tražili da im kažu gdje kriju sinove, srednjega Šimu i najmlañeg Martina. Oni su i Špiri, i Duli i onom nezapamćenom rekli da oni ne znaju gdje su im sinovi. Onaj mlañi bit će da je zanoćio kod nekog prijatelja u varošici, a onaj je srednji u domobranskoj vojsci, pa gdje je vojska, tu je i oni Teško je reći jesu li komesar Špiro, Dule i onaj nepoznata imena iscrpli strpljenje ispitujući Trlaje gdje su im sinovi, ili su došli kod Trlaja s uvjerenjem da tog strpljenja, kad se suoče s tvrdoglavošću, i ne trebaju previše imati. Teško je reći o čemu se tu radilo, a kako je završilo, znao je svatko u Bazgovu Jarku. I oni koji su se došli sami uvjeriti, i oni koji su samo čuli da je Špiro Bevanda u pratnji dvojice partizana došao u kuću Trlaja i ubio staroga i staru, a ubio bi im i mlañeg sina da se nije sklonio pod krevet. Kad je Špiro Bevanda s drugovima napustio kuću, Martin se uz velik napor izvukao ispod kreveta. I desna bedrenjača, i uzglavlje i podnožje širokog kreveta bili su priljubljeni uz zidove uskog sobička,
pa se izvući mogao samo ispod lijeve bedrenjače. A na tom su prolazu, uzduž položena, stajala dva mrtva tijela, kao da su i u smrti pokušala braniti prilaze sinovljevu skloništu. Oni su i dočekali nemile goste i izdržali sva njihova pitanja gdje su im sinovi u tom sobičku, na tom prilazu pod krevet, kako bi, poput dviju osa koje ozbuñene stoje na vrhu osinjaka, branili prilaze rupi u kojoj se krije njihova najmlaña ličinka. Odgurnuo je majku jer je bila lakša, izišao ispod kreveta, uspravio se i tek tad vidio da su i otac i majka mrtvi. Bio je tužan, sam, uznemiren i nadasve ljut. Poput osice, koja se tek kad su joj razorili saće, ispilila iz ličinke, stala prvi put na svoje noge i na porušenom osinjaku našla zgnječena tijela oca i majke! Što bi u takvoj nezgodi učinila osica? Valjda bi prvi put poletjela, potražila toplu kožu onog tko joj je učinio zlo i u živo mu meso zarila rike na svom zatku. A što je učinio dvanaestogodišnji Martin? Vratio se pod krevet, našao pištolj pokojnog brata Nikole, gurnuo metak u cijev i pošao u susjedstvo s namjerom da Špiri Bevandi napravi ono što je Špiro njemu napravio. U dvorištu je naišao na Špirinu majku Mandicu koja je vodila za ruku osmogodišnjeg unuka Žepu. Ne prijeteći, ne oglašavajući se, mirno i tiho, kao što bi učinila osica čije su gnijezdo ispod strehe razorili uljezi, ispucao joj u grudi tri metka. - Tebe neću - rekao je malom Žepi. - A tvoj bi ćaća mene ubio da me roditelji nisu sakrili! Martinu Trlaji bilo je tek petnaest godina kad je rat završio i kad se počeo skrivati kod roñaka i prijatelja. Izmicao je potjerama do dvadeset i pete godine, a onda ga je odala žena, kao i mnoge druge koji su se na taj način skrivali. Jezikom ili trbuhom, svejedno! Na sudu su mu, jedno za drugim, na dušu natovarili trinaest ubojstava. On ih nije ni priznavao ni nijekao. Znao je da ga smrtna kazna čeka i za ono jedino koje je doista počinio. Njegova je tetka izmolila pomilovanje kod Tita u prvom redu zato što je Martin zločin počinio u okolnostima u kojima ga je učinio, i jer je, kad ga je počinio, imao tek dvanaest godina, a ne zato,
kako sada Žepe tvrdi, da bi, kao posljednji potomak, nastavio svoju i tetinu obiteljsku lozu. Dvadeset godina robije izdržao je u cijelosti i svoj robijaški krevet ustupio Žepi Bevandi, komu je po nalogu sudbine i poštedio život da bi ga na robijaškom krevetu imao tko, pod istom optužbom - da je bijesni ustaša - dolično zamijeniti. U priči iz svog djetinjstava naš je trenutačni predsjednik Žepe Bevanda zaboravio mnoge sitnice, što mu se može oprostiti jer tko bi mogao sve pamtiti, ali mu se ne može oprostiti zaboravnost dviju krupnih stvari. Prvo, daje Martin Trlaja njegovu baku ubio iz osvete, kad je Žepin otac Špiro ubio njegova oca i majku, i, drugo, da je Martin za svoje nedjelo bio osuñen na smrt stoje pomilovanjem preinačeno u robiju od dvadeset godina, a Žepin otac Špiro za ubojstvo Martinovih roditelja nije bio suñen nego je, i pored toga nedjela, uživao sve privilegije što su ih u poratnom vremenu uživali »borci za radnička prava«. Od selektivnog pamćenja našeg trenutačnog predsjednika neće biti mnogo koristi, a da ne bi bilo štete, napisao sam ovaj ispravak o njegovu nepouzdanom pamćenju. Znam da će ispravak razljutiti gospodina Žepu, zato mu poručujem, ne vjeruje li meni, neka doñe u Medviñu i potraži ljude koji dobro pamte što se u vrijeme Drugog rata radilo u Bazgovu Jarku. Oni će mu reći i što se s Martinom Trlajom dogañalo nakon odslužene robije. Meni su rekli i ja moram priznati da nije živio onako idilično kako to Žepe Bevanda priča. Sve prije nego idilično! Ali, o tom potom, ako ikada bude potrebno!
U trećem broju »Provincijala«, kao tuk na utuk Vukeljinu članku, Žepe Bevanda potpisuje kratko priopćenje predstojnice svoga ureda Hildegarde Zavrtnjak, izdano odmah nakon objave Vukeljinih »Priča iz djetinjstva Žepe Bevande«, i svoje pismo redakciji, s molbom da ga objavi pozvavši se pri tom, nepotrebno, na zakon o tisku. Nepotrebno, jer nije bilo nikakve opasnosti da uredništvo ne objavi ono što jedva čeka objaviti! 17
Što su se i Hildegardina izjava, dok je Žepe još bio u višednevnom boravku u Švicarskoj, gdje ga je zateklo objavljivanje Vukeljina članka, i njegovo pismo našli u istom broju lista razlog je u tomu što je »Provincijal« tjednik, pa nije mogao objaviti ni priopćenje ni pismo onoga dana kad su u redakciju stigli. To kažem jer se može steći dojam da u istovremenom objavljivanju i izjave i pisma ima stanovite sprdnje. Naime, u Hildegardinu munjevitom priopćenju može se pročitati: Osim njegova imena - misli na ime Žepe Bevande sve je ostalo u tom tekstu neistinito. To isto piše i na početku Žepina pisma redakciji: Osim moga imena, sve je ostalo u tom
tekstu neistinito. Po tom se ponavljanju može činiti da Žepe ne obiluje mislima, a one što ih ima daje uvijek u istom jezičnom ruhu. To se ne vidi samo u tom ponavljanju, to se još bolje vidi u cijelom pismu. Ono je najvećim dijelom ponavljanje onoga što je rekao novinaru na brodu »Glavoč«, dok su plovili Kornatima. Zato, kao što smo iz priopćenja izvukli samo ono o istinitosti imena, iz njegova će pisma, da bismo vidjeli što njemu u Vukeljinu članku smeta, biti dovoljno neke dijelove prepričati uz navoñenje citata, a neke, gdje ponavlja ono što je u razgovoru već rekao, preskočiti. Žepe je, u želji da bude pregledan i dojmljiv, svoje pismo razdijelio na uvodni dio, koji smo već prikazali, i na šest točaka koje slijede za tim uvodom. Začuñuje čemu on u Vukeljinu članku poklanja pažnju, veću nego jedinoj stvari koja pažnju zaslužuje: je li njegov otac Špiro s drugovima ubio roditelje Martina Trlaje? Najveći dio Žepina pisma pripada tipu njegova usmenog govora, u kojem je sve sama neduhovita dosjetka, oholost, prijetnja i slični ciganluci i cigančenja. Tako u prvoj točki raspravlja o tomu je li njegov otac Špiro bio komesar ili nešto drugo, kao da je pitanje komesarstva suština spora izmeñu njega i Vukelje. Redakcija je s pravom iz te točke izvukla naslov za Žepino pismo: »Ponosio bih se da je 18
moj otac Špiro bio partizanski komesar«. Sam taj naslov postaje
dovoljan da njegovo pismo dobije miris neozbiljnog izmotavanja. Ali moj otac nikad komesar nije bio. On je bio predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora kotara Bazgov Jarak a poslije okruga Našice. Komesar nikad i nigdje. Neupućen bi čovjek mogao po-
misliti da Špiro, ako nije bio komesar, nije mogao sudjelovati u ubijanju majke i oca Martina Trlaje, pa se njegov sin oko tog komesarstva toliko trudi. Oni koji nešto znaju o tim vremenima imat će upravo obrnuto mišljenje. Špiro bi kao komesar u vojnoj jedinici bio u manjem iskušenju da ubije neprijateljeve roditelje iz svog susjedstva, nego što je bio kao »terenski radnik«, kako su se zvali ti predsjednici odbora, kojima je posao bio hraniti partizane, davati im obavijesti i uklanjati one ljude sa svog terena koji su, u suprotnom taboru, mogli biti ono što su oni u partizanskom - špijuni. Bit će da se o tomu i radi! Žepinu su ocu Špiri smetale oči, uši i jezik neprijateljevih roditelja u bliskom susjedstvu, i on ih je kao »terenski radnik« pomeo pod ledinu. Stoga bi Žepi najbolje bilo da je tu raspravu i taj ponos s komesarstvom zaobišao. Kad bi on to zaobići znao! U drugoj točki Žepe se bavi Martinovim starijim bratom Nikolom, koji da je ubijao Židove, Rome i sve antifašiste. Bio je ustaša i to je moguće, ali u svim slučajevima, činio ili ne činio ono što mu Žepe pripisuje, taj Nikola u sporu izmeñu Žepe i Vukelje ima sporednu ulogu. Ako Žepe ne namjerava Nikolinim crnilom u crno obojiti čitavu obitelj Martina Trlaje, osice iz razorenog osinjaka! Tek u trećoj točki Žepe govori o središtu prijepora izmeñu sebe i Vukelje. Je li njegov otac Špiro ubio Martinu Trlaji oca i majku prije nego će Martin njemu ubiti majku. Žepe ovako piše: Zloglasni Nikola Trlaja ubio je u jednom selu na Papuku oca i majku Dule Mrkonjića. Taj je Dule došao u Bazgov Jarak da se osveti na Nikolinim roditeljima, pa je tražio kuću u kojoj Trlaja stanuje. Kazali su mu gdje je. On je u kuću ušao i ubio oboje Trlaja. Naravno da je to zločin koji nitko ne opravdava, niti može opravdati, ali je is-
tpw da s tim slučajem ni moj otac ni bilo tko iz moje obitelji nemaju f&kakve veze. Je li netko od Žepine obitelji Duli
pokazao gdje se nalazi kuća Trlajinih, je li taj Dule zbog tog umorstva bio pozvan na odgovornost, je li njegov otac Špiro poznavao toga ðulu, je li se u trenutku zločina nalazio u njegovoj blizini, o svemu tomu Žepe šuti, ili zato što ga pamćenje ne služi ili zato što selektivno pamti. U četvrtoj točki Žepe ponavlja poznate i nimalo sporne podatke. Od spornih samo onaj da je Martin Trlaja nakon umorstva Mandice Bevande išao kroz Bazgov Jarak i tom prilikom ubio trinaestom ljudi, meñu njima žene i djecu, pozivajući ih s ulice i pucajući na njih, kako bi se tko javio, kao u lovu. Suvišno je i napomenuti da se radilo o partizanskim obiteljima.
U petoj točki meñu već poznatom grañom nalazimo i ovo: Zfl mene i moju obitelj Drugi svjetski rat je davno završio, a je li završio za vas i vaše tekstopisce, neka zaključe čitatelji vašeg lista!
I kao argument da je za njega i njegovu obitelj rat završen, priča kako se unuk njegova strica imenom Ivica oženio Katicom, unukom Martina Trlaje. U šestoj točki Žepe novinaru Vukelji iskazuje poduku i upućuje prijetnju. Ako Vukelja ne vjeruje što mu je Žepe rekao, neka ode na sud gdje se Martinu Trlaji sudilo i pogleda sudske spise, u njima je sve zapisano. A sud je i jedina institucija koja je nadležna za utvrñivanje vaše odgovornosti za iznošenje grubih neistina o mojoj obitelji.
Sasvim slučajno mi je poznato kako se ponio Žepe Bevanda kad su mu suradnici predočili što Vukelja piše o njegovoj priči iz djetinjstva. Otkuda mi ta informacija? Od moje muke i moje ljubavi, od moje grešne Blanke! Žepe je za javnost bio u Ženevi na nekom skupu, kakvih se u Švicarskoj, radi privlačenja bogatih stranaca mjesečno
održi bar deset. Kao, on se brine za unapreñenje gospodarstva! U svom stilu puštanja balona koji se nikad ne prizemlje, jer ih ispraznost odnosi u nebesku prazninu, novinarima je kazao kako je zatražio od švicarskog ministra financija i svih švicarskih bankara da novac, što su ga u zemlji pokrali njegovi politički protivnici i položili u švicarske trezore, odmah vrate onima kojima je taj novac ukraden. U zemlji su, neki, tom zahtjevu aplaudirali i nazivali to potragom za skrivenim gusarskim blagom, a oni su se u Švicarskoj, kako mi je Blanka rekla, tomu diskretno smijali držeći taj zahtjev velikom smijurijom, nedoličnom ozbiljna čovjeka. A Žepe u Švicarskoj nije bio ni radi razvoja gospodarstva ni radi potrage za skrivenim gusarskim blagom. Otišao je u Ženevu da bi iz Ženeve, krišom, skoknuo do Berna, do lijepe kuće u predgrañu Dalmazi, koja je slična dvorcu, podignuta na obali Aare. Tamo se s Blankom u četiri oka morao dogovoriti kako sada, kad je postao predsjednik, od znatiželjne javnosti prikriti ono što je meñu njima postojalo. Postojalo, pa prestalo postojati, ali se može otkriti, pa će ponovo postojati više nego da i danas postoji! Blanka mi se javila telefonom i rekla da je Žepe kod nje. Nagovara je neka se vrati u zemlju i zaposli u njegovu uredu na Nikolcu. Naći će joj odgovarajuće mjesto. Očito, želi je imati u svojoj blizini i kontrolirati je, kako s njihovom pričom ne bi izišla u javnost. Blanka me pitala što da radi i, dok je čekala odgovor jer nisam znao što joj savjetovati, ispričala kako je Žepe reagirao kad su mu dali da pročita Vukeljin članak. Kao kočijaš, kao neki njegov daleki predak koji je po lošu putu, upregnute u taljige, tjerao dvije lijene rage! Oca, majku, sve po spisku! Stalno se pitajući tko je tom Vukelji sve to rekao. Blanka je imala dojam kako njegov bijes podjaruje činjenica da ga je Vukeljin članak zatekao u Bernu, u začaranoj kući na obali Aare. On je tamo došao staviti jaku branu s velikim ključem na priču koja bi se o njemu i Blanki mogla ispričati, a dok on u Bernu zakiva i zaključava, netko mu je na priči o bakinoj 91
smrti otključao bravu i širom otvorio vrata. Pa da mu ne bi sve uzduž i poprijeko?! Kad Žepu ne bih poznavao izbliza, mogao bih misliti da čovjeka mori bojazan kako će mu onaj što provaljuje u njegove priče podmetnuti ono što u njegove priče ne spada. Ali, budući da ga izbliza poznajem, ne iznenañuju me otkrića da taj čovjek u svojim pričama uvijek nešto skriva. Kao što dudov prelac izlučuje svilenu nit i gradi kukuljicu u kojoj će se smjestiti do stjecanja krila i leta u visine, tako i taj čovjek ispreda obmane i od njih gradi svoju kukuljicu. Netko mu to predivo kida i on se u kući na obali mirne Aare ružno ljuti.
U četvrtom broju »Provincijala« nalazi se, bar zasad, posljednji tuk na utuk u vezi s pričom iz Žepina djetinjstva, pod naslovom od kojeg se diže kosa na glavi. Ivan Vukelja je vješt novinar i, kad se u članku ponavlja, ne ponavlja se što nema ništa novo reći, nego zato da bi i čitaoca koji se kasno uključio u praćenje tukova na utuke uputio u spor koji se vodi iz broja u broj »Provincijala«. Mi ćemo ta njegova ponavljanja, jer smo upućeni u predmet spora, preskočiti i pozabaviti se samo onim što je dosad neizrečeno. Uz prijetnju da bismo se mogli susresti na sudu, što mi, da odmah kažem, ne bi bilo ni mrsko ni veliko iznenañenje, mene trenutačni predsjednik Žepe Bavanda upućuje kako bih istinu o smrti njegove bake mogao potražiti u sudskim spisima sa suñenja Martinu Trlaji. Vjerujem da bi se u tim spisima moglo naći mnogo zanimljivosti, ali sumnjam da bi se mogla naći istina kako je osica, kad su joj razorili osinjak i ostavili je samu na ovom svijetu, svojim ubodom vratila milo za drago. Da istinu u komunističkim sudskim spisima ne bi trebalo tražiti, jer je tamo nema, to bi mi mogao posvjedočiti i Žepe Bevanda, koji me na istinu u tim sudovanjima upućuje, ti su sudovi njega samog proglasili ustašom i nacionalistom i poslali na
višegodišnju robiju, iako on, po vlastitom priznanju, nikada nije bio nacionalist, što mu vjerujem, jer je, po našim saznanjima, bio progonitelj nacionalista. Iako se može učiniti čudnim da je kao antinacionalist bio predsjednik Vlade nacionalne inspiracije! Sa Žepom Bevandom su, čini se, sve pretvorbe moguće, pa je moguće i da u svom slučaju komunističku pravdu drži nepravednom, a u slučaju Martina Trlaje pravednom. Što se mene tiče, ja u pravednost komunističkog sudstva, kad se sudi o političkim krvnim ili beskrvnim deliktima, ne vjerujem, ni u jednom slučaju. A Žepi prepuštam da on u svom selektivnom pamćenju luči u tom sudstvu pravedno od nepravednog, i istinu od neistine. Kad je glasnogovornica Žepina ureda Hiidegarda Zavrtnik obavijestila javnost da je u mom članku istinito samo ime Žepe Bevande, ja sam u izjavi za jedan dnevnik rekao da u mom članku ima dosta istine, ali da u njemu nije iznesena puna istina. Istina je, naime, toliko teška da sam je odlučio prešutjeti s namjerom da je izreknem samo ako budem na to primoran. Nakon Žepina pisma prisiljen sam je kazati, i neka me nitko za to ne krivi! Ne samo da je Zepin otac Špiro Bevanda zajedno s ðulom Mrkonjićem ubio oca i majku Martina Trlaje, što je Martin, skriven ispod kreveta, mogao samo čuti, a vidjeti tek kad su ustrijeljeni pali na pod, nego je Martin Trlaja, skriven ispod kreveta, vidio kako mu susjed Špiro majci nožem presijeca grlo. Ostalo mu je nejasno je li to radio da bi se iživljavao na mrtvoj ženi koja je rodila njegove političke neprijatelje ili je to radio jer se bojao da će žena metke u tijelu preživjeti i ljudima ispričati tko ju je pokušao ubiti i tko ju je ostavio udovicom? S tim se pitanjem, kako svjedoci tvrde, Martin mučio do kraja života. Vjerojatno stoga što čitav život nije zaboravio strah koji ga je obuzeo dok je to, sklupčan ispod kreveta, gledao. Zašto bi drugo? Jer, kako god na to pitanje odgovoriš, ono je za stvar u cjelini nevažno. Nakon ovoga ispodkrevetnog gledanja, čime je istina u mom članku postala potpuna, želim nešto reći i o onom što se s Martinom dogodilo kad je Špiro Bevanda, nakon deset poratnih godina, otkrio da se Martin još uvijek skriva u Bazgovu Jarku i zapovjedio pretres
svake kuće i svake prostorije u kući, svakog šumarka i svakog grma u šumarku. Na kraju ću dodati i ono kako je Martin živio kad je odrobijao robiju, a nije živio ni približno onako sretno kako Žepe Bevanda priča da je živio. Bazgov je Jarak napustio dan prije nego će stotinu policajaca opkoliti varošicu i započeti s pretragom soba i grmova. Nije imao osobne karte ni bilo kakva dokumenta o pravom ili lažnom identitetu, pa je u bijeg krenuo pješice, u suton, u vrijeme ranog proljeća kad su noći hladne, a zemlja raskvašena. Odlučio je doći u Medvidu, u selo svojih roditelja, i tamo potražiti roñake koji su ga očekivali i koji su mu pripremili sklonište, u kojem će biti do prve zgodne prilike, kad su ga namjeravali prebaciti na onu drugu stranu mora. Kojim je putovima putovao, ne zna ni on ni bilo tko drugi. Zna se samo da ga je na rubu života, izgladnjela i odrpana, mjesec dana nakon odlaska iz Bazgova Jarka, našla u grabi pored puta jedna ogulinska kravarica. Bio je u nesvijesti i kravaricaje, misleći da je mrtav, otišla na policiju. Liječnici su ga vratili u život, a policajci, jer je za njim bila raspisana tjeralica, odveli u našički zatvor. Čim se saznalo za sretan ishod lova na štakora koji se deset godina imao prilike osvećivati, ali se osvećivao nije, u zatvoru ga je posjetio Špiro Bevanda. - Dajte mi bandita da ga ubijem svojim rukama! Ja na to imam pravo, on je moju majku ubio - rekao je Špiro. -1 ja znam tko je moju majku ubio - rekao je Martin gledajući kroz rešetke razljućenog Špiru. - Gledao sam to krijući se ispod kreveta. Kad je Martin Trlaja odrobijao svoje i vratio se u Zadar, zaposlio se u bloketari jednog Bibinjca. Bloketare su u to vrijeme, kad je turizam punio džepove i poticao gradnju novih kuća, bile unosan posao i u vlasništvu privatnika. Predano je radio i dobro zarañivao. Toliko da je sebi samu mogao priuštiti zadovoljstvo da, daleko od grañevinske zone, na samom vrhu Bilog Briga, kupi zapušten vinograd i u njemu sagradi nešto kućerka. U kućerku se nastanio čim je na zidove stavljena betonska ploča.
I dalje je radio u bloketari, ali i s manje snage i sa slabijom voljom. Zašto? Odgovor mogu dati svi koji znaju zbrajati do sto. Dvadeset i pet mu je godina bilo kad ga je, iznemogla, sa trideset i pet kilograma težine, pronašla ogulinska čuvarica krava, a četrdeset i pet kad se razdužio s posteljinom onog glasovitog kaznioničkog kreveta. Ako je u betonari radio deset godina da bi zaradio za kupnju vinograda i gradnju kućerka, bilo mu je pedeset i pet ljeta kad se mogao oženiti i ženu dovesti u kuću. Da se oženi, imao je mnogo volje i mnogo manje snage, sve u svemu, ženiti se moglo, ali žene nije bilo na vidiku. Ono što bi se pojavilo, prišlo mu i prepustilo se, ženom se nije moglo smatrati ni kad bi bilo dobro žensko. A ni one, te što bi od vremena do vremena naišle, nisu htjele biti ženom starog Martina, jedva i ženskom na ograničeno vrijeme. Dno mu je vinske čaše postajalo jedina radost i jedina utjeha. Puzeći uz Bili Brig kao plimni val, grañevinska se zona približila Martinovoj kući, pa je čak i mimoišla, prelazeći u polje s druge strane Bilog Briga. Njegov vinograd, i kućerak u njemu, opkoljeni lijepim katnicama, dobili su na cijeni. Ono u što je uložio pet tisuća maraka, sad se moglo prodati za stotinu. Bio je ponosan na to, kao što je ponosan svaki uspješni poslovni čovjek. Ali, kad su ga snage počele izdavati, vlasnik bloketare iz milosrña davao nešto plaće, a pogled s dna čaše nije više ni za trenutak mogao skinuti, u polupijanom stanju, u stanju ponosa uspješnog poslovnog čovjeka, prodao je i vinograd i kućerak u njemu za sto tisuća maraka. S tim je novcem, kako je sam mislio, a tako su i ostali mislili, mogao dobro živjeti do kraja života. I pogodili su, i on i drugi, ali taj život nije dugo trajao. Zato su i pogodili! Svi koji su znali da ima novac bili su mu prijatelji i imali potrebu da novac uzajme, molili su ga, kumili, pozivali se na ono što su oni njemu u nevolji učinili i na kraju ga privoljeli da im novac posudi. Obećali bi i kad će dug vratiti, ali ga nisu vraćali ni kad su obećali ni bilo kada. Priča se, što već spada u mit, da je posljednjih deset tisuća maraka posudio krčmarici Marti, koja mu je dala posao da ci-
jepa drva za roštilj i utočište bez ljubavi. Kod nje je i umro, u njenoj drvarnici. Od zime, od klijenuti srca ili od onog ispodkrevetnog pogleda - ne zna se, a neće se ni znati. I na kraju, ako se kraj ovoj priči ne dogodi na sudu, htio bih vjerovati da je za Žepu Bevandu Drugi svjetski rat, s pitanjem tko je čiju majku ubio, odavna završio, ali, sudeći po onomu što on radi, da svoje ratne drugove ponovo oslovljava »drugovi i drugarice«, a novine u kojima ja zarañujem kruh naziva fašističkim novinama, bojim se da on ratuje iste ratove koji su se ratovali i u Drugom svjetskom ratu. Prošlost nikada ne postaje prošlost, ni za koga, a najmanje za one koji tvrde da su prošlost prepustili prošlosti, a sami se okrenuli budućnosti.
Od Pañana skrećemo prema Brljanu, zaobići ćemo i Knin i Drniš, prelazimo preko mosta na Krki, prolazimo kroz moje rodno selo bez zaustavljanja i preko kanjona Čikole prelazimo na cestu koja spaja Drniš i Šibenik. Ni po njoj u pravcu mora ne idemo dugo, na Konjevratama skrećemo ulijevo, prema selu Radonjiću, a otuda ćemo preko Unešića prema Trogiru. Jura se ne može iščuditi što ti krajevi imaju toliko dobrih asfaltnih cesta. Prvi put se po njima vozi. Prelazili smo rijeke i prolazili kroz pitoma polja i vinorodne doce, pa me Jura pita je li to ta Dalmatinska zagora. Jest, i to ona ljuta, šibenska i trogirska! On to nije očekivao, njemu su rekli da je to zabit puna sirotinje i siromaštva. Kažem mu da mu je dobro rečeno što je čuo. I dodajem da i ono što je točno kazano zna biti malo po strani od istine, pa je stvarnost najbolje pogledati svojim očima. U Radonjiću smo stali pred dvorišnim vratima Živka Nakića kojeg čuva pas tornjak lancem vezan za deblo murve. Njegov ljuti lavež i zveckanje lanca izmamiše Živka iz konobe. Kaže mi da odem do njegove majke, ona je u vatrenoj kući, peče pogaču za mene, a on će u meñuvremenu naliti vina u
demižonu i spremiti u vreću dvije suhe plećke. Već petu godinu u Živka kupim svinju, on je osuši i isporuči mi kad što prispije za trošenje. U vatrenoj me kući dočekuje njegova majka s toplim kruhom ispod peke i savjetuje me da ga ne lomim prije nego se ohladi. Neću, taj sam nauk davno naučio. Darivam joj vrećicu mljevene kave i bombonijeru. Pričam joj kako ću jednu plećku odnijeti majci u Trogir. Ona me vodi da vidim njihov svinjac i u njemu dvadeset i devet svinja. Oko svinjca je vrt i u njemu salata posañena pod špagu. Što ćete! Moramo se truditi, imamo troje djece u školi! kaže mi. Radostan sam ako i ja odgoju te djece štogod pridonosim. Zamotala mi je kruh u aluminijsku foliju, neka se polagano hladi i neka mi se u prtljažniku ne isprlja. Dolazi joj sin s vinom i plećkama. Nude me jelom. Odbijam, preda mnom je dalek put i mnogo posla. Pozdravljamo se, vidjet ćemo se na jesen, u vrijeme kolinja. Dok se vozimo, misao mi je, kao priljepak na kameno žalo, nalijepljena na topli kruh u ptrljažniku. Dobra kruha i boljeg od toga ispod peke, ima u pekarnama širom svijeta, a Živkova je majka, znajući da mi daje najdraži dar, za mene ispod peke ispekla kruh i podučila me kad ću ga jesti! Ona nema pojma da mene, zbog toga što volim nju, njeno ognjište, njenu vatrenu kući i peku na verigama, zovu ognjištar, a moj um, koliko ga je god stalo u riječi koje sam napisao, umom ispod peke. Kad bi mi to rekli oni čiji um nadilazi ono što je moj um stvorio, ni po jada, ali mi to govore oni koji, ili uma nemaju, ili ga imaju, ali nedovoljno da ih njegovi plodovi nadžive. I kad bi mi to govorili oni koji plod žanju na nekim drugim njivama, a kruh peku na nekim drugim ognjištima, ali me ognjištarom s umom ispod peke zovu oni koji žanju na našim njivama, a jedu kruh pečen na našem ognjištu, dok im pamet bludi u daljinama, daleko od naših polja i naših ognjišta.
Ognjištar! Um ispod peke! Pa što? Kruh ispod peke, okrugao kao hostija, spojen s umom dobiva i smisao što ga u životu ima hostija.
Loš je običaj slušati radio dok se voziš, i kad si na početku puta odlučio slušati samo pjesme. Svake polovine ili svakog sata meñu pjesme ti ubace vijesti. Ne budeš dovoljno oprezan i dovoljno hitar, ne promijeniš stanicu i ne prigušiš glas, pa meñu vijestima čuješ i onu koja te toliko uzbudi, zabrine i uznemiri da nakon nje više pjesme ne možeš ni slušati. I krajolici kroz koje prolaziš, i pjesme koje slušaš, ako si ih nastavio slušati, pretvaraju se u zemljovid po kojem putuješ, ne od grada do grada nego od jednih do drugih vijesti. Meni se to dogodilo na prolazu kroz Unešić. Javljaju da je Žepe Bevanda umirovio sedmoricu generala Hrvatske vojske, koji su, u zajednici s još petoricom otprije umirovljenih, nakon višemjesečnog pljuvanja po njihovim imenima i obrambenom ratu koji su vodili, napisali pismo Vladi, predsjedniku države i javnosti, umiljato i umiveno pismo, i u pismu zamolili da se s tim pljuvanjem prestane, jer nas ta mržnja vodi u ludilo, u eksploziju mržnje i ludosti, nakon čega slijedi dugotrajno i neizvjesno traganje za mirom. Radio javlja i to da je Žepe donio odluku o umirovljenju generala čim je pismo pročitao, ne tražeći ni od koga savjet, a pročitao ga je u avionu za vrijeme leta od Frankfurta do Zagreba. S njim je u avionu letjela i njegova glasnogovornica Hildegarda Zavrtnik, što ne čudi, jer trubač svoju trubu nosi uza se kad odlazi na koncert, ali je s njim bila i Esma Frčko. Nemoguće je da Esma Frčko nije sudjelovala u Žepinoj odluci o umirovljenju generala, a još je manje moguće da se Hildegarda Zavrtnik s njenim savjetom Žepi, ako je sugerirala umirovljenje, nije složila. U svemu se čini da novinar koji je pripremio 98
vijest, ili ne zna, ili skriva istinu, kad kaže da Žepe prilikom donošenja odluke nije imao savjetnika. Uz svoj bijes, svog najpouzdanijeg savjetnika, imao je i svoju Esmu Frčko! Djed po majčinoj lozi Esme Frčko, novinar, političar i pjesnik Noćko Melek, čiju sam pjesmu o »blagopočivšem kralju Aleksandru« u povodu njegova ubojstva citirao u svojoj pripovijesti »Golubičin let«, bio je hrvatski četnik, paradoks nad paradoksima, ali je bio i mrzio je Hrvate kako ih nikad ni jedan četnik nije mrzio. Kad su Esmi politički protivnici spočitnuli to srodstvo, ona je kočoperno ustala u obranu svog djeda i njegovo četništvo protumačila posljedicom vremena i mode kad su se mnogi Hrvati posrbljivali iz najplemenitijih namjera. Ona se toga ne stidi, za nju je njen djed bio i ostao ono što njegovo prezime znači u islamskoj vjeri - anñeo. Tekstove Žepine savjetnice Esme, koje je u vrijeme Domovinskog rata objavljivala u časopisu »Eranos«, što će reći »dobrotvorna gozba«, valjda stoga što ga je financirao globalni jebivjetar koji se smatra dobrotvorom, pažljivo sam, s olovkom u ruci, iščitavao jer su svi odreda govorili o naciji i nacionalnoj državi. Dok nisam vidio da u tim znanstvenim radovima nema nikakve znanosti, da Esma Frčko prepričava znanstvene radove o nacionalizmu iz prve polovice dvadesetog stoljeća, kad su nacionalizmi velikih nacija u obliku »imperijalizma kao najvišeg stadija kapitalizma«, u dva svjetska rata opustošili svijet. Sve to čini da bi u novim okolnostima dokazala staru tezu svog posrbljenog djeda Noćka Meleka, da Hrvati ne trebaju imati svoju državu, jer, tvrdi unuka, vrijeme je nacionalnih država daleka prošlost, proizvod klaustrofobičnog ognjištarskog uma. Ona nije prorok, ona je znanstvenik, ali je njen djed Noćko Melek bio prorok i unuka samo svjedoči istinitost proročanstva svoga djeda. Lako je zamisliti s koliko je žestine, i s koliko zadovoljstva, pozivajući se na aksiom demokracije da se vojnik ne smije baviti politikom, savjetovala Žepi da žurno, u avionu, obavi sječu generala, ponizi pobjednike u Domovinskom ratu OQ
i obezglavi Hrvatsku vojsku. Još lakše je zamisliti s kakvom je lakoćom Žepe - čovjek koji unaprijed prezire sve one koji u njemu ne vide genija, i čovjek, slično balonu, koji se nadme od onoga čime ga napušu, taj savjet prihvatio. Zašto je ne bi poslušao? Ona je njegova sretna zvijezda, čuvarica njegova uspona, njegova vestalka! S tom se ženom i s još jednim tipom, za koga neki kažu da je političar a drugi da je mafijaš, Žepe dao slikati godinu dana prije izbora, i te slike, u obliku velikih plakata, na čuñenje svih koji su ih gledali, izvjesio na pročelja zgrada u svim gradovima i na panoe uzduž svih važnijih cesta. Žena i dva muškarca, nasmiješeni, s pogledima koji su fokusirani na gledaoca, godinu su dana prije izbora obećavali da će, budu li izabrani, otvoriti dvjesta tisuća radnih mjesta. Pametniji i upućeniji u to obećanje nisu vjerovali, ali, kako je takvih manje od onih drugih, njima suprotnih, obećanje je upalilo i sva su tri nasmiješena lika s tih plakata na izborima izabrana. Za devet mjeseci otkako vladaju, ne samo što nikoga nisu zaposlili, nego je novih pedeset tisuća ostalo bez posla. Pa kako onda Žepe ne bi poslušao savjet svoje savjetnice i družice s velikih plakata? Ako je bila u pravu kad mu je savjetovala da će riba trznuti na mamac od dvjesta tisuća radnih mjesta, bit će u pravu i kad mu, visoko u oblacima, savjetuje da umirovi i ponizi generale. Sijeci klasove koji strše.
jetlo, zaklonila iza štita legaliteta, da Žepe mora umiroviti generale kad se počnu baviti politikom, pogotovo politikom protivnom politici što je vodi Esma, Žepe i onaj treći s plakata, za kojeg ni njih dvoje ne znaju, ili neće da znaju, je li mafijaš ili političar. Zar se u tom legalitetu ne osjeća miris ambre, izlučevine iz žuči i jetre velike ulješure?
Tu maksimu u obliku imperativa Esma Frčko nije naučila od Perijandora, lica iz moje pripovijesti »Kerovi na pazaru«, niti ju je isisala iz malog prsta u kojem, jer su joj ruke koščate i suhe, za tu mudrost nema soka. Tu je mudrost Esma našla u svojoj duši, u jetri i žuči, gdje se nalazi obilan deponij mržnje i prema tim generalima i prema svima onima koji su pronijeli slavu oružja naroda koji se branio i ne znajući da je time njena djeda, njena anñela, učinio lašcem. To je nasljedna mržnja koja je prešla s djeda na unuku, ona ista mržnja koja je skladala pjesme »blagopočivšem kralju Aleksandru«. Mržnja koja se sada, da se ne bi otkrilo njeno nakazno lice i sramotno podri-
Neka se bune, svi će oni doživjeti ostvarenje svojih ideala! Banal-
Da te generale osobno ne poznajem, svu dvanaestoricu, neke do kosti a neke iz čestih susreta, ja bih i njihovo uljudno pismo, puno tragike, i njihovo umirovljenje doživio kao političko prepucavanje i logičan administrativni postupak. Prekršili su obvezu vojnika da se ne smiju miješati u politiku i uslijedila je kazna u obliku umirovljenja. Ali ja te ljude poznajem, sasvim ili donekle, ja sam bio svjedok njihovu pojavljivanju u povijesnom kovitlacu, ja sam pratio njihovo izrastanje od zanesenih očajnika u neosporne pobjednike, pa ne mogu gledati drukčije ono što im se dogañalo nego kao ljudsku tragediju, toliko puta viñenu, toliko puta ponovljenu i ponavljanjem pretvorenu u banalnost. Svi su oni dionici Krležine dobre želje, doista kletve, upućene studentima u godini globalnog studentskog bunta: nost je u ostvarivanju tih ideala. Za nešto se zauzimaš, boriš se za nešto i, kad to izboriš, ne samo što ćeš vidjeti kako to nije ono za što si se zauzimao i borio, nego će te baš ono što si stvorio najteže povrijediti, prognati, pa čak i u grob otpremiti. Ljudi, s ostvarenjem tih ideala nešto nije u redu! Ako nam se s njima takvo što dogaña, onda se mi, ili za nikakve ideale i ne zauzimamo, ili su ti ideali, i dok su naša zamisao i kad postaju djelo naših ruku, samo himere, samo prividi naše, stalnim nemirom ophrvane, duše. Mnogo je teških kletvi o hrvatskom jezičnom nasljeñu, a naj■51
teža je ona, slična Krležinoj želji upućenoj buntovnim studentima, koja glasi. Dao Bog i ostvarilo ti se ono što želiš! Upravo tako, iako će samo dobar poznavalac čovjekova pamćenja arhivirana u nasljeñe, u toj izreci, umjesto dobre želje, uspjeti prepoznati kletvu. Postigni ono što želiš i to će te uništiti! To će te sa trideset i dvije godine otjerati u mirovinu, kao što je otjeralo najmlañeg meñu umirovljenim generalima. Dok preko radija slušam što im se dogaña, dok zamišljam teške lomove u njihovim dušama, osjećam se kao da lebdim u perju galeba Kuzme Kovačića na vratnicama hvarske katedrale. Taj je galeb u bronci utjelovljenje duha nad vodama, duha iznad kaosa u kojem se raña i oblikuje svijet. Dok lebdi, galebu je jedina utjeha - valja priznati, osvetnička utjeha - da će oni koji danas sijeku glave generalima, Žepe Bevanda i njegova savjetnica Esma - jednoga dana na vlastitim vratovima osjetiti zupce srpa koji žanje istršale klasove i da će, kazano jezikom umnog cinika i neznanog mudraca iz naroda, dočekati ostvarenje svojih ideala i želja. Duhu koji s brončanim perjem lebdi nad kaosom mora i kopna, uz molitvu Višnjemu da mu oprosti grijeh osvetoljubivosti, jer ga ne izvršava ako ga predskazuje, nije teško zamisliti kako i onom koji srpom žanje klasove ruka drhti a srce zebe, jer ga obuzima osjećaj da tone u pomrčinu iz koje ga neće izvesti nikakvo svjetlo, u kojem će ostati i potonuti u ostvarenju svojih želja.
Mnoge su moje pripovijesti vezane uz rat i ratovanje, u raznim povijesnim vremenima, ratove koje je vodio naš narod i ratove koje su vodili drugi narodi a prelamali su se preko naših leña. To me je sililo da čitam knjige o ratovima i ratovanju, o porazima i pobjedama, i to me je privelo spoznaji da je rat znanost koju ratnik mora svladati, i umijeće kojim se ratnik umije služiti. Bez toga znanja i tog umijeća, samo sa srcem, u ratu možeš V)
sudjelovati, ali na pobjedu nemoj računati. Najviše što možeš postići bit će da sačuvaš živu glavu i dovedeš je u položaj poraženog čovjeka do kraja života. Ne bih rekao da su me kao pripovjedača rat i ratovanje zanimali više od drugih djelatnosti u kojima se čovjek ostvaruje, svojom voljom ili na silu, ali sam se smatrao donekle upućenim u ratovanje. Sve je to bio predložak da sam se, kad je rat počeo i kad sam vidio oko sebe ljude spremne na obranu, više od svojih kolega brinuo i pitao imamo li mi ljude koji znaju ratovati, i imamo li mi vojnike vješte ratovanju. Pred nama je protivnik koji je uložio mnogo novca da obrazuje i izvješti ratnika i ne suprotstavimo li mu ljude ravne u znanju i vještini, završit ćemo kao rosna trava pod oštricom kose. U otkosu ćemo završiti! I to je razlog što svoja poznanstva s generalima pamtim iz trenutaka svoje upitnosti prema njihovu umijeću ratovanja. Po tome će u mom pamćenju ostati do kraja! Želja mi je da u ovoj pripovijesti, čijem su nastanku oni kumovali ali njen predmet nisu, bar njih trojica, Sibin Krotko, Daslav Došo i Antiša Zloselac, po tom osebujnom pamćenju budu zabilježeni.
Sibina Krotka, najstarijeg meñu generalima, upoznao sam nakon sedamdeset prve za kavanskim stolom gdje se oko podne okupljalo pet Ivana. I Sibin i ja bili smo povremeni gosti za tim stolom, samo dvojica od onih koji bi kod Ivana svraćali na razgovor. Od petorice Ivana dva su bila čisti književnici, dva generali partizanske vojske, od kojih je jedan bio isto tako pisac kao bilo koji od dvojice književnika, i jedan pedagog, takoñer pisac pedagoških knjiga. Ivani su razgovarali o politici, ratovanju i književnosti, pa su i njihovi gosti, ako su htjeli da od Ivana budu rado dočekani, u to morali biti upućeni. Sibina nisam čuo da govori o književnosti, ali je o ratovanju i politici govo-
rio žestoko i upućeno. Štoviše, malo bi komu dopuštao da ga nadmaši. I pet Ivana i njihovi gosti bili su stigmatizirana čeljad - hrvatski nacionalisti. Na početku rata, kad sam se nastanio u Zagrebu, Krotka sam viñao u prolazu ili u nekoj od kavana, jer stola pet Ivana više nije bilo, četvorica su Ivana umrla, a peti je, general i jedini nepisac meñu njima, tih i boležljiv čovjek, u kavanu rijetko zalazio, a i kad bi došao, priključio bi se bilo kojem društvu. Nedostajali su mi Ivani, pa mi je bilo drago kad bih nabasao na Sibina Krotka, samo gosta za stolom petorice Ivana. Živahan duhom, još neangažiran u vojsci jer je zašao u duboke godine, on mi je pričao i pričao kako su naši vojnici dobri momci, ali ratovati ne znaju. - Jesi li vidio ono na televiziji? Oni ratuju kao da je rat kaubojština! Ono, uzmi pištolj, uzmi strojnicu, popni se na konja i gari kroz nepokošenu travu! Zato ginu, i zato moraju ginuti! Ne tako, momci moji! Treba se ukopati, treba graditi rovove i skloništa! I nikad stati, kao krtice, u zemlju, u rupu! A onda, stalno gledaj da nisi u dolini, da se dočepaš vrha brda. Od brda do brda se ratuje. Nema ih tko naučiti, moj Sebastijane! Nema! - govorio bi mi Sibin Krotko. I uskoro je otišao da ih uči. I prihvatili su ga kao oca i učitelja! Bio sam u prilici vidjeti kako ga vojnici i mladi časnici uzimaju ispod ruku i pomažu mu da izmeñu njih lakše hoda. Dva bi ga momka gotovo nosila. Samo ga je bolest mogla otjerati s bojišta. Iz borbe, kako pokazuje potpis na pismu generala, ni ona.
Kad bih se susreo s admiralom Daslavom Došom, ili sam se štogod propitivao iz teorije ratovanja, ili sam ga nagovarao da o ratnim zbivanjima piše, sad odmah, dok mu je sjećanje svježe. Bilo je razgovora i o grañi koju bih pronašao u njegovim znanstvenim radovima, koje nisam propustio pročitati kad bih na njih naišao. Nisam to činio ni da mu pokažem kako ga čitam ni da se hvalim svojim pamćenjem. Činio sam to da nešto više nego je u članku rekao doznam o bizarnostima, o začudnim elementima koji mene posebno zanimaju, a on ih je samo uzgred spomenuo. Tako sam ga pri jednom susretu pitao je li baš uvijek pouzdano, kako on sam piše u jednom svom članku, da se priobalni grad pješačkom vojskom s kopnene strane ne može osvojiti ako ima slobodan prilaz s mora? Nije bio siguran da se to pravilo može potvrditi u svakom slučaju, ali je za većinu slučajeva pravilo pouzdano. A i za te iznimke koje izmiču pravilu nije siguran samo zato što potvrda pravila ovisi o veličini grada, o snazi njegove obrane i o snazi napadačke vojske. Sigurno je da mali grad ne može izdržati napad velike vojske! - Znači, vi ste znali da naše obalne gradove od Dubrovni ka do Zadra Srbi neće uspjeti osvojiti? - pitao sam ga. - Svakako! Ali tek kad smo protjerali mornaricu srpske vojske iz priobalnih voda, kad smo je otjerali na pučinu, ispred otoka koji štite pristup priobalnim vodama - odgovorio mi je. To je u onim teškim danima vrijedilo znati, ali ja sumnjam da su to znali mladići koji su branili te priobalne gradove, i dok su čistili priobalno more, i dok su mjesecima i godinama bili s kopna zasipani neprijateljskim granatama. Nakon vojno-redarstvene akcije »Grad«, najveće i posljednje u Domovinskom ratu, rekao mi je pri jednom susretu da su neko vrijeme, dok su je planirali, akciji htjeli dati ime po mojoj pripovijesti »Pad Andvertija«, delmatskog grada u bli-
zini Muca, u kojem je cezar Tiberije slomio zauvijek stogodišnji otpor Delmata Rimskom Carstvu. To je ponovio u jednom razgovoru s novinarom »Slobodnog Primorja«. Drago mi je što se ta namjera nije ostvarila. Te časti moja pripovijest nije dostojna. Ali, ako je admiral Došo toj akciji bio krsni kum, mora da je njegov udio u njenu planiranju bio velik. Ja to ne pitam, ja znam da je tako bilo! A Žepe Bevanda, koji malo što zna tako dobro kao što admiral zna rat, vojsku i ratovanje - čak ni pričanje viceva - na savjet svoje suputnice Esme Frčko, u avionu, u oblacima, galantno se rješava usluga ovog vojnika, kao da takvih ima koliko želi. A samo zato što je Žepu uljudno podsjetio da se rat koji je vodio ne može proglašavati upitnim, a njega i sve one koji su u njem sudjelovali smatrati, kratkoročno i dugoročno, kandidatima domaćih sudova i Meñunarodnog suda u Tiibingenu. Kad se tko sjeti, kad komu zatreba, i kad kojoj budali dune u glavu!
Rekao sam ministru Bogdanu Gržini da me civilne vlasti iz Šibenika, Drniša i Zadra upozoravaju kako je kod njih u zapovijedanju vojskom stanje kaotično, i kako bi krivnjom neupućenih zapovjednika srpski Deveti korpus mogao prodrijeti do mora. Molio sam ga da tamo pošalje nekoga tko zna što je vojska i rat. Nisam čuo što je i je li što uradio, pa sam ga još jednom zamolio, jer su do mene i dalje stizali vapaji i urgencije. - Ne kukaj! - rekao mi je Gržina onako kako je on znao re ći, ravno u prsa. - Poslao sam najbolje što sam mogao poslati. - Tko ti je taj najbolji? - pitao sam ga. - Antiša Zloselac! - Taj mora da je iz Zlosela?
- Jest, otuda je! - A gdje ti je taj učio škole? - pitam. - Što je tebe briga gdje je učio! U Legiji stranaca! Hoćeš li još nešto? - Opa! Ne trebam više ništa. Taj bi morao nešto znati. I pokazalo se da zna. O tom će se ratniku pisati knjige, koje ja pisati ne znam, pa ću pribilježiti samo ponešto iz naših susreta, važno za ovu prigodu, za ovu pripovijest. Prvi sam ga put susreo nakon oslobañanja Masleničkog ždrila, kad sam helikopterom došao na tek osloboñeno zadarsko vojno uzletište. Dok sam mu prilazio, stajao je ispred vrata hangara. U licu mu nema meni ništa nepoznato. Jedno od lica mojih brojnih učenika iz zadarske okolice. Blago i pitomo! Možda je takvo za svakoga, a možda je takvo samo meni? Doima me se kao mladolik i stidljiv čovjek. Taj je dojam u nesuglasju s onim što sam o njemu čuo. A čuo sam da je vojničina. Ništa gore, i ništa bolje od toga! To nesuglasje sebi ne mogu drukčije protumačiti nego kao nesuglasje izmeñu njegove prave naravi i rezultata pretvorbe u vojničinu koja se dogodila kroz surovu obuku u Legiji stranaca. Nadam se da će se oni koji budu čitali knjige o njegovu životu složiti sa mnom. S njim sam - ne sam, u brojnom društvu - putovao helikopterom, tri dana nakon ulaska njegove vojske u Knin, iznad dojučerašnjeg ratišta. Dim se sa zemlje dizao na sve strane. Približio sam mu se i na uho ga upitao, jer se od trešnje i buke helikoptera drukčije ne bi čulo, zašto toliko paljevina i nakon tri dana? Podigao je ramena onako kako se ramena dižu kad želiš reći da sve znaš, ali to ni na koji način ne možeš spriječiti. I dok smo letjeli, znao sam o čemu se radi. A sutradan, kad sam u vožnji kolima obilazio te krajeve, uvjerio sam se da su sve poduzete mjere nedovoljne i da se ti paleži ničim ne mogu spriječiti. To mi je postalo još jasnije kad sam došao u svoje rodno selo, pred razorenu kuću i kućište svojih djedova. Požalio sam što sam Zloselca u letu pitao otkuda toliko dimo-
va, ako je to shvatio kao prijekor njemu upućen. Da to drži prijekorom, imao je razloga, jer je znao da to ne odobravam ni ja ni onaj u čijoj pratnji leti. A i sam je znao da u tim dimovima i mi sami izgaramo. Kuću, koju je moj djed Nikola, radnik u željezarama Pittsburgha, gdje je i kosti ostavio, sagradio sinovima svoje braće, našao sam zapaljenu. Prije tri godine zapaljenu, pa su joj zidovi zarasli u tatulu, smokvić i grabovinu. Trava, koja bi svakog proljeća izrasla, a ljeti se, nepopasena i nepokošena, osušila, napravila je po dvorištu i prilaznim putovima mekan sag po kojem sam koračao tiho, da tiše i polaganije koračati nisam mogao. Veće tišine, i veće jeze, u životu nisam osjetio. Nisam bio nikakva iznimka. Svoju su kuću, zapaljenu ili demoliranu, zaraslu grmljem i obraslu travom, toga žarkog kolovoza našli svi oni koji su iz izbjegličkih stacionara uz obalu krenuli za vojskom na sjever, da vide što im je od kuće ostalo. Starci, žene, djeca, miljeli su svim putovima kao mravi iz mravinjaka prema šaci žita prosuta po putu. Mučninu, koju sam osjetio dok sam suhim travnatim sagom, u tišini, prilazio kući djeda Nikole, osjetili su svi, njih na tisuće, koji su se tih dana vraćali svojim kućama. I proključao je bijes u njima, i dogodilo se ono što nikakva vojska i nikakvi generali nisu mogli spriječiti, iako su i vojska i generali imali strogu zapovijed da bijes povratnika spriječe svim sredstvima. Bio sam prisutan kad im je ta zapovijed izricana. Kako to spriječiti? Da su svakog povratnika vodili vezana na uzici kao što se psi vode? Da su u obranu svake kuće postavili tenk s posadom?
Vicko Škarpa, svećenik skradinski, rodom Starograñanin u svojoj knjizi Hrvatske narodne poslovice bilježi i one koje odobravaju osvetu. Nije ih malen broj! Meñu njima je i svima poznata Tko se ne osveti, taj se ne posveti, i ona manje poznata Tko tebe kamenom, ti njega mandalom, gvozdenom polugom kojom se zatvaraju vrata iznutra. Navodi i jednu iz rukopisnog zbornika pronañena u dubrovačkom arhivu, što ga je na svijet izdao ðuro Daničić: Kom si mjerom druzijem izmjerio, čekaj da se tebi izmjeri. Naveo ih je Škarpa još mnogo sličnih i, bojeći se da mu tko ne prigovori kako te poslovice nisu u duhu kršćanskog nauka, iako on samo bilježi ono što je narod rekao, ispod tih je osvetoljubivih poslovica dodao svoju bilješku: Ove poslovice izrijekom povlañuju osvetu koja je nanijela i nanaša toliko zla našem narodu. Ali, što potvrdu tvrdnje da je pravo na osvetu usañeno u srca ovog naroda tražiti u Skarpinoj knjizi s početka dvadesetog stoljeća kad su do jučer, oni što su palili kuće i na jednoj i na drugoj strani, iz školskih čitanki učili čitati i razumijevati pročitano na pjesmama koje su pozivale na osvetu? O uzvišenosti osvete učili su nas na tužbalici ožalošćene majke koja vapi za osvetom svojih sinova, i na rapsodiji jednog što se sretnim stjecajem okolnosti slijep izvukao iz jame, uspravio i čuo osvetničku pjesmu koja mu liječi dušu, jer je pjesma osvetnika silna kao narod, a visoka kao sunce. Doduše, meñu Skarpinim se poslovicama nalaze i one koje osvetu ne dopuštaju: Praštanje je najprikladnija osveta. Jer: Svaka je osveta od Boga prokleta. Ali, taj Božji nauk, iako ga Crkva nije prestala propovijedati a vjernici prihvaćati, potiskivao je nauk iz školskih čitanki, pun naplavina ambre, izlučevine žuči i jetre velike ulješure iz svjetskih mora, nauk o klasnoj borbi, o pravu na zavist, o mržnji prema klasnom neprijatelju. Kad se klasna borba i mržnja prema klasnom neprijatelju, kad se tvar iz žuči velike ribe pomiješala s domaćim voćem, Tko se ne osveti, taj se ne posveti, nastala je zapaljiva smjesa od koje potječe sav garež, sav dim i sva vatra od početka do kraja Domovinskog rata. 39
I kad je tako, a tako jest, što može vidjeti i upućen i neupućen čovjek, zašto bi general Antiša Zloselac, zapovjednik vojske na tom sektoru, bio odgovoran za dimove koji su se vidjeli iz helikoptera i treći dan po završetku borbi? On nije kriv ni za to što narodna tradicija slavi osvetnike, ni za zapaljivu smjesu što je nastala spajanjem tradicije i bjelosvjetskog učenja o nemilosrdnosti klasne borbe i klasne mržnje. A kako je Zloselac okrivljen za paleže što su uslijedili kao osveta palikućama koji su paliti prvi počeli, odmah na početku ratnog sukoba, razumno je upitati se nije li blaćenje njegova imena i prijedlog da se izvede pred Tiibingenski sud prikrivena osveta roñaka, prijatelja i istomišljenika onih koji su s paležima prvi počeli, pet godina prije nego smo Zloselac i ja nadlijetali utihlo ratište. Ne znam za druge, ali za jednog glavatog i zadriglog odvjetnika, koji na tobožnjoj borbi za ljudska prava masno zarañuje, koga sam slušao na televiziji govoriti kako mu te paljevine smrde i kako bi odgovorni morali odgovarati, mogu s velikim pouzdanjem reći da je izišao iz čitanki i iz poslovica koje osvetu drže svetom. Ali, osveti li se glavati odvjetnik na generalu Zloselcu, netko će se drugi za generala osvetiti na odvjetnikovoj ugojenoj glavi. I kamo ta razmjena osvete pod krinkom pravde vodi? Nije li praštanje, ako se tu ima što komu oprostiti, najbolja osveta?
S ceste koja zaobilazi dolinu Primorskog Doca javio sam se majci i sestri i rekao da ću stići za nekoliko minuta. Neka iz stana netko siñe i dočeka me na parkiralištu. Do stana će mi pomoći odnijeti ono što sobom nosim, pršut, vino i slastice. Rekao sam joj i da mi objed ne sprema, samo kavu i voće, jer se ne namjeravam dugo zadržati, do večeri me čekaju novi posjeti i poslovi. Majka me dočekala u bijeloj okruži što joj od svih pokrivala najljepše stoji, i što je, vjerojatno radi mene, stavila na
glavu. Prije nekoliko je tjedana imala upalu žuči, sad se bolje osjeća, ali sam je ipak našao sa štapićem u ruci. Znala se i dosad poštapati dok bi hodala dvorištem, ali se u stanu štapićem nije služila. Primijetila je da sam joj gotovo istovremeno pogledao i u lice i u štapić. - E, moj Sebastijane, nije tvoja Fumica ono što je nekad bi la! - rekla je ganutim glasom. Tomu smo se sestra i ja nasmijali, ali joj nismo rekli čemu se smijemo. Njoj je devedeset i šest godina, a u tim godinama nitko nije ono što je nekad bio. Prije godinu sam dana imao zdravstvene teškoće u prsnom košu. Probadalo me tu i tamo, a nije se znalo od čega to probadanje. Liječnica se mučila da to ustanovi, pa me je na jednom pregledu, dok sam gol ležao na stolu, upitala koliko su mi roditelji imali godina kad su promijenili svijet. Otac osamdeset i devet, a majka je još živa, u devedeset i petoj je godini i dosta dobro nosi sv"oju starost, iako je čitav život bila mršava i boležljiva. - Dobro nasljeñe! - rekla je liječnica. Kad mi je majka rekla da nije ono što je nekad bila, sjetio sam se toga nasljeña i zaključio, ako po godinama života ne naslijedim oca nego nju, još ću dvadeset i šest godina živjeti. Dvadeset i šest godina staračkog života, dvadeset i šest godina opetovanja svega onoga što sam do sada u životu i o životu spoznao, dvadeset i šest godina čamotinje u kutu, bez zanosa. Jer, tko se na mnoštvu slučajeva osvjedoči da nam zanosi, ushićenja i dobre namjere završavaju u rasulu, u samonegiranju i beskrajnoj tuzi, gubi sposobnost da se za nešto novo zagrije, da se nečim ushiti i da se za nešto zauzme. Taj, prepusti li se teretu iskustva koje sve ushite obezvreñuje, zalazi u pustinju bez vijavica, gdje dvadeset i šest godina mogu biti dugo vrijeme, kao što je duga dosadna i neplodna vječnost. Onda smo sjeli za stol i uz kavu pričali. 41
- Namjeravate li ove godine, bar na jesen, provesti nekoliko dana u kući na selu? Dva sata vožnje i vi ste tamo - rekao sam. Minulo ljeto bilo je, izuzevši godine izgnanstva, prvo da majka nije, uglavnom sama, provela na selu. Kako to nikad do sada nije propustila, moglo bi se smatrati da Fumica nije ono što je nekad bila. A sada namjeravaju otići, do koji dan, i biti tamo dok potraje lijepo vrijeme. Začudo, majka se odlasku na selo protivi. Njen drugi sin, moj mlañi brat Damjan, kad smo zapaljenu kuću obnovili i namjestili, nije do danas, kako je obećao, došao iz Zadra i podigao dio dvorišnog zida koji se srušio kad smo posjekli veliki kostjel, zato što mu je deblo bilo usred zida i zato što je posječeno drvo palo po zidu. - Ne mogu to gledati! Razoreno i neograñeno! - rekla je ljutito. - A nije ni onaj zid ispred svinjca i kokošinjca podigao! Opet smo se sestra i ja nasmijali. Zašto joj smeta taj komadić srušenog dvorišnog zida? Zašto joj smeta srušeni zid ispred svinjca i kokošinjca, kad više ne držimo ni svinje ni kokoši? Neće biti točno da ona u devedeset i šestoj nije ista ona koja je bila i u dvadeset i šestoj. Dokaz je tomu njena briga za dvorišnu ogradu i za svinjac i kokošinjac, u kojima ona više neće toviti prasca ni živini davati kukuruz. Hoće li i mene, ako doživim njene godine, u dubokoj starosti moriti iste brige? Ako hoće, najbolje bi bilo da ih ne doživim.
Iako sam na trogirskoj tržnici kupio »Slobodno Primorje« i »Zvijezdu večernjaču« i odlučio čitati, a ne slušati radio i ne gledati primorske krajolike, nisam u prolazu kroz grad novine ni otvorio, jer su kazaljke na satu pokazale da je jedna ura i da sada, ako želim, mogu poslušati vijesti. Ima nešto mazohistično u slušanju vijesti dok putuješ, svih vijesti a pogotovo potresnih. Ali se tom mazohizmu ne može odoljeti. Ne slušaš li vijesti iz sata u
sat, ne pratiš li što iza prve vijesti u vezi s njenim sadržajem slijedi u drugim vijestima, bojazan da su ti promakle važne dopune početne vijesti i reakcije na nju, što bi joj mogle povećati ili umanjiti značenje, toliko te muče, da je suzdržavanje od slušanja vijesti gori mazohizam nego vijesti slušati iz sata u sat, ma koliko se ponavljale i ma koliko se redale jedna gora od druge. Pošto je ponovila da je Žepe umirovio generale, novinarka daje riječ jednom od potpisnika generalskog pisma. Neka general slušaocima kaže što ga je ponukalo da potpiše to pismo, i jesu li potpisnici očekivali tako strogu kaznu od svoga vrhovnog zapovjednika? Ne znam da li namjerno ili omaškom, novinarka je najavila jednog od generala i ne izgovorivši mu ime. Ja sam po glasu prepoznao da s njom ne razgovara general nego admiral Daslav Došo, koga odaje govor s aromom kraja iz kojeg potječe. To uho prezrenog ognjištara lako prepoznaje! Admiral kaže da je osjećanje časti i čista obraza glavni motiv njegova potpisa. Već devet mjeseci, uz blagoslov i svesrdnu podršku Žepe Bevande, blati se Domovinski rat na taj način što se potenciraju zločini što su ih počinili pojedini pripadnici Hrvatske vojske, zločini koje još nitko nije dokazao, i na taj način da se svi pripadnici hrvatskih oružanih snaga, unaprijed, podvode pod sumnju da su zločine počinili, jer njihov vrhovni zapovjednik, koji bi do pravomoćne presude trebao štititi njihovu čast, kaže da sudu, domaćem ili onom u Tiibingenu, neće izručiti samo onoga koga sud ne zatraži. Najzad, admiral je na pismo stavio potpis i po nagovoru svojih vojnika, koji su ga susretali i govorili mu: Što vi časnici ne branite svoju i našu čast, što šutite, ova nas šutnja vodi u propast, opet ćemo biti zločinci samo zato što smo htjeli svoju državu. U nastavku razgovora admiral Došo, kao obrazovan strateg, govori nešto što će slušalac s oskudnim obrazovanjem teško shvatiti. To i neće biti velika šteta, ali će šteta biti što to ni Žepe Bevanda, ako mu ovaj dio razgovora dopre do ušiju, ■ ,jmt
neće razumjeti, iako je zbog toga što ne razumije i umirovio generale. Bilježim admiralove riječi i po tome što sam na radiju čuo, i po sjećanju na razgovor koji smo vodili nakon pokopa pokojnog predsjednika, na večeri koja bi se, iako to nije bila, mogla nazvati karminama.
ogledalo koje joj je otkrilo bore i podsjetilo da spusti cijenu robi koju prodaje, tako je i Žepe Bevanda generalsko pismo bacio na pod aviona i zgazio ga.
Poznata teorija, koju ste mogli pročitati u »Zvijezdi večernjaci« iz pera politologa ljevičara, zapravo, komunista koji se, slijedeći modu, pretvorio u globalista, polazi od toga da je ustašoidna, fašistička svaka hrvatska državotvorna politika. Ta teorija, a njome se služe oni koji upravljaju determiniranim kaosom, poznata je pod imenom »endemski nacionalizam«. Ako nam to uspiju pripisati, ako i medu nama nañu one koji će tvrditi i priznati da nam je nacionalizam uroñen, i ova će i svaka druga hrvatska država završiti kao zločinačka. Iz toga će slijediti zaključak da nam se ni pod kojim uvjetima ne smije dopustiti samostalna država. Ni ova ni bilo koja druga! Domovinski je rat, u jednom povoljnom, i nepovoljnom, svakako prijelomnom trenutku, srušio tu teoriju, ali se on danas, agresivnom medijskom kampanjom, u kojoj sudjeluju dezerteri, zabušanti i, u prvom redu, protivnici stvaranja hrvatske države, želi prikazati uzrokom endemskog nacifašizma i izazvati posljedice koje iz te slike slijede. Eto, to je središnja misao pisma dvanaestorice hrvatskih generala!
jE Čim smo se upoznali, čim sam došao u priliku da ga gledam izbliza i krećem se s njim u zajedničkim društvima, najviše na sjednicama savjetodavnih tijela kojima je predsjedao pokojni predsjednik, izmeñu nas je dvojice pala zavjesa, prozirna ali neprobojna, ona zavjesa koja pada izmeñu dva čovjeka koji se oprezno približavaju jedan drugom, jer ih posebno čulo upozorava da je teren izmeñu njih pravo minsko polje.
Ako ovo, ili ovomu nešto slično, Žepe pročita u novinama, u što sumnjam, jer se taj čitanjem ne bavi; ako je to čuo preko neke radio-postaje, u što takoñer sumnjam, jer on od silnih putovanja i posjeta ovomu i onomu nema kada radio slušati; ako mu ovo tko prepriča, što ponovo sumnjam, jer on u društvu priča viceve, pa ne želi da mu generalska pisma kvare veselje; ali, ako on, unatoč svemu ovomu, doñe do admiralova mišljenja, on, prije svega, od toga neće razumjeti ništa. On u svakom tekstu i svemu što čuje traži sebe, i prema napisanom i čuvenom odnosi se onako kakvim je sebe u tim riječima i u tom štivu vidio - lijepim ili ružnim. A on je u generalskom pismu sebe vidio ružnim. Kao ostarjela kurtizana
U pauzama veseljak koji želi privući pažnju i biti središte okupljanja, ono što je predsjedajući bio dok je sastanak trajao, za vrijeme sastanka on bi najviše šutio. A kad bi progovorio, ne bi iznio nikakav savjet, nego bi, ili povlañivao onomu što su drugi rekli, ili bi bio protiv toga, pazeći da i prihvaćanje i odbijanje budu u skladu s onim što će kao savjet prihvatiti ili odbaciti njegov moćni prethodnik na predsjedničkom mjestu. Ta me jalovost od njega odbijala, čak i kad bi pričao viceve ili se razbacivao dosjetkama, u pravilu vulgarnim, a osobito mi je bilo odbojno njegovo podilaženje predsjedajućem, jer mi je i jedno i drugo, i misaona suša i podrepaštvo, odbojno kod svih ljudi. Kako je vrijeme prolazilo a ja postajao sve bliskiji pokojnom predsjedniku - više kad bismo se susreli u četiri oka nego kad bismo bili na sjednicama - tako se zavjesa, koja je od prvog dana bila meñu nama, stala umnažati. Bila jedna i došla još jedna, pri svakom susretu po jedna nova, sve prozirne, a ni jedna probojna! Bilo mi je jasno da bliskosti izmeñu mene i tog čovjeka ne može i neće biti. Ono što on traži od mene, da se smijem njegovim laprdanjima, da ga uvažavam i volim, ja mu pružiti ne mogu. Vidio sam da je misaonost toga 45
(t-v
čovjeka neplodna pustara, a duhovnost kaljuža puna žaba krastača. Zapazio sam da njegovo podilaženje predsjedniku ne nailazi na odziv, jer taj ulizice nije volio. Osjetio sam da Žepe sumnja u mene kao u onoga koji ga potkopava kod predsjednika i ne dopušta mu da bude drugi do prvoga, pouzdanik i nasljednik. Bilo je vidljivo da izmeñu njega i predsjednika nikakve bliskosti nema, da njegovo ulizivanje i pustinju u glavi predsjednik jedva podnosi. Čuñenju nije bilo mjesta! Kakve bliskosti može biti izmeñu prizemlja i krova višekatnice? - Gdje ste ovoga našli? - upitao sam predsjednika kad mi je sve to postalo čisto. - Gdje i ostale! Pozvao sam, i tko je za mnom pošao, taj za mnom ide - odgovorio je. - Nije mi se odazvalo mnogo onih iz sedamdeset i prve, a on se odazvao. A onda je ušutio i zamislio se. - Da sam imao nekoga drugoga, boljeg od Žepe, pa da sam njega poslao u Beograd, možda smo se sa Srbima mogli mirnije razići - rekao je tiho, riječ po riječ, kao da ne govori meni, kao da govori nekom u daljini. - Zar? - začudio sam se samo jednom riječju, da ne preki nem njegov razgovor s daljinama, da ga samo potaknem. - Uvjeren sam! Nije znao posao, petljao je, pričao viceve i izvodio skečeve. Uplašio se, ostao bez glave! Ništa! Ni pame ti, ni hrabrosti! - završio je. Nakon toga razgovora stvari su mi postale još bistrije. Vodi sam gledao dno! Sad mi je bilo jasno zašto dotični savjetodavac ne može izreći ni jedan savjet, zašto se toliko trudi da u javnosti sebe predstavi kao drugog do prvog, i kao pouzdanika i intimusa prvoga, zašto podilazi prvomu i zašto se prvi prema njemu ponaša suzdržano i želi ga postupno od sebe udaljiti. A sve je to bilo stoga što je prvi, preminuli predsjednik, imao duboku odbojnost prema intelektualno neplodnim i
nedjelotvornim brbljavcima, posebice ako su uz umnu jalovost i praktičnu nedjelotvornost prikrpili i blagorječivo ulizivanje. E, to kod njega nije prolazilo! Zato sam već tada, iako je još sjedio uvrh stola, predsjedajućem s desne strane, vidio kako Žepe Bevanda iz društva savjetodavaca i pouzdanika nepovratno odlazi. Kad je otišao, prividno svojom voljom, doista pet minuta prije nego će sasvim biti potisnut u kraj, da bi izbjegao stigmu neupotrebljiva i odbačena čovjeka, sam se proglasio buntovnikom protiv politike prema Bosni, a po novinama je pričao i pričao o svojoj posebnoj, intelektualnoj i emotivnoj bliskosti s predsjednikom, koje su pomutili spletkari, kakav je mladi Alojz Aganović i njegov zaštitnik Bogdan Gržina. Nisam bio jedini, ali sam bio meñu rijetkima koji su znali da je ovo o bliskosti s predsjednikom neistina nad neistinama. Meñutim, bio sam potpuno osamljen u predviñanju da će on, neumorno pričajući na najvišoj razini, nametnuti javnosti sliku o sebi, koja će biti sazdana od samih neistina. U toj će grañevini svaka cigla biti laž, a sve će cigle u velebnom spomeniku na okupu držati malter pravljen od pijeska što ga viju svakodnevne vijavice i Žepina pljuvačka koja nastaje, koja pjeni oko jezika dok govori i govori.
Nakon ovog uvida u stanje stvari, kako bi se reklo političkim rječnikom, nakon spoznaja o umnoj neplodnosti, o lijenosti, o podilaženju i gradnji svoje slike od crepića laži, mogao sam se, dok bi savjetodavne sjednice trajale, mirno posvetiti promatranju frizure i brade Žepe Bevande. Prije zgode u Rudmilinoj brijačnici, zgode koju ću ispričati, mislio sam da ljudi koji kosu šišaju na kratko, na ježa, čine to stoga što je tako lakše prati glavu i njegovati kosu. Duga se kosa teže suši kod pranja i kod znojenja, i za nju uvijek u stra47
žnjem džepu moraš imati češalj. Kratku sam kosu i sam nosio dok sam se šišao svakog tjedna, obuvao vojničke čizme i gazio po sagu od rascvjetane majčine dušice, sagu koji je pokrivao strmine i dolove travnatog Zlatibora. Toga sam dana zatekao Rudmilu kako šiša na ježa kosu na glavi meni nepoznata mladića. Radila je samo nožicama preko češlja. Morala je, reckajući kosu, u prvi mi se mah učinilo, na istu dužinu, prijeći preko čitave glave. Mislio sam, gledajući to reckanje uzduž i poprijeko tjemena, kako je takvo podšišivanje mučnije i dugotrajnije od svakog drugog. Na red su čekala još dvojica ispred mene i nije mi bilo svejedno koliko će to šišanje potrajati. Rudmila se svojski trudila da posao obavi kako valja i što prije. Kad je procijenila da je sa šišanjem ove zahtjevne frizure gotova, uzela je ručno ogledalo, namjestila ga mušteriji iza potiljka da svoju glavu može vidjeti i sprijeda, u zidnom, i straga, u ručnom ogledalu. Svi smo očekivali da će se mušterija ogledati sprijeda i straga, ustati sa sjedala i, kad mu Rudmila strese dlake s odjeće, platiti i otići svojim putem. Ali smo se svi prevarili! Mladić je vrtio glavom lijevo-desno, gore-dolje, a onda je kažiprstom desne ruke pokazao jedno mjesto na glavi. - Ovdje bi trebalo još malo skratiti - rekao je i Rudmila se morala ponovo prihvatiti češlja i nožica. Šišanje se nastavilo do još jednog ogledanja i još jednog »ovdje malo«. Ponavljalo se to više od pet puta i Rudmila je pokazivala i uljudnost i strpljenje, ali se po njenu smiješku vidjelo da je na rubu strpljenja kad bi mladić ponovo izgovorio »ovdje malo«, i kad bi reckanje na sitno morala nastaviti. Kad joj je ipak toga »ovdje malo« bilo previše, ne gubeći ni strpljenje ni uljudnost, a ipak vidljivo ljuta, mladiću je rekla: - Ti hoćeš da ti napravim frizuru na okruglo, kao jaje. Ali ja to ne mogu, jer ti je glava ćoškasta. Što sam ja tomu kriva? Tek tada sam shvatio čemu služi to »ovdje malo« i »ovdje malo«. Od ćoškaste napraviti okruglu glavu! Je li to slučaj sa 48...........
svakim čovjekom koji takvu frizuru nosi, ne znam, ali je s tim mladićem tako bilo. Meni se otada čini da svi, pa i Žepe, takvu frizuru nose kako bi od ćoškaste glave napravili okruglu. Kod Žepe Bevande može se raditi i o drugim poticajima. Prvi je, da izgleda mlañi, što mlañi, najbolje pubertetlija. I drugi je, da kratkom kosom umanji loš dojam što ga ostavlja njegovo izrazito nisko čelo. Doduše, teorija je o niskom čelu kao znaku male pameti odavno ustuknula pred spoznajom da je umna sposobnost vezana uz veličinu moždane kore, a ne visinu čela. Ipak, kao predrasuda, ili kao pjesnička figura, i dalje živi strah od ljudi niskoga čela. Istinu reći, mene ti dopunski poticaji nisu previše zaokupljali, koliko me je zaokupljalo pitanje kako odrastao i zreo čovjek, koji je ludorije mladosti ostavio za sobom, može pod češalj i nožice ići svaki tjedan i na brijačkom stolcu prosjediti sat vremena, dok brico recka »malo ovdje« i »malo ondje«. To mi u glavu nije išlo. Valjda zato što mi je glava ćoškasta, a ja nikad nisam poželio da mi bude okrugla.
A tek brada Žepe Bevande! Brada nebrijana! Slično kao i sa frizurom na jež! Kako čovjek koji se bliži sedamdesetoj, bez ikakve potrebe, jer se obrijati dade za pet minuta, može svako jutro pred ogledalom štucati bradu i podbradak, zaliske i brkove više od pola sata? Recni ovdje malo, recni tamo malo više, da lice bude oblo, da se ne vide bore i bradavice, lišajevi i pristići, da je manje upadljiva omlohavljena koža podvoljka. Sve to ostavljam postrance, jer su slična pitanja ostala bez odgovora i kad su bila vezana uz kosu. Mene Žepina brada zaokuplja samo radi tajne koja se ispod nje krije, tajne koja je objelodanjena, i Žepe bi dobro učinio da je bradu obrijao i pokazao kako tajna ne postoji. Nije to učinio kad je tajna provaljena, a ne čini to ni
danas. I dalje, s više vrsta nožica, svako jutro recka tamo, recka amo. Čini se da ispod brade tajne nema, da je tajna u reckanju. Ali je priča o tajni ispod brade ipak višestruko zanimljiva. Prvi sam put o tajni što je ta brada krije nešto pročitao na stranicama beogradskog tabloida »Sazvežña« na početku 90. godine, kad je Žepe Bevanda postao član Predsjedništva države koja se raspadala. Otada, od vremena do vremena pa sve do prije pola godine, čitao sam o toj tajni, u različitim interpretacijama, na nekoliko mjesta. Priči koja potječe iz kaznionice u Srijemskoj Mitrovici, gdje je Žepe Bevanda, kako smo vidjeli, na krevetu ubojice svoje bake izdržavao kaznu koju je zaradio kao pripadnik »hrvatskog proljeća« sedamdeset i prve godine, drugim riječima, kao hrvatski nacionalist u komunističkom značenju - kao neprijatelj države broj jedan - ne može se poreći ni duhovitost ni sarkazam na ono što je Žepu snašlo, da je osuñen za ono što doista nije bio. Ako me pamćenje dobro služi, a služi me uvijek kad pamtim grañu koju ću jednom negdje ispričati, u »Sazvežñu« je pisalo: Manojlo Aleksić, prevarant koji je diljem zemlje, predstavljajući se kao pilot, nudio naivnima usluge da će ih avionom odvesti tamo gdje se lopatom zgrće lova za trećinu putnog troška koji bi imali kad bi avionsku kartu kupili na uzletištu, izdržavao je dugogodišnju kaznu zatvora u kazneno-popravnom domu u Srijemskoj Mitrovici. Prevario je mnoge, varao je dugo vremena i postojala je vjerojatnost da će sa starim poslom nastaviti čim bude pušten na slobodu. Zato su ga i osudili na tako visoku kaznu! Dočekivao je i ispraćao mnoge zatvorenike koji bi tamnovali samo po koju godinu. Tako je mogao biti sobni starješina mnogim političarima. Medu njima i sadašnjem članu Predsjedništva države iz Hrvatske. O svom nekadašnjem štićeniku Manojlo kaže danas: - To je miran čovjek, čak i dobar drug. Mnogo drži do svog izgleda, do brade i kose. Mnogo taj čovjek sliku svoju ljubi! Pitao sam se čemu toliko lickanje i gizdanje? Tko bi ga u zatvoru mogao gledati! 50
Nema tamo žena. Pa sam ga jednom upitao što ne obrije bradu, to bi mu bilo lakše nego da je štuca svako jutro. Rekao mi je u povjerenju, samo za mene i da nikomu drugomu ne kažem, da ispod brade ima brazgotinu u obliku slova U. To je sam sebi jednom urezao, neka se do groba zna što je i tko je. Kad bi mu to U vidjeli stražari rodom iz Like, koji slovo U ne mogu vidjeti ni u čitanci, iz dana bi ga u dan mlatili kao vola u kupusu.
U ovu se priču, kad je bila ispričana, vjerovalo do kraja, prvenstveno u krugovima čitalaca »Sazvežña«, jer se činilo logičnim da nacionalist iz sedamdeset i prve i nacionalist iz devedesete godine nosi na podbratku brazgotinu u obliku slova U. To je znak prepoznavanja meñu nacionalistima i pokazuje se onomu komu ga treba pokazati. Nešto kao vizualna lozinka. Možda je i netko neupućen, tko nije pripadao sazvježñu oko »Sazvežña«, vjerovao da ta brazgotina na Žepinu podbratku postoji po logici: čovjek je bio u nacionalnom zanosu i nožićem je na podbratku urezao znak toga zanosa, neka ostane zapamćen! Ali, tko god je poznavao političke padove i uspone Žepe Bevande, njegovu političku putanju sličnu putanji što je izmeñu kore i drveta ostavlja crv potkornjak, prije nego će izići kroz rupicu i pretvoriti se u leptira, taj ni u to slovo ni u bilo kakve druge tragove minulih političkih uvjerenja na tijelu toga čovjeka nije mogao vjerovati. Koliko je političkih zanosa u svom životu imao - od pristalice klasne borbe iskaljivane na bogatim seljacima, preko otpora staljinistima i podrške drugu Titu, do gorljivog privrženika Titove zamisli o rotiranju kadrova, što će reći zamjene starih mladima, što ga je, neopravdano, gurnulo meñu nacionaliste - da je o svakom zanosu ostavio i najmanji trag na tijelu, brazgotinu ili tetovažu, danas bi bio sav išaran i izbrazdan od glave do pete, i po tome najozbiljniji kandidat za pobjednika na natjecanjima što ih istetovirani, ne znam u kojem gradu, prireñuju jednom godišnje na nivou države. 51
Ne, on takve zapise na svom tijelu nije ostavljao! Ne zato što žarkih političkih zanosa nije imao, već zato što ih nije držao vrijednim pamćenja. Sve su te ideologije i te politike, grabljene iz dnevnih zbivanja bez imalo probiranja, Žepi služile za promicanje jedne jedine vrijednosti - sama sebe. Zašto bi onda o njima ostavljao trag na svom tijelu? Zašto, kad bi najviše volio da traga o toj putanji, o tom lutanju, sličan tragu crva izmeñu kore i drveta prije nego će izići na rupicu i okrilatiti, ne ostane ni na drvetu koje ga je othranilo ni na papiru koji se od tog drveta pravi. Ako na Žepinu podbratku ima ikakav znak, onda bi to morao biti zaštitni znak proizvoñača ambrina mirisa. Kako taj znak izgleda, sada, nitko ne zna i zato ga je nemoguće prepoznati. Naime, ta izlučevina iz žuči i jetre glavate ulješure, ta siva ljepljiva tekućina, koja se kao začin upotrebljava u proizvodnji parfema, kao svaka sluz i slina, ni kad se skrutnuta nañe na morskom žalu, nema stalnog i prepoznatljivog oblika, pa tvorničari nisu ni pokušali da joj ime ispisano slovima zamijene znakom porijekla, kao što čine u slučajevima kad aromatičnu tvar dobivaju iz trava i drveća.
On je bio samo pripadnik mlade arivističke generacije koja je slijedila Titovu zamisao da u kratkom vremenu doñe do rotiranja kadrova, što je značilo da mladi obrazovaniji komunisti zamijene stare, nesposobne i onemoćale. Sve, izuzev tvorca te zamisli! Igrom slučaja, privida i sjena, kad su mladi pretjerali, a starci se protiv toga pobunili i tražili od Tita da obuzda mlañariju, pristaše su rotacije završili kao nacionalisti, ljuti neprijatelji socijalističke države. Ako bi se tu radilo o kakvoj ideologiji, o čemu nije lako suditi, ona bi se mogla zvati generacijska rotacija, obvezno istomišljenika, koja je, jer je dirigent bio starac zabrinut za svoj položaj kad mu se pod nogama zaljuljalo tlo, za mlade završila tragično. - Drugovi i drugarice - rekao je tom prilikom Žepe Bevanda
Manojlo Aleksić, dugogodišnji sobni starješina, lažni pilot i neizlječivi prevarant, znao je zašto robija. Njegov štićenik Žepe Bevanda, »miran čovjek« i »dobar drug« koji zbog brazgotine u obliku slova U ne brije podbradak, nije bio takve sreće. Njega su osudili na trogodišnju robiju zbog nedjela »na liniji hrvatskog nacionalizma«, od čega se on na sudu nogama, rukama i jezikom pokušao ograditi, s pravom, jer on ni u kojem obliku nacionalist nije bio. Ni u komunističkom tumačenju toga pojma, kad je nacionalist sinonim fašista, ni u smislu što je znanost pripisuje toj riječi, kad je nacionalist isto što i rodoljub. Za njegovo se robovanje s pravom može reći neljudi osudiše nevina čovjeka!
Kad sam pročitao »Deklaraciju«, sjeo sam i zamislio se. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako je to politička diverzija uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje. Uperena protiv onoga što je najsvetije, a to je bratstvo i jedinstvo.
u ulozi saborskog zastupnika - vrijeme je već poodmaklo, ali ja moram nešto reći o »Deklaraciji« i o toj buci koja se oko nje u javnosti podigla. Nije nas iznenadilo bacanje bombe na jugoslavenska predstavništva u Americi i Kanadi, jer znamo tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica koje misle da mogu nauditi socijalističkoj Jugoslaviji. Ali nas je iznenadila »Deklaracija« koju svrstavam u isti koš s nekolicinom bombaša. »Deklaracija«, po mom mišljenju - nisam lingvist - nema nikakve veze s naukom, već i zbog toga što nije pokušala naučno rješavati stvari.
Oni bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar, ne samo našeg, hrvatskog naroda, nego svih naroda naše socijalističke domovine. Sad se ti potpisnici »Deklaracije« postavljaju odbranaški, da nisu znali što potpisuju, da su ih u to drugi uvalili, a neki kažu i da su bili pijani kad su to potpisivali. Ako su to takvi ljudi da ne znaju što potpisuju i da pijani potpisuju što im se gurne na potpis, onda se ja pitam kakva su književna djela koje pišu ti ljudi. Jer, ako netko stavlja na nešto svoj potpis u pijanom stanju, vjerojatno i svoje knjige piše u pijanom stanju. ...M
Pridružujem se onim zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da ih se ne samo politički osudi nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih za to sramotno djelo.
Čovjek koji je to rekao, nacionalist, rodoljub i patriot ne može biti, ni ako u naredne tri godine promijeni svoje gledište i usvoji stav o imenu hrvatskog jezika koji su i prezreni potpisnici »Deklaracije« imali. Manojlo Aleksić, Žepin sobni starješina, znao je za što robuje. Žepe Bevanda je pak robovao za ništa! Nije moguće da je i on nešto u pijanom stanju potpisao? Ili su ga za to, kao i on potpisnike »Deklaracije«, drugi, njemu slični, optužili? Nema u njegovoj saborskoj besjedi o imenu jezika ni politike ni ideologije. U riječima što ih je u besjedi o jeziku upotrijebio i što ih je do ludila ponavljao u svakom drugom govoru - socijalistička domovina, socijalistički razvoj, samoupravni socijalizam, narodi naše socijalističke domovine, bratstvo i jedinstvo - nema ni trunka iskrenosti, sve je to ambra. Sluzava, siva i ljepljiva masa naplavljena na našu obalu ili dovezena u utrobi laña. Kad se osamdeset i devete našao uz bok pokojnog predsjednika, koji je kad i on tamnovao zbog »nacionalističkog skretanja«, ali je, za razliku od Žepe, znao za što robuje, Bevandi su potpisnici »Deklaracije« o imenu hrvatskog jezika stavili pod nos besjedu o književnicima koji pijani pišu knjige i još pijaniji se bave lingvistikom. - Sto vi hoćete!? Tada sam govorio onako, a sada govorim ovako. Što se tu promijenilo? Ništa! I tada i sada ja sam ostao isti. Ja! - odgovorio je na podmetanja. Veće potvrde da se sebe sama može proglasiti politikom i ideologijom od ovoga nema. Još je samo trebalo reći da, dok on ostaje isti, mijenja se samo ambra, miris za umanjivanje neugodnih vonjeva, i sve bi bilo kazano.
Jovan Borić, predstavnik Srbije u Predsjedništvu Jugoslavije, kad je u tom istom Predsjedništvu sjedio i Žepe Bevanda, pošto im se država, za obojicu neočekivano, raspala, napisao je knjigu Jugini poslednji dani, koja može poslužiti kao dokaz koje su sve, i kakve su sve, slučajnosti sudjelovale u nastanku države kojoj će nakon desetak godina predsjednik postati Žepe Bevanda. Tko Jovana Borića ne poznaje iz vremena njegova javnog djelovanja, taj će iz njegove knjige - osim njegove vanjštine, čovjeka niska rastom, čovjeka za ilustraciju uzrečice da se papar drži u maloj posudi, što se u knjizi bez slikovnih priloga ne može vidjeti - upoznati vrsnog političara, lucidna, smiona i jezičava, čiji se savjeti, srećom, nisu slušali, ali da su se slušali, teško da bi njegov drug iz Predsjedništva Žepe Bevanda ikada bio predsjednik samostalne države. Budući da se s njima žustro prepirao hoće li Jugoslavija ostati cijela ili će se raspasti i, ako je za raspad, po kojim će se šavovima razderati, jer su šestorica predstavnika republika i dvojica predstavnika pokrajina u Predsjedništvu bila glavna lica dramatičnog raspadanja države, Borić u svom dnevniku nije mogao opisati raspad države a da ne portretira glavna lica u tim zbivanjima. Bilježeći iz dana u dan ono što bi se u pojedinom danu zbilo, Borićev je dnevnik nepatvoreni dokument, neuglañen, sirov i surov. Kao ogrezli političar, Borić, taj mali sud pun ljute paprike, redovno govori političkim jezikom, i kad opisuje stanovišta pojedinaca u Predsjedništvu, i kad bilježi zaključke i kad se upušta u prognoziranje onoga što bi se moglo dogoditi. Za sve mu je to dovoljan suhoparni politički jezik. Ali, ima trenutaka, rijetkih doduše, kad zastrani u jezik koji nije njegov, a mogli bismo ga, s mnogo ograda, nazvati literarnim, ako ni zbog čega drugoga, zato što je snažno subjektivno obojen. Koliko god to jezično zastranjenje izbjegavao u svim drugim slučajevima, kad se u središtu dnevne bilješke nañe njegov drug Žepe Bevanda, on ne može odoljeti iščašenju i ne pribilježiti .55L
ono što spada u beletristiku, nešto slično ovomu što priča ova pripovijest. Kad opiše što se dotičnog dana zbilo, kad kaže što je učinio, kako se ponio i što je rekao Žepe Bevanda, Borić će upotrijebiti jedan od usklika za ove prigode: lakrdija, cirkus, neviñeno, ludo, blesavo, i tko je ovoga ovamo poslao! Razumije se da je Boriću, pošto je Slovencima dopušteno da se osamostale, bila lakrdija sve što bi hrvatska strana, sad jedini remetilački čimbenik, predložila, ali, kad se od te mogućnosti ogradiš i imaš u vidu samo ono što se u odreñenom trenutku zbilo i kako se ponio Žepe Bevanda, onda se ne možeš ne složiti s Borićem da tu ima i cirkusa i lakrdije. Koliko hoćeš! Tako u prvoj priči od dvije, što ću ih izvaditi iz tog dnevnika, Borić opisuje uzbunu koja je nastala u Predsjedništvu kad se doznalo da general Mirko Keber za potrebe hrvatske garde iz Mañarske uvozi oružje, uglavnom strojnice i municiju. Kad je uvoz oružja bio dokazan zapanjujućom videosnimkom razgovora generala Kebera i podmetnutog uhode, koji je vjerodostojnost razgovora poslije posvjedočio, kad se protiv dokaza nije moglo učiniti ništa, istog trenutka, na sjednici Predsjedništva, Žepe Bevanda potvrñuje njenu istinitost. Jest, oružje je uvezeno - rekao je, blijed i uplašen. - Ali kupovanje oružja ne znači istovremeno da će garda i general Keber tim oružjem rušiti Jugoslaviju. Tko je vidio dovoditi to jedno s drugim u vezu! Potkrijepit ću to primjerom. Grañani u pojedinim državama Sjedinjenih Američkih Država kupuju slobodno oružje i drže ga u kući. Mnogo opasnije oružje od Keberovih kalašnjikova! A centralnim vlastima te svjetske velesile to ništa ne smeta. Jer, koliko god tog oružja grañani imali, oni njime ne namjeravaju rušiti državu. Borić tu usporedbu naziva lakrdijom i pita se gdje taj živi, misli li on ozbiljno o tom što priča, tko je toga ovamo poslao i nisu li njega ovamo poslali da sve oko sebe zajebava u zdrav mozak?
Robusnog i primitivnog srpskog generala Ristu Mužu, koji je ispravno shvatio da takvo razmišljanje zahtijeva njegovo djelovanje, obuzeo je bijes i, uz nekoliko sočnih psovki, krenuo je u namjeri da se šakama obračuna s braniteljem uvoza i raspodjele oružja na način kako to Amerikanci rade. Mirni i pametni general Željko Putalj, koji je uz Mužu prisustvovao sjednici Predsjedništva, smirio je svoga kolegu i nagovorio ga da iziñe na terasu i udahne malo svježeg zraka. Borić dnevni zapis završava jadikovkom da ovo dobru ne vodi, ovo lakrdijašenje ozbiljnim stvarima. Druga scena cirkusa i ciganluka, od mnogih koje se u knjizi opisuju, a ja ih ovdje ne namjeravam navoditi, dogaña se u nekoj, za mene neprepoznatljivoj prostoriji. Ne tamo gdje je Predsjedništvo redovito održavalo sjednice! Tu je stol, valjda okrugao, oko kojeg je sjelo osam članova Predsjedništva. A tu je i nekakvo gledalište, oko stola, uza sva četiri zida, ili je na galeriji. Ili su članovi Predsjedništva i njihov stol na pozornici, a promatrači su ispod njih, u parteru. Boriću je to mjesto dobro poznato, pa ga kao poznatu stvar nema potrebe opisivati. Na nama je, ako želimo shvatiti priču, potrebno imati predodžbu te dvorane. Na dnevnom je redu sjednice izbor rotirajućeg predsjednika komu mandat traje godinu dana. Rotira se po unaprijed odreñenom redoslijedu. To bi u mirno vrijeme bila puka formalnost koja se obavlja za desetak minuta, ali je vrijeme krizno, država se raspada! Na redu je da predsjedničku palicu uzme predstavnik Hrvatske, Žepe Bevanda. Ali on pri glasovanju, koje je u mirnim vremenima uvijek bilo jednoglasno, ne može dobiti većinu. Dobiva četiri glasa i za većinu mu je potreban još jedan. Tko da mu ga dade, pa da čovjek bude ustoličen na prestolje koje stoji na babljim zubima! Ostarjela država pa joj se zubi klimaju! A Žepi ne daju taj jedan glas, jer ono oružje što ga je iz Mañarske uvezao Mirko Keber nije ostalo bez utjecaja na stabilnost države, kao što je na stabilnost Sjedi57
njenih Američkih Država ostalo bez utjecaja oružje što ga kupuju američki državljani. Osim toga gafa s oružjem, kaže Jović, čista je ludost da predsejdnik države postane čovjek koji je izjavio kako mu je cilj, kad doñe na vlast, rasturiti državu.
Jovan Borić je govorio istinu. To je Žepe Bevanda uoči svog izbora za predsjednika doista izložio kao svoj program. Netko će reći da čovjek ne zna držati jezik za zubima. To je čudo neviñeno! To ne smije proći! uskliknuo je Jovan Bo-
rić i to zapisao u svoj dnevnik. Zasjeda se danas, zasjeda sutra, zasjeda se i treći dan! U gledalištu su i promatrači europskih država, pritišću, traže da se izabere onaj tko na red dolazi, ali ni oni taj jedan glas ne mogu pritiskom iscijediti. Trećeg dana, u jednom neočekivanom trenutku, kao da se probudio iz dugog mamurluka, Sinan Krasnici, podoficir jugoslavenske vojske i srpska marioneta, inače predstavnik Kosova, uzima riječ i izjavljuje da se i on priključuje onoj četvorici što svoj glas daju Žepi Bevandi. - Red ga je, pa neka bude! - obrazložio je svoj novi stav Sinan Krasnici. U tom trenutku, bilježi Jovan Borić u svom dnevniku, Žepe Bevanda ustade, podignu ruke uvis, okrenu se oko sebe, da ga svi u lice vide i prema gledalištu viknu: »Ja sam predsjednik. Objavite gradu i svijetu!« Ni primopredaje dužnosti, ni inauguracijske besjede, ni čestitki novoizabranom! Ništa! Cirkus!
Iz tog je cirkusa, iz te dvorane za koju ne znamo gdje je, Žepe otišao na aerodrom i za dva sata bio u Zagrebu. Kao predsjednik se nikad više nije vratio u sjedište Predsjedništva. Iz Zagreba je krnjem Predsjedništvu u Beogradu slao poruke da bez njega ništa ne smiju činiti, ali ga Borić i njegovo društvo više nisu slušali. Nisu ljudi htjeli sudjelovati u cirkuskoj točki: »Kako je jedan car carevao da bi sebe ostavio bez carstva«. 58
Po lošoj navici većine političara, osobito onih koji knjige nikad nisu pisali, u vrijeme kad ga je od sebe odgurnuo pokojni predsjednik, i Zepe je Bevanda napisao knjigu o istom sadržaju o kojem govori i dnevnik Jovana Borića, i sa sličnim naslovom. Jer, i u naslovu Kako sam je srušio ugrañeno je raspadanje države kojoj su Žepe i Borić bili na čelu. Teško je reći da je Žepe napisao knjigu, iako iznad naslova Kako sam je srušio stoji njegovo ime i prezime, a na ovitku njegova slika s karakterističnom bradom i kosom. Stupanj je njegove pismenosti, i gramatičke i logičke, prilično nizak. U svakom slučaju, niži od razine koja jamči da bi knjigu, bilo koje vrijednosti, mogao napisati. Potražio je pomoć. Ne pomoć bilo kojeg novinara, nego pomoć Darka Nića, koji je nekoliko godina radio kao profesionalni pisac memoara bivših partizanskih generala i komesara, istih onih koji su, zajedno sa Žepinim ocem Špirom, stvarali državu, koju će Žepe rušiti i o tome knjigu pisati. Taj samozatajni profesionalac obavio je posao po želji naručitelja. U nekrologu Danku Niću, koji je preminuo upravo kad je Žepe zasjeo na Nikolcu na predsjedničku stolicu, može se pročitati da taj čovjek nije bio samo dobar pjesnik pjesama o ličkim ždrijepcima i kobilama, nego je bio i vješt tumač misli i djela ljudi koji grade povijest. I drugi ljudi, koji su upućeni u pisarske radove Danka Nića, tvrde da je pisac oda kobilama i ždrijepcima bio vješt u stavljanju na papir zgoda, podataka, misli i raspoloženja što ih je slušao iz usta svojih poslodavaca. Da je, štoviše, u tekst mogao prenijeti i stilske oznake njihova usmenog kazivanja. Iz tih bi se pohvala moglo zaključiti da je Žepina slika, koja proizilazi iz knjige Kako sam je srušio, vjernija originalu nego da ju je sam Bevanda pisao svojom rukom, svojim stilom i stilom. Dvije stvari, ne računajući u to sadržaj i naslove, o kojima sam rekao što sam imao reći, povezuju knjigu Žepe Bevande s knjigom Jovana Borića. U jednoj stvari, iako je i ona poveznica dviju knjiga, knjige se ne slažu, a u drugoj, koja ih jače veže, knjige se potpuno podudaraju.
Slika što je o ulozi Žepe Bevande u raspadu savezne države daje Borić razlikuje se od slike što je sam Bevanda, odnosno njegov pisar, daje o sebi. U Borićevoj knjizi je Žepe zbunjen, preplašen i u državne poslove neupućen čovjek. Čovjek koji je preko noći od robijaša postao član Predsjedništva države, u čijim je kaznionicama, i to zbog politike, robijao! Čovjek kojem je navrh jezika ono što i na dnu podsvijesti, da će tu državu, tog svoga tamničara, razoriti i tako, osvećujući se, olakšati dušu i s pleća skinuti breme srama što mu ga je ta država uprtila na leña! Konačno, to je čovjek čiji su stavovi što ih zauzima u Predsjedništvu, ili loše zapamćena instrukcija dobivena u Zagrebu iz usta svoga šefa, ili pozivanje na ono što bi rekao Ivan Slomšek, predstavnik Slovenije u Predsjedništvu. Taj Ivan Slomšek, po Borićevu sudu, bio je oslonac u nevolji Žepi Bevandi, i kad bi zaboravio instrukcije dobivene prije odlaska iz Zagreba, i kad bi ga izdalo nadahnuće vicmajstora, i kad ne bi uspio ozbiljne razgovore skrenuti u neozbiljno naklapanje. U svim tim slučajevima, rekao bi da se slaže s onim što je kazao drug Slomšek. I dobro je što bi to rekao, jer ono što bi Slomšek rekao, kako se vidi iz Borićevih dnevnih zapisa, nije imalo mane. Ali, vidi nevolje, Slomšek je sve rjeñe i rjeñe dolazio na sjednice. Žepe bi bez Slomšeka, kako Borić s nasladom bilježi, nalikovao na visoko izrasli grah kojem su iz zemlje kraj korijena iščupali trstiku uz koju se grah popeo i na kojoj je procvjetao. Tih bi dana, bez trstike koja ga je činila uspravnim, pao na pod i motao se svima u Predsjedništvu oko nogu. Nasuprot Žepinoj slici u Borićevoj knjizi Jugini posljednji dani stoji Žepina slika u vlastitoj knjizi Kako sam je srušio, koju je napisao vješt pisac tuñih misli i uspomena. U toj je knjizi Žepe Bevanda alfa i omega, ishodište svih zamisli, smioni kormilar u raspravama, formulator svih značajnih odluka i vidovit političar, koji naknadno tvrdi da je znao što će se dogoditi, i to sedam godina nakon proricanja, dokazuje onim što se u meñuvremenu doista dogodilo. Nema greške, kao ni u
jednom proroštvu koje se izriče unatrag! Ništa čudno, u svim memoarima, koje ne piše nosilac memorije nego njegov pisar, glavno je lice, onaj iz čijeg se sjećanja crpe graña, sve i sva. Bolji u pisarevoj knjizi nego u svom sjećanju. I tko je za to odgovoran? Pisar? Koješta! Odredite samo što je tu roba, a potom tko tu robu prodaje a tko kupuje, i sve će vam o krivcu biti jasno. Začudo, gotovo nevjerojatno, u drugoj poveznici dviju knjiga Borić se i Bevanda slažu. Riječ je o cirkusu i cirkusiranju, lakrdiji i lakrdijanju, harlekinstvu i zajebavanju u zdrav mozak. Što je o tomu zabilježio Borić, i kako je to izgledalo, zabilježio sam i sam u dvije sličice. Nasuprot Borićevu mišljenju da je lakrdijanje neodvojivo od Žepine osobe, da je lakrdijanje osnovna karakteristika lakrdijaša i da se to razdvojiti ne da, Bevanda svoje lakrdijanje, cirkusiranje, harlekinstvo i tucanje u zdrav mozak vidi kao svoju profinjenu taktiku i svoje virtuozno, lukavstvo u hrvanju s opasnim protivnicima, vječno zlovoljnim kepecom Borićem i robusnim kaplarčinom u činu generala, Ristom Mužom, koji hoće i da udara, i u dva navrata umalo ga nije odalamio. U Žepinu je viñenju njegovo lakrdijanje slično mudrosti i dovitljivosti onog mišića u crtanim filmovima, koji iz gadnih situacija nalazi izlaz, sve da bi pobjegao ispod šapa glupe i opasne mačke. Nañe izlaz i nasmije se prema gledalištu! U njegovim je očima lakrdijanje bilo sredstvo... Da ih mota oko plota, Da ih vara oko bara, I da muca kad ih tuca.
Dobra je strana ovako usmjerena lakrdijanja, ako povjerujem Žepi a ne Boriću, da je kontrolirano, što se možeš na lak način izvući iz procjepa. Na isti način i iz posla do kojeg ti nije stalo, za koji ne mariš uspio ili ne uspio, kakav je bio Bevandin posao u Predsjedništvu stare države. Još ako ti je cilj da tu državu razvališ, pa i ne možeš drugo, uz Borića i Mužu, čuvare te države, nego izvoditi cirkuske igre jednu za drugom.
A loša je strana toga lakrdijanja, ako se ne kontrolira, ako je ono što je Borić mislio da jest, primarna osobina roñenog lakrdijaša, i ako se iskazuje u poslu od čijeg ishoda ovise život, mir i sudbina mnogih ljudi. Ako se o tome radi, može se dogoditi da rušiš ono što bi trebalo graditi, a gradiš kaos, zbrku i sveopću pomutnju, što, ako si pri zdravoj pameti, graditi ne bi smio. I, na kraju, kad odvagneš lošu i dobru stranu lakrdijanja, moraš zaključiti kako bi najbolje bilo da ga nema ni u obliku kad je taktika, kad je motanje oko plota, ni u obliku kad je lakrdijanje prirodno ponašanje lakrdijaša. Vladanje ne podnosi ni jedno ni drugo, a u vladanju je i jednog i drugog više nego igdje! Zbrke i muke koliko želiš!
] Zamolio sam Juru da ugasi radio, dosta mi je i predsjednika i generala, i glazbe koja prati njihov klinč. Želim prelistati novine. Najprije »Zvijezdu večernjaču«, toplu vodicu i hrvatsku šutnju koja se učestalo javlja i učestalo progovara preglasnim govorom. Ako zanimljivim ne držim ono što sam od jutros preko radija slušao, a ne mogu držati, onda mi se u »Večernjaci« najzanimljivijim učinio članak »Izmislio kćer da bi izbjegao državni udar«. Ne treba ni reći kako me je naslov privukao, jer je upućivao da u tekstu ispod njega ima nešto u vezi s mojim maloprijašnjim mislima o mjestu lakrdijanja u političkim poslovima. Ne bi li skrenuo pozornost s gorućih državnih problema - piše u članku - ekscentrični filipinski predsjednik Joseph Estrada svaki put smisli nešto jedinstveno. Ovoga puta, umjesto o političkoj krizi, natjerao je novinare da se raspišu o njegovu novom izvanbračnom djetetu. Dok je govorio pred ribarima u provinciji Cehu, koji su zahtijevali njegovu ostavku i prijetili državnim udarom, Estrada je izveo pravu predstavu. Odjednom je upro prstom u mlañahnu djevojku
koja je stajala po strani i zatrčao se prema njoj vičući da je ona njegova izvanbračna kći. - Zar mi ne sliči? - upitao je zabezeknute ribare, i ribari su, neki šutnjom, neki potvrdno kimajući glavom, morali potvrditi da mu je djevojka zbilja slična. Do tog se trenutka vjerovalo da Estrada ima desetero djece sa sedam žena, a sad je djeci pridodao još jedno. Ribari su bili u čudu. Je li tek pronañena kći dijete neke od Estradinih sedam ljubavnica, ili djevojka ima sama svoju majku, osmu Estradinu ljubavnicu? Nedoumicu je Estrada dao raščistiti na licu mjesta. Je li ili nije predsjednik? Zna li on rješavati krize ili ne zna? Djevojka na koju se ustremio bila je kći Laarni Eriauez, bivše filmske zvijezde, s kojom je Estrada, prema njegovoj tvrdnji, imao kratku i, kako su birači mogli vidjeti, plodnu vezu. Kakvo prepoznavanje, kakva slučajnosti Ostavke ovoga puta nije moglo biti! Crkveni su čelnici ove uglavnom katoličke zemlje, koji su Estradi pomogli da doñe na vlast, optuživši njegova prethodnika za »grijeh struktura«, za mito i korupciju, digli ruke od svog miljenika, koji im je obećao da »grijeha struktura« neće biti kad on, običan grañanin, doñe na vlast. Prelati su zašutjeli i više ne smišljaju opravdanja za Estradine postupke kojima daje loš primjer grañanima. Crkva više ne može pravdati njegovu nerazumnu želju da sebe prikaže velikom muškarčinom. Čak i žene s kojima je imao vanbračnu djecu i njegova vjenčana žena Luisa, o Estradinoj se muškosti ne žele javno očitovati. Za njih to nije državno pitanje! A Estrada njihovo izjašnjavanje o toj stvari traži. Od toga se Filipincima, i na Estradu u cjelini i na njegovu muškost posebno - smučilo. Kad se kao poznati glumac u ulogama običnog čovjeka koji utjehu traži u krčmama, na dnu vinske čaše, pojavio kao predsjednički kandidat, Filipinci su Estradinom pojavom bili oduševljeni i svi su, u oduševljenju, naučili njegovo geslo da će biti »predsjednik grañanin i predsjednik svih grañana«. To su oduševljenje potvrdili na izborima devedeset i osme. Ni godinu dana nije prošlo i bili su siti Estradine vladavine. Bilo im je uvrh glave njega i članova njegova ka-
bineta, koji sastanke održavaju od pola noći do četiri ujutro, jedući probrana jela i nalijevajući se dobrim vinima. Prije izbora su Filipinci znali da Estrada uspješno glumi male ljude koji jedva vežu kraj s krajem i tugu blaže alkoholom, a sada znaju da njihov »predsjednik grañanin i predsjednik svih grañana« to isto radi i u životu. Uz to što je pijanac, želi da ga smatraju i ženskarom. Mnogi analitičari danas se slažu da Estrada i dalje samo glumi. Ovoga puta predsjednika!
Pola godine nakon prepoznavanja vanbračne kćeri u pokrajini Cebu, pod pritiskom naroda, Estrada je dao ostavku i vlast je prešla na njegovu zamjenicu. Cijeli je svijet obišla slika Estrade koji, dok kroz prozor palače obavještava narod da je podnio ostavku - plače. Neki misle da je to bio jedini trenutak kad nije glumio. Tko god poznaje povijest svoga i drugih naroda, a ja, na svoju nesreću, od toga nešto poznajem, zna i za postojanje veselih vladara, lakrdijaša i cirkusanata, harlekina i dvorskih luda. Kad ih ne bi poznavao, kad bi bio bez uvida kako ta veselost nastaje, biva i nestaje, očekivao bi od vladara veseljaka nešto veselja u poslu koji je u pravilu neveseo. Ali, kad zna kako s tim stvari stoje, od lakrdijanja u vlasti ne očekuje nikakvo dobro. Očekuje samo zbrku, nered i iznenañenja, otkriće da se ispod maske lakrdijaša krije nesposobna pijanica i ženskar kojem je, kao Josephu Estradi, u izbornoj kampanji uspjelo opsjeniti i prevariti narod, i otkriće da se ispod vica i nasmijana lica krije namrgoñeno lice i duša puna zlobe i straha.
Otvaram »Slobodno Primorje« i očekujem oštro štivo o pismu dvanaestorice generala i o poniženjima kojima je nova vladajuća garnitura izvrgnula njihova imena i oslobodilački rat koji su vodili. Pod uredničkom palicom Žepe Ivaniša »Slobodno Primorje« se pretvorilo u jedini oporbeni dnevnik u zemlji nakon trećesiječanjskih izbora, na kojima su pobijedili »demokratizirani« komunisti uz pomoć nekoliko malih podrepaških stranaka. Nalazim nekoliko članaka o predmetu koji će mi progutati dan i vožnju u tom danu. Pisali su ih ljudi koje osobno poznajem. Ili su bili moji učenici, ili smo se družili, ili smo radili na nekom zajedničkom poslu. Sve ljudi s kojima sam, na ovaj ili onaj način, lomio i jeo ječmeni kruh koji raste na lažima maslinika kroz koje prolazimo. Izuzev naslova i podnaslova, ne mogu u vožnji čitati ni jedan od većih članaka. Premaram oči! Od sitnog štiva što ga čitam vrijedna je pamćenja pošalica Žepe Bevande. Novinar ga pita što misli o najavi još dvadesetorice generala, djelatnih i umirovljenih, da i oni svoje potpise stave ispod pisma. Žepe Bevanda odgovara: Ništa ne znači da ih je i dva puta po dvadeset. Pardon, znači! Znači da Hrvatska vojska ima višak generala, pa se oni sami, kao pametni ljudi, javljaju da budu umirovljeni i kad im je tek trideset i dvije godine. Kao najmlañem od one prve grupe potpisnika! Onom, kako mu je ono ime? Da, Križanu! Ne mora samo Križan sama sebe prekrižiti. Mogu to i oni generali koji se ne zovu Križani.
Čitam i pitam se tko bi se toj šali, koja vrijeña i obezvreñuje, mogao smijati? Tko nego onaj koji ne zna voljeti slobodu i leptira koji leti iznad klasalih i procvjetanih travnjaka! Onaj komu je sva ljubav stala u jednu jedinu odnjegovanu dlaku na podbratku. Zadržavam se na šest slika Žepe Bevande koje ilustriraju komentar glavnog urednika. Zauzimaju trećinu stranice a poredane su izmeñu naslova i teksta. Tri su u prvom, a tri u
., 64
65
drugom redu! Ispod slika je legenda: Šest različitih lica jednog čovjeka.
Ne znam kako će te slike, ta različita lica, gdje razlike nema u faktografiji - brada, kosa, nos, obrve i ostalo što čini lice na svakoj slici ostaju isti - gdje je razlika u izrazu lica, razumjeti čitalac koji Žepu Bevandu nije vidio uživo. I to u raznim prigodama. Primjerice, u prigodi kad na premijeri drame U agoniji za rasnu i prelijepu glumicu u glavnoj ulozi, bez povoda, s neobjašnjivim gañenjem na lijepo, mudro i rasno, kaže: Dobra je, da joj noge ne smrde! Seljankuša, ne zna ni papke oprati u
lavoru! Ja sam tu priliku imao - na svoju nesreću, ali na sreću ove pripovijesti - i ne mogu ne odati priznanje fotografu koji je to snimio, i tehničkom uredniku koji je tih šest portreta našao u hrpi fotografija i posložio ih kako ih je posložio. Portreti otkrivaju da se ispod tih izraza, ispod tih maski, što je svaki izraz lica namješten za javnost, ne nalazi nikakav dobroćudni šaljivčina. Ispod tih se izraza nalazi nešto drugo, nešto slojevito i protuslovno, nešto namješteno i jadno. Šest slika ne treba gledati kao što se riječi čitaju, vodoravno. Treba ih čitati okomito, sliku iz prvog reda, pa sliku ispod nje u drugom redu. U prvom su redu slike koje su ovjekovječile polazno stanje, a u drugom one koje nastaju u postupanju, u djelovanju, u akciji. Dakle, slike ćemo odčitavati u parovima, odozgo nadolje, od prvog do trećeg para. U prvom paru, na početnom mjestu nalazi se Žepina slika koju smo mogli vidjeti na svim usputnim stupovima i pročeljima kuća. Rukom podbočen čovjek obuzet mislima kako naći izlaz iz turobne zamišljenosti i vratiti osmijeh svom i svim drugim turobnim licima. U izrazu lica na donjoj slici prvog para taj je izraz pronañen. Poluotvorene oči i zubi koji se kese izmeñu prosijedih dlaka u bradi i brku kazuju da taj, kako je krenuo, namjerava ugristi do boli, uvrijediti i napakostiti. Prva slika u drugom paru odaje čovjeka koji je uz napor i oprez shvatio da pred njim ne stoji ništa opasno i ništa teško, 66
pa, što će pokazati izraz lica na donjoj slici toga para, pristupa dobrodušnom i blagoglagoljivom ćaskanju, o čemu god hoćeš, na nivou za koji ne treba veća naobrazba od četiri razreda osnovne škole. U trećem paru slika na početnom mjestu odaje čovjeka koji je intuitivno proniknuo da se pred njim nalaze moćnici kojima se treba klanjati, slatkasto smiješiti, prste na jednoj ruci stiskati prstima druge ruke, i što češće vlažiti usne koje se, ne znamo zašto, brzo suše. A slika ispod te slike, koja prikazuje Žepu kako podilazi, može poslužiti kao obrazac lica ulizice, ili biti vrijedan prilog antologiji portreta ljudi u trenutku ulizivanja i podrepašenja. Tako posložene i tako pročitane, slike odaju čovjeka koji svoj izraz u javnosti, svoju masku, gradi prikladno odnosu različitih dijelova te javnosti prema sebi osobno. Tko ga voli, on mu se darežljivo smiješi; tko ga treba za namaz na krišku kruha, tome se ulizuje; tko ga prozire i gleda kritičnim očima, toga se boji i mrzi; što je jednostavno i što lako shvati, ponavlja do ludila; što je teško i shvatiti ne može, to omalovažava; što nikako ne razumije, to u paničnom strahu zaobilazi i pravi se kao da to ni čuo ni vidio nije. Pokuša li tko u toj množini izraza lica pronaći središnji, onaj iz kojeg svi izrazi izlaze i u njega uviru, to neće biti ni lice dobričine ni lice šaljiva čovjeka. Bit će to lice čovjeka puna straha i mržnje. Straha i mržnje koji jedno drugo potiču, mržnja strah a strah mržnju, i u tom poticanju stvaraju toliko mnoštvo izraza lica da ih ni jedan fotograf ne može poslikati niti bilo koji urednik posložiti.
O kakvoj se tu mržnji radi? O onoj što je potiče samoživost koja buja kad je čovjek ugrožen - znači, neprestano - i koja se iz ljudskog srca teško čupa i kad to svaki dan činiš? A ako je ne čupaš, ako joj dopustiš da buja, u srcu nećeš imati samo busen mržnje, imat ćeš neprohodnu makiju. Ili se radi o mržnji koja nastaje na sjecištima političkih sučeljavanja i na stazama gdje se natječu trkači tko će prvi do jabuke i čija će jabuka biti? Ova dva izvorišta mržnje, i sami spojene posude, ne isključuju i druge izvore, jer su ti izvori nepobrojivi, ali se svi ti drugi izvori mogu smatrati ispustima dvaju matičnih izvorišta. Tražeći sada, dok prolazimo kroz Rogoznicu, kako ovu tvrdnju o matičnim izvorištima mržnje i njihovim brojnim ispustima pretočiti u dio ove pripovijesti, pada mi na pamet da bi to bilo najbolje pokazati na dvojbama hoću li ili neću prisustvovati misi koja je upriličena na Dan državnosti. Prvi Dan državnosti nakon smrti pokojnog predsjednika i izbora njegova nasljednika. Na tu sam misu odlučio ne ići, iako sam po protokolu ići morao. Umjesto na nju u crkvu Svetog Marka, otići ću na misu zahvalnosti Bogu što nam je dao domovinu i mir u svoju crkvu, u onu u kojoj svake nedjelje u deset sati sudjelujem u misi. Nije mi smetalo što bih misu u crkvi Svetog Marka slušao s bezvjercima, Žepom Bevandom i njegovom pratnjom, u kojoj su sve sami ateisti, jer mi ta prisutnost nikad nije smetala. Prvo, nitko ne zna dubinu i narav nečije vjere i nečijeg bezvjerja, i drugo, svaki odnos prema vjeri koji je ne progoni zaslužuje razumijevanje. Bevanda me povrijedio, ali ne i naljutio, sa dvije druge stvari. Mislio sam, prijeñem li preko tih uvreda, pojavim li se u crkvi Svetog Marka i stanem li u prvi red s lijeve ili desne strane Bevandi, što moram učiniti po protokolu, odobrit ću mu da me i dalje vrijeña. Ne izravno, ne osobno, ali neizravne uvrede znaju biti gore od izravnih. Prva je uvreda bila izjava Žepe Bevande francuskom novinaru dana u obliku vica s pitanjem i odgovorom.
Kakva je razlika izmeñu pokojnog hrvatskog predsjednika i živog srpskog predsjednika, čiju je zemlju meñunarodna zajednica stavila pod blokadu? - pita se u pitalici.
Nikakva - odgovara pitalica, a preko nje i Žepe Bevanda. Jedan je pod zemljom, a drugi ne može iz zemlje.
Istina, Žepe Bevanda taj vic nije smislio, on ga je samo prenio, ali upotrijebiti taj vic u namjeri da svog prethodnika, s kojim je bio vezan pet godina, proglasi zlikovcem, kakvo mišljenje o srpskom predsjedniku imaju mnogi ljudi, bila je uvreda svima koji o pokojnom predsjedniku imaju drukčije mišljenje, i bio je nagovještaj da će Žepe svoj mandat odslužiti u znaku ponižavanja svojih prethodnika i, istovremeno, ponižavanja onih koji su za Žepu glasali. Mene je ta uvreda pogodila kao i mnoge druge suradnike pokojnog predsjednika i milijunsko mnoštvo ljudi koje ga je tri puta biralo za svog predsjednika i, kad je preminuo, uz zahvalnost otpratila na vječni počinak. Ali me pogodila i kao prijatelja pokojnog predsjednika, koji je po želji njegove obitelji, a možda i njega samog, nad njegovim lijesom, prije nego će biti spušten u grobnicu, rekao posljednje »zbogom« i posljednje »Počivao u miru Božjem«! Znam da je politika igra bez milosti, i kakve ustupke traži od čovjeka koji se njome bavi, ali da se Bogu molim zajedno s čovjekom koji mi upućuje takve uvrede, to mi nije išlo u glavu, makar prisustnost bogosluženju bilo u režiji sto protokola. Nisam htio ni da izostanak s mise bude javni protest. Htio sam to učiniti radi mira u mojoj duši. Druga se uvreda, i opet ne osobna, dogodila u vezi s »grijehom struktura«. Onom »grijehu struktura« što su ga filipinski crkveni prelati pripisati korumpiranom predsjedniku Josephu Estradi što je glumca pijanicu dovelo na vlast, i onom »grijehu struktura« koji će, kad Estrada postane grešan za narod i biskupe, postati nasapunana daska niz koju će glumac koji je glumio predsjednika odsklizati na povijesni otpad.
Kad je prelazak društvenog vlasništva u privatno, po diktatu i logici zapadnoeuropskog kapitalizma, uzeo takav zamah da je svakom bio vidljiv i poprimio oblike grabeža dobro poznatog iz vremena nastanka kapitalizma, kad se produbila prijeteća razlika izmeñu siromaha bez posla i novopečenih bogataša, zagrebački je nadbiskup, vodeći kao pastir brigu o miru, skladu i dobrobiti čitave zajednice, u jednoj propovijedi uveo u upotrebu sintagmu »grijeh struktura«, koja posvuda u svijetu gdje se promiče katoličko socijalno učenje, znači grijeh onoga koji ima moć, ali je ne upotrebljava za dobro zajednice, nego za svoje osobne probitke. Dobro smišljena sintagma, toliko puta upotrijebljena i na tolikim mjestima, najčešće bezlično, kod nas je zloupotrijebljena i protumačena kao da se odnosi na pokojnog predsjednika. U takvom tumačenju »grijeha struktura« prednjačio je Žepe Bevanda. Štoviše, on je na toj sintagmi, kad ju je prizemljio i prizemno protumačio - kao da su pokojni predsjednik i njegovi suradnici opljačkali zemlju i novac prebacili u strane banke - i dobio mandat predsjednika. Na inauguraciji za predsjednika, kojoj zbog onog vica nisam htio prisustvovati, praćen televizijskim kamerama, pred licem nacije, primajući čestitku zagrebačkog nadbiskupa, s izrazom lica koji se može vidjeti na donjoj slici u trećem paru, Žepe Bevanda je izjavio, uz glasan smijeh: Neće više biti »grijeha struktura«! Moglo bi se reći da mu se omaklo, da mu je niz sklizak jezik kliznulo i ono što nadbiskupu nije bilo drago čuti, jer se na ružan način izopačuje ono što je tom sintagmom htio reći. Ali, kad je u nastupnoj besjedi u Saboru ponovio to da više, majci, neće biti »grijeha struktura«, moglo se vidjeti da on ne zna o čemu se tu radi, da on stvarno misli kako se tu radi o opljačkanom novcu koji njega čeka u trezorima svjetskih banaka, i da on tu sintagmu, jer ne zna ni što je vjera ni što je crkveno socijalno učenje, nikada shvatiti neće.
Zar baš moram ja, grešni pripadnik »grijeha struktura«, lopov koji ništa nije ukrao, prisustvovati bogosluženju zajedno s onim pravednikom, koji je postao grešnik čim je krivo protumačio »grijeh struktura«. Zar baš moram tu pokoru preuzeti? Kad sam svom zadarskom prijatelju preko telefona povjerio svoju namjeru, on me je, ne ustežući se, zaboravljajući na prijateljstvo i zaogrćući se crvenim talarom - ukorio: Koliko se ovo godina družimo? Više od trideset! Uvijek sam poštivao vaše mišljenje. Mnogo sam se puta osvjedočio u ispravnost toga mišljenja. Ali su me uvijek smetale vaše prejake emocije. Nisam volio ni vaša klonuća ni vašu malodušnost i povlačenje u sebe. S te mise, baš s te, izostati ne smijete! Treba se smiriti i pretrpjeti uvrede, kolike god one bile i koliko god bile nepravedne! Prepustite vremenu i Božjoj providnosti da oni kažu tko pripada »grešnim strukturama«, a tko je i u strukturama moći ostao pravednik. Ako na tu misu ne odete, razočarat ćete me! I na tu sam misu otišao. Što sam na njoj vidio, a što doživio?
Zagrebački nadbiskup, koji je pustio u optjecaj sintagmu o »grijehu struktura« I, nehotice, omogućio njenu zloupotrebu u predizbornom obmanjivanju birača, najvjerojatnije bi se istrgnuo iz zagrljaja Žepe Bevande koji je na inauguraciji obećao nemoguće, da više neće biti »grijeha struktura«, zahvalio je Bogu za uspostavu hrvatske države i pokojnom predsjedniku, pod čijim je vodstvom to osamostaljenje postignuto. U homiliji, čija je svaka riječ nekoliko puta odvagnuta prije nego će biti zapisana, pokojnog je predsjednika usporedio s kraljem Davidom, koji nije bio vladar bez mane, kojem se pripisuje mnogo grijeha, ali to nije smetalo ni jednom pripadniku izabranog naroda 71
„.„ JII
da s ponosom kaže, kad ga stranac upita tko je, da je on sin Davidov, sin obnovitelja države izabranog naroda i graditelj hrama Jahvina. Poruka je homilije bila sasvim jasna i smjerala je drukčijem tumačenju sintagme o »grijehu struktura«. U prvom redu, da bez tog grijeha nije ni jedna moć, pa će »grijeha struktura« i dalje biti. A potom, da se grijeh, ako je i počinjen, s namjerom ili iz nehaja, umanjuje veličinom plemenitih djela. Svećenik sadržaj i poruku homilije upućuje prisutnima i gledaocima televizije, ako misu televizija prenosi, kao što ovu prenosi. S ovom se homilijom, s biblijskim sižeom o kralju Davidu na kojem se poruka gradi, činilo da je upućena i Žepi Bevandi, uz savjet neka ohladi svoje oduševljenje »grijehom struktura«. Tko poznaje Žepinu narav i njegovo shvaćanje religije, znat će i da ta poruka do njega nije doprla. Ako i dopre, on joj neće otvoriti vrata i pustiti je pod svoj krov. Žepe Bevanda nije pripadao onoj skupiti komunističkih rukovodilaca koji su prije učlanjenja u Komunističku partiju, kakvi ih god razlozi i prilike na to navodili, imali vjersku poduku i bili aktivni kršćani. On je pripadao soju komunista čiji su roditelji, pa čak i djed s bakom, bili borbeni bezvjerci, pa su u vrijeme odrastanja ostali bez ikakva znanja o vjeri i bez ikakva iskustva s vjerom. Osim da je vjera opijum za narod! Pripadnici ateističkih obitelji, čuvari te tradicije, oni će - kako je to rekao pjesnik javno nazvan »iskompleksiranim glavonjom« i »nedarovitim smrdljivcem« - svoj ateizam proglasiti obiteljskom institucijom. To bi se moglo zvati bezvjerje kao vjera! Kad je došlo do raspada komunizma, svjetonazora i oblika vlasti, oni komunisti koji su u mladosti imali i vjersku poduku i vjerski život, vratili su se, da upotrijebimo patetičan izraz, vjeri svojih otaca i, vjerovali ili ostali sumnjivci i dalje, znali su živjeti sve vidove vjerskog života. Oni pak komunisti koji u mladosti nisu imali vjerske poduke, niti su kada živjeli život vjernika, kao što je slučaj sa Žepom i s »netalentiranim smrdljivcem«, a shvatili su da im ostanak na vlasti ovisi o volji birača vjernika,
doživljavali su vjeru kao obrede kojima će, ako se mora, rado prisustvovati. Ili kao zbirku priča, koje je zabavno slušati i kao folklornu, natražnjačku misao koja niže slojeve društva i bedastiju čeljad drži u pokornosti i lažnoj nadi. S takvim pogledom na vjeru i s takvim doživljavanjem vjere, nadbiskupu se bez velike muke, prilikom čestitke na izbornoj pobjedi moglo obećati da kod njega neće biti »grijeha struktura«. S takvim pogledom na vjeru, ne možeš spoznati da si, i s tako oholim obećanjem koje ne možeš ispuniti, počinio jedan od sedam smrtnih grijeha. Uz Žepu Bevandu, bogosluženju je prisustvovalo i još nekoliko sljedbenika institucionalnog ateizma, ali za razliku od ostalih institucionalista, koji su stajali ukočeni kao »drvene Marije«, i držali zatvorena usta, on je obavljao sve mehaničke radnje koje su i drugi vjernici činili. Kajao se, klecao, ustajao, sjedao, mrmoljio i micao usnama kad su vjernici izgovarali vjerovanje, ispovijed, Očenaš i pojedine dijelove mise, iako ni jednu riječ sam ne bi znao izgovoriti. Postojano je držao izraz lica s donje slike u trećem paru, izraz oborenih očiju, umiljat i skrušen. To je bilo Žepino shvaćanje vjere! Radi što i drugi rade, oponašaj, ne misli i ne osjećaj ništa, drži to obvezom prema glasačima niže vrste, učini ih sretnim zbog svoje prisutnosti, neka ne kažu da nisi njihov i jedan od njih! A kad ih napustiš, reci da su siromasi dobri, al im noge smrde gore nego onoj glumici. Bit će da su Žepi i vjernici nedostižni kao i rasna glumica, pa im zato noge i smrde. Bit će da je njemu i smisao pobožnosti nedostižan. Ne treba se tomu previše ni čuditi, ako je sve to što se u crkvi za vrijeme mise dogaña sveo na misu i smrdež nogu. Smrdež opanaka! I više od pobožnosti, kao pripadniku obiteljske ateističke institucije, Žepi je nedostižan i smisao crkve kao zajednice koja svoje pripadnike uči meñusobnoj ljubavi. Uči ih da im i motiv i svrha djelovanja bude ljubav, ma koliko s tim motivom i s tim ciljem, kao teretom o vratu, bilo teško djelovati, ma koliko
bilo teško uspostaviti harmoniju ljubavi, jer, i kad nešto postigneš, lako utvrdiš da je ranjivije od paučine, natopljene rosom i obasjane suncem. Ali, koliko god ta paučina bila lomna, vjernik je mora plesti, škropiti rosom strpljenja i izlagati na suncu, da iskri, da je drugi vide, da je i drugi ispredaju i pletu. Biti za nešto, braniti i zauzimati se za nešto, oduševljavati se nečim i voljeti sve to, a ne mrziti, ne udarati i ne razarati! Takvo učenje u institucionalni ateizam nije ugrañeno. Štoviše, ono je toj instituciji potpuno strano. I zato od pripadnika te institucije ne treba očekivati ono što oni u sebi nemaju i što ne mogu dati. Ipak ne od svih ateista, nego samo od institucionaliziranih! Jer, etičko učenje vjere, a ljubav u to spada, može u čovjeku ostati neokrnjeno i kad pobožnost odumre. Ali kod ateista koje je »iskompleksirani glavonja« i »nedaroviti smrdljivac« ubrojio u ateiste po obiteljskoj tradiciji, institucionalizirane ateiste, čiji su najbolji primjerci on sam i Žepe Bevanda, nema vjerskih etičkih normi ni u rudimentarnom obliku. Oni su i meñu ateistima iščašenje, oni su navijeni na mržnju kao sat na oprugu, oni sav život otkucavaju ure mržnje. Pa i opruga koja ih pokreće iskovana je od čiste mržnje. Ona daje snagu da dva osnovna izvorišta mržnje i svi njihovi ispusti, o čemu smo prethodno govorili, nikad ne presušuje. Tri trenutne Žepine mržnje, sve tri iz drugog, političkog izvorišta, kojima je na misi u crkvi Svetog Marka više zaokupljen nego molitvom i praćenjem homilije, ova pripovijest ne može zaobići jer su nosivi stupovi zdanja koje u ovom pričanju nastaje. Na prvom je mjestu mržnja prema svom prethodniku, mrtvu čovjeku, koji ga nije htio ni kao svog prvog suradnika ni kao svog nasljednika. Mržnja koja se razbuktala za prethodnikova života, što bi se donekle dalo shvatiti, jer malo tko voli takmace i protivnike, ali i mržnja preko groba, iskazana u glasovitom vicu i pljuvanju po svemu što je pokojnik ostavio u svom nasljeñu, što se ne da razumjeti drukčije nego opsjed-
nutošću mržnjom prema svemu što o Žepi ne misli tako dobro kao što on o samu sebi misli. Druga je mržnja prema visokim vojnim časnicima kojima ni nakraj pameti nije da u Žepi vide veličinu. Oni ga poznaju bolje od ikoga. Oni, prisutni na misi u crkvi Svetog Marka, šute i mole. Njima ovo nije mehanička igra naivnih, ovo je njihova vjera i Žepe ih se boji, a kad ih se boji, onda ih i mrzi. A boji ih se i mrzi ih i stoga što u njima prepoznaje žive nasljednike svoga mrtvog prethodnika. Treća je mržnja najteža i, čini se, najpogubnija. Ishodište joj je pradavno, zavist na onoga koji je nešto stekao ili naslijedio, zavist na svakoga koji ima nešto više od tebe. U vrijeme komunizma, kad je imati nešto bio grijeh, ako ti to nije po zaslugama dala partija ili država, ova je vrsta mržnje pokretala cikličko »ispitivanje porijekla imovine«. Kažnjavani su i obeščašćivani ljudi koji su se drznuli i nešto sami stekli. Žepe je smisao »ispitivanja porijekla imovine«, na čemu je i sam svojedobno gradio politički uspon, pronašao u »grijehu struktura«, u mržnji prema onima koji su u tranziciji društvenog vlasništva u privatno nešto stekli. U izbornoj je promidžbi, koristeći se novcem iz džepova onih koji su se obogatili ali su stali iza Žepe, da se, kad ga izguraju na vrh, još više uz njegovu pomoć obogate, iz večeri u večer smisao »grijeha struktura« tumačio kao: Hrvatska je sustavno pljačkana, mnogo je novca otišlo van. Treba pod bravu staviti sitne i krupne ribe, kapitalce, koji su pljačkali, i treba taj novac vratiti u zemlju i dati onima od kojih je ukraden.
U nekoliko mjeseci svoje vladavine, pune zbrke i protuslovlja, osnivao je istražna povjerenstva koja su unaprijed osuñivala nevine ljude. Trpao je sumnjive u zatvor na tjedan, mjesec i više dana, a neki tamo još i sada čame, ali dokaza da bi netko krao i iznosio novac iz zemlje nije pronašao. Tada se svom silinom obrušio na nesposobno sudstvo. Sve što čini, a posebno ta potraga za skrivenim blagom u stranim bankama, počinje nalikovati, onima koji se tih vremena sjećaju, na pro-
gon klasnog neprijatelja, kulaka, obrtnika, tvorničara i gostioničara. Ako tko kaže da se biračima potkrala greška kad su svoj glas dali ovom čovjeku, on istu večer saziva tiskovnu konferenciju i tamo poručuje: Fakini koji su pljačkali zemlju žele izolirati Hrvatsku i bune se jer su njihove privilegije ugrožene. Kako će završiti ovo s mržnjom na one koji su se »neopravdano obogatili« i na one »fakine koji čuvaju svoje privilegije«, mogao bi znati samo onaj koji zna kamo sve ovo vodi. Ja taj nisam! Ja, ubogi čovjek koji slušam misu pod krovom crkve Svetog Marka, znam samo to da će ovo sa Žepom završiti u najtežem »grijehu struktura«. Tako velikom grijehu da će Žepe zamrziti crkvu, koja je pustila u optjecaj tu sintagmu, kako ju je malokada bilo koji pripadnik institucionalnog ateizma mrzio. Sama sintagma postat će sretna i zla kob, Žepi kao i Josephu Estradi, glumcu koji glumi predsjednika.
Odavna istisnut iz najužeg kruga oko predsjednika, kruga koji je donosio sve važne političke i vojne odluke, istisnut po volji samog predsjednika, kad se osvjedočio da Žepe ne iznosi nikakva mišljenja niti donesene odluke znade provesti, i zamijenjen mladim i pametnijim suradnicima, Žepe Bevanda se na mjestu predsjednika Sabora osjetio odbačen i osamljen, koliko se god to osjećanje, s obzirom na ugledni položaj nekom činilo šizofrenim. Realno gledajući, to i jest bilo mjesto za one iz drugog reda, za one koji klize prema otpisu. Još će se koju godinu slikati, još će koju godinu voditi saborske sjednice i biti meta televizijskih kamera, a onda će doći novi izbori, stari će predsjednik, ili u mirovinu, ili će se još jednom morati boriti za mandat. Ne dobije li na izborima, dobije li mandat zastupnika, ali ne bude vraćen na mjesto predsjednika Sabora, što se iz mnoštva razloga često dogaña, on će se u oba slučaja naći meñu otpisanim stvarima. Postat će stara kaciga, izudarana,
izlupana i zahrñala, kaciga čije su bitke minule, pa joj preostaje samo sjećanje i dalje hrñanje. E, kad je spoznao kamo su ga odgurali i osjetio kamo će do godinu dana biti odgurnut, on je zauzeo pozu čovjeka zamišljena i podbrañena rukom, kakva se može vidjeti na gornjoj slici prvog para. U to je teško vrijeme, vrijeme ratnih sukoba, zbjegova i svakojake oskudice, prvi predsjednik, zbog sukoba koji je izbio izmeñu Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni, trpio teške kritike i od dijelova domaćih političkih stranaka i od dijelova meñunarodne zajednice. Njemu se pripisivala namjera da sa Srbima želi podijeliti Bosnu i u dijelu koji dobije Bošnjake podčiniti Hrvatima. Doista, za one koji su poznavali slučaj Bosne, on je bio žrtva privrženosti tradicionalnoj hrvatskoj političkoj misli, koja je, kao notornu činjenicu, propovijedala da su muslimani po etnogenezi Hrvati, ništa posebniji od šokaca i Dalmatinaca, samo što su islamske vjere, i da je Bosna, bude li sreće, čitava zrela za priključenje Hrvatskoj, a bude li sreća malo manja, njen dobar dio. Ta tradicionalna misao, zbivanja će pokazati, ta zabluda, za koju pokojni predsjednik ne snosi krivnju jer joj je bio pristaša, dok je bila puka teza, a ne kreator. U primjeni se pokazala neodrživom, jer Srbi nisu htjeli dijeliti Bosnu, željeli su je čitavu i uz nju dobar komad Hrvatske, jer je meñunarodna zajednica rekla da Bosna nije za diobu i jer su muslimani rekli da im je etnogeneza sedma rupa na svirali, da su oni nacija, Bošnjaci. Ljudi koji su se u tim prijelomnim trenucima nalazili u blizini pokojnog predsjednika, savjetovali su ga da se oslobodi zabluda tradicionalne misli o Bosni, da prihvati bosansku državu i da poradi na njenom unutarnjem ureñenju. Pod imperativom ratnih zbivanja i sponzorstvom svjetske velesile, on korigira svoju privrženost tradicionalnoj misli i potpisuje 77
sporazum s Bošnjacima u glavnom gradu sponzora, prema kojem je taj sporazum dobio svoje povijesno ime. U zadnjem trenutku, dok se tinta na potpisima sporazuma nije bila ni osušila, Žepe Bevanda je, već poprilično daleko od središta odlučivanja, u debaklu hrvatske tradicionalne misli o Bosni i Bošnjacima, u tjeskobnom osjećaju onih koji su je predugo zadržali živom, u odlučnosti meñunarodne zajednice da nametne mir i u nagovještaju osude onih koji su krivi za ratni sukob, osjetio miris ambre. Onaj isti miris kojim je mirisala klasna borba, besklasno društvo, samoupravni socijalizam, bratstvo i jedinstvo i svi ostali smradovi kroz koje je, namirisane ambrom, prošao i došao na mjesto gdje se sada nalazi. Iako sa znatnim zakašnjenjem, jer je mir s Bošnjacima bio sklopljen, a cjelovitost Bosne priznata - što će njegove tvrdnje činiti neuvjerljivima i što će ga, kad mu se predoči taj podatak o vremenu, dovoditi do bjesnila - Žepe će svoje razilaženje s pokojnim predsjednikom deklarirati kao razilaženje zbog politike prema Bosni i Bošnjacima. On je bio za cjelovitu Bosnu, a pokojni predsjednik za podjelu; on je bio da se muslimanima prizna nacionalnost, a pokojni je predsjednik bio da im se to onemogući! Kad je osjetio da je to što govori izlučevina jetre glavate ulješure, njega nije nimalo smetalo što je nekoliko mjeseci prije sklapanja sporazuma s Bošnjacima, ne znajući ništa o hrvatskoj političkoj zabludi, bio najgorljiviji pristaša, pristaša do vulgarnosti, priključenja čitave Bosne Hrvatskoj. Niti ga je smetalo što je muslimane smatrao »cvijetom hrvatskog naroda«, a Srbima je preporučivao da odu, ali neka prije odlaska dobro obrisu potplate opanaka da na njima ne bi odnijeli zemlju koja nije njihova. No, sve je zaludu! Miris mu je ambre ispunjavao nosnice i on je taj miris slijedio, stječući usput samopouzdanje i podršku onih koji su mirise od ambre proizvodili. 78
Tko ga danas - dok putujem i umujem što umujem - podsjeti na sve te mijene i prevrtanja preko glave, on odgovara da mu to podmeću nacionalisti i fašisti. Pazi, podmeću, a ne podsjećaju! Otkuda sad ti nacionalisti i fašisti? Otuda što ne voli da ga podsjećaju na težak put što ga je u životu morao proći, i otuda što mu je Esma Frčko u nadahnutom šaputanju rekla da bi napadi na nacionaliste mogli biti nova ambra.
Kad je riješio sukob s Bošnjacima, pokojni je predsjednik odlučio riješiti i spor s »podivljalim« Žepom Bevandom, predsjednikom Sabora. Taj se unutarstranački sukob učinio lakšim od sukoba na bojišnici. Tako svi misle, ali je to mišljenje dvojbeno, pogotovo ako imaš dokaze da taj sukob u kući netko izvana potiče. Žepe je pokojnom predsjedniku prijetio da će mu oduzeti saborsku većinu i prisiliti ga, ili da raspiše izbore, ili da njemu povjeri sastav vlade. Uspije li Žepi što namjerava, da za sobom povuče dovoljno predsjednikovih zastupnika i s oporbom stekne saborsku većinu, predsjednika će dovesti u težak položaj. Neće, barem ne odmah, izgubiti predsjedničku stolicu, ali će izgubiti velik dio vlasti i morat će dati Žepi ono što traži, da bude drugi do prvoga, koji će u praksi prvom biti prvi. Pokojni je predsjednik u vilu na raskrižju ulica pozvao sve svoje zastupnike da se tu pred njim, na miru, zatvoreni, pod slamnatim krovom, ispričaju do mile volje i izjasne ostaju li uz njega ili se zbog sukoba s Bošnjacima i podjele Bosne stavljaju na stranu predsjednika Sabora, koji je, kako tvrdi, odgurnut. Razumije se, zbog svoga zauzimanja za cjelovitu Bosnu! A kakvo je to njegovo zauzimanje bilo do jučer, svi možemo biti svjedoci! Razgovori su trajali dugo i bili umorni i sumorni, kakvi su svi razgovori, s mnogo emocija i ispovjednih replika kad se
cijepa tijelo zajednice kojoj su ljudi do jučer umom i srcem pripadali. Završili su, na veliko iznenañenje sviju, potpunim jedinstvom onih koji su bili prisutni, i odlukom da se predsjednik Sabora privoli ili primora da sazove sjednicu. Kad se to postigne, pod prvom ga točkom treba smijeniti, a pod drugom izabrati novog predsjednika zakonodavnog tijela. Nakon učvršćenja jedinstva, razumljivo, onih koji su prisustvovali sastanku pod slamnatim krovom - a bilo ih je prisutno dovoljno za saborsku većinu koja će izglasati točke dnevnog reda i smijeniti za stranku »podivljalog« predsjednika - i nakon izglasavanja odluka, ponuñen je, prije razlaza, ručak koji je, dok je sjednica završavala, bio serviran po stolovima na sunčanoj terasi ispred kuće sa slamnatim krovom. Bio sam negdje za jednim stolom i birao jelo koje ću pojesti, kad sam začuo žestoku prepirku iza svojih leña. Okrenuo sam se i u okretu zapazio da se ne okrećem samo ja. U pravcu onih koji su se posvadili okrenuli su se gotovo svi prisutni, i oni koji još nisu počeli jesti i oni koji su imali zalogaj u ustima. Svañali su se nitko drugi nego pokojni predsjednik i Boris Poje, potpredsjednik Sabora, koji je, ako to Žepe Bevanda ne bude htio, morao sazvati sjednicu Sabora, smijeniti Žepu i na njegovo mjesto izabrati drugoga. Pretpostavljao sam da je do svañe došlo kad je pokojni predsjednik s Borisom, nasamo, uz ručak, pokušao podrobnije dogovoriti način kako provesti ono što je zaključeno. Odmah sam razabrao kako to nije bilo kakav sukob, i kako on može zamrsiti posao oko smjene »podivljalog« Bevande. Ostavio sam tanjur s odabranim jelom i požurio meñu posvañane. Nisam znao oko čega se točno prepiru. Prije nego se odlučim posredovati, ako se odlučim, morao sam stati pored njih i poslušati oko čega su se sukobili. Boris Poje, komu dlaku na jeziku nikad nisam vidio, bio je odlučan provesti ono što je naumio. Nastupao je suzdržanije! Pokojni ga je predsjednik uvjeravao da nema potrebe činiti ono što je naumio, da je on 80
sam to isto pokušao nekoliko puta i da je sve bilo uzaludno. A žestio se što mu Boris Poje ne vjeruje da je to činio i da je doživio neuspjeh. - Oprostite, predsjedniče, ali ja moram s njim razgovarati, još jednom i nakon vas, prije nego bilo što učinim. Pa, pet smo godina zajedno, ne mogu samo tako prekinuti! - govorio je Poje. - Misliš da ga ja nisam pokušao urazumiti? - žestio se po kojni predsjednik. - Pokušat ću i ja - odgovarao je Boris Poje i upornošću dovodio prijepor do usijanja, kad bi mogla planuti iskra, pasti teška riječ i doći do prekida, koji se više neće moći premostiti, pa ćemo uz »podivljalog« predsjednika imati i »podivljalog« potpredsjednika Sabora. - Predsjedniče - umiješao sam se - zašto Borisu ne dopu stite da uradi što namjerava. Dopustite mu, neka Žepu poku ša urazumiti. Ako uspije, bit će dobro; ako ne uspije, bit će isto tako dobro. Znat će što i vi sada znate, da je toga urazu miti nemoguće. Pokojni je predsjednik zaustavio pogled na meni i nekoliko me časaka gledao ne izgovorivši ni riječi i ne napravivši ni jedan pokret. - Dobro, neka bude kako je Sebastijan kazao - rekao je od sječno. - Pokušaj! - okrenuo se i otišao prema najbližem stolu potražiti pribor i jelo. - Hvala, predsjedniče! Pokušat ću - rekao je Boris Poje i prihvatio se ručka za prvim stolom do sebe.
. .,-..-, . ... J ;lJJ
i :4Šifi
Nije mi poznato je li i, ako jest, koliko je puta i na koji način Boris Poje pokušavao uvjeriti Žepu da prestane »divljati«, da ne napušta stranku i da izgladi svoje nesporazume s predsjednikom. No, koliko god pokušavao i na kakav god način to činio, postalo je bjelodano da u tome nije uspio. Svi koji su poznavali narav Žepe Bevande, narav frustrirana i loše odgojena čovjeka, kojim je gospodarila mržnja prema svima onima koji ga nisu priznavali voñom i genijem, prihvatili su taj neuspjeh kao ishod koji se jedino mogao očekivati. Urazumiti se onoga koji, kad se uzjoguni, ostane i bez ono malo razuma što ga ima, sam sa svojom mržnjom, ne može, ako mu ne udovoljiš što traži i ukloniš, na bilo koji način, sve one koje on mrzi. Kad bi mu traženjima udovoljio, ne bi to bilo ni razum ni urazumljivanje. Čini se da je u pokušaju urazumljivanja došlo do obrata. Čini se da je Boris Poje, pokušavajući urazumiti Žepu, sam bio urazumljen da prestane s pokušajima urazumljivanja, u svemu osim u jednom. Neka Žepe sazove sjednicu Sabora, stavi povjerenje sebi kao prvu točku dnevnog reda i, kad to uradi, prepusti voñenje sjednice svom zamjeniku, kojem god želi, a ima ih pet. Da ga na to privoli, Poje ga je uljuljkivao u nadi da možda i neće biti smijenjen ako ima većinu na svojoj strani, i ako većina glasa za njegov ostanak. Samo neka sjednicu sazove i otvori je! Kako u većinu koja bi glasala za njegov ostanak na mjestu predsjednika Sabora nije vjerovao, Žepe nije htio sazvati sjednicu.. Uzjogunio se, i što mu tko može! U saborskom je poslovniku za tu tvrdoglavu odluku postojala pravna osnova. Sabor je prema toj odredbi mogao sazvati samo njegov predsjednik. Žepe nije prezao da se tom odredbom posluži i da je upotrebljava dok mu god ne poklone većinu koja će ga potvrditi da i dalje stoji na čelu zakonodavnog tijela. Svi pokušaji da ga urazume, da ne pravi tu svinjariju dok je zemlja u ratu,
da ne izaziva parlamentarnu krizu zbog svog kaprica, u njegovim začepljenim ušima nisu imali odjeka. Ta tvrdoglavost, i to rizično jogunjenje, prisilili su Borisa Poju da sam, kao potpredsjednik, ne sazove Sabor, jer na to nema pravo, nego ga okupi. Kad ga okupi, još će jednom, po tko zna koji put, zamoliti Zepu da Sabor otvori i utvrdi dnevni red. Nadao se da će ga u posljednjem trenutku, pred okupljenim Saborom, nagovoriti i uvjeriti da mu je bolje otići časno nego se slijepo držati poslovnika i otići valjajući se po blatu.
U sedam sati navečer, pošto je zvono koje poziva zastupnike u sabornicu zvonilo tri puta, svi su sabornici bili na svojim mjestima. Saborski su redari, krećući se prolazima izmeñu i oko klupa, svi bili na nogama i osiguravali da nitko nepozvan ne uñe u sabornicu. Sve su tri galerije bile krcate novinarima i svima onima koji su imali pravo doći i vidjeti kako saborska većina smjenjuje predsjednika. A možda i kako joj smjenjivanje neće uspjeti. Ništa se ne zna, jer kad bi se znalo, toliko radoznalih, toliko nervoze i toliko iščekivanja ne bi ni bilo. Mjesto predsjedajućeg i mjesto tajnika ostala su prazna. Boris Poje, koji je Sabor okupio, i tajnik ta mjesta nisu zauzimali. Obojica su stajala na prilazima podiju, gdje stoje prazne stolice predsjedajućeg i tajnika, i čekali tko će na njih sjesti. Žepe u sabornicu nije povirivao. S nekoliko zastupnika, koji su pristali uz njega, ili je sjedio u kabinetu blizu sabornice ili je odlazio u predsjednički kabinet na katu. Tu šetnju u nekoliko navrata, ispred sabornice, po stepenicama s kata na kat, koristio je da se pojavi meñu novinarima i na pitanje namjerava li predsjedati Saboru kaže: - Kojem Saboru? Ja Sabor nisam sazvao. A ako ga je netko nelegalno sazvao, neka ga i otvori! - A onda se s najslañim smiješkom obratio novinarima osobno: - Cure i dečki, čuli ste
što ste imali čuti. Popijte nešto i razilazite se! Vaše redakcije čekaju da im se javite. A vi im nemate što javiti osim ovoga što ste od mene čuli. Na velikom satu koji visi na zidu sabornice, nasuprot stolu predsjedajućeg, iza leña zastupnicima, satu na kojemu predsjedajući govornicima odmjerava vrijeme, mala je kazaljka bila na brojci sedam, a velika na broju dvanaest, kad je potpredsjednik Boris Poje, pogledavši prethodno zidni sat, pozvao k sebi Luku, šefa saborskog protokola, i rekao mu da u njegovu kabinetu ili u banskoj sobi, kabinetu odmah do sabornice, potraži gospodina predsjednika i prenese mu njegovu molbu da doñe u sabornicu i otvori sjednicu, a ako to nije voljan, prepusti njemu, svom zamjeniku, da sjednicu dalje vodi. Šef protokola, koji trijezan nije mogao izdržati političko nadmudrivanje oko poslovničkih kvaka i već je dobrano bio pod utjecajem rakije, polako se iz sabornice odgegao da prenese predsjedniku molbu njegova potpredsjednika. Luka se nije dugo zadržao, pa su zastupnici, koji su sjedili i pratili kako se molba odnosi i kako se odgovor vraća, mogli zaključiti da je njihov predsjednik u kabinetu do sabornice, u prostorijama gdje bi se zadržavao ban dok je zemlja bila banovina, i da ga od njih, koji ga željno iščekuju, dijeli samo zid. - Što je rekao? - upitao je Boris Poje. - Neće - odgovorio je Luka, zaljuljao se na nogama i zatreptao kapcima. Kad je mala kazaljka zidnog sata od brojke sedam brojci osam bila za nokat bliže, a velika se nalazila na brojci dva, Boris Poje je opet rekao Luki neka ide gospodinu Žepi Bevandi i zamoli ga da doñe otvoriti sjednicu. - Što je sad rekao? - upitao je potpredsjednik Poje kad se šef protokola s istog zadatka vratio drugi put. - Neće! Isto kao i prvi put, samo malo ljuće - rekao je šef protokola Luka.
Kad je mala kazaljka zidnog sata bila još jedan nokat bliže osmici, a velika dodimula brojku četiri, potpredsjednik je Poje ponovo poslao šefa protokola da u banskim prostorijama obavi isti zadatak. Na isti ga je način slao još dva puta. Ukupno pet pokušaja na istom zadatku! Četiri se puta vratio i rekao da predsjednik neće doći, a kad se vratio peti put, nije niječno odgovorio nego je stao zamuckivati. Kao, nešto bi rekao, ali, ne zna ili ne smije reći. Oni koji su ga izbliza slušali, mislili su da mu je tog zadatka po peti put dosta, jer Žepe sigurno sve bješnje i bješnje odbija pozive, ili mu je rakija, koju bi na svakom odlasku po zadatku usput popio u restoranu, udarila u glavu i presjekla mu riječ. - Reci što je odgovorio! - zapovjedio je Boris Poje. - Rekao je, rekao je... ma ne mogu reći. - Reci! - ponovio je zapovijed Poje. - Rekao je da vas pošaljem u pičku materinu, i da me više k njemu ne šaljete! - odgovorio je Luka, šef protokola, i malo mu je odlanulo. - Što je rekao? - gromoglasno se nasmijao Boris Poje i svi koji su čuli Žepinu poruku. - To što ste čuli! - odvratio je Luka. I on u smijehu! Ne prestajući se smijati dok nije, s tajnikom na lijevom boku, sjeo na stolicu predsjedajućeg, ne prestajući biti nasmijan do kraja te sjednice, Boris Poje je otvorio sjednicu, utvrdio dnevni red, smijenio svog predsjednika koji se nije dao ni urazumiti ni umoliti, izabrao novog predsjednika, a kad je sve završio, onima koji su ga pitali rekao što mu je u Žepinoj bezobraštini bilo smiješno. Smiješno mu je bilo da postoji pamet koja može misliti da se, obješen o jednu, i to lomnu, kvaku u poslovniku, može ostati protivno volji saborske većine predsjednik Sabora do kraja mandata.
Potpredsjednik se Poje, ako je htio, istom umu, istoj stvari i istoj poslovničkoj kvaki, mogao smijati i narednih dvadesetak dana. Smijenjeni Žepe Bevanda nije priznao svoje smjenjivanje. Tvrdio je da se nisu poštivale jasne odredbe poslovnika tko ima pravo sazvati sjednicu Sabora, da država ne može bez veza koje je on osobno stvorio, osobito bez veza s nekim Martinezom, brkatim čovjekom, i da će u obranu njegovih prava i u obranu demokracije ustati čitava ujedinjena Europa. Čekao je pomoć iz inozemstva i čuvao svoj kabinet. Nije ga ni na nekoliko urgencija htio ustupiti novom predsjedniku. Ključeve kabineta, koji su se čuvali na porti, uzeo je stražarima i strpao u džep. Nije ni čistačicama dopustio da uñu i pokupe prašinu. I što je preostalo njegovu nasljedniku? Da se smjesti na hodnik i čeka? Ne, zapovjedio je stražarima da dovedu bravare i kažu im neka promijene brave. Dopustio je da Žepe ključeve starih brava zadrži za sebe. A zatraži li i stare, iz vrata iščupane brave, neka mu ih daju! Bit će dobro da za uspomenu i brkatog Martineza, kao dokazni materijal, ima komplet brava i ključeva. Drukčije, osim da se promijene brave, nije išlo ni kad mu je trebalo oduzeti kadrovski stan kojim se koristio, iako se činilo da se koristiti njime nije imao pravo, niti mu je, pored svoga stana, to bilo od potrebe. Naime, imao je na povoljnoj lokaciji za sebe i obitelj velik stan, a zašto je uzeo i kadrovski, da bi pripovijest bila zanimljivija, ostavimo za sada bez razjašnjenja. Onaj tko hoće, kad može, zna uzeti i više od privremenog stanovanja u kadrovskom stanu. Mnogo je zanimljivije da su bravari u pratnji stražara, očekujući prazan stan, kad su u nj provalili, u njemu našli lijepu ženu sa dvogodišnjim dječakom i sa dva odrasla sina. Uljudno su se ispričali što je uznemiravaju - na čemu im od srca zahvaljujem - i zamolili je da se što skorije iz stana iseli. Oni će pričekati, a protiv toga čekanja neće imati ništa ni oni koji su ih poslali da obiju bravu. Oni su mislili da Žepi stan
nije bio potreban, a kad su vidjeli da je bio potreban, imat će strpljenja i pričekat će je dok se za drugi stan ne snañe. Kamo je žena s djetetom nestala, pouzdano znamo samo nas dvojica, Žepe Bevanda i ja, a da li još netko za to znade, meni je nepoznato. Kamo sreće da ni ja za tu ženu i dijete nisam morao znati. Morao sam! Kad joj se dogodilo to s provalom u stan, meni je prvomu došla na prag i rekla: - Krvno srodstvo koje nas veže, moralo bi biti jače od svih politika koje nas razdvajaju. Rekao sam joj da ima pravo i uzeo je u zaštitu.
] Spuštali smo se u uvalu, sada marinu punu bijelih : jahti i aluminijskih jarbola, iznad koje se, da je « zaštiti od južnih vjetrova s otvorenog mora, diže ■■ brdo Kamik, na kojem su podignuti terasasti vinogradi čija se slika nalazi u zgradi Ujedinjenih naroda. Valjda kao dobar primjer što sve čovjek čini da bi preživio gdje čovjek preživjeti ne može. Nazvao sam Veroniku i rekao joj gdje se nalazim, i da ću za koji trenutak skrenuti s magistrale prema sjeveru u njen Burni Ugarak. Nisam joj rekao mnogo novoga, osim gdje sam i da taj čas skrećem, ostalo je bilo unaprijed dogovoreno. Kažem Veroniki da sobom nosim još mlaki kruh ispod peke i da ne namjeravam svratiti u neku gostionicu i ručati, a ne ručati taj kruh. Ako ga ne budem jeo za ručak, za večeru sigurno neću, jer ne večeram. A sutra za ručak kruh neće biti ono što bi danas bio. Pitala me što predlažem. Ona će učiniti onako kako ja poželim. Neka ona spremi salatu od jesenskih rajčica iz našega vrta, onih koje su narasle na stabljikama što smo ih minulog ljeta sadili po najvećoj suši! One moraju mirisati na lišće rajči-
ca, a ne na kasetu i ovojni papir, kao što mirišu one iz uvoza. Neka ih začini uljem s naših maslina i kvasinom od Babica iz Burnog Ugarka! Pa neka to, tako spremljeno, stavi u hladnjak, jer mi nećemo doći prije četiri sata popodne. Veronika je bila za to, u što nisam sumnjao, jer je ona uvijek suglasna kad treba izbjeći plaćanje skupih računa po krčmama i jesti u svojoj kući, po mogućnosti ono što si ubrao u svom vrtu, umijesio u svojoj zdjeli i ispekao na svojim gradelama.
Nakon majčine smrti prije četiri godine moja je Veronika u podjeli nasljeña sa sestrom, bratom i nasljednicima drugoga brata dobila pedesetak maslinovih stabala, dosta zemljišta gdje su nekada bili terasasti vinogradi i, u zajednici sa sestrom, kuću prizemnicu, koja je imala trideset kvadratnih metara stambenog prostora, ali nije imala sanitarni čvor. Kod nje se javila želja da, uz bratovu pomoć, zapuštene masline obreže, oplijevi, nagnoji i dovede do stanja kad će sveto drvo davati plodove. S početka sam bio sumnjičav prema probuñenoj želji umirovljene učiteljice da se bavi maslinarstvom, ali kad sam vidio da joj to pričinja radost, podržao sam tu njenu želju i podržavao je sve dok nije donijela prvo ulje i podijelila ga svim ograncima naše obitelji. Sad to više nije bio bezazlen hir, sad je to bio posao koji je potaknuo našu želju da krenemo korak dalje. Od susjeda smo kupili dvadeset kvadrata zemljišta da tu iskopamo crnu jamu i nad njom podignemo sanitarni čvor, pripajajući ga postojećem stambenom prostoru. Dok je kupovala zemlju i gradila očevoj kući dodatak, Veronika je govorila da to čini kako, dok radi oko maslina, ne bi morala stanovati u bratovljevoj kući. Kad je sve bilo gotovo, onomu što je napravila, imajući i dalje moju podršku, htjela je dati viši, nesebični smisao. Sve to činimo da svojim unucima - a Bog nam ih je dao šestoro - sačuvamo naslijeñenu zemlju, te maslinike i te isko88
rijenjene vinograde, kako bi jednog dana, ako požele, na njima mogli graditi kuće za ljetni odmor, jer do mora, na tri strane, vode dobri putovi, a vožnja nije duža od pet minuta. Ako ni jedno od njih nikada ne poželi ni graditi kuću ni doći vidjeti mjesto gdje im je baka roñena, bar ćemo izbjeći prijekor što im dvije stare budale, Veronika i ja, nisu uredno u nasljeñe ostavili tu zemlju. Kućicu koja nam je pala u dio započeo je zidati Veronikin otac, ali je nije uspio završiti. Ubili su ga talijanski vojnici u zajednici s četnicima, koje su sobom vodili kao egzekutore, kad je njegovoj kćeri Veroniki bilo šest godina, pred njenim očima, u jednom ograñenom prostoru pored ceste. Svaki put kad kraj te ograde proñemo, Veronika me podsjeti na to mjesto kao da mi prvi put kaže: Tu su ga ubili! Ne samo da su ga spriječili da dovrši započetu kuću, nego su mu i zapalili kuću koju je naslijedio od roditelja, pa je njegova supruga s petoro djece ostala sama i bez krova nad glavom. Njegova je udovica njegovu kuću sama dovršila, mi smo je sada dogradili, i moglo bi se reći da je pokojnikovo djelo nakon pedeset godina bilo dovršeno. Taj smo dovršetak proteklog ljeta, bez povišenog uzbuñenja, i proslavili, ne priznavši ni sebi ni bilo komu drugom da smo išta slavili. A doista smo upriličili veliku svetkovinu. Sa troje unučadi, koji su u toj turi ljetovali s nama u kući blizu puntamičke crkve, na terasi ispod kivija, otišli smo u Burni Ugarak vidjeti prabakinu kuću. Kad su je vidjeli onako minijaturnu, sve troje su rekli da im je lijepa i slatka, ali da je za njihov ukus pretijesna. Posjet prabakinu grobu - a ona trudna počiva na groblju kod crkve Svetog Jurja u Selu, kako Ugarčani iz Burnog Ugarka zovu naselje na poluotoku, svoje ishodište, iako danas više sliči gradu nego selu, ostavili smo za drugi put, za drugo ljeto. Ovog smo puta otišli do spomenika onima koji su pobijeni istoga dana kad su i njihova pradjeda ubili. On sam svoga groba nema, sahranjen je u zajedničku grobnicu. Pred spomeRQ
nikom smo se slikali. Napravili smo lijepih snimaka, ali je meñu njima najljepši onaj na kojem njih troje, odjednom, prstićima pokazuju mjesto na bijelom kamenu gdje je ubilježeno ime njihova pradjeda. Kako svog groba nema, to je ime na kamenu jedino mjesto gdje je on samo on. Nakon toga smo otišli u prvu gostionicu na koju smo naišli i tamo ručali. Ne znam kako stvari kod unučadi stoje sa sjećanjem na prabakinu kućicu i pradjedovo ime u kamenu, ali znam da im je ručak prijao. To i danas spominju. Zasad je tako, ali ja znam da se vrijednosti u čovjekovim sjećanjima mijenjaju i da će jednog dana vrijednost ručku pasti, a dobit će značenje uspomena na posjet prabakinoj kućici i pradjedovu imenu u bijelom kamenu. Cvjetaj i sjemeni se tamo gdje si niknuo! Lako je to i reći i čuti. Nije se na to lako obvezati, a izuzetno je teško tako cvjetati i tako se ploditi. Doživljaj cvjetanja, bar u prvo vrijeme, potpuniji je tamo gdje te nikad nije bilo.
Kad smo prije dvadesetak dana bili u Burnom Ugarku, našli smo lakirane daske u podu starog dijela kućice, obojenu drvenariju zajedno s majčinom škrinjom, najljepšim komadom namještaja, i mogli smo prostrijeti tepihe što smo ih sobom donijeli, obuti papuče i u kućici stanovati. Ja sam namjestio svoj radni stol i prvi put ovdje nešto čitao, nešto bilježio i nešto pisao. Pred prozorom, nekoliko metara od štale u kojem se tovar oglašava revanjem, po tvrdnji susjeda, uvijek u isto vrijeme! Pošto smo im zamijenili dotrajale okvire, na zidove smo objesili majčine slike. Mariju s djetetom, svetog Antuna s Isusom u naručju usred ljiljana i anñela i sliku Bogorodice čiji original stoji na predoltarnoj koloni u crkvi Svetog Jurja, tamo gdje je i majčin grob. Neka slike koje je ona, trudna, čitav život gledala, i mi dalje gledamo! on
Njenim smo slikama dodali i dvije slike iz mape vukovarskog izbjeglice Glasnovića koji je izbjegličke godine provodio u ugaračkim hotelima a dane kratio crtajući stare kuće, krušne peći, štale, torove, dvore, crkve i kapelice. Odabrali smo sliku kapelice koja je sagrañena na stijeni pored ceste iz Burnog Ugarka što vodi u Selo i sliku crkve pored koje je, u zajedničku grobnicu, sahranjen Veronikin otac. Eto, i majčine slike, i slike koje smo im dodali, i one koje im još namjeravamo dodati, nisu samo slike, ni svaka pojedinačno ni sve zajedno, one su priče o mjestu gdje smo, o danima koje smo živjeli i o vjeri u koju smo vjerovali. Ako su priče u tim slikama odraz cvjetanja kojim se ovdje može cvjetati, latice tog cvijeća mogu biti u svim bojama, ali u bijeloj boji, bome, ne mogu. Ovoga se puta u Burni Ugarak navraćam da platim majstora koji je na kućici obojio kapke triju prozorčića, kapke željeznih okvira s drvenim umecima, koje smo dali napraviti da spriječimo prodor vode u kuću s kišama koje dolaze s jakim južnim vjetrovima. Uz to ću u kući ostaviti i sliku, koju smo odlučili postaviti na zid iznad stola za objedovanje. I nastanak te slike i njena sudbina nakon nastanka nisu ništa drugo nego priča. Tu priču ne mogu ne zabilježiti ispod upute unučadi da cvjetaju tamo gdje su niknuli, i dodatka uz tu preporuku, da to lako neće biti. Na poleñini originala te fotografije - ovo što u prtljažniku nosim nekoliko je puta uvećani original - piše da je snimljena u fotografskoj radnji »Bulat«. Ta se radnja, što na poleñini ne piše, nalazi ondje gdje se i danas nalazi, pored šibenskog kazališta. Sve do majčine smrti nije se znalo je li ta fotografija sačuvana. Svi su pamtili kako su potkraj kolovoza četrdeset i šeste prošli pored prostora, u kojem im je otac prije tri godine i deset mjeseci ustrijeljen, na putu za Šibenik, samo radi toga da bi se kod »Bulata« slikali. Svi su pamtili taj put od dvadeset i pet kilometara tamo i isto toliko natrag. Ali što se sve dogodilo sa slikom, s onim primjerkom što su ga za sebe sačuvaQ1
li, nisu znali prije majčine smrti. Tada su je našli meñu hrpom pisama što ih je majka u životu primala i sačuvala. Pronašli je, umnožili, povećali, uokvirili i podijelili svojim potomcima. A najviše nad njom uzdisali. Ah, puste godine, ah, pusti dani i pusti životi! I time, ne znajući, dokazivali da je i ružan život lijep kad ga iživiš i kad ti je ostalo samo sjećanje kao sadržaj življenja. Pronañena je slika razriješila i važnu obiteljsku nepoznanicu, od šestero naše unučadi, tri muškića i tri ženskice, za svako se znalo na koga nalikuje i kad su bili čisti preslik, i kad su bili pomiješani. Samo se za Mariju, koja ima plavozelene oči, bijelu put, žutu kosu i običaj da odjednom stane, zamisli se, osami i počne sisati palac, nije znalo na koga nalikuje. Nagañalo se, na prabaku i na baku s očeve strane, sama na se kao prase! Kad je slika pronañena, na njoj smo baku Veroniku mogli vidjeti kakva je bila u desetoj godini života, dvije godine starija od svoje unuke Marije, zagonetnog nasljeña. Koga bismo god u obitelji upitali koga vidi na obiteljskoj slici u liku djevojčice plave kose, odgovorio bi da je to Marijin lik. Većeg dokaza da Marija nalikuje na baku Veroniki nije moglo biti. Uzrok da se obitelj - svi osim najstarijeg sina koji je nakon očeve smrti uzeo partizansku pušku i otišao putem kud ga je ta puška vodila - uputila na dalek put, što nije bilo lako i stoga što su najmañega člana, dječaka od četiri godine, morali nositi u naručju ili na krkačama, bila su tri paketa koja su u roku od godinu dana došla iz Amerike na majčinu adresu. U prvom je paketu bilo najviše ženskih haljina s bijelim ovratnicima, ženskih cipela s visokim potplatima, kravata, majica i košulja. Iako ti odjevni predmeti nisu bili prikladni ni za majku ni za bilo koje od njene djece, oni su korisno poslužili da se od njih pravi prikladna odjeća i za sinove i za kćeri, a ponešto, ispod crnine koju je majka zauvijek obukla, i za nju samu. Tako se od ženske haljine koncem i iglom, što su takoñer došli u paketu, dalo šivati i bluze, i haljine, i hlačice, i košulje. Od kravata su napravljene dobre naramenice za muški92
će, a od kišobrana je za Veroniku napravljena dobra suknja u živahnim bojama. Jedino nisu znali što uraditi s cipelama visokih potpetica, sa štiklama. Mlaña kći, ona što je dobila suknjicu od kišobrana, koji je mogao biti i suncobran, dosjetila se i sjekirom, pri panju, odsjekla petu na cipeli. Iznenadila se kad je u peti našla željeznu oprugu. Nju je prepilila željeznom pilom. Muka je došla tek kad je tu cipelu odsječene potpetice obula. U hodu se uvijek naginjala na stražnju stranu. Zaludu, ona ih je i takve nosila, derala i na ljutom kamenu doderala. Bolje njih nego kožu na peti i tabanu! Majka je na listu iskinutu iz bilježnice, olovkom, bez upotrebe velikih slova, za koje nikad nije marila, odgovorila na pismo koje je takoñer došlo u paketu od onog tko je paket poslao. Odgovorila je na pitanje pošiljaoca paketa koliko ih ima, koliko je komu godina, tko je od njih poginuo a tko ostao živ. Zahvalila je na onom što joj je poslano i zatražila još. A da ne bi bilo nesporazuma s cipelama i da i dalje ne bi štiklama odsijecali pete, majka je uz pismo priložila i listove papira na kojima su svako od četvero djece olovkom opcrtali veličinu svog stopala. Otisak svoga stopala majka nije poslala, napisala je koji broj cipela nosi. U drugom paketu štikli nije bilo, ali je i ovaj put bilo haljina i muške odjeće za odrasle koju je valjalo prekrajati. Ovoga je puta bilo i nešto odjeće po mjeri, najviše za kćeri. Džempera, majica, sukanja i dva para cipela! Pošiljalac je paketa u popratnom pismu napisao da je jedan par, onaj veći i onaj ljepši, za stariju djevojčicu, jer je po mjeri njene noge, a onaj drugi par, kudikamo neizgledniji od prvoga, namijenjen je mlañoj sestri, čije je stopalo, sudeći po poslanoj mjeri, manje od stopala njene starije sestre. Pošiljalac se paketa rukovodio logikom da veći otisak stopala pripada starijoj sestri, a manji mlañoj. Ali nije bilo tako. Mlaña je sestra, moja Veronika, imala veće stopalo od svoje starije sestre i bila je odlučna da u svoju korist ispravi pogrešku pošiljaoca paketa. Ona je stvarnom
stanju stvari davala prednost pred predrasudama da starija sestra mora imati i stopalo veće od mlañe sestre. Kakve veze ima veličina stopala s godinama starosti? Neće njoj netko, samo zato što je dvije godine stariji od nje, oduzeti lijepe cipele, odabrane po mjeri njena stopala! Ali, kako je starija sestra, poštujući riječi u popratnom pismu, te lijepe cipele već imala u rukama, Veronika je odlučila da ih na silu od nje preuzme. Išlo je malo teže nego odsijecanje potpetice na štikli. Starija je sestra bježala iz jednog dijela dvorišta u drugi dio i na kraju ušla u kuću i iznutra poduprla rukama vrata. Dogodilo joj se da je, gurajući vrata, srednjak na lijevoj ruci ugurala izmeñu vrata i vratnica i, kad je Veronika prestala upirati izvana, ona je samoj sebi prignječila prst. Malo krvi i velika modrica na noktu, mnogo dernjave i plača, potom zavijanje rane i majčina ljutnja na Veroniku. A Veronika je uzela cipele koje su iz Amerike poslane po mjeri njena stopala i zaprijetila da će svakom tko dirne u njezino prignječiti prst izmeñu vrata i dovratka. Koliko znam - a nešto bih morao znati jer sam Veroniku susreo četiri godine nakon tog otimanja oko cipela i otada do danas se s njom ne rastajem tu bi prijetnju provela u djelo svaki put kad bi tko u njezino dirnuo. Tek je treći paket bio pravi paket. I zato što je u njemu bilo najviše odjeće po mjeri i najviše stvari potrebnih kućanstvu! I zato što je bio treći, pa ono što je u njemu došlo nije samo pokrpalo rupe u oskudici, nego je, udruženo s onim što je došlo u prethodna dva paketa, učinilo četvero siročića najljepše odjevenom djecom u Selu i u Burnom Ugarku. Bio je pravi paket i stoga što je u popratnom pismu pošiljalac poželio da obitelj sirotana vidi naslikane. A ta želja nije mogla značiti drugo nego da će paketi, kad slika obitelji stigne u Ameriku, dolaziti češće i bivati sve teži i teži. Tko onda ne bi krenuo na daleki put do Šibenika, dvadeset i pet kilometara donde i isto toliko natrag u jednom danu? Tko se ne bi išao slikati kod »Bulata«? Bi svatko, bez obzira na
to koliko će se na putu namučiti, ni koliko će zavisti kod susjeda izazvati, ni koliki će im iza leña reći: Upala im sjekira u medi Lako je njima! Nastave li paketi dolaziti, udovica će se osiliti i otići za drugoga, a djecu će ostaviti neka o njima brigu brine onaj tko im pakete šalje.
A taj koji im je iz Amerike slao pakete zvao se Roko. Djeca su ga, i majka, povodeći se za njima, zvala stric Roko. Njegovu ženu, Poljakinju, čije ime nisu znali, zvali su strinom, kako spada. Stric su se i strina javili kad je bilo najpotrebnije da se jave. Kao duhovi iz priča koje su mudroslovci napisali da potvrde izreku kako Bog pomaže sirote i uboge. Kako nego kao Božju providnost protumačiti da se stric Roko, koji je prije trideset i šest godina kao neženja otišao u Ameriku, tamo proživio i Drugi svjetski rat, nije ni jednom javio ni pismom, ni paketom, ni novčanom pošiljkom, sad odjednom javio i postao prisutan meñu njima više nego da je umjesto paketa sam došao kući? A kako protumačiti da se drugi njihov stric, Zane - koji je u Ameriku otišao istim parobrodom kojim je otišao i njegov brat, ostavio za sobom ženu sa ženskim djetetom u naručju, na sisi i nije se ni ženi ni kćeri javljao sve te puste godine - ne javlja ni sada? Kako nego da njega Bog nije trebao u zaštiti siročića. Bio mu je za to dovoljan stric Roko i strina Poljakinja. Ali, sad ćete čuti! Stric je Zane imao kćer, onu što ju je ostavio na majčinoj sisi kad je otišao da se nikad više ne javi. Obudovjela je i ostala s djetetom kad joj je muž kao partizan poginuo na Kupresu. Vidjevši kako njenu rodu stižu paketi iz Amerike, o čemu je čitavo selo pričalo i što se moglo vidjeti na odjeći četiri siročeta, molila je majku siročadi, svoju strinu, da joj dade adresu strica Roka. Javit će mu se, reći da je i ona udovica sa siročetom, pa neka i njoj nešto pošalje! - A, ćerce moja - rekla joj je majka četvero siročadi - ne mogu ja tebi dati adresu strica Roka. Pusti ti na miru i nas i njega! Nama je Bog providio njega, a njemu je dosta i nas pe-
tero. Ti u Americi imaš ćaću. Njemu piši neka ti šalje pakete! A nas i strica Roka ostavi na miru. - Pisala bih ja ćaći da mi pomogne, ali kako ću mu pisati kad nemam njegovu adresu? Pa sam onda mislila zamoliti strica Roka da mi on tu adresu pošalje. E, onda bi ja ravno na ćaću pisala. - Ti nikako nego na strica Roka! - rekla joj je majka siroča di, njena strina. - A ja mislim da se tvoj ćaća nije ni svom bra tu javio gdje živi i što radi, kao što se nije javio ni tebi ni tvojoj majci. Tko će znati gdje je on i s kim živi? Široka je Amerika! Nego se ti, ćerce, obrati Crvenom križu. Oni takve traže i na laze. - Strina moja, pitala sam, a kaže se tko pita s puta ne sila zi. Nisi dala, pa ću se ja za stričevu i ćaćinu adresu providjeti na drugi način - rekla je kći strica Zane.
Na slici majstora Bulata koju nosim u prtljažniku uvećanu i uokvirenu, troje je još živo, a njih su dvoje otišli u vječnost. Majka je iza bijelog kamena na groblju kod Svetog Jurja. Njena slika, slika udovice u crnoj marami i crnoj bluzi, s pročelja bijelog kamena, ispod kojeg je vaza u koju stavljamo cvijeće, gleda s visoka na morsku pučinu puka je slučajnost, jer su grobnice u brijeg ukopane na zapadnoj strani strmine, da gleda u pravcu brazde koju je jedne davne noći za sobom ostavio ribarski čamac na dva vesla. Čamac je njen srednji sin ukrao iz lučice, zavjetujući se na molitveniku što ga je imao u rukama da će od prve zarade ukradeno platiti, i njome, čitajući uz veslanje, kad je svanuo dan, molitve iz molitvenika koje se upućuju Bogu kad je čovjek u nevolji, preveslao velik dio mora, dok nije naišao na talijanske ribarice. Iz izbjegličkog je logora u Italiji otišao je u Sydney. Odužio se za ukradeni čamac, javljao se majci, javljao se onima sa slike, ponekad bi nešto majci i poslao,
koji dolar, kakvu sliku. Oženio se Grkinjom, kad mu se djevojka, što su mu je brodom poslali iz domovine, na brodu zaljubila u drugoga i, kad je u Australiju došla, otišla s tim što ga je na brodu ulovila, a za njega, svog vjenčanog muža, nije htjela ni čuti. Neko se vrijeme ljutio na rodbinu koga su mu to odabrali za ženu, i nije se javljao. A onda se poželio vratiti kući. Odgovoreno mu je da može, ali mora odmah ići na odsluženje vojnog roka u trajanju od dvije godine. Tada je zamuknuo i, kako smo čuli, preminuo. Kad sam u vrijeme Domovinskog rata, dva mjeseca nakon osloboñenja Masliničkog ždrila i gradnje pontonskog mosta, bio u Sydneyju gost u kući grañevinskog poduzetnika Rade Dumančića, saznao sam prema čemu je one noći otplovio udovičin srednji sin s »Bulatove« fotografije. Saznao sam ono što se iz pričanja o njemu i iz njegovih pisama nije moglo saznati. - Eee - rekao mi je Rade dok smo s uzvišice gledali nasipe od jednog do drugog brda, i samo brdo, koji su služili za stvaranje golema rezervoara vode, u ovoj zemlji bez mnogo izvora i rijeka, u ovoj zemlji gdje se jezera i rezervoari pune kišnicom od rijetkih kiša - e, koliko je u te nasipe ugrañeno naših suza, našeg znoja i naših snova o stvaranju Hrvatske države! Ja! Bilo je toga više nego sada vode u rezervoaru ima! Od ponedjeljka do petka, od sunca do sunca, po žezi i vjetru, radi i samo radi! Doñe petak, primiš plaću, a preko subote i nedjelje tu plaću potrošiš na društvo, vino i kurve! U ponedjeljak guraj iznova! Gol kao goli miš! Što si mogao drugo izabrati? Zavući se u neku rupu i subotu i nedjelju prespavati za plaću kao hrčak na ječmenoj pljevi. A da je i toga bilo, bilo je. Takvi su jedino i preživjeli! Ono troje na slici što još mogu brati masline i saditi ljutiku, ona kojoj unuka sliči i koja gnječi prste na svakoj ruci koja posegne za njezinim, a uz nju njen brat i njena sestra dobro se sjećaju priprema za slikanje, puta do grada i samog slikanja, Q7
ali ni jedno od njih ne pamti što je bilo nakon toga. Kako su se i kada vratili u selo?
druge strane kolnika, obuj cipele i gazi, a od potplata što ostalo dobro ostalo!
O pripremama ne treba ni pričati, bolje od njih priča sama slika.
U Žaboriću, na usponitu zavoju susreo ih je šibenski težak koji se vozio u kočijama s konjskom zapregom. Neko ih je vrijeme, vozeći s njima usporedno, gledao kako se muče s bratom i cipelama, a onda je majku upitao kamo oni tako uparañeni idu. Kad su mu rekli da se idu kod »Bulata« slikati, za Ameriku, ponudio je majci da sjedne pored njega, a djecu je smjestio tamo gdje su bili plug i motike. Vozio ih je kroz Jadrtovac i šibensko polje i dovezao pred Gospu Vankagrada. Tu im je rekao da siñu i idu pravo, na kazalište, tamo će naći »Bulatovu« radnju. Majka mu je od srca zahvalila, a on je odgovorio da u ovakvim slučajevima hvalu treba uputiti Bogu.
Na kćerima se vide bluze koje i po kroju i po dizajnu platna mogu biti samo američke, jer se platno s takvim šarama u našim trgovinama tada nije prodavalo, niti su naše krojačke tada znale tako krojiti i siti. Na muškićima su košulje bez ovratnika, krojene i šivene od platna ženskih ljetnih haljina. Naramenice, jedna u jednoj a druga u drugoj šari, napravljene su od platna dviju kravata. I suknjice i hlačice, ako se sudi po onome koliko se od te odjeće može na slici vidjeti, nisu domaćeg porijekla. Cipele, zbog kojih je meñu sestrama izbila svaña, i one zbog kojih se nisu svañale, na slici se ne vide. Ne može se razaznati ima li i na majci nešto iz američkih paketa. Ako ima, značilo bi da je i u Americi crnina samo crna. Bit će da je tako svugdje gdje se obudovi s mnogo sitne djece. Usput je s bratom od četiri godine i cipelama bilo povuci-potegni. Brata su najveći dio puta sestre, naizmjence, nosile na krkačama ili vodile, držeći ga za ruke izmeñu sebe. A dobar dio ga je i majka nosila u naručju. Stariji brat, onaj što je suze isplakao i snove pokopao u sydneyjskim branama, putovao je vodeći brigu samo o sebi. Bilo je dobro što je i to mogao. Česta prepirka izmeñu sestara nastajala je oko toga što nije bilo pouzdane mjere, ni dužinske ni vremenske, koliko koja brata na krkačama nosi. Da majka nije posredovala, mlañi brat po njima u Šibenik ne bi ni stigao. A sa cipelama je bila muka koju poznaju svi koji imaju jedan par cipela, a nema izgleda da će kupiti drugi, kad taj na sebi poderu. Ako ih nose, lijepo je što tabane ne ranjavaju; ako ih ne nose, dobro je što potplate ne deru. E, sad odluči! Na dugu putu nada se i nekakva sredina izmeñu dviju krajnosti. Ako bi put imao kolski trag na kojem nema šljunka, izuli bi cipele i po prašini išli bosi. A ako traga kolskih šina nema, ako je šljunak od jedne do 98
Dok su prolazili preko Poljane kod Gospe Vankagrada do »Bulatove« radnje, majka ih je još jednom poučila kako će se ponašati kad se nañu pred fotografom. Treba slušati i činiti ono što će im majstor reći. A on će im reći da jedni sjednu na klupu, a drugi da na nogama stoje iza njih. Na klupu će sjesti ona u sredini, a njoj s jedne strane jedna, a s druge strane druga kći. Muškaraci će stajati iza njih, na klupici, da budu viši. Majka to zna, iako na slikanju kod »Bulata« nikad nije bila. Ali je vidjela njegove slike. I tražit će da ih baš tako uslika. - A sad pazite ono što je najvažnije - upozorila ih je zadnji put. - Majstor će stati iza fotoaparata i glavu pokriti crnom krpom. Kad on kaže pozor, nemojte više treptati očima! Nikako! Sve dok u aparatu nešto ne škljocne i ne ugleda se plamen. Kad majstor crnu krpu skine s glave, trepćite koliko hoćete - završila je pouku. Kako su se nakon slikanja vratili kući, brodom, težačkim kočijama koje im šalje Božja providnost ili su čitav put prepješačili, ni jedno od troje do danas živih toga se ne sjeća. Ne sjećaju se ni gdje su i što su jeli, a morali su jesti. Ne sjećaju se kako su žeñ gasili, a morali su piti vodu. Ne sjećaju se ni u koje su se doba dana vratili kući. Ničega i ništa! Kao da su onaj qq
plamen i onaj škljoc u fotoaparatu u njima ugasili silno uzbuñenje koje je pratilo pripreme i put na slikanje slike koja će biti poslana u Ameriku. Ugasili uzbuñenje i onesposobili pamet da zapamte ono što je iza slikanja slijedilo! Kad se majka narednog četvrtka vratila iz Šibenika, kamo je bila otišla sama da donese već plaćene slike, mogli su vidjeti što je od priprema i pouka ostalo da se pošalje u Ameriku. Razmješteni onako kako je majka poželjela, a fotograf se s tim složio, odjeveni u odjeću za njih prekrajanu i po njima krojenu, muškići ošišani na nulu, sestre počešljane kose, jedna s pletenicama a druga na kratko podšišana, okupljeni oko majke u crnini, s vijencem pletenica na glavi, oni gledaju u svijet otvorenih očiju, ravno u nas, iz kojeg god ih kuta gledali, i poručuju da se oni ni škljocanja ni bljeskanja neće uplašiti i u strahu trepnuti. A kad je slika otputovala u Ameriku, uslijedilo je dugo iščekivanje. Toliko dugo da se pretvorilo u mrak i muk! Tu mrklinu nisu mogla osvijetliti ni dva majčina naknadna pisma s pozivima: Gdje ste? Javite se? Što smo tako ružno učinili da
nam se ne javljate? I ništa! Ni pisma, ni paketa, ni bilo kakva glasa kamo nestade stric Roko. Taj muk i taj mrak traju godinama, desetljećima, do današnjeg dana. O uzrocima toga muka nastala su tri tumačenja. Sva tri su na klimavim nogama, jer se ni jedan uzrok nije dao provjeriti, pa su i objašnjenja, uz njih vezana, završila kao nagañanja. Jedno je objašnjenje da je napuštena kći strica Zane uz pomoć poštarice, došla do adrese strica Roka, koja se nalazila na trećem, najobilnijem paketu. Pisala je stricu Roku pismo u kojem je svašta nalagala protiv mlade udovice i njene djece. Da se udovica gizda i mami i da su joj djeca ohola! Stric je Roko povjerovao u sinovkine laži i zaključio kako je njemu s tima, koji se otimlju za njegovu naklonost, najbolje ne imati posla. Kao što ga nije imao dugi niz godina! 100
Drugo je objašnjenje da je stric Roko iznenada umro. Uskoro za njim i njegova Poljakinja! Potom njihova djeca s očevom rodbinom nisu htjela imati nikakve veze! Treće je objašnjenje da je stric Roko, kad ih je vidio onako uhranjene i lijepo obučene, s onim očima koje se ne plaše škljocanja i sijevanja - a očekivao je vidjeti jadnu neuhranjenu siročad - zaključio da je prije pomoć potrebna njemu i njegovima nego tima s »Bulatove« fotografije. Ne znam otkud potječe taj moj sentimentalni odnos prema toj slici, da sam je odlučio povećati, umnožiti, uokviriti i povješati na zidove svih kuća i stanova u kojima živi naša obitelj. Nije li to stoga što mi se čini da je slika prikladna ilustracija poruke da cvjetaš i da se sjemeniš tamo gdje si niknuo, ma kolio to bilo teško? Ili je to stoga što sam jednu od sestara sa slike, onu s podšišanom kosom na koju mi unuka nalikuje, četiri godine nakon slikanja kod »Bulata«, dok je još nosila suknje iz paketa, susreo, poljubio i do danas je ljubim? Ne znam što je od to dvoje! Ako to dvoje nije, zapravo, jedno.
Obavio sam posao u Burnom Ugarku i produžavam putovanje prema Veroniki i kući čije terase, donju i gornju, prekriva granje rodnog i lisnatog kivija. Na prolazu sam pored Bojane, vode koju sam minulog ljeta prvi put vidio, iako za nju, iz Veronikinih priča, znam otkako Veroniku poznajem, a to nije manje od pola stoljeća. Ona je o njoj pričala kao o mitskoj vodi i mitskom mjestu i dodavala da je uz nju i manja voda koju zovu Zvečaj. Ta su mi dva imena bila poznata, Bojana i Zvečaj, iz narodne epike kao imena koja se nadijevaju svakoj mitskoj vodi, izvorskoj ili ulokvljenoj. Mislio sam kako su ljudi koji su čitali narodne pjesmarice čim su bili opismenjeni, mitska imena voda nadjenuli svojim lokvama koje se u ovim sušnim predjelima
običnu čovjeku mogu pričiniti jezerima, a maštovitu zbornim mjestom vila, vještica i vukodlaka. I što da tamo odlazim, što da se razočaram, kad će samo neviñena Bojana ostati Bojanom uz koju se dogañaju čuda? Ali, minulog ljeta, dok je Veronika rezala suvišne mladice na maslinovim stablima, a ja gledao krš i nebo iznad njega, ugledao sam dva gavrana kako nad jednim dijelom krša kruže i grakću. Upitao sam Veroniku što ovdje rade gavranovi, jer sam dobro znao da ta ptica nije ni vrabac da se zadržava u blizini kuća, ni drozd da kljuca bobice na smrekama. Reče mi da gavranovi kruže nad Bojanom, da dolazi noć, da su negdje nešto masno pojeli i da su se amo došli napiti vode. Tek tada sam poželio vidjeti tu vodu, koja mora da je nešto više od lokve kad gavranovima služi kao pojilo. Ni Veronikine noge odavno nisu na Bojanu kročile. Otada su stara stabla, prema kojima se orijentirala, usahnula, a izrasla nova i nepoznata. Otada su stare staze zarasle, a nove iskrčene. Da nije bilo gavranova u visinama i poligona na kojem vježbaju polaznici auto-škole, nahodalo bi se nas dvoje dok bi pronašli vodu Bojanu. Pošto smo neko vrijeme lutali stazama poligona, Veronika je prepoznala uvalu Zvečaja i rekla mi da je Bojana na lijevoj strani, neka samo za njom gazim! Kroz šumarak visokih borova i nešto manjeg hrašća i grabovine! Odjednom smo krenuli nizbrdo, travnatim prosjekom, koji je prije nekoliko dana, što se vidjelo po osušenoj kupini, netko pročistio. Sad nije bilo sumnje da ta staza vodi k vodi. Kad je Veronika uskliknula: »Evo je!« kao da nije očekivala da će je naći, mi smo bili na prilazu toj vodi. Ne na vrh stijena kraške jame na čijem je dnu jezero, nego na dnu te rupe, kraj obale jezerca. Bojanina jama u kršu nije bila ni klisura ni urvina, ni približno tako dojmljiva kao udubina imotskih jezera, niti je voda na dnu jame bila kristalno čista kao u imotskim jezerima. Ali i njene strane, od živca kamena i od kamena u podzidu, i njena zelena voda nalikovali su na strane i vodu imotskih jezera. ■im
Sam nisam mogao proniknuti, a Veronika mi nije znala pouzdano reći je li voda u Bojani kišnica ili odnekud izvire. Ali Veronika pouzdano zna da ta voda nikad ne presušuje, pa može biti, što svi tvrde, da tu, uz kišnicu, ima i izvorske vode. Zna se još da je Bojana vrlo duboka. Koliko, nitko nije ispitivao, od straha da joj ne bi našao dno. Važno je bilo da Bojana ne presušuje i da tu vode ima i kad je nigdje u kršu nema. Da je tako, da je Bojana mit o vodi koja ne presušuje preko nesnosnih ljetnih žega i suša, svjedoči kamena ploča ugrañena u stijenu iznad prilaza vodi, uz čiju obalu raste sita, najbolji dokaz da tu voda ne presušuje. Na ploči je ispisan zaziv vodi Bojani kao da je nimfa, o Bojano, a ispod zaziva slijedi zahvala vodi koja ih je kroz stoljeća održala na ovom vrućem kamenu, u ovoj sušnoj zemlji. Kad sam dobro pogledao vodu, klupe za odmor na njenoj obali, borove koji su se nad nju nadnijeli, ploču i ono što na njoj piše, i ja sam Bojanu doživio kao mit o vodi koja ne presušuje. Ama, ljudi moji, nikad! Ni u ljetu kad sam je prvi put vidio, najsušnijem ljetu u mom životu. Odavno sam se susretao s imenom čovjeka za koga mi Veronika kaže da je, povodeći se za običajem starih Rimljana, o svom trošku, i iz svoje glave, dao u stijenu ugraditi ploču sa zahvalom vodi koja ne presušuje. Kad bismo posjećivali majku, listao bih njeno štivo u kredencu, molitvenike, slike svetaca i svetica, vjerske novine, i meñu tim štivom nalazio i šapirografom umnoženi list župe Burnog Ugarka pod nazivom »Na kamenu«. Čitao bih ga od korica do korica i zapažao da su tekstovi u listu i pismeni i znanstveno utemeljeni. I kad se radilo o teološkim i kad se radilo o povijesnim sadržajima. Potpisivao ih je župnik, onaj za koga mi Veronika reče da je i ploču na stijeni pored Bojane dao napraviti. Na Visovcu, u povodu petstote godišnjice dolaska franjevaca na taj otočić, u novoj dvorani, koja je uz velike jade i velimo
ku larmu sagrañena iznad pristaništa gdje je do tada bio sjenik, slušao sam, zajedno s mnoštvom uzvanika, recital koji me se dojmio i kao pismen i kao znanstven tekst. Upitao sam fra Šimu Samca, učitelja novaka koji su jednim dijelom recital izvodili, tko ga je napisao, misleći da je to uradio netko od fratara. Ne, rekao mi je fra Šime, to je tekst Stipe Perkova. Znate li ga? Da smo se upoznali, nismo; da se znamo, znamo se. Preko tekstova u njegovu listu »Na kamenu«, a valjda je i on nešto od mene pročitao! Ne sjećam se da li tog dana ili nekom drugom prilikom, kao stare znance, upoznao nas je šibenski biskup. Otada, pa do ovog posjeta Bojani, čujemo se kad se imamo radi čega čuti. A imali smo! I opet je bila riječ o vodi koja nikad ne presušuje. O nikad dosanjanom snu? U ovoj godini, u ovoj sušnoj godini, ni jednom se nismo čuli. Nemamo se zbog čega čuti. Čini se da je razgovor o vodi koja nikad ne presušuje sam presušio. Za sada! U to vrijeme, dok smo se imali radi čega čuti i susresti, don Stipe mi je darovao nešto što stoji u kutu police za knjige u mojoj radnoj sobi. Dok nešto radim, dovoljno je da podignem pogled s papira i vidim taj dar. U četvrtastom komadu bračkog sivca, koji sa stražnje strane ima rupu, jer mu je namjena da visi na jaku čavlu, meni nepoznati kipar, uklesao je golog Isusa. Oko bokova mu je ovijena perisoma, kao kad ga vidimo raspeta na križu. Ali on na križu nije razapet, nego je, savijen natraške poput luka, razapet na bijelom kamenu. Leñima je naslonjen na stijenu, ruke su mu obješene, a lice, okrenuto nebu, poprimilo je izraz vapijućeg u pustinji. Razapeti na kamenu, a ne na drvu križa! Nije li to prikladan dar onomu koji je, koliko je mogao, radio na tomu da u župu doñe voda koja nikad ne presušuje? Jest! Ali se mora priznati da ga nisam zaslužio. I moram priznati da sam zato što ta voda do sada tamo nije došla, prikladno kažnjen kajanjem svaki put kad raspetoga na križu vidim kao prikovana za kamen. 1fM
Pokojni je predsjednik, vodeći izbornu promidžbu za svoj posljednji predsjednički mandat, prošao i kroz ove krajeve. Ne znam kojeg je dana tu bio i u kojem je mjestu držao govor, ni on se datuma ni mjesta nije sjećao, ali se, kao i mještani sela kroz koja je prošao, dobro sjećao obećanja, da će do dvije godine ponovo doći i u Burnom Ugarku pustiti u pogon vodovod, koji će sa zahvata iznad Skradinskog buka izvlačiti vodu na visoravan i razvoditi je po svim selima šibenske okolice, da bi oni imali vodu koja nikad ne presušuje. Prvi će u Burnom Ugarku otvoriti česmu koja će učiniti suvišnima sve lokve, makar bile kao Bojana, sve škrape i bunariće, sve cisterne i slivove, one na krovovima i one na popločenim gromačama. U dvije godine predsjednikovanja pokojnog predsjednika sagrañen je vodozahvat na utoku Čikole u Krku, u više pravaca, preko brda i vrtača, iskopani su kanali i u njih položene »tisanove« cijevi od lijevanog željeza. Uz trasu su sagrañeni rezervoari i crpne postaje. Voda je došla na brda iznad zaselaka Burnog Ugarka. I onda kad je vodovod trebalo razvesti po selima i kućama, ponestalo je novca za gradnju i radovi su, postupno, obustavljeni. U zadnji trenutak, uz velike jade, voda je s brda spuštena do novog župnog dvora koji se nalazi na sredokraći mnogih zaselaka Burnog Ugarka. Sagrañena je i česma koju je pokojni predsjednik trebao otvoriti i napiti se vode na prvi dan užanci, koje su se, kao i svakog ljeta, trebale održati u kolovozu, uz pjesme i kolo »Divojaka s Bojane«. Na meni je bilo da nagovorim pokojnog predsjednika neka nañe malo vremena, neka skokne do te česme, neka posluša kako pjevaju »Divojke s Bojane«, neka se napije vode i neka ispuni što je obećao. Dok sam gajio nadu da će to obećanje moći ispuniti, rekao bih mu da mi tu molbu mora ispuniti. Ne ispuni li mi je, osramotit će me u tazbini. On bi se nasmijao i, ako bi bio u mojoj blizini dotaknuo me rukom, uz dodatak da će to učiniti radi Veronike, koja da je mnogo bolja od mene.
Primio sam nekoliko pisama, obavio mnogo više telefonskih razgovora, nešto s don Stipom, nešto s Blažom, obvezao se da ću s predsjednikom, kad doñe vrijeme, o tome govoriti, ali se nisam obvezao da ću ga i nagovoriti. Krio sam pred obojicom što može biti pravi razlog da predsjednik ne doñe otvoriti česmu. Kao razloge navodio sam njegovu zauzetost državnim poslovima, mnogo važnijim od otvaranja jedne česme. Budimo razumni, što je Burni Ugarak da u njega doñe predsjednik države otvoriti vodu, kad to može učiniti i neki drugi državni dužnosnik! Glavno da je voda potekla, a tko ju je otvorio, nije važno! Ako oni otkriju pravi razlog predsjednikova nedolaska, moja će savjest biti čista. Oni su pametni ljudi, sigurno će pravi razlog sami otkriti, pogotovo što se i u javnosti za nj znade, a moja je dužnost da ga sam ne razglašavam. Ipak, ni kad nade nema, nadu ne treba gubiti, jer se uvijek može dogoditi čudo. U predsjedniku, kakva sam ga našao pretprošlog ljeta na Krasnici, nisam mogao prepoznati čovjeka s kojim sam u proljeće bio nekoliko dana na putu u Južnoafričku Uniju, ni čovjeka s kojim sam sjedio i razgovarao nekoliko dana prije njegova odlaska u ljetnu rezidenciju. Ne što bi bio tjelesno iscrpljeniji, mršaviji i nestabilniji na nogama, iako je i toga bilo, nego što su se promijenile neke od bitnih oznaka njegove duhovnosti i ponašanja. Znatiželja, hipetrofirani aktivizam, fiksacija na bitne ciljeve i planiranje onoga što će učiniti sutra, a što za godinu dana! S licem iz kojeg je nestalo rumeni, ostavljajući za sobom pepelu slično sivilo, s očima koje su postale veće kad je lice smršavjelo, činilo se, dok bi hodao, da će svaki čas zateturati pa će ga momci iz pratnje morati pridržan'. On, koji je stalno čitao jednu beletrističku i jednu znanstvenu knjigu, sad nije čitao ni jednu. On, koji je listao i čitao hrpe novina, i onda kad su ga te novine trovale, sad nije pokazivao nikakav interes za gomilu novina koje bi se našle na plaži kad bismo na nju došli. On, koji je, kad ne bi čitao, sa svojim gostima, koje je sam birao, vodio službene i neslužbe-
ne razgovore, sad bi se osamio na plaži, ispod bora. Ležao bi na ležaljci i drijemao. Kad bi službene razgovore i vodio, nisu trajali dulje od pola sata. Jedina nepromijenjena ostala je njegova briga što rade, što jedu i gdje se nalaze njegove dvije unučice. Ostala je netaknuta njegova radost da gleda kako su obučene, što jedu i čime se bave. Kad bi mu se približile, pomilovao bi ih po kosi. Koračajući uz njega lukobranom, penjući se uz njega stepenicama, sjedeći sam s njim na terasi nakon podnevnog odmora, gledajući ga kako satima drijema na ležaljci ispod bora, imao sam dojam da je velikom brijestu samo kora još čitava. Ispod kore, drvo je već usahnulo. S tim dojmom, zabrinut i uznemiren zbog mnogo važnijih stvari nego je ispijanje vode na česmi jednog sela, nisam imao snage predsjednika podsjetiti kako bi trebao ispuniti svoja obećanja, i kako je sve spremljeno da, uz mali napor, odleti helikopterom, otvori česmu i popije vodu. Nisam se bojao da će se brijest, kojem je samo kora čitava, slomiti na putu, ni da će se rasuti na ugaračkom kamenju. Znao sam da će brijest i sa samom korom zadržati uspravnost. Bojao sam se samo kako ću ga dovesti u iskušenje da, jer je obećanje dano narodu koji je za njega bio svetinja, ode tamo gdje nije prijeko potreban, a ako ne ode, jer je na otvorenje česme potrošio snagu, kamo želi i kamo mora ići. A znao sam u što zadnju snagu brijest želi utrošiti. - Sebastijane, hoćete li sa mnom u Rim? - pita me već pet mjeseci, svaki put kad se susretnemo u četiri oka. - Hoću, predsjedniče - odgovaram takvom intonacijom kao da pitanje prvi put čujem. U tjedan dana boravka na Krasnici to me je upitao tri puta. - Zašto on to tebe stalno pita? Da ti ne želiš ići? - zanima la se Veronika kako stvari s tim putem u Rim stoje. - Pita? Provjerava jesam li u meñuvremenu odustao - od govorio sam joj, a odgovoriti ni to nisam trebao. Ona mu je bila
bliska koliko i ja i mogla je po tom ponavljanju istog pitanja znati da je taj put u Rim jedino što zasad planira u životu učiniti. I zašto onda da ga gnjavim otvaranjem jedne česme? Neka prikuplja snagu za Rim! Ali, i pored neosporna opravdanja za takvu odluku, mučilo me što mu uskraćujem sitnicu kojoj bi se on silno radovao. Mučilo, iako se nisam osjećao krivim. O toj muci on je pisao kako je pisao, a ja sam pisao ovako: Na kraju ćeš života zaključiti kako si sreće imao onoliko koliko si je ostvario u svojoj obitelji, a tvoja obitelj u svom narodu, bio taj narod nacija, grad, selo ili nešto drugo. Iz vizure mlada čovjeka, ograničenja na obitelj i narod obeshrabruju. A kako se život ne živi obrnutim redoslijedom, najprije smirena starost a potom nemirna mladost, blagotvorna spoznaja o izvorima sreće u životu najveći nas dio života ne usrećuje. Njeno djelovanje doñe na kraju, kasno i prekasno. Na naše osjećanje života, jer nas progoni od mladosti do starosti, više djeluje razorna zabluda da nas vezanost uz obitelj i narod ograničava.
U životu sam susreo mnogo ljudi koji su ovako mislili i po ovom mišljenju doživljavali svijet i sudbinu. S njima sam se najviše družio i najčešće poistovjećivao, iako mi, priznajem, nisu bili strani ni oni koji bi se po naravi svoga svjetonazora mogli zvati vječno mladi i ludi. Ali, prije susreta s pokojnim predsjednikom, ja nisam susreo čovjeka koji bi prema tom svjetonazoru imao bezrezervnije stajalište. Premda sam i ja bio narodnjak, njegovo narodnjaštvo nadilazilo je sve ono što sam ja, u trenucima zanosa, žrtvovanja i slavodobića, ikad dosegnuo. Kad je riječ o narodu, vjerovao je u mnoge stvari u koje sam ja sumnjao. Vjerovao je u stalnost narodnog uvjerenja kad je u pitanju čvrstina i blagodat zajednice, vjerovao je u nepromjenjivost toga uvjerenja i kad bi poprimilo neugodne oblike iskazivanja, i vjerovao je u postojanje duhovnog jedinstva, neindividualiziranog i meñusobno nesuprotstavljenog.
On je u sve to toliko vjerovao da je to vjerovanje bilo slično fiksaciji, opsesivnoj misli, koja je one koji opsjednutost narodom s njim nisu dijelili od njega odbijalo, a one koji su bili opsjednuti narodom kao i on s njim zauvijek vezalo. Prema onome što sam pisao i pričao mnogi misle da pripadam onima koji su mu po toj fiksaciji slični, ali to nije puna istina. Ja nikad nisam vjerovao u stalnost narodnog uvjerenja ni u postojanje narodnog jedinstva, koliko god ih priželjkivao. Mene je uz njega vezalo nešto drugo, i to od trenutka kad sam to u njemu prepoznao. Nisam takav slučaj našao u povijesti i zato nisam mogao zamisliti da bi narodnim voñom, bez kojeg u očajnim danima nema izlaza, mogao postati čovjek kojem narod nije opsesija, koji narodom, tom uzvišenom svetošću, ne bi bio opsjednut. Vjerovao sam da bi političar bez te opsesije mogao biti čak i dobar, ali da bi bez te opsjednutosti mogao biti voña, onaj koji nalazi put iz užasa i spreman je na svaku žrtvu, to, bome, vjerovao nisam. U tome i jest razlika izmeñu voñe i političara. Voña je opsjednut narodom, a političar samim sobom. To je razlika izmeñu pokojnog predsjednika i njegova nasljednika Žepe Bevande. To je razlika izmeñu usklika: Imamo Hrvatsku i obećanja političara Žepe: On je bio voda, a ja ću biti poslovoña. Ostaje još
samo da se na kraju Žepina mandata vidi kojih poslova poslovoña. Samo četiri mjeseca nakon našeg poznanstva, u četvrtoj godini njegova predsjednikovanja, napisao sam o predsjednikovoj politici ogled pod naslovom »Petljanje i zapetljavanje«. Ogled je izazvao lavinu napada i političkih protivnika i kolega po peru, koji su mi, uz ostalo, zamjerili što se bavim politikom, ne videći da se i sami tim bave. Njih mnogo, meñu njima svakojakih ljudi, bistrih, tupih i zaguljenih, vidjeli su u tom ogledu svašta, i ono čega je tamo bilo i ono čega tamo bilo nije, ali ni jedan od tih bijesnih mudraca nije zapazio da sam predsjedniku, u danima najvećeg trijumfa, prorekao tu-
žan kraj. Vjerojatno su zapazili, ali to u svom tekstu nisu kazali, pa kao da ni zapazili nisu. Na osnovi onoga što sam znao o voñama - a znao bih dovoljno da sam od lektire pažljivo pročitao samo Plutarhove usporedne biografije grčkih i rimskih voña - ja sam prvom predsjedniku devedeset i druge, kad je slavio izbornu pobjedu kakvu će teško postići predsjednici kojivioñu iza njega, prorekao ovakav kraj. Prije nego ću izreći to proroštvo, pozvao sam one koji misle da sam predsjedniku pjevao laude da
U to je vrijeme »grijeh struktura« spavao nevin san na stranicama knjige o crkvenom socijalnom učenju, kad sam na jednom zatvorenom sastanku, na čuñenje sviju, a u povodu pobune radnika u kutinskoj tvornici umjetnih gnojiva, rekao kako mi se čini nerazumnim sve na silu privatiziran'. Postoji i singapurski, miješani oblik vlasništva. Možda bi, tamo gdje je to moguće, trebalo ostaviti vlasništvo onakvo kakvo je zatečeno, zajedničko, i za njegovu privatizaciju čekati bolja vremena.
se sjete Mojsijeve sudbine koja očekuje sve voñe, sve predsjednike.
»Grijeh struktura« tek se bio počeo buditi iz svog dugog i nedužnog sna na stranicama malo čitanih knjiga, kad sam u jednom razgovoru za slovačke novine o kulturi, a u povodu prijevoda moje knjige ðavolov veo na slovački jezik, rekao da nama, koji smo i u Slovačkoj i u Hrvatskoj stvarali samostalne države, nikada neće biti oprošteno što smo, usporedo sa stvaranjem države, morali i golemo bogatstvo svih nas prenijeti u ruke pojedinaca i tako stvoriti velike imovinske razlike meñu ljudima. Nama se to što zovu tranzicijom neće oprostiti, bar u prvo vrijeme. Bit ćemo optuženi za pljačku, i kad nikomu ni kunu nismo otuñili, bit ćemo optuženi i zato što smo postupak prijenosa vlasništva pokrenuli, iako je nama taj postupak svjetski kapitalizam zapovjedio. A mi ga prihvatili kao ambru, izlučevinu jetre i žuči glavate ulješure, kojom je trebalo namirisati ono što smrdi otkako se pamti da jedni ljudi imaju više, a drugi manje - i najmanje. Očekivao sam da će voña - kao svi oni slavni Grci i Rimljani, čije nam je živote opisao seljak iz Heroneje u zabačenoj Beotiji - imati tužan kraj, kraj pun prigovora i zamjerki. Očekivao sam da će svi oni koji su se uz njega našli, i oni koji su se doista bogatili, i oni koji su bili zadovoljni onim što su imali kad su mu se pridružili, i oni koji su nakon njegove smrti bili siromašniji nego kad su mu se, opsjednuti narodom kao i on, pridružili. Očekivao sam da ćemo svi biti okrivljeni za bogaćenje manjine i siromašenje većine, ali nisam očekivao da će svi prigovori, i voñi i sljedbenicima, biti stavljeni pod kapu
Da im utjehom smanjim gorčinu zavisti prema onom kome sam laudu pisao, dodao sam i ovo: Neka se sjete one slike kad Mojsije, nakon višegodišnjih lutanja pustinjom, dovodi puk izraelski nad urvinu i kaže mu, gledajući u nizinu: »Eto, to je obećana zemlja Kanaan«, a puk mu uzvraća posprdnim i prijekornim pitanjem: »Zar je to ta zemlja? I tko ti je dao pravo da nas odvojiš od mrsnih lonaca misirskih i dovedeš u ovu posnu zemlju?« Od Mojsijevih do naših dana ni jedan voña ovoj sudbini nije izbjegao.
Znam da je moje tekstove čitao, s većom revnošću i ozbiljnošću nego što sam to želio, ali ne znam je li mu to proroštvo zapelo za oko. Ako jest, njegovu tragiku, u tom trenutku snažne fiksacije na narod, nije mogao doživjeti. Nikada o tome s njim nisam razgovarao, iako o tom kraju nikada nisam prestao misliti. Od vremena kad je postao voña do ovog vrućeg ljeta na Krasnici, gdje mislim na vodu koja ne presušuje, gdje razmišljam o putu u Rim i gdje očekujem pomrčinu sunca!
nn
»grijeha struktura«, kad se ta uspavana sintagma probudila, napustila stranice knjiga i izišla na ulicu. Kad se »grijeh struktura« uprostio i prizemljio, što se redovito dogaña sa svim apstrakcijama u politici, on je preveden kao kraña, pljačka i grabežno bogaćenje. A kad su, što je sastavni dio uproštavanja apstrakcija, tražena leña na koja će se ta etiketa nalijepiti, prva su njegova pronañena. Njegovi su protivnici, kao njegov »grijeh struktura«, prikazali njegovu brigu da zaposli i osamostali članove svoje obitelji, koji to nisu mogli postići u vrijeme komunizma, koji je njega držao pod ključem i progonio, kad bi ispod ključa izišao, na razne načine. Njegovi su protivnici njegove književne honorare, od izdanja na hrvatskom i stranim jezicima, u iznosu od dvjesta pedeset tisuća maraka - kad ih je javnosti prokazala bankovna službenica koju će zbog nezakonitog djela imenovati heroinom godine - proglasili opljačkanim blagom i podigli im vrijednost na milijunske iznose. Ljude koji su se doista bogatili, iako su bili samo pripuzi i sebičnjaci koji, kao moljci oko vunene tkanine, oblijeću oko svake vlasti da bi se u nju uvukli i iznutra je izgrizali, ljude koji su se njemu gadili, proglasili su njegovim bliskim suradnicima, uz jedini dokaz da su se na nekom primanju, za istim stolom, našli u njegovoj blizini. U preokupaciji putovanjem u Rim, po mom se sudu nalazila želja da se oslobodi etikete »grijeha struktura«, grijeha što ga je zaradio kao narodni voña dok je činio ono što svaki voña čini - dok je vodio. To traženje oprosta u hodočašćenju dugovječnijem od vjekova, prema instituciji koja daje oprost svojoj djeci ako slijede njen nauk i nehotice griješe, imalo je religioznu dimenziju, koja se kod njega pri kraju života obnovila do razine koju je imala u djetinjstvu. Uz to što se kuhalo u podsvijesti i obnovljenoj vjeri, postojala je i čisto politička namjera. Da institucija, koja je u osvit njene povijesti priznala hrvatsku državu i uvela je u kršćansku skupinu naroda, a prva je i hrvatsku državu priznala kad joj je on došao na čelo, drži tu državnu zajednicu pod svojom zaštitom i nakon nje........ 112 ...
gova odlaska. Dramatičnost njegovih zadnjih dana, a put u Rim bili su njegovi zadnji dani, povećavala je činjenica što je sintagma u koju je ugrañen njegov grijeh potekla od institucije od koje on traži oprost za, eventualno, počinjene pogreške i pokroviteljstvo nad nasljeñem koje će iza njega ostati. U Rimu smo odsjeli u hotelu »Cavaleri« koji pripada korporaciji »Hilton«. On na najvišem katu, gdje odsjedaju šefovi država, ja s ostalom pratnjom po apartmanima na bilo kojem katu gdje se ta dva dana našlo prazno mjesto. Prvi smo dan posjetili papu i otvorili hrvatsku izložbu u prostoru Vatikanskog muzeja. Sve je proteklo u redu, osim što se predsjednik jedva držao na nogama, uz veliku brigu svih nas oko njega da će izgubiti snagu i klonuti. Ali, brijest, kojem je ostala nenačeta samo kora, nije se slomio. Nadali smo se da će tako uspravan izdržati i sutrašnji dan. Kad nam je sutradan prenesena njegova poruka da neće ići ni u crkvu Svetog Jeronima, gdje ga očekuje gotovo čitav hrvatski episkopat, niti će posjetiti hrvatsko veleposlanstvo, nismo bili iznenañeni. Morali smo oba posjeta obaviti bez njega moleći Boga da mu dade snagu za je-. dinu preostalu točku programa u tom danu. Prije polaska k talijanskom predsjedniku Republike i Vlade ostavio nam je poruku neka budemo na okupu, pred povratak kući održat će s nama kraći razgovor o našem posjetu Rimu. Dočekali smo ga okupljeni, ali, kad je došao, bio je toliko umoran da taj razgovor nije mogao odmah održati, nego nas je uputio da se i sami odemo odmarati, pa kad se odmorimo, neka u pet sati doñemo k njemu. Nije mi se spavalo. Izišao sam na terasu s koje puca pogled niz travnati brijeg, na čijoj je strmini hotel, i prema nizini kojom teče rijeka. Sjeo sam u naslonjač i nastavio gledati ptice koje već treći dan gledam kad god mogu. Toliko ptica, tolika jata različitih ptica i toliko ptica u jednom jatu u svom životu nisam vidio, iako sam ptice u letu, ptice na granama i ptice na ledini gledao gdje sam ih god imao prilike gledati. Jedino što razumom mogu shvatiti jest da je jesen i da su se te ptice do.-11
selile da ovdje prezime ili su na putu u toplija staništa. Iz povijesnih knjiga znam da su se stari Rimljani, a i mladi, tim pticama u prehrani obilno koristili. Sve ostalo ne da se ni shvatiti, ni opisati, ni uslikati. Shvatiti jer ne znam što tolika jata traže na padini toga brijega, kad na zemlju padnu, i u visinama, kad nad brijegom kruže. Opisati jer je putanja što je pravi samo jedno jato neopisiva, isto kao što su neopisive figure od putanja, što ih jata, u meñusobnom prepletanju, stvaraju u letu. Uslikati jer bi svaka slika samo okamenila putanje i figure jednog trenutka. Prenijeti na filmsko platno? To da, to je donekle moguće! Ali je nevolja u tome što nema platna takve širine na kojem bi se odjednom mogla vidjeti sva ta jata, svi ti letovi i čitava ta rimska panorama s letovima jata u visinama. Ima nešto neodgonetljivo u letu tih ptičjih jata. Koja to sila, koji to mozak upravlja letom jednog jata od nekoliko tisuća ptica da sada, ne kolebajući se i ne rasipljući se, jedinstveno, leti prema gradu, sad prema hotelu, sad lijevo-desno i u visine, a sad da padne na zemlju? Tko to upravlja njihovim kretanjem, i hoće li taj, ako ga ima, i ako je to pojedinac, zaraditi »grijeh struktura« odvede li svoje jato u krivom pravcu i spusti ga na krivu ledinu? Zaboga, ne grijeh što ga voña ljudskog jata zaradi, nego grijeh što ga ptičji predvodnik, ako takav postoji, može zaraditi. A kad je došlo zakazano vrijeme, tjelohranitelji su nas nekolicinu, ne više od sedmorice, pozvali da doñemo k predsjedniku. Dočekao nas je sjedeći na stolici nasred sobe, kako nas nikad nije dočekao. Znali smo zašto nas sjedeći dočekuje. Bio je u bijeloj košulji bez kravate. I kroz bjelinu košulje vidjelo se da je na brijestu još nenačeta samo kora. Ono što je ostalo ispod te kore runi se i mrvi u nastojanju da svoje hodočašće, svoj zavjet i svoju opsesiju izvrši do kraja. - Onda, da čujem dojmove? - upitao nas je sve odjednom. Uslijedilo je nekoliko impresija. Sve pozitivne! Što se tiče dočeka i sadržaja posjeta, one su točne. Ali što se stanja njego-
va zdravlja tiče, taj je posjet bio crna crnina. On ju je vidio i osjećao bolje od ikoga meñu nama. Nikada nije volio nizanje ljeporječivih ispraznosti, pa ni ovoga puta. - A što će reći...? - izustio je, ali pitanje nije doveo do kra ja, do imena onog što bi morao, nakon ovog hodočašća, nešto reći. Niti je imenovao onoga koji bi trebao nešto reći, niti je na veo o čemu bi trebao govoriti, sada, još jedom, jer je o tomu prije ovog posjeta nešto govorio. Kao i u drugim prilikama, češće u četiri oka a rjeñe u prisutnosti mnogo očiju, kad bi se ukazala opasnost da će jato ptica poletjeti kamo letjeti ne smi je, prvi sam bio spreman na odgovor. - Ostavimo sada, predsjedniče, to pitanje po strani! Reče no je, ali nije mišljeno kako je protumačeno da je mišljeno, i to se tako nije dogodilo prvi put, a neće biti ni zadnji. Jedino vri jeme može raščistiti nesporazume što se tom sintagmom htje lo reći, a što je toj sintagmi pridodano, suprotno namjeri ono ga koji ju je prvi izgovorio. Samo vrijeme! A ovo jest korak prema tom raščišćavanju i prema tom vremenu. Ako sam mu ikad kakve savjete davao, ovo je bio posljednji. Drugi su se složili da se valja tako ponašati, a on se složio i sa mnom i s drugima. Osjećaj je pobjede brijestu bio potreban da bi još nekoliko dana ostao uspravan. Dok su se i on i prisutni slagali s onim što sam rekao, kao na zapovijed, jato je gačaca sletjelo na granje visokih hrastova na brijegu do brijega na kojem je naš hotel.
Onoga dana, nedugo nakon povratka iz Rima, kad sam ga trebao, stojeći u špaliru, ispratiti na put od odra do lafeta u trijemu, i kad sam mu nad otvorenom rakom, po želji njegove obitelji, trebao uputiti posljednji pozdrav, rano ujutro popio sam tabletu za smirenje i odlučio da ih, u razmaku od dva sata, gutam do
kraja pogreba. Mek sam na suzi, a plakati, dok budem govorio, ne bih smio. Nema ništa gore nego kad govornik oproštajnih govora grca u suzama. Dok su časnici pronosili lijes kroz špalir, gledao sam u crveni sag posut laticama raznih cvjetova, najviše laticama ruža. Poznavanje puta koji je u svom životu prošao taj čovjek, i sredstva za umirenje koja su me dovela u stanje lagane omamljenosti, bili su uzrok da sam umjesto latica na sagu vidio samo trnje, i da sam preinačio poslovicu koja kaže da se do zvijezda dolazi preko trnja. Ne! Preko trnja se dolazi samo u novo trnje! Što me vezalćTuz tog čovjeka? Slava? Koješta, bio sam slavan i prije nego sam mu prišao. Bogatstvo? Koješta, što sam imao kad sam mu se pridružio, imam i kad se rastajemo. Vezala me briga za obitelj i narod, vezale su nas opsesije ptičjim jatima i letom ptičjih jata. S njim u grob odlazi posljednji političar opsjednut narodom, iza njega dolaze političari opsjednuti sami sobom. Ta me pasja pasmina nikad nije privlačila! U ovom trenutku ima mjesta i pitanju je li trebalo proživjeti život opsjednut narodom, kad si, ako si Plutarha čitao, znao da te ta opsjednutost vodi iz rjeñeg u sve gušće trnje? To pitanje bez sumnje ima mjesta, ali ga ima i kontrapitanje. Što nam preostaje, nismo li opsjednuti dobrom drugih, da budemo opsjednuti samo svojim dobrom? Usporeñivao sam ga s brijestom, s tim snažnim, visokim, osamljenim i rijetkim drvetom. A ni sjetio se nisam da to drvo i kod nas i u čitavoj Europi posljednjih trideset godina izumire, gotovo da ga više nemaš gdje vidjeti. Nitko ne zna zašto se to dogaña. Zeleni svakog proljeća kao i ostalo drveće, a onda mu jednog ljeta, usred ljeta, lišće požuti i otpadne, kao da je došla jesen. Već narednog proljeća drvo brijesta ne zazeleni, a u jesen je potpuno suho i može ga se koristiti kao ogrjev za zimu koja dolazi.
Čim smo se spustili na magistralu, javio sam se Veroniki i rekao joj da nazove prijatelja, njoj je to lakše učiniti s kućnog telefona nego meni s pokretnog. Neka mu kaže da večeras, kad se malo odmorim, doñe k nama. Nismo se dulje vrijeme vidjeli i imamo 0 čemu razgovarati. Nismo došli ni do Šparadića, a Veronika mi javlja da prijatelj večeras k nama doći ne može, da je neko liko dana bio u Poreču, da večeras ima neodgodive poslove, a da sutra, kao i mi, ide u Zagreb, pa bismo se preksutra, nakon slavlja kojem mora biti prisutan, mogli naći kod nas. Rekao sam Veroniki da ga još jednom nazove i dogovori vrijeme kad će doći u naš zagrebački stan. Neka mu kaže da mi je žao što ga večeras ne mogu vidjeti, imao bih mu nešto važno reći, nešto što bi trebalo čuti i društvo u kojem će se sutra, u Zagre bu, nalaziti. - Što to? Reci meni - pitala je radoznalo Veronika. - Ti pričekaj dok doñem. Ovo nije za telefon. Jedno, pris luškuju me drugovi, a drugo, telefon nije ni za pričanje vice va, a kamoli za pričanje priča. Saborska je zgrada izvorište velikog dijela vijesti koje dnevno čitamo u novinama, gledamo na televiziji i slušamo preko radija. Kao da se ni jedan dogañaj u toj zgradi ne može dogoditi a da sutradan za nj ne dozna sav narod, i kao da ni jedna vijest u saborske urede ne može izvana doći a da je brojni novinari ne bi našli, pokupili i poslali svojim redakcijama. Tko u toj zgradi dugo živi, uvjerit će se da nije tako. Ima tamo dogañaja za koje nitko ne dozna, slije se tamo vijesti koje ni jedan novinar ne pronañe, pričaju se tamo priče koje ne zabilježe ni one novine koje imaju kolumnu za saborske pikanterije. 1 ti dogañaji, i te vijesti i te priče žive samo u saborskoj zgradi, tu se troše i tu se istroše. Kad se te priče ispisuju za sebe sama, kao što ja to ponekad činim, lako se zapaža da su vezane uz intimu, uz skrivene kutke živih, prepoznatljivih, javnih osoba. Radi se tu o pre-
ljubima, o porocima, o spletkarenju, o karakternim izopaćenostima i o provalama podsvijesti u raznim prigodama života punima nervoze i sukoba. A ništa od svega toga, ako novinar nema svinjsko rilo, ne može u novine. Sva bi ta obilna graña bolje pristajala pričama i romanima, kad bi tko radnju tih priča i romana, smjestio u saborsku zgradu. Jedna je od tih priča i ova koju sam htio večeras ispričati prijatelju. Čuo sam je od novinara u saborskom kafiću nekoliko dana prije polaska na put. Provjerio sam njenu istinitost i utvrdio da je istinita. Olga Mrčela, koja će igrati glavnu ulogu u ovoj saborskoj priči za saborsku upotrebu, nije nekud sa strane došla za šefa informativnog programa na televiziji nakon trećeg siječnja, koji je za neke dan uvoñenja demokracije u zemlji, a za druge lukav povratak u demokrate prebojenih komunista i njihovih vlastoljubivih pomagača. Ona je u toj redakciji, u različitim ulogama, šefa, novinara i voditelja o vanjsko-političkim temama, bila i u vrijeme komunizma i u vrijeme najžešćih progona slobode izražavanja, ona je tu preživjela pad Berlinskog zida, raspad komunističke vlasti i komunističke države, i ona je tu, kao ekspert za glavne teme vanjske politike, ostala za svih deset godina postojanja hrvatske države. Sve do dana kad je, kako humoristi kažu, oca domovine zamijenio sin razmetni, i kad je Olga Mrčela još jednom postala šefica. Slučajno sam, negdje pri kraju devedeset i druge, imao njenu pristupnicu u obitelj policijskih doušnika. Zaboravio sam kolika joj je bila prva plaća za usluge što će tajnoj policiji denuncirati svoje kolege s televizije, zaboravio sam i kojeg je policajca imala za mentora komu je u uho, dok je on bilježio, šaputala što je gdje čula, ali se dobro sjećam da je Olgi Mrčeli kodno ime bilo Gizela. To ćemo joj ime i u ovoj pripovijesti, gdje nekoliko osoba nemaju imena, ostaviti. Sjećam se dobro te kasne večeri, neposredno po povratku iz Njemačke, kad sam zavirio u pristupnicu špijunke Gizele i
otkrio da se ispod toga imena krije isposničko lice Olge Mrčele, novinarke čije sam odmjerene, profesionalne analize vanjsko-političkih zbivanja rado slušao. Iako u njima, valjda stoga što ih posreduje medij čije su mogućnosti ograničene, nisam nalazio mnogo pameti ni bilo kakvog smisla za prognoziranje zbivanja koja će uslijediti. Njena se pristupnica tajnoj policiji nije ispred mene našla sama. Bili su tu još deseci pristupnica, novinara, svećenika, profesora, gospodarstvenika, pa čak i jedan predsjednik minorne političke stranke. - Što je ovo? - zgranut sam upitao pokojnog predsjedni ka, koji mi je to pripremio da vidim, i čekao me šuteći dok sam pristupnice listao i čitao imena i šifre. - To vam je to! - odgovorio mi je. - Ima li toga još? - zanimam se, prestrašen. - Brdo! Novinara najviše! Mnogi su i iz našeg sadašnjeg društva nekada bili u tom društvu. - Znaju li da znate? - Svi znaju da se zna! - Isuse! Isuse! - vapio sam. - Tu smo gdje smo! Imamo što imamo! Tu nam i s tim nam valja raditi. Tko god nam se pridruži u poslu, dobro je došao. Ako tako ne postupimo, meñusobno ćemo se podaviti - rekao je, i ja sam se s tim nevoljko složio. Nevoljko jer mi je bilo žao što, osim ta dva postupka, da upotrijebiš šaku i vratiš milo za drago, ili da na ispruženu ruku uzvratiš pružanjem ruke i ponašanjem kao da ne znaš što su bili i što su činili, ne postoji i treći postupak koji ne bi bio opterećen ni osvetom ni pravljenjem budale od sama sebe. Ali taj treći način, na žalost, nije postojao. Postojala su samo dva. Kad je mladi časnik egipatske vojske Gamal Abdel Naser skinuo s prijestolja kralja Faruka, slugu kolonijalnih gospodara, protjerao ga iz zemlje zajedno sa stotinom njegovih žena i .... 119
proglasio Egipat suverenom državom, Mosadek je, stari iranski političar, bio u zatvoru i na kraju života. Mosadek je u Iranu, nekoliko godina ranije, učinio isti što i Naser u Egiptu, otjerao kraljevsku obitelj Reze Pahlavija i pokušao od Irana, zemlje koja leži na naftnom bogatstvu, stvoriti suvremenu državu. Pokušaj mu nije uspio. Kolonijalisti su vratili kraljevsku obitelj u zemlju, nastavili naftu crpsti u svoju korist, a Mosadeka stavili u hladovinu, neka se i sam ohladi. Tada su novinari upitali umornoga Mosadeka što misli o mladom egipatskom časniku pred kojim stoje teška iskušenja. - Uz njega me vežu nježna osjećanja - rekao je Mosadek svako mu dobro želim i neka ga premilostivi Alah štiti! Samo bih ga nešto upitao. Je li pobio sve Farukove žbire i suradnike? Ako još nije, kani li to uskoro učiniti? A zašto ga to pitam? Ja to nisam učinio, a mogao sam, sa žbirima i dvorskom žgadijom Reze Pahlavija i, eto, tu sam gdje jesam. Ali, Alahu čast! Živ ili mrtav, dočekat ću one koji će napraviti ono što sam ja pokušao, ali ti moje pogreške neće ponoviti. I došli su ti što ih je Mosadek najavio, i njegovu pogrešku nisu napravili. Nije se to dogodilo samo u Iranu, bilo je toga i u zemljama blizu naše, i ne tako davno, kad smo mogli vidjeti kako se to radi i kako se to doimlje. I obični grañani i oružnici nove vlasti traže uhode u njihovim skloništima, hvataju ih na ulicama i u bezglavom bijegu, sami ih ubijaju ili vode pred organe gonjenja, da oni ispituju stupanj njihove krivnje i da im oni izreknu zasluženu kaznu. Koliko god zaslužili da budu gonjeni, pritvarani i kažnjavani, to lovljenje ljudi, slično lovu na divljač, nije lijepo vidjeti i neće osvjetlati obraz novoj vlasti. Oni koji to čine pravdaju se da su takav progon ti ljudi zaslužili, da će to trajati ograničeno vrijeme i da će se uhodama pravično suditi. Bilo tako ili ne bilo, slika progona ljudi iz pamćenja ne nestaje lako. Kadli-tadli poslužit će kao dokaz da su i uhoñeni, kad su došli u priliku da izravnaju račune, postali isto što i uhode - progonitelji ljudi! 120
A drugi način, oprostiti i praviti se kao da ništa ne znaš, što mi ga je predsjednik prikazao kao za nas jedini mogući način, izrastao je iz mene sama, iz moje naravi, iz pouka na kojima su me odgajali kako ću živjeti, i iz priča koje su postale obrasci moje vjere. Pri samoj spoznaji da postoji netko tko me mrzi, život mi se puni nelagodom, a pri stavu da bih nekoga zbog nečega morao mrziti, nepodnošljiv. Ako prvo ne potisnem u zaborav, a drugo ne pretvorim u ravnodušnost, ne mogu živjeti, ne mogu raditi i ne mogu stvarati. Nikad se nisam osvećivao onima koji su mi željeli i činili zlo, ni kad sam bio u prilici da im napakostim. Nisam se, u danima takve mogućnosti, za njih ni propitivao, da ih ne bih uznemirio i opteretio strahom kako se za njih raspitujem da bih im se osvetio. Ako bi se otvorila mogućnost da se neki moj postupak protumači, usuprot mojoj želji, kao osvećivanje, gledao sam i činio sve da taj što očekuje osvetu bude nagrañen i da nikad ne dozna kako sam ja to učinio. Ako je moje držanje prema osveti takvo, zašto onda ne bih prihvatio predsjednikovo mišljenje da je oprostiti i praviti se kao da ne znaš jedino moguće rješenje? Zašto ga ne podržati kad taj način ponašanja prema doušnicima promovira u načelo nacionalne pomirbe? Zašto, kad ni jedna zajednica bez unutarnjeg mirenja ne može opstati? Ako praštanje sagledamo iz pozicije narodnog voñe, što u tom trenutku jest bila pozicija pokojnog predsjednika, zar je on, u teškim vremenima, mogao drukčije misliti o nužnosti oprosta i stišavanju bijesa dotad uhoñenih i progonjenih prema dojučerašnjim uhodama i progoniteljima? Ni jedan narodni voña, ako želi voditi svoj narod u mir i boljitak, ne može govoriti ružno ni o dijelovima toga naroda, a najmanje o narodu u cjelini. I pri punoj svijesti da je njegov narod u dijelovima ili u cjelini počinio grijeh, on će ga i pred Bogom i pred drugim narodima pravdati i tražiti milost i razumijevanje prema njemu. Zamislite voñu koji bi rekao: Ovi što me slijede gomila su lopova i kukavica! To reći i zatražiti od nekog sa strane
da mu meñu sljedbenike I unese red! Zar bi takav voña nakon toga mogao ostati voña? Kad su pripadnici izabranog naroda, na putu kroz pustinju, otkazali posluh Jahvi, Bogu svomu, od skupljenog zlata napravili tele i odali se bludu i razvratu, nije ih Mojsije, njihov voña, pred Bogom optužio ni prestao smatrati od Boga izabranim narodom. Naprotiv, molio je tvorca svijeta da njegovu narodu oprosti grijehe i dade mu na ploče ispisani zakon po kojem će urediti život svoje zajednice. Zahvaljujući ljudima koji na takav način doživljavaju oprost, pomirenje i ulogu narodnog voñe, Gizela je, zajedno sa svima onima čije sam pristupnice obitelji špijuna listao te večeri, nastavila raditi ono što je i do tada radila, izvještavati o vanjskopolitičkim zbivanjima i, po potrebi, ta zbivanja komentirati. Nije bila sama, i nije oprost trebala doživjeti kao privilegij. Štoviše, mogla je i dalje, sa svim ostalim žbirima i doušnicima, misliti da su oprost i pomirba izmišljotina konzervativnih nacionalista i da se ne može miriti nepomirljivo ni praštati neoprostivo.
Kad je, nakon onog slavnog siječanjskog dana koji će ostati zapamćen po tome što su jedna kola gurnuta u glib, a druga iz gliba izvučena da nastave kotrljanje, Gizela postala šefica informativnog programa, pomislio sam kako je lijepo da je njezini, komunistički doušnici koji su se vratili na vlast, nisu zaboravili, ali i na to kako je na vlastitom primjeru morala spoznati vrijednosti oprosta i pomirbe. U pobjedničkom slavlju došlo je do onoga do čega u svim sličnim prilikama dolazi. U poplavi što nastaje nakon proloma oblaka, isplivaju na površini i jabuke, koje je grad obio s grana, i smeće koje se našlo na zemlji. A vlast, nova i stara, kao svi opipljivi predmeti, što ona jest, ima svoju sjenu. S ob.100
žirom na to da je deset godina uživala blagodati oprosta, mislio sam da će Gizela meñu naplavinama što ih bujica nosi biti jabuka, a da vlast koja joj je velikodušno oprostila neće, sad kad je otišla, gledati samo kroz sjenu koju je, dok je postojala, bacala na zemlju. Moja se očekivanja, na moju žalost, nisu ispunila. Gledajući devet mjeseci informativni program što ga ona ureñuje, u kojem jednu trećinu prostora zauzimaju vijesti o progonima ljudi iz prethodne vlasti, ljudi koji su bili sjena te vlasti, čini se da ona ne zna ništa o sjeni što je svaka vlast baca, kojoj je i sama jednom pod imenom Gizela pripadala, niti je što naučila o nuždi oprosta radi mira pod zajedničkim krovom. Da je, uz zvuke pobjedničkih fanfara i prema svjetlu slavljeničkog vatrometa, došlo do poplave mulja, nigdje se tako dobro nije vidjelo kao na televizijskim ekranima, dok bi se emitirao Gizelin informativni program. S njezinim se programom u naše kuće uselila ružnoća. Nakaznost! Umjesto lijepih žena, umjesto malog izbora ljepotica, ugodne i osebujne vanjštine, uhu ugodna govora i duhovnosti koja zrači dobrotom, umjesto Branke, Nensi, Ane, Nikoline, Mirjane, Dijane i Stele, vijesti su nam dana prenosila ružna lica. Spikeri i spikerice s govornim manama i izrazom lica koji u sebi sadrži nadutost, zajedljivost, opscenost i ponesenost slavodobitničkom strašću. Na čelu tog izbora ružnoće bila je nekada lijepa i mlada, a sad stara i ružna, špijunka Gizela. Ona je samu sebe promovirala u čitateljicu vijesti. Dosad je bila iza scene, potiskivana, a sad je izišla na scenu, krilata od slobode. Pobjedničko se kliktanje moglo čuti u svakoj njenoj riječi. Spojena s ružnoćom, nije ga bilo ugodno čuti. Odmah iza nje, ne izostajući za njom, bio je nekadašnji špijun s kodnim imenom Hlad, sada spiker glavnog dnevnika, koji je taj istaknuti položaj, da ga nacija gleda i sluša svaku večer, dobio kao nagradu za usluge što ih je, u ulozi njihova
glasnogovornika, u izbornoj promidžbi, učinio demokratiziranim komunistima. Nos, po dužini sličan kljunu ptica močvarica, s očima vivka, on je vijesti čitao zamuckujući, preskačući pojedine riječi, vraćajući se da propušteno izgovori u drugom pokušaju kao da je na satu govornih vježbi studenata prve godine kazališne akademije. Uz pojavu sličnu ptici močvarici, koja dugim kljunom prekapa mulj tražeći gliste i mekušce, vezao je i asocijaciju na svoju suprugu, novinarku »Kugle zemaljske«, koja je pravila portrete konzervativnih političara i u svakom od njih vidjela morskog psa. Ono što je nastupalo uz bok Gizele i Hlada bilo je bolje ili gore od njih, ali je standard ostajao isti. I dogodilo se što se dogoditi moralo. Zaredala su pisma i telefonski pozivi, zaredali su vapaji: Vratite nam Branku, Nensi, Anu, Nikolinu, Mirjanu, Dijanu i Stelu, vratite nam lijepo, pametno i produhovljeno! Bilo je i pisama u kojima se tražila odgovarajuća zamjena, jer ono što je došlo kao zamjena kontraproduktivno je. Ali, kako naći zamjenu pameti, duhovitosti i ljepoti, koja uza sve to, mora imati čist izgovor i ugodan glas? Odgovarajuća zamjena nije nañena, i voditeljice su od Branke do Stele vraćene na televizijske ekrane, u informativne i srodne im programe. I sad je uslijedila Gizelina osveta, dobro namirisana ambrom. Teško bi bilo opisati što je sve ta osveta osvetila! Prilikom povratka lijepih lica na televizijske ekrane, od Branke do Stele, koji nije bio čoporativan, koji je bio polagan, jedna po jedna, Gizela im se pojedinačno ispričavala. Neka oproste, moralo se, nova vlast, nova organizacija posla, nije dugo trajalo, ali ih moli da na malim ekranima ni jednim znakom ne iskazuju svoja politička uvjerenja, jer, dosad je televizija bila u rukama vladajuće strukture, a odsad će biti javna televizija, što će reći, politički i ideološki bezbojna. Neke su voditeljice shvatile o čemu Gizela govori. Ili su znale što je ona radila dok je špijunirala za tajnu policiju, ili ih 124
..
je vlastita pamet upućivala da je bolje ne iskazivati tko si i zadržati posao, nego vikati tko si, ali te iza kamera, koliko se god derao nitko neće ni čuti ni vidjeti. Ni upitati gdje si i jesi li još tu. Gizelu nije u potpunosti zadovoljila senzibilnost samo nekih voditeljica. Jedino je bila ugodno dirnuta što se njenim savjetima ni jedna nije otvoreno suprotstavila. Zaključila je odatle da može i mora ići dalje. Treba malo jače nagaziti papučicu, postići ubrzanje i cilj će biti postignut. Jednog se jutra, kad su se sve lijepe urednice vratile na svoja bivša radna mjesta, na ulaznim vratima u sve informativne studije pojavila zapovijed, koju je potpisala šefica Gizela. U njoj je pisalo da se urednicama zabranjuje pojavljivanje pred kamerama s bilo kakvim stranačkim obilježjima na sebi. U što se ubrajaju i vjerska obilježja! Jer, stranačka i vjerska pripadnost može povrijediti gledaoca koji ne pripada urednikovoj vjeri i stranci. Kako do tada ni jedna lijepa voditeljica pred kameru nije izlazila s ikakvim stranačkim obilježjima, Gizelina se zabrana odnosila na križeve, s korpusom i bez korpusa, i na medaljone s likom Bogorodice, koji su, ovješeni o zlatni lančić, krasili lijepa prsa, i kad su padali po golom tijelu i kad su bili na majici s visokim ovratnikom, Branke, Nensi, Ane, Nikoline, Mirjane, Dijane i Stele. Ako su i primijetili, gledaoci televizije nisu znali kamo nestadoše križevi i medaljoni s poprsja lijepih žena. Nije se ni u upućenim krugovima, u Saboru i Vladi, znalo što se dogodilo da zlato više ne svjetluca gdje je dosad svjetlucalo. Sve dok novinari s televizije, akreditirani u Saboru, koji su sami čitali ono što piše na vratima informativnih studija, nisu kolegama iz drugih redakcija rekli kakve zapovijedi Gizela izdaje otkako je bila prisiljena svoje lice skinuti s ekrana. Kad se vijest raširila, neki su se zgražali nad povratkom križeva i medaljona u bakine škrinje, otkud su ih unuke bile izvadile i stavile na prsa, a neki su, slični Gizeli, govorili da kodeks javne televizije treba poštivati.
- Treba - rekao je Siniša Pučko, dopisnik »Zvijezde zornjače« - ali mi nemojte reći da Olga Mrčela s odredbom u tom kodeksu, da se skinu i vjerske oznake, nije došla na svoje. I kad je špijunirala, ona je svojoj vezi javljala koji novinar ima vezu s religijom i svećenicima, tko ide na misu, tko se vjenčao u crkvi, tko je dijete donio do krstionice. To je bilo dovoljno da se spriječi napredovanje u službi koga je god Olga Mrčela htjela spriječiti. Javna televizija! U rukama bivših špijuna! Sa mo stari, poznati smrad namirisan novim mirisom - javnom televizijom! - Zna li tko je li Olga Mrčela gledala pornografske filmo ve? - upitala je Anita Veličković, dopisnica »Slobodnog Pri morja«. - Nije! - odgovorio joj je Siniša Pučko. - Mogla sam si misliti! Da je ona gledala ijedan porno grafski film, mogla je vidjeti da svaka druga porno-diva na vratu nosi lančić s križem. I morala bi se upitati zašto to čine. I odgovoriti da se žene mole za oprost bludnog grijeha kojim moraju zarañivati kruh svoj nasušni. I kurvanjsku odjeću i obuću! Radi iste stvari, radi oprosta grijeha, i voditeljice bi morale moliti i nositi križeve na vratu. Jer, čitati one tekstove koje im Olga Mrčela daje da čitaju, nije manji grijeh od bludničenja pred kamerama - rekla je Anita Veličković.
Moj vozač primjećuje da me od jutros nešto muči i da ta muka ne popušta. Dugo se poznajemo, sedam godina, naučio je da, ako ja šutim, i on šuti. Povremeno me, kad s jednih novina prelazim na druge ili kad prestanem čitati, zagledam se u krajolik i nastavim šutjeti, nudi bombonima koje drži u pretincu pored ručice mjenjača brzina. - Osladite si gorki život - rekao mi je Jura. - Pokušat ću - odgovorio sam i iz vrećice uzeo bombon.
Nakon mene i on se mašio za bombonom. Pri tom je, na tren, morao skrenuti pogled sa ceste na pretinac, kako ne bi morao rukom napipati otvor vrećice s bombonima. Pogled mu je usput pao i na sliku političarke na naslovnoj stranici »Slobodnog Primorja« koja je Žepu Bevandu savjetovala da umirovi generale. - Šta ta hoće? - nije upitao, nego se narugao Jura! A po tom stavio bombon u usta. - Obećala je dvjesta tisuća novih radnih mjesta, a za devet mjeseci, otkako se slika po Saboru, ostalo je sto tisuća novih bez posla. Što će biti još za tri godine! A ja sam, budala, u to njeno obećanje povjerovao. - Jeste? - Jesam! - E pa, kad jeste, onda ne pitajte što ona hoće. Ona je htje la što je htjela i to je dobila, a vi ste htjeli što ste htjeli - i dobili ste obećanje! - A što sam mogao? Imam dva sina. Jednoga ste mi vi po mogli zaposliti. Sjećate se? - Da, vrtlar na glasovitom obronku Medvednice! - Eto! Mislio sam da će mi ova druga strana zaposliti dru gog sina. I što tu ima loše? - Ničega tu lošeg nema. Osim, ako ovaj porast broja neza poslenih bez posla ne ostavi i drugog sina! - rekao sam mu i dao znak da više o ovome ne želim razgovarati. - To! To me je strah i zato pitam što hoće? Tamo obećala dvije stotine tisuća radnih mjesta, a ovamo ih stotinu tisuća već otjerala s posla. Ne želim više voditi razgovor, okrećem pogled prema borovima koji pokrivaju strminu od vrha Jelinjaka do Sparadića, nekad seoca, sada turističkog naselja uz morsku uvalu. Te sam borove zadivljen prvi put vidio kad sam išao u prošnju svoje Veronike. Kako sam ih tada doživio, tako ih doživljavam svaki put. Pogotovo onda kad sam odlučio sadnice iz te
šume prenijeti u naš vrt. Veronika me od toga odvraćala, jer da je taj bor ništkoristi, običan korov, da pod njim raste jedino trava zvana mogoruš, a služi za zimsku prehranu magaraca. Kad ozeleni gora, neće je ni tovari da jedu. Bio sam uporan i pet sam sadnica posadio u vrt iznad kuće. Dugo nisam primjećivao da su sadnice počupane, a kad sam primijetio i upitao Veroniku što je bilo s borićima, ona se nasmijala i rekla mi da vrt nije mjesto gdje bi borovi mogli rasti. Tu treba rasti salata, blitva, bob, kupus i grašak. Te su me godine bili proglasili hrvatskim nacionalistom, lišili me mogućnosti da zarañujem pišući članke i novele, doveli u pitanje moje zaposlenje u školi, jer da kvarim mladež nacionalizmom, i ja sam se od praktične Veronike dao uvjeriti da je borove trebalo počupati i na njihovo mjesto posaditi bob i kupus koji će nam smanjiti troškove za prehranu. Konačno, ako si nacionalist, ognjištar po novome, moraš znati cijeniti zemlju na kojoj si roñen i umjeti je iskorištavati. Cvjetati i sjemeniti se tamo gdje si niknuo, lako je reći, ali je po tom načelu teško proživjeti život. A što hoće ta s troglavog plakata, na kojem je ona, Esma Frčko, Žepe Bevanda i sadašnji ministar za uklanjanje ruševina, za kojeg se ne zna je li političar ili gangster. Ima li to što ona hoće ikakve veze sa sadnicama borova iz šume na obroncima Jelinjaka, ima li to veze s blitvom, kupusom, graškom i optuživanjem nekoga da je nacionalist i ognjištar? Žena hoće ambru, velike količine te izlučevine žuči i jetre glavate ulješure, žena želi ambrom namirisan" sve smradove oko sebe i u sebi, pa da sebe i sve svoje oko sebe proda kao skupocjen miris za odabrane. Želi da se kupci tih mirisa omame i da ni u ludilu ne pomisle kako su, povjerovavši u ostvarivost obećanja s troglavog plakata o dvjesta tisuća radnih mjesta, povjerovali u ambrom namirisanu laž. Laž sličnu onoj koja je nacionaliste proglašavala otrovom i gubom, i laž koja je silila supruge tih guba da čupaju ukrasno drveće u svojim vrtovima i na njihovo mjesto sade ljutiku, blitvu i kupus. Ambru žena hoće, toli.128
ko ambre da je prati kud god hoda i namiriše što god kaže. Ambru koja će nalikovati na dim što ga scenski radnici ispuštaju kroz rupe na podu pozornice kako bi mističnim oblakom ovili nastup pjevača i pjevačica. Ambru od koje će joj oko glave, kao svecima i anñelima, nastati nimbus, iz kojeg će s nebeskih visina, umilno gledati na ognjištare, koji se znoje oko kruha ispod peke i koji u vrtu sade kupus, mrkvu i bob. U vrijeme Domovinskog rata, kako sam već rekao, redovito sam čitao njene članke. Sve, a najviše, jer je takvih najviše bilo, o naciji, nacionalnim državama i zastranjenjima što ih uzrokuje nacija. O nacionalnom ekspanzionizmu, netoleranciji, klaustrofobiji i šovinizmu. Prividno znanstveni, a doista politički, ti su članci bili rañeni na knjiškim predlošcima koji su nastajali u različitim razdobljima razvoja nacije i nacionalnih država, i na uzorcima velikih nacija čija su osvajačka zastranjenja, bez ikakve mjere, prouzročila globalne sukobe. Ona je slijepa i gluha prolazila pored svima poznate činjenice da je nacionalizam u svakom razdoblju drukčiji, i da okolnosti u kojima jedan nacionalizam nastaje svaki nacionalizam čini posebnim, s drugim nacionalizmima samo usporedivim. Nikakvih izjednačenja ne može biti! Njoj u glavu nije išlo da je nacija zasad nezamjenjiv oblik ljudske zajednice, ni da je nacionalizam malog naroda, ako je obramben, human, a nacionalizam velikih naroda, ako je osvajački nabrušen, nečovječan. Za nju su svi nacionalizmi bili loši, klaustrofobični, nazadni, zatucani i sirovi, pa se čitalac njenih članaka morao upitati, ako je ona izvan nacije, neka nam kaže otkuda dolazi. S neba, iz neke daleke zemlje koja nam šalje misionare da divlje pleme privedu novom svjetonazoru? I da je upita, kad joj je toliko odvratna nacija, što joj je toliko stalo da bude vodeći političar u toj naciji? Najvjerojatnije pod utjecajem umišljaja da je misionarka nekog zagonetnog misionarskog centra, kojoj je dopušteno sve ako služi svrsi, ona je prestala pisati »znanstvene« članke protiv nacije i nacionalnih država i učlanila se u stranku, kad
su joj ponudili mjesto predsjednice koja je nosila nacionalno ime i imala narodnjački program. Ono što je bilo najčudnije, tu su stranku osnovali oni koji su zajedno sa mnom, kao gubavi nacionalisti, morali čupati sadnice borova i na njihovo mjesto saditi luk, grašak i blitvu. Što Esma Frčko ima s tom gubom i s tim borićima? Nije li to za nju nagao preokret? Nikakva tu preokreta nema, najmanje onoga koji se zove preokret naglavačke! Radi se samo o upotrebi ambre iz druge bočice. Prije nego je došla na čelo stranke s nacionalističkim pedigreom, od čega je i u programu nešto ostalo, Esma se željela vlasti domoći negirajući naciju, a kad je vidjela da se negacijom nacije ne može uskočiti u sedlo nacije, ona je, ne trepnuvši okom, svrab što ga izaziva takav korak i takav obrat, namirisala istim mirisom, ovaj put iz druge bočice. Pa kome miriše, neka mu miriše; a kome smrdi, neka mu smrdi! Kakvog bi tu zaokreta moglo biti? Misionarki se na putu ispriječio dim s ognjišta, a u dimu generali koji su generali postali braneći ognjište od svih, ali i od Esme Frčko. Sto da radi? Daje savjet onomu koji ih može umiroviti da ih umirovi odmah, dok je još u avionu, prije nego sleti na ognjište. I taj je, jer je jedan od dvojice muškaraca s troglavog plakata - posluša! - Zavucite ruku dublje u pretinac gdje su bomboni - kaže mi Jura kad smo prošli raskršće magistrale i ceste koja vodi preko Jelinjaka u Burni Ugarak. Na razgovor sam ga potaknuo kad sam, budući da mi je borova šuma ostala iza leña, opet pogledao na lijevu stranu, prema moru. - Tamo ćete naći papirić. Dali su mi ga kad je misa završila neki mangupi pred vratima vugrovečke crkve. Pročitajte ga, zanimat će vas! Tražim, nalazim i čitam! Nekakva postizborna pjesma napisana mješavinom osmerca i deseterca, greza, neuglañena i neuljuñena. Ta mi je vrsta literature poznata. Javlja se na samom početku demokratskih izbora kod nas, negdje sredinom devetnaestog stoljeća. Uzalud je pokušavala ugoñaj epske pjesme, narodnog štiva o svecima i junacima, primijeniti na 130
izborna sučeljavanja i podvale, jer političari, koliko god to htjeli oni i pisci tih stihova, nisu ni sveci ni junaci. Nije išlo, a opet ide i traje sto i pedeset godina, a nitko ne zna koliko će još trajati. Iz te se poduže pjesme izdvaja dvostih koji se odnosi na misionarku o kojoj sam maloprije mislio: Ima jedna kuja bijesna, Ime joj je Frčko Esma. - Što kažete? - pita me Jura kad sam pjesmu dočitao, pa pir savio i gurnuo ga u pretinac ispod bombona. - Ne pitajte mene što ja kažem, nego me pitajte što bi ona rekla da to pročita! Rekla bi da je ta pjesma dokaz zakašnjelog civilizacijskog razvoja i da se s tom pjesmom u Europu, tamo gdje je njena misionarska centrala, ne može. I rekla bi da su joj to podvalili oni čiji je mozak zadimljen u čañavici gdje se suši bravetina, oni kojima je duša puna dinarske bure, i oni kojima noge smrde po opancima od prijesne kravlje i ovčje kože. Rekla bi da joj to podmeću oni koji ne vide ništa od dima sa svog ognjišta, osim svoje kuće, svog oca i majke, svoje žene i djece, i svojih susjeda. A da se popnu samo na brijeg iznad svoga sela, vidjeli bi kakva bijeda živi u njihovoj dolini. I rekla bi da joj to podvaljuju oni koji se sami nisu znali ni oženiti, ne go im je otac našao djevojku u selu po načelu: Ne gledaj je kak va je, nego je pitaj čija je! Kao što je to, Jura, bio slučaj s vašom ženidbom. - E pa, što znači da mi je otac našao ženu! Bolja je od one koju bih ja našao. Eno, moj je sin svoju tražio, ja mu je tražiti nisam htio, pa nije s njom izdržao ni tri godine. - Ne znači, Jura, ništa, ali... - I htio sam spomenuti ambru, ali sam se sjetio da Jura o ambri ne zna ništa, da ambra postoji samo u mojoj glavi. - A kako se ona udala? - pita Jura osvetoljubivo. - Teško pitanje! Ona djecu ima, a da li se i udala, to je teško reći. Ja bih rekao da je nju otac udao, kao što je i vas vaš oženio. Vama je otac doveo curu, a njezin je nju odgojio tako
da traži muža daleko od domaćeg praga i ognjišta. Da nañe plemenitiju pasminu mužjaka nego je naša. I ona ga je poslušala. Našla je muža Laponca, a bila bi ga potražila još i dalje na sjeveru da nije naišla na velik snijeg. A čizme za tako dubok snijeg nije imala, nigdje ih takve kod nas ne proizvode. Taj joj je muž, prodajući sobove, kupio stan u Parizu, jer mu žena misionarsku centralu nije mogla imati u Laponiji. Ta ženidba, taj Laponac i taj pariški stan dovoljni su joj da se predstavlja kako nije odavde, kako je odande i kako će odavde donde prevesti sve koji budu za nju glasali. Ako je budu podržali, imat će muževe i žene Laponce i Laponke, a stanovat će u Parizu, Madridu, Londonu, neće imati za ženu Štefu iz Vugrovca ni Kaju iz Donjeg Ograñenika, ni muža Frantu iz Donje Puste ili Šimurinu Jokanova iz Maljkova. - E, jebi ga! Onda ja ne znam kamo mi idemo - kaže Jura, i nastavljamo put, iako, po njegovu sudu, ne znamo kamo idemo.
Nikada neću shvatiti kako se netko hrapava, slabašna, šušljetava i gruba glasa osmjeli upustiti u pjevačku karijeru, iako sam vidio mnogo takvih, koji su, kad su se osmjelili, uspjeli postići ne vrhunski, ali svakako solidan uspjeh. Nikada mi neće biti jasno kako se neki sitni politički aktivist, bez dara govora, bez naobrazbe, bez pameti i temeljita poznavanja bilo čega, osmjeli krenuti prema visokim i najvišim položajima u politici, iako sam u svom životu vidio mnogo takvih, koji su, kad su smogli smjelost, uspjeli u svom naumu. Činjenica da mnogi počnu i pjevati i politizirati, a samo rijetki uspiju, nimalo ne umanjuje moje čuñenje pred tom smjelošću, koja se i u blažim oblicima može smatrati drskošću i bezobraštinom. Ne nalazi li se u tome uzrok da su mnogi pjevači u očima publike pjevači, iako je svima jasno kako bi najbolje bilo da nikad nisu propjevali? I ne nalazi li se u tome uzrok što su mnogi političari u očima
puka političari, iako svi znaju kako bi najbolje bilo da se politikom nikad nisu bavili? Kad je jednom prilikom, još dok je bio na mjestu predsjednika Sabora, u stanci, uz čašicu pića, Žepe Bevanda šeretski izjavio da samo on može nakon prvog predsjednika zasjesti na predsjednički stolac i nakon toga ušutio očekujući što će prisutni na to reći, tadašnji mu je predsjednik Vlade Rafael Hanžek, inteligentno ličko spadalo, takoñer šeretski, u mrtvoj tišini, koja će se, kad bude rečeno što će rečeno biti, primaknuti incidentalnoj crti, rekao: - Sidi di si! Ni za di si, nisi! Što nije došlo do verbalnog okršaja, može se zahvaliti krupnoj, zelenoj muhi zujari. Svañu ne bi otpočeo Rafael Hanžek, on je rekao što je mislio reći, pa bilo što bilo, ali bi kavgu, makar i na svoju štetu, zavrgnuo Žepe Bevanda, jer je smisao ovoga sidi di si, ni za di si, nisi bio pretežak da bi ga njegova taština mogla šutke otrpjeti. Ne samo što je smisao izrečenog osporavao Žepinu želju da bude predsjednik države, nego je osporavao i Žepinu sposobnost da bude ono što je tada bio, predsjednik Sabora. A muha je spasiteljica ušla u dvoranu za blagovanje čim su konobari donijeli jelo na stol. Tko zna s kolike je udaljenosti zelena zujara nanjušila pršut, naišla na otvoren prozor i pala na prvu krišku! Tu se sladila dok sastanak u susjednoj sobi nije prekinut i dok sastančari nisu navalili na piće. Muha na krišci pršuta više nije mogla ostati, digla se i kružila ispod stropa, ali je sastančari nisu čuli dok nije nastala incidentalna tišina. Tada su je čuli kako zuji, i tada su na nju svi obratili pažnju. Muha je iz sve snage tresnula o staklo. Udarac ju je omamio i pala je na prozorsku dasku, a konobar je pritrčao i dokrajčio je jednim zamahom ubrusa. Što je dalje bilo s muhom koja je životom platila svoj pothvat da spriječi svañu izmeñu predsjednika Vlade i predsjednika Sabora, nitko ne zna, a čini se da to nikoga i nije bila briga.
A jednom drugom prilikom, punih šest godina nakon udarca zelene zujare glavom o staklo, kad je Žepe propao na izborima za saborskog zastupnika i spremao se ponovo na izbore, ovaj put za predsjednika države, jer je prvi predsjednik nakon duge bolesti preminio, Dujo je Jurlina, Žepin prijatelj, savjetovao prijatelja da se ne kandidira, da se smiri, urazumi i u miru provede starost. - Nisi izabran za saborskog zastupnika, kako ćeš onda bi ti izabran za predsjednika države? - rekao mu je Dujo Jurlina, koji se sa svojim prijateljem Žepom bio upustio u raspravu vi sokog rizika. Žepi savjetovati neka sjedi gdje je da je, ni za gdje je da nije! - Na listi za izbor zastupnika bio sam treći, a za predsjed nika države bit ću prvi i jedini - odgovorio mu je Žepe. - To je s mjestom na listama točno! Ali što će ti te liste, što predizborni zborovi, što laganja, natezanja! Zašao si u godine, bliži si sedamdesetoj nego šezdesetoj, izgubit ćeš zdravlje i što će ti predsjednički položaj i ako pobijediš? - nastavio je Dujo Jurlina i ne znajući da tim nagovorom opasno troši svoje pri jateljstvo sa Žepom. - Koje zdravlje ti braniš? Ako me ne podržavaš, reci da me ne podržavaš i gotovo! Čovječe, ne budem li se kandidi rao, ja ću tek tada oboljeti. Evo sada, dok čekam kandidaturu, ovako neaktivan, dignem se ujutro, doručkujem, odem u svo ju radnu sobu, zatvorim se, i što tada pitam sama sebe? Ne da mi se čitati, ne da mi se pisati, gledam knjige po policama, sat na stolu, pernicu i spajalice u drvenoj škrinjici! I dok to gle dam, počne me mučiti žgaravica od pojedene marmelade, probada me u lijevoj plećki, desna mi noga trne od prstiju do koljena, u glavi mi se muti, a pred očima polijeću i gase se svjetlice. Ostanem li do podne u toj sobi, mene poslije podne moraju kola hitne pomoći voziti u bolnicu na pretragu svega, jer sam od svega obolio... A ti meni kažeš da se smirim, da se
zavučem u sobu i čuvam zdravlje. Budi iskren! Ne vjeruješ u mene i ne podržavaš me! - Ne radi se o podršci, Žepe, radi se o zdravlju! - kaže mu Dujo Jurlina. - Kad bi se o zdravlju radilo, onda bi ti mene podržao. Je li? Onda slušaj ovo! Dok sam bio predsjednik Sabora, dignem se, štucam bradu i brkove, iziñem iz kuće, dočeka me vozač u kolima, doñem u svoj ured, proñem kroz prvu sobu i dvije tajnice ustaju i pozdravljaju me, proñem kroz drugu sobu i ta mo me čekaju šef kabineta i šef protokola, doñem u svoj kabi net, a tamo me čeka konobar uz kolica za posluživanje. Pita me što jutros želim. Kavu, sok, viski, šljivu, lozu? Ja kažem što želim, on bilježi u notes moje želje i odlazi s kolicima. Od mah se vraća, poslužuje me i napušta. Zatvaraju se vrata mo ga kabineta, ja otpijem gutljaj onoga čime sam poslužen, pog ledam slike na zidovima i osjetim se zdrav kao cekin. Zlatni novac, ako si zaboravio što je cekin! Zato, želiš li me vidjeti zdrava, podrži me! - Ispričavam se, Žepe! Nisam znao da je tebi vlast ljekovi to sredstvo i za tijelo. Za svaki dio tijela, od nožnog palca, na kojem ti nokat urasta u meso, do ćelavog tjemena na kojem je kose sve manje. Mislio sam da vlašću liječiš samo dušu. Ali, kad je tjelesno zdravlje u pitanju, onda se potrudi, čovječe! rekao je Dujo Jurlina i pozdravio se sa Žepinim prijateljstvom.
S Krasnice sam, dok je ljeto još bilo u punom sjaju, otišao u Zagreb, jer su mi kuću u Zadru okupirali unuci, koji iz mora nisu izlazili i nisu nimalo brinuli brigu svoga djeda. Sa sobom sam u živom sjećanju nosio dan pomrčine sunca, o čemu ću na drugom mjestu u ovoj pripovijesti govoriti, koji je u sebi sublimirao sve što sam tih dana proživio na otoku gdje raste dobra trska, bolja ,od paške. Nije mi u sjećanju blijedjela predsjednikova slika,
slika kako hoda, ako je ravno, vukući nogu za nogom, ne podižući stopala ni centimetar iznad tla, i slika kako, penjući se, uz stepenice, pazi da se ne zaljulja i ne bude prisiljen potražiti oslonac na mom ili na ramenu svog tjelohranitelja. I dalje sam ga gledao kako na ležaljci leži nauznak, pokriven bijelim ručnikom, s glavom u jastuku, stisnutih očiju ili s pogledom uprtim u grane bora koji pravi hladovinu. Leži, snatri i ne mari ni za knjige ni za hrpu novina u košari, par koraka od ležalj-ke. Ni za knjige ni za novine bez kojih nikad nije bio, bez kojih biti nije mogao i bez kojih nikamo nije išao. Bojim se da više ne mari ni za mnoge druge stvari za koje je u životu toliko mario. Tim slikama u sjećanju, kao njihov produžetak, pridružilo se podsjećanje na stihove velikog bana, najvećeg uma meñu hrvatskim banovima i šutljivog vinodolskoga težaka. Bili su to stihovi iz banove dopune krnjeg epa kneza male pomorske republike. Opsjednut simbolikom pomrčine sunca i brigom što nam donose dani kad ode gdje zavazda gre se onaj koji danas na Krasnici jedva hoda, nisam ni mogao završiti drugdje nego u opsesivnoj želji da zavirim u zvijezde, u... Nebesa su knjige od vijeka, gdje svojim prstom Višnji piše neka vidi, tko ga nijeka, čijim duhom stvor taj diše.
Iako sam jedanaest godina sjedio u klupama koje se nalaze na istom mjestu gdje i klupe na kojima je ban sjedio, iako sam, kao i on, žigosan težačkim, ognjištarskim porijeklom iz usta urbane elite bez elitizma, iako sam, kao i on, sve radio u strahu Božjem, meni se želja da zavirim u knjigu gdje svojim prstom Višnji piše nije mogla ispuniti, jer ja ne znam matematiku kao ban i neću staračke dane provesti u rješavanju jednadžbi, vañenju korijena i čitanju iz zvijezda sudbine koju nam je Višnji odredio. Pojedinačne i zajedničke! Meni je knjigu skorašnje sudbine otvorila moja susjeda Svetinka, koja se, kad i ja s Krasnice, u Zagreb vratila s otoka Vira i ispričala mi što se njoj i njenim prijateljicama Vani i Stoši-Anastaziji dogodilo na ljetovanju. ..136 ........... _...„,
Sjeverni komad obale otoka Vira, onaj što gleda na Pag i Maonu, zovu Crvena zemlja, prema crvenoj zemlji koju su, tko zna kada, pomiješanu sa solju, navijali sjeverni vjetrovi. Da je ta zemlja nanos, vidi se po tome što se razlikuje od kamene podloge otoka na koju je nanesena. Iako nanos, ona je ponegdje tvrña od podloge. Tu je crvenu zemlju podlokalo more, pa se ispod nje, u dužini od dva kilometra, nalaze skrovita žala, prikladna za kupače koji dolaze sami ili u malim skupinama, a željni su mira i osame. Svetinka je sa svojim prijateljicama Vanom i Stošom-Anastazijom stanovala u selu Viru i do Crvene je zemlje dolazila svojim automobilom. Smjestila bi ga na ledinu gdje se nekad nešto sijalo, uzela ležaljke, ručnike, piće i hranu i s prijateljicama pošla pješke do plaže koja se nalazi izmeñu dva kamena i nije šira od pet metara. Ako bi je našle praznu, potpuno bi je zauzele i bile čitav dan same, zaštićene sa dva velika kamena. Da bi plažu našle nezauzetu, nisu na kupanje smjele dolaziti kasnije od devet sati. Zato su na plažu dolazile meñu prvim kupačima, meñu onima koji nisu tražili žalo, nego su dolazili na svoje žalo. Svi koji su se kupali na skrovitim žalima ispod crvene zemlje morali su ostaviti automobile na ledini, gdje ga je i Svetinka ostavila, i vododerinom se pješke spuštati do mora, a odatle, uz more, dužinom od dva kilometra, ispod podlokane zemlje doći do svoje skrovite plaže. Taj pristup plažama, za sada jedini, ohrabrio je nekog vikendaša da sagradi kući iznad ledine, u prvo vrijeme, za svoje potrebe, a negdje u budućnosti i kao svratiste na piće i zalogaj onima koji se dolaze kupati na žalima ispod podlokane crvene zemlje. Taj što je sagradio kuću, napravio je i dvorište, a ispred ulaza u dvorište postavio i nekoliko kamenih klupa. Neka se kupači privikavaju na njima odmarati, da im bude lakše, a kad za to doñe vrijeme, naviku odmaranja na klupi zamijenit će odmaranjem i gošćenjem za gostioničkim stolom. Očito, radilo se o čovjeku koji već sada planira svoje bogatstvo u budućnosti.
Tri su jutra Svetinka i njene prijateljice prolazile pored praznih klupa, a četvrtog su jutra na klupi zatekle postarijeg muškarca u crnoj majci i bijelim hlačama. Taj je, to su vidjele, od kuće do klupa sišao istovremeno kad i one od auta do klupa. Svetinka je, čim se približila, prepoznala čovjeka, ali prijateljicama nije rekla koga vidi. - Mislim da se ne moram predstavljati - rekao je Žepe Be vanda, pošto je djevojke presreo pozdravom, a one mu odzdravile i zaustavile se - nekad to učinim, onako nesvjesno, iz pristojnosti, a onda vidim da je to prepotentno. Predstavljati se onome tko te poznaje! Molim vas, čista prepotencija! A ja u te ne spadam! Vidite, ja sam ovamo došao na odmor, na petšest dana, vidjet ću kako će biti, možda koji dan više, ali se ja odmarati ne mogu. Ne da bih ja vama zavidio što se izležava te na suncu! Ne, ja se vama divim, jer vi možete ono što ja ne mogu. Meni nedostaje kontakt s ljudima. Evo, ovakav kontakt! Meni je to mnogo više od sunčanja i kupanja. Zato ja i silazim odozgor od kuće i zato vas i zadržavam! Da malo porazgova ramo, da vidimo koji vas problemi tište, da osjetim kako kuca narodno srce! - Pa, sad! Naši problemi? - nasmijala se Svetinka i pogle dala svoje prijateljice. I političaru je moglo biti jasno da njiho vi problemi nisu političke naravi. I Svetinka, i Vana, i Stoša-Anastazija bile su dobro plaćene ekonomistice, zaposlene u centralnoj državnoj banci. Prešle su tridesetu, imaju svoje stanove, ali ih prati nevolja koja nerijetko prati uspješne, pametne i lijepe žene. Generacija muškaraca meñu kojima su trebale naći muževe oženila se mlañima od sebe ili vršnjakinjama, koje su odavno zapustile karijeru i zaplovile u bračne vode. Njima je dano da proberu od onoga što je ostalo, od onoga što nije nikom valjalo. Pa ti sad iz toga ostatka izaberi muža! A njihov je problem i u tome što im se sada, sa Žepom, dogaña. Kad se susretnu s jednim koji je prevalio šezdesetu i
na neki mu način otkriju što ih tišti, u njegovu pogledu zapaze nadu kako bi on tu, za nuždu, mogao priskočiti u pomoć. Vana je bila u kratkim hlačicama, imala je lijepa bedra i Žepe je spremnost da pomogne u nuždi pokazao dugim pogledom na Vanine noge od koljena do ruba nogavica. - Ne mislite da je naš problem u tome što vi mislite da je naš problem - rekla je Vana osjetivši na bedrima od Žepina pogleda neugodan svrbež. - Kad bismo svoj problem željele riješiti onako kako nam nudi vaš pogled i vaš smiješak, mogle bismo ga na drugoj strani riješti bolje nego s vama. - Ma, razumije se - rekao je Žepe i napravio izraz lica bes krajne benevolencije. - Druge ja probleme od vas želim čuti! Ili da ih nema? Ova ih je vlast posijala na sve strane. Pa, niste vas tri jedine koje ne bi željele promjene? Promjene općenito, i promjenu postojeće vlasti? - Za promjene smo i mi - rekla je Stoša-Anastazija. - Eto, vidite, sad će ići malo bolje, jer ja sam čovjek prom jena. Nisam ja kao neki! Odu na Krasnicu, ograde se stražama od naroda i sunčaju se. Baš ih briga što narod govori i kako živi. Zahvaljujući mom prijatelju i meni bi moglo biti dobro na Viru. Ali nije, nedostaje mi kontakt s ljudima. Dok sam u Zagrebu, održavam kontakte s narodom za kavanskim sto lom, sad na Trešnjevačkom placu, sad na Dolcu, sad na Kvatriću. A komu ja ovo pričam? Vi ste Zagrepčanke! Vi znate da je na kavi kod Žepe Bevande postala zagrebačka politička insti tucija. A doñem li ja na Nikolac, ta će se institucija preseliti u Predsjedničke dvore. Koji se, usput kazano, tako više neće zva ti. Zvat će se Nikolac kućni broj šezdeset i jedan! Ja ću demisti ficirati vlast, ja ću postati grañanin predsjednik i predsjednik svih grañana. Poziv će glasiti: Doñite na kavu grañanina pred sjednika i predsjednika svih grañana! Hoćete li doći? - Doći ćemo! - rekle su sve tri uglas. - Ali, prije nego doñete na kavu, bit će izbori i glasanje šeretski je pripomenuo Žepe.
- I jedna smrt - rekla je Svetinka, ali tako da je intonaci jom rečenice u tu smrt posumnjala. - A to je gotova stvar! Par tjedana, par mjeseci! Imam po uzdane informacije - rekao je Žepe. - Čini mi se da ste šest godina bili bliski s tim što bi morao umrijeti da vi počnete demistifikaciju vlasti. Blizak suradnik i prijatelj, kako ste izjavljivali - rekla je Svetinka. - Ne, prijatelj mu nisam bio! Samo suradnik! Ali, što se tu može! Ja nisam gospodar smrti - rekao je Žepe. - Može se ne veseliti ičijoj smrti - rekla je Stoša-Anastazija. - Može! Ali ja se i ne veselim. Ja prihvaćam izazov što mi ga pruža njegova smrt. U tome je stvar. Vidite, ja sam bio na mnogim dužnostima. Predsjednik općine, zastupnik u Saboru za nekoliko mandata, član nekoliko centralnih komiteta, predsjednik stare države i predsjednik Sabora nove države. I ostao sam nepromijenjen! Običan grañanin, to što ste i vi svi. Mene vlast nije iskvarila. Zapamtite, vlast svakog kvari, ali mene iskvarila nije! Ja se odijevam kao svaki grañanin, ja se hranim kao svaki grañanin, ja... - Dobro bi bilo i da se kupate kao svaki grañanin - rekla je Stoša-Anastazija i Vanu povukla za ruku. - Idemo, propast će nam dan! Narod mu je u liku triju žena, poprilično drskih, otkazao poslušnost. Nije ga svojim nastupom uspio opčiniti, pa je Žepino lice poprimilo izraz s donje slike u prvom paru, izraz neuspjeha, očaja i mržnje. Srećom po njega, na istom su se putu, na kojem i tri djevojke, pojavili novi kupači. On se ponada da će sa skupinom sredovječnih žena i muškaraca imati više sreće. Prije nego će početi silaženje niz usjek u crvenoj zemlji, Stoša-Anastazija se osvrnula i vidjela kako Žepe presreće novu skupinu kupača i otpočinje s njima razgovor. Najvjerojatnije onaj isti koji je vodio i sa tri djevojke. - On će meni govoriti da ga vlast nije pokvarila! A tu stoji, presreće kupače i moli ih da ga vrate na vlast. Što može biti
pokvarenije od toga? Kad ga vlast nije iskvarila, što se ne ide kupati kao i ostali ljudi? Nije ga vlast iskvarila! A čisti je mućak! - rekla je Stoša-Anastazija. - A što znaš, možda ga i nije iskvarila? Možda je bio iskvaren i prije nego je došao na vlast? Prije nego je postao predsjednik općine u Bazgovu Jarku. Tamo otkuda je - rekla je Svetinka.
Sutradan se susret sa Žepom ponovio, na istom mjestu, ali ne i na potpuno istovjetan način. To se na istovjetan način ponoviti ne može, iako je ono što je Žepe govorio bilo isto ono što im je i jučer kazao. Razlika se izmeñu prvog i drugog susreta odnosila na oblik, a ne na suštinu. Bilo je ponovljeno i da mu nedostaju kontakti s narodom, i da je on običan čovjek, a kad postane predsjednik, bit će grañanin predsjednik i predsjednik svih grañana, i da on nije ljubitelj raskoši i rasipništva, i da njega, ni nakon mnoštva visokih dužnosti koje je obnašao, vlast nije iskvarila. - Čovjek se ponavlja! Svakoj grupi kupača priča isto. Da nas priča ono što je jučer pričao, a sutra će pričati ono što je pričao danas i jučer - rekla je Svetinka dok su niz crvenu zem lju silazile k moru. - A što bi mogao smisliti novo u kratkom razmaku izme ñu odlaska onih kojima je pričao, i onih koji nadolaze i kojima se sprema pričati? Čovjek mora udariti čekićem u glavu istog čavla ako želi da mu vrh čavla probije dasku - rekla je Vana. - Ako se samo on meñu političarima ponavlja, neka mu bude! Na njegovu dušu! Ali bojim se da se tako ponavljaju svi političari. Zato se za političara ne bih udala, makar na samo posluzi ostala čitav život! Tko bi to ponavljanje solidna pok varenjaka, da ga politika nije iskvarila, mogao slušati čitav ži vot! - rekla je Stoša-Anastazija.
Žepe se ponavljao i prilikom trećeg, četvrtog i petog susreta. To je ponavljanje djevojkama postalo nesnošljivo, ali je postalo i predmet njihovih razgovora. Posprdnih, ispunjenih gañenjem i pitanjima: kako može govoriti uvijek isto da ga politika nije iskvarila? - Cure, znate li da je on uspio, da on dobro odrañuje svoj posao - rekla je Svetinka. - Uspio nas je opčiniti. Mi smo za pamtile svaku njegovu riječ, mi smo raspravile svaku njegovu misao, mi o njemu govorimo danju, mi o njemu sanjamo no ću, mi mu se izrugujemo, mi ga sažalijevamo i mi se njemu čudimo! Nije li to opčinjenost? Nismo li nas tri postale njego ve pristalice? Nećemo li mi, kad uzmemo u ruke glasački lis tić, baš njega zaokružiti? Ili da se oslobodimo te opčinjenosti, ili da ga stavimo na kušnju! Neka postane taj božji predsjed nik, da gledamo kako će ga razapinjali! - rekla je Svetinka. - Da se dogovorimo: o tom čovjeku do sutra ujutro meñu nama ni riječi! Ako nismo našle boljeg muškarca, ne treba nam ni taj. Samoposluga! A sutra ću ja njemu reći: 'Gospodi ne, znamo sve što nam imate reći'. Moj naklon, pozdrav i adio! - rekla je Stoša-Anastazija. Kad je ona sutradan Žepi doista rekla da ne priča, da one njegovu priču dobro znaju, očekivala je da će se naljutiti što mu na uljudan način kaže da začepi usta i stisne zube. Naprotiv, ostala je iznenañena ushitom koji mu je ozario lice blaženim smiješkom, što se može vidjeti na donjoj slici trećeg para. - Je li moguće? - uskliknuo je. - Zar već čitav Vir zna da sam na ovom mjestu svakoga dana od osam do dvanaest? Zar svi znaju kakav sam, i što želim? To ohrabruje! Ipak, to nije moja zasluga. To je zasluga naroda koji zna slušati kad mu se ovako neposredno pristupi - govorio je Žepe i kad su tri dje vojke produžile svojim putem, u stanci, dok je čekao novu skupinu kupača. - Stoše, nisi nam ga skinula s vrata - rekla je Vana dok su se silazile niz crvenu zemlju. - Sve mi se čini da će se, nakon 149
ovoga danas, još više zalijepiti na nas. Sutra će nas pitati što se o njemu još priča na otoku? - Neće on nas ništa pitati - rekla je Stoša-Anastazija. - Zar uz ponavljanje niste otkrile još nešto? - Što? - radoznalo upita Svetinka. - Mi smo šest jutara uzastopno s njim razgovarale. A on nas još nije upoznao. Mi smo za njega samo narod! - Nemoguće! - čudi se Vana. - Moguće je - reče Svetinka. - Možda i zato što se svaki dan drukčije oblačimo i drukčije češljamo. - Nema odijevanje i češljanje s tim nikakve veze - rekla je Stoša-Anastazija. - A Vanine noge? Ona je svaki dan u kratkim hlačicama. Doduše, raznobojnim! On uvijek bulji u njene noge, mogao je bar te noge upamtiti. A nije - rekla je Svetinka. - Bez veze - rekla je Stoša-Anastazija. - Ljeto je i u svakoj skupini koju presretne može naći takav par nogu u tako vru ćim hlačicama. Nije to! Ne radi se ni o zapamćivanju ni o pre poznavanju. O paru ženskih nogu najmanje! Dok govori uvi jek isto, u jednoj vrsti transa, u svojevrsnom orgazmu, on u onima, koji su mu došli na kavu i u onima koje presreće, ne vidi nikoga osobno. Danas ga iz tog transa, iz tog orgazmičnog stanja nisam mogla izbaciti i prisiliti da nas zapazi i zapamti. Da mi je znati kako ću to učiniti? Pomozite mi, idem do kraja! Sve dok ga ne otjeram s prilaza čistom moru. Zaga ñivača jednog!
Žena koja im je te večeri prišla, dok su ispijale kavu pomiješanu sa sladoledom, bila je odjevena u crnu svilenu haljinu, ispod koje, do tijela, nije bilo ništa osim gaćica. Možda ni njih, zbog velike vrućine, te večeri na sebi nije imala. Visoka četrdesetgodišnjakinja, u crnini, nalikovala je na stabljiku čija je zelen potamnjela,
a sokovi presušili. Od ljepote, koja je nekada prebivala u tom tijelu, ostala je samo gracilnost i neka zagonetna snenost u izrazu lica. Osim što je rekla svoje ime i zamolila da uz njih sjedne i provede dio večeri jer je sama, jer je grozno sama, nije o sebi rekla mnogo više ni pri susretu, ni u razgovoru, ni prilikom odlaska. Još dok je bila na nogama i čekala hoće li joj dopustiti da im se pridruži, rekla je: - Vi ga svako jutro susrećete i s njim razgovarate? - Da! - oglasila se Stoša-Anastazija prepoznajući u ženi, koja reče da joj je ime Blanka, još jednu osobu opčinjenu Žepom, i onu koja bi joj mogla reći kako će se te opčinjenosti osloboditi. Možda i onu koja im se odlučila pridružiti s nam jerom da im pomogne? - Onda ćemo za početak imati o čemu razgovarati - rekla je Blanka, žena u crnini ispod koje nema ništa osim iscijeñenog tijela, kojem je od sve raskoši ostala samo vitkost i gracilnost. - Sjednite! Ja sam Stoša-Anastazija! A njih dvije neka vam se same predstave. Kad se nemaju priliku ljubiti, neka im usta bar govore - reče i smijehom orosi večer četiriju žena.
Ni sutradan, pri sedmom susretu, Žepe nije prepoznao tri djevojke u zrelim godinama. Ni njihova lica, ni njihove haljine ni Vanine noge, u koje bi gledao dok bi govorio. Iako su bile u hlačicama crvene boje u kojima su bile i pri prvom susretu. Dopustile su mu da kaže ono što im je kazao prvi put i svaki naredni put dok su ga imale strpljenja slušati. Pustile su ga da, kako su govorile, odvergla svoje. Novost je bila samo u tomu što su to ponavljanje, taj orgazmički trans gledale u svjetlu onoga što im je o svemu tome rekla Blanka. Za nju je Žepino ponavljanje slično ritualu što ga obavljaju primitivna plemena prije odlaska u lov, kad mole totema da ih obdari bogatom lovinom, i nakon lova, kad totemu zah144
valjuju što će narednih dana jesti mrsna jela. Isto kao što Žepe ponavlja da ga politika nije iskvarila i da će biti grañanin predsjednik, tako i lovci, večer uoči odlaska u lov, plešu i pjevaju: Ubit ćemo krokodila, krokodila, krokodila Ubit ćemo krokodila, krokodila, krokodila
A kad se iz lova vrate i dovuku lovinu: Ubili smo krokodila, krokodila, krokodila Ublili smo krokodila, krokodila, krokodila.
U oba slučaja, prije i poslije lova, plešu i pjevaju sve dok u transu, s pjenom na ustima, ne padnu na zemlju. Žepe se neće zapjeniti i neće pasti na zemlju, ali se od osam do podne, dok traje na kavi kod Žepe i dok oko sebe nikoga osobno ne zapaža, nedvojbeno nalazi u orgazmičkom transu. - Čujte, od vlasti neiskvareni čovječe! - započela je Svetinka prema dogovoru, i prema dogovoru nastavila: - Dok ste bili predsjednik Sabora, imali ste ružno mišljenje o novinari ma s televizije. Prigovarali ste im da vas rijetko uvrštavaju u večernji dnevnik, a i kad vas uvrste, donose vam malu sliku u lijevom kutu ekrana, iznad desnog uha spikera. Neće da vas prikažu uživo, kako dajete izjave, sjedite u svom kabinetu ili predsjedate Saboru! Pa i ta mrtva sličica u lijevom kutu! Pri govarali ste novinarima da vam uvijek slikaju lijevi profil. A na tom vam je profilu brada sijeda a zalisci rijetki. Ne donose vam desni profil, na kojem je brada crna a dlake u zalisku gu ste. Mislite li da ta ljubav prema svojoj slici, ta briga o boji i gustoći dlaka na svom licu, nije iskvarenost koju donosi obna šanje vlasti? Sliku svoju volite! Sebe pretvarate u ikonu i buni te se kad vam slikaju jedan, lošiji, a ne drugi, bolji profil. - O čemu ta djevojka govori? - pitao je Žepe nedužno Vanu i Stošu-Anastaziju. - Ja nemam pojma o čemu ona govori! - Čujte, od vlasti neiskvareni čovječe! - od Svetinke je štafetnu palicu preuzela Vana i nastavila prema dogovoru: - U ..i- i j
Saboru je prije vašeg dolaska na mjestu predsjednika postojao zajednički restoran za sve koji bi se u vrijeme ručka našli pod krovom saborske zgrade. Uboga radnička menza gdje se jede grah s kobasicama, pašta šuta i kelj s kuhanom govedinom! Prva je vaša odluka bila da se sagradi novi restoran sa tri odjeljka, u podrumu za činovnike, na katu za zastupnike i separe za predsjednika i najviše vodstvo, za odabrane. To još nije bio vrhunac iskvarenosti! Vi ste sami dali stolarima nacrt za stol za kojim će objedovati predsjednik i njegovi pomoćnici. U vrhu je stola stolica za predsjednika, ništa manja od kraljevskog prijestolja u nekom od južnoafričkih batustana. Od vrha stola, gdje je stajala stolica, s lijeve i s desne strane, prazan je prostor, a ima mjesta za četiri sjedala, sa svake strane po dva. Ta je trećina stola rezervirana za predsjednika, a s preostale dvije trećine može se koristiti devet uzvanika, ako sva mjesta budu zauzeta. Onaj iz čije je glave izišao takav raspored stolica, nema se pravo hvaliti da ga vlast nije pokvarila. - Da ti nisi konobarica? - pita je Žepe. - Nisi? Nisam ni ja! Nikad se kao predsjednik Sabora nisam bavio rasporedom gostiju oko stola. Ako ne vjeruješ, idi u Sabor i pitaj konobare koji me se sjećaju! - Poslušajte me, od vlasti neiskvareni čovječe! - uzela je riječ Stoša-Anastazija, koja je redoslijed napada na Žepu sama odredila i samoj sebi namijenila završni udarac. - Osim stana od dvjesta kvadratnih metara u svom vlasništvu, gdje ste smjestili svoju obitelj, vi ste uzeli i kadrovski stan od stotinu kvadratnih metara u elitnoj četvrti. Prikazali ste to kao namje ru da tamo, kad stan uredite i namjestite, preselite kćer s dje com. Kad su vas skinuli s mjesta predsjednika, a na silu su vas skinuli, niste htjeli predati ni ključeve svoga kabineta ni klju čeve kadrovskog stana. U kabinet su provalili i promijenili bravu saborski stražari, a s kadrovskim je stanom to isto uči nila policija. U kabinetu nisu našli nikoga, ali su u stanu našli ženu sa troje djece. Ne zna se čija je žena bila, ali je jedno od djece bilo vaše. Da je dječak vaš, žena je posvjedočila krsnim
listom u kojem ste vi upisani kao otac. Majku su vašeg sina, jer je niste imali snage javno zaštititi, izbacili iz stana i ona je prvim avionom morala odletjeti u Švicarsku. Niste htjeli stati u njenu zaštitu, pred policijom ste se pravili da je jedva poznajete, govorili da se u stan uselila tek prije godinu dana, a ona je u tom stanu vas dočekivala dvije godine... Ne presrećite nas više, ne zagañujte nam ljeto pričama da vas vlast nije iskvarila. Pričate da vas vlast nije iskvarila, a popizdili ste za vlašću. Da niste popizdili, ne biste tu stajali, ponavljali uvijek isto i u svakom prolazniku gledali jebeni narod bez imena i obličja. Žepe je htio nešto reći i otvorio je usta, ali mu je riječ zapela u grlu. Munjevito je okrenuo glavu i pogledao prema kući u kojoj je stanovao i iz koje je svako jutro silazio do puta koji, preko crvene zemlje, vodi k moru. Tamo je, kao i tri djevojke, na terasi, mogao vidjeti Blanku, ženu u crnoj haljini, čije je tijelo od nekadašnje ljepote sačuvalo samo vitkost. Kad se ponovo okrenuo djevojkama i počeo lagano, korak po korak, uzmicati, prema kući u kojoj je stanovao, imao je izraz lica koji djevojke do tada nisu vidjele. To je lice jako podsjećalo na lice mužjaka čimpanze u trenutku kad se srdi na posjetioca zoološkog vrta koji mu je, umjesto bombona, dao kamen umotan u papir. - To vas je ona nahuškala - rekao je i osvrnuo se na ženu vitka stasa. - Idite u pizdu materinu i vi i ona! Zatim je, ne prestajući se groziti izrazom lica i prljavim riječima, krenuo prema kući, u susret ženi koja o njemu govori nevesele stvari. Išao je dijelom natraške, a dijelom lica okrenuta onoj na koju će se, po svoj prilici, izliti njegov bijes. U tim je trenucima, ne samo izrazom lica nego i hodom sličio mužjaku čimpanze koji se, od žičane ograde kaveza gdje su ga uvrijedili, po suhoj grani, na kojoj su i koru ogulile njegove šape, povlači do najviše točke kaveza, gdje će se smiriti i promisliti što mu je dalje činiti.
Političari, mali i veliki, seoski i državni, ni nad čim ne strepe toliko kao nad svojim mandatom. Većina njih, ne svi, u javnosti su po tom mandatu sve što jesu. Bez njega za javnost ostaju mrtvaci, kojih se, što vrijeme više odmiče, sve manji broj ljudi sjeća da su nekad živjeli kao javne osobe. I zato se ne treba čuditi što im je mandat svetinja, pa ni onda kada u predanosti sebi i svom mandatu pretjeruju. Oni koji odluče izići na izbore, što će reći steći mandat ili postati čovjek s mandatom, prema doživljaju izbora dijele se u dvije skupine. Jedni predizborne govore, obilaženje birača u sredinama gdje žive, unutarstranačku borbu za uvrštavanje na prvo mjesto izborne liste, pisanje parola i proglasa, smišljanje svog izbornog slogana, slikanje za pojedinačni i stranački plakat, gledanje svojih slika po zidovima kuća - doživljavaju kao poniženje. Vrstu udvaranja nekom za koga ne znaš hoće li na tvoju pruženu ruku i naklon pljunuti ili će ti pružiti priliku da iz tog poniženja, kao pobjednik, kao čovjek s mandatom, iziñeš uspravan. Za te ljude sam gubitak na izborima ne znači mnogo. Često im to doñe kao osloboñenje od poniženja što bi ih imali da su mandat dobili. Ali ih mnogo boli, dobili ili ne dobili mandat, što su se morali ponižavati, moliti, prositi, puziti i klečati. Mogu na izborima dobiti i najveću podršku, ali gorčinu poniženja nikakva pobjeda iz njih ne može istisnuti. Druga skupina kandidata na izborima nuñenje biračima, sa svim nabrojenim oblicima u slučaju prve skupine, doživljava kao ekstazu, trans i orgazam dugog trajanja i jakog intenziteta. Ako na izborima pobijede, ti ljudi dozive takvu slast i steknu toliku količinu ponosa i samopouzdanja da se trans, ekstaza i orgazam nastavljaju do kraja dobivenog mandata. Ako izbore izgube, u prvo vrijeme trans i ekstaza nestaju, a na mjesto slasti dolazi gorčina. Ali, već nakon kratkog predaha, otpočinje zalet za novu izbornu trku, jer novi izbori moraju doći uskoro i glavu, obuzetu transom, treba držati iznad vode. 148
Priču koju bi u prilog ovih zapažanja trebalo ispričati, nakon onoga što se dogodilo na virskoj crvenoj zemlji, ne bi trebalo pričati. Ipak, ne mogu završiti odjeljak koji govori o izbornim ekstazama, a da ne ispričam i priču o izbornom transu Šime Štrbana, pogotovo što on u ovoj pripovijesti o mirisima nije usputni gost. Njegova bi novela trebala pokazati gdje je žarište opojnog dima koji obuzima kandidata i omamljena ga vodi kroz izbornu trku i dovodi u saborničke klupe. Kao što danas putujem, i tada sam se dva dana kretao cestama koje povezuju Knin, Drniš, Šibenik i susjedna mjesta. Na svakoj kući koja je imala zid bez prozora okrenut cesti, na svakom usputnom stablu, na svakom telefonskom i rasvjetnom stupu, na svakom miljokazu i na svakoj stijeni koja je imala komad ravne plohe, bila je izlijepljena slika Šime Štrbana, kandidata stranke »demokratiziranih« komunista, čije je geslo bilo Pošteno! a slogan: Bolje svima, a ne samo njima. Štrbanov je osobni slogan bio Kruha i rada! Koštunjavo, spečeno lice, slično licu bolje očuvanih mumija, koje sam na tim putovanjima susretao na svakom koraku postalo je ogradom izmeñu mene i krajolika. Iako me »demokratizirani« komunist nije zanimao, pitao sam se tko je taj čovjek, i je li on sam sudjelovao u odreñivanju tiraže svoje slike i njenom lijepljenju uz ceste koje prolaze uzduž i poprijeko izborne jedinice. Dosadile su mi te slike i, gdje god se moglo, skretao sam s glavnih cesta na sporedne putove. I tamo sam nalazio Štrbanove slike, njegove slogane i slogane njegove stranke. Opet sam se pitao je li sam Štrban rukovodio lijepljenjem svojih slika? Tako ih temeljito polijepiti po svim mjestima gdje se može nalijepiti komad papira, može samo na plakatu uslikani koji je bolesno zaljubljen u sebe sama. S licem bolje uščuvane mumije, s mojim poznavanjem fizionomija ovoga podneblja i s mojom sklonošću, što je deformacija pisca priča, da stavljam znak jednakosti izmeñu duhovnosti i vanjštine, ja sam Šimu Štrbana ubrojio meñu njuškala malih sposobnosti, a velikih ambicija. Uz oskudicu
prirodnih darova, taj je morao imati i manjak dobrog odgoja. Je li takav samo po vanjštini, ili je Štrban plitki dripac i u stvarnosti, trebalo je tek provjeriti. Mislio sam da za to neću imati priliku. Da će to biti jedan od onih kandidata koji u javnosti žive dok traju izbori, a nakon toga dok kiše, vjetar i sunce ne speru, raznesu i izblijede plakate na kojima su naslikani. Na prvoj sjednici novog saborskog saziva, čim je izabrano časništvo pa je trebalo prijeći na narednu točku dnevnog reda, Štrban je ustao i od predsjednika doma zatražio riječ. - Što želite? - upitao ga je predsjednik. - Moram ispuniti obećanje onima koji su me izabrali i po slali u ovaj uvaženi dom - iz klupe je odgovorio Štrban. - Ima vremena za ispunjavanje danih obećanja. I ne ide to tako brzo! Jednim istupom za govornicu! - rekao je predsjed nik. - Vi ćete, gospodine predsjedniče, biti odgovorni ako ne ispunim obećanje dano glasačima koji su za mene glasali - za prijetio je Štrban. - Dobro, iziñite i recite što imate reći, iako ne ide po pos lovniku da vam sada dajem riječ. Riječ! Ne znam o čemu! ljutio se predsjednik. - Kolegice i kolege, ja, Šime Štrban, zastupnik Županije šibensko-kninske, u ime onih koji su me izabrali, tražim da predsjednik države, ovog trenutka, podnese ostavku - rekao je i izazvao smijeh i podsmijeh kod većine zastupnika, kao što bi ga izazvao mjesečar koji bi svoja viñenja u somnabuinom stanju prikazivao kao da ih je imao pri punoj svijesti. - Smijte se vi, smijte! Slijedi obrazloženje! A obrazloženje je bila Štrbanova ambra, spravljena u oskudno opremljenom i primitivnom alkemičarskom laboratoriju. Koliko god bila primitivno spravljena, kad su ga birači izabrali, čini se da je Štrban njome uspješno namirisao sav smrad što je bazdio iz njegovih portreta uzduž županijskih
cesta. Sa svakog kućnog pročelja, sa svake glatke stijene, sa svakog stabla brijesta, smokve, graba i rašeljke. Štrban je prvom predsjedniku zamjerio što je pomogao da ponovo proradi, u ratu samo djelomice oštećena, tvornica aluminija u Mostaru, a nije, po Štrbanovu mišljenju, učinio ništa da proradi šibenska tvornica lakih metala. Time je predsjednik pokazao da su mu miliji strani državljani, Hercegovci, nego državljani države čiji je predsjednik. Zbilja, ako je istina da predsjednik države radi u korist stranaca a na štetu svojih ljudi i ako je istina da je šibenska tvornica mogla proraditi punom parom bez pomoći tvornice u Mostaru, onda bi Šime Štrban imao pravo pozvati predsjednika da podnese ostavku. Ali je nevolja u tome što je u šibenskoj okolici boksitna rudača iscrpljena, a bez te rudače ne može se staviti u pogon talionica aluminija u Lozovcu. I nevolja je u tome što bez mostarskog aluminija, jer svoga imaju malo ili nimalo, šibenska tvornica lakih metala nema što proizvoditi. Te pojedinosti nisu doprle do pameti birača i mirišljiva je ambra, pripravljena u primitivnom laboratoriju, solidno namirisala sve Štrbanove slike izlijepljene uz županijske ceste. Toliko da je i obličje osobe na slici za neke postalo izvor mirisa. Kad se uoči nebuloznost poziva predsjedniku da podnese ostavku, i kad tu spoznaju pokušamo ugraditi u metaforu, može se reći da Štrban spada meñu one koji su na brijestu, kojem je još samo kora bila čitava, oštrili zube, šiljili jezik i slinili slinu. Za većinu se njih, ne samo za Žepu Bevandu, zna tko su, ako to netko jednom poželi znati. A tko je Šime Štrban? To radoznalima ne bi trebalo uskratiti.
Štrban je dijete rastavljenih roditelja. Majka mu je bila nastavnica kemije u kninskoj osnovnoj školi, a otac služnik na željezničkoj postaji, u domaćem žargonu fakin, koji je u partizanima postao oficir i bio umirovljen u činu majora. Dok je službovao u Šapcu, napustio je nastavnicu kemije i oženio se petnaest godina mlañom Šapčankom. Kad su ga demobilizirali, vratio se u Knin s novom ženom i dvoje nejake djece. Iako umirovljen, u Kninu nije mirovao. Prelazio je s jedne na drugu dužnost, a kad ih je sve prošao, počeo je ispočetka. To se zvala rotacija kadrova, iako je bilo onih koji su za majora Štrbana govorili: Taj nikako da sjaše!
Mali je Šime rastao izmeñu ponižene majke i bahatosti slavnog oca. Jedna se obitelj Roma s pet bračnih parova, hrpom djece, koja se naselila u ruševnoj kući iznad mosta preko Krke i bavila gatanjem i skupljanjem metalnog otpada, da lakše preživljava i uspješnije posluje, nazvala Štrbanima. Tom se prednošću umješno koristila sve dok vlasnik slavnog prezimena, nekad služnik a sada umirovljeni major, nije otkrio cigansku dosjetku. Skitnice, žele živjeti na tuñoj slavi. Pod prijetnjom da će ih otjerati iz grada i njegove okolice - kako, ni znati neće - zabranio im je da se služe njegovim prezimenom. Romi su se branili da oni nisu ukrali tuñe prezime, da su oni to prezime donijeli sobom i zaustavili se u gradu gdje je prvi čovjek njihov prezimenjak. I eto što doživješe, da im prezimenjak zabranjuje upotrebu njihova starog prezimena. Ciganska je tuga pregolema! Ako se Štrbanima od starine prezivaju i ne žele se nikako drukčije zvati, rekao im je otac malog Šime, neka kupe prnje i odlaze tamo gdje nema njega, gradonačelnika Štrbana, ni bilo kojeg Štrbana, osim njih koji se tamo kao Štrbani nasele. - Vi ćete meni prezime krasti! I da su oni ukrali usput, ukrali, pa otišli bez traga! Nego se tu naselili i pričaju da sam ja njihov, a oni moji - rekao je Štrban, i Romi su otišli na put u potragu za prezimenjakom koji se neće stidjeti njihova srodstva.
Kad su se Romi pokušali okoristiti slavom majora Štrbana, kako se tom slavom ne bi pokušao okoristiti majorev sin! Na koji način? I da mu bude pokrovitelj, da ga podupire, i da mu bude mjera kojoj će dorasti i koju će prerasti. Najprije stati ocu uz bok, a onda ga nadvisiti i, što ne, zamijeniti! Ipak, u osnovnoj školi veća mu je korist bila od majke nego od oca. Ali majka nije kolege molila da mu ocjenu plus četiri povise na pet, nego da mu jedan ili plus jedan povise na dva, kako bi mogao proći razred. S potporom od pola ocjene, na razini od jedan do dva i, u najboljem slučaju, od dva na tri, očevu slavu nikada neće postići, ako se ne dogodi i njemu, kao i ocu mu, proleterska revolucija, u kojoj fakini postaju oficiri, a loši učenici odličnici. Zato je taj dio poslova na putu prema vrhuncu na kojem stoji otac prepustio majci, neka ona od polica slaže dvojke, a on se poželio iskazati na drugim poslovima. I tako štreberska slava, slava odlikaša, ne izlazi iz školskih dnevnika i razrednih prostorija. Pokušao je s nogometom u klubu »Dinara«, na ledini pored plitke Butišnice, ali nije išlo, našlo se i bržih i spretnijih od njega, kojima nije, kao njemu, smetala ni kopriva ni kupina što rastu na rubovima igrališta. Pokušao je na parketu ispod koša i ustanovio da bi sve bilo dobro kad bi bio dvadeset centimetara viši, i kad ne bi tako često padao na stražnjicu, kao da tko samo za njega sapunanjem čini parket skliskim. Kad je jednom pao tako nezgodno da su mu zubi stisli vrh jezika i prokrvarili ga, prepustio je prednost pod košem drugima. Očevu slavu nije postigao, ali je i od trke po ledini uz Butišnicu i od padanja na parketu bilo nekakve koristi. Govorilo se i u to vrijeme: »Kad za loptom trči po čitav dan, i kad za loptom pod košem skače od prvog sumraka do ponoći, bolji učenik i ne može biti.« Tako je, na štetu svog ponašanja, spasio svoju pamet. Bar nešto! U prvom je razredu gimnazije ostao bez majčine podrške i kraj je godine dočekao s jedanaest negativnih ocjena i jednom peticom. Iz pjevanja! Razred se gubio sa tri negativne oc-
jene, pa se treba pitati zar nije bilo pluseva u nekim predmetima od kojih bi se, s nešto dobre volje, mogle napraviti dvice, da rezultat Šimina jednogodišnjeg truda ne bude tako crn i tako beznadan da će narednu godinu, kao ponavljač, iz prvog u drugi razred gimnazije ipak nekako proći? Bilo je polićaka za gradnju čitave dvice, ali je bilo i nešto drugo, važnije od polićaka. Uvjerenje je nastavničkog zbora bilo da Šime Štrban iz prvog u drugi razred proći ne može. Dopusti li se njemu da proñe, moralo bi se dopustiti još sedmorici učenika, koji su loši kao i on, ali su meñu lošima svi bolji od njega. S druge strane, dati mu samo tri negativne ocjene, dovoljno da izgubi godinu, značilo bi na tu trojicu nastavnika navratiti bijes njegova oca. Zato su se nastavnici složili da mu svi daju jedinicu, i da pred ocem svi budu jednako krivi, što nije bilo teško, jer Šime ni u jednom predmetu nije imao ocjenu veću od plus jedan ili minus dva. Nastavnik se glazbenog odgoja složio s nastavničkim vijećem, ali Šimi iz svog predmeta jedinicu nije mogao dati, jer je mlañi Štrban bio najbolji pjevač u gimnazijskoj klapi. Ostali su nastavnici primili s razumijevanjem stav svog kolege i Šime je Štrban prvi razred otpjevao s jedanaest jedinica. Njegov će otac larmati da je to urota protiv njega, ali mu je bilo teško meñu jedanaestoricom nastavnika pronaći pravog krivca i na njemu se iskaliti. Na svu jedanaestoricu nije mogao! Istini za volju, nešto je od urote tu i bilo. Urote da se obrane, a ne da napadaju! I iz toga je mali Štrban izvukao nekakvu korist. Bez te urote, s jedanaest čistih jedinica, u vrijednost njegove pameti svatko bi posumnjao, ali s urotom, u kojoj su tri čiste jedinice, a osam ih je napravljeno od plus jedan i minus dva, u njegovu je pamet i dalje mogao vjerovati onaj komu je bilo stalo do tog vjerovanja. Učenici, koji bi gimnazijski razred izgubili s tolikim brojem negativnih ocjena, ako su imali imućne i utjecajne roditelje, u rujnu bi, kad počne nova školska godina, jedne večeri, u pratnji roditelja sjedali u putnički vlak koji unskom prugom
vozi u Zagreb, ali kartu do Zagreba ne bi kupili. Zaustavili bi se u Bihaću ili u Cazinu i tamo nastavili pohañati gimnaziju. I Štrban je otputovao tim vlakom, u majčinoj pratnji. Nakon mnogih putovanja od Knina do Cazina i od Cazina do Knina, jednog se srpnja pojavio u Kninu sa svjedodžbom četvrtog razreda gimnazije i svjedodžbom ispita zrelosti. Kakve su ocjene bile u tim svjedodžbama, nije se znalo. Ali se znalo da ono što se ne može u Kninu može u Cazinu. I to je bilo dovoljno da se dokaže kako iza njegovih jedanaest negativnih ocjena stoji urota. I kako njegova pamet ipak nešto vrijedi. Sa završenom srednjom školom, bez obzira na pamet, imao je ili nemao, uz očevu pomoć i aktivan rad u Savezu komunista, zaposlio se u miliciji. Uz rad je završio školu za upravne pravnike koja je bila namijenjena odanim komunistima koji su poželjeli biti pravnici, ali nisu mogli, ili im se nije dalo završiti pravni fakultet. Kad se raspao Savez komunista i država kojom je gospodario, štrban je iz milicije, gdje je postalo vruće, prešao u šibensko poduzeće za skupljanje otpada koje se zvalo »Sirovina«. Tu je svoje zanimanje za politiku zaledio i držao na ledu dok nije završio rat. Čim je rat završio, počeo se ponovo baviti politikom. Kruh su i posao postali preči od države i pobjede u ratu, jer se država stekla a pobjeda je u ratu izvojevana. Bez mnogo se muke i oklijevanja svrstao meñu komuniste, u svoje staro društvo, koje se sada nazivalo socijaldemokratima. Njihov slogan Bolje svima, a ne samo njima bio je namirisan istom ambrom kao i parola Zemlja seljacima, a tvornice radnicima, pod kojom je vojevao Štrbanov otac i u toj borbi od služnika postao major. Što taj uspjeh, namirisan istim mirisom, ne bi postigao i njegov sin? Tko je poznavao njegovo porijeklo, duhovnost i mučno dovijanje u životu da se pod svaku cijenu uspije, mogao je zaključiti kako su Štrbanu one silne slike izlijepljene uz župa-
nijske ceste i obećanje biračima da će, bude li izabran, tražiti ostavku predsjednika države, a posebice zastupnička zakletva, kad je bio izabran, isto što i povratak iz Cazina sa svjedodžbom četvrtog razreda gimnazije i svjedodžbom ispita zrelosti. Iz Cazina se vratio kao pobjednik nad nastavnicima koji su se protiv njega bili urotili! A kad je odmrznuo svoju političku djelatnost, na silu zamrznutu, došao je za saborsku govornicu i zatraži od predsjednika države da podnese ostavku! Što god tko rekao, on je ispit zrelosti položio i u Cazinu i u Kninu. Kemičarkin je sin postao alkemičar. Doduše, taj iz ničega nije proizvodio zlato, ali je proizvodio ambru, vrijednu kao zlato. Uskoro će, kako ćemo vidjeti, na isti način, iz ničega, proizvoditi i mošus.
kažnjeno. Tu putnici iz nužde zastaju i, dok obavljaju što im je potrebno, uzgred čitaju tko što nudi, prodaje i kupuje. Taj dio magistrale nikad nisam prošao a da nisam vidio svježe izlijepljene plakate ili slojeve starih plakata kako blijede, kako se ljušte i, ljušteći se, otkrivaju lica onih koji su se ispod njih krili. I sad sam, nalijepljene u nekoliko slojeva, našao i kandidate za zastupnike u Sabor i kandidate za predsjednika Republike. Meñu njima i mnogo slika Žepe Bevande i Šime Štrbana. Moram reći, u jadnom stanju! Od siječanjskih je izbora protekla polovica zime, čitavo proljeće i ljeto, a sada protječe jesen. Kod tolikih kiša, mrazeva, valova od južnog vjetra i žege, uspješan je arheološki nalaz i kad od kandidatova portreta na plakatu pronañeš samo komad uha. Izborna obećanja završavaju u košu za otpatke u isto vrijeme kad se u tom košu nañu i stari izborni plakati, napisao je negdje
Klement Jazbinšek. Prošli smo križanje magistrale i odvojka ceste prema Jadrtovcu. Od tog odvojka, koji se nalazi poviše posljednjih kuća sela Žaborića, pa sve do mosta preko Jadrtovačkog zaljeva magistralu sa sjeverne strane ograñuju stijene usjeka kroz koji se probija asfaltna trasa, a s južne strane strmina prema moru na kojoj rastu visoka borova stabla. Do mora su i dva odmorišta, malo za osobne automobile i veliko za kamione s prikolicom. Na prostoru zasijecanjem oduzetu od brda i na strmini do mora nije bilo moguće ništa izgraditi, pa je to uz cestu rijedak komad obale pošteñen od gradnje kuća za odmor i kuća za stanovanje. Ta osama, ta odmorišta na kojima protežu noge, olakšavaju se i okrepljuju kamiondžije i putnici, te stijene i ta borova debla privlače sve one koji namjeravaju nešto razglasiti preko plakata. Najviše one koji lijepe izborne plakate. Tu im nitko ne brani da lijepe gdje hoće i koliko hoće. Tu rat plakatima - njegov skini a svoj postavi, i svoj stavi svrh njegova - prolazi ne-
Ova me Jazbinšekova izreka i ono što sam gledao po stijenama i drveću nukaju da kažem Juri neka se parkira na malom odmorištu, tamo gdje su stijene najviše a stabla najdeblja, pa je i izbornog plakatiranja koliko poželiš. Htio bih provjeriti što je od izbornih obećanja već otišlo u vjetar ili dospjelo u koš za otpatke, a što je ostalo na listi čekanja, da netko drugi, na kraju mandata izabranih, utvrdi je li se štogod od toga ostvarilo ili je i to otišlo na smetlište. Provjeriti, iako znam da, namijeniš li popisu izbornih obećanja bilježnicu od sto stranica, popisu ostvarenih obećanja ne namjenjuj više od dvije stranice. Na komadu iskidanog plakata koji se jedva drži borove kore, na koju je čitav plakat bio nalijepljen, može se po dlakama brade prepoznati da je na plakatu bila slika Žepe Bevande. Slika na kojoj se biračima predstavio kao zamišljen, umoran, rukom podbrañen političar. Ne onakav kakav jest, nego onakav kakvog bi ga, po njegovoj želji i po procjeni odjela za promidžbu, birači trebali vidjeti.
Na tom je komadu plakata crvenim flomasterom nečija ruka zapisala: Ne zna koga ševi. Druga je ruka crnim flomasterom dodala: Znam ja! Ševi nas, u oči! To dopisivanje dviju ruku i dvaju flomastera ima podlogu u predizbornim prepucavanjima izmeñu Žepe Bevande i novinara Ivana Vukelje. Novinar je u nekom listu, čini mi se u »Slobodnom Primorju«, napisao da je Žepina supruga Srpkinja. Umjesto da kaže, pa što, neka je Srpkinja, ona je moja žena i ja je volim, Žepe je podlegao strahu da će zbog žene, pripadnice naroda čija je pobuna uzrokovala mnogo nevolja hrvatskim državljanima, izgubiti podršku velikog broja birača, koji preko toga ne mogu šutke priječi, i izjavio da je njegova žena Rusinka. Ratno siroče, gojenac ñačkih domova i sirotišta, pa ni s Rusinima, osim porijekla, nema ništa zajedničko. Je li Srpkinja ili Rusinka, je li ili nije vezana uz narod od kojeg potječe, za normalna čovjeka nema nikakva značenja, i postavilo se pitanje čemu se Žepe ima protiviti? Kad je povrijeñeni novinar objavio faksimil ženina indeksa s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u kojem je ona sama u rubriku narodnost ubilježila da je Srpkinja, postale su dvojbene dvije stvari: cijeni li i voli li Žepe Bevanda svoju ženu kad njenu narodnost mijenja prema potrebi, i je li on u tolikoj mjeri Europejac, za kakvog se iskazuje, ako nema hrabrosti reći da je njegova žena ono što jest, i da on cijeni nju i njenu narodnost - bez obzira kako izbori završili? Zato neće biti točno ono što je ispisano crvenim flomasterom, da Žepe ne zna s kim spava. Točno je ono što piše crnim flomasterom, da Žepe s tom pričom o Rusinki baca biračima prašinu u oči. A zašto i ne bi? Izborna je promidžba, uglavnom, nekažnjeno bacanje prašine u oči.
Na litici, tri metra iznad ruba kolnika, gdje se može nalijepiti više velikih plakata, crnim je sprejem, velikim slovima ispisano: Špiclov! Od plakata je na litici ostao samo trag ljepila i komadić papira koji se presavio, i ono što mu je bilo lice sada je okrenuto kamenu. Suhom bagremovom granom podižem presavijeni papir i tamo nalazim žmirkavo nasmiješeno oko Žepe Bevande s plakata na kojem su on, Esma Frčko i onaj za koga se ne zna je li gangster ili političar obećavali mnoštvo radnih mjesta. Dakle, špiclov se odnosi na žmirkavo oko. Nego što! Nakon izbora za zastupnike Sabora, na kojima je Žepe izgubio, i nešto prije izbora za predsjednika države, koji su uslijedili kad je prvi predsjednik umro, čim se počelo govoriti o Žepinoj kandidaturi, »Slobodno Primorje« je objavilo nekoliko dokumenata iz kojih se jasno vidjelo da je Žepe Bevanda u mladosti bio doušnik zloglasne jugoslavenske tajne policije, i da je doušnik ostao i kad je postao član Predsjedništva jugoslavenske države. Meñu dokumentima se nalazila doušnička iskaznica sa slikom Žepe Bevande i putni nalog da Žepe ode u Lyon k svom tetku Stanku Rogulji, trgovcu nekretninama, i otuda policiju izvještava što radi hrvatska emigracija, a posebno što radi i kuda se kreće Milo Ciglar, šef katedre ruskog jezika na sveučilištu u Lyonu. Meñu dokumentima nema njegovih izvještaja iz Lyona koji bi trebali opravdati putne troškove i primljene dnevnice, ali se iz novinskih vijesti zna da je, četiri godine nakon Žepina gostovanja kod tetka Rogulje, Ciglar nañen ustrijeljen u svom stanu. Njegova je smrt prikazana kao meñusobni obračun emigranata. Meñu objavljenim dokumentima nalazi se i zapisnik informativnog razgovora s agentom tajne službe, u kojem Žepe, samo godinu dana prije nego će zajedno s njim osnovati stranku opasnih namjera, denuncira prvog predsjednika i sve koji su imali namjeru osamostaliti hrvatsku državu.
Za svakog kandidata ta bi otkrića bila dovoljna da od kandidature odustane. U svakoj bi zemlji takvog čovjeka, ako sam ne bi htio, privoljeli da svoju kandidaturu povuče. Ali, niti je Žepe Bevanda kakvi su drugi ljudi, niti je hrvatska demokracija tako razvijena da će takvoga, ne bude li sam htio, na povlačenje prisiliti. Zanimljivo je kako se Žepe ponio prema objavljenim dokumentima, koji su, jedan za drugim, tiskani u nekoliko dana. On nije nijekao ni jedan od tih dokumenata. Nije ni mogao jer se to nijekati nije dalo. Ali je za list koji je to objavio, za »Slobodno Primorje«, rekao ono isto što je, najvjerojatnije, rekao policiji za šefa katedre ruskog jezika u Lyonu - za Miju Ciglara - da je nacist i fašist, a za »Slobodno Primorje« da su nacističke i fašističke novine.
nisu vjerovali da od neodgojena dripca može postati mudar i pravedan čovjek, pa su ispod njegove slike napisali: Špiclov! U srednjem vijeku, raširen po čitavoj Europi, pa i u našim krajevima, špic je pasja pasmina izvanrednog vida, sluha i njuha. Po tim osobinama, koje ga izdvajaju od drugih pasmina, s kratkim dodatkom lov postao je inačica za njuškala, a pogrdan naziv za doušnika, detektiva, policijskog agenta i sve one koji, sa zlom namjerom, što doznaju otkucavaju središtima moći u čijim je rukama poveća batina. Pri svemu tomu, špiclovi se pred onima koje cinkaju prave dobrohotnima i nedužnima. I kad se otkrilo da je bio špiclov, Žepe se nastavio ponašati kao da ne zna o čemu se radi, doista, ponašao se kako bi se ponašao samo špiclov. Možda je u tom ponašanju njegova staračka mudrost!
Svatko će normalan upitati zašto bi »Slobodno Primorje« bile fašističke i nacističke novine ako su objavile dokumente tajne policije, kad nema novina koje nešto slično nisu objavile? Uzaludno je logiku Žepina mišljenja tražiti u logici. Nazvati svoga protivnika nacistom i fašistom, poznata je manira svih koji su, kao Žepe Bevanda, imali sliku u doušničkoj iskaznici i na doušničkom kartonu. Poznata manira, poznata ambra!
Ovoga meñu ostacima izbornog plakatiranja nema, ovoga sam se sjetio, potaknut ostacima slika i zapisa ispod tih ostataka. U humorističkom kutku »Zvijezde zornjače« jednom sam vidio karikaturu Žepe Bevande. Ispod nje je pisalo Prevodilac. A ispod toga je ispisana pitalica:
Ipak, kad je novinarka Rozalija Jakubek, iznervirana izbjegavanjem odgovora, predsjedničkog kandidata upitala, kad sve zaobilazi, drži li on da je bar njegova slika u doušničkoj iskaznici vjerodostojna, razgoropañeni joj je Žepe odgovorio: - Pa što! Slika je moja. Onda sam bio ono, a sada sam ovo! Samo se magarac rodi kao magarac i kao magarac krepa. A čovjek se mijenja, u mladosti je nezreo, nedorastao zadatku, kakav sam ja bio, a umire kao mudrac, kakav ću ja umrijeti. Tako će biti, ja to tvrdim i jamčim. Neki su u mudrost starog Žepe, koji je u mladosti bio opasan dripac, povjerovali i on je na izborima pobijedio. Neki . _ .__ .... 160
Znate li prevodioca koji, više od materinskog jezika, cijeni kravlji, teleći, praseći i, posebno, srneći jezik?
U trenutku kad je to objavljeno, a bilo je to u vrijeme izborne promidžbe, ni naslovu ispod slike ni pitalici nije trebalo tumačenje. Svi su znali i zašto je Žepe nazvan prevodiocem i kako bi trebalo odgovoriti na pitalicu. Kad danas, nakon desetak mjeseci, to netko pročita, uz pretpostavku da je zaboravio ono što je nekad iza toga stajalo, ne bi znao ni zašto je Žepe prevodilac, ni kako bi trebalo odgovoriti na pitalicu. Ponukan Žepinim sloganom da je on put u Europu, da oni koji njega slijede idu prema europskim integracijama, a . J ubili
oni koji mu podmeću klipove da su fašisti i nacionalisti, novinari su ga pitali koliko on europskih jezika zna? - Ni jedan! - rekao je Žepe i doveo u nepriliku novinare, koji ga nisu željeli omalovažiti, koji su očekivali da zna bar je dan europski jezik, kada je toliki Europejac, a od ostaloga koli ko se nañe. - Što će mi jezici! Ne namjeravam biti prevodilac. Jednom drugom prilikom, neposredno iza slučaja s prevodiocem, jedna ga je novinarka - imajući na umu da se svojevremeno protivio nazivu hrvatskog jezika, i da mu je knjigu, jedinu s njegovim imenom u naslovu, napisao Danko Nić, pjesnik ličkih livada, ždrijebaca i kobila - upitala, kad sa svojim nije u najboljim odnosima, niti ga znade niti mu drži do imena, koje jezike najviše cijeni? - Kravlji, teleći, svinjski, a naročito srneći! Na sve načine! - odgovorio je Žepe.
Ne, bez jaja i mozga taj izlog rata s plakatima i dopisivanjem ispod plakata nije mogao biti, jer ne bi bio potpun. Ali sam, prije nego što sam na pločici pronašao zapis o jajima i mozgu, morao pročitati mnogo toga. I ovo: Jedini svjedok na Tubingenskom sudu koji je svjedočio protiv samog sebe, pobijedi li na izborima, bit će jedini šef države koji je svjedočio u prilog optužbi protiv njegova naroda i njegove države.
Jasno je na što se taj zapis odnosi. Na Žepino svjedočenje pred sudom u Tiibingenu da je Hrvatska napala Bosnu. Odnosi se na opsesiju Žepe Bevande od koje ga ni jedan lijek neće izliječiti. Ali je dvojbeno ima li njegovo svjedočenje karakter skakanja samom sebi u usta, jer je, u vrijeme kad Hrvatskoj pripisuje agresiju na susjeda, sam bio predsjednik Sabora, pa ako optužuje državu, optužuje i sebe. I dvojbeno je doživljava li on to svjedočenje protiv sebe i svoje države kao izdaju sebe sada i te države. Tu je nedvojbeno samo da je sve to dvojbeno! 162
I to, upravo zbog te dvojbenosti, traumatizira i njega i narod kojem je predsjednik. Što učiniti ako si dvojbenom izdajici dao ovlasti da te vodi? To pitanje otvara vrata umobolnice prije nego što su vrataru rekli tko u nju ima ući i ostati na trajnoj hospitalizaciji. Narod ili dvojbeni izdajica? A zapis o jajima i mozgu našao sam ispisan grafitnom olovkom po kamenu kojem je površina ravnija od površine glatke zidne keramike. Kad odeš u tu svoju Europu, ako tamo ikad odeš, čuvaj muda, jer tamo ponovo škope i one koji im dolaze uškopljeni. Za mozak nemaj straha! Ni da će ti ga ukrasti ni da će ti ga kupiti. Ono što nemaš, nitko ti ne može ukrasti. Ono bez čega si uvijek bio, ne možeš prodati, koliku god ti cijenu za to nudili.
Osim na Žepinu sloganu, da je on put koji vodi u Europu, ovaj je zapis pisac fusnota na plakatima temeljio na zgodi o jajima i na zgodi o cijeni balkanskog mozga na europskom tržištu. U Klobučarima, ravničarskom selu, na promidžbenom zboru pristaša Žepine stranke »Europski put«, dragom su gostu, koji bi im trebao pomoći da narednih godina više požanju, uberu i spreme u podrume, darivani plodovi zemlje. Žepe je primio pšenični kruh pečen u pećnici obiteljskog štednjaka, kulen, sir i nizac kobasica, a kad su mu ponudili košaru punu kokošjih, guščjih, pačjih i pauničinih jaja, dar je odbio primiti. Da čuju i oni koji su se nalazili daleko od mjesta predaje darova, u mikrofon je rekao: - Jaja neću uzeti! Čuvajte vi svoja jaja za sebe. Oni koji će se usuditi glasati za mene, moraju imati muda. Čeljad što je zboru prisustvovala od srca se nasmijala i zaključila: »Šaljiv neki čovjek, baš je drag, glasat ću za njega, pa što bude!« Novinari su pak javili svojim redakcijama što su čuli, redakcije tiskale ili pustile u eter, pa se velik broj ljudi mogao smijati jajima i mudima. I zaključiti kako su i seljani
Klobučara zaključili: »Baš je sladak, ja sam za njega! Vickast neki čovjek!« Slučaj s cijenom mozga na europskom tržištu u politiku je ušao mnogo prije zadnjih predsjedničkih izbora. Negdje u trećoj godini vladavine stranke opasnih namjera prvog predsjednika. U jednoj žučljivoj saborskoj raspravi, o danas zaboravljenom predmetu, sučelili su se ognjištari, pripadnici stranke prvog predsjednika, i oporba, mješavina stranaka koju je prvi predsjednik nazvao stokom sitnog zuba, a ona je samu sebe smatrala liberalnom, uljuñenom, pravdoljubivom i nadasve intelektualno superiornom svojim protivnicima, ognjištarima. Već je rečeno da zakon o kojem se raspravljalo nitko više ne pamti, ali se dobro pamti da je predmet spora bilo pitanje da li se kod nas dovoljno cijene znanje, pamet, poduzetnost, ili je kod nas na većoj cijeni, od komunista naslijeñena politička podobnost. Sad poistovjećena sa stranačkom pripadnošću! I kako to već biva u sličnim sporenjima, kad se nadmeću oni koji vladaju s onima koji su im oporba, vladajući su ognjištari tvrdili da se pamet cijeni, a oporba da pamet kod nas nema cijene. Neki od oporbenjaka, oni koji su vjeru u Boga zamijenili vjerom u svoj um, kad su govorili o bescjenju naše pameti, pozivali su se na visoku cijenu pameti na europskom tržištu. Dokaz je tome da se naši mozgovi, trčeći za boljom cijenom, masovno odlijevaju u Europu. Florijan Lobel, jedan od ognjištara, čovjek razvijena osjećaja prema sirotinji, koji je kao pripadnik hrvatskog proljeća morao emigrirati u Njemačku i tamo se, iako je bio pravnik, baviti ugostiteljstvom, javio se za riječ i rekao smireno, bar na početku govora, da se tamo gdje je on bio i crnčio punih dvadeset godina ljudski mozak s Balkana ne cijeni tako visoko kao što misle gospoda koja u bajnoj Europi nikad nisu bila, ni tamo kruh zarañivala, a ni cjenike u dnevnim novinama čitala kao što ih je on dva desetljeća čitao.
- Ne zavaravajte se! - rekao im je Florijan Lobel. - Otiñite tamo i pokušajte prodati svoju pamet. Vidjet ćete da tamo ljudski mozak nema veću cijenu od telećega. Dvije marke za kilogram! Taj ognjištar, taj plemeniti i umni ali nervozni čovjek osobito živčan kad mu se dokazuje nešto suprotno njegovu iskustvu u pečalbi, gdje je u unajmljenom lokalu ugošćivao bogate starce - izgovorivši što je izgovorio, napravio je gestu rukom koja se odčitava kao Gonite se u pe em i vi i vaša Europa! A zatim je dodao: - Lako je vama idealizirati ono što niste vidjeli i što, čini mi se, vidjeti ne namjeravate. A da ste vi te vaše visokovrijed ne mozgove ponudili njemačkim bogatašima, vidio bih ja vas biste li mislili da je cijena mozga tamo enormno visoka. -1 još je jednom napravio gestu koja se odčitavala kao Gonite se u tri... Prije nego će sjesti, rekao je i ovo: - Dižući cijenu svoga mozga u Europi, vi ga ovdje želite skupo prodati, jer ćete ga ovdje jedino i prodavati. Oni koji su, kao i Florijan, po svijetu prodavali snagu i mozak, lako su se složili da je njihov supatnik našao točnu, iako malčice pregrubu metaforu o cijeni našega mozga u svijetu. Nasuprot njima, oni koji mozak u inozemstvu nisu prodavali i to ne kane ni ubuduće činiti, sirovu metaforu o cijeni mozga pretvorili su u dokaz svoje tvrdnje da su ognjištari primitivni i ne znaju što je prava vrijednost. Iz te je matrice izišao i onaj mozak ispod peke, koji je osmislio i mojoj pameti pripisao onaj netalentirani iskompleksirani smrdljivac. Glavatom su se smrdljivcu u eksploataciji metafore o cijeni mozga pridružile i dvije novinarke, čija ćemo imena, za razliku od imena smrdljivca koji će ostati sakriven iza svoje goleme glave, navesti u punom sjaju. Novinarke su Suzi Zobnica i Srna Ćaleta, žene u godinama kad žensko, u punom značenju, za njih postaje neodoljiva nostalgija. 165
Suzi je Zobnica bila novinarka tjednika »Kugla zemaljska«. Na osnovi tjednih društvenih zbivanja vodila je satiričnu kolumnu ne strančareći, udarajući svakoga tko po njenu sudu zavreñuje udarac. Njen ju je satirični instinkt uputio da izdašnu metaforu o cijeni mozga koristi kao lajtmotiv u svojim kolumnama u kojima je predmet podsmijeha um, pamet, znanje, neznanje i slično. Taj se lajtmotiv prelijeva iz jednog u drugi tjedan, iz jedne u drugu godinu, na sve moguće načine i u svim mogućim prilikama. Zobnica je pokazala da se pamet o mozgu, dakle mozak, u našoj zemlji može skupo prodati. Ako mozak ne mjerimo kilogramima, ako ga mjerimo mjesecima, tjednima i brojem kolumni, onda osam tisuća maraka, kolik je Zobničin mjesečni honorar, na jedan mjesec, na četiri tjedna i na četiri kolumne, veliko je pitanje bi li Suzi Zobnica po toj cijeni svoj mozak prodala na europskom tržištu. Srna Ćaleta bila je nesuñena časna sestra i pjesnikinja, a suñena komentatorica političkih zbivanja u listovima koji su imali komunističku prošlost i budućnost sličnu komunističkoj, samo bez komunističkog imena. Nakon neuspjelog braka i šetnji iz postelje u postelju onih koje je intervjuirala, dok je njena roba imala proñu na toj vrsti tržišta, ona se ponovo smjestila u mentalni sklop svoje mladosti. Živjela je u celibatu i, umjesto u Boga, vjerovala da su nacija i vjera potpuno suvišne stvari. Od Florijanove cijene mozga, dokazujući na bezbroj načina da su i nacionalisti i vjernici praznih glava, Srna je napravila dobar posao. Svoj mozak, koji umuje o praznini u glavama nacionalista i bogomoljaca, prodala je za kune kako ga nikad ne bi prodala za stranu valutu. Pokušala je i to, svoj mozak koji niječe pamet ognjištara, prodati na stranom tržištu, ali je trgovati mogla samo u jednom obliku - da denuncira i pljuje po čitavoj zemlji, a ne samo po ognjištarima. Nikada tim dvjema ženama, Suzi i Srni, ne bi trebalo zaboraviti otrovno sladostrašće u obezvreñivanju mozga dobrog Florijana Lobela, i zbog boli koju su mu nanosile i zbog
toga što je mozga imao više nego njih obje, a o poštenju da i ne govorimo. I tako, pečen i kuhan, prodavan skupo i davan u bescjenje, Florijanov je mozak postao općim mjestom u političkim sporovima izmeñu ognjištara i europejaca, pa ga je i Žepe Bevanda, eklektik, skupljač mrvica i oglodanih kostiju, upotrijebio u svojoj izbornoj promidžbi. - Kad ja doñem na vlast - rekao je - naš će mozak imati veću cijenu od telećega. A što se dogodilo deset mjeseci nakon Žepina dolaska na vlast? Na savjet Esme Frčko, umirovio je generale, što ne bi učinio ni teleći mozak, čija je cijena točno dvije marke po kilogramu, a u jučerašnjoj »Zvijezdi zornjači«, uz donji rub šest stranica za redom otisnut je plaćeni oglas: Isprika Florijanu Lobelu! Ispričavamo se uvaženom gospodinu Florijanu Lobelu što smo ga svojevremeno žestoko kritizirali zbog njegove izjave o kilogramu mozga za dvije marke. Cijena mozga za ovu je vlast još niža. Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja
Dobro je biti dobar kao što je Florijan, i dobro je govoriti istinu, pa ma koliko teška bila. Priznanje će dobrima i istinoljubivima doći i od onih od kojih priznanje ne očekuju.
U svojoj biti - da političar, pozivajući se na zajedničke interese, radi zdušno na osobnim probicima - politika se doima kao okamina, kao nešto vječno isto. Ali je zato u iskazivanju te biti, u šarenilu načina da se iza parole skloni sebičnost, bezgranično raznolika. Raznolika do neprepoznatljivosti kakva nit veže ono što političar javno zastupa i ono što tajno namjerava. Pogotovo raznolika ako političar na sceni ostaje dugo i mijenja stavove za stavovima, pa ne samo da ne znaš što iza pojedinog stava kri-
je, nego ne znaš ni što povezuje različite stavove u raznim vremenima. Čini se da je Žepe Bevanda bolje od ikoga znao i što veže proklamirano s namjeravanim i što povezuje nizac stavova nanizan oko glave jednog čovjeka bez ikakve logike. Uzrečicu, što je poznaje svaki mudri, sebičnošću neopterećeni političar, koja glasi: Pazi, političari su listopadno drveće, on nije shvatio onako kako to upozorenje upozorava da se mora shvatiti. Listat ćeš, cvjetat ćeš, a onda će ti otpasti i cvijet i lišće i postat ćeš golo drvo! On je to shvatio mnogo doslovnije. Jednog ćeš ljeta listati i cvjetati s jednim lišćem i cvijećem, a drugog ćeš ljeta biti pod drugim cvijećem i lišćem. Neće biti ni zimskog sna! Jedno lišće otpada a drugo raste iz nabrekla pupa. I tako će, kao da si bjelogorično drvo, a ne političar, ići iz godine u godinu, i biti zelen i cvjetan do kraja života. Što je lišće, što su cvjetovi? Ambra! A on je drvo, doduše listopadno, ali tvrdo kao da je zimzeleno. Žepe je spadao meñu ono sretno drveće kojem je zavidjela moja susjeda Jurka Parać, koju sam u djetinjstvu, na Okreti, slušao kako, da odagna strah od sutona, pjeva zvonkim glasom: Blago tebi, zelena gorice, Ti se mladiš svake godinice, A ja sada Pa više nikada!
Kao i Jurkina zelena gorica, tako je i Žepe Bevanda iz godine u godinu odbacivao staro lišće i zaodijevao se novim, dok se, klikćući promjenama a ne znajući da s njim nikakvih promjena ne može biti, nije zaodjenuo zvjezdolikim lišćem europejstva. A kad se Žepe Bevanda dohvatio Europe, kad je tom ambrom namirisao bradu, usta, kosu, zaliske, noge i meñunožje, odlučio je o sebi stvoriti sliku kao o putniku koji putuje po čitavom svijetu, a tamo ga primaju raširenih ruku. On ne sjedi 168
na predsjedničkoj stolici, on je državnik koji putuje po Europi, gdje ga svi uvažavaju i gdje mu svi obećavaju pomoć da svoj narod odvede u obećanu zemlju, gdje teče mlijeko i med. Mlijeko da se pije, med da se liže! Ne smeta što bi ponekad, samo da putuje, odlazio na sajmove ili na skupove gdje je dobro došao svatko tko plaća troškove skupa i sam sebi boravak i putne troškove. I ne smeta što su ga ponekad, kao predsjednika države, dočekivali, i bili mu domaćini, zamjenici ministara u pokrajinskim vladama, jer se samo jednom dogodilo da ga je, što je bila neoprostiva pogreška domaćina, dočekao i bio mu domaćin zamjenik portira u ministarstvu vanjskih poslova. Ništa to ne smeta, glavno da je on, putujući sam, trasirao i utabao put u Europu, i na tim putovanjima otkrivao koliko je voljen i tražen. Kao što je nekada, s pozicija komunističkog špijuna, emigrante u Lyonu proglašavao nacistima i fašistima, tako je i sada, s pozicije svog europejstva, sve one što su tvrdili da nije ni dostojan ni dorastao poslu, koji ga je zapao kao pogodak na lutriji, proglašavao ognjištarima, klaustrofobičnim nacionalistima, antieuropejcima i bagrom kojom bi trebalo puniti zatvore. Na sreću, sudbina se emigranata, koje je cinkao kao fašiste i ustaše, razlikovala od sudbine ognjištara. Prvi su stradavali u meñusobnim obračunima, a drugi su Žepi u lice govorili što su htjeli. U zatvor, kamo ih Žepe šalje, neće, a meñusobno se ne ubijaju. - Dobro, predsjedniče - upitala ga je Ana Mikača, dopis nica »Slobodnog Primorja«, na jednom od svakodnevnih raz govora s novinarima - ni u jednoj europskoj zemlji niste živje li dulje od tri dana, ne znate ni jedan europski jezik i meni je jasno da vi, kao svaki čovjek, volite ono što ne poznajete. Ali, poznajete li vi Preradovića? - Kojeg Preradovića? Što taj ima sa mnom, a što s Euro pom? - rekao je Žepe u nadi da je zatvorio gubicu drskoj ognjištarki.
- On je bio general jedne monarhije koja se prostirala na dobrom dijelu Europe. Nalazimo ga u čitankama za osnovnu i srednju školu. Slika, pjesma i to! - rekla je Ana Mikača. - A, to je onaj sa Cvjetnog trga! Onaj što mu golubovi sli jeću na glavu i s glave prave onu stvar. Kako ga ne bih pozna vao ja kad ga poznaju svi zagrebački golubovi! I ja sam golub. Bijeli! I što je bilo s tim sa Cvjetnog trga? - pitao je Žepe, ali ne tonom golubinjeg gugutanja. - Što je bilo? Pa, on tamo u nekoj pjesmi o putniku, a vi kažete da ste putnik na putu u Europu, kaže da tamo u dijelu Europe gdje je on bio i služio kao general, majke imaju svoju djecu i ne poznaju jade stranaca. A da im žene ljube svoje muškarce, i sve tako! Da je najbolje vratiti se kući, na ognjište, i tu imati svoju mater i svoju ženu. Ma što ja vama, predsjed niče, pričam, vi to znate! Htjela bih vas pitati... - Nemaš me ti što pitati! - graknuo je bijeli golub kao što gavran grakće. - Kako nemam? Pitam vas o toj generalovoj sumnji u eu ropsku dobrotu! - rekla je Mikača. - Ništa ja o toj sumnji ne znam. Kad se ta pjesma učila, ja u školi nisam bio. - A gdje ste bili? - nije se Mikača dala smesti. - Bio sam bolestan. - Niste bili bolesni. Bili ste pretučeni. A pretukao vas je djed kad je doznao da izostajete s nastave i kad se uvjerio da vam je osobito zadovoljstvo popisati se u njegovu šalicu s ka vom. Pretučeni ste bili zbog zapišavanja i izostanaka! Šteta. Da ste bili na satu kad se učila Preradovićeva pjesma, mogli ste o Europi znati više nego što sada znate - rekla je Ana Mi kača i otišla svojim putem ne dočekavši odgovor. Žepin odgovor i nije bio za novine. Nakon tvrdnje da je Ana Mikača drska ognjištarka, glupa i zatucana, uslijedila je Žepina završnica u svakom sporu kad mu na tamburi pukne žica uz čiju svirku izvodi sve lakrdije.
- Goni se! - rekao je Žepe, ali nije rekao kamo da se Mikača goni, i zato što to nije bilo za javnost i zato što to nije nimalo u skladu s putovanjem u uljuñenu Europu.
Onaj što po kamenu piše grafitnom olovkom izlaže se opasnosti da njegove riječi učine nečitljivima prve jesenske kiše, svoj zapis ovako završava: U Europu? Sumnjam! Onaj tko o ozbiljnim stvarima govori neozbiljno i onaj čije se riječi, jučer izgovorene, sudaraju s riječima koje je danas izgovorio, jer su u samo dva dana razmaka izgovorene u dva različita vjetra, vodi i nas i sebe u javnu kuću, koja je smještena u predvorju ludnice u kojoj putovanje ima završiti.
Posljednji sam koji je ovo pročitao. Oni koji se na ljeto na ovom odmorištu budu odmarali, ovaj zapis neće moći pročitati. - Krenimo, Jura! - kažem vozaču i mi, nakon dvije minute, prelazimo most preko jadrtovačkog zaljeva i ulazimo u Brodaricu. Volim se smijati, volim zbijati šale, a još više slušati kad to netko drugi čini. Volim pričati i slušati viceve i svakovrsne smiješne zgode, volim čitati humorističke priloge u novinama i karikature s riječima i bez riječi, volim biti prisutan smiješnoj situaciji, volim gledati kazališne i filmske komedije, jednom riječju, volim nasmijavati i volim biti nasmijan. Ali, kad god mi se to dogodi, mene, kao hladni rt noža u srce, dirne sjećanje na mog susjeda i školskog druga Branka, a posebno na ljeto kad se on vratio iz vojske, a ja, kao učitelj, došao u posjet roditeljima za vrijeme školskih praznika. U osnovnoj je školi Branko i meñu svojim vršnjacima i meñu starijima od sebe bio najviši i najsnažniji dječak. U usporedbi sa mnom, koji sam bio mršav, nizak, zagorio i, na neki način, u predvraću smrti, jer mi je od sušice umro ujak, jer mi je majka bila mršava i sušičava, i jer mi je mlañi brat umro
I od anemije, Branko je bio mladi, snažni hrast. Ja sam mu se divio, ne i zavidio, nego želio biti zdrav i snažan kao on. Kad bismo nakon trešnje bajama i oraha slobodno paljetkovali po tuñim stablima, pa na vrhu oraha i bajamova drveta ugledali plodove koje vlasnik ni dugačkim prutom nije mogao stresti, pokušavali smo se oraha i bajama domoći bacajući na njih kamenje. Čim bi vidio da ih kamenjem ne možemo pogoditi, Branko bi izuvao obuću i u čarapama se penjao na stablo. Da bi orahe i bajame ubrao rukom, od grane do grane, penjao bi se do vrha. Kad bi došao do plodova, grana na kojoj je stajao toliko bi se savila da bi u nama izazivala jezu. Polomit će se pod teretom teškog dječaka! Ali se polomila ne bi. Kad bi pali obilni ljetni pljuskovi ili prve rujanske kiše, napunile lokve vodom i poplavile Cipac, dno našeg polja, on bi ponovo izuvao obuću, ovaj put i čarape, i gazio po blatnoj vodi uživajući u tom gacanju toliko da bi smočio i hlače i košulju. Čak bi i zaplakao! Meni majka nikada nije dopuštala da idem bos, a posebno je pazila da to ne bih učinio kad padnu kiše. Bojala se da se ne bih prehladio, da ne bih dobio upalu pluća pa da me ne odnesu na Mratovo, tamo gdje su odnijeli i mog brata Josipa. Gledajući Branka kako uživa u vodi, divio sam mu se i tugovao nad svojim krhkim tijelom. A vrhunac je mog divljenja Branku bio u ratu s Nečmenjanima, djecom iz zaselka Nečmen, koja su na putu prema školi i od škole svojim kućama prolazila kroz naš zaselak. Nismo ih dočekivali iz zasjede, ne bi to bilo časno; nismo im branili put kroz naš zaselak, ne bi nam to dopustili ni roditelji, ni učitelj, ni strogi vjeroučitelj. U dogovoru s Nečmenjanima, po svršetku nastave, prireñivali smo bitku na Podvornici, njivi ispod naših kuća, kad na njoj ne bi bilo usjeva. Postrojili bismo se u bojni red kao stari Grci prije nego je Aleksandar Makedonski pronašao falangu. Onako kao što se danas postrojavaju Palestinci kad se kamenjem i praćkama suprotstavljaju izraelskoj policiji. Na znak zviždaljke, bojni bi redovi jedan na drugoga počeli bacati sitno kamenje, škrilje, kojih je po njivi bilo koliko želiš. Naj172
....... .._......... _............
veći dio bačenih škrilja padao je na prostor izmeñu dva bojna reda, pa je bitka mogla trajati dugo a da nitko ne bude pogoñen kamenom. Svi bi borci u bojnom redu pazili da se nalaze izvan protivnikova dobačaja, makar ni sami iz te daljine ne mogli do protivnika kamen dobaciti. Pobjeñivali bi oni čiji su borci mogli najdalje baciti kamen i prisiliti protivnika na odstupanje. I oni čiji bi borci bili hrabri, srnuli u zonu gdje pada protivnikovo kamenje, približili se protivniku i kamen bacili u sredinu njegova reda. Branko je i najdalje bacao kamen i bio dovoljno smion da se nañe u zoni protivnikova dobačaja. S takvim borcem u svojoj sredini, s ludim Brankom, kako su ga zvali Nečmenjani, mi smo uvijek pobjeñivali. Bez njega, ili nismo pristajali na bitku, ili smo bježali s bojnog polja prema našim kućama, majkama pod skute. Od tog najstasitijeg dječaka, od tog spretnog penjača i od tog velikog borca moglo se očekivati da bude ponosan, prkosan i, što je čest slučaj, nesnosan hvalisavac i gnjavator. Ali on ništa od svega toga nije bio. Nije se ponosio ni svojom snagom ni hrabrošću. Ni sebičan nije bio. Bio je darežljiv preko svake mjere. Nije s tobom zalogaj ni slavu dijelio, nego ti je zalogaj čitav davao, a slavu u cijelosti prepuštao. Govorilo se da je i po snazi, i po smionosti, i po dobroti sličan Stubli Varatu, svom daljem roñaku. Tog Stublu Varata moglo se vidjeti po svim seoskim krčmama. I ja sam ga tamo viñao. Koliko sam ga god puta vidio, svaki je put bio pijan, s licem u modricama i ogrebotinama. Kažu, u tučnjavama zarañenim, i kažu, od padova u pijanstvu! Ne znam od čega, znam samo da mi je u Stubli Varatu, izuzev tjelesnu sličnost, teško bilo zamisliti Brankovu budućnost. Iako sam to, s malo napora, mogao vidjeti. Naime, Branko je bio loš učenik. Ne onaj koji ne može svladati čitanje i pisanje, ni onaj koji neće naučiti četiri osnovna računa, pa ni onaj koji bi ponavljao razrede. Sve je on to
svladao i sve je on razrede polazio samo po jednu godinu. Po nečemu se drugom moglo naslutiti da on u školovanju neće doprijeti daleko, da će ostati na četiri razreda, da peti i šesti neće položiti. Nije on bio nemaran, nije on zapuštao učenje i bježao s nastave. On je, što mi je bilo tužno gledati, jer se radilo o našem junaku, o kojem sam ja i pjesme pisao, bio tup shvatiti bilo koje štivo, bilo koju biblijsku priču i bilo koji prirodni zakon. Ono što je meni išlo samo od sebe, povijest, pjesme, priče i vjeronauk, što ja ne bih ni učio, što sam ja trajno zapamćivao čim bih prvi put čuo, on nije mogao ni pojmiti, a nekmoli zapamtiti. Kako to, pitao sam se, i ostajao bez odgovora. Nisam znao što ima tako teško u priči o Jobu i Joni da se to ne bi moglo zapamtiti i ispričati, i nisam znao kako ne može zapamtiti da je Bog jedan, a da su tri osobe božanske, a najmanje kako ne može zapamtiti tekst u katekizmu ispod slike Božjeg oka koji glasi: Božje oko svukud gleda, sakriti se nikom ne da.
Čini mi se da to nije mogao shvatiti ni naš vjeroučitelj, fra Viče. On je na Brankovim dlanovima lomio jasenove šibe, poklopce pernica, pa čak i držak biča kojim je udarao konja dok se vozio u kočiji od župnog dvora do škole. I tu sam se Branku divio! Ja te udarce po dlanu ne bih izdržao. Ja bih dopustio da me jednom išibaju, a drugi put bih, ili naučio ono o strpljivom Jobu, ili bih pobjegao. A Branko ne bi ni naučio niti bi izostao sa sata vjeronauka, iako je znao što ga tamo čeka. Sva djeca ispod šibe u zamahu izmiču dlan, on ni to nije činio. I dolazio je u školu da dobije »srdele«, kako smo zvali šibanje po dlanu, i podnosio je »srdele« ne izmičući ruku ispod pruta, poklopca pernice i drška kandžije. Strpljiv kao magarac, govorili su jedni. Ne, kao njegov roñak, pijani i pretučeni Stuble Varat, govorili su drugi. Rat je prekinuo naše školovanje u petom razredu. Partizani su, da se u nju ne bi uselili domobrani, zapalili našu školu. Kraj rata je mene i Branka zauvijek rastavio. Ja sam nastavio školovanje po gradovima, a što je s njegovim školovanjem bi-
lo i što je radio, ako nije pohañao školu, ne znam. Ne što ne bih mogao znati, pa susjed mi je, nego što nisam imao potrebu to znati. Naši su se životi zauvijek razišli, a to što smo se viñali kad bi blagdanima ili na ljetnim ferijama dolazio k roditeljima, i što bismo se nekad našli na kupanju na našoj rijeci, bili su susreti bez ikakva značenja. Štoviše, ti su nas susreti, u kojima se očitovalo da više nismo isto, sve više udaljavali jednog od drugoga. I tako je bilo do onog ljeta kad sam se ja našao u kući svojih roditelja, a Branko se vratio iz vojske, koju je, u trajanju od dvije godine, odslužio u Staroj Pazovi.
U našem je zaselku bio običaj da se ljudi, žene i djeca, nakon jutarnjeg posla u polju i oko stoke, i nakon ručka, dok ljetno sunce žestoko prži, a stoka dašće i preživa u sjenicama, skupe »pod koštelom« i tu, u razgovoru ili drijemanju, dočekaju popasna doba, što će reći kraj dana, kad će se opet u polju moći nešto raditi i kad će stoku moći istjerati na pašu da pase do kasnih noćnih sati ili čitavu noć. Reklo bi se »pod koštelom«, iako se radilo o četiri kostjela, o četiri debela stabla s razgranatim krošnjama. U njihovu hladu, na kamenju ili na stolicama koje bi sobom od kuće ponijeli, uz priču, prepirku ili smijeh, lakše su se preživljavali vreli otpodnevni dani. Prostor je »pod koštelom« bio otvoren svim vjetrovima. Ako je igdje ikakva vjetra bilo, da piri, da rashlañuje, onda ga je bilo »pod koštelom«. I vidici su na sve četiri strane bili otvoreni. Kako se najviše govorilo o tome hoće li ili neće pasti kiša, »ispod koštela« su mogli pratiti pojavu i kretanje svakog oblaka, dolazio s mora ili se spuštao s planina. Svaki od naših zaselaka imao je svoje mjesto okupljanja po ljetnim vrućinama, zvalo se ono »pod koštelom«, »na oboru«, »pod murvom«, »pred lastavicom« ili kako drukčije. Bio .171;
_...
je to oblik druženja i, tko god je bio imalo društven, tamo je dolazio. Kao svaki društveni život, i taj je imao svoje zvijezde, one koje bi dugo blistale, i one koje bi zablistale i nestale. Kad sam toga ljeta došao i susreo Branka »pod koštelom«, nisam se začudio što dolazi prvi, kad nikoga tamo nema, ni što odlazi posljednji, kad su svi otišli za poslom, jer sam mislio da ga majka još nije upregnula u poslove, da ga pušta neka se odmori od vojničkog života, nego sam se začudio što je zvijezda sijela »pod koštelom« toga ljeta postao Branko. Kao da se u njemu dogodio nagao obrat i od šutljivog Stuble Varata napravio brbljavca koji usta ne zatvara! Kao da je u vojsci, u toj Staroj Pazovi, naučio sve što nije naučio u našoj školi, i kao da je pod uniformom popio svu pamet svijeta, kako su već na početku njegova zvjezdanog puta rekle neke oštroumne žene. Smjestio bi se pod trećim kostjelom, izdvojeno od glavnine žena i muškaraca, okružio bi se vršnjacima, meñu kojima bih se i ja našao i, uz stalan osmijeh na licu, grozničavo se trudio da na račun pojedinih žena i muškaraca, koji su se hladili pod drugim kostjelima, nasmije sebe i one koji su se oko njega okupili, ni zbog čega drugoga, nego zbog toga smijeha. Trudio se i, što me je iznenañivalo, jer ga kao šaljivca nisam poznavao, u tom trudu uspijevao. Toliko uspijevao da sam neke od tih šala odlučio pribilježiti, jer sam tada počeo pisati i objavljivati priče. Odlučio »pod košetlom«, ali odluku ne bih i ostvario, jer, kad bih, nakon dolaska kući, uzeo olovku, ono što mi se »pod koštelom« učinilo zgodnim i duhovitim, na papiru je, izvan ugoñaja ljetnog sijela, postajalo tužno i besmisleno. Sve ono što je o tim ženama i muškarcima zapamtio, a o svojim se susjedima svašta pamti, sve one priče o nečijoj škrtosti, gramzljivosti, nespretnosti i budalaštinama, sve one sumnje u nečije preljube, spletke, tajne i skrivene namjere, sva ona šaputanja o nečijim nebuloznim nadama da će nešto biti i nešto imati, sve je to sada, u Brankovu kazivanju »pod koštelom«, dok sjedi podalje od ljudi o kojima govori, postajalo
sprdačina kojoj si se, s jedne strane, morao smijati, a s druge, misliti da to što o tim ljudima znamo, kao i ono što oni o nama znaju, ne bi trebalo govoriti i s tim se nemilosrdno sprdati. Do danas je ostala upamćena šala koju je Branko napravio »pod koštelom« na očigled većine žitelja našeg zaselka. Brankova je majka udavala prvu od svoje tri kćeri. Zeta je sama pronašla i bila njime zadovoljnija od svoje kćeri. Da bi joj se i kći u zeta zaljubila, prireñivala je zetu gozbe svake nedjelje, ne u krugu čitave obitelji nego u krugu njih troje, nekad i četvero, ako bi zet nekoga svoga doveo. Dakako, ni ostali članovi obitelji ne bi bili nepogošćeni. Jeli bi u kuhinji ono što bi ostalo majci, kćeri i zetu, a ostalo bi jela dovoljno za sve. I za Branka! Te su gozbe počele u proljeće i trebale su se protegnuti do jeseni, kad su se momak i djevojka imali vjenčati. A gozbe su koštale! Majka je klala perad dok se imalo što klati. I janjad dok ih je bilo u toru. A kad se nije imalo što zaklati iz svog tora i kokošinjca, prodala je vola i za dobiveni novac kupovala meso u klaonici. Nadala se da će novac od prodaje vola doteći i za gozbe i za svadbu. - Pravi cirkus! - govorilo je selo. - Kao da nitko nije udavao kćer nego ona! Udavao je, ali je ona spadala meñu one žene koje, kad kćer udaju, gube pamet i stid i kćerkinu udaju doživljavaju kao svoju. Dok se hladilo »pod koštelom« i, ako ona ne bi bila prisutna, živo raspravljalo o tom majčinu ludovanju, nečija krava, koja se mamila i tražila bika, pretrčavši kroz čitavo selo, usmjerila se, u divljem trku, na one seljane koji su sjedili na dijelovima puta po kojima je padao hlad kostjela. Nastala je vika i strka, jer krava koja se mami, pogotovo ako je u trku i s podignutim repom, iako je bez mamljenja sasvim krotka, i gazi nogama i bode rogovima kao da je poludjela. Sklonili su joj se s puta i krava je, vrteći glavom kao kad bode protivnika, s pjenom na lalokama i s uzdignutim repom, protrčala »ispod
koštela« i otrčala tko zna kamo. Do bika, ako ga sama ikad nañe! - Jeste li je vidjeli? - rekao je Branko. - Sliči mojoj mami otkako je našla zeta. Bilo je smiješno. Svi su se tada smijali, i svi se danas smiju kad se toga sjete. Ali, priznajmo, taj je smijeh mogao izazvati samo otkvačeni sin i čovjek koji je ostao bez stida. - Ja ti se čudim s kim se družiš, i čijim se šalama smiješ rekla mi je teta Jelka. Ukorila me i upozorila: - Zar ti ne znaš o čemu se tu radi? - Ne - odgovorio sam. - O Stubli Varatu! Svi oni jednom poñu kamo je i Stuble krenuo. Volio sam svoju tetu Jelku. Starija od mene samo pet godina, uvijek odlična učenica, bila je moj mentor i moj uzor. Ona me prva uzela za ruku i povela daleko od kuće, na udaljena strništa i koševine, za jatima tuka, pataka i kokošiju koje smo zajedno čuvali. Više se Branku nisam pridruživao kad bih došao »pod koštel«. Rjeñe sam i dolazio. Uskoro sam otputovao u Dubrovnik, a iz Dubrovnika u selo gdje sam bio učitelj.
Kad sam se u vrijeme zimskih praznika ponovo našao u selu, popodnevnih sijela »pod koštelom« nije bilo, niti ih je zbog hladnoće moglo biti. Branko je ponovo postao stanovnik sela koji mene ne zanima. Dok me teta Jelka nije upitala znam li što mu se dogodilo. Ona je šila i, kad će me upitati, prestala je nogama okretati kolo šivaće mašine. Zanijekao sam glavom da išta znam. - Odnio ga je vrag! Upočinuli smo otkako je otišao - rekla je i nastavila okretati kolo i siti porub bijelog platna. Uz šivenje mi je pričala što se sve dogodilo u nastavku ljeta nakon 178
mog odlaska, i što se dogodilo pod konac listopada. Kad su oni što bi hladovali »pod koštelom«, doznali i svojim ušima čuli što Branko o njima govori, najprije su se pojedinačno s njim posvadili, a potom su se udružili i tu pticu rugalicu kamenjem otjerali ispod kostjela. Svima se učinilo čudnim što njegova majka, ni itko drugi iz njegove obitelji, nije ustao u njegovu obranu. - Vi ga možete otjerati »ispod koštela«, i otjerajte ga! rekla je njegova majka. - Ja ga iz kuće istjerati ne mogu, moj je. Ali nemojte misliti da je nama u kući s njim lako. Kao da je, Bože mi prosti, vrag ušao u njega. Govori što govoriti ne bi trebalo, smije se onome čemu je grijeh i sramota smijati se. Ništa nije htio raditi, ni drva nacijepati da se naloži vatra, ni donijeti vodu s cisterne. Počeo se skitati od sijela do sijela i od sela do sela. Ne bi se ni po tri noći za redom vraćao kući. Dolazio je isprebijan, lica puna ogrebotina i modrica. Dolazio je gladan, ali uvijek nasmijan, uvijek spreman zbijati mrsne šale i upućivati pakosne uvrede, uvijek u nekoj vrsti oduševljenja. Nije se moglo znati čime! Liječniku nije htio ići. Došla su dva snažna bolničara, uhvatili ga, vezali, strpali u bolnička kola i odvezli. Kamo? U jednu od umobolnica. - Samo da ga ne vrate - rekla je teta Jelka. - Nismo upoči nuli samo mi, upočinula mu je i mama otkako je ne kinji i ne sramoti. Otad, od Brankova slučaja, kad god susretnam čovjeka na visoku položaju na kakvom je Žepe Bevanda, ili u službi vratara i podvornika - kojem su svi ljudi lopovi, kurve, podlaci i kukavci, koji se sa svakim i svačim sprda, jer su, po njegovu sudu, samo sprdnje dostojni, koji kod ozbiljnih pojava vidi samo njihovu smiješnu stranu, koji nikako da se smiri na jednom mjestu i prihvati jednog posla, ja se sjetim Brankova ljeta »pod koštelom« i pitam se vodi li ta sprdnja u javnu kuću, što znači da će silovanje kao redovit oblik života potrajati, ili u ludnicu, što znači da će, nakon dijagnoze da se radi o lu-
dosti, nasmijani čovjek pogana jezika biti smješten tamo gdje se takvi od smijeha i podsmijeha liječe, bez nade da će ikad biti izliječeni.
Natočili smo benzin na crpki u Razinama, kupio sam primjerak najnovijeg broja »Kugle zemaljske«, da imam što čitati ako mi se bude čitalo i, prošavši most preko ušća Krke, izbijamo na raskršće puta prema Benkovcu preko Stankovaca. Tim putem idu oni koji prema Zagrebu putuju ne svraćajući u Zadar. Mi ćemo u Zadar, ja ću čak i prenoćiti, pa nastavljamo putovanje magistralom. Ipak, u mislima ostajem vezan uz taj prečac, uz sela kroz koja prolazim, i uz jednu zgodu koja se Žepi Bevandi na tom putu dogodila u vrijeme izborne promidžbe za izbor saborskih zastupnika. Uz zgodu više nego uz prometnu nezgodu s lakšim tjelesnim povredama, jer su o nezgodi novine pisale, a o zgodi nisu. Nakon te prometne nezgode, kako su novine locirale, kod sela Gaćeleza, Žepe je nosio Schanzov ovratnik. Nikom to ne stoji lijepo, njemu je stajalo lošije nego ikome. Gledao je iz te longete, iz tog medicinskog ovratnika, s onom bradom, zaliscima i obrvama kao iz usranog gnijezda goluždravo pupavčevo ptice. Na pitanje novinara je li zbilja imao prometnu nezgodu ili je longetu stavio da bude zapažen na televiziji i na predizbornim zborovima, kako je već negdje izjavio, Žepe je rekao da je uvijek točno ono što on sam o sebi kaže, a ne ono što drugi o njemu pišu i kažu. - Nosim ovo oko vrata da me ljudi zapaze. Možda bi za promidžbu bilo bolje reći da jesam povrijeñen i da, ne mareći za bol u vratu, nastavljam raditi svoj posao, ali ja ne želim lagati. Nosim ovo da budem zapažen. Tako napišite, a mislite što hoćete - rekao je Žepe i prometnu nezgodu, zajedno s longetom koju je nosio desetak dana, pretvorio u lakrdiju.
Prividno! U stvari je to bilo lukavo zavaravanje s namjerom da novinari ispod prometne nezgode ne iščeprkaju zgodu koja je vezana uz tu nezgodu. Bez te zgode ne bi bilo ni nezgode ni longete. U tome je uspio. Novinari su se zadovoljili Žepinom duhovitošću, koja je sama po sebi zgoda uz nezgodu, i nisu se zanimali kako je na ravnoj cesti prije Gaćeleza Žepe skrenuo u grmlje i malčice povrijedio vratni kralješak.
Tamo gdje makadamski put iz Vodica izbija na asfaltnu cestu, od mosta preko ušća Krke do Gaćeleza, nalaze se tri lokaliteta čiji nazivi podsjećaju da je ovdje negdje, ne zna se baš iza kojeg grma, bila preko sto i sedamdeset godina granica izmeñu mletačkog posjeda u Dalmaciji i Turske Carevine. Po toponimima se čini da su to bili rubni dijelovi azijske carevine koja je doprla nadomak moru, ali nije imala snage da i obalu zaposjedne i uspješno brani. Brdo se zvalo Tokmak, što ne znači ništa drugo nego glavica ili vrh brda. Ako uz vrh brda znači i topuz ili buzdovan, onda u prenesenom značenju može značiti i buzdo ili tvrda glava. Ako pak znači zvekir na ulaznim vratima, onda u prenesenom značenju može značiti i zvekan ili tupoglav čovjek. Sve to znači tokmak, i kad se piše s početnim velikim slovom i kad se piše s početnim malim slovom. A zašto je baš to brdo od tolikih u okolici dobilo ime po glavi, buzdovanu, glupanu i zvekanu, to nitko ne zna, niti o tome postoje pisani dokumenti iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, kad su na tom brdu stražarile granične straže. Poljice, koje se, u moru krša obrasla dračom, smrekom i mirtom, pružalo ispod Tokmaka, imalo je dva dijela. Okrugli, sličan toki, mjedenoj pločici prsnog oklopa na pješaku, zvao se Tokat. Ne treba tumačiti da je ime poteklo od te pločice s oklopa. Onaj duguljasti dio poljica zvao se Toprak.
Nisam u rječnike zavirivao da vidim što znače riječi tokmak i tokat. To inače činim kad god se susretnem s toponimima sličnog porijekla. I grčka i latinska književnost, pa i hrvatska dok ih je slijedila, drže metamorfozu u čijoj se osnovi najčešće nalazi toponim posebnim književnim rodom. S razlogom! U etimologiji toponima, i kad se držiš strogo znanstvene metode raščlanjivanja i kad podliježeš fantastici, može se naći cijela priča ili bar začin koji će priču ispuniti posebnim smislom. Sve što sam o tokmaku i tokatu rekao, znao sam i bez zavirivanja u rječnike. U tri riječi ugrañene u tri toponima, Tokmak, Tokat i Toprak, ovu sam potonju imao najmanje razloga tražiti u rječnicima. Toprak je bila česta riječ u mojoj obitelji. Moj did je govorio: - Ja sam na svom topraku, i što mi tko može! Moj je did mene učio: - Drži se svoga topraka i ne boj se nikoga! Svoj toprak časti, tuñi ne diraj i mira će biti. Iz didovih se načela i pouka dade lako zaključiti da je toprak isto što i zemlja, isto što i dom djedovski i domovina tvoga naroda. Koje je od tih značenja imao u vidu onaj koji je tom dijelu poljica dao ime Toprak ne znamo. Ali, na što god da je mislio, možemo se složiti da se sva ta značenja spajaju u jedno. A njemu, da sve još više ne bismo pomutili, ne smijemo dati ime. Dovoljno je da ga prepoznamo u Topraku. Udaljena od naselja, usred krša koji je bio zajedničko vlasništvo dvaju sela, ova su poljica s dobrom zemljom ostala neobrañena sve do početka »socijalističke izgradnje«. Neobrañena zato što nisu bila razdijeljena na težačka domaćinstva. A podijeljena nisu mogla biti, prvo, jer nije moglo doći do dogovora izmeñu dva sela u trajnom suparništvu i, drugo, ako bi se sela i dogovorila, podijeliti tako malu površinu na stotinu kućanstava bilo bi toliko usitnjavanje da bi svaki dim dobio u posjed taman ništa.
Meñutim, kad je počela »socijalistička izgradnja« i privatno vlasništvo proglašeno staromodnim, a u selima osnovane seljačke radne zadruge, dva su poljica pripala vodičkoj zadruzi, jer je Gaćelezi nisu ni imali. Na Tokatu i Topraku posañene su masline, višnje i nešto vinograda, a u podnožju Tokmaka sagrañen je ovčarnik. U ovčarniku, iako je to bilo solidno zdanje podignuto dobrovoljnim radom i državnim novcem, stada ovaca nikada nije bilo, jer se, kad je ovčarnik dovršen, pojavio zakon o dobrovoljnom ulasku u seljačke zadruge. Kako dobrovoljnog ulaska nikad nije ni bilo, zakon je, onima koji su to htjeli, davao pravo da zadruge napuste. Kad se seljačka radna zadruga raspala, svatko je odnio sobom imovinu koju je u nju unio, a ono što je stečeno zajedničkim radom prešlo je u vlasništvo poljoprivredne zadruge, koja se bavila otkupom maslina, grožña, bajama i trgovinom živežnim namirnicama za potrebe seoskog stanovništva. Ti nasljednici zadrugarske stečevine, tih desetak komunističkih aktivista koji su seljačku zadrugu i stvorili i raspuštali po direktivi partije, bili su sretni što je ulazak u seljačke zadruge bio unosniji i gospodskiji posao. Zato nisu bili presretni što im je u nasljeñe ostao ovčarnik, a uz njega i masline i višnje u Tokatu i Topraku. U ovčarnik nikad ništa nisu smjestili izuzev poljodjelskog alata, a masline bi i višnje pobrali kad bi što rodilo. Kako su ih okopavali, podrezivali i gnojili, tako su i rañale. Nikako! Ali, još nekako je s obradom išlo, dok se uloženi trud isplaćivao. Kad je trebalo više uložiti u obradu nego što će se dobiti prodajom uroda, jer višegodišnja loša obrada nije mogla biti bez posljedica, pustili su i masline i višnje - vinograda više nije ni bilo - da rastu i rañaju na divlje, kao što raste i raña gloginja, drijen i rašeljka. Kad bi došlo vrijeme branja višanja i maslina, unajmili bi berače da poberu ono što je samo od sebe rodilo. Kad se nije moglo ubrati ni toliko da se plate nadnice, razglasili su po selu da bere onaj komu se bere. Ono što ubere, njegovo je! Samo, dok bere, neka ne lomi grane! Šteta je!
I time je »socijalistička izgradnja«, što se tiče Tokata, Topraka i Tokmaka, bila završena. Na kraju je bilo što i na početku! Samo imena i ništa više.
Kad su masline i višnje u dva poljica toliko zarasle u drač, kupinu i smreku da im više ni berači divlje sazrelih plodova nisu mogli prići, u najsjevernijem dijelu zemlje, u selu Torjancima, gdje Baranja graniči s Mañarskom, Joža Pučak i njegova obitelj, žena i sin od osamnaest godina, proživljavali su najteže dane u svom životu, iako je bilo ljeto na izmaku i izvjesno da će ljetina biti dobra. Jožin djed došao je u Torjance dvadeset i neke iz zagorskog sela Benkova. U tom selu Joža nikad nije bio, a ipak je, čim je pred Srbima odlučio bježati, pomislio na to selo. S tom je nakanom i krenuo sa ženom i sinom, na dva traktora s dvije prikolice i onim što je u prikolice moglo stati, u pravcu mañarske granice, jer su Srbi blokirali pristupe mostovima na Dravi da hrvatska vojska ne bi Torjancima priskočila u pomoć. Joža je mogao ostati u Mañarskoj s Mañarima koji su, kao i on, iz Baranje pobjegli, ali mu se nije dalo. Vjetar što puše u leña svakom čovjeku koji bježi, u kosti unosi hladnoću a u dušu strah, zapuhao je svom silinom i u Jožina leña. Taj ga je vjetar preko graničkog prijelaza Goričan s tisuću drugih bjegunaca, kojima je vjetar puhao u leña i kad im je stvarno puhao u prsa, navijao na hrvatske ceste koje su vodile do sabirališta za izbjeglice. Ljude koji su dočekivali bjegunce i brinuli se o njima Joža je pitao je li Benkovo u blizini. Oni su mu rekli da sabirališta s takvim imenom nema. Kad je u traktoru, pokretan, neka se ne zaustavlja, neka ide prema moru, tamo će mu reći gdje će se zaustaviti! I Joža je išao od jednih do drugih ljudi koji su dočekivali i upućivali izbjeglice kojim će pravcem dalje. Davali su im hranu, lijekove i upozoravali ih gdje su na dometu srpskih topo1R4
va. Do Vodica, gdje su se zaustavili pred hotelom i dobili ključeve soba gdje će stanovati »neko vrijeme«, najveći su dio puta bili na dometu neprijateljskog topništva. - Kako to? - pitao je Pučak sina. - Lako! Zemlja nam je duguljasta i uska! I po Vodicama su padale granate. - Je li moguće, kad su toliko blizu, da neće doći i u vodički hotel kao što su došli u Torjance? - pitao je sina. - Pričaju mi Vodičani da ih je neki admiral uvjeravao, naš, tu je, živ, kako Vodice nitko s kopna osvojiti ne može dokle god mi gospodarimo morem. I oni mu ovdje vjeruju! Jer, da ni Turci ovamo nisu mogli doći! U svakom slučaju, ti, tata, s ma mom ostani u hotelu, ljetuj, uživaj, kad ti je Bog dao, a ja idem s ovim momcima gore u brda - rekao je sin. -1 pazi na trakto re! Trebat će se vraćati u Torjance.
Na klupi uz more, gdje je sjedio, gledao galebove, mislio na Torjance i neizmjerno se dosañivao, Joža je upoznao Šimu Latina, mještanina Vodica, čovjeka u sedamdesetoj godini. Prije godinu je dana ostao udovac i živio sam, sličan grani na maslinovu deblu koju su ostavili da prehrani mladice koje će iz korijena izrasti. - Brineš li se? - pitao ga je Latin. - Kako se ne bih brinuo! Ljetina mi ostala na polju, a ne znam kad će ovo završiti - rekao je Pučak. - Dosañuješ li se? - pitao je i dalje Latin. - Svaki dan sve više. Čekam dan kad ću puknuti od dosa de kao bundeva pod kotačem - odgovorio mu je Pučak. - Briga te osloboditi ne mogu, a dosade bih mogao, ako me poslušaš - rekao je Latin. Počevši od tog razgovora, preko čitava ljeta i jeseni pa do prvih mrazeva, koji su došli tek pred Božić, svaki dan, osim
nedjelje kad bi obukli odijelo i prisustvovali misi, njih bi dvojica ujutro sjeli na traktor, Pučko za volan, a Latin u prikolicu punu alatljika i krenuli od magistrale na sjever poljskim putom do Tokata i Topraka. Kad su vidjeli kamo ova dvojica idu i što tamo rade, Vodičani su rekli da su obojica budale. Da je Šimi Latinu oduvijek u glavi nedostajala jedna duga, a da ih ovom Baranjcu nedostaje više! Odlaze i rade u blizini bojišnice, a od njihova posla neće biti nikakve koristi. Kad su čuli da ih drže za šuplje glave, odgovorili su kako je u selu veća mogućnost da te pogodi geler, jer na selo pada više granata nego na poljica. Na brdu Tokmak, u ovčarniku Hrvatska je vojska i, ako onaj admiral zna što je more, srpska vojska preko Tokmaka do mora neće doći. Njihov je rad na početku bio puko rastjerivanje dosade. Latin je živio u svojoj kući od mirovine, a Pučak u hotelu od onoga što se izbjeglicama davalo. I jedan i drugi imali su nešto ušteñevine. Pučak je kupovao naftu za traktor, a Latin benzin za motornu pilu. I krenulo je, svaki dan pomalo. Debla su i deblje grane pripremali za ogrjev, a grančice maslina, višanja, drača, kupine i smriča bacali na vatru da tu odmah izgore. Ubrzo su uvidjeli da zaradom na ogrjevnom drvu mogu pokriti troškove za naftu i benzin, pa i nešto zaraditi. Struje nije uvijek bilo, bukovina nije stizala iz ličkih šuma i ogrjevno je drvo, od čega god bilo, u novac bilo lako pretvoriti. Kad su stabla maslina i višanja bila podrezana, a šuma i grmlje uklonjeni, Pučak je plugom za krčenje ledina preorao davno neoranu zemlju oba poljica, Tokata i Topraka. Ono »neko vrijeme« smještaja u hotelu i života u izbjeglištvu pretvorilo se u pet godina. Masline su već drugu godinu donijele plod i svake naredne godine rañale sve obilnije. A višnje su brali i berbu prodavali zadarskoj »Maraski« tek četvrtu godinu. U petoj je godini »Grad« pomeo neprijateljsko topništvo. Hrvatska je vojska napustila ovčarnik i njih su dvojica, ako su htjeli, mogli i u ovčarniku noćiti. Pučak je bio suglasan s onim što je »Grad« ovdje napravio, ali je bio nezado-
voljan što oluje nije bilo i u njegovim Torjancima. Tamo je oluju zamijenila »mirna reintegracija«. On je to protumačio ovako: - Sjedi i dalje tu gdje si sjedio proteklih pet godina. Čekaj i nadaj se! Ako je dobro završilo ovdje, valjda će i tamo dobro završiti. A što godine nestaju, ne mari, i bez čekanja bi se topile. Latin je umro u šestoj godini njihova ortaštva. Rano! I šteta, iako ga je naučio sve što treba znati o uzgoju višanja i maslina. Sin se vratio iz vojske, a na »mirnu reintegraciju« još je trebalo čekati. Ali i to se dočekalo. I dalje je živio i u hotelu i u ovčarniku, sve više u ovčarniku jer je nabavio pedesetak koza i ovaca. Sina je poslao u Torjance, a sam sa sobom više nije znao što da radi. Iz hotela su ga istjerali. Hajde, nisu baš istjerali, ali su mu rekli kako bi bilo dobro kad bi se sasvim preselio u ovčarnik. Nitko mu nije tražio da vrati u ratu uzurpirana poljica, nitko nije pokazivao volju da se, kad on ode, useli u ovčarnik. A da sve to napusti i vrati se traktorom tamo otkuda su ga otjerali, nije mu se dalo, boljelo ga je srce i duša. Da se rasplače kad na taj odlazak pomisli. Zna život čovjeka uvesti u grdne neprilike i kad mu pruži priliku da preživi nevolje, štoviše, i kad mu omogući da dobro živi.
Najprije su lokalni novinari u Pučku, Tokmaku, Tokaru i Topraku otkrili temu. Veoma rano, u vrijeme kad su poljica čišćena od grmlja a zemlja preoravana. Otada, svake bi se godine, po nekoliko puta u novinama, na televiziji ili preko radija, pojavila neka vijest o tome što taj čovjek iz baranjskih Torjanaca radi u dalmatinskom kršu. U godini kojom će završiti drugi milenij, kad je prvi predsjednik na Krasnici gledao pomrčinu sunca, na televiziji, sa stolice, jer se po vrtu teško kretao, u godini kad su i višnje i
masline dobro rodile, ovce se bliznile a koze triznile i u godini kad su se trebali održati izbori za saborske zastupnike, pa su se političke strasti udvostručile a pohlepa višekratno umnožila, Pučka su i u ovčarniku i na poljicima često posjećivali novinari, jeli ovčji i kozji sir, pili plavac, pitali, bilježili, slikali i snimali. Snimali Jožu, Toprak, Tokat i Tokmak! Nisu zaboravljali u tekstu spomenuti ni u slici donijeti njegova dva traktora s prikolicama, bez kojih ničega ne bi bilo. Pored dva stara, pričali su u slici i riječi i o novom traktoru koji u karoseriji ima napravu za rasijavanje stajskog gnojiva po njivi. Sijačica gnojiva! Tako se to zove! A može i utovarivač ñubra i raspršivač ñubra. Može kako želiš! Jer ta je naprava mogla i vaditi ñubar iz ñubrenjaka i rasijavati ga po polju. Sama! Čudo od tehnike! I trpaš govna u prikolicu i rasijavaš ih po polju, a ruke ne uprljaš! Ako se izmakneš malo dalje od ñubrišta dok naprava sama radi, nećeš ni smrad osjetiti. Smrad možeš osjetiti samo kad ñubar voziš na njivu, a vjetar ti puše u leña kao što je puhao Pučku kad je bježao iz Torjanaca. U vrijeme izborne promidžbe kandidati, oni koji se predstavljaju i nude narodu da ih izabere, počinju govoriti posebnim jezikom. Riječi su i njihovi oblici ostale iste kao i u obi čnom govoru, ali je u jeziku kandidata toliko ja bih učinio ovo i ono da se taj jezik može nazvati posebnim, jezikom japajakanja. Ipak, od standardnog je jezika on samo malčice udaljen, ali je od standardne pameti udaljen vrlo mnogo. On u izbornim vremenima postaje nenormalno normalna pojava i, ne imenujemo li ga japajakanjem, ostavili smo jednu pojavnost nekrštenu. Budući da je Joža Pučak postao poznata osoba, razni su kandidati, slijedeći logiku svoga japajakanja, njegovu slučaju davali različito tumačenje. Koliko god ih je bilo, sve su se njihove logike mogle grupirati uz logiku ognjištara i logiku globalista. Ognjištarima je Pučak s Tokmakom, Tokatom i Toprakom, s kozama, ovcama, maslinama i višnjama, bio bjelodan dokaz
da čovjek može i sreću i bogatstvo naći na svojoj zemlji ako se pouzda u se i u svoje kljuse. Nije im tuñe u uhu zvučala ni izreka Potnozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći i cio niz sličnih, koje
na različite načine govore o istoj stvari. Globalisti su u Pučkovu maslinarstvu, kozarstvu i ovčarstvu vidjeli samo prst globalne tehnologije i globalnog znanja u poljodjelstvu i stočarstvu. Vidjeli su povezanost sa svijetom, u prvom redu s europskim zemljama. Govorili su, da nije bilo motornih pila i traktora, umjetnog gnojiva i pesticida, od maslina i višanja ne bi bilo ništa. Govorili su, da nije bilo veterinarove brige o zdravlju stada i umjetne oplodnje, ovce se ne bi bliznile ni koze triznile. Zato je Joža Pučak putokaz u Europu i dokaz da se na ognjištu, bez veza sa svijetom, možeš samo osušiti i nadimiti oči. Bez svijeta tu nećeš imati ni kruha ni mesa. Pučak je bio pismen čovjek. Od štiva je redovito čitao »Glas koncila« i gospodarske priloge u novinama. A od ostaloga, ako bi mu došlo u ruke, kad ne bi imao što raditi. Čitajući ono što je o njemu pisano, dvije stvari nije mogao shvatiti. Prvo, oko čega se oni to zapravo spore, i ne govore li oni isto? Za Jožu tu spora nije bilo, iako je jasno vidio da se dvije strane grdno svañaju. I drugo, gdje se u tom sporenju bez spora izgubiše masline, višnje, koze i ovce? On ih u tom sporenju ne vidi. A on sam u svojoj tobožnjoj slavi vidi samo to. Te masline i ulje, te višnje i višnjev sok, te ovce i te janjce, te koze i kozliće. Te kozliće koji se u krčmama prodaju kao janjci, jer oni koji jedu skupo pečenje ne razlikuju janjetinu od kozletine. A tu bi razliku, ako žele shvatiti išta vezano uz njegov uspjeh, morali jezikom, nepcem i nosom osjetiti. Taj je uspjeh u podnožje Tokmaka, u Pučkovu kuću, doveo mnoge koji jedu pečenu kozletinu, a misle da im je u ustima janjetina. Nije bilo moguće da jednog dana ne dovede i Žepu Bevandu u društvu njegove stranačke prijateljice Esme Frčko.
Kad su se pojavili pred njim, Joži su se učinili odnekud poznati. Da! To su dvije trećine onog velikog plakata na kojem njih troje obećava dvjesta tisuća novih radnih mjesta. »Kako došli, tako će i otići«, pomislio je ovčar i maslinar. Ali tako nije bilo. Njihov je posjet imao dug rep. Zapravo, longetu oko vrata!
Susret je za kuhinjskim stolom, na kojem je domaćica goste poslužila sirom, pršutom i vinom, počeo pričanjem viceva. Pučak je mislio da viceve priča veseljak koji i druge želi razveseliti. Poznavao je takve ljude, i takve je ljude volio. A Žepe nije razgovor slučajno počeo vicevima. Nije njemu užitak besplatno prosipati radost po trnovitu putu kojim ljudi prolaze. On je odnekud naučio - rekao bih iz doba komunizma svoje mladosti, kad ne bih znao da je taj nauk od komunizma stariji - da se moraš približiti »malom čovjeku« ako ga želiš za sebe pridobiti. Počneš sa šalama, vicevima i bezvezarijama, a onda, kad si ga odmrznuo, prijeñeš na ozbiljne stvari. Na ono što s »malim čovjekom« namjeravaš učiniti. Zahvaljujući tom načinu približavanja »malim ljudima«, Pučak je u uvodnom dijelu razgovora čuo pet viceva. Ni jedan toliko gnusan da bi ga bilo svetogrñe ispričati ispod raspela i goblena posljednje večere, koji su visili na zidu iznad stola. Upamtio je samo dva, ne što bi ta dva bila izuzetno dobra, nego što je on u glavi mogao nositi samo dva vica. Pamtio bi ih dok ih ne bi istisnulo zapamćivanje nova dva. Čini se da je Joža za viceve u glavi imao samo dva pretinca. Prvi zapamćeni vic govori o Muji i Fari, a drugi o njihovu sinu Mujici. Rat je, Sarajevo opkoljeno i Mujo mora u brda, u rovove. Znao je na kojem će brdu biti pa kaže Fari:
- Kad čuješ rafalnu paljbu rz strojnice, tri puta po pet me taka, dolazi, slobodan sam. Mogu i bez jela i bez rakije, ali bez ljubavi ne mogu. I prolaze dani, puca Mujo danas, puca sutra, puca prekosutra, puca čitav tjedan dana. Tek na pucanje osmog dana odazva se Fata. Ide uzbrdo hitra kao srna. - Gdje si bila sve ove dane? - pita je Mujo. - E, moj Mujo! Pucaš ti, al pucaju i drugi! I drugi vic! Mujica, zakoniti sin Muje i Fate, još nebrijani klapac, došao kao djevac prvi put u javnu kuću pa pita: - Mogu li dobiti jednu sa sidom? - Ne možeš jer takve ne držimo - kažu mu. - A može li jedna sa sifilisom i triperom? - pita Mujica dalje. - Takvih ima. Što želiš, sifilis ili triper? - Dajte tu sa sifilisom, čuo sam da je sifilis gadnija bolest od tripera - reče Mujica i ode u krevet s onom koja dariva sifi lis. Kad se vraćao iz sobe, na izlaznim ga vratima presrete portir i upita: - Ma što, bolan! Što će ti sifilis? - Treba mi - odgovori Mujica. - Ja ću sad spavati s ðenanom, našom kućnom pomoćnicom, i zaraziti je. Moj babo odavno petlja s ðenanom i zarazit će se. Onda će babo zarazi ti moju majku Faru. A Fata i naš susjed Huso viñaju se u Husinu podrumu, pa će i komšija Huso dobiti sifilis. E, neka će! To mi je želja. Pa ću ga ja pitati čiju će on loptu probušiti nožem kad preskoči iz naše u njegovu bašču! - A sad, imenjače, prijeñimo na ozbiljne stvari - rekao je Žepe a lice mu dobilo izraz umiljata podilaženja. Zastao je primijetivši čuñenje na Pučkovu licu. Očito, čudi se što ga zo ve imenjakom, jer ne može spojiti Žepu i Josipa. A kako se tim
imenjačenjem htio poslužiti kao još jednim oblikom približavanja »malom čovjeku«, odmah je prešao na objašnjavanje. - Žepe dolazi od ðuzepe! Talijanski utjecaj! Ja sam iz ovih krajeva, malo dalje od mora, gdje se dugo ðuzepe skrati na Žepe. Ma, piše meni u krsnici Josip, ali se ja ne želim tako zvati. Hoću Žepe! Narodski! I rijetko! Josipa u politici ima ko liko hoćeš, a Žepe je samo jedan. - Kad uñemo u Europu mogao bi ti to vratiti na ðuzepe nasmijala se Esma Frčko. - Mogao bih, ali će za sada ostati kako jest... Vi ste, gos podine Pučak, iskoristili prirodne resurse ovoga kraja i posta li vrlo popularan domaćin. Mi vam nudimo da postanete još poznatiji. Da postanete zastupnik u Saboru! Ako pristanete, stavit ćemo vas na izbornu listu naše stranke »Put u Europu«. Na šesto mjesto! Na prvom je ona, gospoña Frčko, ali i šesto je mjesto dobro, izgledno. U koaliciji smo s četiri stranke, a na ma je pri podjeli izbornih jedinica meñu koalantima pripala ova izborna jedinica. Razumijete, ovdje nas podupiru četiri stranke! Naš je najjači adut gospoña Esma Frčko, dama pred vama! I, sad, kad biste nam se vi pridružili, bila bi to jaka lis ta. Savez vrhunskog intelektualca i čovjeka koji zna koristiti prirodne resurse. Sad ste poznati, a postat ćete još poznatiji, postali ili ne postali zastupnik. Ništa ne morate raditi! Samo potpišite i dajte nam jednu dobru sliku. Dobro, može biti još slikanja i još razgovora, ali sve to ništa ne košta. Kao što neće koštati ništa ni zajednička slika s gospoñom Esmom. S ovak vom se ženom ne biste slikali! - i sve četvero su se nasmijali. - Onda, pristajete? Nego što, pristajete! - Stanite malo! Idem pitati sina. Samo da ga nañem pri te lefonu. U Torjancima je! - rekao je Pučak i otišao u susjednu sobu gdje se nalazio telefon. -1 što sin kaže? - pita Žepe kad se Pučak vratio dobro raspoložen.
- Pita je li još bilo sličnih ponuda. Kažem da nije. Onda on kaže, kad nemaš izbora, pristani na prvu ponudu. Ništa te ne košta - rekao je Pučak. Potpisao je pristupnicu stranci »Put u Europu« i dao Žepi svoju sliku. Na slici je onakav kakav je bio prije devet godina, nešto prije nego što će mu vjetar zapuhati u leña. - Vrijedi li? - pitao je. - Vrijedi! A što mislite da drugi kandidati čine? Daju i po dvadeset godina mlañu! - rekao je Žepe i nakon dvosatnog boravka na Tokmaku otišao u Esminu društvu. Pučku je bilo sve jasno osim što bi to mogli biti prirodni resursi. Nije važno, raspitat će se!
Kad su oni što za novac lijepe izborne plakate, dva studenta iz Vodica, donijeli Joži Pučku plakat s njegovom slikom kakav je izgledao prije devet godina, kad je ostao sam, kad je odlučio pozvati suprugu da i ona pogleda, ne bi se nikako moglo reći da je prema svojoj slici na plakatu bio ravnodušan. Osjetio je ganuće koje osjeti čovjek kad vidi da je uspio i u onome u čemu uspjeh nije očekivao. I osjetio je žal za snagom i mladošću koju je zakopao u tu crvenu zemlju ispod maslina. Je li tu bilo i ponosa? Na trenutke je i toga bilo. Na trenutke jer se morao žuriti da pročita što su Žepe i Esma oko njegove slike ispisali. Nije imao mnogo vremena, morao je do večeri na njive izvesti sve gnojivo iz gnojnice. Meteorolozi su za sutra najavili obilnu kišu, nakon koje će grunuti bura i zahladnjeti. A za volanom traktora, iako traktor ima kabinu, nije ugodno ni na kiši, ni na hladnoći, ni na vjetru. Joža je i na slici i u naravi bio lijep čovjek, u smislu poseban čovjek, različit od drugih. A ta razlika nije išla na njegovu štetu. Visoko i široko čelo nosilo je gustu, plavu kosu, potpuno ravnu, bez i jednog nabora. Ispod nadvijenih obrva, kroz
neobično uske otvore, gledale su sumnjičave plave oči. Ostalim dijelovima lica, nosom, ustima, obrazima i bradom, djelomice ih prekrivajući, dominirao je suri brk, pušten da raste onako kako su brkove puštali rasni zagorski plemići na prijelazu stoljeća. Kao plemići, Pučak je frkao krajeve brkova da sliče rogovima mlada ovna. Sam brk, bilo kakav, mogao je praviti razliku izmeñu Pučkova izgleda i izgleda drugih kandidata. Ali, kad bi na listi stranke »Put u Europu«, svi kandidati bili brkati, Pučka bi meñu brkatima činio prepoznatljivim upravo njegov brk. Iznad Pučkove slike pisalo je kojoj stranci kandidat pripada. U desnom gornjem kutu plakata nalazi se ime nosioca liste i njena mala slika. Žena lijepa lica, Esma Frčko, vrlo je slična zmiji, koja takoñer može biti lijepa ako joj je uslikana samo glava, bez tijela koje gmiže, i to dok ne paluca jezikom, od čega - od gmizanja i palucanja - malo koga ne obuzme jeza. Velikim slovima, crnom bojom, po Pučkovim je prsima bilo ispisano njegovo ime i prezime. Dvije točke, a iza njih, crvenom bojom i malo sitnijim slovima ispisano je njegovo izborno geslo: Korištenje domaćih resursa novcem stranih ulagača!
U meñuvremenu je naučio da su resursi koze, ovce, masline i višnje. Nije mu bila draga ta zamjena, ali neka i to ide niz vjetar! U slavi čovjek ne smije biti sitničav i sitnicama kvariti zadovoljstvo.
Od gnojnice na Tokmaku do maslina u Tokatu i Topraku nije bilo prečaca. S traktorom je morao izići na asfaltnu cestu, voziti nešto oko tri kilometra i onda skrenuti kolskim putom za Vodice, da bi došao do poljica. Prečacem, kad bi ona bila kolski put a ne kozja staza, ne bi prevalio ni dva kilometra. Ovako, cestom i makadamom prevaljivao je šest kilometara. Šest donde, šest
ovamo, i to je dvanaest! Gnojiva u gnojnici ima za deset prikolica. I sad računaj kilometražu! Pridodaj joj vrijeme utovara i vrijeme rasijavanja. Za sve je to dan prekratak. Zato se Joži žurilo! Od gnojnice do ceste i traktor su i prikolica odskakivali na neravnom putu punu živca kamena, koji se nije dao ukloniti, a nije ga bilo moguće ni šljunkom pokriti jer su kiše, na strmini, nosile šljunak čim bi ga kotači usitnili. Drmusalo je i pod njim i iza njega, pa je morao paziti kojom brzinom vozi i kako koči. Polako, ništa naglo! Često se osvrtao da provjeri ne prosipa li se gnojivo iz prikolice, i ne zanosi li se prikolica prilikom kočenja, što bi na strmini moglo biti opasno. I dok je gledao natrag, morao je baratati ručicama za mijenjanje brzina i ručicom za kočenje, da vidi kako promjene djeluju na kretanje i stabilnost prikolice. Sve dok, krajnjim oprezom, i traktor i prikolicu nije izvezao na cestu. A tada, dok su se kotači traktora i prikolice ravnomjerno vrtjeli, bez poskakivanja, u jednoj brzini, bez kočenja, držeći se desnog ruba ceste da ga automobili i kamioni mogu lakše pretjecati, Joža se mogao opustiti do novog skretanja na kolski put. Mogao je, kako to čobani kažu, pustiti mozak na pašu. S lijeve strane ceste, blizu kolnika, još uvijek su se nalazili stupovi telefonske linije koji više ničemu ne služe, a s desne samo betonski stupovi električnog voda. I po drvenim i po betonskim stupovima izlijepljeni su plakati na kojima je slika brkatog traktorista. Na betonskim dva pasa sa tri slike, na drvenim jedan pas sa dvije slike. Otkuda god stupove gledao, ti su pasovi plakata omogućavali da brkatom kandidatu gledaš u lice. Dobro su to smislili! Kad kod tolikih stupova slijeva i zdesna ne možeš da i hoćeš proći ovom cestom, a ne zapamtiti ime Jože Pučka i njegovo geslo o korištenju prirodnih resursa. Ako je Joža, vozeći traktor lagano po ravnu, pustio mozak na pašu, njegova je misao, pasući po tim stupovima prvinu, dotad neviñeno rosnu travu, mogla do mile volje sanjariti i u sanjarenju bludjeti.
Nije se čudio što ga pretječu automobil za automobilom, petkom je na ovoj cesti gust promet, a prikolica je natovarena i mora se voziti polaganije nego bi vozio kad u prikolici ne bi bilo tereta. Ali se čudi što svi koji ga pretječu, vozači i njihovi suputnici, prepoznaju kako je on za volanom traktora onaj s plakata na stupovima. Čudi se, iako se tomu ne bi morao čuditi! Brkova kakvi su njegovi nema mnogo. Dok u vožnji gledaju njegove slike, putnici se čude kakvi su ovo brkovi, i kakav je ovo brkajlija! Kad tog brkajliju ugledaju živa, za upravljačem traktora, iz lijevog profila, skaču od oduševljenja što su ga pronašli, što su ga vidjeli i da su, u trenutku pretjecanja, uspjeli prepoznati čovjeka koji se nalazi na listi Esme Frčko, gospoñe čija glava podsjeća na lijepu kobrinu glavu. Pa kako da Jožina misao na paši ne bi bludjela! što ti je politika! Danas te nitko ne prepoznaje, sutra će te uslikati, a prekosutra će te svi držati domaćim čeljadetom. Danas si nitko, sutra netko! Danas si govnu brat, onom iz gnojnice, a sutra se otimaju za tvoje poznanstvo. Ako ti promjena od danas do sutra ne donosi ništa, ipak nešto znači. Ako ti nešto i donese, značit će ono što je donijela. Svi koji su ga pretjecali imali su potrebu pokazati da ga prepoznaju. I to su, za onih nekoliko časaka, činili na razne načine. Jedni su mu se smiješili, mahali i pljeskali rukama kao da mu odobravaju za ono što je rekao ili učinio. I meñusobno su živahno razgovarali. I tada nasmijani, odjurili bi dalje sa svojim smijehom i bijelim zubima. Drugi su stavljali vrh kažiprsta na čelo i vrtjeli njime kao što se svrdlom vrti. Znali bi i kažiprstom u zraku napraviti upitnik. Uginjali bi ramenima kako se radi kad se nečemu čudiš, a iščuditi se ne možeš. Treći su nastupali gnjevno, prijetili stisnutim pestima, mrštili se i pljucali u njegovu pravcu, bez ispljuvka, koji bi, da ga je bilo, završio na staklu automobila s unutarnje strane. Nešto
su i dobacivali, po svoj prilici skidali mu zvijezde s neba i psovali majku. I dalje bludeći, mirio se s tim kako je! Čim si slavan, za jedne si zvijezda, a za druge izmet. Zato on u slavi ne želi živjeti dugo, samo da ovo proñe, i kraj! One prve, one što se smiješe i radosno mu domahuju, držao je pristašama Žepe Bevande i Esme Frčko. One što su kažiprstom svrdlali čelo i po zraku ispisivali upitnike, pitajući ga tako gdje mu je bila pamet kad je pristao da se udruži sa Žepom i Esmom, držao je dobrohotnim ljudima koji se brinu za njegov ugled. One koji su mu se grozili šakama i pljuvali na njega, držao je ljutim političkim protivnicima Žepe i Esme, od kojih ne možeš ništa drugo očekivati ni prije ni nakon izbora. Razvrstani u tri skupine, na one koji mu odobravaju, na one koji mu se čude što se prihvaća luda posla, i na one koji mu prijete, automobili su ga i putnici u njima pretjecali sve do mjesta na kojem je morao skrenuti s asfaltne ceste na kolski put. Prije nego doñe na taj put, morao je i traktor i prikolicu izvesti na uzdignuti i prošireni pješčani rub, a onda se, niz strminu, spustiti do puta za zaprežna kola, puta koji nikada nitko nije gradio, osim papaka, kopita, obuće i šina na kotačima zaprežnih kola. Zbog izbočine pješčanog rubnog proširenja, i zbog strmine od nje do puta, morao je naglo usporiti. Kao i do tada, kad bi skretao i usporavao, pogledao je na prikolicu, da može pratiti kako se u skretanju kreće. I što je vidio? Raspršivač je gnojiva radio punom parom. Stražnja su vrata na prikolici bila otvorena. Karoserija je prikolice bila nagnuta prema tom otvoru. Gnojivo, već pri kraju, klizilo je prema lopaticama raspršivača i one su ga izbacivale na cestu. Bože, kad mu se to dogodilo? Kad je, umjesto prave, potegnuo krivu ručicu, otvorio vrata na karoseriji i stavio raspršivač u pogon? Pogledao je desnu stranu asfaltne ceste kojom je od Tokmaka vozio i vidio da je gnojivo razasuto po čitavom vidljivom dijelu puta.
Istovremeno je ugledao i crnu limuzinu kako juri po govnima ovaca i koza brzinom kojom bi jurila i da govana na kolniku nema. A onda je ta crna limuzina, s vozačem i suputnikom, bez smanjivanja brzine, skrenula na lijevi kolotrag u namjeri da zaobiñe traktor koji po asfaltu rasijava gnojivo. Sva četiri kotača na limuzini bila su uprljana rijetkim ovčjim izmetom, koji je ušao u nabore guma i trebalo je izvjesno vrijeme vožnje da ga centrifugalna sila izbaci iz nabora. Klizanje guma u pretjecanju prisililo je vozača da šara s jednog na drugi kraj ceste, dok ga strah nije prisilio na jače kočenje. Tada se limuzina zanijela i završila u smreci na lijevoj strani kolnika. »Sreća da iz suprotnoga smjera nije netko naišao«, pomislio je Pučak, kad je vidio da iz crne limuzine izlaze vozač i njegov suputnik. Odoka je prosudio da ni na njihovu lijepom vozilu, osim ogrebotina, ne može biti veće štete i većeg kvara. Isključio je raspršivač gnojiva prije nego motor traktora. Uzeo je lopatu iz spremnika i, naslonjen na njen držak, stao do betonskog stupa na kojem su u dva pasa, jednog u razini glave a drugog metar poviše, bili nalijepljeni plakati s njegovim slikama. Vozač crne limuzine u smreci nije bio dugo besposlen. Tek što je izišao da se uvjeri je li i njegov suputnik prošao dobro kao i on, vozač se, uvjeren da mu je suputnik neozlijeñen, vratio u limuzinu, upalio motor i krenuo natraške da kola izveze na asfalt. To mu je bez ikakve muke pošlo za rukom. Dok je vozač kolima prelazio na desni kolotrag da se tu parkira i primi na prvo sjedalo svog suputnika, suputnik je krenuo prema ukipljenu traktoristu s lopatom u ruci pored betonskog stupa. - Pa, majku ti jebem, ñubretaru jedan, govno, balego, što ne paziš kuda voziš i kako voziš! Mogao sam zbog tvoje nepažnje poginuti! Tu, u govnima tvojih koza! Budalo, pizda ti materina, znaš li ti uopće što si uradio? Ne, ti to ne znaš, jer si glup kao guzice ovaca koje su te balege izbalegale. One balegaju u staji, ti na cesti! - rekao je suputnik hvatajući se rukama oko vrata. - Sto ako budem morao u bolnicu? Tko će mi platiti
ono što ću, ležeći u bolnici, izgubiti? Ti? Goni se u... - nastavljao je u nekontroliranoj srdžbi. - Zapisat ću ti broj traktora, tužit ću te. Joža Pučak nije progovorio ni riječi. Odložio je lopatu na zemlju, okrenuo se stupu i strgao s njega sva tri plakata iz pasa u razini svoje glave. Pas od tri plakata sa svojom slikom, iznad glave metar više, nije dirao. Plakate je poklopio jednog na drugog i počeo ih kidati komad po komad. I dalje je šutio i gledao suputniku vozača crne limuzine ravno u oči. - Čekaj, što to radiš! Što su ti plakati krivi! - rekao je voza čev suputnik misleći da je traktorist u njemu prepoznao Žepu Bevandu i odlučio da se za uvrede osveti na plakatima Žepine stranke »Put u Europu«. - Uh, majku mu, zar mi se i ovo moralo dogoditi? Bruka! - rekao je Bevanda kad je u brkatom traktoristu koji kida pla kate njegove stranke prepoznao Jožu Pučka, čija je slika na plakatima koje sad kida u komade. - Stani malo, Joža! Ne ljutite se! Dogodilo se! Svašta se do godi! Izgladit ćemo ovo! Ako ne izgladimo, štetit će i meni i vama! - govorio je Žepe rabeći najumiljatiji glas i izraz lica sa slike u donjem redu trećeg para, izraz ulizice. - Lako ćemo mi to izgladiti - rekao je Joža i uzeo lopatu. ðubar ću zagrnuti na hrpice i lopatom ubaciti u prikolicu. Ono što ostane, metlom ću pomesti s kolnika da netko, ne daj Bože, ne bi stradao. A vi mi se sklonite s očiju! Kakvog vas vi dim u ovom trenutku, moglo bi se dogoditi da i vas poduhva tim lopatom i ubacim u prikolicu. I ne dolazite više na moj prag! Vaši mi vicevi ne trebaju. Žepe je sjeo u kola i rekao vozaču da krene. Nakon dugog razmišljanja ispravno je procijenio da Joža Pučak neće sazvati tiskovnu konferenciju i objaviti svijetu i biračima zašto Žepu Bevandu drži ñubretom. Ipak je, zbog opreza, kad su mu liječnici rekli da neko vrijeme mora nositi ..-i JI
Schanzov ovratnik, smislio onaj štos kako to čini jer ga longeta izdvaja od ostalih kandidata. Za priču o ñubru i ñubretaru novinari nikad nisu saznali. Ne bih ni ja da mi tu zgodu o raspršivaču gnojiva nije ispričao tadašnji Žepin vozač, koji će, nakon Žepina izbora za predsjednika, postati vozač u saborskom voznom parku i biti ljut na Žepu što mu nije pomogao da dobije neko bolje plaćeno mjesto. A za vozačem mi je sve ispričala i Blanka! Ne poznajem Jožu Pučka. Sve što o njemu znam a ovdje sam to ispričao, ili sam negdje pročitao, ili sam čuo iz tuñih usta. Ali, da ga poznajem, otišao bih do njega i upitao ga je li mu žao što je svojim imenom i svojim maslinarenjem pomogao Esmi Frčko, u ovom kraju nepoznatoj ženi, da u saborske klupe doñe kao zastupnica ovoga kraja i da, na sjedalu u avionu, savjetuje Žepu Bevandu neka umirovi admirala koji je branio vodičko more, i generala koji je obranio Tokmak, Tokat i Toprak, dok je ona živjela u miru svog pariškog stana i uvečer s mužem Laponcem izlazila na šetnju kejovima uz Seinu? I bolje je da ga ne poznajem! Što da ga mučim nepotrebnim pitanjima! Politika poznaje i strmoglavije obrate kad dezerteri i kukavice, nakon dobivenih bitaka, smjenjuju pobjednike i mnogo nezgodnije nezgode nego je sijanje gnojiva po cestama ovoga trusnog svijeta.
Tri je sata. Prolazimo pokraj Vodica. Uključujem radio i hvatam neku od lokalnih postaja. Ne znam koju, ima ih više. Na putovanjima rado slušam emisije lokalaca, ako im je čujnost čista kao kod postaje koju sam pronašao. U tijeku je razgovor novinara s nekim čiji mi je glas poznat. Ne treba mi mnogo, samo nekoliko trenutaka, da razaberem kako se razgovor vodi o umirovljenju generala. Vodi ga meni nepoznati novinar. Po sadržaju pi-
tanja, koja se postavljaju iz kuta zadarskog i šibenskog prostora, to je domaći čovjek. Odgovara mu umirovljeni admiral Daslav Došo. Poznajem mu glas. Razgovoru na koji sam slučajno naišao nimalo se ne čudim. Kad bih mogao u ovom trenutku, odjednom, poslušati sve radio-postaje u Hrvatskoj, na svakoj bi, u ovakvom ili onakvom obliku, našao istu temu. Umirovljenje generala koji su se drznuli i rekli da se obezvreñuje Domovinski rat i, što nisu rekli, ali se podrazumijeva, da su dezerteri i umno prikraćeni tipovi dobili veću vrijednost od junaka i pametnih ljudi! - Čime tumačite tako munjevitu reakciju Žepe Bevande na pis mo što ste ga poslali javnosti vi i vaše kolege? Čini se da sam pred met pisma, srozavanje dostojanstva ljudi koji su vodili obrambeni rat, nije sporan, toga ima posvuda, a reakcija je bila neprimjerena ugledu glavnih vojnih zapovjednika, odluka se donosi u avionu. Mogao vas je pozvati na razgovor, iz vaših usta čuti što mu imate reći, i tek potom donijeti odluku - pitao je novinar. - Mogao je, i to bi se u normalnim prilikama moralo dogoditi. AH, po njegovu mišljenju, i ne samo njegovu, čim bi nas pozvao na razgovor, priznao bi nam pravo da se i u vojničkoj odori bavimo po litikom. Što on nije htio, i što, imajući u vidu obvezu vojnika da se politikom ne bavi, kao vrhovni zapovjednik ima pravo. I drugo, da je pristao na razgovor s nama, ne bi našu izjavu za javnost mogao pri kazati kao pokušaj državnog udara. A on baš to ovom munjevitom smjenom sugerira javnosti - eto, munjevito sam ih umirovio da spriječim državni udar. Mi smo ovakvu reakciju predviñali i prije nego smo izjavu potpisali. I da ćemo biti umirovljeni, i da će se to dogoditi munjevito, i da ćemo biti stigmatizirani kao pučisti, i da će nam Bevanda cinično dobaciti u lice: »Eto, htjeli ste se baviti politi kom i ja vam dajem ono što ste tražili.« Znali smo i svjesno smo se žrtvovali. Ratniku priliči podnijeti opravdanu žrtvu. Ne podneseš li je kad sije podnijeti trebao, postaješ veći mrtvac nego bi mrtav ikad mogao biti. Mrtvac i u svojim očima. Ako ćemo se poslužiti doskoči cama kao što se služi Žepe Bevanda, mi smo njemu s tom izjavom
došli kao »trica na keca«, kao što znaju reći igrači briškule. To je ono, znate, kad vi bacite keca od briškule, a protivnik nema lišine, sve tri su mu karte ili trice ili kečevi, pa bira najmanje zlo, baca tricu na vašeg keca. I vi od jednog bacanja uberete dvadeset ijedan punat - odgovorio je admiral Došo. - Nemojte, admirale, vi meni ni našim slušaocima objašnjavati što je »trica na keca«. Radije nam recite koja priča stoji ispod keca a koja ispod trice, i kako se dogodilo da se odjednom nañu na stolu, i da Bevanda od jednog bacanja dobije dvadeset i jedan punat? - pi tao je novinar. - Svaki od nas dvanaestorice poseban je slučaj. Želim govoriti samo o svom slučaju. A priče koje ću ispričati i dovesti u sraz čiste su kao suza i mogle bi poslužiti kao obrazac tragikomičnog dramole ta, s poukom da se život s čovjekom zna ružno našaliti. Dok je prvi predsjednik bio živ, kao zamjenik načelnika Glavnog stožera Hrvat skih oružanih snaga, ja sam na suñenju generalu Blagi Dulibu pred meñunarodnim sudom za ratne zločine u Tubingenu bio ekspertni svjedok obrane, i kao vojnik i kao znanstvenik u vojnoj i povijesnoj struci. U mom svjedočenju nema ničega što bi teretilo generala Bla gu Duliba, ni bilo čega što bi bacalo sjenu na postupke Hrvatske voj ske u legitimnoj obrani svoga naroda i svoje države. Istovremeno kad i ja, u Tubingenu je bio, tada obični grañanin, Žepe Bevanda, svojevremeno član Predsjedništva Jugoslavije, član i predsjednik hr vatske Vlade i, najzad, predsjednik Sabora. Iako on to niječe, Bevan da je, po mojim spoznajama, bio svjedok optužbe protiv generala Blage Duliba. Žepe ne govori istinu kad tvrdi da je u Tubingenu svjedočio u korist optužbe protiv Radojice Doždora, gradonačelnika Vukovara nakon njegova pada u srpske ruke. Bevanda svoje svjedo čenje pred Tiibingenskim tribunalom nije objavio, ali, prema mojim pouzdanim izvorima, on je i teretio generala Blagu Duliba i optužio hrvatsku državu da je izvršila agresiju na Bosnu. A vrijedio je pred tribunalom kao svjedok komu se može vjerovati, jer je u vrijeme te navodne agresije bio predsjednik zakonodavnog tijela države agreso ra. I sto se u meñuvremenu dogodilo? Umire prvi predsjednik, gra ñanin Žepe Bevanda postaje drugi predsjednik i mene ne nalazi više
na mjestu zamjenika, nego na mjestu načelnika Glavnog stožera. Stali smo licem u lice, kao dva kauboja na ulazu u krčmu nekog gradića na američkom Divljem zapadu, ja koji sam podupirao obranu generala Blage Duliba i on koji je optuživao i Duliba i državu čiji je predsjednik. Možete li zamisliti apsurdnije situacije? Dramatičniju i žalosniju? Moj mi je vrhovni zapovjednik postao ljuti protivnik. Neko je vrijeme oružje mirovalo, a apsurd i dramatika, to što smo nas dvojica na čelu Hrvatske vojske, postajali su sve dublji, sve neizvjesniji i sve odvratniji. On je prvi potegnuo obarač i smijenio me s mjesta načelnika Glavnog stožera. I ne samo to, učinio me nepodobnim za bilo koju funkciju, ostavio me na čekanju, za drugu priliku. Možda bi me nekamo i smjestio, da me ima pod kontrolom, da ližem sol s njegova dlana, ali, kad je general Dulib u Tubingenu osuñen na četrdeset i pet godina, a iz obrazloženja se presude vidjelo da se sudac petnaest puta pozivao na nekog zaštićenog svjedoka, pod kojim se, to vam pouzdano tvrdim, krije Žepe Bevanda, kad su se dogodile demonstracije na Zrinjevcu i nastala velika napetost u zemlji, bilo mi je jasno da ni sol s dlana neću moći lizati. Krenula je kampanja u kojoj su hrvatski generali proglašavani lažnim invalidima, nepismenim tupanima, kriminalcima i zločincima. Sam sam od tog klevetanja bio izuzet, jer me pod bilo koju od tih optužaba bilo teško podvesti. Rekao sam dosta i sa dvanaestoricom kolega potpisao onu izjavu. Znao sam, i znali smo, da bacamo »tricu na keca« i da su-u ovom bacanju - punti Bevandini. Ali se briškula nastavlja! - završio je admiral. - Može se vjerovati, admirale, da su ta oprečna svjedočenja pred meñunarodnim tribunalom uzrok Bevandinoj munjevitoj odluci o vašem umirovljenju. Naše bi, meñutim, slušaoce zanimalo je li izmeñu vas i Bevande bilo i neke osobne netrpeljivosti? - pitao je novinar. - Da vas podsjetim! Samo su jedne novine, »Slobodno Primorje«, objavile tu noticu, ali ona nije ostala nezapažena. Prenosili su zgodu očevici i oni koji su pročitali tu noticu. Na blagdan Hrvatske vojske, deveti travnja ove godine, nakon nekoliko mjeseci Žepina predsjednikovanja, dogaña se taj znakoviti incident. Napominjem, tada se znalo da je Žepe svjedočio u Tubingenu, ali se nije znalo ni
čiji je svjedok bio, ni što je tamo rekao. Pred pozornicom, na kojoj je bio Bevanda s pratnjom, bila je postrojena jedna brigada Hrvatske vojske, onako kao što je bila postrojena toga dana devedeset i prve godine. Na tom istom mjestu, na stadionu nogometnog kluba »Zagreb« u Kranjčevićevoj ulici. Kad je Bevanda došao i popeo se na govornicu, nitko, ni od vojnika ni od prisutnih grañana, nije mu zapljeskao. Ali, kad ste se vi pojavili na stadionu, i s vama general Antiša Zloselac i, Žepi osobito mrski političar, Alojz Aganović, sva četiri stroja postrojene brigade počela su pljeskati i, uz povike »Ovo su naši«, otpratili vas na svečanu tribinu. Kad je nakon toga znakovitog dočeka Žepe uzeo riječ, čuli su se povici s tribina: »Izdajica!« A kad je završio, nitko mu, osim onih oko njega, nije zapljeskao. Jeste li mu vi takav doček naštimali, i je li u redu predsjednika države i vrhovnog zapovjednika zvati izdajicom? - Pljesak upućen meni i uskraćen njemu ja nisam naštimavao. I ne znam zašto bih ga naštimavao! Prije toga pljeska možda su se razlike oko tiibingenskog svjedočenja i mogle izgladiti, bar na neko vrijeme. Nakon toga pljeska bilo je jasno da se čeka samo povod kad će me umiroviti. Od mene bi, prema tome, bilo razumnije očekivati da spriječim taj pljesak, kad bih za njega unaprijed znao, i kad bih ga mogao spriječiti. A što se tiče pitanja vezana uz taj pljesak, je li primjereno nekoga zvati izdajicom za svjedočenje u Tiibingenu, na njega nerado odgovaram. Bilo ili ne bilo u redu, jednom izgovorena riječ izgovarat će se do kraja Žepina mandata i daleko u vrijeme na kon kraja. On će je svim sredstvima osporavati, drugi će mu je svim sredstvima lijepiti. Najbolje bi bilo, i za nas i za njega, da takva riječ nije izgovorena. On ne bi imao noćne more, a mi teškoće koje će nam ovo sporenje prouzročiti - odgovorio je admiral. - Ako sam kontekst vašeg odgovora dobro razumio, vi mislite da u Bevandinu svjedočenju protiv generala Blage Duliba i protiv hr vatske države ima elemenata izdaje? - nastavio je novinar bušiti započetu rupu. - Nisam rekao ni da je ima ni da je nema. To neka drugi presu de. Samo mislim da se jednom moralo čuti pitanje je li ili nije to on/i
J..__.
izdaja. I mislim da nas to pitanje, jer je Žepe predsjednik države, vodi u ludilo. A njega u mahnitost! - reče admiral. - Mislite li da smo s njim dospjeli u patološko stanje? Mislite li da je on tako daleko dogurao? - pitao je novinar. - Kako će s nama do kraja biti, to se još ne može vidjeti, sve je na početku, ali se već sada može zapaziti da smo sve više zaokupljeni Žepom Bevandom. Objašnjavamo to zanimanjem za politička zbiva nja i ne primjećujemo da tu nema nikakve politike, da se tu radi o zaokupljenosti ličnošću jednog čovjeka. Kad nas to potpuno ispuni, oboljet ćemo, a znati nećemo da smo bolesni. Mislit ćemo da smo ko načno spoznali tko je Žepe Bevanda, i nećemo razlikovati spoznaju od kolektivnog oboljenja. Ne želim da se to dogodi, ali, budući da sam i pisac povijesnih tekstova, znam ponešto o toj vrsti oboljenja. On sam nije bolestan od jučer, od nenadane pobjede na izborima, on je odavna žrtva manije, teškog oboljenja koje je, ili nasljednog pori jekla, ili je nastalo u ranom djetinjstvu, koje, koliko znam, nije bilo sretno. Ta psihoza, čije je porijeklo unutarnje, mijenjala je sadržaje na kojima se iskazivala, ali niti je kada prestala niti će kada prestati. Ne primjećujete li vi znakove endogene psihoze, u kolokvijalnom go voru zvane manija, u njegovoj potrebi da svaki dan nekamo putuje? Na meñunarodne sajmove, na promocije knjiga, na sletove fiskulturnika, na stočne sajmove! Tamo gdje drugi državnici ne idu ili, ako su pokrovitelji, šalju nekoga da skup pozdravi u njihovo ime. Ne primjećujete li vi da on dva dana za redom ne može provesti za pisa ćim stolom u svom uredu? Da se ne može skrasiti najednom mjestu ni dok ljetuje više od koji dan? I to uz velik napor! Ne primjećujete li da on daje izjave televiziji nekoliko puta u jednom danu? O svače mu, o čemu nešto zna i o čemu ne zna ništa. Što bi to moglo biti ne go znaci manije koja ga sili na kretanje, na govor i na pokazivanje? On izjavljuje da će biti sijač ideja, koje drugi trebaju pretočiti u dje la, on izjavljuje da će biti vjetar u leña ministrima, a ne vidi da se njegove ideje ne prihvaćaju i ne vidi da njegov vjetar u leña uzrokuje kaos, a ne mirnu plovidbu. I ne primjećujete li, da navedem još jed nu manifestaciju bolesti, kako njega opsjeda jedna jedina stvar -
podjela Bosne? To da je bio razlog njegovu razilaženju s pokojnim predsjednikom! Ne vidite li to? On bi sve koji zapažaju njegovo manijakalno ponašanje poslao u Tubingen. On kopa po arhivu pokojnog predsjednika i dokumente šalje meñunarodnom sudu. On je više ubogi i jadni tiibingenski svjedok, koji moljaka sud da sudi svima koji njega ne vole, nego ponosni predsjednik jedne države. Mi smo generali napisali izjavu o obrani dostojanstva nas samih i rata u kojem smo pobijedili. Ali, kad bi to s naše strane imalo ikakva smisla, mi smo trebali ustati u obranu njegova, Bevandina dostojanstva koje je on sam banalizirao, ponizio, ostavio bez časti i pameti - rekao je admiral. - Admirale, ne mislite li da ste s psihoanalizom pretjerali, i da biste za to mogli snositi posljedice? - pita novinar. - Koje posljedice? Bevanda me je umirovio i rekao da to čini ka ko bi mi omogućio da se bavim politikom. I ja se politikom bavim! A da mi on to i nije dopustio, ja bih se njome bavio. Ja sam se borio da mogu slobodno govoriti. Pa i o maniji manijaka! O endemskoj psi hozi! - završio je admiral.
Još u vrijeme izborne promidžbe, i novinari i njegovi suparnici tražili su da Žepe javnosti obznani sadržaj svoga svjedočenja u Tubingenu. On je potvrdio da je u Tubingenu bio i svjedočio, ali nije rekao ni čiji je svjedok bio ni što je svjedočio. Nego je, u svom stilu, da ozbiljne stvari pretvara u zajebanciju, one koji su ga pitali uputio neka sami odu u Tubingen i tamo pitaju suce, tužitelje i okrivljene što je on rekao. Ti su predizborni zahtjevi bili blagi, jer je malo tko vjerovao da će taj vic-majstor, i u svakoj stvari neozbiljan čovjek, steći narodno povjerenje. Kad je, pak, usuprot općoj nevjerici prognozera na izborima, pobijedio, zahtjev da narodu kaže što je svjedočio u Tubingenu - jer da to narod u demokratskoj zemlji mora znati, kako se, ne daj Bože, na čelu države ne bi našao izdajica,
poslao je zahtjev oporbe njegovoj vlasti. On je i na te zahtjeve odmahnuo rukom kao na nevažna zanovijetanja, i ustvrdio kako je važnija demokracija koju on donosi narodu nego čačkanje po tome gdje je on što rekao. I dalje se zavitlavao slanjem u Tubingen onih koji ga pitaju što je svjedočio prije nego će na zakletvi nadbiskupu obećati da više neće biti »grijeha struktura«. Meñu mnoštvom nebuloza, rekao je i to da on nije bio svjedok ni obrane ni optužbe na suñenju generalu Blagi Dulibu, nego da je bio svjedok optužbe na suñenju Radojici Doždoru, četniku, gradonačelniku Vukovara u vrijeme srpske okupacije toga grada. To skakanje s jednog na drugi plot - najprije zavitlavanje odgovorom na pitanje je li bio svjedok; zatim priznanje da je svjedok bio, a što je tamo rekao, neka se raspita u Tubungenu koga zanima; potom savjet da je važnije uživati u demokraciji nego se pitati što je tko gdje govorio; i najzad, da nije bio svjedok na suñenju hrvatskom generalu nego četničkom gradonačelniku - bilo je u skladu s Bevandinim ponašanjem u svim drugim slučajevima kad bi se našao pritisnut neugodnim a bjelodanim činjenicama. Žepe je sigurno znao za postojanje Interneta. Vjerojatno je znao i da Tiibingenski sud na Internetu bilježi iz dana u dan sve što se na sudu radi i govori. Ali, ako je namjeravao sakriti od javnosti i u kojem je procesu svjedočio, i što je na svjedočenju rekao, može se s velikom dozom vjerojatnosti pretpostaviti da nije znao kakve mogućnosti spoznaje Internet pruža onima koji se njime znaju služiti. I to da u Tubingen odu i pitaju suce, tužitelje, obranu i optuženike što je Žepe svjedočio, a da se ne maknu ni metar od svog radnog stola. Doduše, mogao se tješiti i obmanjivati obećanjem suda da će na sve načine štititi svoga zaštićenog svjedoka, da neće otkriti njegovo ime i da njegovo svjedočenje neće unijeti na Internet. Obećanje su suci održali. Njegovo svjedočenje nije uneseno na Internet. Gdje je trebalo biti, ne piše ništa. Jedino što se
po toj praznini može znati jest broj stranica, opseg svjedočenja. Meñutim, začuñuje nemar suda da, skrivajući svjedočenje, ostavlja trag na Internetu o imenu svjedoka kojem će dati kodni broj dva, i kojeg će, kao zaštićenog svjedoka s kodnim brojem dva, u presudi generalu Blagi Dulibu petnaest puta citirati ili se, opisujući ih, pozivati na pojedine dijelove njegova svjedočenja. Upravo svjedočenje zaštićenog svjedoka broj dva poslužilo je sudu da generalu, samo zato što je zapovijedao vojskom koja je bez njegova znanja počinila zločin, izrekne onako tešku presudu. Presuda generalu unesena je na Internet i oni koji se time znaju služiti mogli su, prateći mjesta presude gdje se sud poziva na svojedočenje zaštićenog svjedoka broj dva, rekonstruirati glavne dijelove Žepina svjedočenja i, kad su ga rekonstruirali, našoj javnosti otkriti da je Bevanda lagao, doduše, po naputku suda, kad je tvrdio da nije bio svjedok optužbe generalu Blagi Dulibu, nego svjedok optužbe na suñenju četniku Radojici Doždoru. Nepoznavanje mogućnosti Interneta i namjerna ili nenamjerna omaška suda pribili su Žepu Bevandu na stup srama. Tamo gdje je lašcima oduvijek mjesto! Sada treba očekivati jednu od njegovih vratolomnih majmunarija da se izvuče iz tog neugodnog položaja. Bit će zanimljivo vidjeti na koju će tarabu Žepe skočiti da pobjegne progoniteljima.
Hakeri koji su objavili otkrića vezana uz Bevandino svjedočenje u Tubingenu, pripadaju udruzi »Čast i ugled«, a zadaća joj je braniti dostojanstvo onih koji su stvorili hrvatsku državu. Oni nas u opširnom članku što ga objavljuje »Kugla zemaljska«, koji čitam dok se vozimo od Vodica prema Pirovcu, obavještavaju da je Žepino svjedočenje trajalo tri dana u sredini ožujka, dvije go-
dine prije nego će prisegnuti za predsjednika i uz poljubac obećati nadbiskupu da kod njega neće biti »grijeha struktura«. Prije nego će pristupiti svjedočenju, održana je kratka rasprava o tajnosti svjedočenja, što ju je zatražio tužitelj generala Blage Duliba Dick Morton, koji je Žepu na sud doveo kao svog svjedoka, svjedoka optužbe. Dick Morton u svom zahtjevu da njegov svjedok tajno svjedoči, kako sam već rekao, postupa za jednog tužitelja krajnje nemarno i neodgovorno. On izrijekom kaže da se sljedeći svjedok optužbe zove Žepe Bevanda. Hakeri se pitaju je li to propust ili namjerna podvala svjedoku da se već na raspravi o tajnosti svjedočenja, koja se bilježi na Internetu, otkrije i ime tajnog svjedoka i njegov kodni broj? Ili je tu riječ o nemaru onoga tko je vodio zapisnik i učinio javnim ono što je morao zatajiti? Kako god bilo, na Internetu se može pročitati da se tajni svjedok pod kodnim brojem dva zove Žepe Bevanda. Tužitelj Dick Morton svoj zahtjev da se svjedok i svjedočenje zaštiti, sudu predočava na ovaj način: Prije nekog vremena, kao posljedica dogañanja s kojima je sud već upoznat, doznao sam da sljedeći svjedok optužbe želi svjedočiti na zatvorenom ročištu. Ured tužitelja potpuno podržava njegov zahtjev zbog razloga koje ću objasniti, i zbog razloga koje će sam svjedok objasniti, ako sud zatraži.
Hakeri se u svom iskazu novinaru drže strogo onoga što su pronašli na Internetu i ništa ne govore o nedorečenim dijelovima onoga što je Dick Morton ovdje kazao. Koji su to dogañaji što prethode njegovu zahtjevu, a sud je o njima obaviješten, i kakve su to posljedice iz tih dogañanja proizišle? Što sili njegova svjedoka da zatraži tajnost svoga svjedočenja? I da je svjedočio, i u čiju je korist svjedočio? O svemu tome se najvjerojatnije potanko govori u zapisniku svjedočenja koje traje tri dana, ali su stranice na Internetu, gdje bi taj zapisnik trebao biti, prazne.
Onima koji o svemu tome imaju spoznaje iz vlastita iskustva, ne treba pomoć hakera, ni kad bi pronašli zapisnik svjedočenja, da znaju koje su razloge Dick Morton i Zepe Bevanda naveli tražeći od suda tajnost svjedočenja i kodnu zaštitu svjedokova imena. U prethodnim razgovorima tužitelja i svjedoka, razgovorima na kojima je Bevanda pristao svjedočiti, morala se voditi riječ o razlozima Bevandina razlaza s prvim predsjednikom. Bevanda je jamačno rekao da je prvi predsjednik htio dijeliti Bosnu, a on na to nije pristao i njih su se dvojica sukobili i razišli. I to je bilo to dogañanje - podjela Bosne - i to su bile te posljedice - sukob i razlaz s prvim predsjednikom. Otkuda bi i tužitelj i sud znali da to nije istina? Da je to miris ambre koji je pokrio zadah pravih razloga zbog kojih su se njih dvojica razišli. A kako Bevanda treba svjedočiti upravo o politici prvog predsjednika prema Bosni, svjedok se boji tajnih i javnih sankcija i zato traži zaštitu imena i tajnost svjedočenja. I to bi bili oni razlozi koje će sam svjedok objasniti ako sud zatraži. Sud je to
sigurno zatražio na ročištima koja su trajala tri dana. Branitelji su se generalovi usprotivili zahtjevu tužitelja i da svjedok Bevanda tajno svjedoči i da dobije kodni broj. Njima je bilo besmisleno da čovjek koji je javno optuživao prvog predsjednika kako je htio dijeliti Bosnu, i hrvatsku državu kako je izvršila agresiju na tu susjednu zemlju, i za te izjave zaštitu nije ni tražio niti ju je trebao, sada, kada je došao pred Tiibingenski sud, svjedočiti i reći ono što je bezbroj puta javno rekao, traži da bude zaštićen tajnošću. Njegovo ime i ono što će svjedočiti! Čemu? Kad će, čim se vrati u svoju zemlju, ono što je svjedočio nastaviti ponavljati. Pa ni tada, kao ni prije, za izgovorene riječi neće snositi nikakve posljedice. Branitelji upozoravaju sud da je Žepe Bevanda nepouzdan čovjek i da njemu tajnost svjedočenja treba kako bi mogao izvoditi svoje političke trikove. U vrijeme kad su se zbiva91 n _
. .
„ ..
.„,,,...„ ......... ^........ ..._..,_,...., ..... _..__ .. .._..._..
li dogañaji o kojima on namjerava svjedočiti, Bevanda je po rangu bio drugi čovjek u državi i, ako je istina ono što on priča i što kani svjedočiti, i on za to snosi dio odgovornosti. Meñutim, on će svjedočiti tako da za sve što u sebi nosi sjeme krivnje optuži svoga suparnika, prvoga predsjednika; on će iskoristiti sud za jednu vrstu političke manipulacije; on će ga pretvoriti u instrument koji posreduje u političkim suparništvima. Drugim riječima, on će svoje svjedočenje zaštititi tajnošću, a nastavit će javno govoriti ono što je svjedočio; kad, i ako, po njegovu svjedočenju bude donesena presuda generalu Blagi Dulibu, on će se u javnosti hvaliti kako je njemu, baš njemu, pravo dao Tiibingenski sud, a javnost nikada neće saznati da je upravo njegovo svjedočenje bilo presudno u donošenju pravorijeka. Takva se manipulacija sudom u političkim obračunima izmeñu njega i prvog predsjednika ne može dopustiti. Bevanda mora javno svjedočiti ono što javno govori. Više nego tajnosti svjedoka i svjedočenja branitelji su se suprotstavili laži koja bi trebala biti plasirana u javnost, da Žepe Bevanda nije svjedočio kao svjedok optužbe u procesu generalu Blagi Dulibu, nego u procesu vukovarskom gradonačelniku u vrijeme srpske okupacije Radojici Doždoru. Naime, sud je, odlučujući se za dan Bevandina svjedočenja, izabrao onaj koji je bliži danu suñenja gradonačelniku Doždoru nego danu suñenja generalu Dulibu. Tako će se, mislio je sud, u javnosti steći dojam, za Žepu povoljan, da on svjedoči u procesu četniku, a ne hrvatskom generalu. Uz to, sud ovlašćuje Žepu Bevandu da i sam izjavi kako sa suñenjem Blagi Dulibu njegov odlazak u Tubingen nema nikakve veze. Na takvo ponašanje suda branitelj Pinky Fulham uložio je oštar protest. Činjenica jest da će Žepe Bevanda, čim se iz Tubingena vrati u svoju zemlju, a možda i prije toga, imati razgovor s novinarima. On je medijska ličnost i on bez oslonca na medije ne bi mnogo značio. Prvo što će ga novinari pitati bit će je li on svjedočio u slučaju hrvatskog generala. On će, jer mu je to sud tajnošću suñenja i namještaljkom u čijem procesu svjedoči omogućio, reći: »Ne, nemam ja s
generalom veze! Bio sam u Tiibingenu svjedočiti, i to kao svjedok optužbe, protiv srpskog gradonačelnika Vukovara...« Zabrinut nad ovom, potpuno izvjesnom mogućnošću, pitam sebe i vas smije li ijedan sud sudjelovati u ovakvim prevaranta i obmanama? - rekao
je branitelj generala Blage Duliba Pinky Fulham. Sud nije uvažio prigovore generalovih branitelja, a uvažio je sve što je tražio tužitelj Dick Morton. I zaogrnuo je tajnošću ime svjedoka dajući mu kodni broj, i učinio je na Internetu nedostupnim sadržaj njegova svjedočenja i dopustio mu da javnosti laže kako nije bio svjedok optužbe u procesu hrvatskom generalu, nego u procesu vukovarskom četniku. Sad, kad su hakeri udruge »Čast i ugled« razotkrili laži suda i svjedoka, a treba očekivati da će pronaći negdje i pun tekst svjedočenja, Žepe će bjesnjeti na one u Tiibingenu. Do vraga, zar oni tako štite zaštićene! Tiho, grizući usne da nešto ne izgovori! Mnogo zanimljivije nego što je njegova tiha patnja zbog loše zaštite, bit će vidjeti kako će se Žepe ponijeti nakon hakerskih otkrića. Da mu je sud dopustio lagati i da se on tim dopuštenjem umješno koristio! Bojim se da se neće imati što vidjeti. Sve je već viñeno! Bit će kao što je bilo u svim slučajevima kad je lagao. S jedne će tarabe skočiti na drugu, a pri tom će oko sebe raspršiti toliko ambre da će svi zadasi iz njegovih usta i sva isparenja iz para na njegovoj koži zamirisati njegovom demokracijom i cvjetnom stazom koja, kao u neko novo proštenište, sagrañeno blizu bogatih nalazišta ambre i mošusa, vodi do podnožja kipa Žepe Bevande, predsjednika stranke »Put u Europu«. Bit će to onaj miris što ga jedan mali ministar zove teškim ali slatkim. Taj majušni ministar ne zna, kao što ne zna ni Žepe, što je oksimoron, pa misli da je spajanje gorčine i slasti u jednakim količinama samo veći stupanj slatkoće. I pod mirisom ambre smrad ostaje smrad, a gorčina pomiješana sa sladorom u omjeru kad slast ne preteže, daje takvu mješavinu okusa od koje se i čovjeku zdrava želuca povraća. Kako i ne bi! Odvratnija je od laži Tiibingenskog suda! 91?
Tužilac Dick Morton, odmah nakon sučeve odluke, na kraju ročišta posvećena zaštiti svjedoka, ganut naklonošću suca Garadija i dvojice njegovih kolega, da bi kazao sucu kako je donio mudru odluku, svoga svjedoka predstavlja kao izuzetnu osobu kakvu do sada sud pred sobom nije imao, pa s velikom vjerojatnošću može očekivati i svjedočenje kakvo do sada nije imao. Svjedočenje kakvo, pretpostavlja Dick Morton, časni sud već dulje vrijeme očekuje. Žepe Bevanda nije bilo kakav svjedok, rekao je Dick Morton sucu Garadiju. Taj je čovjek obnašao nekoliko visokih dužnosti, medu kojima je bila i dužnost predsjednika izvršne i zakonodavne vlasti. Sve u trajanju od šest godina. I to baš u godinama kad su trajali sukobi u Bosni. A uz to je bio i prisan s prvim predsjednikom. Štoviše, kaže moj svjedok i mnogi drugi, njegov intimus.
Tom tužiteljevom pohvalom svoga svjedoka i njegovom preporukom, o čemu suci moraju voditi računa, završava ročište o tajnosti svjedoka i njegova svjedočenja. To ročište zlata vrijedi. Jer nije bilo ključ koji zaključava škrinju s tajnom o zaštićenom svjedoku broj dva, nego ključ koji otključava škrinju s tajnom. Da taj ključ nije pronañen, danas ne bismo znali kako se Bevanda koristio od suda dobivenom uputom da se u svojoj zemlji predstavlja kao svjedok optužbe protiv Radojice Doždora, i da niječe bilo kakvu vezu s procesom protiv Blage Duliba. Kao što se očekivalo, čim se iz Tubingena vratio u zemlju, Žepe je razglasio da on s generalom Dulibom nema ništa, da je on, kao pravi patriot, svjedočio protiv Radojice Doždora. Uskoro, kad je Doždor izvršio samoubojstvo u tubingenskom zatvoru, on je to samoubojstvo pripisao učinku svoga svjedočenja. Doždor se uspješno branio dok Bevanda nije došao u Tubingen. Kad je kukavac pročitao Bevandino svjedočenje i vidio što mu je ovaj sve stavio na dušu, pritisnut dokazima, Doždor je samu sebi presudio. To je moć istine, tako treba
svjedočiti - da optuženi pročitaju svjedočenje protiv sebe i sami sebi presude. Da ključa, dobivena iz hakerskog otkrića, nemamo u rukama, danas, kad imamo objavljenu presudu generalu Dulibu, ne bismo mogli znati kolik je prilog Bevandina svjedočenja toj i takvoj presudi. Srećom pa taj ključ imamo! Čitamo li presudu generalu Blagi Dulibu od početka do kraja, naći ćemo zaštićenog svjedoka pod kodnim brojem dva, kad njegovo svjedočenje potkrepljuje stavove suda, na petnaest mjesta. Naći ćemo i opsežne izvatke iz tog svjedočenja. Ako pokušamo procijeniti koliko Bevandino svjedočenje sudjeluje u presudi i visini kazne dosuñene generalu, lako ćemo zaključiti da je Blago Dulib, koji zločin u selu Kudumlićima nije ni zapovjedio ni izvršio, osuñen na visoku kaznu najvećim dijelom na osnovi iskaza zaštićenog svjedoka broj dva. Svjedok je broj dva više od ijednog svjedoka odgovornost za zločine u selu Kudumlićima svalio na zapovjedni lanac koji počinje od prvog predsjednika i završava na generalu Blagi Dulibu. Iz odlomaka Žepina svjedočenja stječe se dojam da on nije svjedočio u procesu generalu za ratne zločine, nego u procesu protiv hrvatske države i protiv njena predsjednika. Zato se nameće pitanje je li Žepe u Tiibingenu bio na sudu i pred sucima, ili je on u Tiibingenu bio na psihijatrijskom kauču nekog vrsnog psihijatra koji se specijalizirao u liječenju oboljelih političara, oboljelih od manije, od endemske psihoze kojoj još nitko nije našao lijeka, pa ni on, specijalist za manije. A time se i dalje bavi, jer i takve ljude netko mora liječiti. Pogotovo ako liječenje netko plaća. Žepe je na svoj, više prizeman nego stručan način, svjedočio kako je Hrvatska u Bosni slanjem svoje vojske izravno intervenirala. Da to potkrijepi, priča kako su se neki vojnici i časnici Hrvatske vojske usprotivili odlasku u Bosnu. Odbili su biti agresor i za taj su neposluh smijenjeni sa svojih položaja. A oni koji su pristali otići u Bosnu, skinuli su s odora ozna-
ke Hrvatske vojske i stavili na sebe oznake vojske bosanskih Hrvata. Bila je to prikrivena agresija! Valjda zato što se u tom trenutku sladostrasnog osvećivanja prvom predsjeniku, sjetio da bi i on, kao predsjednik zakonodavnog tijela, drugi čovjek u državi, mogao biti odgovoran za agresiju na tu jadnu zemlju, Žepe dodaje da je taj odlazak vojske u Bosnu bio nelegalan, jer o slanju vojske u susjednu zemlju Sabor nikad nije odlučivao. Time je htio reći da on o slanju vojske nije odlučivao, a prvog predsjednika predstaviti kao beskrupuloznog osvajača tuñe zemlje. Obrana je generala Duliba, koliko za može vidjeti iz obrazloženja presude, pokušala, na osnovi dokumenata o sporazumima izmeñu hrvatske i bošnjačke vlasti - a bila su tri, jedan širi od drugoga - i na osnovi svjedočenja svjedoka eksperata, dokazati da Bevanda činjenice iskrivljuje i pojednostavnjuje do banalnosti kad tvrdi da se tu radilo o meñunarodnom sukobu. Ali se iz obrazloženja presude vidi i to da u tome nisu uspjeli. Unutarnji sukob Hrvata i Bošnjaka sud je proglasio, na osnovi Žepina svjedočenja, meñunarodnim sukobom. Obrana se generala Blage Duliba, kako se iz obrazloženja presude može vidjeti, još u dva slučaja uvjerila da je lakše lagati nego osporiti lažljivčeve laži. Površan u svemu, loš učenik i loš student, bez temeljite upućenosti u bilo koju znanost, a u političku misao hrvatskog nacionalizma posebice, on će, u prvom slučaju, tubingenskim sucima reći da je Hrvatska oduvijek željela sa Srbijom podijeliti Bosnu. Sucima je to bilo drago čuti, jer se podudaralo s njihovim načelnim mišljenjem da su svi nacionalizmi isti. To nasljeñe hrvatske političke misli prešlo je, po Žepinu mišljenju, na prvog predsjednika, i on je sa Srbima htio podijeliti Bosnu na sastanku u Karañorñevu, koji je održan trideseti ožujka tisuću devet stotina devedeset i prve godine. Bevanda navodi riječi prvog predsjednika iz tih dana, kada, usput kazano, on predsjednik i nije bio, jer ni države kojoj
bi bio predsjednik nije bilo, da će se Bosna teško održati i da će onda Hrvatska uzeti svoje, Cazin, Kladušu i Bihać.
Na tom su sastanku u Karañorñevu - što je, po Žepinu mišljenju, bilo nedopustivo, korištene i zemljopisne karte kako bi se lakše došlo do sporazuma o podjeli. Branitelji su se generala Duliba ovoj podjeli Bosne na samu početku ratnog sukoba suprotstavili golom logikom. Ima li netko tko će povjerovati kako je prvi predsjednik mogao dijeliti Bosnu sa Srbima u vrijeme kad su, vojno nadmoćni Srbi, imali namjeru uzeti čitavu Bosnu i više od polovice Hrvatske? Pokazalo se da takvih ima. Suci Tubingenskog suda. Oni su i ovaj put povjerovali Bevandi, a čuñenje branitelja bacili u koš. Nekad se govorilo: Tko laže, blatom se maže. Danas se to kaže drukčije: Tko laže, ambrom se maže. Ovdje je ambra osuda svakog humanog nacionalizma kad se usudi iskopčati iz nadnacionalnog državnog sustava i utemeljiti svoju državu. To je prilagodljivi Žepe Bevanda namirisao, pa se od čovjeka koji ruši složenu državu, što je uz pomoć Danka Nića opisao u knjizi Kako sam je srušio, pretvorio u tužitelja tvorca hrvatske nacionalne države. Drugi slučaj, na kojem su Dulibovi branitelji vidjeli da je lakše lagati nego laž osporiti, dao bi se, kad bi se o njemu pisao poseban članak, podvesti pod naslov: Tko je mlad lagao, ne vjeruj mu ni kad ostari! E, kad bi tiibingenski suci znali koliko je laži Bevanda proizveo u svojoj mladosti! Svi su političari i časnici, po Bevandinu svjedočenju, pred prvim predsjednikom bili lutke. On je držao sve konce u rukama, i on je diktirao njihove postupke i bio gospodar njihovih sudbina. O samostalnosti političara i časnika iz redova Hrvata u Bosni nema potrebe govoriti. Oni su svako malo morali dolaziti u Predsjedničke dvore na Nikolcu po upute što imaju činiti. Tko ne bi bio poslušan, prvi mu je predsjednik uskraćivao povjerenje, a zatim bi rezao konce koji su ga s
neposlušnim lutkom povezivali. Prepuštao bi ga samu sebi, neka se snañe ili neka propadne! Takva je bila i Bevandina sudbina. On se usprotivio podjeli Bosne i miješanju u poslove susjedne države. I bio je odstranjen. U najrazličitijim oblicima, što se i po odlomcima njegova svjedočenja u presudi generalu Dulibu vidi, on tu tvrdnju ponavlja toliko da se ona pretvara u refren njegove pjesme pred tubingenskim tribunalom. Najvjerojatnije stoga što je u toj tvrdnji namirisao ambru. No, istovremeno, taj će se intenzivni miris ambre pretvoriti u predmet njegove endemske psihoze, njegove neizlječive manije. Uz njega, svjedoči Bevanda, bilo je i drugih koji su na isti način stradali. Jedan, nakon Žepe najpoznatiji stradalnik za cjelovitu Bosnu, bio je Ranko Kljucalo, predsjednik bosanskog ogranka stranke prvog predsjednika. On je smijenjen jer se borio za jedinstvenu Bosnu, svjedoči Bevanda. Na njegovo je mjesto bio postavljen Luka Kokan. A taj je, prije nego bi donio odluku važnu za Bosnu i Hercegovinu, dolazio po mišljenje i blagoslov prvog predsjednika. Sam ili sa svim svojim suradnicima!
Ono što Bevanda ne svjedoči - a to svi pamtimo - ono što skriva i pred sucima i pred neupućenom javnošću, jest podatak da je na tom burnom sastanku, kad se smjenjivao Kljucalo a ustoličavao Kokan - kad su uklanjali branitelja q'elovite Bosne, a na njegovo mjesto dovodili razgrañivača Bosne - Žepe Bevanda bio izaslanik prvog predsjednika, koji je tu smjenu trebao obaviti kao nedodirljivi sudac, i koji je to, uz nekoliko bezobraznih viceva, savjesno obavio i od prvog predsjednika, za obavljeni posao, bio pohvaljen. Završavam čitanje članka u »Kugli zemaljskoj« o tome što su marljivi kompjutoraši pročitali na Internetu. Odlažem tjednik na koljena i nastavljam, mjesto u tekst, kroz vjetrobransko staklo gledati krajolik kojim prolazi cesta. Nalazimo se u dolini na prilazima Pirovcu, koja se, kad cesta krene usponom,
pretvara u uzak zaljev. Na samu vrhu toga zaljeva nalazi se izvor, najvjerojatnije vode iz Vranskog jezera. Nad izvorom je neki mještanin sagradio kapelicu. Pred njom je obzidano jezerce koje i čovjeku i živini može poslužiti za pojilo. - Hvaljen Isus, vodo hladna! S tobom Isus i Marija bili vazda! - pozdravljam vodu kako me je majka učila. Da od sebe odbaciš silu vraga paklenog koji se zadržava uz lokve i izvorske vode, govorila mi je.
U sjećanju mi živi zgoda iz vremena o kojima je Žepe svjedočio na Tubingenskom sudu. Vremena kad su Srbi, da bi probili koridor kroz bosanski dio Posavine i povezali Srbiju s osvojenim dijelovima Hrvatske, velikom vojskom i velikim brojem oklopnih vozila osvajali grad za gradom. Derventu, Modricu, Gradačac, Slavonski Brod! Vremena kad je obrana tog područja bila u rasulu, vremena kad neki hrvatski vojnici, kako je Bevanda svjedočio, odbijaju ići u taj pakao koji su Srbi napadali iz dva pravca, iz Srbije i s okupiranog hrvatskog teritorija. I pod nazivom koridor, dotad nečuvenim imenom za Posavinu, pretvorili u svoju sudbinu! Probiti ga i preživjeti, ne probiti ga i biti satrven! Nije istina ono što je Žepe svjedočio da su hrvatski vojnici odbijali poslušnost jer su ih slali da ratuju u susjednoj državi ni, još gore, da osvajaju područja te države, jer oni borbe u Posavini nisu doživljavali kao prelazak u drugu državu i jer oni ništa nisu osvajali. Ni mogli, ni imali potrebu, ni smjeli! Kao i svoje domove u Hrvatskoj, oni su i u Posavini branili domove Hrvata, svoje domove, a ako su bili iz drugih hrvatskih krajeva, ako nisu bili Posavljaci, dolazili su na teritorij druge države po žarkoj želji, po volji vlasti bosanske države. Kad su pak odbijali ići u Posavinu, odbijali su tamo ići jer nitko u pakao, bez šanse da preživi i pobijedi, ne ide rado. 918
Njihovo se odbijanje može tumačiti i kao osobni kukavičluk, na koji svaki čovjek ima pravo, i kao čin dobrovoljačke vojske koja ne zna što je stega i subordinacija, koja ratuje srcem i slobodnom voljom. Ali, da se njihov neposluh tumači kao čin usuglašen s meñunarodnim pravom, koje drži zločinom prelazak svoje vojske na zemljište susjedne države, može smatrati samo okoštali pravnički um ili čovjek s bolešću endemske psihoze, kojem se i nelogičnosti, ako se kroz njih iskazuje njegova bolest, čine logičnima. Ne pamtim zašto me te večeri k sebi zvao. U teškim vremenima, kad je briga toliko da je opušten razgovor o brigama najveća razbibriga, možda me zvao samo na razgovor za čas kratiti.
Ja s njim zajedno od početka briga brigu ne brinem. Ja sam mu se približio kasno, kad sam mu, rukujući se prvi put s njim, mogao reći: - Čestitam vam na dvjema stvarima: što ste stvorili samo stalnu hrvatsku državu i što ste pobijedili u ratu! A on meni odgovorio: - Nije malo! I ja potvrdio: - Doista, nije! Dakle, tek sam mu se u trećoj povijesnoj godini približio. A do tada brige smo brinuli svaki na svojoj strani i svaki o onom što je najbolje znao. U nekom je razgovoru rekao da brige brinemo toliko slično da se neupućenu može činiti kako se svaki dan dogovaramo o brinjenju briga. A istina je da se i ne poznajemo! No, već u prvom razgovoru sam mu rekao da je njegova izjava u velikom dijelu točna, ali u jednoj važnoj stvari nije. - Ja sam odavno raskrstio sa zabludama hrvatske poli tičke misli da Hrvatska ne može postojati ako sebi ne pripoji cijelu Bosnu ili njezine dijelove, da su muslimani cvijeće hrvat-
skog naroda i da bi Hrvatska bila usrećena, jer bi na tom mjestu odebljala, kad bi joj bio pripojen Bihać i Cazin. Za mene je Bosna država, država i dijela hrvatskog naroda, muslimani su Bošnjaci, a Bihać i Cazin neka pripadaju komu su i do sada pripadali - rekao sam pri na tom prvom susretu. - Naravno, pročitao sam što ste o tomu pisali - odgovorio mi je i ostao zamišljen. - Vi o toj stvari znate više od mene nastavio je, završio i nasmijao se. Bio je škrt u priznavanju svojih previda i u priznavanju da je netko imao pravo u vrijeme kad on tako nije mislio. Čini mi se da se ni u ovoj prilici nije radilo o to dvoje. Ni o priznanju da je napravio previd, ni o priznanju da sam ispravnije od njega mislio. Činilo mi se da je i on, u trenutku kad sam ga upoznao, raskrstio sa zabludama hrvatske političke misli, zabludama koje su ga skupo koštale i kao povjesničara, jer je vjerovao himerama, i kao državnika, jer je udario šakom o stijenu. Ali, kad se čovjek razočara u naslijeñenu misao u koju je dugo vjerovao i po njoj se ponašao, on, ako nije prevrtljivac, tu misao u cijelosti nikada ne odbacuje, on traži njenu preinaku kako bi je uskladio sa stvarnošću. Danas mi se čini da ga je razlika meñu nama u godinama kad se nismo družili, nakon stresova, iznenañenja i nesporazuma koje je imao slijedeći naslijeñenu političku misao, i približila meni. I čini mi se da je u razgovoru sa mnom tražio izlaz iz zamršenog bosanskog labirinta, koji nitko živ ni kod nas ni u svijetu ne razumije, i koji nas, kako je govorio, ne budemo li mudri kao lisice, može uvaliti u propast. I vratiti tamo gdje smo bili! I čini mi se da bi najvolio da toga jada zvanog Bosna nema na leñima. Ali, što možeš, mora se opstati i kad ga ima! Već sam rekao, ne pamtim zašto me zvao one večeri kad su Srbi vodili teške bitke za probijanje svog koridora. Ali pamtim dvije stvari kojih smo se u razgovoru dotakli: časnika jugoslavenske vojske koji su prešli na hrvatsku stranu, i bor-
bene spremnosti hrvatskih vojnika. I sjećam se jednog dogañaja: te su noći Srbi osvojili Bosanski Brod. - Tko je od Hrvata išao u jugoslavenske oficire? Odličan učenik samo ako je bio jako siromašan i nije se nigdje drugdje mogao školovati. A i taj bi pobjegao prvom prilikom. Išli su osrednji učenici, koji druge škole, da su na njih pošli, ne bi ni završili. Prilikom unapreñenja u jugoslavenskoj vojsci poštovalo se načelo nacionalne ravnomjernosti, od bojnika na više. I što si dobio? Da bojnici, pukovnici i generali postaju oni koji ni u jednoj normalnoj vojsci dalje od satnika ne bi mogli napredovati. Javi ti se! Gledaš čin! Visok! Misliš da nešto zna! A kad mu povjeriš zadatak, vidiš da ne zna ništa. Kažem vam, nisu svi isti, ali je takvih velik broj - govori mi. Mislim da mi govori nekim povodom, ali mi o povodu ne govori, niti ga ja za povod pitam. Pričam mu kakve sam neugodnosti doživio kao ravnatelj kad mi je jednom došao neki general sa zadatkom da privoli učenike Hrvate da, nakon završene gimnazije, upišu vojnu akademiju. Rekao sam generalu da bi se mnogi učenici tom pozivu odazvali kad bi nakon završetka akademije, kao oficiri, službovali u hrvatskim gradovima. General se začudio što mu to pričam, i ja sam mu, da odagnam nevjericu u ono što sam rekao, ponudio neka ode meñu kandidate i neka ih baš to pita. On je otišao, upitao ih je li to tako, a oni su mu odgovorili da je onako kako je njihov ravnatelj rekao. General je bio rodom iz Vodica, pripadnik partizanske generacije, i nije mu išlo u glavu da učenici, ako ih netko nije nagovorio, ne bi željeli biti oficiri u, primjerice, Negotinu, Novom Pazaru i Staroj Pazovi. Zaključio je da su, ili nagovoreni, ili krivo odgojeni, i dao je svoj skromni doprinos da ravnatelj gimnazije do nekoliko mjeseci, nakon njegove animacije za upis u vojne akademije, završi kao hrvatski nacionalist. U jugoslavenskoj državi biće na nižem stupnju razvoja, otprilike tamo gdje se u životinjskom svijetu nalaze puževi i školjke.
- A naši vojnici! - rekao je zazivajući pomoć kao što je za ziva bogomoljka pred svečevom slikom. - Muko moja! - do dao je, uhvatio se dlanovima za glavu i zašutio. Trebalo mu je malo vremena da se oslobodi emocija. - Misle da se srcem ra tuje. I kad bi to tako bilo, oni srčanosti imaju napretek. Malo znaju, a na učenje ih je teško privoljeti. Ide, ali ide polako! Ne mam ih snage slati tamo gdje se samo umijećem ratovanja do biva bitka - završio je jer mu je tajnica javila da ga zove bo sanski predsjednik, već treći put otkako je sa mnom. Ispričava se, ali nas je morala prekinuti. Kad je on pristao na razgovor s bosanskim predsjednikom, ja sam ustao i otišao u drugu prostoriju, k tajnici, kako bih ga ostavio samog. - Ružno! U Posavini je ružno! Naši se povlače iz Bosan skog Broda, prelaze mostom preko Save. Ovaj što zove traži da ih zaustavimo i da pošaljemo pojačanje. Ajme, majko moja, kako nam je! A kako je tek predsjedniku? - kaže tajnica kod koje sam cijenio pamet, dobrotu i spremnost na patnju. - Što da mu pošaljem? Koga da mu pošaljem? Ni oružja ni vojske! A on misli da mi možemo, samo kad bismo htjeli rekao mi je kad sam se vratio od tajnice, a on završio razgovor s bosanskim predsjednikom i još s nekim. S kim? To sam doznao danima, mjesecima kasnije. Te je noći zapovjedio da se pod svaku cijenu nabavi protuoklopno oružje. Najbolje »stingere« i »faggote«! Devet tisuća maraka po komadu! I pošalju u Odžak i Orašje, u tom trenutku jedine obranjene gradove uz srpski »koridor života«. Europske su zemlje zabranile prodaju oružja na području zahvaćenu ratom. Na taj su način dali mogućnost onomu koji je prije sukoba imao oružje da dotuče onoga koji ga nije imao. A taj što oružje nije imao, a imao je želju da se brani, morao je oružje kupiti kod krijumčara za »keš lovu« po dvostrukoj i trostrukoj cijeni. 222
Te je noći ministar financija dobio nalog da odnekud nabavi tu »keš lovu« za »stingere« i »faggote« koji će obraniti Odžak i Orašje. U bankama toga novca nije bilo. Zato je zapovjedio da policija posjeti, kod kuće, sve poznate švercere devizama i od njih, na silu, ako milom ne ide, otkupi svu zatečenu stranu valutu. I skupili su nešto više od dva milijuna maraka. Te su švercerske marke obranile, uz srčanost branitelja, ta dva posavska grada. Oni su kroz sve ratne godine bili izvor strahova onima koji su prolazili kroz »koridor života«. Kako se, pored razgovora o zapovjednom kadru naše vojske i srčanosti naših vojnika, pored vapaja bosanskog predsjednika da mu se pošalje pomoć, i pored skupljanja novca za nabavu »stingera« i »faggota«, bijednim doima tubingensko svjedočenje Žepe Bevande, u kojem je optužio i hrvatsku državu i hrvatskog predsjednika da su samo deklarativno priznavali teritorijalni integritet susjedne zemlje, dok su, uistinu, težili teritorijalnom proširenju svoje države na štetu svoga susjeda. O čemu se tu radi, govori grafit na zabatu kuće koja mi se nalazi u vidokrugu: Isus je imao Judu, mi imamo Žepu Bevandu.
Opet sam na lektiri iz »Kugle zemaljske«, na bizarnoj vijesti da je Žepe Bevanda, ne zna se u kojem svojstvu, uz još dva promotora, promovirao knjigu slovenskog političara Metoda Račiča, koja, pod naslovom Zablude, govori o politici bosanskih Hrvata. U stvari, Račič u knjizi prepričava svoje svjedočenje na Tubingenskom sudu, gdje je svjedočio u ulozi svjedoka eksperta za balkansku povijest i politiku. Metod je sin Milana Račiča, šefa slovenske komunističke policije, u vrijeme kad su komunisti, ne samo slovenski, i ne najviše slovenski, tijelima hrvatskih vojnika, koji su pokušali pobjeći pred partizanskom vojskom na europski Zapad, i to im nije uspjelo, punili tenkovske
jarke, jezera i jame napuštenih ugljenokopa. Čini se da je Metod sklonosti rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja naslijedio od svog oca, i čini se da je, uz tu sklonost, naslijedio i njegov stav da pod odstrel stavlja i sav onaj nacionalistički šljam koji odstupa od načina kako su nekada komunisti, a sad globalisti, najčešće isti ljudi, rješavali nacionalno pitanje. Kao nasljedno usmjereni ekspert te vrste, Metod se odazvao pozivu da svjedoči pred Tubingenskim sudom o tome što se to tamo, do vraga, na tom brdovitom balkanu dogodilo. Čini se da ga nije morila savjest što nastavlja raditi ono što mu je i otac radio. On misli da ono što on radi nije ni približno ono što se radilo u blizini tenkovskih jaraka, jezera i jama napuštenih ugljenokopa. I ima pravo, slično jest, ali isto nije. Znak civilizacijskog napretka. Iz bilješke se ne vidi koji su to razlozi naveli Žepu da se sroza tako nisko i doñe promovirati knjižuljak nastao po stenogramu svjedočenja na sudu. Bit će da je razlog u srodnosti duša autora i njegova promotora. Obojica su svjedoci pred Tubingenskim sudom, makar i različiti svjedoci. Jedan svjedok ekspert, a drugi svjedok optužbe protiv generala Blage Duliba. Možda je ta razlika i potaknula Žepu da se na predstavljanju knjige nañe uz bok čovjeka čije svjedočenje nije istovjetno njegovu. Kako god bilo, predmet o kojem knjiga govori, zablude bosanskih Hrvata, predmet je kroz koji se iskazuje Žepina manija, njegova bolest, njegova endogena psihoza. Gdje god se taj predmet pojavio, i u kakvom se god obliku pojavio, on Bevandu privlači kao magnet željezo. Prema bilješci u »Kugli zemaljskoj«, on je, zaobilazeći knjigu, koju vjerovatno nije ni pročitao, na promociji te knjige govorio jezikom svoje bolesti: U zabludi su oni koji misle da se pozicija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini može popraviti tako da se podržava čerupanje bosanske kokoši. Tako da Srbi dobiju batak i karabatak, Bošnjaci bijelo meso s prsa a Hrvati krilce, vrat i kljun, kojim će kljucati kune i marke iz proračuna hrvatske države. Nema 224
..
više zobanja iz tuñe kese! Svi u Europu pa tamo zobljite! Tamo kljucaj, ako ti daju!
Na pitanje generala saniteta u Hrvatskoj vojsci Ivše Gagića drži li razumnim rasistički odnos, iskazan u priči o čerupanju kokoši i drugim vicevima prema svojim sunarodnjacima u drugoj zemlji, Bevanda je odgovorio: Pa-pa, doktore! Vidimo se u Europi!
To je izazvalo smijeh i buran pljesak pratnje koja je Bevandu dopratila na promociju Zabluda. Osobito je bio razdragan Ilija Dudlaš, Žepin savjetnik za kulturu. Taj čovjek do svoje sedamdesete godine, koliko ih danas ima, kulturi ništa nije pridonio. A hoće li pridonijeti od sedamdesete do kraja života, treba poživjeti koliko i on, pa vidjeti. Ne zna se gdje je Bevanda našao tog Iliju Dudlaša i imenovao ga za svoga savjetnika o kulturnim pitanjima. Na tržnici starina, na nekom od stranačkih zborovanja ili ga je našao u nekom listu na stranicama koje uredništvo namjenjuje dopisima čitalaca? Jer, kažu, tamo ga se moglo naći! Ali zna se da je Ilija Dudlaš dugi niz godina, u vrijeme komunističke vladavine, slan u inozemstvo kao nastavnik likovnog odgoja koji je trebao raditi u dopunskoj nastavi djece naših iseljenika i, kao prisegnuti agent tajne policije, cinkariti hrvatske nacionaliste jugoslavenskoj policiji. Jesu li ga članstvo u tajnoj policiji, cinkarenje i informativni razgovori, kao što to čini svaka srodnost duša i sudbina, vezali uz Bevandu? Lako je pretpostaviti da jesu, ali je to teško dokazati. Kao što se teško dokazuje svako srodstvo duša! Jedini je pouzdan podatak da je Bevanda, dok je svjedočio u Tiibingenu stanovao u stanu Ilije Dudlaša. Jesu li se i prije Tiibingena upoznali ili tek tu, to se za sada ne zna. Od Dudlaševih istupa u javnosti, otkako je Žepin savjetnik, ostalo je dobro zapamćeno njegovo nezadovoljstvo postupkom Gizele Mrčele, urednice informativnog programa na televiziji. Po Dudlaševu mišljenju, nije bilo dovoljno lijepim
voditeljicama samo skinuti križeve s vrata, nego ih je trebalo skinuti s malih ekrana i otjerati zajedno s križevima. Jer, one su u vrijeme Domovinskog rata, čitajući vijesti i komentare, širile govor mržnje. Danas njihova lijepa lica, i bez raspela na prsima, bude u Iliji Dudlašu neugodne asocijacije. Kao njegov šef u pozdravu Pa-pa, vidimo se u Europi, tako je i Ilija Dudlaš u »govoru mržnje«, za koji je čuo dok je po Njemačkoj otkucavao svoje kolege nastavnike u dopunskim školama, našao ambru kojom će dobro namirisan" i svoju mržnju na lijepe voditeljice i svoj nikakav prilog kulturi naroda, čijem je predsjedniku savjetnik u kulturnim poslovima. Ako Ilija Dudlaš sada, nakon sedamdesete, kad je postao savjetnik za kulturu, dade ikakav prilog kulturi, onda će to biti slika glave na televizijskom ekranu, uvijek u pozadini glave Žepe Bevande. Bit će to slika glave bez kose, bez obrva, jajolika oblika, slika statista u filmu strave i užasa, koja, i bez izgovorene riječi, najzornije utjelovljuje mržnju. I njen govor i njenu šutnju! Najviše stoga što je zapazio da ga televizija slika, Dudlaš je frenetično pljeskao Žepinu pozdravu i Žepinoj očerupanoj kokoši. To se lijepo vidi na slici s promocije Zabluda. Još jedna bilješka koju čitam u »Kugli zemaljskoj« - budući da je od promocije knjige Metoda Račića prošlo desetak dana, pa je za osvrte na čerupanje kokoši bilo vremena, donosi reakcije dvojice bosanskih Hrvata. Ivan Muselim, profesor elektronike na mostarskom sveučilištu kaže: Mi Gospu iz Meñugorja pitamo što smo tako teško Bogu skrivili da je na nas poslao tako tešku elementarnu nepogodu, goru od vatre, vode i tuče - pojavu Žepe Bevande na političkoj sceni.
Jedan drugi bosanski Hrvat, Ante Omorika, poručuje tvorcu očerupane kokoši: Ne bih htio oduzeti autorstvo lijepoj i točnoj izreci profesora Muselima, ali ne mogu ne reći da se s njom slažem. I dodati, da su Hrvati u Bosni preko svojih glava preturili i veće zulumćare i veće
izdajice u svojim redovima, nego što je Žepe Bevanda, pa će preturiti i njega. I u tom smislu, da ga s vrata skinemo, poručujemo mu da se kao predsjednik jedne države ne miješa u poslove druge države, ni kad se radi o Hrvatima u toj susjednoj državi. Neka se on ne miješa, a mi ćemo uraditi za sebe što uraditi bude potrebno - sami.
I čiča, miča, tu o čerupanju kokoši i govoru mržnje završava priča.
Još na početku poznanstva, u drugom ili trećem večernjem razgovoru, upitao sam njegovu tajnicu, onu požrtvovnu ženu, misli li predsjednik na dane poslije svega ovoga, na dane kad će ovo što se sada dogaña trebati zabilježiti. Nije to bila provala znatiželje je li povjesničar zaboravio na povijest. Bilo je to u skladu s nagovaranjem svih sudionika u presudnim zbivanjima da bilježe što vide i što im se dogaña. Iz dana u dan, svakog dana, bar nešto, uzgred, na brzinu, bez vrednovanja valja li to ili ne valja zabilježiti. I to će jednoga dana biti knjiga. Ne povijest, knjiga osobnog viñenja onoga što se dogañalo. Neki su mi se povjerili da to čine, neki su se jadali da nemaju vremena, neki da nisu vični pisanju. Neki su tvrdili da još nije vrijeme, a ja sam im, jer znam što je kronika i kroničarenje, dokazivao da je vrijeme sada ili ga nikada neće biti. - Svakako! - rekla mi je tajnica. - Gledajte! - i mašila se za svežnjićem ispisanih papirića. Pokazala mi je što na njima pi še. Pokušao sam čitati. Ne samo riječi, ni jedan znak nisam mogao pročitati. - Što je to? - pitao sam. - To je predsjednikov govor. On to tako napiše i po tom govori. Ja to sada moram staviti u omotnicu i arhivirati. - Zna li to još tko čitati osim njega? - Ja ne znam, a da li tko drugi zna, nije mi poznato - rekla je tajnica.
Teško je zamisliti da je povjesničar u predsjedniku države te papiriće s vlastitim hijeroglifima namijenio nekom od svoje rodbine, nekom tko je upućen u tajne njegova pisanja, a još teže da ih je namijenio istraživaču koji će naći ključ toga pisma i pročitati što je on kada govorio, a što kada mislio. Prije će biti da je on svoje bilješke ostavljao za sebe sama, kad jednom, nakon svega, bude opisivao što je radio. Što je govorio, i što se oko njega zbivalo. Doduše, tragove svoga djelovanja mogao je naći i u dnevnom tisku, ali se čini da je imao više povjerenja u svoje pismo o sebi nego u pismo drugih o sebi, i činilo se da je vjerovao kako će ga njegove zabilješke bolje podsjetiti na ono što se zbilo nego brojni novinski članci. Sumnjam da je to kod njega ikad bilo, ali kad sam ga ja upoznao - a tada je bio i doktor povijesnih znanosti i jedan od najpoznatijih europskih političara, hvaljen i kuñen, ali poznat - kod njega nije postojala crta koja bi razgraničavala osobu koja pravi povijest od osobe koja povijest opisuje. Nije to bilo ono: »Ja sam povjesničar pred povijesnom grañom i iz toga će proizići povijesno štivo.« A ni ono: »Pravim povijest, a što će tko o tomu pisati, ne vodim računa.« Ne, te razdjelnice kod njega nisam vidio! Kod njega sam vidio želju da iz povijesne grañe koju je izučio izvuče osnovne poluge svog političkog djelovanja, što me je, valja priznati, sililo da se upitam može li se on smatrati povjesničarem u smislu, recimo tako, doktora povijesnih znanosti, kad ispisuje povijesnu grañu da bi se njome koristio u političke svrhe, u stvaranju povijesti? Istovremeno sam se pitao i je li on političar u značenju političke životinje koja povijest pravi, jer drugo ne zna raditi, usuprot svim preprekama i opasnostima koje pred njim stoje. Oba pitanja mogu imati mnoštvo odgovora. Koliko god ih bilo, dočekuju se na dva načina. Za jedne je sinteza povijesnog pamćenja i političke prakse prijeko potrebna svakom političaru, za druge je ta sinteza anakronizam, nepotrebno opterećenje suvremenosti i relikt prošlosti, koji se mora odbaciti ako se želi kretati naprijed. Ali, bez obzira na dvojna shvaća-
nja njegova dvojstva povjesničara i graditelja povijesti, on se drukčije, prihvaća li to ili ne prihvaća, ne da zamisliti. Ni sam sebe on nije drukčije vidio! Koliko sam mogao vidjeti, to dvojstvo, bez ikakva razgraničenja po sastavima sastojnica, nije činilo sretnima ni političare ni povjesničare koji su se s njim družili. A koliko znam, a znam dovoljno za ovakav zaključak, ta dvojnost ni njega nije činila sretnim. Ni činila ni učinila! Kad mi je predstojnik njegova ureda, koji se zatekao uz njegovu bolesničku postelju u trenutku kad je, nakon višesatne nesvjestice, ponovo došao k svijesti, kazao što je u tom proplamsaju uma, prije nego će se zauvijek utrnuti, prvi predsjednik izgovorio, bilo mi je jasno da je povjesničar u njemu činio nesretnim političara u njemu. Predstojnik njegova ureda mi je rekao da je posljednje što je izgovorio bilo: - Nosite me odavde! Opet će nas utjerati u Jugoslaviju! Nekad sam mu svoje nove knjige darivao, nekad je on sam do njih dolazio. Na svoje članke u novinama nisam ga nikad upozoravao, ali bi mi on sam, u četiri oka ili pred većim brojem ljudi, rekao da ih je pročitao. Jednom je nekom novinaru izjavio da moju knjigu, ne sjećam se koju, drži na noćnom ormariću. Time je, i nehotice, pružio priliku mojim neistomišljenicima i jalnim kolegama da me zovu državnim piscem, i piscem s predsjednikova noćnog ormarića. Podtekst je tih jalnih podvala bio da sam posebno privilegiran i posebno čašćen. Ja sam, a vjerujem i on, taj dodir preko lektire nisam doživljavao nikakvom počašću. On da mi je daje, ja da je primam! Za nas obojicu to je bila obična stvar. Jedan pisac čita drugog pisca, jer to što taj piše spada u krug njegova zanimanja, ili mu služi za razonodu koja dokolici daje sadržaj. Ono što me navodi da se ovoga na ovom mjestu sjetim njegova je žalost, toliko puta izrečena, što sam nema kada sjesti i pisati, što sam sebi ne može priuštiti zadovoljstvo da ga netko čita kao što on mene čita. Tu nije moglo biti govora o
zavisti! Na čemu da mi zavidi? Ali može se govoriti o tuzi pisca kojeg je politika odvojila od pisanja, njegova pravog zanimanja. O toj mi tuzi nije trebao mnogo pričati, znao sam njenu dubinu, njen me je teret lomio, ali nikada dno nisam dosegnuo i nikad nisam bio satrven, jer nikad nisam dopustio da me politika odvoji od pisanja. Istina, znala je pomutiti moj mir i zatrovati mi rukopis, ali da bih pisaći stol zamijenio govornicom, to se nikada nije dogodilo. - Vi to uspijevate! - govorio mi je. - Ne dajte mi nikakva zaduženja, ne obasipajte me nikak vim častima, pa ću uspijevati još bolje! - odgovarao sam mu. - A ja? A ja, kao, moram! Da znate kako bih želio da ne moram! - Doći će i to vrijeme, predsjedniče! Doći će kraj drugog mandata! Imat ćete o čemu, sjest ćete i pisati! I onda, doñete u Akademiju, doñem i ja, obojica poštapajući se! Obavimo pos love i u kavanu na piće! A uz piće se sjećamo starih dana - go vorio sam mu, a on bi se od srca smijao. Govorio sam mu to dok je bio zdrav, govorio sam i kad se bolest povukla, ali kad se napredovanje bolesti počelo iščitavati iz njegovih očiju i iz njegova koraka, nisam mu imao snage lagati jer to nikad nisam činio. Ni u ovom slučaju, kad bi se laž mogla smatrati utjehom!
Nikada se nisam, ni kod njega ni kod nekoga drugoga, raspitivao jesu li ureñaji za snimanje razgovora u kući na Nikolcu zatečeni kad je kuća postala sjedište predsjednika države, ili su tu tek tada, nešto prije useljenja novog stanara, instalirani. Koliko sam mogao čuti, čini se da su i prije postojali, ali ih je novi stanar osuvremenio. Postojanje tih ureñaja za one koji su tamo radili i koji su tamo dolazili na sastanke i razgovore u četiri oka, nije bila nikakva tajna. Svi smo znali da se razgovori snimaju i da
se tonske vrpce prepisuju i arhiviraju. Svatko tko je tamo dolazio, mogao je na stolovima vidjeti crne bakelitne žabice, pokretne, na kabelima, i zaključiti, prvo, da su to mikrofoni spojeni sa centralom gdje se razgovori snimaju i prepisuju i, drugo, da te žabice, iako nevidljive, postoje i na drugim mjestima gdje se vode važni razgovori. Nekad i važniji od onih što se vode za konferencijskim stolovima. Na pitanje tubingenskog tužitelja Dicka Mortona jesu li sastanci izmeñu prvog predsjednika i ljudi koji su vodili politiku Hrvata u Bosni, Ranka Kljucala, Luke Kokana, Blage Duliba, Alojza Aganovića i Bogdana Gržine, ostali zabilježeni u knjigama posjeta koje su pohranjene u Predsjedničkim dvorima, sam Žepe Bevanda govori o načinu voñenja tih i svih ostalih zapisnika: Mogu vam opisati kako su se održavali ti sastanci. Prije svega, svaki je sastanak zapisan - svi sastanci su zapisani - zabilježeni u tajništvu, i zatim je sve zabilježeno na vrpci, a i predsjednik takoñer pravi vlastite zabilješke o sadržaju nekih važnijih sastanaka. Uvijek smo bili upozoreni da se sastanci snimaju i da se svatko tko govori treba predstaviti, tako da bi osoba koja snimke preslušava i prepisuje mogla identificirati svakog govornika.
Šira je javnost o postojanju tih ureñaja mogla doznati odmah na početku predsjednikova boravka u toj kući, kad je njegov savjetnik Romano Daščica, željan senzacija i sklon javnom voñenju politike, objavio predsjednikov razgovor s voñom pobunjenih Srba Spiridonom Nožinićem. Objavljivanje tih razgovora izazvalo je nemalu mučninu kod svih koji su poznavali prednosti tajne politike. Postavilo se pitanje smije li se to raditi bez dopuštenja gosta čiji si razgovor snimio, i neće li to imati više štete nego koristi, jer će se gost, znajući da mu razgovor snimaš i da ga već sutra možeš objaviti, ustezati reći nešto iskreno, nešto škakljivo, i pribjeći namještanju svog razgovora prema onomu što se bez štete po njega može već
sutra objaviti. Ako se ne da drukčije, lagat će, jer ga laž neće koštati koliko bi ga istina koštala. Nakon toga skandala, kad je gradu i svijetu objavljeno da prislušni ureñaji postoje i da su u pogonu, dok je prvi predsjednik bio živ, ni jedan od snimljenih razgovora nije hotimice objelodanjen. Meñutim, važni su dijelovi nekih razgovora procurili u javnost. To je izazvalo interno nezadovoljstvo onih koji su snimani, ali se nikada nije moglo utvrditi cure li vijesti preko prislušnih ureñaja ili ih tko dostavlja novinarima na starinski način, usmenom predajom. Tako je usmena predaja suvremene prislušne ureñaje, u slučaju curenja informacija, činila nedužnima. I dalje nitko nije imao ništa protiv toga da se snimaju sve sjednice i svi važni razgovori. To se danas radi u svakoj državi! Niti je tko imao išta protiv zahtjeva da se pred poviješću povijest ne smije skrivati. Ali bilo je prigovora da se u snimanju pretjeruje. Kako nije bilo zloupotreba, i preko toga se dobrohotno prešlo. Mislilo se, neka mu bude, neka sam sebi sprema grañu za buduće knjige, makar ih nikad ne napisao, i makar se samo tješio da će ih jednom napisati. Tako je povijest postala opravdanje da se snimaju važni sastanci i važni razgovori. A da se snima i ono što je manje važno, ili potpuno nevažno, opravdanje se našlo u volji povjesničara koji je bio domaćin kuće na Nikolcu. Najozbiljniji prigovori tom snimanju svega važnog i mnoštva nevažnog dolazili su iz perspektive što će se s tim snimcima dogoditi kad iz kuće na Nikolcu ode prvi predsjednik, tamo gdje se zauvijek odlazi, ili u mirovinu? Lako će biti ako na njegovo mjesto doñe osoba koja će zaštititi tajnost tonskih zapisa za narednih trideset godina, kako je to zakonom propisano i kako je običaj u demokratskim zemljama. Jer, štićenjem tajnosti poslova što ih je na mjestu predsjednika radio tvoj prethodnik, štitiš i tajnost poslova što ćeš ih ti obavljati dok budeš na toj dužnosti. Ali, što ako na to mjesto doñe svadljiva, neodgovorna i zločesta osoba, koja će i na mjestu 232
predsjednika, kad bi se trebao posvetiti isključivo državnim poslovima, nastaviti s predizbornim svañama? Koja će tonskim zapisima, lansirajući ih u ciljanoj opremi, nastaviti dokrajčivanje svojih političkih protivnika! Što ako taj nasljednik, postavljajući to kao primarni cilj, otpočne s obezvreñivanjem svog prethodnika? Mrtvu će mu iz utrobe čupati te tonske zapise, u kojima, po naravi državničkog posla države u nastajanju i države u ratu, ima svega i svačega. Na tako crne prognoze odgovarano je da to nije moguće, da smo mi zemlja europske tradicije, da će svaki novi predsjednik štititi državne poslove svog prethodnika, i da bi za svakoga predsjednika obračuni nakon izbora bili kontraproduktivni. I najpesimističniji su prognostičari prognozirali manju zloporabu tonskih zapisa i manji kaos u pismohrani na Nikolcu, nego što su zavladali, i zloporaba i kaos, kad se u vilu na brijegu uselio Žepe Bevanda. Odmah ju je, da se osveti onomu koji ga je kao vic-majstora i ništkoristi gurnuo u stranu, od Predsjedničkih dvora preimenovao u obični kućni broj. Tim je preimenovanjem ispunio obećanje dano biračima, da će on, izaberu li ga, demistificirati vlast, pa se ni kuća gdje predsjednik ureduje neće zvati dvorom. Jesu li i zloupotreba tonskih zapisa i rusvaj u pismohrani bili na tragu te demistifikacije, na to će pitanje povjesničari dati odgovor. Ali već se sada može reći da se Bevanda oko demistifikacije vlasti nije trebao truditi. Iz zgrade na Nikolcu, prije njegova dolaska, otišao je na vječni počinak državnik, čije će djelo prožimati živote budućih generacija, a u nju se uselio političar koji će odslužiti svoj trikovima stečeni mandat i otići ne ostavljajući nikakva traga. Državnici su bili i ostat će misteriji! Političari su prolazni i prozirni, pa se, da budu obični, ne jfrebaju nimalo truditi. Žepin trud oko demistifikacije vlasti, ako je, govoreći vlast, mislio na sebe, potpuno je nepotreban. Šteta samo za nered u pismohrani! I zbrke u adresaru! Ilija Dudlaš, Žepin savjetnik za kulturu - čiji je jedini dosad poznati prilog kulturi slika glave statista u filmovima
strave i užasa, glave koja predstavlja govor mržnje - tonske je zapise imenovao transkriptima i time, nakon sedamdesete godine života, dao i svoj drugi prilog kulturi. Naime, riječi transkripti u hrvatskim rječnicima nema. Ona je izvedena iz riječi trnskripcija i transkribirati. Kad je počela njena uptreba, malobrojni su znali njeno pravo značenje, a još malobrojniji da s riječima iz kojih je izvedena ima malo veze. No, budući da je to učinio čovjek čija glava oličava tajnu govora mržnje, prisiljeni smo na razumijevanje što je prijepis tonskog snimka imenovao transkriptima. Novom i zato magičnom riječi! Bez obzira na smisao riječi iz kojih je izvedena, i sadržaja uz koji je vezana, nova je riječ, u množini transkripti, nosila u sebi mističan naboj. Bio je to glas trbuhozborca koji iz tijesnog sobička kuće na Nikolcu broj osamdeset i dva, koja se nekad, prije demistifikacije vlasti, zvala Predsjedničkim dvorima, progovara o tajnama, o nečuvenim spletkama koje su se plele oko prvog predsjednika, bez njegova pristanka i uz njegov pristanak. U tim transkriptima, novovjekoj objavi, na usta trbuhozborca, bez micanja usana, bit će pročitana knjiga tajni kakvu naš svijet, zaluñen i prevaren, nije mogao ni u snu zamisliti. - Što, pobogu, radi s tim transkriptima? - odmah su upozorili pametni ljudi. Meñu prvima Romano Daščica, savjetnik prvog predsjednika koji je objavio tonske zapise razgovora prvog predsjednika s voñom pobunjenih Srba i naknadno uvidio da je to bila teška pogreška. - Ako ovako nastavi, da se odriče lente i crvenog tepiha na inauguraciji, da se izruguje gardi u povijesnim odorama i odbija njenu počast, da preimenuje imena kuća, da bira gdje hoće a gdje neće stanovati i ljetovati, i da kao hrčak u kukuruzovoj lepušini kopa po tim tonskim snimcima i objavljuje te Dudlaševe transkripte, on će toliko banalizirati ulogu predsjednika države da će čast, i njegovu i predsjedničkog položaja, trebati spašavati od njega samog. To je upozorenje, više rezultat Žepine slike u javnosti nego pronicavosti Romana Daščice, imalo za posljedicu nastanak javne pitalice.
Pitalica počinje tvrdnjom da je Žepe Bevanda kivi. - Zašto? - Zato što je iznutra zelen a izvana dlakav - odgovara onaj koji je tvrdio da je Bevanda kivi.
Izvana dlakav a iznutra zelen! Baš onakav kakvi su svi ljudi koji misle da će, blateći druge, sebi osvjetlati obraz, i da će, ponižavajući druge, sebe uzvisiti. Takav se Žepe odlučio na prebiranje transkripata, da se i mi poslužimo Dudlaševim prilogom kulturi, u pismohrani na Nikolcu i pronalaženju onih koje će dostaviti urednicima novina, a oni će ih objaviti pod provokativnim naslovima, uz atribute ekskluzivno i skandalozno. Takvi će naslovi na naslovnim stranicama listova čitaocu mnogo obećavati i kad čitalac ima iskustvo da su mu naslovi na prethodnim naslovnim stranicama mnogo obećavali, ali obećanje nisu ispunili. Najprije se dao na pronalaženje i objavljivanje tonskih zapisa razgovora izmeñu pokojnog predsjednika i njegova mladog savjetnika za unutarnju politiku Alojza Aganovića. Žepe je sebi umislio, i to bezbroj puta izjavio, da je Aganović kriv što ga je prvi predsjednik omrznuo. Po Žepinu mišljenju, prije Aganovićeva dolaska na savjetnički položaj, njega je pokojni predsjednik volio, uvažavao i držao prvim do sebe. Nije bilo važno je li Aganović činio što je Žepe sebi umislio da je činio, važno je bilo što je Žepe u to bio uvjeren i što je, ponavljajući to uvjerenje, u to uvjerio velik broj drugih ljudi. Ako ćemo istinu govoriti, onoliko koliko je ja poznajem, Aganović jest skrivio Žepino istiskivanje iz navodne predsjednikove milosti, ali na drukčiji način nego što to istiskivanje prikazuje Žepe, kao, došli nepošteni i otjerali poštene. Predsjednik je od sebe odmicao nesposobne ljude, blefere, vic-majstore i prevrtljivce, ljude koji nisu znali misliti ni promišljeno
ostvariti. Kako je meñu takve spadao i Žepe Bevanda, on ga je polagano odgurivao od sebe, a sebi privlačio mlade, obrazovane i darovite. Meñu takvima se našao i Aganović. Bilo je to nešto slično rotaciji kadrova iz Žepinih mlañih dana. Trebali su otići nesposobni a doći sposobni. Ali, dok se rotacija kadrova u komunističko vrijeme, kad je on spadao meñu mlade i sposobne, koji trebaju zamijeniti stare i nesposobne, Žepi činila pravednom, kad se njegov položaj promijenio i on postao onaj koga od predsjednika države treba odvojiti, Žepi se ta rotacija učinila djelom paklene intrige jednog žutokljunca. Ponukan svojim primjerom, da je, slijedeći kao mahnit junoša politiku rotacije kadrova, dospio tamo gdje se dospjeti nije nadao, u tamnicu i meñu hrvatske nacionaliste, što nikad nije bio, Žepe je odlučio da će savjetnika Aganovića poslati tamo gdje se dolazi rotacijom kadrova, u zatvor, i učiniti onim što Aganović nikad nije ni pomislio biti - lopovom. Zanesen tom opsesivnom mišlju, on je, uvjerljivošću kakvu može imati samo endogeni psihopat, izjavljivao da će nemilice progoniti lopove koji su pokrali ovu državu, ali ne sitnu ribu nego kapitalce. Na novinarovo dodatno pitanje koga meñu lopovima drži kapitalcem, odgovorio je da je to pitanje suvišno. Zna se! I zbilja se znalo. Sadržaj manije i kod običnog čovjeka ima jako osvjetljenje. Kako neće biti osvijetljeno kod viñenijih ljudi! Dnevni list »Zvijezda večernjača« bio je privatiziran dvije godine prije predsjednikove smrti, ali javnost nije znala tko stoji iza čudna kupčeva imena koji svoje sjedište, navodno, ima na Djevičanskim Otocima. Žepe i njegov propagandni orkestar uvjerili su javnost da se iza čudnog vlasnika dnevnog lista krije, ili sam predsjednik i njegova stranka, ili savjetnik Aganović u zajednici sa svojim jaranima. Pričalo se na sve strane da je to neoboriv dokaz kako je prvi predsjednik pok-
rao državu i obogatio se, a da mu je u tom lopovluku najbolji pomagač bio njegov savjetnik za unutarnju politiku. U Saboru je osnovano povjerenstvo koje je trebalo istražiti slučaj pljačke desetljeća, desetljeća koje su »demokratizirani« komunisti proglasili »izgubljenim godinama«. Cilj je povjerenstva bio utvrditi lopovluk, oduzeti zastupnički mandat Alojzu Aganoviću i poslati ga na sud kao prvog kapitalca iz krda kapitalaca, kojima je Žepe Bevanda obećao dugugodišnju robiju. Na čelo je tog istražnog povjerenstva došao Dinko Buble, mlad i bistar provincijalac, koji je u tom istražnom poslu vidio priliku da postane poznat u čitavoj državi, a ne, kao do tada, samo u svom selu. Svaku je večer mladi Dinko Buble u televizijskom dnevniku tamburao o saslušavanju svjedoka i čitanju dokumentacije. Bio je sve poznatiji i poznatiji i činilo se da će prešišati slavu i Aganovića, koga goni, i Bevande koji ga je imenovao goničem. Trajalo je to tamburanje mladca Buble sve do jednog trenutka, kad su mu Djevičanski Otoci, navodno sijelo vlasnika dnevnog lista, postali bliži nego je itko mogao pomisliti. A to se dogodilo kad je istražno povjerenstvo otkrilo da je vlasnik lista prodavač automobila Mate Vilica, čije je sjedište na jednoj livadi u selu Donja Mlaka. Od Bublina tamburanja na televiziji, od svih onih transkripata što ih je Žepe vadio iz pismohrane i davao urednicima da objave što su predsjednik i Aganović govorili o prodaji »Zvijezde večernjače«, nije bilo ništa, pa ni o oduzimanju zastupničkog mandata i suñenja kapitalcima nije bilo ništa. Sva se larma svela na to da je Mate Vilica iz Donje Mlake, kad su ga otkrili, stavili mu lisičine na ruke, slikali ga s lisičinama na rukama, da pruže zadovoljstvo Žepi Bevandi bar jednu večer, i sutradan pustili kući uz pozdrav Puče li ti što u repu, odlučio svoj dio vlasništva, većinski, kobnog dnevnika prodati za onoliko koliko je on za njega platio. Samo da se oslobodi prijetnje zatvorom, koji mu je kao automobilskom kapitalcu bio obećan!
Mate Vilica, koji Djevičanske Otoke nikad nije vidio, ali mu zbog tih otoka i danas dršču obje vilice, želi se riješiti tog vrućeg krumpira, tih novina, koje su postale pitanje obraza predsjednika države. Iako je jedna strana tvrtka njegov većinski dio vlasništva spremna preuzeti, to mu državna vlast još ne dopušta. I to stoga što bi se priča o kradljivcima s Djevičanskih Otoka konačno razdjevičila, i što bi nečiji obrazi pocrnjeli, a nečiji ostali zauvijek svijetli. Što bi se pokazalo da je s privatizacijom »Zvijezde večernjače« bilo sve u redu, ali su priče 0 prvom predsjedniku i njegovu savjetniku, koji ukradeno blago odlažu tamo gdje i kornjače jaja, u pijesku Djevičanskih Otoka, bile i ostale priče iz bordela, gdje ih, dok na jastuku drže glavu uz glavu, svodnici pričaju svojim kurvana. A što je Žepe Bevanda učinio kad je dokazano da su Djevičanski Otoci prostitucija, da »Zvijezda večernjača« ima legalnog vlasnika u Donjoj Mlaki i da su osnivanje povjerenstva 1 televizijsko tamburanje mladca Buble bili pucanj u vjetar? Ništa posebno! Skočio je s jedne tarabe na drugu. A to uvijek čini kad mu dokažu da je u krivu i da je ružno ono što je radio na prvoj tarabi. Što je radio na tarabi koju je morao napustiti, nastavio je raditi na novoj tarabi. Kad je činovnica koja tonske zapise pretvara u transkripte donijela tekst razgovora izmeñu Alojza Aganovića i prvog predsjednika o tome kamo deponirati dio novca od prodaje Telekomunikacija, a Žepe tekst nadušak pročitao, nakon čitanja je udario šakom o stol i uskliknuo: - Imam ga u šaci! - Otišao je do prozora i sam sebi prošaptao, ali dovoljno glasno da ga i činovnica čuje: - Uhvatio sam ga za jaja! U transkriptu koji je sutradan objavljen u »Kugli zemaljskoj«, Alojz Aganović izvještava predsjednika kako je ministar financija Boro Šišman rasporedio novac dobiven prodajom Telekomunikacija. Nema ničega zanimljivog za velik dio svo-
te, ali zanimljiv postaje manji dio u visini od sto milijuna maraka koji je ministar izdvojio i stavio na račun u jednoj irskoj banci, uz obrazloženje koje u Aganovićevu prijenosu predsjedniku doslovce glasi: To je odvojeno, neka se nañe pri ruci! Zlu ne trebalo! To pri ruci i to zlu ne trebalo Žepe je protumačio i tumačenje prenio novinaru, koji je ono što mu je na Nikolcu rečeno ugradio u popratni tekst, kako su Šišman, Aganović i predsjednik novac deponirali u stranu banku da bi, kad izgube izbore i siñu s vlasti, mogli bogato živjeti. Na jednom od svojih beskorisnih putovanja po sajmovima u stranim zemljama, Žepe je izjavio da je uputio zahtjev irskoj banci neka ispita tajne račune njegova prethodnika na koje je taj polagao ukradeni novac, neka kaže koliko toga novca ima i neka ga vrate onima kojima je ukraden. O tom su se zahtjevu raspisale novine u zemlji i inozemstvu. Sve se prašilo! U meñuvremenu, dok se čekao odgovor Iraca, bivši je ministar Šišman sazvao konferenciju za tisak i preko novina uputio molbu Žepinu ministru financija Rumenku Sakrištanu da narodu i svom predsjedniku kaže u što je utrošeno sto milijuna maraka izdvojenih od novca dobivena za prodaju Telekomunikacija i položenih na račun u irskoj banci. Ako to sadašnji ministar Rumenko Sakrištan ne učini, onda će to učiniti on, bivši ministar Boro Šišman, na tiskovnoj konferenciji narednog tjedna. Rumenko Sakrištan smogao je snage i u kratkoj izjavi za novine rekao da je, doduše, sto milijuna maraka deponirano u irskoj banci, i tu Žepe ima pravo, ali tu nisu dugo ostali, nego su utrošeni za isplatu grañevinskih radova na autoputu Varaždin-Zagreb, kad se nigdje drugdje toliko novca nije moglo naći. I u tome je bio smisao onoga iz transkripata, da se nañe pri ruci i zlu ne trebalo.
A što je na tu Sakrištanovu izjavu rekao Žepe? Ništa! Skočio s jedne na drugu tarabu!
Ali mu se taj transkript tonskog zapisa razgovora izmeñu Aganovića, Šišmana i predsjednika, s tim pri ruci i zlu ne trebalo toliko dopao da se nikako nije mogao odreći njegove zamamne bajkovitosti. On je, kao ni jedan dosadašnji transkript, obećavao da će se bajka, koju godinama priča, kako su kapitalci okrali državu, pretvoriti u stvarnost. A kako je bajka i dalje ostala bajka, on se tom transkriptu vraćao svaki put kad ne bi imao ničim drugim blatiti onoga koji mu je jednom rekao neka mu se miče s očiju. Drugim riječima, tarabu na kojoj je Žepe bio kad je ushićeno uskliknuo da je Aganovića uhvatio za jaja, samo je privremeno napustio. Inače se na nju od milja vraćao kad god milije od zlu ne trebalo ne bi pronašao. U jednom lijepom dvostihu slavonskog bećarca, bećar se tuži na svoju draganu - koja ga je istovremeno i mamila i uzmicala mu, dok ju je on uporno slijedio - da su mu zbog nje kerovi isparali nogavice novih hlača, i da je zbog nje morao preskakati visoke tarabe od zašiljena kolja. Ako Žepe Bevanda svoje premještanje s jedne na drugu poziciju, da ne bi ostao bez pozicije, ikad bude opjevao u bećarskom dvostihu, on će za svoje rasparane nogavice i tur izbockan vrhovima kolja morati optužiti, za njega nedostižnu, Europu, svoju draganu. Bećaru vjerujemo da je bez nogavica i s izbockanim turom ostao zbog djevojčina izmicanja i mamljenja, a hoćemo li i Žepi vjerovati da je njegovo skakanje s tarabe na tarabu posljedica pozdrava do viñenja u Europi, ovisit će o našoj pameti. Koliko god bilo onih koji će mu povjerovati, ja im se neću pridružiti. Meni ni mošus i ambra ne mogu njuhu prepriječiti put do izvornih mirisa onoga tko se mošusom i ambrom kadi.
Kad se u svijetu pročulo da u jednoj europskoj zemlji, na izborima izabrani predsjednik, kao da je do vlasti došao vojnim pučem, pa želi opravdati svoj nelegalan čin, dijeli novinarima tonske zapise što ih je sa svojim gostima i suradnicima vodio njegov pokojni predšasnik, s namjerom da predšasnika ruži i optuži, u zemlju je nagrnula klatež informativnog polusvijeta, u nadi da će otkriti čudo neviñeno i skupo prodati priču o tom čudu. Svojim su novinama i televizijskim postajama, što senzacionalnije to bolje, javljali o onome što su našli u transkriptima i, još više, u interpretacijama tih transkripata koje im je davao Žepe Bevanda, a mi ih ovdje, egzemplarno, prikazali na slučaju Djevičanskih Otoka gdje živi kupac »Zvijezde večernjače« i na slučaju deponiranja novca u irskoj banci. Zdravo za gotovo, prodavali su vijesti o tome kako je pokojni predsjednik tajno dijelio Bosnu, kako je za sebe kupio jedne dnevne novine, kako njegova kći ima tvornicu oružja, kako je Nijemcima prodao Telekomunikacije i novac uzeo sebi deponirajući ga u irskim i švicarskim bankama, kako je zajedno s drugih dvjesta obitelji opljačkao zemlju, i o tome kako je imao zločesta savjetnika za unutarnju politiku koji ga je inspirirao svakojakim intrigama, meñu ostalim, nagovorio da Žepu Bevandu nogira, jer da je taj veliki demokrat i europski orijentiran duh čovjek ništkoristi, zgubidan, jebivjetar, šarlatan i proizvoñač plitkih dosjetki koje psihijatrima mogu poslužiti kao dobar psihotest. Pisanje je tog informativnog klateža dobilo karakter višekratne jeke. Jednom je u ovoj zemlji s tim Žepinim transkriptima gromoglasno puknulo. Klatež je taj pucanj prenijela u svoje listove i ponovila pucanje na svojim televizijskim postajama. To što je napisano u stranim listovima i rečeno na stranim televizijama, ponovo se vraća na stranice domaćih novina i ekrane domaće televizije, ali kao potvrda da je Žepina interpretacija točna, jer je prihvaća inozemstvo, koje je iznad naših prijepora. Kad bi prvi krug višekratne jeke bio završen,
J
opet bi nešto u vezi s transkriptima u zemlji puknulo i nastao bi drugi krug jeke u tri faze. Pucanj, odjek i povratna potvrda! Sve sa svrhom da se što više buba, što više odjekuje i iz inozemstva stiže što više potvrda! Onima koji su sudjelovali u ispaljivanju tih transkripata, u njihovu prijenosu na stranice stranih novina i u sabiranju potvrda da je istina ono što je transkriptom ispaljeno, bilo je strašno stalo do toga da se u tom bubanju i u toj igri s odjecima ne čuje glas razuma. Nešto od demantija, nešto od skakanja s tarabe na tarabu, i nešto od srca istinoljubivih ljudi! Njima nije značilo ništa što su Bosnu dijelili svi koji su u njoj živjeli, i svi koji su je došli posjetiti, niti su htjeli shvatiti da postoji razlika izmeñu unutarnje diobe jedne države na njene sastavne dijelove i diobe koja znači razbijanje te države i dodjelu njenih dijelova susjednim državama. Njih nije bilo briga što je novac deponiran u stranim bankama bio i ostao državni novac, položen od države i trošen od države, a da su računi pokojnog predsjednika u švicarskim bankama Žepino naklapanje prilikom posjeta nekom skupu u nekom selu pokraj Ženeve, gdje se raspravljalo o porijeklu i svrsi jodlanja. Njih nije bilo briga što Vlada, iako ju je Sabor svojim zaključkom na to obvezao, nije mogla sastaviti popis tih dvije stotine obogaćenih obitelji koje su opljačkale zemlju, niti je, na zahtjev obitelji pokojnog predsjednika, htjela procijeniti imovinu njegove obitelji i dati taj dokument narodu na uvid. Njih nije bilo briga što je dvjesta obogaćenih obitelji izmišljotina Žepe i sličnih Žepi, a da je fama o bajoslovnom bogatstvu prvog predsjednika nastala onda kad je jedna činovnica otkrila da on na štednoj knjižici ima dvjesta i pedeset tisuća maraka, uštedu od plaća i honorara za objavljene knjige, i onda kad su strani novinari radionicu njegove kćeri, u kojoj dvanaest radnica proizvodi kornete za sladoled, pretvorili u lanac tvornica oružja. A najmanje ih je bilo briga što nikakva istražna povjerenstva i nikakvi transkripti nisu mogli pružiti dokaze da je Alojz Aganović, predsjednikov savjetnik, svog šefa nagova-
rao na kriminal, ili u njegovo ime obavljao kriminalne radnje. Ako kriminal nije, a zajamčeno nije, nije ni kriminal za Žepu Bevandu reći da je zgubidan i jebivjetar! Kad su ispucavanje transkripata, njihova jeka i jeka te jeke doživjeli svoj vrhunac i potom naglo splasnuli poput probušena balona, dogodilo se prikazivanje desetominutne priče na britanskoj televiziji o Žepi Bevandi, o transkriptima i o sobičku vile na Nikolcu u kojoj su se razgovori snimali. U toj se televizijskoj priči ponavlja što se i u našim novinama moglo pročitati. Ali, zbog pretvorbe jeke u potvrdu istinitosti onoga što je kod kuće rečeno, priča je prihvaćena kao rezultat istraživanja stranih eksperata slučaja zvanog transkripti. Ne čita to netko naš, obvezno pristran, čitaju to nepristrani stranci. A čim nešto pročita stranac i o tome kaže svoj sud, za um zatravljen idolopoklonstvom prema svemu što dolazi otuda, i njegovo čitanje i njegov sud postaju najviša razina istine. Ona istina koju riječ idol ima za idolopoklonika! Televizijsku je priču napravio Harold Flett, svjetski potepuh, kojem je zarada sve na svijetu, a što će biti s istinom, i kako će se tko osjećati kad priča bude prikazana, puca njemu prsluk! Kad je, na zahtjev idolopoklonika i po zakonu jeke koja se pretvara u pravorijek, Haroldova priča bila prikazana i na našoj televiziji, vidjelo se u njoj i što se u engleskom prikazivanju nije vidjelo. Bila je to domaća priča o Žepinim transkriptima ispričana na Haroldov način, što će reći slobodoumno, maštovitq, bezobrazno i slobodno u izvrtanju činjenica. Vidjelo se po riječima koje je u priči izgovorio, i po licu ozarenu radošću, da je idolopoklonik Žepe svog idola Harolda Fletta dočekao objeručke, videći u njegovu dolasku dokaz da ga svijet izuzetno cijeni, njega osobno i ono što on radi, da svijet razumije što ognjištari i klaustrofobičari ne razumiju. Žepina poniznost prema strancu, svjetskom potepuhu Haroldu Flettu, nije se očitovala samo u tome što mu je još jednom, samo za njega i njegovu ekipu, ispričao kako su se sve intrige vodile u kući na Nikolcu prije nego se on u nju uselio, nego i
u tome što je prihvatio Haroldovo mišljenje da ni jedan dobar film, pa ni ovaj o transkriptima, iako dokumentarac, ne može bez izvjesne količine izrežiranih sekvenci. I dopustio je Haroldovoj ekipi da izrežira obijanje brave i provalu u sobičak s ureñajima za tonsko snimanje. Tako smo mogli vidjeti kako je Harold jednim pajserom onesposobio bravu, a drugim razdvojio vrata od dovratka, stručno, kao što to rade profesionalni obijači brava. Kad su vrata pajserima bila provaljena, ugledali smo dvije činovnice koje rade na ureñajima i koje tonske snimke pretvaraju u transkripte. One su pred kamerom krile lica kao da su zatečene u nečasnu i nedopuštenu poslu. One su se doista krile i ne znajući da izlaze u susret želji režisera Harolda, koji je gledaocima htio poručiti: »Eto, i ove se žene stide onoga što su u tom sobičku radile!« Poznajem taj sobičak s ureñajima za tonsko snimanje, i poznajem te žene, uvijek ljubazne, uvijek nasmijane, koje su, činilo mi se, danonoćno radile, jer u koje sam god doba dana tamo dolazio, one su bile na svom radnom mjestu. One svoja lica, nevažno je li svojevoljno ili na savjet Harolda Fletta, lovca na senzacije, nisu skrivale zato što bi se bojale da će im se, ako budu prepoznate, nešto neugodno dogoditi, one su ga sakrile od stida što je njihov novi šef dopustio svjetskoj skitnici snimanje njih i njihovih radnih prostorija te na taj način njihovo radno mjesto pretvorio u lopovsku jazbinu, a njihov posao u kriminalnu radnju. Dopustiti Haroldu da snima obijanje brave pajserima, upadanje u sobičak i zatjecanje činovnica pri radu, kako, zabezeknute, kriju dlanovima lice, može samo nečastan ili nenormalan čovjek. A što se Harolda Fletta tiče, njemu se živo fućka tko je u ovoj maloj zemlji častan a tko nečastan. Tko bistar, a tko pomućene pameti! Njega zanima priča o transkriptima i novac koji će mu za tu priču biti isplaćen! Njemu je Žepin pozdrav do viñenja u Europi, preko kojega je i došao do priče o transkriptima, obična bedastoća, trik prizemna političara, jer on dobro zna da je u toj Europi zavladala panika na upozorenje: Brod je prepun, obranimo se od invazije štakora s
Istoka, jer bismo se s njima zajedno, mogli naći u moru kaosa i neimaštine.
Kad je priča o transkriptima bila prikazana na engleskoj televiziji i izazvala čuñenje kako predsjednik države takvo što može dopustiti, kad se pojavio prosvjed dokle taj s tim transkriptima namjerava ići, Žepe je na novinarsko pitanje je li moguće da je Haroldu Flettu dopustio obijanje brave i upad u prostorije gdje se nalaze ureñaji za tonsko snimanje, s jedne tarabe, jer sam televizijsku priču još nije bio vidio, žustro odgovorio: - Ne! Taj je Englez od transkripata vidio samo ono što je bilo objavljeno u našim novinama. Druga je stvar što je on u tim transkriptima vidio i ono što je našim ljudima bilo nevid ljivo. Trebamo i mi otvoriti oči, trebamo vidjeti što i on vidi. Inače, ja se s tim čovjekom nisam susreo. Njega su poslužili či novnici! Kad je priča o transkriptima bila objavljena i na našoj televiziji, i svi mi, zajedno s Bevandom, vidjeli da je domaćin Harolda Fletta i ljubazno primio i s njim razgovarao o sadržaju transkripata, novinari su ponovo pitali Žepu što je istina s upadanjem stranih državljana u predsjednikovu rezidenciju, i kako je mogao reći da Harolda nije primio kad se vidi da s njim pred kamerom razgovara. On je, promijenivši tarabu, odgovorio: - Svi koji iz svijeta dolaze na moja vrata, pristojno pokucaju i zamole da uñu, dobro su došli! Da se razumijemo, ja sam prema svijetu otvoren! A što se tog razgovora tiče, istina, to je moj razgovor, ali ga nisam vodio s tim režiserom, vodio sam ga s nekim drugim, a taj ga je režiser posudio i ugradio u svoju priču. Neka je! Ima moje naknadno odobrenje! Tada se priopćenjem javio Harold Flett, dijelom da podjari senzacionalističku vatru, a dijelom da se osveti Žepi što ga se odriče kao Petar Isusa, i u njemu rekao da Žepe ima veze i s
njegovim dolaskom na Nikolac, i s razgovorom koji mu je dao i s obijanjem brave na sobičku. - Pristao je na razgovor o sadržaju transkripata, dopustio mi je snimanje upada u ured gdje su smješteni ureñaji za ton sko snimanje, i obećao mi je dati na uvid sve što poželim. I ne samo to! Taj je bizarni čovjek u meni prepoznao lice svijeta koje mu odobrava što demaskira apsolutističku vlast svoga prethodnika. U meni? - piše Harold Flett u svom priopćenju. Kad su novinari zamolili Žepu da prokomentira Haroldovu izjavu, on je preskočio na treću tarabu i, grozeći se i novinarskog zahtjeva i tog vražjeg režisera, rekao: - Davao sam i davat ću te transkripte svakom tko za njih pokaže interes. U koje će se svrhe ti transkripti upotrijebiti, to se mene ne tiče. Moja je zadaća da demistificiram vlast onoga koji je te transkripte dao praviti. Ja taj nisam! Ljudi koji znaju što političar smije, a što ne smije činiti, što može reći jednom, a što ni jednom, što je viñeno često a što se često .viña, uglas rekoše da to što Žepe radi s transkriptima u civiliziranom svijetu do sada nije viñeno. Svaka država i svaki državnik takve razgovore bilježe, arhiviraju i drže pod strogom zaštitom narednih trideset do pedeset godina, bili oni označeni kao strogo povjerljivi spisi ili bez te oznake, jer se njihova povjerljivost podrazumijeva radi stabilnosti zajednice i mira meñu ljudima. Da toga nema nigdje, da je to neviñeno, složio bih se s ovim ljudima kad bih bio političar. Ali, kako sam pisac priča, moram reći da ovog što Žepe radi ima i drugdje. U književnosti, u svijetu bajkovitih priča, koje su, koliko god od stvarnog svijeta bile udaljene, i koliko god samo slika svijeta u subjektivnom zrcalu, ipak sastavni dio ovoga svijeta. Prostor gdje živimo, i prostor slici i misli koje o tom životu imamo i mislimo. Jedan obični afrički majmun, ranjen u nogu i ulovljen na pojilu, u priči Franza Kafke pripovijeda kako je postao akademik. Uz brojne zgode i nezgode koje su ga pratile na putu u
civilizaciju, on govori i o svom obrazovanju. Kad je odlučio postati učen, zaželio je da to bude brzo, munjevito. Da bi svojim učiteljima, nevičnim na tako brzo učenje, olakšao posao, smjestio ih je u nekoliko soba čija su vrata izbijala na dugačak hodnik. Majmun bi počeo učenje kod učitelja u prvoj sobi i, kad bi ga umorio do iznemoglosti, iz njegove je sobe pretrčavao do učitelja u susjednoj sobi. Kad bi i toga namrtvo umorio, pretrčavao je do narednoga. I tako bi mijenjao sobe i učitelje dok ih sve ne bi izmorio. Tada bi se vraćao na početak, k učitelju u prvoj sobi, koji bi u meñuvremenu jedva došao k sebi. Trčeći tako od jednog do drugog učitelja, želeći im olakšati rad s učenikom koji munjevito uči, ipak ih je, dok nije naučio što je imao naučiti i dok nije postao akademik, ono što ni jedan majmun nije do tada postigao, ne samo na mrtvo izmorio nego i sve, koliko god ih bilo - izludio. Temelj sličnosti izmeñu majmuna i Žepe Bevande nije u obličju, kao što će mnogi u prvi mah pomisliti. Ima ljudi koji obličjem više nalikuju na majmuna od Žepe. Temelj je sličnosti u tome što su i majmun i Žepe, prvi trčeći iz jedne u drugu učionicu a drugi skačući s jedne na drugu tarabu, izludjeli sve one od kojih su učili, i u tome što su, izluñujući druge, obojica postali ono što nikad nisu trebali postati.
Broj tjednika »Kugla zemaljska« što ga držim u rukama objavljuje transkript razgovora selektora državne nogometne reprezentacije Mirka Sveca s prvim predsjednikom, one večeri kad je televizija objavila da je Žepe Bevanda bio u Tubingenu i svjedočio u korist optužbe protiv generala Blage Duliba. Do objavljivanja toga transkripta došlo je zato što je Mirko Svetac, na čelu nogometne reprezentacije, došao na Trg bana Jelačića i potpisao peticiju u kojoj sudionici Domovinskog rata traže da Bevanda i drušvo koje se oko njega sjatilo prestanu blatiti prvog pred-
sjednika, junake Domovinskog rata, i sve svoje političke protivnike. Kad ćeš ti meni potpisivati peticiju, i to u društvu s nogomet-
nom reprezentacijom, odlučio je Žepe i ne pročitavši što u peticiji piše, ja ću tebe tresnuti transkriptom po glavi.
Na taj je način zaprijetio svima onima koji su bilo kada o bilo čemu razgovarali s prvim predsjednikom da će, prigovore li nešto njemu i onome što on radi, objaviti i njihove razgovore. Neće se oni njemu šepiriti svojim prkosom i pametovanjem! On će njih dotući transkriptima, makar u tim transkriptima i ne bilo ničega inkriminirajućeg. Kriminal je i samo to da su bilo kada o bilo čemu razgovarali s čovjekom koji o Žepi Bevandi nije dobro mislio, i koji ga je kao ništkoristi od sebe odgurnuo. U razgovoru, čijim je tonskim zapisom Bevanda selektora nogometne reprezentacije tresnuo po glavi, nema ničega čega ne bi bilo u svakom drugom razgovoru izmeñu dva čovjeka. Oni se mogu preživati i sveti i blaženi, ali svoj razgovor ne mogu očistiti od ogovaranja, trača, mrsnih riječi i ležernog izričaja koji graniči s banalnostima. Kad bi čovjek opisao kontekst objavljenog razgovora, ništa različito od sličnih ležernih razgovora, trebali bi mu dani i dani, bilježnice i bilježnice, da kontekst trenutka iz kojeg razgovor izrasta približi onome koji transkript toga razgovora čita, i koji bi samo na osnovi dobrog poznavanja vremena i zbivanja kad razgovor nastaje mogao razumjeti ono što u transkriptu piše. Bez dobra poznavanja onoga što se te večeri prije Dnevnika u sedam i pol dogodilo i dogañalo razgovor se selektora i predsjednika ne može razumjeti. I može se objavljivanjem nakon nekoliko godina, ako se želi, i upotrijebiti i zloupotrijebiti, po miloj volji i do mile volje, kako hoćeš i koliko god puta hoćeš. Upitno bi bilo je li razgovor trebalo snimati kad ne bismo poznavali sklonost jednog od sudionika razgovora kroničarenju i povijesti, i kad se razgovori s predsjednikom države u njegovu sjedištu ne bi snimali u svim civiliziranim državama. Ono što je sigurno ne248
dopustivo jest objavljivanje tih razgovora prije isteka pedeset godina, kad će i kontekst njihova nastanka i osobe o koje se razgovor očešao, prekriti trava zaborava. Zamislimo nezamislivo, da se objave transkripti svih razgovora voñenih za kavanskim stolom izmeñu intelektualaca raznih vrsta i političara raznih stranaka, samo u jednom danu i samo u jednoj kavani. Nekoliko bi mjeseci bilo potrebno da se tonski zapisi tih razgovora pretoče u Dudlaševe transkripte, i još nekoliko dok bi te transkripte pročitali oni koji su razgovarali i oni o koje su se razgovori očešali. Nakon toga jedna bi polovica intelektualaca raznih vrsta i političara raznih usmjerenja postala krvnim neprijateljima drugoj polovici, ali bez linije razgraničenja koja bi polovice dijelila na dvije homogene, meñusobno nezavañene skupine. Nego bi se fronte ispremiješale, svatko bi imao svoga osobnog protivnika, onoga koji ga je u razgovoru opatrnuo. Kad bi se to što je nezamislivo i moglo provesti, koja bi to količina ludosti i mržnje bila potrebna da se nešto takvo ostvari! Kraj Svečeva razgovora s predsjednikom, zbog konteksta koji je istovjetan kontekstu mog putovanja i mislima na tom putu, donijet ću u skraćenom obliku. Već smo rekli, taj razgovor nastaje dok Svetac i predsjednik slušaju vijest da je Žepe Bevanda otišao u Tiibingen svjedočiti u korist generalove optužnice. Transkript ne donosi sadržaj vijesti stoga što je ton bio nerazgovjetan, ili stoga što ga je redaktor transkripta držao nepotrebnim. Ali se može pretpostaviti da je sadržaj vijesti Žepina manija, sadržaj njegove endogene psihoze - podjela Bosne i njegov otpor toj podjeli. PREDSJEDNIK: Ciganin jedan! SVETAC: Upravo tako! Sve što radi cigančenje je, ciganluk i ciganija! PREDSJEDNIK: I ciganija i izdaja! Što tu drobi! Dok smo mi branili Bosnu, ti što nas sada optužuju za agresiju, kukali su i traži-
li našu pomoć, sklapali s nama ugovore da slobodno doñemo i branimo ih. SVETAC: Da, predsjedniče! Čisti izdajica, čisto dgančenje! Za imenovanje toga što čini nema drugih riječi.
Kad se Bevanda odlučivao ovo objaviti, vjerojatno je mislio da će ovolika upotreba pogrdnih riječi, u čijem je korijenu ime jednog naroda, baciti ružnu sjenu na one koji su te riječi u razgovoru upotrijebili. Žepe je propustio vidjeti vezu izmeñu riječi izdajica i riječi koje su grañene na korijenu cigan, ne kao imenu jednog naroda već kao na imenici općeg značenja za sve one koji se ponašaju - po ukorijenjenoj i prevladanoj predrasudi - na način koji se pripisuje osobama toga naroda. Drugim riječima, Žepe je htio reći: »Gledajte kakvi su rasisti ta dvojica! Takvi su daleko od Europe, koja svim etničkim skupinama daje ista prava.« Svaki onaj tko tu dvojicu optužuje za meñuetničke sukobe ima pravo, jer su to praktičari govora mržnje, kako bi to rekao njegov savjetnik za kulturu, koji kulturi do sedamdesete godine života nije dao ništa, ali joj je nakon sedamdesete dao sliku svoje glave iza glave koju savjetuje kao logotip govora mržnje, i riječ transkripti koju rječnici do tada nisu poznavali. Meñutim, kad se malo bolje pogleda kako se u razgovoru ponašaju te riječi, koje značenje nose same i s kojim se riječima stavljaju u sinonimsku spregu, vidjet ćemo da upravo njihovo značenje inačice, a ne njihova etimologija, izbija u prvi plan i postaje njihova poruka. Predsjednik je upotrijebio samo jedan oblik, ciganin jedan, i moglo bi se pomisliti da je mislio na Žepino porijeklo ili na njegovu vanjštinu. Da se ne radi ni o porijeklu ni o vanjštini, reći će nam Svetac, čovjek rodom iz Busovače, koji dobro poznaje pravi smisao svih riječi nastalih iz korijenu cigan. On u razgovor ubacuje dgančenje, ciganluk i ciganiju, riječi koje se nalaze u svim boljim rječnicima. Predsjednik te riječi dobro razumije i povezuje ih sa smislom riječi izdajica. Svetac će to izjednačenje značenja svih upotrijebljenih 25(1
riječi prihvatiti i zaključiti da za ono što je Bevanda u Tiibingenu radio drugih riječi nema. I doista, dgančenje i cigančiti znači varati, iznuñivati i prositi, ne odustajući dok ti se milodar ne udijeli, dok ti želji ne bude udovoljeno. Ciganluk, uz ulizicu i nasilnika, može značiti i svako drugo, časna čovjeka nedolično, ružno ponašanje. Ciganija, osim što znači ono isto što i dgančenje i ciganluk, znači još i čovjeka koji napušta svoje gnijezdo bez oklijevanja i grižnje savjesti, koji se klatari po svijetu, vraća i lupeta i koji od tog vraćanja i lupetanja živi. Kad se svim tim leksičkim poslasticama doda i mirodija, riječ izdaja, lonac treba zaklopiti, pustiti da polagano krčka na laganoj vatri, a kad jelo poslužiš, ono će ti samo, mirisom ambre, reći kako mu je ime.
Na stranicama gdje su nanizani izvadci iz drugih tjednika i dnevnika »Kugla zemaljska« donosi karikaturu Marka Ivica, objavljenu u »Slobodnom Primorju«, koju sam vidio i kad je prvi put objavljena. Kojoj sam se smijao i o kojoj sam s mnogim ljudima razgovarao! To je jedna od onih karikatura koje bolje sažimaju i iskazuju politički trenutak od ijednog komentara. Ali, istovremeno, i jedna od onih koje će bez političkog konetksta, kad Žepina upotreba transkripata postane prošlost, postati nerazumljive, izgubiti kritičku oštricu i ostati bez moći da izazivaju smijeh. I zato, da je vežem uz ovo pričanje o transkriptima i spasim od zaborava, i da mi posluži kao jedini mogući završetak onoga što nije moguće vidjeti nigdje osim u Kafkinoj priči, učinit ću nešto neobično. Prepričat ću Ivićevu karikaturu. Uz stablo masline stoji privezan magarac. Pod samarom je na kojem nema tovara, što će reći da se živinče odmara. Na oglavu ima naočnjake kao da je konj. To na magarcu nikad nisam vidio, pa će biti da i to nešto znači. Nozdrve su mu prosi-
rene, a čeljusti omlohavjele, kako bi se stekao dojam da magarac razmišlja, i kako, razmišljajući, dubokoumno progovara:
je se talasa, u vruljama koje vru i u kanalu koji nalikuje na riječno korito.
Kako je krenulo, bojim se da će na Tubingenskom sudu završiti i stenogram moga revanja zadnjih deset godina.
Jednog sam ljeta stanovao u samoborskom samostanu hrvatske franjevačke provincije i po čitav dan pisao svoj prvi sinopsis i svoj prvi filmski scenarij. Od podne, kad bih se zamorio pisanjem i kad bi dan zahladio, napuštao sam samostan i odlazio do središta grada, a odatle obalom potoka koji zovu Gradna rijeka. Našao bih zgodno mjesto, sjeo i do sutona gledao kako potok teče. Jedan gost samostana, novinar po zanimanju, koji je, kao i ja, izlazio u šetnje, pa me pomalo i uhodio ne pridružujući mi se, jer je znao da ja na tim izlascima ne podnosim ničije društvo, upitao me kako mogu tako dugo sjediti i gledati u jednu točku. U jednu točku? Pa, ja ne gledam u jednu točku! Ja gledam u vodu koja teče, a to jedna točka nije ni kad tok vode gledam na jednom mjestu, na istom brzaku. Čuñenje toga samostanskog gosta prvi me je put u životu suočilo s činjenicom da sam ja od djetinjstva, što nije teško provjeriti u mojim ranim pričama, opčinjen vodama, i kad teku, i kad se lokve, i kad se talasaju, i kad izviru. Opčinjen jer u njima nalazim smirenje u kojem se sav moj život pretače u priču, koja teče kao voda u mlazu, koja grgolji kao voda na brzaku i koja pravi vrtlog kao voda u jezercu.
I čiča - miča, s magarećom brigom koju svi brinemo, o transkriptima i ciganluku završava priča.
- Ja bih, šefe, da oprostite, negdje stao. Moram se olakšati. A da trpim, ne mogu. Zadar je daleko kaže mi Jura. - Skrenite lijevo, na staru trasu magistrale, uz more - rekao sam pa smo do koji trenutak išli, polagano, cestom izmeñu žala i maslinika. Došli smo nadomak Prosiki i tu, na ispustu ispod velikog bora, stali. Jura je otišao u maslinik i grmlje kamo ga sila tjera, a ja sam se spustio na obalu i, od kamena do kamena, došao do vrulje koja se napaja vodom iz Vranskog jezera. Ako sam vozim, da se napijem ili da se odmorim, u svakom se slučaju zaustavim pored izvora, voda tekućica i voda stajačica. Da ih pozdravim pozdravom kojem me je majka naučila pozdraviti vode! U tom je pozdravu iskustvo našeg čovjeka da je voda u krajoliku i voda u kamenici na ulazu u crkvu isto. Od tih nam voda dolazi život. Tjelesni i duhovni! A pored voda u prosiki, iz kojeg god pravca dolazio, više sam se puta zaustavio nego pored bilo koje vode uz ceste kojima sam putovao, pješke, na biciklu, na motor-kotaču i u automobilu. Tu je more, i tu su maslinici! Tu su izvori na koje je, prije nego je probijen kanal, istjecala sva voda Vranskog jezera, a ni kad je kanal probijen, vrutci nisu presušili. Tu je i taj kanal što ga je dao prokopati Manfred Borelli, posjednik, političar i prosvjetitelj, da bi se vodostaj jezera snizio i dobile velike količine obradiva zemljišta. Tu je vode koliko želiš. U moru ko252
Tako je bilo i ovaj put. Čim sam ugledao vrulju, bacio pogled preko zatalasane Kosirne i ugledao toranj betinske crkve, tamo preko Plitke Vale, kao jezerska voda prosikom, potekla je priča o opojnom mirisu mošusa. Ali, prije nego priča poteče, da vas upitam znate li što je mošus, mošak ili musak? Znate li što to znači kad bi vam neka djevojka rekla da je u njedrima mladića koji ju je ljubio osjetila miris mošusa? Bit će da nešto znate! Ako ne znate ništa, znat ćete! Ako ste nešto znali, znat ćete još više. U većini se rječnika i leksikona može pronaći podatak da je mošus mirišljiva tvar u obliku borove smole dok je svježa. Nju iz žlijezde blizu mošnji luči moškatni jelen, kojeg su lovci
zbog tog mirisa lovili i gotovo istrijebili. I iz iste takve žlijezde muškatnog bika koji živi u kanadskoj divljini i kojeg zbog toga mirisa štite i, moglo bi se reći, uzgajaju. Koliko god po leksikonima gledao, nećeš ustanoviti jesu li moškatni jelen i muškatni bik ista ili različita vrsta životinje. Čak i kad u leksikonu nañeš sliku tih životinja, nećeš naći odgovora, jer su razlike na slici toliko neznatne da se prije mogu pripisati pojedinim životinjama iste vrste nego dvjema životinjskim vrstama. Kad se opisuje vanjština tih životinja, onda se i za moškatnog jelena i za muškatnog bika kaže da su nešto izmeñu jarca i bika, odnosno, izmeñu jarca i jelena. Kad sam iz kanadskog grada Calgarvja jedne zime išao vidjeti nacionalne parkove Banfi i Jasper koji se nalaze u dolini rijeke Colubie, na livadama, tamo gdje ta rijeka nastaje od voda s vrelih izvora, vidio sam to muškatno goveče, ženke i mužjake, kako mirno pasu i ne osvrćući se na automobile koji jure cestom prema toplim kupkama. S dlakom koja je bliže runu nego grivi, s visokim papcima na zdepastim nogama i sa spiralno zavinutim rogovima oni mi nisu nalikovali ni na vola ni na jarca, a, bome, ni na nešto izmeñu njih. Oni su mi nalikovali na ovna, na petogodišnjeg praza i kad sam ih zatjecao kako pasu, i kad bi ih ugledao kako oploñuju svoje ženke. Na prčeve su mi nalikovali ti muškatni bikovi. I otada mi je miris mošusa, koliko god lijepo mirisao, samo vonj prča koji u prčevinu pretvara sve što se mošusom namiriše.
Kad je te listopadske večeri brodom s Kornata pristao u betinskoj luci i uputio se prema pivnici »Smrča«, gdje se, kako su mu rekli, održava ženska veselica s primjesom predizborne promidžbe, Šime Štrban, onaj cazinski učenik koji je svojevremeno svojom slikom oblijepio sva usputna stabla i sve usputno kamenje, bio je zastupnik u gornjem domu Sabora već drugu godinu, ali je, nezadovoljan ulogom gornjeg doma u političkom odlu-
čivanju, odlučio ići na izbore za donji dom i na taj način zaraditi puni mandat od četiri godine i postati član doma koji odlučuje i priča, a ne kao član gornjeg doma, koji samo priča a ni 0 čemu ne odlučuje. Ta ga je namjera i prisilila da ostavi riba renje na Kornatima i da, na jednu noć, doñe u Betinu. Ali, ko liko god bila presudna, namjera ga sama ovamo nije dovela. Pozivu se odazvao i zato što je veselica bila ženska, a od muškaraca će, kako je pisalo u pozivu, biti samo odabrani. Tek se pred ulazom u pivnicu sjetio, i dobro da se na vrijeme sjetio, da nije počešljan i da bi, izlazeći iz kabine ribarskog broda, onome tko nije udisao vonj te kabine mogao zadisati na friškinu. Kraj zida pivnice bio je parkiran crveni motor-kotač s retrovizorom na dugačkom dršku, kako bi se u ogledalu 1 preko vozačeva ramena mogla odraziti slika onoga koji im dolazi odostraga. Pogleda se u tom retrovizoru, izvadi iz dže pa plosnatu bočicu mirišljivog spreja marke Gianfranco Vene, poprska ovratnik košulje, lice i kosu, a onda u stražnjem dže pu hlača potraži češljić i, ogledajući se u retrovizoru lijevo, de sno, gore i dolje začešlja kosu na razdjeljak, koji je, jedva primjetan, išao desnim rubom tjemena. Spremi miris, spremi češalj, objema rukama istovremeno potegne rubove jakete na dolje, ogleda se još jednom i još jednom, pa krene prema vra tima pivnice, oran i za politički govor i za udvaranje. Jedino nema cvijeća u rukama! I njega bi imao, ali na Kornatima cvje ta samo smilje i kadulja, što se meñu cvijeće prikladno za ovu prigodu ne može ubrojiti. Došao je na sam početak. Svi su sjedili za svojim stolovima, nešto pijuckali i čekali da žena u dnu pivnice s mikrofonom u ruci otvori veselicu i što prije završi, kako bi mogli nastaviti meñusobni razgovor tamo gdje su stali. - Šećer na kraju! - rekla je žena u mikrofon i pokazala slobodnom rukom prema onome koji dolazi. - Evo nam i šime Štrbana! Tko je rekao da on neće doći! - naglasila je ona. Pozdravite ga burnim pljeskom, djevojke! Koje to jeste i koje ste odavno izgubile djevičanstvo!
Mjesto za njega bilo je rezervirano prije njegova dolaska, dok su ga očekivali da svaki čas doñe, ili je napravljeno dok su mu žene pljeskale, a on im zahvaljivao mahanjem desnom rukom. Slučajnosti nije moglo biti, jer slobodnih mjesta nije bilo. A smješten je na dvosjed, postavljen bočno prema prvom redu stolova. Mogao je, ne okrećući se, istovremeno gledati i publiku u dvorani i ono što će se zbivati oko mikrofona. Mjesto za odabrane i pozvane! - Hildegarda Zavrtnik! Za vas Hilda! - rekla mu je žena s kojom se i rukovao, a ne samo razmijenio naklon kao sa svim drugim ženama. Morao se rukovati jer je s Hildom dijelio dvosjed, koji, vidio je to kad su oboje sjeli, i nije bio previše prostran. Ili je tako uzak napravljen, ili je prostran jednosjed koji je Hildina uviñavnost prema Štrbanu učinila dvosjedom. Žena je s mikrofonom čekala da se Štrban smjesti. Bujna crna kosa slična konjskoj grivi, oči koje se cakle i bijeli zubi uokvireni mesnatim usnama, odavali su ženu koja se ničeg ne odriče, neobuzdanu ženu koja se sama nudi ako joj ne bude ponuñeno ono što je odabrala. Odavali su ženu, što ne znači da pogled ne vara! Pokuša li, znat će što je od to dvoje! Suprotno onoj s mikrofonom, kad ju je dobro pogledao od dijadema u kosi do ovratnika bluze, Hildegarda je imala obličje koje ništa ne kazuje, ili kazuje samo koliko i ženolik kamen obrastao sivim lišajevima. Ni prsa žene koja uz njega sjedi, pokrivene crnom svilom, ne obećavaju mnogo. Ali njena bedra, od ruba kratke suknje do koljena, osim hrvatskog, govore još deset jezika. Govore savršeno sve jezike koji se u ljetnim danima mogu čuti na betinskim plažama. I u cazinskoj školi, koju su uspješo završavali i oni koji bi iz Knina došli s jedanaest jedinica, učila se priča o smrti Buridanova magarca, koji je, nevoljan, crknuo od gladi izmeñu dva stoga sijena, jer se, tražeći sočniji zalogaj, nije mogao odlučiti iz kojeg stoga da jede suhe vlati trave.
S odlukom prema kojem će stogu krenuti Štrban neće dugo čekati, ali je za sada, dok ne vidi što se nudi a što mu se pričinja, odluku odgodio. Na stolu ispred Hildegarde i Štrbana stajala je fotokopija nečega što nalikuje na povelju. Tekst je bio pisan rukom, starinskim krasopisom, a u potpisu teksta bilo je pod rednim brojevima, čitljivim rukopisom i vlastoručnim potpisom, nanizano pedeset ženskih imena. Da bi dokument što više sličio povelji, rubovi su mu bili ukrašeni niscem od trokutića u crnoj boji. Tekst povelje, ako je povelja, nije bio dugačak i Štrban ga je lako pročitao. Ispod nadnevka od sedamnaesti svibnja devedeset i prve pisalo je: Drage pijateljice, u ovim bremenitim, tužnim i nadasve neizvjesnim vremenima potreban nam je optimizam i nešto malo radosti. Oni će nam dati snagu da se suočimo s teškim danima koji dolaze. Zato vas pozivamo da nam se pridružite u namjeri da osnujemo društvo obožavateljica Žepe Bevande, političara kojeg smatramo pametnim, sposobnim i šarmantnim. Predlažemo vam da potpišete ovo pismo i time date pristanak na osnivanje društva koje će se zvati »Društvo obožavateljica Žepe Bevande«. Nakon sastavljanja konačne liste utemeljiteljica društva koje će se širiti »lijepom našom«, organizirat ćemo ženski tulum i s njega poslati pozdravno pismo našem Žepi.
- Počelo je to vrlo davno i od početka je bilo vrlo ozbiljno - rekla je ona s mikrofonom. - Naš je Žepe bio u Predsjedništvu one stare države. Gledali smo ga na televiziji kako se srčano bori s onima u Beogradu. Sjednice su trajale po cijele noći, a on sam, kao lav, meñu svim onim oholim Jugoslavenčinama. Prijetili su mu smrću, ali je on sve to izdržao i puno napravio za nas. Onda smo se okupile na ovom istom mjestu, tulumarile i poslale mu pismo podrške. I u goste smo ga pozvale! Ali, dok smo čekale da nam odgovori, počele su po Betini padati srpske granate i morale smo se prihvatiti prečeg posla od pisanja pisama. Rat! Borba za opstanak! Naše je društvo palo u zaborav, a i Žepe se pokliznuo i ispao iz politike. Bilo
nam je žao, ali što možeš, koga nema bez njega se mora. Ali kad je naš Žepe na ovim izborima za predsjednika ponovo uskrsnuo, odlučile smo obnoviti rad našega društva. I dalje ga smatramo najšarmantnijim muškarcem meñu političarima. Strpljivo smo čekale deset godina da se ostvare naše prvobitne zamisli. Za to smo vrijeme malo i ostarjele, ali ni Žepe za sve te godine nije postao mlañi. Godine nisu važne, važno je da se dobro drži on i da se dobro držimo mi - rekla je ona bujne crne kose i predala mikrofon ženi, koja je na svoje lice morala staviti dosta kozmetike da bi ga napravila licem koje nečem sliči. - Od svega mi je draži Žepin smiješak. A njegova inteli gencija i duhovitost najprije me bace na koljena, da se poklo nim, a onda me izvrnu nauznak da izvršim odredbu iz našeg statuta, koji mora i dalje ostati naša tajna. Cure, i inače su mi slabost bradati muškarci, ali kad vidim Žepinu bradu i zamis lim da me po vratu češka, poludim! Vrištim! U koži ne mogu ostati! Pucam! Cijepam se! - rekla je obožavateljica Žepe i kozmetičkih sredstava. Uz smijeh i pljesak, mikrofon je pre dala ženi vitka stasa, plavoj, u bijeloj haljini, koja je nalikovala na klas smilja. Možda su joj stoga dovikivali: - Ajde ti, Smiljka! - Žepe naš neposredni, duhoviti, zanimljivi i britki, doñi k nama, doñi u veselo društvo tvojih obožavateljica - rekla je Smiljka. - Imamo svoj brod, dali smo ga u škver na šminkanje. Nabavili smo velik roštilj. U luci će te dočekati limena glazba. Plovit ćemo i loviti ribu po Kornatima. Neće ti trebati tjelesni čuvari pored pedeset tvojih obožavateljica. Ako, možda, ne želiš da te čuvari od nas čuvaju! A ne očekuješ! Ti ćeš taj izlet podnijeti sa sebi svojstvenom duhovitošću, ležernošću i šar mom - završila je Smiljka i stavila mikrofon u držač, što je značilo da je radni dio tuluma završen. Počinje večera, pjesma i ples!
Magarčeve brige s kojeg će stoga jesti sijeno nije riješio Štrban, nego jedan od stogova. Ona što je otvorila veselu večer Žepinih obožavateljica nije se sa Štrbanom došla ni upoznati, nego je, čim su uvodne govorancije završene, otišla za svoj stol, meñu najglasniju grupu žena. S njima je večerala i s njima je, nakon večere, do jutra plesala s takvom žestinom i strašću da se s razlogom moglo posumnjati i u njenu zdravu pamet i u njenu seksualnu normalnost. Štrbanu je ostao samo jedan stog, Hildegarda, koja do pasa ne obećava bogzna što, ali od pasa naniže, od ruba minice do koljena, i od koljena do gležnjeva, obećava sve što možeš poželjeti. Zbog te živodajnosti njenih bedara, Štrban je najveći dio večeri, i dok su sjedili i dok su plesali, gledao ta bedra, a da sebe, ni dok je promatrao ni kad je tulum završio, nije upitao kako mu to gledanje nije dosadilo. Promatrajući to čudo od bedara, Štrban je njeno tijelo podijelio na dva dijela. Na skromni, suhoparni, hladni dio iznad pasa i na razbludni, raskošni i zamamni dio ispod pasa. Ali, da je bio pronicaviji, da gimnaziju nije morao završiti u Cazinu, mogao je zapaziti da je ta žena i u duhovnom smislu podijeljena na dva dijela. Na dio koji se daje, i na dio koji uzima! - Pripadaš li ti Žepinoj sranci »Put u Europu«? - upitao je Štrban Hildu u poodmaklo doba noći, kad su otplesali dese tak plesova i popili prvu litru vina. - Ne! Ali ni ove žene ne pripadaju Žepinoj stranci. One su izvanstranačke Žepine obožavateljice. Ja sam ih potaknula da obnove rad svog društva, i ja sam ih savjetovala da se u Žepi nu stranku ne učlanjuju - odgovorila je Hilda. Prstima obiju ruku gladila je rub svoje kratke suknje koji je išao preko bedara i bio bliže preponama nego koljenima. - Onda si i ti izvan stranke? - pokušavao je Štrban raščis titi s tom Hildinom stranačkom pripadnošću.
i
- Nisam! - odgovorila je Hilda. - Ja sam ovo! - rekla je i zavrnula rub suknje koji je s unutarnje strane imao podstavu od umjetne svile jarkocrvene boje. Ispod te podstave, koja je bila namreškana dok je Hilda nije rastegnula, nalazio se lastik čija je svrha bila da se sukno suknje ne proširi kad ga bedra u pokretu napnu, i da ga vrate na istu širinu i drže priljubljena uz tijelo kad se bedra stisnu. Bez tog lastika ispod crvene podstave, koja je Hildi poslužila za stranačku identifikaciju, snažna bi Hildina bedra rub suknje izobličila za jednu večer. - Crvena boja! Ti si onda eSPeovka! - rekao je Štrban s prizvukom lažne začuñenosti. - Otkada? - Oduvijek! Samo sam pred izbore oživila svoje djelovanje. Rodom sam iz Betine. Znala sam za ovo veselo društvo Žepinih obožavateljica i potaknula sam njegovo oživljavanje. Nastavljamo dalje? Po svim će se mjestima osnovati društva Žepinih obožavateljica. Zar večeras niste doživjeli ugoñaj mog političkog djelovanja? - rekla je Hildegarda. Ono što je dotad jednom ili drugom rukom povremeno činila, sad je počela činiti objema rukama. Jagodicama prstiju jedne i druge ruke prelazila je preko bedara od koljena do izvrnutog ruba suknje. Kad bi jagodicama pomilovala crvenu boju podstave, ispod koje je lastik što ne dopušta da se suknja rastegne, vraćala bi se preko bedara objeručke do koljena. Njih bi dlanovima obgrlila. Štrban, koji je čitav život, tako mu se bar činilo, sanjao ta bedra, sad je imao priliku vidjeti kako se ta bedra maze s dlanovima ruku i jagodicama prstiju one koja je vlasnik tih bedara. Bio je obuzet slasnom omamom koja je budućnost pretvorila u snovitu bajku. Mjesto zbivanja te bajke bilo je u nekom bezimenom hotelu, u nekom dalekom gradu. - S kojim ciljem sve to? - upitao je. - Drugo mjesto na listiću! - odgovorila je Hildegarda. - Ništa manje?
- Moglo bi i treće, ali se ne bih htjela odvojiti od tebe. A ti ćeš sigurno biti na prvom mjestu! Htjela bih da udružimo snage. - Mnogo tražiš! A što pružaš? - Čuo si da veselo društvo Žepinih obožavateljica ima taj ni statut. Meni je poznat. Kad se nañem na drugom mjestu, odmah iza tebe, taj ću ti statut pokazati. Nas ćemo ga dvoje usvojiti, samo za sebe. I postupit ćemo prema statutarnim od redbama - rekla je Hildegarda, pogledala ga u oči i prestala maziti bedra. - A dotad da radimo naslijepo? Bez statuta? - i dalje je pitao. - Tako nekako! Ali ne posve! Na tom drugom mjestu, od mah iza tebe, netko mora biti. Bolje ti je na to mjesto uvrstiti mene i nadati se primjeni statuta Žepinih obožavateljica, nego uvrstiti nekoga drugoga i ne nadati se ničemu. - To si večeras smislila? - Ma daj! Tko je u jednu večer smislio i ostvario genijalnu zamisao! I tko ti kaže da je ovoj zamisli kraj?
Teško mi je reći što je meni Mijo ðermek od koga sam čuo sve što znam o Hildegardi Zavrtnik. Neko smo vrijeme pohañali istu srednju školu, neko smo vrijeme stanovali u susjedstvu i neko smo vrijeme radili na istoj školi. Izmeñu toga, izmeñu zajedničkog pohañanja iste škole, bliskog susjedstva i radnog mjesta, kad bismo se viñali često, bili smo daleki jedan od drugoga i ne bismo se viñali po nekoliko godina, a i kad bismo se vidjeli, u razgovoru se ne bismo predugo zadržali. Ni bliski nikad nismo bili, ali smo se ipak jedan drugome povjeravali. Nismo se ni družili ni prijateljevali, ali se nikad nismo ni svañali, čak ni porječkali. Nisam imao potrebe od drugih slušati tračeve o njegovu životu, ali sam iz njegovih usta pažljivo slušao sve
što bi mi sam kazao. Najvjerojatnije o njemu i ne znam mnogo, ali kad se radi o njegovoj vezi s Hildegardom Zavrtnik, čini mi se da znam sve što se ima znati. Čak i više nego bi se smjelo znati, ako želiš znati punu istinu. Jer, što se dogañalo? Mnogo znanja o vezi jednog muškarca i jedne žene, mnogo sitnih pojedinosti, znade skriti punu istinu. Istinu nadomjeste sitnice i vidici se zamute! Nisam mogao ne znati Mijinu djevojku, a potom suprugu, Nelu Švigir, bila mi je učenica u gimnaziji, kao i njemu. A kad je školu završila i otišla na studij njemačkog jezika, susretao bih je u njegovu društvu i s njima se zadržavao u kraćem razgovoru. Kad se s njom odlučio vjenčati, pri nekoliko susreta, uporno me pitao da mu kažem što, kao njen profesor, o njoj mislim. Nisam lud da zaljubljenu čovjeku, komu je mrena prekrila oba oka pa na voljenoj ženi vidi što drugi ne vide a ne vidi što drugi vide, na očima izvršim operativni zahvat skidanja očne mrene nakon čega će vidjeti što i drugi vide! Meñu ostalim, i ono što je mene od te Nele Švigir uvijek odbijalo. Osim toga, mrenu o kojoj se radi, dok se zaljubljeni ne odljubi, nemoguće je bilo kojim operativnim zahvatom skinuti. Zato sam i na njegovo provokativno pitanje zašto je ja u razredu nisam gledao dobrohotnim okom, ostao gluh kao top. Kad je to pitanje tri puta ponovio i probio mi čep na usnom otvoru, dao sam mu nemušt odgovor. Dobra je, nije loša! Odgovorio sam tako i da mnogo ne slažem i da on moj odgovor doživi kao potvrdu onoga što bi od mene želio čuti. - Znaš - rekao mi je kad je Nela Švigir diplomirala - po nudio sam joj ženidbu. Ja imam stan, ona bi dobila mjesto korespondenta u Tankerskoj plovidbi. I što hoćeš bolje! A ona mi kaže da bi htjela otići u Njemačku, da malo usavrši jezik. Ma lo će pomoći njeni roditelji, malo ja! Je li da je dobro da usavr ši jezik u Njemačkoj? Što ti misliš? - Dobro je, ali... - i tu sam se ugrizao za jezik. U nastavku onoga što sam zaustio reći nalazio se razlog moga odbojnog držanja prema Neli Švigir. Kako ću mu kazati: »Pazi, kad ti
gleda ravno u oči i kad je najumiljatija, slagat će ti i, obmane li te, nešto će ti uzeti.« - Što ali! Što si htio reći? - Kasniš li s brakom, kasniš i sa rañanjem djece. A staro očinstvo ne želim ni djeci ni očevima - rekao sam. Nela je otišla u Njemačku i vratila se nakon godine dana. Dobila je mjesto korespondenta i uzeli su se. Namjestila je stan po svom ukusu, do kraja osmišljen u inozemstvu. Zanijela je i rodila sina. Mijo me pitao mislim li da je dobro što je godinu dana provela na usavršavanju jezika, a ja sam mu odgovorio da je to bio dobar potez. Čak i vrlo dobar! - Ne spavam ja više u bijelim plahtama - pohvalio mi se Mijo ðermek. - Nela je sve bijele plahte skinula s kreveta, iz vadila iz ormara, oprala, ispeglala i poslala mojoj majci. A ku pila je plahte, onako, crvenkaste! Ona kaže, plahte boje mesa! Jesi li to čuo, te plahte boje mesa? - Nisam! - priznajem. - Nisam ni ja! Ali Nela kaže da u Njemačkoj u tim plahta ma spavaju svi mladi parovi. Da djeluju seksi! I da znaš, ima pravo! Djeluju! Samo ljubav moraš voditi na punoj svjetlosti. Ni u mraku ni u polumraku! Neće ona! I da znaš, nije loše. To s plahtama boje mesa na punom osvjetljenju! A ti to ne radiš? - Ne! Moja jedva pristaje i na polumrak. A tu ti je boja plahte nevažna - rekao sam mu. Prošla je puna godina dana od obznane plahte boje mesa, kad mi je ðermek obznanio još jednu novotariju Nele Švigir. Moja će darovita učenica, čini se, svu svoju darovitost upotrijebiti u ljubavno novotarstvo! - U spavaćoj je sobi uz četiri zida postavila četiri velika ogledala. Krevet više ne stoji uza zid nego na sredini sobe, sam. Ja kažem, kao aerodrom! Ona me ispravlja, kao jebodrom! Što god na krevetu radimo, odražava se u ta četiri ogle dala. Na koju se god stranu okrenuo, vidjet ćeš sebe i nju. I da znaš, nije loše! Djeluje! Povećava užitak! Dobro, neka joj bude,
nije ni meni loše! Ali, Bog je ubio, hoće da stavi još jedno ogledalo. Najveće! Na strop! Ma kud ćeš na strop? I ona četiri uza zid izazivaju radoznalost onih koji nam dolaze u goste. Čemu toliko ogledala? Kakvu će tek radoznalost izazivati ogledalo na stropu! Da, što se nje tiče što će drugi reći! I stavila ga! I da znaš, nije loše! Ide! Sad se vidimo i kad gledamo u strop. Što ti misliš o tome? - upitao me. - Ne mislim ja o tome ništa! - rekao sam. - Ne misliš i ti, kad znaš koliko je to korisno, staviti u spa vaću sobu bar još jedno ogledalo? - Rekao sam ti da moja ni polumrak ne podnosi. Pa što će mi onda ogledalo? - Da, znam je! Konzervativna je Veronika - kaže Mijo za moju suprugu. Prošla je još jedna godina. Sigurno je da su sva stabla ispod kore odebljala za jedan god, a jesu li svi ljudi, poučeni jednogodišnjim iskustvom, postali umniji, nije sigurno. Iako je u većini slučajeva moguće! - Ma, znaš što radi ona moja ludača! - rekao mi je Mijo ðermek pri novom susretu. - Svako jutro u svojoj kancelariji, uz prvu jutarnju kavu, priča kolegicama kako smo protekle noći vodili ljubav. Kolegice kažu kolegama što su čuli u Nelinu uredu, pa čitava Tankerska plovidba zna sve o plahtama boje mesa, o ogledalima i svim pozama koje smo iskušali. Ma, dobro, Sebastijane, reci mi je li to normalno? - pita me Mijo. - što da ti kažem! Čuo sam da je u voñenju ljubavi sve normalno što se ljubavnicima dopada, i što nije nasilje nad jednim od partnera - odgovorio sam. - Ali, kako ćeš večeras voditi ljubav kad znaš da će to sut ra sve biti ispričano ženama Tankerske plovidbe, koje će to is pričati moreplovcima, a oni raznijeti po morima čitava svije ta? Kako i kad ti pomažu ogledala i plahte boje mesa? Radi li to još ijedna žena? Radi li to tvoja Veronika?
- Moja Veronika to ne radi! Kad ja s njom samom, u četiri oka, spomenem kako je bilo ili kako može biti, ona se na mene izdere: »Šuti! To je stvar da se radi, a ne da se o njoj priča« rekao sam i to se Miji jako svidjelo. I to je potvrdilo njegovu spoznaju da je njegova Nela - ona moja ludača. I opet je proteklo neko vrijeme, godina, godina i pol, ne sjećam se, i opet sam se našao s Mijom. Pamtim samo da je bila jesen, kad u lov dolaze talijanski lovci. - Zamisli što mi radi ona moja ludača - započeo je u rit mu tanga i nastavio s riječima tužbalice. - Dovela mi je u kuću talijanskog lovca, najela ga i pozvala u krevet mene i njega. Vrisnuo sam, a ona mi kaže: »Nemoj reći da te nisam zvala! Ako nećeš, ostani u kuhinji, a u spavaću sobu idemo ja i on. Ti malo počekaj, ili izañi prošetati se. Pred večer ćemo sve troje otići njegovim autom nekud na večeru.« Poslao sam je znaš kud! I misliš da je odustala od onoga što je naumila? Nije. Lo vac mi se uselio u kuću, meñu plahte boje mesa i ogleda se u mojim ogledalima. Reci mi, Sebastijane, je li to normalno? - Teško mi je reći! Za koga je normalno, to je normalno! Za koga je nenormalno, to je nenormalno! Odluči sam! - rekao sam. - Već sam odlučio, i već sam odluku proveo u djelo. Osta vio sam joj stan, morao sam, dijete je s njom, a ja sam se prese lio k roditeljima. Nismo se mnogo svañali. Puklo, i ništa! U njene plahte boje mesa više neću leći. Volim maloga, morao sam joj prepustiti stan. Njoj će Tankerska plovidba dodijeliti jednosobni stan, pa ću se ja u njega useliti. Lijepo smo se do govorili. Eno njoj njeni lovci, a ja sam ponovo našao svoj mir. Jesam li dobro postupio, Sebastijane? - Jesi! Kao uvijek, i ovoga puta imaš pravo - rekao sam mu i obradovao ga. A to mi je, tako mi Bog pomogao, i bila namjera. Radosna čini radosnijim, tužna ne rastužuj više nego je tužan!
Ne znam koliko je godina ðermek živio kao samac u novom jednosobnom stanu. Ne znam koliko je žena, i je li ijednu, ugostio u svom gnijezdu. Ne znam o tom inženjeru strojarstva ništa za sve te godine osim da je od honorarnog nastavnika tehničkog odgoja postao nastavnik sa stalnim radnim mjestom i, kako sam od njega čuo, da na nastavničkom poslu zasniva svoju budućnost. Kad bi me sam upitao neka pogodim zašto je to učinio, znao bih pogoditi, ali mu točan odgovor ne bih dao. Cio niz godina kraj me školske godine ne bi zatjecao u školi. Zarañivao sam pišući priče i u školi sam radio samo pola radnog vremena i zarañivao pola nastavničke plaće. Svoju bih obvezu nastavnih sati odradio već u travnju, pa bih otišao u planinu, proveo tamo čitavo ljeto i na jesen, pred početak nove školske godine, ponovo otvorio vrata zbornice. Ne znam u kojoj je to godini ðermekova samovanja bilo, što sam već naveo, ali znam da sam ga našao sretna i presretna kao da je, nakon dugih godina igranja lutrije, dobio glavni zgoditak. - Zaljubio sam se - rekao mi je sijevajući očima, jedino za brinut hoću li u toj banalnoj izreci otkriti svu dubinu njegova zanosa i sreće. - Zaljubio sam se do ušiju. - Je li?! - i začudio sam se i odobrio mu što je prekinuo ljubavni post. - Jesam! - rekao je blaženo. -1 to do ušiju! - rekao sam i upozorio ga: - To je bolje nego da si se zaljubio do pojasa. Ali te upozoravam da oči, nos i usta držiš iznad razine te ljubavne poplave. Već si se jednom gušio, nemoj se ponovo gušiti. Ovoga bi puta mogao ostati i bez jednosobnog stana! - Imaš pravo! Ne bi mi se to smjelo dogoditi. Ali što mo gu, volim je! I ti bi je volio da se u tebe zaljubila. Nisam ja kao ti. Nisam tako hladan. Ja sam zaljubljiv. To mene ubija! - I tko ti je ta ljepotica? - Sirnica Huljev! Znaš je, predavao si joj.
- Ona iz Četvrtog be? Ona! O Sirnici Huljev u zbornici se pričalo da ima najbolje noge i u svom razredu i u školi. Ja te noge nisam nikad pogledao ni ispod klupe ni na hodniku. Ne što ne bih gledao noge, nego što prije nogu pogledam lice, pa, ako mi se ono ne dopadne, ne gledam ni noge. To Miji nisam smio reći i pustio sam ga da mi ispriča kako su te noge, meñu tolikima koji su ih gledali i željeli se meñu njima naći, obgrlile baš njega. Što se Miji ðermeku dogodilo sa Sirnicom Huljev nije ništa posebno, nije ništa što se ne bi dogodilo svakom mladom nastavniku i svakoj mladoj nastavnici u završnim razredima, na kraju školske godine, na maturalnom plesu ili ñačkoj ekskurziji. Da im učenik ili učenica izjave ljubav! Po više puta! Iz godine u godinu, i u jednoj godini u više razreda! Dogodilo, oni se nasmijali, bilo im drago da su voljeni i da u očima mladih izgledaju mladi i voljeni. Ponudu bi ljubazno odbili, uz trajnu dobrohotnost prema onoj ili onome kojima su, na žalost, morali dati košaricu. Dok sam ðermeka slušao pričati kako mu je na maturalnoj večeri, u hotelu »Pinija«, pred jutro i razlaz, prišla Sirnica Huljev i rekla da ga voli, da od hotela do grada želi ići njegovim kolima i da je spremna na sve, ne samo za večeras nego za čitav život, i u dobru i u zlu, ja mu, u skladu sa svojim načelnim odnosom prema njegovim ljubavnim jadima i radostima, nisam mogao reći kako mi je ta priča odavno poznata, i kako sam je i sam u više navrata doživio. Jer, kad bih mu rekao da je to prilično česta pojava, grdno bih ga razočarao. Naime, on je svoju priču pričao tako kao da se ona njemu jedinom dogodila, bilo kada i bilo gdje, i da bi odbijanje Šimičine ljubavi bilo svetogrñe. Kako odbiti ono što ti se dogaña samo u snovima? Da ti učenica s najljepšim nogama u školi za vožnju od hotela do grada ponudi sve što poželiš? Kako odbiti takvu ponudu kad
si bez bračne obveze? Kad ti nitko neće reći da zlorabiš nezrelost? Ti si ledičan, a ona je djevojka s ispitom zrelosti i tu zamjerke nema. Ni jednom Miji ðermeku nisam rastjerivao ispred očiju snovite zaključke i maglovita predviñanja, pa zašto bih to činio sada, kad za to ima malo opipljivih razloga? Ima li ikakva smisla gasiti nečiji plamen sreće, iako ti se čini varljivim, ako ga ne znaš ili nemaš čime nadomjestiti? Sirnica je već kod »Pinije« sjela na stražnje sjedalo. Odbila je sjesti na mjesto uz vozača, s obrazloženjem da je uvijek bolje izabrati zaklon nego se izlagati pogledima bez potrebe. Na putu do Kozina oboje su se složili, poštujući to pravilo o zaklonu, da će put do grada biti prekratak za prvi sastanak i, ako se ne žele zadržati na nekom od gradskih parkirališta, ispod svjetla gradske rasvjete, bilo bi dobro da skrenu s ceste putom prema moru i da se tu na nekom skrovitom mjestu zaustave. Našli su ledinu ispod pinije i parkirali se. Sirnica je svog nastavnika prvi put pozvala imenom i rekla mu da prijeñe na sjedalo do nje. Samo što je sjeo na stražnje sjedalo, ona je sa svog mjesta ustala. Ionako kratku suknju još je više podigla i preko njegove obje noge prebacila jednu svoju. Tako mu je objahala koljena, a potom se s oba bedra primaknula njegovim preponama. Najzad ga je poljubila u usta i rekla: - Sad si moj! Da znaš koliko dugo sanjam o ovom trenut ku! Da ti sjednem na koljena i da te zagrlim! Gledajući je što radi, dodirujući joj s oba dlana oba bedra, osjećajući dodir njenih vlažnih usana na svojim usnama i draškanje pramenja njene kose po svom licu, ðermek je kroz prednje staklo i rijetko pinijino granje vidio zvijezde na obzoru, a ispod zvijezda sebe kao anñela koji plovi zajedno s bijelim oblačićima. - A da znaš, reći ću ti u povjerenju, nisam joj prvi - rekao mi je s prizvukom radosti što je tome tako. Obično se tom ot kriću muškarci ne vesele. Veseli li se on tome stoga što mu je te noći stražnje sjedalo ostalo neobilježeno, a to bi se vidjelo 268 ..... _
jer su mu navlake na sjedalima bijele, ili zbog toga što ga ne mora peći savjest da je, možda, iskoristio jednonoćnu slabost nezrele djevojke, odvezao je u šumarak i oduzeo joj nevinost, dragocjeni miraz koji ženama, ponekad, učvršćuje bračnu zajednicu? - To nije važno! Danas te stvari neke djevojke rano počinju - rekao sam da mu veselje učinim još većim. - Glavno je da ti budeš posljednji. - Vražji si! Bockaš me! Tko zna tko će njoj biti posljednji! rekao je shvaćajući moju žaoku. - Čuj, meni je sada dobro. Zašto brinuti o onome što dolazi?
U velikoj zgradi, vojarni iz doba Austrougarske Carevine, koja je za potrebe škole proširivana, dograñivana i preinačavana, radile su dvije gimnazije, ekonomska i obrtnička škola. Od te je godine ðermek radio u sve četiri. U matičnoj je gimnaziji imao punu satnicu, a u preostale je tri škole imao po nekoliko honorarnih sati, one koje bi dobio na natječaju i one koje bi izmolio od ravnatelja. Imao je više honorarnih sati nego sati u obveznoj satnici. Radio je od jutra do mraka, svaki dan osim subote i, kao i svi ostali, nedjelje. Sabijanje tolikog broja sati samo u pet dana da bi subotu mogao imati slobodnu, pretvorilo ga je u trkača po hodnicima i stubištu goleme zgradurine. Trkača od jedne do druge škole i od jednog do drugog razreda. - Moram žuriti! Zakasnit ću! Imam ti nešto reći. Drugi put, sad nemam vremena - govorio bi mi kad bih ga koji put, rijetko, jer je mene u školi bilo sve manje, susreo kako s dnevnikom i knjigama ispod pazuha jurca s jednog na drugi kraj, od jednih do drugih vrata četiriju škola pod istim krovom. Kad sam ga jednom, pred proljeće, u toj vječitoj trci za honorarnom zaradom susreo na mostu koji veže grad na kopnu s dijelom grada na poluotoku i morao s njim propješačiti put
Čim bi ga iscrpao, vraćao bi se na početak, da je njegova Sirnica upisala pravo, da je dobra učenica, da joj mora pomoći i da mu s nastavničkom plaćom nije lako pokriti sve troškove, ali će četiri godine izdržati. Tada će ona završiti studije, i tada će se vjenčati. Do kraja će života biti jedno drugome zahvalni, ona njemu što ju je školovao, on njoj što mu je poklonila čari svoje mladosti, posebice draži najljepših nogu u školi. A ljubavno su gnijezdo, dok je studirala a on honorarčio, od petka uvečer do nedjeljenog otpodneva, savili u selu Marini. Ono nije na sredini puta izmeñu Zadra i Splita, ono je bliže Splitu. A to je i pravedno, jer ona do gnijezda dolazi autobusom, a on svojim polovnim spačekom. Nisu Marinu izabrali zbog romantičnosti sela i kuće u kojoj je gnijezdo svijeno, na što bi se s pravom moglo pomisliti kad se pogleda selo i kuća, nego zbog toga što su u Marini smještaj i prehrana izvan turističke sezone bili jeftiniji od smještaja i prehrane u gradskim hotelima. Negdje u drugoj polovici petnaestog stoljeća, da obrane svoje posjede i ljude koji su ih obrañivali, trogirski su biskupi na otočiću u dnu uvale dali od ljuta kamena sagraditi četvrtastu kulu. Imala je prizemlje, tri kata, krunište na konzolama, u kruništu još jedan kat i prostorije u potkrovlju. Drvenarija je u kuli gnjila i zamjenjivana drugom, ali zidovi od ljuta kamena, uvaljena u živo vapno, nikada nisu popustili. U najnovije vrijeme, kad je uz obalu prošla magistrala i dovela turiste, otočić je spojen s kopnom, a kula je pretvorena u nešto izmeñu hotela i krčme. Krčma je bila u prizemlju i na prvom katu, a spavaće sobe na ostalim katovima i u potkrovlju kruništa. Njih je dvoje izabralo potkrovlje, sobu koja gleda na magistralu i na more u uvali. Ljubavno je gnijezdo, prema tome, bilo na visini koju odaberu orlovi za svoje gnijezdo. U timoru, ako netko pamti stihove Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije. Kako se živjelo u tom gnijezdu ispod krova kule u Marini, što se blagovalo, o čemu se razgovaralo, Mijo ðermek nije mi
do škole, ukazala se prilika da mi kaže ono što mi je odavno imao reći, ali od silne trke nije imao kada. Ne samo da mi je na tom putu od mosta do ulaza u školsku zgradu, kad sam ja jednim stepenicama otišao u svoju a on drugima u svoju školu, ispričao što mi je imao ispričati, nego mi je tu priču i ponovio toliko puta koliko je bilo vremena da je ponovi. Ponavljao bi je i dalje da se nismo rastali. Ne znam što je bilo s njim, ali ja sam poželio da se uskoro ne vidimo, ne u takvoj poziciji da od njega ne mogu pobjeći, kako ponavljanje iste priče ne bih i dalje morao slušati. Stekao sam dojam da on više ni o čemu ne zna govoriti nego o tome, pa sam se pitao uspijeva li se na školskim satovima svladati i o tomu ne govoriti? Valjda uspijeva! Štoviše, vjerovao sam da uspijeva, jer je bio radin i savjestan nastavnik. I baš zato što mu uspijeva, ono vrijeme što mu preostane u pet dana tjedna dok radi, čitavu subotu i nedjelju samo o tome govori, samo na to misli, samo to živi. A to što mi je imao kazati, kazao i mnogo puta ponovio sastojalo se od dva dijela. Od planova za sretnu budućnost i od opisa njihova sadašnjeg gnijezda i problemčića koji se u njem tu i tamo izlegu. Planove ću njemu prepustiti, da ih i ovdje ponovi kako ih je meni ponavljao, a ljubavno ću gnijezdo sam opisati, jer on to nije znao nego u natuknicama, iz čega bi se, kad bih mu to i ovdje dopustio, malo što razumjelo. - Moja je Sirnica upisala pravo na splitskom sveučilištu rekao mi je ne stavljajući slučajno na početak priče riječ moja. - Dobra je učenica, ići će to njoj, četiri godine i gotovo! A roditelji su joj siromašni, nešto ribarenja, nešto maslina, slaba zarada! A opet su joj voljni pomoći. I tu moram priskočiti ja. A ti znaš kakve su nam plaće! Dam li njoj, nemam ja. I onda honorarčim. Nije mi lako, ali ću izdržati. A znaš, nije ona od malih zahtjeva! Voli se obući, a i ja je volim vidjeti dobro obučenu. Ne troši mnogo na izlaske, skromna je, a opet, ne može vječno sjediti u kući - i time bi sadržaj planova za sretnu budućnost bio iscrpljen. 970
L
071
mnogo pričao. Tek da su vodili ljubav na sve načine i da mu se svaki vikend pretvarao u putovanje kroz rascvale oleandre, kakvi se mogu vidjeti uz cestu kad ulaziš u Marinu. I tek da su razgovarali o ispitima, jesu li teški i hoće li očistiti godinu, a posebice kad se može očekivati kraj njena studiranja, zaposlenje, vjenčanje i mirni bračni život. Samo jednom, na četvrtoj godini šimičina studija, kad je kraj studiranja bio izvjestan a ženidba nadohvat ruke, iz ðermekovih sam usta doznao za bizarnu pojedinost iz gnijezda u potkrovlju kamene kule. - Nešto bih te pitao - rekao mi je ðermek. - Obećaj mi da ćeš biti ozbiljan i da ćeš mi odgovoriti bez zafrkancije. Ti svašta znaš, i kad hoćeš, kad se ne zezaš, možeš na svako pi tanje dati pametan odgovor. - Obećavam da ću biti ozbiljan, a hoću li dati pametan od govor, ne mogu obećati, jer ne znam hoću li na tvoje pitanje dati bilo kakav odgovor. - Ona moja luda voli voditi ljubav daleko više od mene. Nisam ni ja za baciti, ali je ona mlaña. Radi sve što joj padne na pamet! Služili smo se priručnicima i sve isprobavali. Pusti, bilo je tu akrobacija da vrat slomiš. Sve ona iskušava, sve ona meni dopušta, ali jedno nikako ne dopušta. Ne da mi da joj diram sise. Ni prstima ni usnama! Nema velike sise, ima male kao u muškarca, ali ih dodirnuti ne da. Ljuti se i na pokušaj! Ja joj kažem da ostane u prsluku, pa ih neću dodirivati, ali ona na to ne pristaje. Znaš li ti što je to? - upitao je i ostao za gledan u mene zatečena tom doista rijetkom pojavom. - Ne znam! - rekao sam najozbiljnije i toliko mudro koli ko u neznanje mudrosti može stati. - Koliko je meni poznato, većina ljubavnih igara sa sisama počinje, a ta tvoja sise ne da dirati ni na početku, ni u sredini, ni na kraju. Čudno! - I ja mislim da je čudno! Zato te i pitam! I ne znaš? - Ne znam! - Kad ne znaš ni ti, ostaje da se čeka i vidi što će iz toga biti. 272
_
U ljetnim danima, kad grad preplave turisti i njihova vozila, teško je naći ikakvo mjesto za parkiranje. A naći mjesto u hladovini znaju samo oni, ako imaju sreću i drugi ih ne preteknu, koji dobro znaju i gdje se mjesto može naći i nad kojim mjestom visoka stabla šire svoje granje. Da na povratku iz grada kući ne bih sjeo u vrela kola i preznojavao se u vožnji, tu sam hladovinu pronalazio u školskom dvorištu ispod lovorovih i kostjelovih stabala. Izišao sam iz kola i naletio na Miju ðermeka, koji je odlazio iz škole, vjerojatno s nekog honorarno plaćenog ispita. Za razgovor je od škole do gradskih vrata bilo vremena. - Ona je moja završila studij. S odličnim! Ne može njoj to promaći! Prva! I sad joj tražim mjesto. Pripravnice! Ako može plaćeno, a ako ne može, onda ću je ja i na pripravničkom sta žu uzdržavati. Što drugo mogu? Moja je! Možda se u tijeku pripravničkog staža i vjenčamo. Ne stanuje kod roditelja, sta nuje sa mnom. Pravi muž i žena! Ja kuham. Neka se odmori od ispita! A onaj u unutrašnjim poslovima, znaš, onaj što ga ti ne voliš... - Koga ja to ne volim? - pitam ga i prekidam. - Ma onaj što progoni nacionaliste! A ti si nacionalist! Ma nisi ti nacionalist, znam ja tebe, ali kažu da jesi. Ne moraš ga ni voljeti, on to ne zaslužuje. Gad oficirski! Ali ga ja radi nje moram moliti! Razgovarao sam s njim, bio je ljubazan, i rekao je da ona moja luda doñe na razgovor. Pa, tako, vidjet ćemo, ići će na razgovor čim je taj pozove. - Jesi li mu dao njenu sliku da je vidi prije nego je pozove? - Ajde k vragu! Ti uvijek bockaš. A da znaš, i mogao sam! Trznuo bi! Iako tu ne može biti ništa. On ima zgodnu ženu i dvoje djece. Iz Negotina ih je doveo kad je ovamo došao. - Progoniti nacionaliste - ubacio sam. - Jest! Ali, i on je odavde, iz Ervenika! Imao je pravo na povratak.
- Slažem se s tobom. Nije to faca u koju bi se Sirnica mog la zagledati - kažem mu. - Je li da nije? To me ne brine. Nego, navalila i hoće da promijeni ime. I sve dokumente da preimenuje. Da nestane Sirnice iz njenih dokumenata i iz njena života. Kaže da su joj nadjenuli najružnije ime, da ga se srami i da ga se uvijek sra mila. Da su joj bar dali ime Stošija, kako je majka predlagala, što je još ružnije od Sirnice, sad bi ga mogla prevesti u Anasta ziju, kako je pravo ime Svetoj Stošiji, i bilo bi podnošljivo. Ali zvati se Sirnica u ovom kraju, gdje majmune zovu šimijama, može nositi samo neka seljanka iz Babina Duba. Kaže mi da mnogi mijenjaju imena i prezimena. Ako ne vjerujem, neka pogledam u službene novine! Hrpa promijenjenih imena i prezimena. Znaš, nisam za promjenu! Draga mi je i ona i nje no ime. Ludača! Kako će je od sada zvati otac, majka, prijatelji, znanci? Lako je za mene! Znaš što mi kaže? Kad promijeni ime, svima će, pojedinačno, reći kako je od sada moraju ime novati. Ako je ne poslušaju, tolerirat će pogrešku neko vrije me, ali uporno griješenje neće tolerirati. Prekinut će odnose sa svima koji je ne budu htjeli zvati novim imenom. Prekinut će i s roditeljima. Što mi preostaje? Pristao sam. Ali sam je molio da to ne čini prije vjenčanja. Onda će mijenjati prezime, pa ne ka promijeni i ime. Ne pristaje! Odmah! I sad na tome radi. Ja mislim da će na razgovor kod onoga tek kad dobije novo ime. - Znaš li bar koje će to ime biti? Da se počneš na njega pri vikavati! - Kako ne bih znao! Nije to bilo koje ime, nego jedno jedi no, Hildegard, Hildegarda, Hilda! Već godinu dana neće da vodi ljubav sa mnom ako je po čitav dan, i dok se grlimo, ne zovem Hilda. Što se mog privikavanja tiče, ja više sa Šimicom ne griješim. Ali joj kažem: »Bog te ubio, kako ćeš na to privik nuti sve ostale?« Svi zaljubljeni, dok vode ljubav, meñu so bom izmjenjuju mazna imena, ali nitko tim maznim imenom ne zamjenjuje svoje krsno ime. Uzalud! Kaže da je tepanja do sta. Hildegarda mora i u dokumentima zamijeniti Sirnicu! 27A
- A što joj se ta Hildegarda dopada? Kad već mijenja, ima i ljepših imena! - E, baš sam te to htio pitati. Ti čitaš svakog vraga. Znadeš li štogod o toj Hildegardi. Ona mi kaže da znade priču o ženi koja se zvala Hildegarda. Da joj se priča svidjela, da će biti kakva je bila i junakinja te priče. A kad je molim da mi priču ispriča, neće, kaže da to ostaje tajna. Da će je ispričati samo onome za koga se uda. I meni, kad se za mene uda! Do tada moram biti strpljiv i privikavati se na njeno novo ime. I zavo ljeti ga! Da znaš, i volim ga! Hilda, Hildegarda, Hildegard! A volio bih ga i više kad bih znao tu priču. Daj, Sebastijane, pog ledaj, pa ako je pronañeš, javi mi se - rekao je na rastanku pred gradskim vratima.
U te sam vruće dane čitao srednjovjekovne legende, kratke priče, ono što se zvalo prilikama i upotrebljavalo za pouku puka na misama i u svakoj drugoj prigodi. Na glagoljici, na bosančici, na jeziku i pismu prije Gajevih pravopisnih reformi! Pisane na tom jeziku i tim pismima, koliko god bile kratke, prilike se čitaju dugo, ali se dugo i pamte. Meñu prilikama što ih je objavio filolog Rudolf Strohal, koji je proučavao glagoljsku književnost, našao sam i priču o rimskoj carici Hildegardi. Nju je, kako piše u pristupnom dijelu teksta same priče, u svom djelu Čudesa Blažene Djevice Marije zabilježio Hilarion Gašparoti. On ju je pak preuzeo od Vincentiusa Belovacensisa i donio u obliku u kojem je donosi i tekst pisan glagoljicom i hrvatskim jezikom. Kad je rimski car otišao u Svetu zemlju obići Jeruzalem i sva ostala biblijska mjesta, pomoliti se i zatražiti oprost svojih grijeha, carstvo je povjerio svojoj supruzi Hildegardi da, zajedno s njegovim bratom, upravlja državom do njegova povratka, kojega ne može biti dok u Jeruzalemu ne proslavi dva Uskrsa i jedan Božić. Carev brat, koji je ostao na dvoru da vlada zajednio s caricom, više je gledao Ije-
potu caričina lica i zavodljivost njena lijepog tijela nego državne poslove. Zaboravio je obećanje dano bratu pred njegov odlazak na put da će bdjeti nad sigurnošću njihova zajedničkog doma i njihove zajedničke države. Počeo se udvarati carici i, nakon nekog vremena, otvoreno joj ponudi da s njim legne u krevet i sagriješi bludno. Odlučna u nakani da ne prekrši ni jednu od deset zapovijedi Božjih, a pogotovo da ne iznevjeri svoga muža dok se moli u mjestima gdje je živio i bio na križ razapet naš Otkupitelj, ona je dugo mislila kako se obraniti od mladića obuzeta pomamom, gorom nego da je sam Sotona u njega ušao. Što god činila, do muževljeva povratka, svom djeveru ne smije nikakvo zlo učiniti. A kad joj se muž vrati iz Jeruzalema, ne smije u muževljevim očima ocrniti njegova brata zbog njegovih gnusnih namjera i ponuda. Zato, misleći što će učiniti, smisli ovo! Napasnog ljubavnika dade zatvoriti na petom katu četvrtaste kule sagrañene na malom otoku usred Tibera. Pošto je pred ulaznim vratima u prostorije petog kata, koji se nalazio u kruništu podignutu na konzolama, postavila danonoćnu stražu, vrata zaključa svojom rukom i ključ odnese sobom u dvor. Hranu je raspamećeni ljubavnik dobivao u košari koju su do njegova prozora podizali stražari potežući uže koje se vrtjelo oko kolotura. U nekoliko navrata, u gluho doba noći, u pratnji stražara, carica je posjetila svoga djevera da pogleda kako živi, i da ga upita što mu nedostaje. Sve što je tražio udovoljila mu je, osim njegova zahtjeva da ga pusti na slobodu. Tek kad su glasnici donijeli carici radosnu vijest da će se njen pobožni muž za dva dana naći u dvoru i noć provesti u neoskvrnutoj bračnoj postelji, carica predade ključ petog kata kule svojim dvoranima, uz zapovijed da njena djevera puste na slobodu, kako bi slobodan dočekao brata i kako bi ona pred mužem mogla zatajiti djeverove nečasne ponude. Jer, kad bi za te ponude car saznao, grdno bi se razgnjevio na brata, što bi dovelo do bratske nesloge i velikih nereda u čitavu carstvu. Ni carica nije htjela muža dočekati na dvoru, i ona mu je, kao i njen djever, pošla u susret. Ali je njen djever, bez pratnje, sam na brzu konju, preteče i prvi se pojavi pred carem.
- Zašto ti je odjeća tako poderana, zašto ti je lice blijedo i napa ćeno, i zašto su ti podočnjaci plavi? - upita ga brat. - Dragi brate - progovori prerušeni lažljivac jezikom koji je znao lagati - tvoja je pokvarena žena, kad si ti otišao na put, odabi ralo, muškarce i zvala ih k sebi u postelju. Kad sam joj oštro prigovo rio da je razvratna i da kalja obraz svoga muža, ona me dala zatvori ti u krunište kule na otočiću, kako bi mogla slobodno orgijati i tebe sramotiti. Voljeni moj brate! Mene je utamničila, zanemarila i tek na glas o tvom povratku, oslobodila. Ne radujem se što sam ostao živ i spasio se progona te opake žene, nego se radujem što svom bratu mogu reći s kakvom se zmijom i kujom oženio. Neugodno iznenañen tom viješću, car nastavi putovanje prema Rimu. Ali, daleko ispred gradskih vrata dočeka ga carica Hildegarda u pratnji vijećnika i poglavara carstva. Htjela je pred svima svog muža zagrliti i poljubiti. Držeći je himbenom kurvom, u tom je naumu spriječi sam car. Dade joj dvije nemile pljuske, a dvojici vitezova zapovjedi da joj ruke vežu lozovim šibljem i gone daleko od grada, do neke mračne šume, do neke duboke jame. Tu neka joj odsijeku glavu i bace njeno grešno tijelo u dva komada, tamo gdje je grešnom tijelu mjesto. Nisu je doveli ni do mračne šume ni do duboke jame gdje trunu grešna tijela. Naime, usput su bili zaneseni ljepotom njena tijela i obuzela ih je nesvladiva pohota. Nisu je ni trajno ni na kraće vrijeme mogli zadržati za svoje potrebe, pa su je odlučili obljubiti prije pogubljenja. Zazivajući Božju pomoć, carica Hildegarda na obljubu nije pristajala. A kad su je vitezovi pokušali na silu razodjenuli i obljubiti, branila se iz sve snage i zazivala Božju pomoć iz sveg glasa. Božjom providnošću voñena, putem naiñe veća skupina pobožnih ljudi, koju je predvodio mlad i hrabren vitez. Kad su vidjeli onu dvojicu pohotnih prasaca i polurazodjevenu ženu kako zaziva pomoć, predvoñeni hrabrenim vitezom, nasrnu na pohotljivce. Oni kukavički pobjegoše i ne izvršiše carevu zapovijed. Bogu budi hvala! 077 ..
Hildegarda ne reče tko je ona, jer od tog otkrića ne bi bilo nikakve koristi, dapače, bila bi šteta! Nego ponizno kleče pred plemenitog gospodina, hrabrena viteza, i zamoli ga neka se udostoji primiti je u svoju službu. Da mu sluškinja bude do kraja života. Da radi što i ostale sluge rade na njegovu plemenitom dvoru! On se smiluje na nesretnu ženu i dovede je svom domu. Vidi da nije samo lijepa i pristala žena, nego i da je obrazovana, skromna i pobožna. Zato joj povjeri odgoj svoga šestogodišnjeg sina. Carica Hildegarda, krijući svoje carsko veličanstvo, jer kad bi otkrila tko je, bila bi vraćena caru, a car bi je ponovo dao ubiti - pokaza svu svoju marljivost, sve znanje i svu strpljivost u službi dadilje i učiteljice. Ali, gdje čovjek bio da bio i što činio da činio, uvijek će naći one koji će mu napakostiti. Brat plemenitog gospodina koji ju je učinio dadiljom svoga sina, stric dječakov, videći ljupkost i ljepotu Hildegardinu, pomami se za njom i stade je pratiti u stopu, i kad bi bila s dječakom, a gotovo je uvijek uz njega bila, i kad bi se, slučajno, našla sama. On je ovu poštenu i čestitu ženu nagovarao na nečiste i nepoštene radnje i u oči joj bez srama, izluden pohotnim nagonima kao da je živinče, izgovarao svakojake prostote. Pouzdajući se u svoj razum i u Božju pomoć, Hildegarda se uspješno odupirala i nije podlegla prostotama ni zamamljivim darovima, koje joj je taj kenjac, taj nerast i taj praz izobilno nudio. Povrijeñene taštine, sluñen strašću i žedan osvete, dječakov stric, neću, krišom, dok je čitav dvor spavao, uñe u sobu gdje su spavali dječak i Hildegarda. Na mjesečini nañe sinovca i oštrim mu nožem prereza grlo, tako da dječak izdahnu bez krika. Zatim umalja nož krvlju i stavi ga u ruku dadilje Hildegarde, koja to ne osjeti jer je spavala tvrdim snom. Tek pred zoru, kad san postaje tanji, Hildegarda osjeti da joj je dlan vlažan. Ustane, upali svijeću i vidje da je to krv. Istovremeno ugleda dječaka s prerezanim grkljanom i nož na postelji gdje je prespavala noć. Zavrišta iz sveg glasa i probudi sve što je u dvoru spavalo. Dotrčaše do nje, prvi plemeniti gospodin i njegov pokvareni brat. 078
- Ti si za ovo kriv - reče pokvareni brat svom plemenitom bratu i gospodinu. - Da nisi u našu kuću doveo ovu ženu, i da joj nisi povjerio odgoj svoga sina, ovo se noćas u našoj kući ne bi dogodilo. Sad učini što treba učiniti! Spali je na lomači kao vješticu, jer ona s tom ljepotom, koja opčini čovjeka čim je vidi, i jest vještica. Ništa manje plemenit u ovom slučaju nego što je bio kad je Hildegardu oslobodio od napasnih vitezova, on ne htjede poslušati savjet svoga brata, nego - rekavši neka je Bog kazni za njeno nedjelo, jer samo On zna je li ga ona doista počinila - pozove kapetana jednog broda i zapovjedi mu da na brod ukrca dadilju i odveze je daleko, u neku stranu zemlju. Tamo neka je pusti na slobodu, neka ide kamo želi i kamo je sreća i nesreća budu nosile! No, i na brod je Hildegarda donijela uzroke svoje nesreće, svoje lijepo lice i svoj pristali stas. Ono što su joj nudili njen djever, vitezovi koji su je vezali lozovim prućem i trebali ubiti te, najzad, brat plemenitog gospodina, to joj isto ponudi i kapetan broda. Ona ga odbije, a on, razljućen na nju i u strahu da će ona dati kojem mornaru ono stoje njemu uskratila, pristade uz obalu pusta otoka i tu je iskrca. Pokaza joj spilju u kojoj će stanovati, i reče da će joj na tom otoku i u toj spilji biti najlakše sačuvati nedirnutim ono što ni njemu ni ikome drugome nije dala dodirnuti. Ostavljena na pustom otoku, Božju pomoć nije prestajala dozivati. I gle, noću o ponoći, tužnoj se ženi pred vratima spilje ukaza Kraljica Anñeoska i reče joj: - Naberi, na suncu isuši i končićem iz listova agave u sveščiće veži ovu travu koja raste na ledini od pećine do mora. Lijek od lišća te trave pripremat ćeš kao što pripremaš čaj od pelina. Kojem god gubavcu dadeš ispiti taj lijek, za nekoliko će dana s njegova tijela spasti sva guba i koža će ostati čista i glatka kao na tijelu zdrava čovjeka. Već u praskozorje poče brati lišće one trave i slagati ga po kamenju na morskom žalu da ga sunce osuši. Za nekoliko dana nabrala je, osušila i končićem iz lista agave vezala u sveščiće svu travu. Kad je trava bila spremljena, opazi brod na pučini koji se približavao nje-
II
nu otoku. Zamolila je mornare, čiji brod pristade uz obalu otoka, da je povezu sa sobom, ali oni ne htjedoše, jer da će njena ljepota na brodu izazvati pomamu i svañu. Brod uz njen otok i nije pristao zato što mu je ona rupcem mahala da pristane, nego su pristali da na otoku ostave ogubana mornara, kako se i drugi mornari ne bi ogubali. Tek kad Hildegarda ponudi da će ogubanog mornara izliječiti, kapetan se i mornari smekšaše, prepustiše joj da gubavca liječi, i oni s brodom ostadoše uz otok usidreni nekoliko dana. Dogodi se čudo, gubavac ozdravi i mornari prime Hildegardu na svoj brod. Vrate je u zemlju onog plemenitog gospodina, viteza hrabrenoga, neka tamo liječi gubavce i živi kao iscjeliteljica. Pronese se glas o čudesnoj iscjeliteljici po svoj zemlji kojom je vladao plemeniti gospodin. Glas doñe i na njegov dvor. A kako je mnogo prije Hildegardina povratka s pustog otoka, brat plemenitog gospodina, onaj što je sinovcu prerezao grkljan, obolio od gube, plemeniti gospodin pošalje poruku iscjeliteljici da doñe na njegov dvor i s njegova brata skine kraste i strašni osip. Ona doñe prerušena u staricu, daje na dvoru ne prepoznaju, i reče plemenitom gospodinu da će mu brata izliječiti ako pred njom, pred svojim bratom, plemenitim gospodinom i pred njegovom ženom ispovjedi sve svoje grijehe. Preplašen smrti i pakla ognjenog koji na onom svijetu čeka grešnike, brat gospodina priznade svoju ljubavnu pomamu za dadiljom bratovljeva sina i ubojstvo svoga nedužnog sinovca. Kad je to priznanje na svoje uši čuo plemeniti gospodin, više mu je bilo žao nevine Hildegarde, koju je pravednu ponizio i poslao u progonstvo, nego svog umorenog djeteta. Vidjevši ga shrvana grižnjom savjesti, Hildegarda reče: - Ne tuguj i ne predbacuj ništa sebi! Ja nisam ona koja će za izbijeni zub tražiti izbijanje zuba, ja sam ona koja za zajmljeno zlo vraćam dobro. To reče, pripremi napitak od ljekovite trave i za nekoliko dana gubavca očisti od gube. Prerušena u nepoznatu staricu i u carski grad Rim uñe kad su je pozvali da doñe na carski dvor i od gubavog osipa izliječi careva
brata. Ona postavi uvjet caru da će mu brata izliječiti ako pred njom, iscjeliteljicom, pred carem i pred Svetim Ocem prizna grijeh što ga je učinio svojoj nevjesti, carici Hildegardi. Strah od smrti i ognja paklenog prisiliše gubavca da prizna svoj grijeh. Kad je to car čuo, poče čupati kose i roniti suze što je nedužnoj Hildegardi dao vezati ruke lozovim prućem i odsjeći glavu. Tada Hildegarda skide sa sebe haljine starice a s lica masku izmučene žene i pokaza se pred carem, svojim nesretnim mužem, Svetim Ocem i djeverom u svoj svojoj ljepoti, kao iz pepela uskrsla feniks ptica. - Da je moja nesreća ovako sretno završila, zahvaljujem Bogu i Kraljici Anñela - reče carica Hildegarda. A kad joj car ponudi da se vrati na dvor, ona mu reče: - Zahvaljujem na pozivu! Prihvatila bih ga kad prije njega od drugih ne bih bila pozvana. Oni koji su me prije tebe pozvali rekoše da se ne vraćam tamo gdje gospodari pohota, laž i sebičnost. Ako sam im se jednom uspjela istrgnuti iz pandža, drugi put neću. I učini zavjet čistoće do smrti! I zatvori se u opatički samostan! I pozivi još tri godine! Preminu i sveta ode s ovoga svijeta.
- Što bi ona moja ludača mogla naći u toj priči i u tom imenu glavne junakinje? - pitao me ðermek kad sam mu priču ispričao pri novom susretu, koji je uslijedio u kasnu jesen, kad je Sirnica već radila kao plaćena pripravnica na općinskom odjelu unutrašnjih poslova, kod onoga što ga ja ne volim, jer je ovamo došao čak iz Negotina, svukao oficirsku uniformu, postao šef unutrašnjih poslova i žestoko progonio hrvatske nacionaliste. - Točno ne znam zašto bi joj se mogla svidjeti priča o Hilde gardi, mogu samo nagañati. Ti bi mi mogao reći želi li se Sirni ca odreći seksa, otići u samostan i postati svetica - rekao sam. - Ajde k vragu! Ona svetica?!
I
- Onda svetost isključimo. Ti bi mi takoñer mogao reći voli li ona spletkariti? - ponovo sam pitao. - Voli! Voli! - zabrzao je. - Sve oko sebe ogovara, ničim ni je zadovoljna! - To je već korak bliže istini. Ako voli spletkariti, a, kako si mi sam rekao, u izbaviteljsku moć Kraljice Anñela ne vjeruje, onda bi se moglo dogoditi da u toj priči nju privlače spletke. - Bit će! Bit će da je to što kažeš! - Ako je to što sam kazao o spletkama, onda će biti i to da Sirnica kod Hildegarde voli samo ljepotu i putenost za kojom se muškarci pomame. Ako ih odbiješ, učinit će ti pakost. Ako im udovoljiš, dat će ti što god od njih tražiš. Sirnica s tom pri vlačnom moći neće postupati onako kako je postupala carica Hildegarda, što je bilo pametno u srednjem vijeku kad su djevičanstvo i suzdržanost bili na velikoj cijeni. Danas bi njeno ponašanje bilo bedasto. Sirnica će tu privlačnost upotrebljava ti drukčije. Neki bi rekli: u duhu s vremenom! Dat će da joj se dade! - rekao sam. - Znaš da ti imaš pravo! - rekao mi je i zamislio se. - Ime je već promijenila i, otkako ga je promijenila, više nije ona ko ja je dotada bila. Možda ju je ime promijenilo? Možda ju je uzor promijenio? - snizio je glas i otišao dobrano zamišljen. - Pozdravi svoju Hildegardu! I nemoj joj kazati da si pri ču o njenu imenu čuo od mene. Mrzi me njen šef, pa ne bih volio da se s njegovom mržnjom i njezina udruži - rekao sam za njim, ali nisam siguran da me je čuo.
Ona visoka i razgranata marelica, što raste ispod zabata višekatnice na Branimirovoj obali i hvata zimsko sunce od jutra do kasnog popodneva, svojim bijelim cvjetovima prva navijesti proljeće. Ispod nje sam parkirao kola kad je već ozelenjela i imala plodove veličine graška. Samo što sam zaključao vrata, naišao je
Mijo ðermek. S njim ću preko mosta na kanalu, kroz grad, sve do škole. Svi su naši susreti bili ispunjeni nekom pojedinošću iz njegova ljubavnog života. Mislio sam, tako će biti i sada. Ali, prošli smo parkiralište uz obalu, prošli smo preko mosta i u grad ušli kroz gradska vrata, a o njegovoj Hildegardi nismo progovorili ni riječi. Možda nismo ni trebali, sve je normalno, da ja slučajno nisam vidio nešto što me upućuje da izmeñu njih dvoje ništa ne može biti normalno. Da je sve abnormalno! - Znaš da ja ničiju sreću ne želim mutiti, a tvoju najmanje - rekao sam mu. - Ali se bojim da jednoga dana sa svojom savješću neću biti načisto ako ti ovo sada ne kažem. Slučajno sam zatekao onu tvoju da radi ono što ne bi smjela raditi - re kao sam uz pun oprez da ga loša vijest ne uznemiri. Očekivao sam njegovo zanimanje za ono što sam vidio. Tada ću u najbezbolnijem obliku reći što sam reći namjeravao. Prije nekoli ko dana, u mraku kasne večeri, kad su prolaznici na Branimi rovoj obali rijetki, ispod ozelenjele i oploñene marelice, otklju čavao sam vrata auta i, kad sam napipao rupicu za ključ, bacih pogled preko krova i, pri svjetlu farova automobila koji je nailazio prema nama, u susjednom autu ugledah Hildegar du i njena šefa. Šef je sjedio na sredini zadnjeg sjedala i držao glavu zaba-, čenu na naslonjaču, a Hilda ga je objahala isto onako kako je objahala Miju ðermeka one noći kad su se vraćali s maturalne večere i kod Kozina skrenuli pod pinije. Moglo bi se pretpostaviti da je i Hildegardin šef ove noći - kao i Mijo ðermek one noći kroz grane pinije - kroz marelice vidio zvijezde i osjećao se anñelom koji plovi zajedno s oblacima. To sam vidio, i to sam morao ðermeku reći. Ne zbog toga što je to te noći Hildegarda učinila, nego zbog toga što nakon toga može učiniti Miji ðermeku. Što ne reći - dobru čovjeku? - Sigurno si je zatekao kako ljubaka sa svojim šefom. Onim što te ne voli! - rekao je ðermek hladno kao da govori o lanjskom snijegu.
- Oprosti! Mislio sam da te moram upozoriti. Kad tamo, stanje redovno! - rekao sam i prepustio mu da sam kaže, ako želi, što se u meñuvermenu izmeñu njega i Hildegarde dogo dilo. Želio je, sve mi je rekao. Toj je ženi trebalo samo pola godine da promijeni ime, da razgovara sa šefom odjela unutrašnjih poslova, da od njega dobije plaćeno pripravničko mjesto, da objaše šefova koljena i u kancelariji i na stražnjem sjedalu automobila, da nagovori šefa na rastavu braka od žene koja mu je rodila dvoje djece, da svom nastavniku Miji ðermeku saopći kako joj od sada ne smije dirati ni jedno mjesto na tijelo, jer je pred njom sretan brak s čovjekom koji je, uz sve ostalo, od nje stariji samo dvadeset i dvije godine. Najzad, da brak sa šefom sklopi istog dana kad je okončana njegova brakorazvodna parnica. - Kad ga je rastavila od žene, i kad se s njim vjenčala, zašto sa zakonitim mužem vodi ljubav u autu ispod marelice? - čudio sam se. - A gdje će? - rekao je ðermek i nije se nimalo čudio. - Njemu su još žena i djeca u stanu i bit će tamo dok ih ne ot premi u Negotin. A ona stanuje sa mnom, u mom stančiću. - S tobom? U tvom stančiću? - A gdje bi? Roditelji je ne primaju a ja je nemam snage iz baciti na ulicu. Htjela je, pitala me, i njega dovesti u moj stan. A da ja, dok su oni u stanu, nekamo isparim. Bio sam joj i to odobrio. Što ću? Ali je sama od toga odustala. Sigurno jer on nije htio. A ona bi, ona sve može! Vražja je! - Molim te, reci mi samo jedno! Kad te zamolila da joj ustupiš stan za objahivanje šefa, s upotrebom sisa, jer joj je tijesno da to čini na stražnjem sjedalu mercedesa, jesi li joj predložio da, dok šefova žena ne ode u Negotin, te stvari radi u šefovoj kancelariji? - Što? Ti ne znaš? - rekao je ðermek gledajući me ravno u oči. - A koga bih vraga još morao znati?! 984
.........
- Čitav grad o tome bruji. Psst! Čut će nas netko. Ima više od mjesec dana da je ostao bez kancelarije. Bez stolice! Noga! Psst! Čut će se, a možda i neće. Smrdjet će kao bezglasan vje tar. Neka joj bude! Hildin se šef rastavio s prvom ženom u pe tak i oženio se s Hildegardom u isti taj petak, u razmaku od tri sata. U subotu je trebao krenuti na bračno putovanje, ali mu mercedes nije bio opran. Podranio je u autopraonicu koja se nalazila u sastavu autoservisa i našao zatvorena široka ulazna vrata. Tražio je od stražara da mu otvori i kapiju i pra onicu. A kad stražar nije htio, pitao je stražara zna li on tko pred njim stoji. Stražar je rekao da ne zna, i da ga se ne tiče. Da je pred njim Gospod Bog i da traži ulaz, on mu ga ne bi dao, takva je zapovijed. Na to je Hildin šef kazao da je on za stražara mnogo više od Gospodina Boga. Oduzeo mu je na prepad oružje, pištolj, i tim ga pištoljem prisilio i da mu otvori prolaz do autopraonice i da mu opere i osuši auto. Tako je šef na svadbeno putovanje otišao u čistim kolima. A kad se na kon sedam dana vratio kući, u njegovoj ga je kancelariji doče kao Dule Posavac, jedan od pet sekretara centralnog komiteta Komunističke partije, zadužen za sigurnost. Dule je rekao še fu da više nije šef, jer je skandal prevelik, a on sigurnosno sta nje mora držati pod kontrolom. I neka šef ne pruža otpor i ne pravi larmu! Za svoje dobro! Bude li šutio i pravio se da to sam želi, dobit će »pod hitno« odvjetničku kancelariju. - Čuvaju oni svoje ljude i kad ti ljudi uprskaju - rekao je ðermek kao da mu je spoznaja kako vrana vrani oči ne vadi, najvažnija stvar što ju je uz Hildu doživio. - Eto joj, sad ima što je htjela! Ne zove se Sirnica Huljev nego Hildegarda Zavrtnik. Vodi ljubav na stražnjem sjedalu mercedesa. Ima odvjet ničku kancelariju, a uskoro će imati i peterosobni stan. Ne smeta ona meni u mom stančiću, ali nije red da je viñaju, dok stanuje sa mnom, kako vodi ljubav na stražnjem sjedalu. Lju di, kad to vide, dolaze k meni i kazuju mi. Kao da ja s tim imam nešto! Nije ona meni u stanu teška, ali sam imao nekoli:,-.-■• I
ko susreta s onom, znaš, onom Ingeborg štulinom, iz, čekaj, koji je ono Ingeborgin razred bio? - Što, zar opet? - priupitao sam. - Što opet? - upitao je ðermek, iskreno, a ja sam ostao za čuñen što on ne shvaća čemu se ja čudim.
Kad je zadnji put na pultu portirnice prenoćišta u četvrtastoj kuli, čije je krunište podignuto na konzolama, portiru predavala svoju osobnu iskaznicu na njoj je bilo ime Sirnica Huljev. I slika je u njoj bila druga. Bila je studentica i bila je mlaña petnaest godina. Sada u Hildegardi Zavrtnik, ni po imenu ni po obličju, nije prepoznao svoju staru gošću, za koju je osoblje svratišta govorilo da se k njima dolazi kucati. Što je značilo voditi ljubav kao što je kuja vodi, višekratno u jednom danu i po nekoliko dana za redom. Čak da ju je portir i prepoznao, odlučila je zanijekati bilo kakvu vezu sa Sirnicom Huljev. Zato je bez bojazni odabrala baš ovo prenoćište. Htjela se podsjetiti na minule dane i osjetiti se krilatom, spremnom za polijetanje u visinu, kao što se nekada u tom kruništu, u tom gnijezdu vrh timora, osjećala. Zamolila je portira da je pozove telefonom ako je na porti doñe tko tražiti. Uzela je ključ i pošla u svoju sobu, ne više u potkrovlje, nego u krunište s one strane koja gleda na more. Sjela je na krevet i gledala kroz niski i uski prozor tvrñavskog kruništa. Oči su gledale more, cestu i nove kuće na pobrežju, a kroz sjećanje je prolazilo petnaest neveselih godina otkako je ovdje nije bilo. Uspon je na početku bio brz. Plaćeno pripravničko mjesto, ljubav s moćnim čovjekom, njegova rastava i njihova ženidba, u izgledu velik stan i stalano radno mjesto. A onda je, nakon pranja mercedesa, sve krenulo nizbrdo. Još se nekako dalo dok se nije zaljuljala i raspala stara država. U tih pet go286
.
dina, od pranja mercedesa do državnog rasula, nije bilo teško samo zato što je trebalo mnogo truda dok se odvjetnička kancelarija uhodala, nego i zato što je ugled njena muža Slobodana Zavrtnika kopnio jednako brzo kao što je kopnjela i njegova muškost, i njegova volja da radi i radom zarañuje. Odao se piću i skitnji, a njoj je prepustio sve kancelarijske poslove. Mržnja što ju je Zavrtnik izazvao kod grañana kad je sedamdeset i prve svukao uniformu jugoslavenskog oficira, postao zamjenik javnog tužioca, a potom šef policije, i stao kao bijesan pas progoniti hrvatske nacionaliste, i za urote i za pjevanje domoljubnih pjesama, prešla je i na odvjetnicu Hildegardu Zavrtnik, iako ona nije imala ništa ni s tim progonima ni, bar u to vrijeme, s muževljevim političkim uvjerenjima. Ta joj je mržnja na mržnju, mržnja grañana na mržnju njena muža, u poslu stvarala dodatne poteškoće. A kad su u novoj državi na vlast došli nacionalisti koje je Zavrtnik slao na robiju, u nj se uvukao strah koji se dao stišavati samo vinom i sredstvima za umirenje. Kao što se mržnja uperena protiv njena muža i na nju prenosila, tako se i njegov strah uvlačio u njenu dušu. Kao što je njen muž mrzio one od kojih je strahovao, tako je i ona počela mrziti one zbog kojih ona i muž joj strahuju. Njih je čak držala krivcima što joj se muž opija, skita i sve manje za nju mari. Tako je, slijedeći koloplet straha i mržnje, postajala muževljeva politička istomišljenica, iako to s početka nije htjela biti. U narednih deset godina, dok je njome upravljao strah i mržnja na vladajuće nacionaliste, ni njoj se ni njezinu mužu nije ništa ružno dogodilo. Živjeli su kao i ostali grañani, zarañivali kao i prije nacionalističke vlasti. Štoviše, ona se u lokalnom listu počela baviti novinarstvom i tako stjecati ime i nešto dopunske zarade. Pisala je o onome o čemu je željela pisati. O koještarijama, kao što je bilo Društvo veselih obožavateljica Žepe Bevande. Iako se ni njoj ni mužu nije ništa dogodilo, iako je u tih deset godina stekla u gradu ime javne osobe koja se zauzima za pravo žena i marginalnih društvenih skupina, ia987
ko je uživala blagodati političkog aksioma nacionalista da se mora živjeti u okruženju nacionalnog pomirenja i ne kopati po grijesima prošlosti, nju su strah, mržnja i ti grijesi prošlosti činili duhovno nesretnom. I tu nije bilo laži - ona je bila nesretna i imala je zbog čega nesretna biti. A kad je rat završio i na površinu isplivale posljedice koje nastupaju iza svakog rata, oskudica, razorene duše i razoreni domovi, kad se politička elita, koja je novu državu stvarala, obavivši sv.oju povijesnu misiju, kao i svaka druga, počela topiti pod utjecajem sebičnosti i sebeljublja, i kad je čovjek koji je tu elitu okupio oko sebe teško obolio i ušao u predvorje smrti, a protivnici njegova djela, kakav je bio i Hildegardin muž, i njegovi suparnici, koji nisu znali, ili im se nije posrećilo, da naprave ono što je on napravio, osjetili da dolazi njihovo vrijeme i počeli se na njega i na njegove sljedbenike nabacivati koljem, blatom i porugom, Hildegarda Zavrtnik je u svaki prigovor bolesnom predsjedniku, gonjena osobnom mržnjom i nesrećom, vjerovala iskreno kao u nešto što proizlazi iz njena iskustva, iz nje same, iako je o sadržajima tih prigovora samo čitala i slušala, a iskusila nije ništa. Vjerovala je da je prvi predsjednik diktator koji zatire demokraciju, iako je on demokraciju uveo i bio višekratni pobjednik na izborima; vjerovala je da demokracije ne može biti dok se on silom ili milom ne detronizira; vjerovala je da je prvi predsjednik sa svojim suradnicima pokrao državu i novac deponirao u stranim bankama, gdje ga treba potražiti i uzeti; vjerovala je da su svi viši državni službenici na to mjesto došli po zagovoru samog predsjednika, ili zato što su njegovi roñaci, ili zato što su njegove dodvorice; vjerovala je da su ognjištari ljudska sorta najniže vrste; vjerovala je da su ljevičari progonjena politička skupina; vjerovala je da je gospoña Mordej heroina stoljeća, a ne godine jer je otkrila veliku tajnu, da bolesni predsjednik na štednoj knjižici ima dvjesta pedeset tisuća maraka; vjerovala je da je Hrvatska izvršila na Bosnu agresiju; vjerovala je, kao i Esma Frčko, da su hrvatski 288
generali zločinci i da ih sve treba poslati u Tubingen; vjerovala je još u mnogo toga, a naročito u to da je minulih deset godina, što je javno govorila, i onih pet prije njih, što govorila nije, da je svih tih petnaest godina - od pranja mercedesa do njena ponovnog dolaska u krunište marinske kule - vrijeme koje su pojeli skakavci. Pojedene i izgubljene godine! A izgubili su ih i pojeli hrvatski nacionalisti, ognjištari, državotvorci! Ti se hrane vremenom i odjednom gutaju komade od pet i od deset godina! Zvoni telefon. Portir javlja da je na recepciji Šime Štrban, i pita može li dopustiti gospodinu da doñe? Odgovor je bio da baš njega čeka. Dok ga je čekala, osjećala se u kruništu četvrtaste kule kao što se osjećao brat rimskog cara u priči o carici Hildegardi, kad je dobio vijest da mu se vraća brat iz Jeruzalema i da mu carica Hildegarda dopušta izići iz tamnice i poći u susret caru. Isto kao i carev brat, koji je spleo spletku da sa sebe skine žig incestuoznog bluda i za bludno djelo optuži onu koja ga je za bludne nakane morala utamničiti, i Hildegarda je Zavrtnik bila odlučna da sve one koji su smatrali zabludjelima nju i njena muža, ostavili ih nekažnjene, ili ih gurnuli postrance, sada optuži za satrapizam, za gušenje slobode, za pljačku i zločine svih vrsta. Ona jest u kuli zakazala sa Štrbanom sastanak kako bi od njega dobila dokaz i jamstvo da će na izbornom listiću eSPeovaca, bivših komunista, biti druga po redu, što sigurno donosi zastupnički mandat, ali je došla i stoga da tu, na orlovoj visini, osjeti slast osvete, doživi novu strastvenu ljubav i ispusti pobjednički kliktaj, kakav je ispustio carev brat kad je čuo da car dolazi i da su mu vrata tvrñavskog kruništa otvorena. Kad su se pozdravili, još bez zagrljalja, jer je ovo u početku trebao biti poslovni sastanak, Štrban je sjeo na stolicu, a Hildegarda na krevet, da bi mu dala na uvid svu raskoš svojih nogu u crnim čarapama. Najboljih nogu u gimnaziji, naj-
boljih nogu na studijskoj godini, najboljih nogu meñu odvjetnicama i, ako posluži izborna sreća, najboljih nogu u Saboru! - To je to! - rekao je štrban i tome dodao, za te krajeve ka rakteristično izgovorene, e i a. Izgovoreni kako ih je on izgo vorio, ta dva glasa znače: »Zar si mislila da obećano neću zna ti ispuniti; takav sam, što obećam, to i ispunim!« - E, a! - još je jednom dodao, dok je ona čitala odluku centralnog izbornog stožera eSPeovaca tko će biti na izbornim listama i tko će biti na kojem mjestu. - E, a! Bunit će se neki! A što ću im ja, neka se bune! Moja važi! - A to je to! - rekla je i Hildegarda Zavrtnik, kad je proči tala dva lista teksta koje joj je Štrban donio. Zatim je, služeći se gestama kupca robe već spremljene u torbu, Štrbanu uručila »Veseli statut Društva obožavateljica Žepe Bevande«, koji je bio tiskan u obliku sitne knjige, ne veće od dva puta dva centimetra i ne deblje od četiri ukoričena listića. »Veseli statut« bio je tvrdo ukoričen. Na naslovnoj je stranici bio crtež žene odjevene u plesnu haljinu. Crtež je na plavkastoj podlozi u kojoj se nazire Žepino lice, lice dobroćudna čovjeka. Kad se okrene naslovnica, na prvom se listu može pročitati prvi članak, a na svakom narednom još po jedan, što znači da taj statut ima samo četiri članka. Članak 1. Dušom i tijelom podržavam Žepu. Članak 2. Dati mu sve što pita, a ako ne pita, sama mu ponuditi. Članak 3. A što mu se može dati? To je pitanje biti ili ne biti. Članak 4. Ono što svaka žena ima, i kad je štedljiva i kad je rasipna.
- Upoznali smo se na obnoviteljskoj skupštini Žepinih obožavateljica. Naš je ortački ugovor sklopljen na toj skupštini i mi smo pupčanom vrpcom vezani za te vesele žene. Kad bi postojalo veselo društvo obožavateljica zastupnika Šime Štrbana i ja se u njega učlanila, tražila bih da se statut Žepinih obožavateljica doslovno prepiše, usvoji i ovako ukoriči. Moja bi inovacija bila u dodavanju petog članka koji bi glasio: Ako Hildegarda Zavrtnik postane članica društva obožavateljica Šime Štrbana i svesrdno se zauzme na realizaciji ovog statuta, više se u Štrbanovo društvo ne može nitko učlaniti, a one žene koje su prije nje postale članice društva, brišu se iz popisa članstva. Dakle, bilo
bi to društvo u kojem bi bila jedna obožavateljica i jedno bo žanstvo. Bi li se s tim složio? - Moram li portiru dati svoju osobnu iskaznicu? - na pita nje je pitanjem uzvratio Štrban, misleći da je to najprikladniji odgovor na ono što je upitan. - Mogao si, ali kad si već tu, i ne moraš. Ja sam sobu naru čila, ja ću je i platiti. Ti si moj gost, a u ovoj je kuli običaj da se u gostova gosta ima puno povjerenje. A što da ja, umorni putnik na kraju dana, koji o svemu ovome razmišlja i o svemu ovome priča, kažem, dok u kruništu kule riječ ustupa mjesto činu? Što nego još jednom, čiča-miča, ovdje o društvu veselih žena i ortačkom ugovoru Štrbana i Hildegarde završava priča. E, kamo sreće kad bi tu završila! Tu tek počinje! Jedna nova i stotinu još novijih!
Napustili smo Prosiku i, dok ulazimo u Modrave, nekada dolinu maslina a sada samo djelomice obrañeni prostor, spiker najavljuje razgovor sa zastupnicom Hildegardom Zavrtnik, predsjednicom saborske komisije za nacionalnu sigurnost, obnoviteljicom Društva veselih obožavateljica Žepe Bevande, savjetnicom
predsjednika za unutarnju politiku, uz Esmu Frčko, najšarmantnijom ženom u politici i u najnovije vrijeme glasnogovornicom Žepe Bevande. Ona se na nekoliko dana spustila na more i želi se odmoriti od napornih putovanja u Bevandinoj pratnji po europskim i afričkim zemljama. Uz odmaranje, ima namjeru i raditi. Novinar je iskoristio njenu prisutnost u gradu, zamolio je za razgovor i ona je pristala. Bila je u avionu zajedno s Esmom Frčko kad je Žepe donio odluku da umirovi neposlušne generale i o tome će slušaocima radija moći pružiti informaciju iz prve ruke. - Gospoño Zavrtnik, je li Žepi Bevandi trebalo dugo vremena da donese tako tešku odluku, da umirovi generale koji su pobjednici u Domovinskom ratu i uživaju u narodu velik ugled? Jeste li i vi, kao njegova bliska suradnica, kad ste se u tom trenutku zatekli uz njega, sudjelovali u donošenju te odluke? - pita je novinar. - O čemu bi tu trebalo mnogo i dugo razmišljati? To se zna, ge nerali se politikom ne smiju baviti, a ako se baviti žele, neka svuku vojnu odoru. A ja sam svoje mišljenje, prije nego je on odlučio, rekla i njemu i mojoj prijateljici Esmi Frčko. Koliko je on slušao moj savjet, a koliko je odluka plod njegova razmišljanja, to bi vam jedino on sam mogao reći - odgovorila je Hildegarda. - Gospoño Zavrtnik, priča se da je gospodin Žepe sve manje predsjednik svih grañana, kakvim je htio biti i kakvim ga je Društvo obožavateljica predstavljalo, a sve više čovjek bolesno opsjednut zavje rama koje protiv njega kuju pojedinci i pojedine skupine? - pitao je novinar. - Koješta1. On se ničega ne boji i nema se razloga bojati. Njegov duševni mir, jasnoća njegovih ciljeva i njegova srdačnost u kontaktu s malim čovjekom, donose mu sve veću popularnost. Čitav narod po staje Društvo veselih obožavateljica - rekla je Hildegarda. - Gospoño Zavrtnik, nemojte se na mene žestiti! Ja vas pitam da bih vam pružio mogućnost da odgovorite. I sami ste mogli pročita ti u »Slobodnom Primorju« prije tri dana vijest da su svi županijski centri tajnih službi, vojni i civilni, dobili procjenu svojih centrala da
bi se atentator na Žepu mogao regrutirati meñu Hrvatima koji su se doselili iz Bosne i Hercegovine, meñu osobama okupljenim u udrugama ratnih stradalnika i razvojačenih branitelja, te meñu onima koji se okupljaju oko časnika proizišlih iz Domovinskog rata, koji Žepu, zbog njegova svjedočenja u Tubingenu, drže izdajicom nacionalnih interesa. Uz tu procjenu, došla je i zapovijed da se budno pazi na kretanje i ponašanje istaknutih pojedinaca iz tih skupina. Ako je ta opasnost postojala i prije umirovljenja generala, sad, kad su otjerani iz djelatne službe, mora da se povećala? - s velikim je naporom završio novinar. - Operativa su tajnih službi plaćeni da rade svoj posao, i ja mi slim da ga oni dobro rade. Što njima piše centrala, a što oni centrali, ja to ne znam i ne moram znati. Ja samo znam da Bevandin strah od atentata nije predmet njihova dopisivanja, jer toga straha nema odgovorila je Hildegarda. Sudeći po dugoj stanci iza toga odgovora, novinar njime nije bio zadovoljan. Htio je nešto papreno izmamiti iz gospoñe Zavrtnik, a nije izmamio ništa. - Svojevremeno, još na početku njegova mandata, pričalo se da Žepi od pet stotina časnika okupljenih na obljetnici osnutka vojnog učilišta nitko nije zapljeskao, ni kad je ulazio u dvoranu ni kad je iz lazio za govornicu. Osim onih koji su mu bili u pratnji! Sad »Slo bodno Primorje« piše da je Žepe posjetio mornarički centar i da mu, kad je dolazio, od mnoštva časnika nije nitko zapljeskao. Osim dvoji ce, koju je nagovorio admiral, misleći da će njihov inicijalni pljesak natjerati i druge da zapolješću. Tako je do smjenjivanja generala bi lo. Mislite li da će nakon progona generala taj antagonizam izmeñu vojske i vrhovnog zapovjednika splasnuti ili će se povećati? - pitao je novinar. - Splasnut će! }er, ako se dogodilo što vi tvrdite da se dogodilo, a ja ne znam je li ili nije, onda su za to krivi umirovljeni generali, jer su na takav čin nagovorili časnike po činu niže od sebe. Sad toga na govaranja neće biti i Bevanda će postati omiljen i kod vojnika kao što je omiljen meñu ženama - dala je odgovor Hildegarda.
- A sad bih. vas upitao nešto uz Žepino svjedočenje u Tubingenu. Nešto je od toga svjedočenja tiskano, nešto kruži od ruke do ruke u prijepisima, ono što nije, uskoro će biti objavljeno, pa je to svjedoče nje tu, pred nama, u cijelosti, iako ga Žepe i dalje skriva. Iz onoga što do sada znamo, a ne vjerujem da će ono što ćemo još doznati pro mijeniti osnovni dojam, moglo bi se zaključiti da je Žepe neka vrsta pokajnika. Pet je godina bio u vrhu vlasti i sada svjedoči protiv te vlasti, jer se, kaže, srami onoga što je ta vlast u Bosni činila i što ta vlast nije bila demokratska. Poznato je da je pokajnik pokajnik samo pred sudom i pred onima koji se kaju kao i on. I poznato je da je po kajnik izdajica pred onima koji su ostali vjerni svom djelu. Oni drže da pokajnik laže kako bi spasio svoju kožu. Muči li gospodina Be vandu ta razlika izmeñu pokajnika i izdajice ili, drugim riječima ka zano, ta istovjetnost? - Ne! Njega ne muči ni ta razlika ni ta istovjetnost. S koje god strane gledali, sa strane Tubingenskog suda ili ognjištara koji su ovu državu za deset godina doveli na rub propasti, njegovo ga svje dočenje u Tubingenu ne čini ni pokajnikom ni izdajicom. Jednostav no, on je čovjek novog milenija i zna da je naš jedini put onaj koji nas vodi u Europu. A u Europu ne možeš s bremenom zločina na le ñima - odgovorila je Hildegarda. - Ovih smo dana mogli pročitati vijest da je bivši general Jugo slavenske armije Željko Putalj podnio kaznenu prijavu protiv Žepe Bevande i još trojice članova Predsjedništva Jugoslavije, optužujući ih da su izdali državu kojoj su stajali na čelu, da su je namjerno ras komadali i da su time izazvali grañanski rat. Prijava je proslijeñena vojnom sudu i on ju je osam godina držao u ladici, a sad je donio od luku da se pokrene istražni postupak. Zanimalo bi nas kako je Žepe prokomentirao tu vijest, i namjerava li se pojaviti pred vojnim su dom u Beogradu, ako ga pozovu? - pita novinar. - Kad je za to čuo, dao je komentar u svom stilu, da je vojni sud pokazao mudrost kad je kaznenu prijavu zaprimio i ostavio je da se kiseli u ladici osam godina, ali bi bio još mudriji da je ponovo stavi na kiseljenje. Možda bi nakon trideset godina kiseljenja mogla biti 294
I
probavljiva. Zašto bi njega zvali u Beograd, i zašto bi se on tom pozivu odazvao? - i dala je odgovor i upitala je Hildegarda. - Mene pitate? - začudio se novinar. -I vas i sve one kojima ta vijest nešto znači - okomila se Hildegarda na novinara. - Što se mene tiče, tu logike ima. Ako Žepe Bevanda, a to mu je omiljena tema, svog prethodnika u Tubingenu optužuje da je razbi jao Bosnu, i Žepi se može suditi što je razbijao Jugoslaviju - rekao je novinar i nastavio: - Ovdje smo se zaribali! Idemo dalje! Gospo din Bevanda danas ima uvid u transkripte razgovora što ih je prvi predsjednik vodio sa svojim suradnicima. I u transkripte razgovora izmeñu predsjednika i Alojza Aganovića. Žepe je obećao da će Aganovića, kapitalca meñu kriminalcima, izvesti na sud. Objavljujući transkripte nekih razgovora, to je i pokušao. Ali mi, koji smo te tran skripte čitali, zaključujemo da u njima nema ništa kriminalno. Kako to da o tom kapitalcu i njegovu kriminalnom djelovanju Žepe nena sigurnijih dokaza? - pitao je novinar. - Kako? Lako? Koliki je kriminalac taj Alojz Aganović najbolje se vidi upravo po tome što nema tragova njegovih kriminalnih rad nji. Takve bi tragove ostavio neki šeprtlja, a prepredenjak ih i pokva renjak neće ostaviti. To je za mene dalekociljana pokvarenost! - ljutito je rekla Hildegarda. Ja znam i zašto. Jer pametni Aganović njena zaštitnika Šimu Štrbana drži amoralnom budalom. - Dalekociljana pokvarenost! Prvi put čujem! - čudi se novi nar. - Rijetka je to pojava! Zato i niste za nju do sada mogli čuti rekla je Hildegarda slavodobitno. Nisam imao strpljenja i dalje slušati tu dalekociljanu pokvarenost i rekao sam Juri neka ugasi radio.
9
"""Uli ^ e znam kada. Znam gdje i kojom prilikom. Kad \&&K> smo Pr°lazili pored zapuštenog vinograda, moj je Jjlji
pogled od toga nereda prouzročena neradom, ni kad smo vinograd prošli, ni kad sam, da bih ga vidio, morao okretati glavu unatrag.
did rekao:
.... JEs _ j^ ^a se vridnjaku dignuti i vidjeti što je ostalo od njegovih truda! Moj je did govorio ikavicom. Premda i sam govorim njome u domaćem okruženju, nemam običaj na ikavici pisati. Osim što svog dida, i kad mu ime ispisujem, imenujem samo didom. I osim ako slučaj nije sličan Vridnjakovom. Ja sam Vridnjak čuo kao prezime čovjeka koji se po nekom svom pretku, čovjeku vrijednu svake hvale, tako preživao. - A tko je bio taj Vridnjak? I kamo je otišao da ne može do ći i vidjeti svoj vinograd? - pitam dida. - Nu ti njega opet! Kao, ljuti se did! A ne ljuti se nego mi kaže da svaki put kad pitanja postavljam, a postavljam ih i gdje treba i gdje ne treba, idem ukrivo, kao da mi je, ne daj Bože, pamet zavrnuta. I tumači mi da nema čovjeka koji bi se preživao Vridnjak. Bar ga nema izmeñu Krke i Promine, gdje mi živimo, a nije ga bilo ni u regimenti s kojom je did prošao kroz Crnu Goru i dospio do Drača, Tirane i Valone. Nego se to kaže za čovjeka koji krči ledinu i sadi vinograd, koji širi meñe svojih njiva, komu se ovce blizne a koze trizne, koji ima svoga kruha do kruha, mesa do mesa i vina do vina, komu se svaka riječ begeniše i koji, kad ode, iza sebe ne ostavlja ništa sramotno. To je vridnjak! A gdje je sada taj vridnjak dok mu je ograda na vinogradu razorena, a trsi obrasli u korov, drač i kupinu? On je tamo kud ćemo svi mi poći. - A kud ćemo mi to poći? - pitam dida. - Sebastijane, hoćeš li ti svoga dida ostaviti na miru? reče mi. I mi šutke nastavljamo put pored zapuštenog vinograda. On, ne gledajući više pruće divljake, izñikalo na sve strane, ni pitomkin trs koji se usred toga pruća suši! Ja, ne odvajajući 296
......... ,„..,
I
7"] Od vermena prolaska pored zapuštenog vinogradi I da, didova vridnjaka i mog pitanja kamo svi mo-J'M. '• ramo poći, mnogo sam se puta suočio sa zazivom onoga koji je za života gradio, skrbio i mučio, da se vrati s onog svijeta i pogleda što je ostalo od njegova djela. Uz taj zaziv, bez odziva, ide i pomisao je li se tome kojeg prizivamo za života vrijedilo mučiti, kad je znao da će nakon njega sve otići u propast, niz vjetar i vodu, i kad je znao da će ga naslijediti oni koji njegovu stečevinu neće znati, neće htjeti ili neće uspjeti sačuvati. Stvar je u tome što svaki nasljednik nasljeñuje imovinu, bogatstvo ili uboštvo, ali ni u kom slučaju ne nasljeñuje duh onoga koji ga je svojim testamentom ili odlaskom bez oporuke učinio svojim nasljednikom. I stvar je u tome što nitko tko je za života pokušao osigurati nasljednika slična sebi, i nasljednika koji bi se zavjetovao čuvati nasljeñe kakvo je primio, u tom naumu do sada nije uspio, ni na kraći, a pogotovo ne na dulji rok. Zato, kad zazivamo graditelje da se vrate odande kamo nam je svima poći, i pogledaju što je ostalo od njihova djela, ne prigovaramo im što za svog života nisu pronašli nasljednika, nego se žalostimo nad usudom da ga nisu uspjeli naći. Možda slučajno, a možda i znakovito, ja sam o nasljeñu i nasljednicima prvi put s prvim predsjednikom razgovarao u noći izmeñu dana Svih svetih i Dušnog dana. Dan će Svih svetih, pet godina nakon toga razgovora, kad će na Medvedgradu položiti vijenac za sve one koji su život dali za domovinu, postati dan njegova posljednjeg pojavljivanja pred narodom. Možda u tome ima neko značenje, a možda ga i nema, kao što ga nema ni u mnogim drugim mimoilaženjima izmeñu smrti i života.
Sredinom ožujka te godine, stavljanjem potpisa na Washingtonski sporazum, uspio je zaustaviti rat izmeñu Bošnjaka i Hrvata, rat koji nije želio, koji ga je svojom surovošću iznenadio i koji je, činilo mi se, stavio križ na sve ono što je iz knjiga hrvatskih političara naučio o Bosni. Taj mir, jedan od nekoliko njih koji su propali, brinuo ga je koliko i sukob. Jer, bude li prekinut, nije znao što nakon toga učiniti; a bude li prihvaćen, nije znao kakve će sve posljedice izazvati. Već početkom travnja, dok se crnilo na potpisima VVashingtonskog sporazuma nije dobro ni osušilo, Žepe je Bevanda s još nekolicinom, tumačeći svoje postupke kao reakciju na sukob s Bošnjacima i na diobu Bosne, otvorio rascjep u stranci s ciljem da u Saboru dobije većinu i da prvog predsjednika na kraju prisili na abdikaciju. Taj Bevandin postupak nije se dao drukčije protumačiti nego sastavnim dijelom mnogo šireg plana u kojem je prvi korak bio uspostava mira s Bošnjacima, a zatim za sukob okriviti onoga koji je ispod sporazuma o miru stavio svoj potpis. Drukčije tumačenje, da Bevanda odlazi zato što je došlo do sukoba s Bošnjacima kad je taj sukob pretvoren u mir i savezništvo, postaje besmisleno i suludo. Obje su osobine Žepinih postupaka bile i ranije uočene, u sitnim poslovima, ali u ovako krupnom poslu viñene su prvi put. Krajem srpnja, iako me predsjednik zvao, ako želim da doñem na Vir i pogledam vojnu vježbu »Bandira 94«, nisam došao, jer sam imao mnogo posla. Kad smo se nakon vježbe vidjeli, izrazio sam žaljenje što tamo nisam bio, da vidim što možemo, ako odlučimo krenuti. Rekao mi je da se na Dugom otoku održava druga vojna vježba, gdje će isprobavati rakete za potapanje brodova, švedske proizvodnje, koje smo Jugoslavenskoj vojsci preoteli u podzemnim skladištima iznad Žrnovnice. Ako nam to uspije, kad krenemo na kopno, za leñima će nam biti potpuno sigurno more. Otišao sam i vidio da nas s mora ne mogu više ugroziti. / Tamo sam se družio s visokim časnicima i neki su mi od njih y predložili da kažem predsjedniku što oni, kako su mi tvrdili, 298.............
nemaju prilike reći. Nisam volio ulogu cijevi kroz koju bi netko s njim govorio, i nisam se volio upletati u vojne poslove, jer taj teški zanat ne znam. Ali to sam mu ipak odlučio reći. Jedno, što sam i sam tako mislio, a drugo, što je bilo previše važno, iako sam dobro znao da svaku važnu stvar, kad je u pitanju opstanak, on prvi locira ili nasluti. Nisam mu trebao govoriti da je sukob s Bošnjacima beskrajna nesreća koja nas je snašla, za koju ne snosimo krivnju, ali da do nje više ni pod koju cijenu ne smije doći. Nisam mu trebao reći da bi krah bošnjačkog otpora u Bihaćkoj krajini bio kraj naše nezavisnosti i težnje da ovladamo prostorima koje omeñuju naše granice. On je to znao bolje od mene i ikoga drugoga. Rekao sam mu samo da bi mir s Bošnjacima trebalo učvrstiti jednom uspješnom vojnom akcijom, koja bi bacila u zasjenak sve dotadašnje sukobe i potakla nadu u zajedništvo. On me je gledao bez riječi. Gledao i šutio, dugo! Meni nije bilo skriveno što to znači: i sam o tome razmišlja, ali još nije odlučio ni gdje ni kada. Na dan Svih svetih pozvao me da doñem u devet sati uvečer, što me nije iznenadilo. Ali me iznenadilo što me pozvao u svoju kuću, gdje će se nalaziti kad se u osam sati vrati iz ureda. - Noćas će nešto pokušati! - rekao mi je i trebalo se dosje titi o čemu se to radi. - Gdje? - Na Kupresu! - odgovorio je. I tu noć o tome, ni ja ni on, ni riječi više nismo progovorili, iako smo obojica stalno mislili hoće li pokušaj uspjeti. - Znate li da je Kupres bio zborno mjesto bosanskih beglerbegova kad bi pripremali vojni pohod prema moru ili u dubinu gorske Hrvatske? - upitao sam ga. - Nisam znao! I to je te večeri o Kupresu bilo sve, iako sam znao da me zvao samo zbog Kupresa.
Sjeli smo u fotelje oko niskog stolića. Njegova nas je supruga poslužila kikirikijem i pistaćima u košarici pletenoj od slame, pa nam se i sama pridružila. Rijetko smo kada, osim vremenskog omeñenja, imali programiran razgovor, a kad bi i bilo nešto programirano, zapremilo bi prvi dio, nakon čega se kretalo slobodno. Predmet smo razgovora nametali i on i ja, o bilo čemu, ali najmanje o dnevnim aktualijama, ako nisu imale trajnije značenje. Večeras, kako mi je na početku rekao, mogu ostati dokle hoću, njemu se ne spava. Bila je to neka vrsta bdjenja. Ako bismo mu davali ime, valjalo bi ga nazvati kupreškim bdjenjem. Nikad nisam bilježio, u obliku dnevnog zapisa, što sam s njim razgovarao. Nalikovalo bi mi to na sebičnost, jer bih se tim zapisima kadli-tadli okoristio. Nikada nisam bilježio što se oko mene zbivalo, jer sam se bojao da ću iz svog ležišta, ležišta pisca priča, iskliznuti i postati memoarist, sluga povjesničarima. I ono što je ostalo u sjećanju, bit će dovoljno za priču, ovu koju pišem i ostale koje ću napisati. A ono što je zaboravljeno, neka Žepe Bevanda i njegov savjetnik Ilija Dudlaš traže u transkriptima i dijele ulizicama da to objave i uveseljavaju čitaoce. Ne vjerujem da je kupreško bdjenje snimano, iako me ne bi iznenadilo da jest. Moj je sugovornik, tada zdrav kao drijen, čvrsto vjerovao da će on sam po tonskim zapisima pisati memoarske knjge. Ali, ako marljivi Bevanda odnekud iskopa i taj tonski zapis, u njemu će na prvom mjestu naći sebe. Kad smo se složili da nas Žepe nije napustio zbog diobe Bosne u Karañorñevu, jer je on sam zakazao taj susret i jer je znao da se s onim i onakvim sugovornicima ne može ništa dijeliti, zato što oni za sebe traže sve što bi se moglo dijeliti i, kao priñe, dobar komad tvoga teritorija; kad smo se složili da Bevanda ni o Bosni ni o Bošnjacima nije znao ništa, niti je mario za tamošnji sukob, i da je besmislica reći kako nas on napušta zbog^krivnje u tom sukobu, u trenutku kad je sukob pretvoren u savezništvo; kad smo se samo djelomice složili da bi Bevanda mogao biti lutak na nečijim koncima - predsjed300
nik me upitao, kad već sve niječem, što držim uzrokom njegova divljanja. - Zar mu mjesto predsjednika Sabora nije bilo dovoljno? upitao me. - Ne samo što ga ne držim onim što on zavreñuje, nego ga držim kaznom i poniženjem - rekao sam. - Zašto? Nije li to mjesto drugo po važnosti u državi? - Jest, ali to mjesto zahtijeva mnogo rada. Zar mislite da je lako voditi sjednice Sabora po nekoliko dana i tjedana za re dom. Neobuzdanost zastupnika! Podmetanje po poslovniku i bez poslovnika! A on vlast ne zamišlja kao naporan rad! - Nego što? - Šepirenje! Po čitav se dan šepiriti kao paun za paunicom. A uvečer, na televiziji, gledati kako si se preko dana šepirio. S blaženim osjećajem da je tvoje šepirenje gledalo milijunsko mnoštvo - rekao sam. - Hoćete reći da on nikada nije doživio ovo što mi noćas doživljavamo? Hoćete reći da on ne zna što je to bdjenje? - pi tao me. - Bojim se da ne zna! Bojim se, ako ikad spozna što je to, da će se razmrviti na tisuću komadića. Kao što jak udarac razmr vi vjetrobransko staklo od pleksiglasa! Nakon toga ga nitko neće pokupiti! - Kad mu je to bilo malo, što je drugo htio? Moje mjesto? - Ne! Vi ste, hvala Bogu, dobra zdravlja, i mandat vam je još podebeo. Htio je mjesto nasljednika. Sigurno, od vas za jamčeno! Ništa ne smeta što bi morao čekati! To mu odgovara! Prava uloga za šepirenje! A kad doñe doba, on je tu, uskače u sedlo i nastavlja paradu šepirenja - rekao sam. - Prvo, meni nasljednik sada ne treba! Drugo, narod će birati moga nasljednika! A treće, Žepe pa predsjednik! Ajte, molim vas, Sebastijane!
- Ima jedna engleska fposlovica koja kaže da ni jedna zemlja nije propala zbog nedostatka nasljednika. Kad sam je prvi put čuo, učinila mi se neistinitom, jer sam imao na umu brojne nasljednike koji su upropastili nasljeñe, a nisam se usredotočio na ono što ta poslovica želi reći - da je u svakoj zemlji pretendenata na nasljeñe tusta i trna. Upravo je nevje rojatno koliko ih je i kakvih ih sve ima. Ima ih i u nas! Imate ih i vi! Žepe je samo jedan od njih. - I kad je vidio da ga ne planiram za nasljednika, podivljao je? - Baš tako! Ali ne da od nasljeña odustane, nego da bude prononsirani nasljednik mimo vaše volje. - Otkud vam dokazi za takve tvrdnje? - Više nego pljeve na gumnu, i da se kod tolikog mnoštva nikom, pa ni Žepi, ne treba čuditi za takve pretenzije. A ostali su dokazi na dohvat ruke. Samo malo izoštrenije oko i evo ih koliko želiš. Rekli ste mi da Žepine razgovore s novinarima ne čitate. Pametno radite jer to može čitati samo budala kakav sam ja. A da ih čitate, vidjeli biste kako on, kad govori o sebi i vama, govori o dvojici ravnih i ravnopravnih. Vas ste dvojica u visinama, a sve je ostalo prizemlje. Zato vam zamjera što ste onog malog Alojzija Aganovića digli u visine i postavili izme ñu vas dvojice. Pita se što vam je to trebalo, i bjesni što ga je Aganović ocrnio u vašim očima. Ali, kad biste vi njega poslušali i otjerali od sebe Aganovića, opet biste mogli biti zajedno. U visinama, brijest do brijesta! Mislim da mu je cilj bio dobiti većinu u Saboru, prisiliti vas da otjerate Aganovića, a njega ponovo prigrlite i proglasite svojim nasljednikom. - To nikada! - Znam, i to nije problem! Ali je problem u tome, ako vje rujemo engleskoj poslovici, da će se nakon Žepina odlaska u vašoj okolini pojaviti novi Žepe, drugog imen^, ali istih nam jera - rekao sam i usmjerio razgovor na drugu stranu. - Mislite? 302
.......
- Znam! Sa Žepom ih je do sada bilo šest. Kad je on otišao, da sam postigne ono što mu vi niste dali, ostala su još petorica. - Toliko! - začudio se. Tražio je od mene imena te petorice. Nije mi bilo teško navesti četvoricu. I to sam učinio uz sitne komentare što me navodi da u njima prepoznajem pretenzije nasljednika. Petome ime nisam kazao, ni kad je tražio od mene da i njega imenujem. Našao sam se u neprilici. S jedne strane, ime petoga nisam htio otkriti i za to sam imao jake razloge, a s druge, on može pomisliti da se ispod petoga krije moje ime. Ta me neprilika i u mojim očima učinila smiješnim. Da bih skinuo sumnju sa sebe, kako se ispod petoga krijem sam, mogao sam reći njegovo ime, ali, ako bih to učinio, sve što sam do tada rekao o potencijalnim nasljednicima predsjedniku će postati neuvjerljivo. Jer, za njega je taj peti lišen primisli na nasljeñe. - Vama se to može činiti beznačajnim koliko hoćete - rekao sam prelazeći šutke preko imena petog pretendenta. - Ali ćete doživjeti da će vas ovi pobrojeni i oni koje nisam nabrojio, u jagmi za mjestom nasljednika, napusititi pod kojekakvim izli kama, sličnima Žepinoj izlici o podjeli Bosne i sukobu s Bo šnjacima - rekao sam mu. - A ime mi petoga nećete otkriti? - rekao mi je na kraju razgovora o nasljednicima, u jedan sat nakon pola noći kad smo se rastajali. - Ne da neću! Ne mogu, pogriješio sam u brojenju. Odsad ću paziti da najprije postrojim, pa onda prebrojim. A ne kao večeras, da kažem koliko ih je, a kad ih postrojim, jedan mi od rečenog broja nedostaje - rekao sam. - Ne vjerujem vam! Sjetite se pa ćete mi reći!
Svi koji su ga napustili, bilo zato što su našli bolje uhljebljenje, bilo zato što su htjeli više a željeno nisu dobili, bilo zato što su se posvañali s okolinom pa su se spašavali odlaskom, i svi oni koje je on udaljio od sebe, svi su oni o svom slučaju pisali, kad god im je napisano imao tko tiskati, i razgovarali, ako ih je tko htio slušati. Razlog udaljavanja ili dragovoljnog odlaska silnim bi ponavljanjem pretvorili u svoju fiksaciju i po toj fiksaciji ostajali upamćeni u javnosti. To se i Žepi dogodilo s diobom Bosne i sukobom s Bošnjacima. On se pamti kao svjedok na Tiibingenskom sudu, svjedok u predmetu svoje fiksacije, a drugi se pamte po njihovoj fiksaciji. Njihova želja nije bila ni da duševno obole, ni da budu zapamćeni po onome što bi im bilo najmudrije zaboraviti, ali je to, čini se, bila pravedna kazna za one koji o svom razlazu i odlasku, bio prisilan ili dragovoljan, nisu znali i nisu htjeli šutjeti. Svi su oni o svom slučaju pisali i pričali. Samo on ni o čijem slučaju, iako je to bio i njegov slučaj, nije ništa napisao. Nije mnogo ni govorio, osim u krugu ljudi u koje je imao povjerenje. Pravedno bi bilo da je i on nešto o tim slučajevima rekao, i to bi se sigurno dogodilo da pravdu nije preduhitrila smrt. Jedina moguća pravda bila bi, kad bi se neki očevidac onoga što se u pojedinim slučajevima zbivalo, pokušao uživjeti u predsjednikov položaj, koliko je to moguće, i izreći, opet koliko je moguće, svoje nepristrano mišljenje i viñenje. Uza sve ograde - pokušati, i koliko je moguće - to nema tko učiniti ako ja ne učinim. A sam mislim da od svih propadljivih stvari što ih stvara čovjek nema propadljivije od ljudske supstance koja puni različite društvene udruge. Od pjevačke klape u malom mjestu, preko političkih i inih stranaka i udruga, do vojnih postrojba i akademija znanosti i umjetnosti. Vezivno je tkivo svake ljudske udruge ambicija, ali je ambicija i ono što udrugu razbija. Nitko još nije našao način kako uravnotežiti ta dva suprotstavljena 304
svojstva ambicije, zvali je zdravom ili bolesnom, i nitko još nije pronašao recept kako zdravu razlučiti od bolesne. Kad je okvir što ga je utemeljio prvi predsjednik počeo pucati - zbog nabreklih egoizama, što je glavni sastojak svake ambicije, zbog toga što je predsjednik obolio pa je pitanje nasljednika postalo urgentno i zbog toga što je svatko brinuo brigu što će s njim biti sutra, kad tvorac skupine u kojoj smo se našli zauvijek ode - od jednog sam meñu nama, koji je studirao filozofiju, ali se umjesto filoizofijom bavio gradnjom stanova, čuo zanimljivo obrazloženje za nemire koji su nastali u nama i meñu nama. Za nemire, košmar i ostrvljenost, često bezobzirnu i ružnu. Rafael Hanžek, od kojeg sam to obrazloženje čuo, volio je šale i bio je neka vrsta spadala, čovjeka koji šale skuplja i vadi ih iz torbe kad se želi obraniti od neugodnosti, i kad želi smanjiti napetost meñu ljudima koji obavljaju isti posao i imaju iste, što će reći velike ambicije. Prema politici kao politici imao je otklon, i više od toga, averziju, a u njoj se našao slijedeći zavjet svog porijekla i svoje mladosti - imati svoju državu. Potrebu da bude imućan, ispunjavao je trgovinom i gradnjom kuća. Takav kakav je bio, i mogao je reći što je rekao. - Predsjednik bi nas sve trebao rastjerati i oko sebe okupiti nove ljude. Mi smo se istrošili. Svi o svima znamo sve, i loše i dobro, i prljavštine i dobre stvari. Nemaš više što o kome zna ti. Čim ga vidiš, o njemu znaš sve. Znaš što će reći, i što će uči niti. Nema nikakvih iznenañenja. A kad sve o svakom znaš, postaješ bezozbiran, ne paziš što ćeš reći i govoriš koješta. Jedni bismo se od drugih morali odmoriti. Upravljajući drža vom zajedno, mi smo jedni druge zamorili. Ništa, samo tako, dojadio si mi i goni se do ñavola! Vidimo se za četiri godine, ili više nikada! A ako i dalje nastavimo ovako, zajedno, dogo dit će nam se ono što se dogodilo bostonskim štakorima - re kao mi je Rafael Hanžek. - Kojim štakorima? - pitao sam ga.
Prema Hanžekovu kazivanju - a kazivao je kao što seosko spadalo kazuje, točno i porugljivo, tako da nikad ne znaš što se stvarno od priče zbilo, a što je priči dodano - negdje u vrijeme velike ekonomske krize jedna se skupina bostonskih znanstvenika bavila mišlju kako iskoristiti činjenicu da se štakori iz različitih legla i predjela grada meñusobno bore do istrebljenja, kako ih dovesti u situaciju da se meñusobno istrijebe na prostoru čitavog Bostona i tako učine nepotrebnima sva moguća sredstva u suzbijanju ove poštasti, od jeftine trapule do skupe deratizacije. Dakako, ako im poñe za rukom i meñusobno istrebljenje štakora patentiraju, imali su u vidu i golemu zaradu i Nobelovu nagradu. Sagradili su velik kavez od žičane mreže pazeći da u njemu ima dovoljno zraka i dovoljno svjetlosti. U taj su kavez strpali jednak broj štakora i štakorica koje su polovili po svim predjelima grada, vodeći računa o omjerima da broj štakora iz jednog kvarta ne bi nadilazio broj štakora iz drugog kvarta. Obilno su ih hranili raznovrsnom hranom. Kako je u kavezu bilo pola štakora a pola štakorica, pa je svaki mužjak mogao imati svoju ženku, moglo bi se reći da štakorima u kavezu nije ništa nedostajalo. Ni zraka, ni svjetla, ni hrane, ni ljubavi! Imali su u izobilju svega onoga zbog čega se štakori na slobodi meñusobno nemilosrdno bore. - Ića, pića i jebića! - obješenjački je zaključio Rafael Hanžek. I što se dogodilo? Umjesto da žderu, pare se i izležavaju na suncu, oni su se svrstali u nekakve grupe - ne zna se da li po leglima, po predjelima grada ili kako drukčije - i otpočeli s nesmiljenim meñusobnim ratovanjem. Tuklo se to, klalo, davilo, cičalo i pocikivalo dok na životu nisu ostala samo dvojica. A kad su i njih dvojica - bili su mužjaci - podijelila megdan i ostao samo jedan, i taj je jedan, dva dana nakon velikih bitaka, ciknuo i crknuo. Nitko ne zna zašto. Imao je apsolutnu slobodu, bio je pobjednik i čitav je kavez bio pod njegovim šapama. No, uzrok njegove smrti za eksperiment je imao značaj
kurioziteta. Pa, ako se njime tko želi baviti, neka se bavi! Eksperiment je i s njim i bez njega bio završen. Znanstvenicima je trebalo naći odgovor na pitanje zašto se štakori u obilju sunca, zraka, hrane i ljubavi meñusobno istrijebiše? Kad se odgovor nañe, bit će potrebno, u skladu s njim, naći tehničko rješenje kako bi se štakori meñusobno istrijebili na prostoru čitavog Bostona i svakog drugog grada. Jesu li se štakori meñusobno istrijebili jer su bili iz različitih legla i iz različitih dijelova grada? Nisu! Da su se zbog toga klali, ne bi se svi isklali. Ostali bi na životu pobjednici iz jednog legla ili iz jedne gradske četvrti. Jesu li se štakori potukli jer nisu imali što drugo raditi, jer, naviknuti da energiju troše u potrazi za hranom i u potrazi za ženkama, energiju nisu imali u što potrošiti? Nisu jer i uzimanje hrane i parenje, bez ikakve potrage, oduzima energiju smirujući glad i strast. Jesu li se štakori meñusobno istrijebili jer su jedan u drugome vidjeli onoga koji im tijesni prostor kaveza čini još skučenijim? Jesu, i to je to! I još nešto! Štakori su se istrebljivali do kraja jer nisu znali odgovor na pitanje kolik je prostor kojim bi svaki od njih morao biti zadovoljan. Nisu pronašli mjeru nakon koje bi svako ubijanje postalo besmisleno. Pokazalo se da ni štakori ne znaju gdje je kraj, gdje je posljednja crta njihova egoizma, nakon koje, ako je prijeñu, egoizam vodi u propast. Pred bostonske se znanstvenike ispriječilo tehničko rješenje za otkriće koje bi Boston oslobodilo velikih izdataka za uništavanje štakora, a njima donijelo novac od prodaje patenta i Nobelovu nagradu za pronalazak. Kako u očima štakora čitav Boston pretvoriti u skučeni kavez, u kojem će se štakori, boreći se za prostor bez mjere i ne znajući granice svog egoizma, meñusobno istrijebiti?
To s pretvaranjem grada u kavez u očima štakora ostalo je do danas neriješeno i zato je izostala i zarada i nagrada, a Boston i dalje troši velik novac na deratizaciju. - A mi smo oko njega, što god tko o tome mislio, štakori sukobljeni iz različitih legla. Svima nam je dobro, ali svatko misli da može bolje i više - govorio je Rafael Hanžek. - Kad bih ja bio na njegovu mjestu, otvorio bih vrata i sve potjerao. Onda bih oko sebe skupio nove ljude i, dok ne bi postali ne podnošljivo siti jedni drugih, radio bih s njima. -1 vi stvarno mislite da je skučeni prostor prisilio štakore da se tfijebe i istrijebe? - pitao sam ga. - Ma, briga mene za štakore! Nego, ja vam kažem, čekajte i vidjet ćete! Jedna iskra i sve će planuti! Ni on to više neće moći ugasiti. Ljudi su nezasitni. Ljudi nemaju mjere kad su oni u pitanju, svak misli da je pametniji od drugoga. Vidjet ćete! Kao štakori! - rekao je spadalo, vragolan i obješenjak Rafael Hanžek.
Dva su suprotstavljena mišljenja o plaćama dužnosnika na vijećima kojima je predsjedao. Jedno, da dužnosnik, i u ratu i u miru, i u obilju i u oskudici, mora biti dobro plaćen. Da bi dobro radio, da ne bi bio sklon korupciji i da s državnog posla ne bi otišao na neki drugi, gdje je čovjek njegova znanja bolje plaćen. I drugo, da dužnosnik i u ratu i u miru treba dijeliti sudbinu naroda, živjeti na oskudnoj plaći, kloniti se raskoši, imati razumijevanja prema žrtvama rata i ljudima bez posla. Ni jedno od tih mišljenja, koliko god bilo umno promišljeno, dok je rat trajao, nije ni na jednom vijećanju, kad se o plaćama dužnosnika vijećalo, odnijelo prevagu. Izmeñu jednog i drugog mišljenja lebdjelo se i kad je rat završio, a narodno bogatstvo sve očitije, po diktatu kapitalizma koji je nadvladao socijalizam i kod nas i u svijetu, pod
imenom privatizacije prelazilo u ruke pojedinaca i značilo što je samo moglo značiti: da se jedni bogate dok drugi ostaju na onome što su imali, ili ostaju i bez toga, pretvarajući se u beskućnike i nezaposlene. U tom klaćenju izmeñu jednog i drugog mišljenja o dužnosničkim plaćama nastalo je stanje usklañeno i prema jednom i prema drugom mišljenju, što znači da su jedni dužnosnici bili dobro i predobro plaćeni, a drugi su s niskim plaćama dijelili sudbinu naroda. Dok je rat trajao, ta razlika, tolerirana ali nikad dogovorena, nije bola oči, ali, kad je rat završio, bola je ravno u zjenicu, i našu i njegovu. Pretvarala se u opasnost od koje ćemo svi oslijepjeti i kao slijepci, gonjeni egoizmom bez mjere, završiti kao bostonski štakori. Do razlike u plaćama dužnosnika došlo je na taj način što su jedni ostali na plaći propisanoj zakonom za radno mjesto na kojem su službovali, za položaj ministra, zastupnika, zamjenika ministra, predsjednika i potpredsjednika saborskog doma, predsjednika i potpredsjednika Vlade, predsjednika države i svih ostalih kojih je toliko da ih je teško pobrojiti. A drugi su, pristalice visokih plaća, onome što su dobivali na položaj dodavali novčane naknade za članstvo u nadzornim odborima privatnih i javnih poduzeća. Ta je naknada često, samo za rad u jednom nadzornom odboru, premašivala plaću dobivenu za rad na radnom mjestu. Kako su mnoga poduzeća, privatna i javna, željela da im u nadzornim odborima sjede mali i veliki dužnosnici, mali i veliki moćnici koji će raditi za probitke poduzeća, nije za sve bilo dovoljno moćnika, pa su mnogi moćnici sjedili u nekoliko nadzornih odbora i primali nekoliko novčanih naknada koje su bile, pojedinačno, veće od osnovne plaće. Neki su dužnosnici i u članstvu nadzornih odbora našli kakvu-takvu mjeru - bili su članovi jednog ili dva nadzorna odbora - a drugi su, drskiji i snalažljiviji, oni koji su mislili da njihov rad doista toliko vrijedi, na osnovne plaće nadodali naknadu za rad u nadzornim odborima preko svake mjere, kao da zemlja pliva u izobilju svake vrste zahvaljujući njihovoj dobro plaćenoj pameti i trudu.
Najveći dio dužnosnika, oni koji to nisu znali, nisu bili traženi ili to od stida nisu mogli činiti, primali su na kraju mjeseca samo svoje plaće, samo dva puta veće od one koju je zarañivao zidar, kovinotokar, ličilac ili vojnik. On sam, koga su za visoka beriva pojedinih dužnosnika najviše okrivljavali, iako na prvom mjestu dužnosničke rang-liste, bez i jedne naknade u članstvu nadzornih odbora, imao je plaću samo tri puta veću od plaće slabo plaćenog zidara i kovinotokara, što se u zemlji rata i oskudice moglo razumjeti, ali i četiri puta manju od plaće nekih svojih ministara, što nitko živ, ni u kojoj zemlji ni u kakvim okolnostima, ne bi mogao razumjeti. A ipak je dio javnosti njega nalazio krivim i za bogaćenje i za sramotno visoke plaće dužnosnika, kako ih je nazvala jedna grlata oporbena zastupnica, čiji su džepovi, otkako je došla na vlast, puni para od naknada za članstvo u nadzornim odborima. - To se, predsjedniče, mora riješiti - rekao sam mu. - Boga ćenje privatnika spriječiti ne možete, a i ne trebate. Ali, boga ćenje na politici morate nagaziti. - Znam! Ali to je bačva baruta! - rekao mi je, zamišljen nad onim što je rekao. U glasu sam mu prepoznao prizvuke da će i to riješiti, pa što koštalo da koštalo! - Ne jedna bačva! Sto bačava u temeljima tvrñave. Iskra, i sve leti u zrak! - dočaravao sam mu vatromet da ga razvese lim. - Pograbit će se! Ali presjeći moram - ponovo je rekao.
Nakon dugog i nevoljkog dvogodišnjeg traženja, pronañen je način kako napraviti zakon o plaćama političkih dužnosnika. Predsjednik ga je Vlade prikazao na jednom od vijeća kojima je predsjedao predsjednik. Zapravo, njemu ga je prikazao, jer mi ostali koji smo u tom vijeću sjedili, s modelom zakona bili smo prethod310
no upoznati. A ako mi je dopušteno pogañati, mislim da je i predsjednik prije sjednice upoznat o čemu je tu riječ. Prema tome, bila je to službena objava modela kako bi se od vijeća dobio pristanak da se izda nalog pisarima neka po usvojenom modelu naprave zakon. A model je bio jednostavan. Najveću plaću imao bi predsjednik države kao najviši dužnosnik. Upola manju od njegove, ili manju za jednu trećinu, ako se tako dogovorimo, imao bi predsjednik Sabora. Manju od predsjednika Sabora za trećinu ili četvrtinu, kako bude dogovoreno, imat će premijer. Od premijera manju plaću, za petinu ili za onoliko za koliko se dogovorimo, imali bi ministri i saborski zastupnici oba doma. A kakve će plaće biti dužnosnika ispod razine zastupnika, dogovorit ćemo se kad model bude razrañen u nacrtu zakona. Jednostavnost i logika modela sastojale su se u tome da će plaće dužnosnika ovisiti o plaći predsjednika države kao najvišeg dužnosnika. Ako njegova plaća, kad se zakon pretvori u kune, bude velika, bit će velike i plaće svih ostalih, bez obzira na omjere. I obratno, bude li niska, i ostali će imati male plaće. Prema tome, model je imao klin o kojem je teški i mučni zakon trebao visiti svom težinom i svom mučninom. A o tom klinu, o visini predsjednikove plaće, odlučeno je da će je posebnom odlukom odrediti Sabor. Kolika bi mogla biti, nije se govorilo, ali se predmnijevalo da bi mogla biti trideset tisuća kuna, deset plaća što ih može zaraditi zidar, limar ili kovinotokar. Nisam vidio ništa zazorno u modelu da prvi dužnosnik ima najveću plaću, a niži od njega manju od njegove u skladu s položajem koji zauzimaju. Štoviše, mislio sam da se nešto bolje od toga nije dalo smisliti. Ali sam u tom modelu vidio dvije opasnosti. Manju, da će teret i mučnina sramotno visokih plaća, ako predsjednikova plaća bude i samo trideset tisuća kuna, visiti o njegovu vratu kao zvono o vratu krivca, za siromaštvo siromašnih. Veću, da će ga taj teret - ako uspiju oni koji će njegovu plaću pokušati dignuti iznad trideset tisuća, _,........
311
da bi njihova bila veća i da bi u samoj plaći sačuvali dosadašnje naknade za članstvo u nadzornim odborima, čega će se morati odreći - toliko prizemljiti da će se iz tog prizemljenja teško biti uspraviti. Ikada! Naime, predloženi model nije rješavao osnovni problem spora vezan uz plaće. Kako izmiriti interese onih dužnosnika koji će po ovom modelu imati znatno veće plaće od dosadašnjih i ako predsjednik bude imao samo trideset tisuća kuna, i interese onih dužnosnika kojima će, i ako predsjednik bude imao veću plaću od trideset tisuća kuna, ukupna beriva, kad ostanu bez naknada za članstvo u nadzornim odborima, biti drastično snižena. Nisam ja prorok, iako su me prilike silile da proričem i da za ispunjenje proroštva budem okrivljen kao da sam ga sam prouzročio! Nisam ja ni umješan zakonodavac ni vješt financijer, iako su me dani i kruh nasušni silili da se i time bavim. Ja sam najsličniji osamljenoj trski usred rijeke koja dijelom ispod površine vode osjeća dotok brzica, a dijelom iznad vodene površine dolazak nevremena i kad ga nagovještava lagan ćuh vjetra. Sljedbenik sam onoga koji je propovijedao ljubav prema bližnjima, pa mi se, svaki put kad prijete oluje i potopi, ljubav prema onima koje volim umnoži ako se nevrijeme na njih obara. Volio sam ga zbog djela koje je dovršio i zato sam se brinuo kako će ovo sa sramotno visokim plaćama završiti. Pogotovo sam se zabrinuo kad sam vidio tekst nacrta zakona i u njemu pročitao da je predstojnik predsjednikova ureda stavljen u rang ravan predsjedniku Vlade, i kad sam, raspitujući se kod pisaca teksta zakona, doznao da je predstojnik ureda Matan Jakubek morao biti tako visoko rangiran, s čime se i predsjednik složio, jer će i u ovako visokom rangu njegova ukupna primanja, kad prestane dotok naknada za članstvo u nadzornim odborima velikih javnih poduzeća, biti prepolovljena ako predsjednikova plaća bude trideset tisuća kuna.
Svrstavanje Matana Jakubeka u rang predsjednika vlade, kad se zakon bude donosio, izazvat će burne rasprave u Saboru. Kako običan činovnik, koga ne bira narod kao ostale visoke dužnosnike, može imati tako visok status? Kako drukčije nego voljom predsjednika da svog činovnika, kao rimski carevi senatorima svoje konje, proglašava višim od svih ministara. Udar kritike i poruge neće ići na Jakubeka, ići će na predsjednika, pa će on od njih i štetu imati, a Jakubek će se time okoristiti uvjeren da je predsjednik čvrst, da je to snažan klin, da on tu sitnicu njemu za ljubav može i treba pretrpjeti. No, i taj visoki rang Matana Jakubeka plaćen u kunama, radi mira u kući, radi dugogodišnjih veza izmeñu njega i predsjednika, iako teško i s velikom nelagodom, dao bi se progutati kad iza toga ne bi stajalo i nešto drugo. Rang koji se ne isplaćuje novcem, rang koji traži moć! Poznavao sam ga i nisam očekivao da će se zaustaviti ako mu netko ne stavi branu pred nos.
Bio je početak ljeta, održavale su se posljednje sjednice saborskih domova, a u francuskim su se gradovima igrale završne igre svjetskog nogometnog prvenstva, na kojem je hrvatska nogometna reprezentacija imala dobre izglede da osvoji prvo ili drugo mjesto. Kad je gornji dom završio rad i izglasao zakon o dužnosničkim plaćama, otišao sam u Zadar ne dočekavši da zakon izglasa i donji dom. A donji je dom neočekivanom brzinom donio zakon i odluku o visini predsjednikove plaće, bez koje bi zakon bio neprimjenjiv. U zanosu s pobjedničkim nastupima naših nogometaša, i u brizi hoćemo li biti prvi ili drugi na svijetu, dogodilo nam se nešto od čega je posljedice mogla naslutiti samo trska usred rijeke. Samo budala koju nogomet nikad nije zanimao! Samo trska i budala mogle su znati što se zbilo u danima kad su glave koje donose odluke bile više nogometne lopte nego misle-
će glave. Umjesto da odluči kako će predsjednikova plaća biti trideset tisuća kuna, kako se predmnijevalo, donji je dom na brzinu, petnaest minuta nakon izglasavanja zakona, odlučio da predsjednikova plaća bude pedeset tisuća kuna. Koji bi klin mogao izdržati tolik teret? Tako se u sjeni uspješnih utakmica naše reprezentacije dogodilo ono na čemu će biti grañene tvrdnje o »grijehu struktura«, o besramno visokim plaćama i o bogaćenju dok narod gladuje.
Dobro sam poznavao dvogodišnju priču o ujednačavanju dužnosničkih plaća i nisam mogao vjerovati da je posrijedi nesmotrenost ili previd. Pogotovo kad je u pitanju predsjednikova plaća, o kojoj visi čitav zakon o dužnosničkim plaćama. Kao nizac pleten od lišća i glavica luka o čavlu u podrumskoj prostoriji! Znajući dobro kako će on učiniti sve da sačuva visinu svojih dosadašnjih primanja, u odluci sam o visini predsjednikove plaće prepoznao rukopis predstojnika njegova ureda Matana Jakubeka. I pitao se je li on zbilja tako male pameti da je mogao pomisliti kako se ta odluka može sakriti ispod euforije izazvane nogometnim pobjedama, euforije koja daje dobru sjenu dok traje, ali je nezgoda što traje kratko. Kakva krupna podvala i kakva sitna pamet! Vijest me o izglasavanju odluke o visini predsjednikove plaće zatekla u Zadru i nisam se mogao ne izjadati prijatelju, kojem namjeravam ispovjediti i jade što me muče na ovom jednodnevnom putu. - Kako ste to mogli učiniti? - bilo je prvo što me je upitao. Ispričao sam mu što sam znao, ono što sam do sada i ovdje kazao, ali nisam znao najvažnije, kako je do te kobne odluke došlo, i to mu nisam mogao ispričati. - Sto se mene tiče - rekao sam mu - budite uvjereni da tu plaću neću primiti. 314
- Smirite se! Budite pametni! Možda bi se to moglo ispra viti. Ali se slažem s vama, to je loša odluka - savjetovao me je kao što me je uvijek savjetovao. Znao bi mi reći da ga kod mene, koji znadem predvidjeti i zbivanja i posljedice kao rijetko tko, uvijek iznenadi kad efemerijama pridajem značenje koje one nemaju. Ovoga mi puta, gledajući koliko sam uznemiren i nesretan, nije kazao da su visoke plaće dužnosnika u narodu koji teško živi samo efemerije. - Kad bih znao pod kojim je okolnostima došlo do izgla savanja odluke o plaći predsjednika, ja bih odluku što da sam činim donio ovog trenutka - rekao sam mu. - Nemoguće je da je visina te plaće podnesena donjem domu na usvajanje, a da se s njom prije toga predsjednik nije složio. Ne vjerujem da bi se to netko bez njegova znanja Saboru usudio predložiti. S druge strane, znajući ga kakav je, čini mi se nevjerojatnim da je, ne misleći na posljedice, dao pristanak na tako veliku pla ću. No, nikad ništa nije isključeno! Ako on stane iza te plaće, nema mi druge nego mu napisati ljubazno pismo i poslati po sljednji pozdrav. Ono što mi se čini vjerojatnijim jest da su mu to podmetnuli. Kako? Toliko sam ga puta gledao kako na tek stu važnih odluka cjepidlači, ne oko suštine, nego oko svake riječi i svakog zareza. To ovdje, na ovoj ljetnoj žezi, neću doz nati. I zato idem u Zagreb. Na putu u Zagreb iz dnevnog programa televizije doznajem da će u emisiji »Otvoreno«, odmah iza večernjeg dnevnika, gostovati Matan Jakubek i govoriti o dužnosničkim plaćama i o plaći predsjednika, oko koje se podigla golema prašina. Bilo mi je znakovito da su baš njega našli da govori o toj stvari. On nije ni član zakonodavne ni član izvršne vlasti i, ako u odluku o predsjedničkoj plaći nije gurao prst sa strane, ne znam što bi drugo moglo biti. Čini mi se, više nego do sada, da imam pravo kad u toj brljotini prepoznajem Jakubekovo pismo. On će, kao grčki hoplit iza velikog štita, zaklonjen predsjednikom kao neprobojnim zaklonom, voditi žestoku bitku da sačuva sva svoja dosadašnja primanja.
1
Tvrdio je s malog ekrana da je sramotno što je predsjednik države do sada imao plaću u visini od deset tisuća kuna. Ni tri puta veću od kovinotokara! I da nije ni strahota ni sramota što će mu od sada plaća biti pedeset tisuća kuna. Dvadeset puta veća od zarade jedne čistačice! Pazi da ne kaže kako predsjednikova plaća, kad se usporedi s plaćama predsjednika drugih država, nije velika, ali ona postaje velika i dvojbena kad se zna da će ona plaće svih dužnosnika visoko podignuti i političare pretvoriti u dobro plaćenu kastu. To nije rekao, a nije rekao ni da se on, iako je samo činovnik, po visini plaće stavio uz bok premijera, na trećem mjestu rangiranih dužnosnika. Ali zato nije propustio reći kako i predsjedniku države treba novac. I njegova žena s košarom u ruci odlazi na tržnicu i plaća luk, kupus, krumpir i jaja. Zašto sramotiti predsjednikovu suprugu ako, kad počne plaćati ono što je stavila u košaru, utvrdi da u novčaniku nema dovoljno novca. I onda uzeto mora iz košare vaditi! To je sramoćenje i sramota, a sramota i sramoćenje nije ako predsjednikova žena s punim novčanikom dolazi na tržnicu i s punom košarom odlazi kući. Pa, nije ova zemlja toliko siromašna da predsjednikovoj ženi to zadovoljstvo ne može priuštiti? U emisiji »Otvoreno«, koja me razbjesnila, sve je bilo zatvoreno. I odnos predsjednikove plaće prema plaćama ostalih pripadnika političke kaste, i razlozi koji su voditeljicu emisije ponukali da na televiziju dovede Jakubeka, i porivi koji su Jakubeka prisilili da se pred nacijom isprsi, iako bi mu bilo pametnije da se sakrije iza deset neprozirnih zastora, baš sve je u emisiji »Otvoreno« bilo zatvoreno, samo je upućenima bilo jasno, a ja u takve spadam, da je klin na koji su dužnosničke plaće obješene već puknuo ili se savio nadolje, pa nizac polagano niz njega klizi i samo što se nije otkvačio. A Jakubek, uz teške napore pred očima čitave nacije, pokušava nizac s klina koji je već popustio ili polagano popušta, premjestiti na novi klin. Na vrat predsjednikove žene, ne bi li ona već izglasane 316
dužnosničke plaće zadržala na svom vratu, ne bude li ih predsjednik na svom htio držati. Sutradan sam u tajništvu Sabora provjerio je li predsjednik potpisao ukaz o proglašenju važećima zakona o dužnosničkim plaćama i odluke o visini plaće predsjednika države, i jesu li i ukaz i zakon s odlukom proslijeñeni tiskari službenih novina. Rečeno mi je da su zakon i odluka dostavljeni predsjedniku čim su u donjem domu izglasani, ali ukaza predsjednikova još nema. Ne doñe li za dvadeset i četiri sata, isteći će saborskim poslovnikom propisani rok koliko vremena može proći od izglasavanja u Saboru do predsjednikova ukaza. U tom će slučaju oba pravna akta, zakon i odluka, postati nevažeći i u novu će proceduru usvajanja moći krenuti tek nakon šest mjeseci. Ako sudim po kašnjenju ukaza, što se do sada nije dogañalo, s tim zakonom i s tom odlukom ne ide baš sve glatko kao po loju. Sebi nikad nisam ni prisvajao ni pripisivao moć utjecaja na odluke, pa to ni ovoga puta nisam želio. Hoće li da mu taj teret i ta mučnina visi o vratu ili će to s vrata skinuti, to će morati sam odlučiti. Na meni je da kažem što mislim i što, prema mojoj procjeni, misle drugi ljudi. Odlučio sam napisati pismo adresirano na Nikolac, gdje se predsjednik zadržao koji dan prije nego ode na Krasnicu. Mogao sam ga i telefonom nazvati, ali sam htio izbjeći razgovor oko teme koja nas je nagnala da se meñusobno davimo kao bostonski štakori. Postupio sam kao u mnogim drugim sličnim prilikama kad sam želio da on moje stajalište znade, ali da ga poštedim od neugodnih iznenañenja koja bi mu pričinilo javno iznošenje toga stajališta. Rukom sam napisao pismo i u njemu rekao da i zakon i odluka imaju u javnosti razorno djelovanje, i da ja, neka mi oprosti, plaću koja bi mi po ovom zakonu i ovoj odluci pripadala, ne želim primiti. Stid bi me bilo! Iako ću, doñe li do toga, biti nesretan što sam ga napustio.
Pismo sam stavio u malu omotnicu i na nju napisao da treba doći u njegove ruke. A tu malu omotnicu stavio sam u veću i na njoj napisao njegovo ime i adresu njegova ureda. Takav je dogovor bio! Portiri će nositi a činovnici otvarati veću omotnicu, onu malu otvorit će on sam. A da ne bi moglo biti podvale, pisma se pišu rukom. Nije ni sat vremena prošlo kad me je nazvao telefonom, rekao da ukaza za odluku o visini predsjednikove plaće neće biti i zamolio me da doñem na Krasnicu. Obećao sam, ali tek nakon filmskog festivala, da ne dolazim dva puta u Istru. U zadnjem je trenutku izdao ukaz o proglašenju zakona o plaćama dužnosnika, koji, kako sam već rekao, sadrži omjere plaća svih dužnosnika u odnosu na plaću predsjednika države, ali nije izdao ukaz o proglašenju važećom odluke o visini predsjedničke plaće, pa se zakon nije mogao primijeniti. Ostavljeno je da se na jesen donese izmjena zakona. Kakva? To će se vidjeti. - Nije bilo tako zamišljeno! Odstupilo se od zamisli! Nikad dosta! - rekao mi je dok smo sjedili ispod bora na plaži Krasnice. Ali mi nije rekao ni tko je od te zamisli odustao ni kome to nikad nije dosta. On je to doživio kao nož u leña i učinilo mi se neumjesnim čeprkati po svježoj rani. On će to nastojati ispraviti, ali se to ispraviti neće dati. Poñeš li u krivom pravcu i vratiš se s polovice puta, ne misli da se nisi nimalo osramotio; osramotio si se upravo onoliko koliko si krivog puta prevalio. Iz razgovora s onima koji su pisali i izglasavali zakon o dužnosničkim plaćama, koji su pisali i predlagali domu odluku o visini predsjednikove plaće, a najviše s onima koji su se toga dana, deseti svibnja devedeset i osme, našli zajedno uz predsjednika, u avionu koji je letio u Pariz, doznao sam kako se dogodilo da iz toga aviona bude poslana poruka kako se predsjednik slaže da njegova plaća bude pedeset tisuća kuna. 318
Kad je zakon izglasan, u stanci, dok su zastupnici bili na okupu, da se s primjenom zakona ne bi čekalo jesensko zasjedanje, odlučeno je da se odmah uz zakon donese i odluka o visini predsjednikove plaće. Zastupnike, ni iz vladajuće stranke ni iz oporbe - koja će govoriti da su to sramotno visoke plaće, ali ih neće odbiti kad joj ih zakon silom gurne u ruke - nije trebalo mnogo nagovarati da, po hodnicima, salonima, svojim sobama i u restoranu, pričekaju dok se odluka donese u odboru za izbor i imenovanja. Dobro su znali što čekaju, i što će dočekati, prije nego krenu na ljetovanje. Predsjednik odbora za izbor i imenovanja Franta Nadrljanski, ne usuñujući se sam predložiti visinu predsjednikove plaće, a ni ozakoniti onih trideset tisuća koje su se predmnijevale, zatražio je vezu s predsjednikom države dok je letio iznad padske nizine. Javio mu se predstojnik ureda Matan Jakubek, rekao da pričeka na telefonu, načas se izgubio, a kad je ponovo uzeo slušalicu, rekao je Franti Nadrljanskom kako se predsjednik slaže da njegova plaća od pedesest tisuća kuna ne bi bila previsoka. Baš tako, ne bi bila previsoka!
Ostalo mi je nerasvijetljeno je li Jakubek od predsjednika tražio pristanak na visinu svoje plaće, ili je pred Frantom Nadrljanskim samo odglumio da je taj pristanak tražio i da ga je dobio? Ostalo mi je nerasvijetljeno je li predsjednik, ako ga je Jakubek pitao, shvatio kakav se pristanak od njega traži i, posebno, je li, obuzet nogometnom groznicom i putovanjem, bio kadar razabrati kakvu odluku donosi? U rasvjetljavanju tih nejasnoća nisu mi mnogo pomogli oni koji su se u tom času nalazili u avionu. Neki su rekli da ništa nisu čuli, a neki su čuli da je Jakubek nešto o plaćama petljao i prestao petljati kad je predsjednik na njegovo petljanje - ne shvaćajući o čemu se radi, a znajući koliko je Jakubek za to zakonodavstvo o plaćama zainteresiran - samo odmahnuo rukom i na taj mu način dao do znanja da mu s tim plaćama ne zagorčava i dan velikog uspjeha hrvatskog nogometa.
Kako god bilo, u tom je trenutku, u visinama iznad padske nizine, Matan Jakubek u koru brijesta posadio sjeme iz kojeg će izrasti velika guba i biti nazvana »grijehom struktura«. Ta će guba, dok brijest bude trajao svoje posljednje dane, njegov neveseli život učiniti još neveselijim. I ta će guba dati priliku Žepi Bevandi da izroni iz mora zaborava i dade obećanje crkvenom prelatu kako kod njega neće biti »grijeha struktura«. Kad bih govorio samo o plaći dužnosnika, ovdje bih mogao reći: čiča-miča, o plaći na kojoj je izrastao »grijeh struktura« gotova je priča! Ali sam ja o toj plaći usput kazivao. Moja je namjera ispričati Jakubekov slučaj i na njemu pokazati, gledano s predsjednikove strane, koliko se to bude moglo, kako su predsjednika i zbog čega pojedinci napuštali. Jer, to napuštanje pojedinci su upornim ponavljanjem pretvorili u legendu, primjerice o nekakvoj diobi Bosne i nekakvu sukobu s Bošnjacima, ako imamo u vidu Žepu Bevandu. Dakle, ni čiče ni miče, ni kraja priče!
Kroz zidna stakla iza njegovih leña vidjele su se omorike koje rastu na padini Nikolca, a iza omorika Medvednica u šarenilu rujna. Ispod omorika šepirio se paun. Vjetar, koji zavija sa svih strana, posipa ga brezovim lišćem što pada s grana i kotrlja se niz pobrežje. Na početku smo još jedne radne godine i nastavit ćemo tamo gdje smo na početku ljetnog odmora stali. S izmjenom nesretnog zakona o dužnosničkim plaćama. Nakon one nesmotrene odluke o visini predsjednikove plaće, on je sazvao uži kabinet Vlade i zapovjedio im da priprave izmjenu zakona. Oni će nam sada reći kakve izmjene predviñaju, a mi ćemo to, ili prihvatiti, ili odbiti. Malo ih je koji ne znaju kako je do odluke o predsjedničkoj plaći došlo, još manje koji ne znaju kakve se izmjene zakona predviñaju. 320
Sve je mrko, sve je sivo, sve osim paunova repa. Sve zaudara po znoju i gnjileži, mirisu vremena kad žarko ljeto prelazi u zimsku studen. Sjeo sam na mjesto pred kojim sam, na stolu, našao karticu sa svojim imenom. Sjedim na strani stola na kojoj do sada nisam sjedio. - Predsjedniče - rekao sam kad smo svi sjeli i kad se čeka lo da počne - u mom se životu od srpnja, kad smo zadnji put ovdje sjedili, do danas, kad sam sjeo gdje ste me smjestili, sve promijenilo. - Što? - pitao me i sam nasmijan, jer sam tu potencijalno mučnu tvrdnju izrekao u posprdno ozbiljnom tonu. - U srpnju sam, sa starog mjesta, gledao u zid koji mi je sada iza leña i na njemu sliku Maksimilijana Vanke o proštenjarima Majke Božje od Kamenitih vrata. A sada gledam zid koji mi je prije bio iza leña i na njemu sliku Jose Bužana: djevojčicu kojoj pas zubima poteže mašnu s vrha pletenice - rekao sam. Svi su se nasmijali skrivenom smislu te dosjetke i ugoñaj je postao malko opušteniji. A onda smo počeli s izmjenom zakona o dužnosničkim plaćama u dobroj vjeri, kako to političari kažu, da ćemo učinjenu pogrešku ispraviti i da ćemo ostati svi živi i svi u jednom kavezu. I oni kojima će zakon plaću povisiti, i oni kojima će taj zakon plaću skresati ili prepoloviti. Odredbi da će odbor za imenovanja i administrativne poslove predložiti donjem domu visinu plaće predsjednika države, dodaje se i odredba da će to isto, na isti način, odbor učiniti i s visinom plaća predsjednika Vlade i predsjednika Sabora. Visina tih plaća ne smije prijeći svotu koja je predmnijevana kad se u srpnju donosio zakon o dužnosničkim plaćama, trideset tisuća za predsjednika države i po dvadeset i pet za predsjednike Sabora i Vlade. Potpuna je novost da se plaće ostalih dužnosnika ne odreñuju u postotku prema plaći predsjednika države nego prema plaći predsjednika Vlade i Parla-
menta. Tom je odlukom nizac sramotno visokih plaća s vrata predsjednika države i njegove supruge, kako je htio Jakubek, prenesena na vrat predsjednika Sabora. Bez pomoći njegove žene! Nitko nije imao ništa protiv prenošenja nisca sramotno visokih plaća s vrata na vrat, jer to nikom nije ništa značilo, osim Matanu Jakubeku, koji po novom prijedlogu gubi rang ravan predsjedniku Vlade. A Jakubek je za sada šutio! Naime, iz popisa dužnosnika, svih, niskih i visokih, kojima se odreñuje plaća po ovom zakonu, briše se »predstojnik ureda predsjednika republike« i uvodi nova odredba po kojoj će plaće dužnosnika koje imenuje predsjednik države, u što se ubraja i predstojnik njegova ureda, utvrñivati onaj tko ih imenuje i za koga oni obavljaju poslove. Njihov poslodavac! Jakubek je i ovo odšutio, ali se po njegovu držanju vidjelo da je poruku shvatio. I kažnjen je i rečeno mu je tko je gazda u kući. Ali i to da njegovim novčanim apetitima ovoga puta neće biti udovoljeno. I to bi bile sve novosti. Izglasat ćemo ih i ići dalje. Tada se za riječ javio Matan Jakubek i predložio još jednu izmjenu. On predlaže neka se zabrana da dužnosnici ne smiju biti u nadzornim odborima ograniči na poduzeća u privatnom vlasništvu, a da se dužnosnicima omogući članstvo u nadzornim odborima poduzeća u stopostotnom ili djelomičnom državnom vlasništvu. To je, po Jakubekovu uvidu, dopušteno i u drugim europskim demokracijama, jer će državni dužnosnici u tim poduzećima bolje od ikoga braniti interese države kao vlasnika. - Ne može! - ljutito je rekao predsjednik i time objavio svima nama da ovaj prijedlog iz usta predstojnika svog ureda ne čuje prvi put, štoviše, uši mu je njime probio. - Kad bismo to utrpali u ovaj zakon, onda ga nismo trebali ni donositi. Mi ovaj zakon i donosimo zato što su se snalažljivi dobro snašli s
naknadama tih nadzornih odbora, a šeprtlje ostale kratkih rukava. - Ako ozakonite tu zabranu za sve nadzorne odbore, trebat će vam dvadeset novih direktora trgovačkih društava, usta nova i izvanstranačkih fondova ili će vam stranka izgubiti ve ćinu u Saboru - dočekao ga je narogušeni Jakubek. Kao hrčak sovu u naletu - uspravljen na sve četiri! - Kako? - upitao je predsjednik snizujući glas. Učinilo mi se da je ovo i za predsjednika iznenañenje. Dojmilo me se to kao kad bi sova, vidjevši hrčka spremna na otpor, sletjela na panj u blizini njegove rupe, i tu čekala novu priliku za napad. - Imamo li mi petnaestak direktora trgovačkih društava, novčarskih kuća, ustanova i izvanbudžetskih fondova koji su istovremeno i zastupnici u donjem domu Sabora? Imamo i vi še od petnaest! Jesu li svi ti direktori i članovi nadzornih od bora trgovačkih društava, novčarskih kuća, ustanova i izvan budžetskih fondova kojima stoje na čelu? Jesu! Ne stavlja li njih odredba koja zabranjuje članstvo u nadzornim odborima i u državnim poduzećima pred izbor: ili ostati direktor a pres tati biti zastupnik ili ostati zastupnik a direktorstvo prepustiti drugomu? Stavlja! Ako je sve tako kako sam rekao, a jest, on da mi danas birajmo želimo li mijenjati sve te direktore ili že limo u Saboru ostati bez većine? - rekao je Jakubek i, prijet vorno skrušen, ušutio. Sova je na panju šutjela i razmišljala. Zaskočena je! Zbilja, vrlo neugodna klopka! Dok je sova šutjela, a hrčak se počeo osjećati pobjednikom, za riječ se javio Alojz Aganović, savjetnik za unutarnju politiku, i rekao da on za tu gadnu klopku ima rješenje. - Da ga čujem! - rekao je predsjednik. - Za nešto više od godinu dana bit će izbori. Dodajmo do puni zakona još jednu odredbu - neka to u dvanaestom član ku bude alineja c) - i u njoj dopustimo dužnosnicima, koji se
zateknu na mjestu direktora trgovačkih društava, ustanova i izvanbudžetskih fondova na dan stupanja na snagu ovog zakona, da im članstvo u nadzornim odborima prestaje tek godinu dana nakon usvajanja ovog zakona. Kad se održe izbori za nov saziv donjeg doma, treba o ovoj odredbi voditi računa i na mjesto direktora ne birati zastupnike - rekao je Aganović. Ovo Jakubek savjetniku Aganoviću neće zaboraviti, kao što mu ni Žepe Bevanda slične postupke nikad nije oprostio. I to ne treba nikoga čuditi! Onome tko ti stavlja lokot na gubicu, škljocanje ključa u lokotu zaboraviti se ne može. Jakubek se na sve to nasmijao i opušteno zavalio na naslon svoje stolice. Tako zavaljen i nezainteresiran za ono što se u nastavku dogañalo dočekao je kraj sjednice. Kad se dizao sa svog mjesta, nije više nalikovao na hrčka koji se suprotstavlja sovi, nego na hrčka koji pred bujicom napušta svoju rupu, svoj posljednji rov, i izlazi na čistinu da se spasi otvorenim suprotstavljanjem ili odlaskom s poprišta. Kako smo sutradan u svim novinama mogli pročitati, negdje više a negdje manje, ostatak dana nije Jakubek proveo ni opušteno ni nezaposleno. A ni noć nije mirno prespavao. Morao je novinarima, što ih je oko sebe okupio, objaviti kako je on istinski demokrat i, kao takav, autokraciju ne može trpjeti, kako njega prisluškuju i uhode, i kako ga kleveću po novinama, što on više trpjeti ne želi. A on dobro zna tko mu sve to radi! Iz onoga što je Jakubek novinarima rekao vidi se duboka i iskrena povrijeñenost, vidi se odanost demokraciji i demokratskom odlučivanju, ali se nigdje ne vidi ni zakon o dužnosničkim plaćama u cijelosti ni oni članci toga zakona koji su ga dirnuli u srce. Ne izravnim ubodom u prsa, nego tako da su mu ubodi napravili rupe na džepovima kroz koje su ispali svi novci od naknada za članstvo u nadzornim odborima. To je izazvalo i srčane smetnje i ozlojeñenost na one koji su rupe na džepovima probušili.
Sve što je Jakubek novinarima rekao bilo je namirisano izlučevinama spolne žlijezde mošusnog govečeta i jetre velike ulješure.
Iako je u tih deset dana, otkako nisam sjedio na toj stolici, bio usvojen zakon o dužnosničkim plaćama i dočekan u javnosti na isti način kao i onaj ne-primijenjeni, da su to sramotno visoke plaće, iako je u meñuvremenu Jakubek dao mnoštvo intervjua o svojoj demokratičnosti i šikanama kojima je izložen, iako se sve to dogodilo, imao sam dojam da se nije dogodilo ništa, da se nije promijenilo ništa, i da sve stoji na svom mjestu kao što je uvijek i stajalo. Iza njegovih su leña omorike, ispod njih paun po kojem pada posljednje lišće s breza, u daljini je Medvednica, još u jesenskom šarenilu. A djevojčica Jose Bužana, kojoj psić poteže vrh pletenice, sveudilj se bori da joj u čeljustima psića ne ostane mašna kojom je majka vezala kraj pletenice da se kosa ne rasplete. Da se ništa nije dogodilo, i da se ništa ne dogaña, može se činiti, ali se tako ne može misliti. Onaj koji o sličnim dogañajima ima nekakvo iskustvo, onaj koji je uživo vidio kako se raspada supstanca od koje je sačinjena ljudska zajednica, dobro znade da iza dugotrajnog trvenja i nesnošljivosti mora doći implozija iza koje slijedi razlaz ili raspad. Ta nesnošljivost bez razlaza sigurno neće trajati onoliko dugo koliko traje pseće povlačenje mašne na pletenici Bužanove djevojčice. Svi smo sjedili na svojim mjestima, sve su stolice bile zauzete, jer ih je obično bilo koliko i nas, samo je stolica s lijeve strane predsjednika, gdje je uvijek sjedio predstojnik njegova ureda, bila prazna. Dakako, pomišljali smo na to da bi Jakubek, nakon onih silnih intervjua, konferencija za tisak, izjava, dopuna izjavama, pojašnjenja i demantija, mogao i ne doći na
mjesto gdje su prema njemu, počinjena tolika nedemokratska djela. - Pozvan je! - rekao je predsjednik sluteći o čemu zdvajamo. - A osim toga, on je tražio ovu sjednicu. Da i nama kaže što već dugo kazuje drugima. Dobro, ako ga i ne bude, možemo mi i bez njega raspraviti što se ovo s nama dogaña. Dnevni red ste primili. Političke aktualnosti! Tko želi riječ? U taj su se trenutak otvorila vrata i na njima se pojavio Jakubek, kao da je u susjednoj prostoriji čekao kad će riječ biti ponuñena. On upada, i on je traži! Nismo mogli znati je li zakasnio zbog neke smetnje na putu ili je zakasnio namjerno. Nepisano je pravilo bilo da nitko nakon predsjednika, koji je uvijek dolazio u zakazano vrijeme, ne ulazi u dvoranu. Bude li tko spriječen doći na vrijeme, neće ni od koga biti ukoren, ali će biti ukoren od sebe sama, jer je točnost postala dogovorno nepovrediva. Zato je moguće da je Jakubek namjerno zakasnio i time htio reći da ga više nikakvi dogovori ne obvezuju. Najmanje prema vijeću kojem namjerava posljednji put prisustvovati. Političari, što će se učiniti nepouzdanom tvrdnjom onima koji ih poznaju samo po javnim nastupima, svoje poruke, osobito ako su zlobne i sitničave, ispisuju infantilnim ponašanjem, ponekad nepriličnima za zrela čovjeka. Ako je to kašnjenje i predsjednik tako shvatio, onda se mora reći da ga je stoički pretrpio. Ono što nas je začudilo u jednakoj mjeri kao i kašnjenje bila su dva smotka papirušina i novina koje je Jakubek nosio ispod dvije miške. Smoci su bili toliko veliki i toliko neuredno složeni da ih je jedva donio do svog mjesta, i onako s nogu, ispustio na stol. Zauzeli su i dio stola koji njemu pripada, i dio dijela koji pripada predsjedniku. Kad je sjeo, od dva je smotka, pošto ih je raspakirao, jer su bili vezani koncem, napravio jednu hrpu, koja je bila viša od njegova čela, ako se na stolici ne bi nauzgorio, ako bi sjedio zavaljen u naslonjaču. Tu je hrpu papirušina i novina poklopio objema rukama i nasmije326 . .
šen pogledao predsjednika, kao da u njegovu kašnjenju i u toj hrpi papirušina nema ništa neobično. - Mogu li? - nevino je upitao predsjednika kao da se sa mo po sebi razumije da će on, o kojem će se vijećati na ovom vijeću, prvi govoriti. - Ne može - rekao mu je predsjednik uzvraćajući udarac. - Ima onih koji su prije vas došli na sastanak i koji su prije vas zatražili riječ. - Molim, molim! Čekat ću - skrušeno je rekao Jakubek. - Riječ ima Rafael Hanžek! - rekao je predsjednik. Hanžek nije javno ispričao slučaj bostonskih štakora, ali je taj eksperiment imao na umu kad je rekao da smo svi mi, jedni drugima dodijali, jer smo stalno skupa; jer osjećamo skučeni prostor za nov uzlet, pa bi, kad su takva osjećanja prevladala, predsjednik trebao provjetriti kavez. Nekima zahvaliti na dosadašnjem radu, neke, bome, i otjerati, a neke zamoliti da se sami uklone, kad im je ovdje postalo tijesno i zagušljivo. Kao prilog svojim stavovima da smo jedni drugima dosadili i dojadili, on moli predsjednika i kolege za razumijevanje onoga što sam namjerava učiniti. Neće napustiti ni predsjednika, ni stranku, ni politiku, Bože sačuvaj, on će se pri ruci naći uvijek kad bude potrebno, ali će rjeñe dolaziti na sastanke i molit će da se oslobodi nekih dužnosti. Riječju, manje ćemo se viñati! - Neću biti nezaposlen! Bavit ću se gospodarstvom! Imam malu tvrtku i njoj ću pokloniti svu pažnju - završio je Han žek. - Hvala - rekao je predsjednik i tonom kojim je zahvalio dao svima na znanje da mu se prijedlog o općem razlazu, nešto silom, nešto dragovoljno, baš i ne dopada. Iako i sam vi di da je nekima u kavezu i pretijesno i zagušljivo. Zatim su govorili drugi, obredno, kako bi se tko za riječ javio. Nisu govorili na način kako je govorio Hanžek, demoralizirano, nisu ni predlagali ono što je on predložio, razlaz, ali su svi govorili tonom sličnim njegovom tonu, iz srca i du-
še, i davali prijedloge koji su se svi mogli držati paradom duha iz onog bostonskog kaveza. Nekoliko je stvari sjednicu činilo sumornom, bolesnom, ispovjednom, sjednicom kad se govori iz srca i iz duše, pa je razum trebalo ostaviti pred ulaznim vratima. Ako si ga slučajno unio u dvoranu, od silne će iskrenosti pobjeći kroz prozor. S takvom vrstom iskrenosti, iskrenosti uspaničenih ljudi, nijedna pamet ne može stanovati u istoj prostoriji. Na prvom je mjestu nagovještaj, po vezi rekla-kazala, da će to biti oproštajna sjednica Matana Jakubeka, dugogodišnjeg predsjednikova suradnika i intimusa, puna oproštajnih suza i oproštajne žuči, a možda i sjednica obrata, na kojoj će predsjednik stati na Jakubekovu stranu i odstrijeliti sve one koji predstojnika njegova ureda prisluškuju, pišu mu anonimna pisma, šalju mu prijetnje i plaćaju pokvarene novinare da o njemu smišljaju priče kao o neizlječivu srebroljupcu. Gadno će proći Alojz Aganović bude li ovo drugo! Na drugom su mjestu intervjui što ih je Matan Jakubek davao u proteklih desetak dana, svakom tko je od njega intervju tražio, u kojima je, kao bezobziran bostonski štakor, grizao sve oko sebe, sve koji danas sjede oko ovog stola. Sve, osim predsjednika, komu je upućivao jednu jedinu zamjerku, što ne stane na stranu predstojnika svoga ureda i potamani sve one koji o predstojniku imaju loše mišljenje. Na trećem je mjestu Jakubekovo kašnjenje na sjednicu kojim je najavio prekid s ustaljenim oblicima pristojnog ponašanja za ovim stolom i pred ovim predsjednikom. Uz to je donio i hrpu papirušina, dokumenata i izrezaka iz novina, kojima će dokumentirati svoj iskreni govor i ići do kraja, do istrebljenja svojih protivnika. Alojza Aganovića na prvom mjestu! A najava o presudnoj sjednici, i Jakubekove izjave po novinama, i njegovo kašnjenje na sjednicu, i njegov dolazak s novinama i dokumentima, i najzad, Hanžekova uvodna riječ o provjetravanju kaveza, unijeli su toliko nemira da su se i 328
najzdraviji i najsuzdržaniji osjećali progonjeni. Paranojom je bio nabrizgan i zrak i svaki predmet u prostoriji gdje se vijećalo. Ne osjetiti se progonjen, znači biti neosjetljiv i tup, nesposoban reagirati obrambeno, kao što na ugrozu reagira svaki zdravi organizam. Počevši od onoga što je Hanžek rekao, a to je, uza svu šaljivu mudrost toga čovjeka, ipak bio govor uspaničena čovjeka s obje noge u trku, i svi su ostali govori, napadački i obrambeni, bili samo govori straha da će onog što govori netko za nešto optužiti i taj, da bi se obranio, brani se unaprijed, dok ga još nitko nije napao. U vremenu i u zemlji gdje se nedužni ljudi optužuju bez mjere i stida, to prigodno obolijevanje paranojom i nije bilo samo halucinacija. - A sada možete vi! - rekao je predsjednik kad je lista pri javljenih za raspravu bila iscrpljena i kad je zrak bio toliko onečišćen da smo svi preko vrhova omorika gledali u Med vednicu i poželjeli da smo ptice i da imamo krila. - Ja vas, predsjedniče, molim da mi date više vremena. Sat, sat i pol! Koliko mi bude potrebno kazati što imam kazati - rekao je Jakubek. - Ne može! Dat ću vam petnaest minuta, koliko sam dao i svima drugima - rekao je predsjednik. Glasom bez ikakvih emocija! - Gospodine predsjedniče - zavapio je Jakubek glasom progonjenog očajnika, komu ne dopuštaju, kad se na trenutak vratio, da prijeñe prag. - Devet sam godina uz vas, devet vas godina slušam i služim, a vi meni sada dajete samo petnaest minuta. Kako to možete? - cičao je kao što ciči pas lutalica kad ga vlasnik dvorišta u koje je zalutao udari toljagom preko rebara. - Dobro, dajem vam duplo više nego drugima. Pola sata! - Samo toliko! Dajte bar jedan sat!
- Dobro, govorite! Vidjet ćemo! - rekao je predsjednik, i dalje glasom bez emotivne obojenosti, iako je, pored Jakubekove cike, bilo teško riječi ne obojiti osjećajima. Onda je Matan Jakubek ustao sa stolice i počeo nervozno prekapati po hrpi papirušine što je stajala ispred njega. Odvojio je novine i poredao ih ispred sebe, ispred predsjednika i ispred onih koji su sjedili na polovici stola bliže predsjedniku. Tek kad su se novine, gurane jedna o drugu i raširene u čitavom formatu, našle ispred nas koji smo bili bliže vrhu stola, vidjeli smo da su pred nama naslovne stranice tridesetak brojeva tabloida »Carski rez«. Bio je ispred nas tjednik poznat po niskoj profesionalnoj razini, i po glavnom uredniku koji je na putu u duševnu bolnicu slučajno svratio na kavu kod prijatelja koji je radio u redakciji, i tu istog trena, kad su ga uvjerili da je u redakciji atmosfera luña nego u duševnoj bolnici, prihvatio dužnost glavnog i odgovornog urednika. - Pa što je sad ovo? - rekao je predsjednik umjesto svih nas koji smo začuñeni šutjeli. - Zar zbilja ne primjećujete? - pitao je Jakubek slavodobit no, jer je uspio izazvati i našu pažnju i naše čuñenje. - Što bismo imali primijetiti? - pita predsjednik. - Pred vama je dvadeset i pet brojeva »Carskog reza«. U svakom je broju moja slika na naslovnoj sranici. U svakom se broju mene blati. Je li to slučajno? - pitao je Jakubek. - Nije - rekao je predsjednik. - Pa što? Kad bih ja ovdje donio novine koje o meni pišu koješta i ističu to na naslovnoj stranici uz moju sliku, deset ovakvih stolova ne bi bilo dovolj no da se razastru jedne novine u jednoj godini. Je li to slučaj no? - pitao je predsjednik. - To je sasvim druga stvar! - rekao je Jakubek. - Vas napa daju protivnici samostalne hrvatske države i vaši suparnici u stvaranju te države. I jedni su i drugi izvan ove dvorane. A meni ovo smještaju i namještaju ljudi koji sjede oko ovog sto la. Ne svi! Zna se koji su to, i nema potrebe da ih imenujem .330
rekao je Jakubek i počeo skupljati »Carske rezove« ponovo na hrpu. Sve brojeve »Carskog reza« nije mogao dohvatiti svojim rukama, pa su mu ih drugi dodavali uz različite primjedbe. - Uzmi to, spremi i dobro čuvaj! Valjat će ti u crnim sta račkim danima, kad te nitko neće htjeti uslikati ni na zadnjoj ni na prednjoj stranici - rekao je Rafael Hanžek i tako bolesnu ozbiljnost pretvorio u lakrdiju. »Caraske rezove« je Jakubek lijepo složio, ljepše nego što su bili složeni prije razastiranja po stolu, i stavio ih na desnu stranu kao materijal koji je prošao demonstriranje. Tad se bacio na preostalu hrpu papirušina. Kopao je, tražio nešto što na red dolazi, ali to nikako da nañe. Očito materijal nije uredno složio. Bit će tu muke! - Aha, aha! Našao sam ga! Evo ga, tu je! - rekao bi kad bi traženi papir pronašao. Ono što je činio i govorio u pola sata dopuštenog vremena, i još pola, koliko mu je predsjednik dopustio u ime dugogodišnje suradnje, i da prema jadniku ne bih bio grub, niti je potrebno niti bi bilo moguće opisati. Nepotrebno jer se stalno ponavljao, citirao ono što je tko o njemu rekao, izrijekom ili u aluziji. Nemoguće jer se najčešće nije znalo koga citira i na koga cilja kad se brani riječima na rubu plača. Bilo je u tim papirušinama zabilješki sa sastanaka kojima bi Jakubek ovjekovječio ono što je neki od nas njemu rekao, njemu prigovorio, njega ukorio, a on je uvredu otrpio radi mira u kući i, evo, tek sada na nju odgovara. Bilo je tu agencijskih izvještaja u kojima je zabilježeno da je jedan od nas što sjedimo za stolom, nakon nekog vijećanja, na Jakubekov račun uputio te i te riječi. Te bi riječi pred svima nama Jakubek pročitao. Onaj komu se te riječi pripisuju, od strane novinara ili od strane Jakubeka, zinuo bi u čudu i pitao se je li on to što mu pripisuje ikad rekao ili ikad htio reći. 331
- Molim, ja sad imam riječ! Ne prekidajte me! - bunio se Jakubek ako bi prozvani pokušao odmah odgovoriti. Čak je i odgovorio da se toga ne sjeća, da to nije njegovo! Ako bi tom nijekanju htio još štogod dodati u svoju obranu, Jakubek bi se obratio predsjedniku molećivim glasom: - Predsjedniče, zašti tite me! Bilo je tu dokumenata iz kojih se vidjelo da je Jakubek bio nitko i ništa kad se priključio predsjedniku, što je čista kleveta, koju šire njegovi protivnici. Bilo je tu izjava stranih diplomata koji su dolazili i prolazili kroz ovu zemlju i osvjedočili se da je Matan Jakubek odličan političar, desna ruka predsjedniku, drugi čovjek u državi. I bilo je tu ispisa, fotokopija, izrezaka, i bilo je tu svakojakih papira, papirića i papirušina, te su se mnogi upitali što je to ovaj čovjek skupljao da se pamti, i što je to on pamtio? Čemu je sve to prikupljeno blago imalo poslužiti? Onome što večeras radi? Kakav je to kaos u njegovoj glavi, i je li moguće da u tom mirnom, plitkom i srdačnom čovjeku do danas nitko od nas nije vidio duševnog bogalja koji je u sebi sagradio kapelu, u kapelu stavio svoju sliku, sebe gleda kao ikonu i psuje sve odreda koji u tu kapelu ne navraćaju, koji ne padaju na koljena i ne mole milost od te ikone. Koji psuje sve one što proñu pored te kapele s ikonom, odmahnu rukom i kažu: »Vidi što učini od sebe čovjek koji je bio bez čela i načela, a poželio je biti čelnik!« Bilo je meñu tim papirima svakojakih napisa i svakakvih sličica, a bilo bi ih i još više da predsjednik nije zapazio kako Jakubeka nitko više ne sluša, kako svi meñusobno šapuću i kako je sam Jakubek na izmaku snaga. Obeshrabren što ne može izazvati ni pažnju ni gnjev! Ništa! Pustili su ga da laprda! A dok on laprda, oni vrijeme krate šaputanjem s lijevim i desnim susjedom. - Sada je dosta! Pola sam vam sata dao, pola ste sata uzeli sami. Četiri puta više od ikoga. Čini se da tome nema kraja! rekao je predsjednik.
Kao da je Jakubek samo to čekao! - Tako je! I ja mislim da je dosta. Devet sam godina uz vas, a vi mi ne dopuštate da govorim - vikao je i sve svoje pa pire slagao na jednu hrpu. - Kako vam nisam dao da govorite? Dao sam, ali vi više ne znate što govorite, i bolje je za vas da prestanete govoriti. - Ja da ne znam što govorim? - rekao je i uzeo u naramak sve »Carske rezove«, sve listove i novinske izreske. A onda je zavapio: - Meni šalju prijeteća pisma! Pišu da će mi ubiti sina! Mene i sve moje! Kao da je o rub kutije kresnula šibica! Kao da su planuli fosfor i sumpor i zapalili svu onu eksplozivnu bolesnu mučninu koja se nakupila u prostoriji, gdje na jednom zidu visi slika proštenjara Maksimilijana Vanke, a na drugom djevojčica sa psićem Jose Bužana. Čuju se Jakubekovi koraci na odlasku. - Kao da meni ne prijete! Kao da meni ne pišu prijeteća pisma! - kaže predsjednik uz pratnju tih koraka na odlasku. Jakubek otvara i zatvara vrata uz jak tresak. To i ne mora biti protestno otvaranje i zatvaranje vrata kroz koja se odlazi. Vrata su velika, njemu su u naramku papirušine i nije mu lako kontrolirati ruku koja pritišće kvaku. Treska mora malo biti. Muk! Tražim riječ samo da bi netko nešto rekao. Da nas ne zatrpaju naramci listina, da nas za sobom ne odmame koraci na odlasku, da nas od treska i škripe vrata ne podilaze trnci! Da zajedno preživimo i ovo, kao što smo preživljavali mnogo teže udarce sa strane i mnogo veća urušavanja iznutra. - Sebastijan - kaže predsjednik, a glas mu je prepukao i jedva je čujan. Počinjem govoriti i prije nego sam išta izustio. Gledam omorike iza predsjednikovih leña, a iza omorika Medvednicu u listopadskom šarenilu. Paun je i dalje tamo. I dalje se šepiri.
O toj slici govorim prije nego sam progovorio. Ili možda ta slika meni nešto govori? - Ti »Carski rezovi« i ostalo smeće slično »Rezovima«, koje svojim otrovom i glupošću pune jurodivi, kuljavi, puknuti i degenerirani, umom i tijelom, mrzitelji sebe, života i svega živog, ljudi slični kanti za smeće, jer pamte samo što je ružno i zločesto, da bi tu rugobu i taj otrov izlijevali u svoje tekstove, ti su nam i takvi rasparali utrobu i u rane nasuli otrov sebičnosti i sebeljublja, zakrpali te rane laskanjem i nahuškali nas jedne na druge, s ciljem da unište naše zajedništvo i poslanje koje nas je u zajednicu vezalo. Zar mislite da je naš prijatelj Matan Jakubek, nakon teška dana, otišao kući na zasluženi odmor? Ne, on sada preko telefona poziva jednog od onih jurodivih kuljavaca i puknutih degenerika da mu iz prve ruke ispriča što se danas ovdje dogodilo. Reći će da je on želio demokratsku raspravu o svom slučaju, ali to predsjednik nije dopustio. A kao što se on ponaša, svi se mi isto tako ponašamo. I mi imamo svoje jurodive kuljavce kojima prenosimo što se ovdje ili negdje drugdje dogaña. I mi pozivamo k sebi, na razgovor za novine, te puknute degenerike, i odgovaramo na pitanja na koje normalan čovjek nikad ne pristaje odgovarati. Jer, što god na ta drska pitanja odgovoriš, ostaje u pozadini i pada u zaborav, a u prvi plan izbija laž, bezobraština i podlost na kojima su pitanja grañena. Čitalac ta pitanja pamti, a ne tvoje odgovore! Dajemo intervjue i kad nemamo što reći, kad smo prazni kao prazna puška, samo da bismo sutra u novinama vidjeli svoju sliku na polovici stranice i divili se kako lijepo izgleda tekst što ga je novinar sročio po našem ispraznom razgovoru. Nismo li mi, pristajući na razgovor i povjerenje s jurodivim kuljavcima i puknutim degenericima, sklopili ugovor s vragom, knezom laži, mržnje i svih vrsta niskosti? Čini mi se da jesmo! I sada, zabrinuti samo za sebe, u sebe se urušavamo, a za zajednicu gubimo - završio sam. Predsjednik nije mogao riječ od mene dati nekome drugome. Za riječ se više nitko nije javljao.
- Da, tu smo gdje smo! - rekao je predsjednik. - Razgovarao sam jučer sa svojom ženom. I ona mi kaže: »Mnogo nam je ljepše bilo kad si bio na robiji nego što nam je sada. Onda smo živjeli od nade, a od čega sada možemo živjeti?« Već na početku druge ženine rečenice počeo je grcati u plaču. Na njenu kraju jezik mu se zapleo i riječi su postale mješavina glasa i grcanja. Prignuo je glavu da ni mi njemu ni on nama ne bismo gledali u oči. Suze su, cijedeći se niz jagodice, koje su, otkako boluje, postale izbočene, kapale na bilježnicu u koju je unosio zabilješke. Nije se samo jednom u razgovoru sa mnom nalazio na rubu plača ili plakao. Ovo je bilo prvi put da ga vidim kako plače pred svima nama. Dvije omorike iza njegovih leña, sa dva vrška slična plamenovima, u pepeljastom jesenskom zelenilu, učiniše mi se nalik na dvije voštane svijeće. Svijeće bijele, bez naljepnica na sebi, bez naljepnica s bilo kojim znakom i bilo kakvom porukom.
U idućih desestak dana Jakubek je dnevnicima, tjednicima, tabloidima, biltenima, sveukupnom lokalnom i okolišnom tisku dao na desetke intervjua. Svaki smo ga dan mogli vidjeti u jednoj od televizijskih emisija, od »Dobrog jutra« do »Lake noći«. A ako si krstario zemljom, kao što ja danas krstarim, mogao si ga slušati s lokalnih radio-postaja. Govorio je o tomu zašto se razišao s predsjednikom. Autokracija, demokracija i te stvari! Govorio je što misli o svojim dojučerašnjim drugovima, o ljudima iz predsjednikove okoline. Govorio je o svojim planovima, što će raditi i kojoj će stranci pristupiti. Kad Jakubek ne bi bio Jakubek, kad bi on bio netko drugi, pred navalom tolikog zanimanja za svoju osobu, on bi Jakubek postao. Postao bi značajna osoba koja se odvojila od stije-
ne, od isto tako važne osobe, i postao i sam stijena, važniji od osobe koju je napustio. Kad Jakubek ne bi bio Jakubek, pored toliko razgovora, u mikrofon i novinaru u pero, on ne bi mogao politički govor, suh i trijezan, ne pretvoriti u psihotest, u kojem će se naći i ono što je Jakubek namjeravao sakriti. Ali, što se može, uz toliko cijeñenja, moralo je iz njega iscuriti i ono što je želio ostaviti u sebi zapretano. - Pratite li vi što on izjavljuje? - upitao sam predsjednika kad sam se, u vrijeme Jakubekove šetnje kroz zvjezdanu pra šinu, našao kod njega po nekom poslu. - Ne, što bih pratio! Valjat će ga tako po ustima neko vrije me, a onda će ga ispljunuti i zaboraviti - rekao je. - Što bih tu imao tražiti? - Ništa, doista ništa! Ali, kad biste se potrudili, ipak biste tamo našli i ponešto korisno. - Što, na primjer? - Kad je donio odluku da digne svoj glas! - Kao da ne znam! - Znate za plaću, znate za rang jednak predsjedniku Vla de, znate i o ulozi drugog čovjeka u zemlji, ali to nije sve. To nije to! - Što drugo? - Nemam kod sebe ni jedan od njegovih razgovora pa da vam ga dadem pročitati. Ali, koji god nañete i pročitate, u nje mu ćete naći opis trenutka njegove odluke da kaže ne potiski vanju u drugi plan. To je postao lajtmotiv njegovih psihotestova. Dakle, dok je bio na životu Bogdan Gržina, koga su svi dr žali drugim čovjekom i vašim neimenovanim nasljednikom, on se mirio s Gržininim položajem drugog čovjeka, iako to, po Jakubekovu mišljenju, Gržina nije bio. Ali, kad je Gržina počeo polako odlaziti, i kad je konačno otišao, Jakubek je od lučio da se više ne da gurati u pozadinu. No, kad je Gržina pokopan, on je jednom bio kod vas i iz vaših usta čuo da će vam Gržina nedostajati, da njegovo mjesto neće moći nitko
zauzeti, pa ni Alojz Aganović, koji je pametan, ali je neiskusan političar. Tada je Jakubek shvatio da njega na Gržinino mjesto ne namjeravate postaviti, i rekao da ovo ovako više ne može ići. Zaobilaženja je dosta, potiskivanja u pozadinu još više! On će svoju političku sudbinu odsad uzeti u svoje ruke rekao sam mu dok je sa zanimanjem slušao. - I to bi bilo to? - rekao je. -To! - Sebastijane, znate li vi u kakvom sam ja stanju Matana Jakubeka našao? Čitav je život potrošio u trci za velikim novci ma, a ja sam ga našao na prosjačkom štapu. Ime poslovna čovjeka da, ali je kesa toga čovjeka bila prazna! O politici nije znao ništa, nije imao kad išta naučiti, jer je jurio dolare, marke i franke. Uzeo sam ga jer je imao nekih veza, i uzeo sam ga jer mi drugi od straha nisu smjeli prići. On je riskirao! I ne mogu reći da me nije slušao i da nije poslove obavljao kako valja. Ne! Ali je sve to malo da ga držim onim što želi biti. Drugim čovjekom! Nasljednikom! Kako mu to može pasti na pamet? On je potpuno nesamostalan, s njim i sada netko upravlja rekao je. - Da netko s nekim upravlja, da ga ohrabruje i podupire, to je uvijek moguće, ali ako ta potpora ne nailazi na odziv kod onoga koga guraju naprijed, od te potpore neće biti ništa. Sje ćate li se onog razgovora o pet potencijalnih nasljednika u no ći izmeñu Svih svetih i Dušnoga dana, kad su Hrvati i Bošnja ci oslobodili Kupres? - Sjećam! - Sjećate li se da petog nasljednika nisam imenovao, i da sam tu večer otišao od vas pod sumnjom da se i sam ubrajam u nasljednike, ali se to sramim priznati? - Sjećam se da ste zatajili petoga, ali vas nisam sumnjičio. - Taj peti bio je Matan Jakubek, ali, da sam ga te večeri imenovao, vi biste me držali budalom. Nisam zbog toga zata jio njegovo ime, jer ja doista pred vama govorim ludosti, nego
sam ga zatajio da ne posijem sjeme sumnje izmeñu vas i čovjeka koji vas svakodnevno dvori i služi. Za svu četvoricu i vi ste sami mogli znati da žele nasljedstvo, ali za njega tada niste mogli znati. I ja sam ga zatajio! - Kako ste to vi već tada mogli znati? - Vrlo lako! To sam iz povijesnih primjera naučio. Mali ljudi, poslušnici i podvornici, nakon dugih godina službe uz vladarev tron, gledajući iz neposredne blizine kako se vlada, malo-pomalo umisle sebi da to i nije tako teško, da bi i oni to znali. Dovoljno su pametni, dovoljno su toga iskusili, umisle sebi da mogu, osmjele se i krenu za zovom sudbine. Jakubeku se taj umišljaj odavno dešava, a sad mu se desio - rekao sam, iskreno, ne zatajivši ništa osim naravi trenutka kad Jakubek donosi odluku i kreće. Da je to bilo u noći izmeñu Svih svetih i Dušnog dana, kad se nije znalo za njegovu neizlječivu bole st, i to bih mu rekao. Ali sada, kad svi znamo od kakve bolesti boluje, ne mogu mu reći da trenutak preobrazbe poslušnika u samouvjerenu osobu mali ljudi doživljavaju onda, kad vlada ru kome su služili i od njega naučili sve što znaju o vladanju, iz klepsidre vremena, dodijeljena mu za život, sipe posljednja zrnca pijeska. - Lako je moguće! - rekao je. Kako je povijest znao bolje od mene, sudeći po zamišljenosti koja je njime ovladala, mislim da se i sam, bez moje pomoći, sjetio slučajeva kad dvorske lude shvate kako je došlo vrijeme da se brinu same o sebi i da se ostave šala i prihvate ozbiljnih poslova. Ne smeta što će i taj ozbiljni posao raditi ludačeći! - Vi ste, predsjedniče, od početka imali tri vrste protivnika. Na prvom su mjestu oni koji su se protivili stvaranju samos talne države. Drugi su oni koji su vam u ostvarivanju toga djela bili suparnici. Samostalnu su državu htjeli, ali su je željeli vidjeti kao svoje, a ne kao vaše djelo. Treći su bili potencijalni nasljednici meñu vašim suradnicima. Za dvije prve skupine
znali ste da postoje, da su tu, uvijek pripravni da vas zaskoče. Ali ove treće skupine niste bili dovoljno svjesni. Pogotovo niste bili svjesni da iz nje potječu vaši najžešći protivnici! I zato vam se dogaña što vam se dogodilo sa Žepom Bevandom, Grgom Opačkom, Matanom Jakubekom i s još nekolicinom. Ostali čekaju svoj trenutak prelaska iz posluha u samosvijest. Zna se što taj prijelaz znači. Vidjeli smo ga više puta! - Sebastijane, ima li načina da se suprotstavim rañanju protivnika iz treće skupine? - pitao je, iako je predvidio što ću odgovoriti. - Nema! - Jesam li mogao nakon Gržine, koji mi silno nedostaje, iza kojeg je ovdje ostala velika praznina, Matana Jakubeka proglasiti drugim čovjekom? - Niste! - Jesam li mogao drugim čovjekom imenovati starog Grgu Opačka, koji je svojevremeno i Sveca imao pod ključem i koji misli da je obavještajni rad i danas ono što je bio u vrijeme Svečeva tamnovanja? Da Štef kaže policiji ono što mu je Jožek kazao u povjerenju? - Niste! - Jesam li drugim čovjekom mogao proglasiti Žepu Bevan du, ispraznog brbljavca, strašljivca, lijenčinu umišljenog u svo ju ljepotu i neodoljivost? I uza sve to ulizicu kakvog u životu nisam vidio! - Niste! - Mogu li drugim čovjekom proglasiti Alojza Aganovića, jedinoga koji bi to po svojim sposobnostima zavreñivao? Ali i čovjeka koji je svojom mladošću i svojim sposobnostima izaz vao protiv sebe sve one koji pretendiraju na to drugo mjesto. I za Opačka, i za Žepu, i za Jakubeka, i za mnoge druge on je suparnik koji na vrancu dolazi iz sama pakla. Mogu li Agano vića staviti sebi uz bok?
na, i glupost, i svinjarija! Ja nisam tu da svoje voljene suočavam s neminovnošću smrti i sa činjenicom da su naša djela propadljiva, i potkraj naših dana i nakon našeg odlaska. Ja sam premekan za takvu grubost. A ni uloga mi suca nad voñama ne pripada. - Uostalom - rekao mi je - nisam ja taj koji će birati svoga nasljednika. Ja nisam ni taj koji bi nasljeñu mogao i morao zajamčiti trajnost. Drugi će to učiniti. Ako izaberu lošega, sebi su ga izabrali! Ako ne sačuvaju nasljeñe, sebi su ga izgubili! Sebastijane, ne zavaravajmo se, vi kao i ja dobro znate kako su završavala testamentom utvrñena nasljeña. Dakako da znam! I u tome je imao pravo. Iz kuta gledanja onoga koji odlazi. Ali, kut gledanja onoga koji odlazi nikad se ne poklapa s kutom gledanja onih koji ostaju. I u tome je stvar!
- Ne možete! - Pa što onda mogu? Mogu ustanoviti da na to drugo mjesto, za kojim se svi otimaju, nemam koga postaviti, iako znam da bih morao postaviti. Evo, vi sa mnom već drugi put o tome govorite, predložite mi ga vi! - Ja ne! Vi ga pronañite! Dokle ga god ne pronañete i ne imenujete, trajat će ovo mučno otimanje za drugo mjesto. Po ñite bilo kojom prometnom ulicom, uñite u bilo koju kavanu i u njoj ćete naći pet ljudi koji su uvjereni da mogu, i bez čela i bez načela, biti državni čelnici. Kako ih onda nećete naći u svojoj blizini, kad su se ti oko vas novačili samo od onih pet što ih možemo naći u svakoj kavani, u svako doba dana? Na ñite nekoga, začepite tu rupu zvanu drugo mjesto, jer, ne zače pite li je, iza Jakubeka, gubeći strpljenje, kroz nju će i drugi iz laziti da se sami o sebi pobrinu. Ono što mu nisam rekao, ono što sam namjerno prešutio, bilo je mnogo važnije od sama izbora, prethodilo je odluci da se drugo mjesto popuni, a puno je značenje dobilo tek kad izbor bude završen i obznanjen. Nisam ga upitao je li on pripravan, kad imenuje drugoga, gledati kako se ljudi, koji su se do tada oko njega vrtjeli, počinju vrtjeti oko njegova nasljednika, a os oko koje su se do tada okretali polagano napuštati? I nisam ga pitao je li on pripravan, nakon svega što je učinio i propatio, spoznati da nije stvorio ništa postojano u smislu postojanosti granita, da je sve što je stvorio pjena na vodi, vjetar u granju, i da okviri zajednica ostaju, ako ostaju, a da se ljudska supstancija u tim okvirima mijenja. Jedna trune, da bi drugoj oslobodila mjesto! Nisam ga pitao može li se on s te dvije stvari pomiriti? Ako ne može, onda drugoga do sebe nikada neće izabrati.
Prošli smo Modrave i ušli u usjek iza kojeg je smješteno selo Drage, ali su mi Modrave, povezane s nasljeñem i nasljednicima, o čemu sam razmišljao dok sam prolazio kroz njihovo modrilo, i dalje u mislima. Koliko je vridnjaka moga dida tu krčilo ledinu, čupalo kamen i ugrañivalo ga u gromače, skupljalo zemlju u košare od mirtina pruća i njome nasipalo laže, sadilo masline i gladovalo godinama očekujući prve kaplje ulja, koliko je vridnjaka tu napravilo svoju Maslinovu goru i s nje sišlo na svoju Kalvariju, gdje su ih čekali križ, čavli i trnova kruna! Da im se vratiti i vidjeti što je ostalo od njihovih truda i njihove muke!
Ne da ga to nisam smio upitati, u četiri oka mogao sam mu reći što sam htio, osim bezobraština i gluposti. Nisam ga upitao, jer sam ga volio i jer sam poštovao ono što je učinio. I nisam ga upitao jer bi to bilo ono što reći ne želim. Bezobrašti-
Da se vridnjaku vratiti i vidjeti što se u njegovu masliniku dogaña otkako je na Nikolac došao Žepe Bevanda i ozbiljne poslove pretvorio u viceve, pa ne možeš ništa ni reći ni upitati a da to ne završi kao vic i u vicu. Da vidiš što znači vrijeme vi-
ceva i vrijeme iz vica, u kojima viceve ne priča narod o svom vladaru, kako bi dao oduška svom prigušenom gnjevu, nego vladar priča viceve narodu o narodu i o svojim protivnicima koji o njemu misle da je veći glumac od filipinskog predsjednika Estrade. Da vidi kako Žepe, kad dozna za vic o samu sebi, i taj vic priča narodu, i na taj način stječe pravo pretvarati u vic i sve ozbiljne prigovore koji mu se upućuju. Tako je i svoje hodočašćenje Tubingenskom sudu i tamo stečeni atribut izdajice, pretvorio u vic nad vicevima. On je tamo bio iz vica, idi mi, doñi mi, da mu tabani vide puta. To vrijeme viceva, šala i smijeha, to zafrkavanje svačim i to zezanje sa svima možda bi i probudilo nadu da će se zemlja dembelija, zemlja obilja bez rada, pretvoriti u zemlju veseliju, zemlju besposlenih veseljaka, da se čovjek ne sjeća dana kad je Žepe Bevanda bio na čelu jedne druge države i kad je njen stravični raspad, po svjedočenju Jovana Borića, popratio lakrdijanjem i pričanjem viceva. Ali, kad se čovjek toga sjeti, poželi da se i danas, kao što se tada našao, nañe netko tko će nas osloboditi te smijurije ispod koje se kriju strah, mržnja i glupost bez granica. Da se nañe netko i kaže: Ljudi, prestanite se smijati tim ludostima! Smijte se gdje se čovjek ima razloga smijati, budite ozbiljni gdje čovjek mora biti ozbiljan.
Najveći Žepin vic i nije pravi vic, iako je sastavni dio poplave šala i viceva. On je toliko vic koliko kaže u čemu se sastoji vic Žepinih viceva. A taj to kazuje i po tome je najvic. U predizbornoj kampanji, kad je izjavio da će biti grañanin predsjednik i predsjednik svih grañana, što je olinjala fraza svih
demagoga na kugli zemaljskoj, čak i Filipinca Estrade, Žepe je obećavao da će se odreći svih insignija vlasti. Rezidencije na Nikolcu, ljetnikovca na Krasnici, lente u svečanim prigodama, crvenog tepiha kad napušta i kad se vraća u zemlju, gardista u svečanim odorama na ulazu u Predsjedničke dvore i svih drugih znakova vlasti koji, u ovakvom ili onakvom obliku - kao pastirski štap u ruci patrijarha i kruna na kraljevoj glavi ili kao lenta preko ramena od naroda izabranog suvere-
na - traju otkako traje ljudska zajednica. Isto se tako zarekao da će se odreći komfora što ga vlast ima. Automobila, aviona, helikoptera, svečanih ručkova, prijama, balova, proslava blagdana! Vic je u tome što je i insignije i komfor vlasti Bevanda vezao uz volju onoga koji trenutno obnaša vlast i, kao, sam odreñuje hoće li te insignije poštivati i tim se komforom služiti. Vic je i u tome što je njemu sebeljublje spriječilo spoznaju kako insignije vlasti nisu osobne, kako su one namijenjene vlasti kao takvoj, a ne trenutnom vladaru koji je na tron došao po pravu nasljeña ili voljom puka. I vic je u tome što vladaru komfor služi, konji osedlani, kočije pozlaćene, automobili, avioni i helikopteri, kako bi tu vlast, dok v'lada, mogao što uspješnije obavljati. A vic je sva četiri prethodna vica u tome što Žepe Bevanda, obuzet samoljubljem, nije shvatio da i insignije i komfor traju i trajat će dok bude trajala ljudska zajednica i vlast koju je ona utemeljila, a da vladari dolaze i odlaze, čine dobra ili loša djela, zbijaju šale ili obavljaju ozbiljne poslove, naprave nešto ili ne naprave ništa, sačuvaju nasljeñe ili ga lakomisleno spiskaju. Kad je na vlast došao, Žepe se insignija doista odrekao. Što više, on ih je u svom lakrdijanju ismijao i ponizio do te mjere da su se tankoćutni ljudi, i oni koji dobro znaju da insignije nisu tu po volji jednog vladara nego po volji zajednice, zarekli da će, kad tome doñe vrijeme, za to nedjelo lakrdijaša pozvati na red. Ali, kad se trebalo odreći komfora vlasti, automobila, aviona, helikoptera, dvora na Nikolcu, ljetnikovca na Krasnici, izveo je cio niz vratolomija da se toga ne odrekne. I sad se tim komforom koristi deset puta više od svog prethodnika. Pa sad, u čemu je vic kad si održao obećanje da ćeš popljuvati insignije vlasti, a nisi održao obećanje da ćeš se odreći komfora, nego si taj komfor i proširio i osuvremenio? Pa, vic je u tome što je »grañanin predsjednik« sebe sama pretvorio u insigniju. Svoju glavu, svoju njegovanu bradu, svoje brkove i obrve. Nema nikakvih insignija vlasti koje bi obilježavale nes-
retnika koji vlada, sam je vladarski posao insignija. Čini se, i sretnik! Njegova glava zamijenila je lentu, njegov hod postrojbu u svečanoj odori, a njegov je smiješak postao crveni sag po kojem, zbijajući šale, on sam ispisuje čudesne arabeske. Od »grañanina predsjednika« nije ostvareno ništa, jer se od tog projekta ništa i ne može ostvariti. Vladar i oni kojima se vlada dva su nespojiva pola. Oduvijek bila i zauvijek ostala! A kad ti sam vladar kaže da je on samo jedan od onih kojima se vlada, i da je, prema tome, ono što on misli i čini, ono što bi činili i mislili podanici da su na njegovu mjestu, onda je na djelu, ili samovlašće, ili lakrdija. Te se bolesti ne daju ničim izliječiti. Najmanje pretvaranjem sama sebe u insigniju vlasti. Mošus i ambra mirisa su dva! A lenta, tepih i odora sjajna, To sam, dečki, ja!
Da je vridnjaku ustati i vidjeti kakvu je šalu Žepe Bevanda samo za deset mjeseci napravio s lentom, tepihom i svečanim odorama gardista! Kao, to su izmišljotine njegova prethodnika koje se ne mogu vidjeti nigdje u svijetu. - Sebastijane - govorio mi je jedne večeri, u svojoj kući, odjeven u iznošene hlače i izlizani pulover, u starim papučama - pišu o tome kao da ja to izimišljam. Kao da meni to treba. Ne trebaju meni ni lente, ni tepisi, ni oltari domovine, ni garda u svečanim odorama. Kad bi to radi mene bilo, ničega toga ne bi bilo. Ja to radim radi nečega drugoga, ali me zluradi ljudi ne shvaćaju. Pogledajte druge narode! Svoju samostalnost oslanjaju na svoje trajanje kroz vjekove, da bi trajali i u budućnosti. Naše je trajanje prekinuto, mi moramo obnoviti našu tradiciju i dopuniti je onim što nije imala, ali bi imala da nije bila prekinuta. A oni da ja to radi sebe radim! Koješta!
A što se dogodilo Žepi Bevandi? On je povjerovao u doslovno značenje usklika onih koji kažu: Oslobodimo se prošlosti da bismo smjelije išli u budućnost! To kliču oni čija svaka riječ i svaki korak niču iz njihove prošlosti. Pa je i usklik da se odbaci prošlost samo puki obrazac iz njihove prošlosti, obrazac kako one, koje ne žele vidjeti sebi sličnima i sebi ravnima, obezličiti i pretvoriti u gomilu bez identiteta, kojom se može koristiti od svrhe do svrhe, kako se tebi hoće, a ne kako bi oni htjeli. Koji čobanin na ñermu ima vedro vezano za kratko uže, nikada neće znati koliko mu je dubok bunar, niti će u sušnim danima, kad padne razina podzemnih voda, moći vodom puniti valove za napajanje svoga stada.
Uz vic nad vicevima, i uz viceve koje smo već u raznim prigodama spomenuli, bila bi velika šteta ne prisjetiti se niske viceva koji kao klobučići na vodi plivaju po površini smijeha u dembelhanama, zbornom mjestu veselih lijenčina, vesele zemlje dembelije. Prvi je od tih viceva vezan uz pojam »demokratiziranih« komunista. I oni na Zapadu, iako ih zbog njihove poniznosti vole više od uzgoritih i samosvojnih nacionalista, čudom se čude kako je kod tih ljudi moglo doći do promjene izrazito odbojnog držanja i prema zapadnjačkoj demokraciji i prema gnjilom kapitalizumu u podaničko i idolopokloničko držanje prema svemu, lošem i dobrom, što kapitalizam u sebi sadrži. Mi u zemlji odavno smo se, zbog brojnosti slučajeva da je najzadrtiji komunist postao najgrlatiji demokrat, prestali čuditi »demokratizaciji« komunista. Postalo nam je jasno da se jedna podložnost lako pretvara u drugu - da se onaj koji je vjerovao u savez socijalističkih republika i u krilaticu da proleter nema domovine, lako pretvara u 1AC
onoga koji pozdravlja pozdravom do viñenja u Europi, i sa zadovoljstvom se odriče gnijezda iz kojeg poliječe u svijet. Postalo nam je jasno da se jedna slatka iluzija lako pretvara u drugu slatku iluziju - da onaj koji je vjerovao u samoupravni socijalizam bez velike muke postaje poklonik slobodne trgovine i širom otvorenih granica. I postalo nam je jasno da su uzgoriti i samosvjesni ognjištari na smetnju globalistima jednako kao i onima koji su vikali da proleter nema domovine i pozivali proletere svih zemalja da se ujedine. Uostalom, samo bedak može misliti da se tu dogodila bilo kakva promjena. Radi se o istoj ambri, pakiranoj u dvije različite bočice.
Ali, ako tu pouku ne držiš mudrom, ako je izokreneš, pa ne samo što se kaješ zbog učinjenog, nego se na to obaraš gnjevno kao na porod od tmine, a sebe sadašnjeg proglašavaš osviještenim čovjekom, jest da će ti reći kako skačeš s tarabe na tarabu, ali ćeš zato, kao i Žepe, doživjeti dizanje i kad si mislio da ti se nikada neće dići. Prema tome, vic je u tom vicu, da treba, kao osviješten čovjek, pljunuti danas na ono što si jučer učinio, kao što ćeš, ponovo osviješten, pljunuti sutra na ono što danas činiš!
Ne čudimo se, ali se pitamo kako je moguće da budeš zagriženi komunist, špijun komunističke političke policije, nada u vrijeme pomlañivanja komunističke elite, nesretnim slučajem proglašen nacionalistom, robijaš u mitrovačkoj kaznionici, član Predsjedništva komunističke države, predsjednik Vlade i Sabora nove države kad se odcijepila od stare, osporeni nasljednik prvog predsjednika, tubingenski svjedok protiv sebe i svoje države, i na kraju te izaberu za predsjednika? Kako je moguće toliko mijena i toliko čuda u jednom životu?
Neposredno nakon izbora za predsjednika, dok je još bio u pobjedničkom zanosu i odazivao se svakome tko ga je zvao, a nudio se onima koji su prema njegovoj apoteozi ostali ravnodušni, Žepe se odazvao i na poziv Josine Urukala, vojnog tužioca iz komunističkih dana, čovjeka koji samo slučajno, jer je bio civil a ne vojnik, nije u mitrovačke kazamate na nekoliko godinica strpao i Žepu Bevandu, kao što je strpao vojne časnike koji su s Josinom pohañali akademiju a sa Žepom robijali u Mitrovid. Pozvao ga je na skup »antifašističkih boraca«, komunističkih sudaca i tužitelja, čuvara zatvora, direktora propalih poduzeća, privilegiranih umirovljenika od svoje tridesete godine i njima sličnih dužnosnika i odličnika iz onih davnih vremena. Dočekali su ga burnim pljeskom, kao zalutalu ovcu koja se ponovo vraća u tor kamo pripada po krvnoj grupi. U svoj tor i pod zaštićenu zaštitu čobanskog štapa Josine Urukala, vojnog tužitelja koji još fuma i nikako da popuši, izdimi, u pepeo pretvori i niz vjetar u zaborav pošalje stotine godina robije što su ih suci vojnog suda dosudili na osnovi njegovih optužaba pjevačima pjesme o jednoj vili i jednoj planini. Jedini će mu Žepe sada, kad se uhvatio za njegov štap, vjerovati da je pjevače kaznio jer je bio legalist. A on nije kriv što je zakon zabranjivao pjesmu ognjištara o toj vili i o toj planini.
- To vam je kao ona muška stvar - na pitanje je odgovorio Žepe Bevanda. - Ona, znate! Pimpek! Kad pada, onda pada! Kad se diže, onda se diže! Po sudu objektivnih promatrača, vic vica o mijenama, usponima i padovima nije u tom vicu - da se diže, kad se diže, i da pada, kada pada. Vic je, kažu oni, toga vica u nečemu drugom. Jedna stara mudrost, kod mnogih naroda uposlovičena, kaže da je onaj tko se kaje zbog djela počinjena u prošlosti, budala bio tada, kad je djelo počinio, i sada, kad se zbog njega kaje. I zaključak se, za onoga koji traži pouku, nameće sam od sebe: ne treba se kajati za ono što si učinio, jer ćeš postati budala.
Uvijek raznježen kad ga lijepo primaju, Žepe je počeo govor ovako: - Drugarice i drugovi! Pljesak je bio urnebesan, a bio bi još urnebesniji da nisu pljeskale ruke starica i staraca. Ima deset godina da ih ni jedan delegat u ime vlasti nije tako oslovio! - Vratilo se naše vrijeme! - rekao je Josina Urukalo, u nadi da će, u najgorem slučaju, od sada prestati fumati one godine dosuñene robije, a ako bude sreće, i opet progoniti pjevače pjesme o vili i planini. - Zar mi ove nismo zauvijek otjerali? - pitali su se drago voljci Domovinskog rata koji su u taj rat krenuli s krunicom oko vrata i pjevajući pjesmu o jednoj vili i njenoj planini. Zatražili su da ih Žepe primi na dvoru na Nikolcu i dade odgovor na postavljeno pitanje. Kad je primio delegaciju dragovoljaca koji brane dostojanstvo Domovinskog rata i u dugom ih razgovoru pokušao umiriti, u javnost je procurio i ostao zapamćen samo Žepin odgovor na pitanje Leše Hajdinjaka, invalida bez obje noge koga su drugovi dovezli u kolicima i koji je predsjednik njihove udruge. - Nas »drugovi i drugarice« podsjećaju na dane kad su nas ti drugovi i drugarice tjerali u zatvor. Kad ćete vi prestati s tim oslovljavanjem »drugovi i drugarice«? - pitao je Lešo Hajdinjak. - Ja ću - rekao je Žepe s izrazom lica ljutita i zlobna čovjeka - prestati s oslovljavanjem »drugovi i drugarice« kad ti skineš krunicu sa svoga retrovizora i kad prestaneš moliti »Zdravo, Marijo, milosti puna«.
348
Ljetos je vladala nezapamćena suša u priobalnim krajevima, jedna od onih što poprimaju oblik kataklizme. Usred turističke sezone požari su plamtjeli na sve strane, po dvadeset samo u jednom danu. Tolike vatre uplašile su i turiste. Pitanje svih pitanja postalo je kako te vatre ugasiti! Avionima, helikopterima, cisternama, mobilizacijom stanovništva ili povećanim brojem profesionalnih vatrogasaca. - Ja znam kako spriječiti požare - rekao je Žepe dok su se gasitelji vatre znojili, a zelenilo makije i borika nestajalo u dimu i vatrenim jezicima. - Na otocima i uz obalu treba uvesti obvezu držanja koza. To je najjeftinija zaštita od požara. Koze popasu travu i prokrče prolaze, pa se onda požar ne može širiti. Neki su mi se smijali kad sam ovo predložio. Obvezu držanja koza! Moraš, i šuti! A ja ovu ideju držim dobrom i neću je tako lako ispustiti iz ruku. Vlada bi je trebala provesti. Ja ću inzistirati na tome. Vic ovoga vica nije u tome što se vladar uhvatio koza, jer je većina vladara na ovim prostorima mandat počinjala s kozama. Vic je u tome što su vladari prije Žepe donosili zakone o zabrani držanja koza misleći da one uništavaju šumu, i da je golet posljedica oštrine njihova zuba. U meñuvremenu je dokazano da nestanak šuma i nastanak goleti koze nisu skrivile. Nego je tome kriv pastir koji šumu siječe da bi njegove koze mogle brstiti posječene grane, i seljak, jer mu je bila potrebna zemlja za vinograd a drvo za ogrjev. Pa je vic u tome da bi onaj koji želi biti reformator i putokaz u budućnost, morao znati kako koze, koliko god ih se uz zakonsku obvezu namnožilo, pored nafte, plina i električne struje, na kojima se vozi, kuha i grije, nikada ne bi same, bez pomoći pastira i sjekire, koji se nikakvim zakonskim propisima ne mogu namnožiti, prokrčile makiju i borike, a ni travu popasle, jer do te trave ne bi mogle doći. Ono što bi same koze učinile, bile bi samo kozje staze, slaba prepreka požarima.
Kako većina Žepinih prijedloga u sebi sadrži vic sličan ovome o kozama, nema nikakve potrebe da se ti prijedlozi pokušaju provesti u djelo. Niti ima potrebe da se tim vicevima smijemo. Bolje je zapjevati ovu tužnu pjesmu: Kozja je dlaka oštra i glatka, Njeno je kozle beba slatka. Komu je s kozom vlast početak, Kratki će rep mu bit svršetak.
Žepe je obećao glasačima da će, kad postane »grañanin predsjednik« demistificirati vlast, da se na dvor na Nikolcu neće useliti, nego će ga pretvoriti U muzej i otvoriti ulaz grañanima, neka vide mjesto gdje su se donosile nedemokratske odluke koje su deset godina njihova života pretvorile u deset izgubljenih godina. Kad je postao »grañanin predsjednik« i vidio da od silnih predizbornih obećanja ni jedno ne može ispuniti, sjetio se ovoga i odlučio ostvariti bar jedan njegov manji dio. Nije mogao dvor na Nikolcu pretvoriti u muzej zločinačkih odluka, jer mu se nije mililo nigdje drugdje postaviti svoje sjedište. Iako ga je, kao, tražio po čitavom gradu i pri tom nasmijavao i one kojima je bilo do plača kad su vidjeli što radi. Ali je mogao dvor na Nikolcu, da bi demistificirao vlast i mjesto zločinačkih odluka, subotom i nedjeljom otvoriti posjetiocima. Tko želi, neka se prijavi i, kad dobije dozvolu, u skupini, neka svojom nogom ugazi sag i prošeta prostorijama koje je godinama, iz večeri u večer, gledao na televiziji. U početku je za posjet Nikolcu vladalo poprilično zanimanje. Poticali su ga novinari koji su poticali i njegovu izbornu promidžbu i poticala ga je televizija objavljujući priloge u kojima bi se pojavljivao Žepe i vidjelo kako dočekuje posjetioce i s njima ćaska o demistifikaciji vlasti i o njihovim nerješivim brigama, koje bi se, nakon ovog ćaskanja, trebale riješiti. Hit350
no, odmah! Nedugo iza toga početka, zanimanje je za posjet Nikolcu naglo jenjalo. Tada se, kad su za posjet ostali zainteresirani samo oni koji su uzastopce dolazili, vidjelo da tu nikakve demistifikacije vlasti ne može biti. Bili su to ljudi koji su tražili da nečim ispune prazne dane, ljudi slični onima koji sjede kraj radio-aparata i javljaju se u kontakt emisijama, tako često da ih voditelj, makar živjeli u udaljenim mjestima, sve poznaje po glasu, a oni se po glasu i meñusobno poznaju, pa kontakt emisiju za sve slušatelje učine kontaktnom samo za svoj krug. Bili su to mahom isti posjetioci, ljudi koji kradu Bogu dane, koji nemaju što, ne znaju ili ne žele raditi, i koji, a to je bilo pravo otkriće, ne mogu ništa demistificirati, a vlast ponajmanje, jer je u njihovoj glavi sve mistificirano. Od gavrana u letu, kao kod svih ljudi, do džepne maramice u koju pohranjuju šmrklje, što kod većine ljudi nije slučaj. Kad se vidjelo da jedino angažiranje nastavnika, koji bi dovodili učenike na Nikolac, može od propasti spasiti projekt demistifikacije vlasti, Žepi se javio da želi posjetiti zloglasno mjesto, gdje su padale odluke o stvaranju zločinačke države, nitko drugi nego Manojlo Aleksić, njegov sobni starješina iz mitrovačke kaznionice, lažni pilot, koji je ljude varao da će ih za male pare prebaciti u svom avionu u zemlju dembeliju, gdje sve imaš, a ne brineš da imaš. Onaj Manojlo što je robijaša Žepu Bevandu pitao zašto ne brije bradu, a Bevanda mu u povjerenju rekao da mu je pod bradom brazgotina u obliku slova U, koju je, kao zavjet vjernosti ustašluku, sam sebi u kožu urezao. Taj Manojlo bio je rodom iz sela Razvoda kraj Drniša. U ratu, kao star čovjek, nije sudjelovao. Dobio je hrvatsku putovnicu i došao u goste svom stričeviću, televizijskom snimatelju. Kad mu je stričević rekao da može vidjeti svoga druga s robije, prijavio se za posjet na sat demistifikacije vlasti i, po Žepinu osobnom dopuštenju, dobio propusnicu, s pravom da istovremeno vidi i zloglasno ustaško gnijezdo i čovjeka koji je
sam sebi na podbratku urezao slovo U. Manojlu je bilo drago od sinovca čuti da Žepe nije više onaj koji je bio kad je lakrdijanjem rušio Jugoslaviju, i da više ispod brade nema brazgotinu u obliku slova U. Ako je tu brazgotinu nekada i imao, više je nema, isparila je sama od sebe. A još je draže Manojlu bilo čuti da će se, kad on tamo doñe, na Nikolcu naći i Žepe Bevanda. I televizija će tamo biti, i stričević snimatelj, da se zabilježi susret onoga koji je avionom prevozio ljude u zemlju dembeliju, i onoga koji do dembelije ljudima obećava - kako reče majušni ministar - težak, ali sladak put pješke. - Sve je ovo lijepo - rekao je lažni pilot nakon prijateljskog susreta, nakon obilaska dvora i nakon čašice loze. - Čisto, ukusno namješteno, prozračno i sunčano. Dobra gajba! Ali mi u gajbi nešto fali. Ne znam što! - Ja znam što ti fali - reče Žepe. - Što, pobogu? - Ptičica u gajbi. Nju bi htio vidjeti! Ali ti ja tu, starješino, pomoći ne mogu. Ptica je odletjela. I umrla! Pokopali su je. Možeš joj posjetiti grob. - Varaš se, druže Bevanda! Meni ptica u gajbi ne nedostaje. Ptica je tu, na svom mjestu! Jedna je ptica odletjela, a druga je ptica uletjela. Meni smeta što gajba nije prazna - rekao je Manojlo Aleksić i zatražio dopunsku čašicu loze, da se na rastan ku još jednom kucnu. Vic je ovoga vica dvoznačan. Prvo, da se vlast ne da demistificirati ni razgledanjem mjesta gdje se donose odluke, ni pretvaranjem vladara u onoga kojim se vlada. Izravan susret s mjestima povijesnih odluka, ta mjesta čini još mističnijima; a pretvaranje predsjednika u grañanina tek dovodi do mističnog čina u kojem jedan čovjek svoje djelo i svoje postupke predstavlja kao djelo i postupke naroda nad kojim vlada. Drugo, može Žepe Bevanda tvrditi koliko hoće da nije ptica iz istog jata iz kojeg je bila i ptica koja je u gajbi na Nikolcu prebivala prije njega, on je za Ma352
nojla Aleksića iz Razvoda, koji sada živi istočnije od Mitrovice, ptica iz istog jata iz kojeg je bila i ptica koja je prije Žepe tu stanovala i nešto radila.
I posljednji vic u ovom niscu, ako mi koji ne padne iz etera kad za nekoliko minuta ponovo otvorim radio da još jednom poslušam vijesti dana, u kojem je Žepe Bevanda u mirovinu otjerao generale. Čak pet mjeseci nakon izbora, u hodniku zagrebačke gimnazije u Križanićevoj ulici ostala je nedirnuta slika Žepe Bevande s izbornog plakata. Ona na kojoj Žepe, podbrañen stisnutom šakom lijeve ruke kao Filipinac Estrada glumi mudra, zamišljena i u maglene daljine zagledana čovjeka. Da je na izborima izgubio, najvjerojatnije bi mu sliku mnogo ranije skinuli sa zida i bacili u koš za otpatke. Budući da je pobijedio, ostavili su ga na miru da sa zida svjedoči svoju pobjedu. Tek nakon pet mjeseci, kad je Žepe ispucao mnoge od svojih viceva i kad su ga upoznali kao veseljaka koji obećava sve, svakom i na sve strane, netko je u noći podbrañenom mudracu preko usta nalijepio crnu traku. Tko je to učinio, nije ispitivala policija kao nekada davno, kad su u toj istoj gimnaziji učenici od Titove slike, uz pomoć ljepljivih traka, napravili jednookog gusara, nego su to radili nastavnici. I oni jedino stoga što su izborni plakat, kad su s njega odlijepili crnu traku, morali skinuti sa zida. Naime, traka je na sebi odnijela boju, pa je iza nje ostao bijeli trag koji je bio upadljiviji od crne trake. Dva su učenika bez straha priznala da su crnu traku preko Žepinih usta oni nalijepili. - Zašto ste to učinili? - pitala ih je razrednica. - Neka gleda koliko hoće, samo neka više ništa ne govori - uglas su odgovorila oba učenika. .... 353
Šaptom je izgovoreno i nekoliko neumjesnih primjedaba na račun onoga što Žepe govori. To od učenika nije bilo lijepo čuti, ali stoji da su učenici shvatili u čemu je vic Žepinih odgovora na ozbiljna pitanja neozbiljnim vicevima.
Otvaram radio i čujem da je Žepe danas posjetio otok Sušak. Suščani iseljeni u Ameriku svake se godine vraćaju na svoj otok da bi se nekoliko dana družili. Sušak nema vodovoda. Netko se sjetio da bi trebalo zamoliti i novog predsjednika, kao što su i sve ostale vlasti do sada molili, da im konačno dovede vodu na otok. Žepe je jedva dočekao da ga negdje netko pozove. Otišao je na pješčani otok i ljudima obećao vodovod, kao što je obećavao sve što se od njega tražilo. Zapravo, rekao je da bi Susku trebao vodovod kako bi mogao koristiti svoje prirodne resurse i osnovati slobodnu trgovinsku zonu. Iako su i resursi i trgovinske zone opća mjesta njegovih govora, Suščani su to shvatili da je obećao sagraditi vodovod. Uostalom, kakve razlike može biti izmeñu priznanja da je nekome vodovod potreban, i obećanja da će vodovod dobiti, ako to dolazi iz usta čovjeka koji može sve što hoće? A hoće! U vrijeme Žepina ležernog govora o vodovodu, prirodnim resursima i slobodnoj trgovinskoj zoni, na pozornicu je, ne zna se otkud, istrčao potpuno gol čovjek, stao pred govornika i rekao mu da laže, da sve laže. Nije imao ništa na sebi, ali ni u rukama nije ništa imao. Ne zna se ni što bi još rekao, ni što bi još učinio, jer su ga tjelohranitelji spriječili u svim nakanama, ako je kakvih nakana imao. Odveli su ga do bunara i polili hladnom vodom da se brže otrijezni. - Ne brinite - rekao je Žepe kad je nakon izgreda nastavio govoriti. - Rekoše mi da taj nije Suščanin, da je taj došao s Unija. Čovjek ožednio, nije znao da se na Susku vino ne vodni, dobro se napio i dobro se opio. Ugrijao se, pa mu je i odjeća postala teška. 354.
Spiker kaže da su se ovoj duhovitosti Suščani, pristigli iz Amerike, slatko nasmijali. Ako i ne dobiju vodovod, vrijedilo im je zbog te šale na račun svojih susjeda s Unija prevaliti dalek put od Amerike do Suska. Kad je obećanje o gradnji vodovoda bilo dano, kad se ručalo i napilo nerazvodnjenog vina, novinari su upitali Žepu o dogañaju dana, o umirovljenju generala. - Koji generali? - upitao je Žepe nakon samo dvije čaše ispijenog nerazvodnjenog vina s otoka Suska. - Znate, to su vam hopa-cupa generali! Spiker ne kaže jesu li se prisutni Suščani nasmijali ovoj hopa-cupa šali. Jesu, ako su znali da hopa-cupa generali znači isto što i jebeni generali. Nisu ako hopa-cupa nema ni u njihovu oskudnom hrvatskom ni u još oskudnijem engleskom rječniku. Smijali se Suščani ili ostali ozbiljni, vic je ovoga vica u tome što školovane generale, koji su uz školu prošli i kroz petogodišnji pobjednički rat, jebenim generalima može nazivati samo jebeni vrhovni zapovjednik i hopa-cupa predsjednik. I vic je ovoga vica da se njemu ne može smijati nitko tko je čovjek dobre volje, i čovjek pri zdravoj pameti, jer od te šale trnu zubi, duša plače a srce zebe. I zato zapjevajmo! Ajmo, svi zajedno! Nema stabla bez korijena, Nema stvari bez imena, Nema klice bez sjemena, A ni dana bez bremena.
Mora da se kruh pečen ispod peke, što ga od Radonjića vozimo u prtljažniku, do kraja ohladio. Ne brinem se da i hladan neće biti ukusan, i ne žalim —........~ što zbog blagovanja toga kruha nismo svratili ni u jednu usputnu krčmu. Mozak ispod peke, a to za moj mozak tvrdi jedan iskompleksirani glavonja i nedaroviti smrdljivac, kako
ga naziva Akif Alañoz, zna da kruh pečen ispod peke, na ognjištu od cigala, i hladan, po više dana čuva mekoću sličnu mekoći krapanjskih spužava. Ne smeta ništa što smo Jura i ja predugo čekali na to blagovanje. Samo gladan čovjek poznaje slast jela, i slast kad se na jelu štedi. Da samo uzgred kažem! Naš najukusniji ručak na putovima kojima smo sedam godina putovali, bio je ručak jednog dana u prvoj godini nakon osloboñenja Like od srpske okupacije. Zaleñena cesta. Vozimo petnaest kilometara na sat. Satima putujemo iz Knina u Zagreb. Led je okovao grane stabala. Usput nijednog svratišta. Pitam Juru ima li što za jelo. Kaže da ima kruha i čvaraka. Imao je kolinje prije tri dana. Pa, ako mi nije ispod časti, mogli bismo negdje stati i jesti. - Što bi mi bilo ispod časti? Stanite i vadite iz vrećice što vam je žena dala za popudbinu. E, moj Jura! Bio vozač kao vi, ili akademik kao ja, ako smo obojica u mladosti koze čuvali i koze muzli, a jesmo, mi smo isto. Ognjištari, pamet ispod peke, kako to lijepo kaže onaj smrdljivi glavonja. Kad je tako, što bih se ja imao udostojavati jesti čvarke iz najlon vrećice koju je napunila vaša žena? Danas smo, pak, svratili u pečenjarnicu »Tamaris« jer ima prostrano parkiralište. Na ulazu je u grad i peku sve vrste mesa. Ako ne bude janjetine, bit će prasetine i piletine. Tople ćemo ih donijeti kući. Ispred polukružnog šanka, koji je pečenjarnicu dijelio na dva dijela, onaj za poslugu i onaj za goste koji su tu ručali a nisu pečenje nosili kući, za malim sam stolom zatekao trojicu u živom meñusobnom razgovoru. Nisu jeli ništa, a piće već su popili. Pred njima je stajao prazan dvolitraš i tri iskapljene čaše. Po očima ljudi koje na putovanjima susrećem poznajem jesu li me prepoznali i, ako su me prepoznali, mare li ili ne mare za mene. Zastanu li njihove oči na meni, kao što su zastale oči ove trojice, prepoznali su me. Branim se od tog pre-
poznavanja tako da više od trena ne gledam oči koje su pogodile tko sam. Okrećem glavu i odlazim svojim poslom. Tako sam se i sada ponio. Prišao sam šanku i upitao konobaricu, koja je nalikovala na kupusova bijelca i koja je, čim me ugledala, istrčala iz prostorije gdje se žarila vatra i vrtjeli se ražnjevi, imaju li pečena mesa, i što imaju, ako imaju. Rekla je da su na panj s ražnja skinuli pečeno prase, neka samo kažem koliko da odsiječe i od kojeg dijela želim. Neka odsiječe plećku i baci na vagu, pa koliko bude težila! U bijeloj kecelji, slična kupusovu bijelcu, konobariaca se izgubila u prostoriji gdje se meso peče i siječe. Dok sam, naslonjen na šank i okrenut leñima onoj trojici, čekao da se konobarica vrati s odsječenom plećkom, jedan se od one trojice, koji su od glasnog razgovora prešli na šapat, odvojio od svog društva i učinio što i ja. U mojoj se blizini nalaktio na šank. Smionoga, ako ga tako nazovemo, ta je smionost koštala. Htio je sa mnom započeti razgovor, ali još nije smislio kako. Volio bih da ga mogu vidjeti nenaslonjena na šank i po držanju na nogama procijeniti je li trijezan, polupijan ili je već u vlasti kaplje iz praznog dvolitraša. - Vidite, gospodine Sebastijane, mnoge stvari mogu pretr pjeti, ali to pretrpjeti ne bih mogao - rekao je, a ja sam procije nio da pijan nije, ali ga je trećina dvolitraša, ako je na stol do nesen pun, dovela u pretpijano stanje, kad žeñ postaje nesnošljiva, kad noge još uvijek dobro drže i kad jezik služi bolje nego dok je bio sposve trijezan. - Da ja sjedim tu, da ste vi ušli, da sam ja vas prepoznao i da vas ne pozdravim - to pod nijeti ne bih mogao. Gdje bi mi bila čast, gdje poštenje? Da vas nije bilo, da nas vi niste zagovarali kod pokojnog predsjedni ka, nama bi i danas četnici bili na Babinu Dugu i Musapstanu. Tu, za vratom. I bacali po nama granate kad se sjete! - Dobro! Nemojte pretjerivati! - rekao sam i pružio mu ruku. - Kako ste? - pitao sam ga i pokušao ispraznu retoriku zamijeniti normalnim razgovorom.
- Dobro sam, ali zahvaljujući vama, našem dobrotvoru, našem Sebastijanu. Jedinom političaru koji je ostao pošten! Čist! Bez dionica! Ono što je imao prije privatizacije ima i sa da. A ako dobro živite, Bože moj! Nešto plaća, nešto honorari, pa se skupi! Ali od privatizacije čist kao suza! Evo, neka vam kažu moji prijatelji! Oni misle da ste vi trebali biti na Žepinu mjestu! Ma koji Žepe! Mani Žepu! Vi ste to zaslužili! Pitajte njih! - rekao je smioni gost pečenjarnice »Tamaris«. Ona konobariaca u bijelom, crvena u licu kao žerava, što od panja gdje siječe meso do šanka gdje ga izvaže i naplati leprša kao kupusov bijelac od lista do lista, nikako da doleprša do mene, proda mi plećku i spasi me od napasti smionog i polupijanog laudatora. Morao sam se okrenuti onoj dvojici njegovih prijatelja da više ne slušam odvratne laude. Nadao sam se da nisu ni pijaniji ni dosadniji od njega. Za jednoga od one dvojice, velike, debele i do tjemena ošišane glave, koji je samo blenuo u mene, htio nešto kazati, ali nije uspijevao ništa izustiti, na prvi sam pogled utvrdio da mi neće mnogo dosañivati. Njega vino iz dvolitraša nije oborilo s nogu, ali ga je uspjelo potpuno isprazniti. Ali onaj drugi, mršav i crnoput, s kosom kao da ju je u stupi stupao i htio od nje napraviti tuljak od kojeg klobučara prave šešire, započeo je razgovor kao da je diplomat, i u sebi sam ga nazvao, kako bi rekao Žepe, hopa-cupa diplomatom. - Gospodine Sebastijane, recite vi nama što će biti s ovim, no, s ovim što se dogaña u Beogradu?... Sjednite! Nemojte stajati na nogama - rekao mi je hopa-cupa diplomat. - Sjednite s nama! Pridružite nam se - rekao je i smioni laudator. U meñuvremenu je i sam sjeo uz hopa-cupa diplomata i onoga što otvara i zatvara usta, ali ništa ne uspijeva izustiti. - Ne mogu! Žuri mi se! Čitav sam dan na putu, a vozač me čeka u kolima - ispričavao sam se, držao lakat na šanku i molio nebesa da kupusov bijelac s mesom u rukama što prije 358 ....... „
doñe. Svakako prije nego što se pomute odnosi s trojicom gostiju zbog toga što se ne udostojavam sjesti s njima za stol i porazgovarati o beogradskim zbivanjima. - I nećete sjesti s nama? - prijeteći me pita diplomat. - Ne da neću! Ne mogu! - branim se što se umiljatije mo gu. - Dobro! Može i s nogu! Što želite popiti? - nudi me dip lomat. - Ne pije mi se! Nisam ni ručao. - Pa, onda biste mogli ovdje ručati. Neka to meso donesu na tanjurima! - uporan je diplomat. - Oprostite! Zahvaljujem! Ne bih - kažem i pogledam prema prostoriji gdje se peče i siječe. Ide li ta s mesom? - Onda, što vi mislite, raspada li se Jugoslavija na Srbiju i Crnu Goru. Hoće li to ići mirno ili će se počupati? Nas to zani ma. A vi to, gospodine Sebastijane, znate bolje od ikoga. Vi ste prorok. A ne onaj Žepe! Tko ga šiša! - govorio je hopa-cupa diplomat i jednom mi rukom stalno pokazivao na praznu sto licu pored sebe. Nudio mi je da sjednem, da ću biti srdačno primljen i počašćen jelom i pićem. Posebno počašćen njiho vim društvom, u kojem se skladaju laude meni u čast i u ko jem mi se pruža prilika da pokažem svoje proročko umijeće. Ni radi toga da u meni vide proroka, ni radi toga da mi skladaju laude, već radi toga da nekim bezopasnim razgovorom ispunim vrijeme dok se ne pojavi ona s mesom, u trenutku sam slabosti odlučio da im nešto kažem o tome što se u Beogradu dogaña, i kakvo će značenje ta dogañanja imati za nas. Ali, istovremeno s tom odlukom, prestrašio sam se izvjesne mogućnosti da od te trojice, kako bi oni rekli, budem isprñen. Nešto je u meni govorilo da imam posla s ljudima koji će i roñenu majku ismijati i izrugati. Bili u pijanom ili trijeznom stanju. Ti su hopa-cupa diplomati, i ti smioni laudatori trijezni i mudri i u pijanom stanju, kao što su pijani i ludi kad su trijezni. Takvima ih čini potreba da stalno nekoga ismijavaju, jer
žive od lažnog osjećaja nadmoći i priča kako su oni toga i toga, tobože, pametna čovjeka, tu i tu nadmudrili i isprdjeli. Ona se s mesom pojavila. U letu! Bacila meso na vagu, umotala ga u aluminijsku foliju, stavila u vrećicu, pružila mi ga i rekla cijenu. Ne zanima me ni koliko teži ni koliko košta. Pružam krupnu novčanicu, grabim kusur i pozdravljam se naklonom sa smionim laudatorom, hopa-cupa diplomatom i njihovim nemuštim drugom. - I nećete sjesti!? - bilo je posljednje što sam čuo od ho pa-cupa diplomata. Izrekao je to pitanje i tu tvrdnju s velikim razočaranjem, ali bez imalo ljutnje. Nisam li toj trojici učinio nešto nažao? Pitao sam se to dok sam, idući dvorištem pečenjarnice, prilazio Juri i automobilu. Nisam uspio ni sam sebi odgovoriti, a već sam čuo kako me netko iza leña zove, i to doživio kao odgovor da sam ih povrijedio i da dolazi razjašnjenje te uvrede. Okrenuo sam se i vidio da me zove laudator. Izišao je na vrata pečenjarnice i zove me, ali mi se ne približava, pa sam ja krenuo prema njemu. Govorio je nejasno. Od svega što je trtljao, riječju, gestom i grimasom, bilo mi je razumljivo samo moje ime koje je uspijevao izgovoriti u svim intonacijskim varijantama. Kao čuñenje, kao molbu, kao preklinjanje i kao prijekor! Tko ne poznaje smisao tih intonacija, mislio bi da se laudator samo ponavlja. A tko ih poznaje, kao što ih ja poznajem, pokušat će odgonetnuti o čemu je tu riječ. S početka sam mislio da me ponovo zove neka se vratim i sjednem uz njih, da politiziramo i pjevamo laude, pa se nastavljam ispričavati da nemam vremena i da mi se žuri. A onda odjednom, zahvaljujući trenju palca i kažiprsta njegove desne ruke, pogañam što on od mene traži. - A - kažem kao što se taj glas izgovara kad smo se nakon mnogo napora sjetili prave stvari. A da bi i on znao kako nesporazuma više nema, kako je sve izvedeno na čistac, mašam se za novčanik i vadim iz njega 360 _.....
novčanicu za koju će laudator moći kupiti dva kilograma prasetine, tri kilograma kruha i onoliko dvolitraša crnjaka koliko će njima trojici biti dovoljno da mrtvi pijani, daleko od politike i od laudanja veličinama, popadaju ispod stolova. - E, a! - kaže mi laudator načinom kako se ta dva glasa iz govore kad se želi reći da se učinjeno samo po sebi razumije i da se tome, koliko god bilo čudno, ne treba čuditi. - Moram počastiti prijatelje. Bez kinte smo. - Ne ispričavajte se! Sve je u redu! - kažem i pružam mu novčanicu. Kad smo se za sretno izmirenje i rastanak rukovali, izraz je njegova lica u meni pobudio sažaljenje na sve laudatore, ali, istodobno, i gañenje na sve laude koje su mi dosad upućene i koje bi mi se mogle uputiti ubuduće. Platio ih ili ne platio! -1 to je to! - kažem dok se uvlačim kroz otvorena vrata u automobil, što mi ga je Jura otvorio i prihvatio zamotuljak s mesom. - Što? - pita Jura. - Ne znam! - Kako ne biste znali što ste u pečenjarnici kupili? - čudi se on. - Ne čudite se, Jura! Ne znam. Vozite! Možda se usput sje tim.
Nije mi trebalo dugo čekati. O čemu se radi, podsjetio me grafit koji sam ugledao na pročelju bijelo obojene kuće dok smo ulazili u grad. Recimo, i ponovimo tvrdnju sociologa i političkog komentatora Romana Daščice, da je Žepe Bevanda šu-palj balon. Treba imati volju da postaneš balon, treba pristati da te napuhavaju Esma Frčko, Šime Štrban, Hildegarda Zavr-tnik, Joža Pučak, koji slučajno nije puhao, istražitelji Tubin-
genskog suda, jurodivi kuljavci, puknuti razvratnici i ona trojica iz pečenjarnice »Tamaris«, smioni laudator, hopa-cupa diplomat i glava s otvorenim ustima koja ne može ništa izustiti. Kad te dobro napušu, dići ćeš se u visine i nadvisiti sve balone koji se s tobom takmiče. One koji su izravno puhali u tvoje kanile dok si se napuhavao, strpat ćeš zajedno sa sobom u košaricu ili ćeš ih za sebe i košaricu vezati užadima i podići u visine. Oni će te iz košare, gdje su se udobno smjestili i oni s kraja užadi kojima su za tebe vezani i dalje napuhavati. Pogotovo snažno ako vide da te je negdje nešto probušilo i da na tu rupu odužuješ. Jer, odušiš li posve, kao što je odušio Estrada, svi će oni zajedno s tobom tresnuti o zemlju. Doduše, Hildegarda i Štrban zagrljeni, ali je veliko pitanje bi li i nakon pada ostali u zagrljaju. I zato će svi oni s tobom i svi oni uza te, napuhavajući tebe svojim dahom i duhom, i nadimljući se sami dok u tebe pusu, sve one na zemlji, mašući im rupčićima i dijeleći im poljupce, uvjeravati da nisi napuhana veličina, ni opasno nadut predmet, što govore samo oni čije je vrijeme prošlo i oni koji nikada neće doći tamo gdje je našem srcu meta. Oni koji govore da je do te mete, kao do bala zrelosti djevojčice Ljerke iz lijepog Matoševa soneta, još mnogo maškara i karnevala. I dok ti vjetar ćarlija u kosi, dok uživaš u visinama i u pogledu s visina, dok ti Esma Frčko savjetuje da umiroviš generale, a Hildegarda se i Štrban s tim od srca slažu, pa ti to napraviš, dok hakeri hvataju a strojevi »Slobodnog Primorja« tiskaju tvoje ćakulanje u Tiibingenu, zaštićeno bjelinom, dogodi ti se da netko dolje na zemlji, možda jedan od one trojice iz »Tamarisa«, jer nije dobio ono što si mu obećao dok te je napuhavao, na bijelom pročelju zgrade napiše: Pas nam majku jeba!
A u potpisu doda hrvatski, i još jednu nečitljivu riječ. Bit će birači ili puhači! 362
Ni to ni tako! Ali, samo zato što se radi o kraju kraja, tome mi se sličnom čini posljednja pomrčina sunca i uspomena koju sam s tom pomrčinom vezao u jedan uzao. Nisam se iznenadio kad sam došao na Krasnicu i našao prvog predsjednika umorna, bezvoljna i posvema odsutna, jer su mi oni koji su tamo bili rekli što me čeka. Zbog tih sam vijesti zdvajao da li da idem ili ne idem. Ali, budući da se prethodnog ljeta pozivu nisam odazvao, nisam se mogao ne odazvati i ovoga puta. Bio sam daleko od pomisli da me on neće srdačno dočekati i da me neće rado vidjeti. Zašto bi onda tražio da doñem? Doduše, poziv je mogao biti i plod inercije. Pozivan sam svakog ljeta, pa sam pozvan i ovoga. A srdačnost bi ovoga puta mogla biti obojena naporom. Procjene, pravljene na osnovi obavijesti koje su do mene prije odlaska bile stizale, pokazale su se, kad sam na Krasnicu došao, točnima. Sjećajući ga se iz dugog večernjeg razgovora prije odlaska na ljetovanje, kad je pročitao moju novu knjigu, nisam mogao vjerovati da je za kratko vrijeme, nešto više od mjesec dana, toliko oronuo. Da je mogao najednom postati toliko umoran, i toliko bezvoljan! Odbijao sam da to može biti posljedica napretka bolesti i tješio se nadom da je to opuštanje namjerno. Da je to dragovoljni bijeg od uzrujavanja, i namjera da se dobro odmori i prikupi snagu za napornu jesen i zimu, kad će se održati izbori za saborske zastupnike. Takvo je tumačenje imalo uporište u njegovoj izjavi za javnost, kad se preselio na Krasnicu, da prvih dvadeset dana neće obavljati nikakve poslove, i u kazivanju onih koji su nakon tih dvadeset dana bili kod njega, da svakom dopušta pola sata službenog razgovora i ni minute više. Već prvoga dana, za večerom na terasi iznad lučice rezidencijalne vile, koja je trajala od osam do deset sati, kad bi on ustao i pošao u svoje prostorije na počinak, susreo sam se s onim što su mi najavljivali.
Razgovor je bilo teško zapodjenuti. Ako bih počeo o prošlosti, onoj koju je on kao povjesničar poznavao i onoj u kojoj je sudjelovao, ponekad i kao središnja osoba, razgovor bi nekako živnuo. Potekle bi anegdote, bizarnosti, paralele, a našla bi se i po koja šala. On bi se razdragao nad mojim poantiranjem raznih zgoda, za koje je već čuo ili ih čuje prvi put, pa bi to i njega potaknulo da, uz vidljiv napor, ispriča nešto slično i da nas sve za stolom razveseli. Ali ni razgovor s tim sadržajem nije bio onako bujan, pun nadmetanja tko će više i bolje, kakav je na toj terasi bivao u večerima minulih ljeta. I takav bi se razgovor gasio i ulazio u bjelinu, kad nitko nije imao što reći i kad bih žurno morao nešto smisliti da ubijem ubitačni muk. A, još jedno! Pojedine je odjeljke razgovora, i o onom što je naučio i o onom što je doživio, završavao uzdahom koji sam od njega prvi put slušao. Bio je sastavljen od grimase, geste i po koje riječi, a značio je: što možemo, bilo i prošlo! Kad bih poveo razgovor o nečemu što je i na televiziji i u tisku bila tema dana, ostajao je nijem, odsutan, nezainetresiran, kao da ne zna o čemu je riječ, i kao da ne zna da o tome cvrkuću i vrapci na granama. Kad je večera bila zayršena i kad je on otišao u svoje prostorije, prišla mi je njegova domaćica Sabina Mandrac, slučajno Veronikina dalja rodica i, uz izraze zahvalnosti, rekla: - Sam vas je Bog donio! Koliko ostajete? - Sedam ili osam dana! - Ostanite što dulje! - molila je. - O čemu se radi? - Danima samo šuti! Po koju riječ progovori s unučicama i ništa više. A večeras je i razgovarao i šalio se! Ostanite što dulje! Da vam kažem, a i sami ćete vidjeti, on tjednima ne čita novine, a mislim da ni televiziju ne gleda. - O, moj Bože, Sabina! Mislite da ću ja to moći? - Ostanite uz siromaha! Izdržite! 364
Još do prošlog ljeta imao je običaj da, kad brod kojim bismo se od rezidencijalne vile dovezli do Krasnice, pristane uz gat, s palube skoči u more i dopliva do platforme koja je kupačima služila da uñu i iziñu iz mora. Ovoga puta nije skakao. Do mora bi se spustio niz ljestvice na boku broda i, u pratnji dvojice tjelohranitelja, doplivao do platforme. Tu bi se na suncu osušio i pošao prema ležaljci ispod bora. Na putu do ležaljke progovorio bi po neku riječ s onima koje bi susreo. Kad bi se ispružio na ležaljci, pokrio ručnikom i sklopio oči, ostajao je tako ležati i drijemati, u kutu plaže, dvadesetak metara udaljen od ostalih kupača, sve do ručka. Ručak ne bi dugo trajao, a nakon ručka on bi se povlačio u kuću i tamo zadržavao do kasnog popodneva. Čim bi se pojavio na plaži, bio je to znak da se spremimo, popnemo na brod i vratimo u rezidencijalnu vilu. Prema onome što je bilo prošlih godina, izvana gledano, nije se ništa promijenilo. Forma je ljetovanja na Krasnici sačuvana, ali je njegov radni sadržaj, nekad bogat i naporan, sveden na najmanju mjeru. Na pola sata službenog razgovora! Iako od gostiju uz njega nitko nije bio, na taj sam polsatni službeni razgovor čekao dva dana i obavio ga trećeg dana, oko deset sati, kad se on posušio i sjeo u naslonjač pored svoje ležaljke, od koje se, dok je bio na plaži, nije odvajao. Ja sam znao o čemu ću govoriti, on je očekivao o čemu bih mogao govoriti, i ni na mojoj ni na njegovoj strani u vezi s predmetom razgovora nije moglo biti iznenañenja. Kao što bi u drugim susretima znalo biti! Na neki način ovo je bio nastavak razgovora koji smo prvi put vodili one noći kad su Hrvati zajedno s Bošnjacima iskušavali svoju snagu na Kupresu, razgovora koji se nakon toga više puta nastavljao i svaki put ostajao nedovršen. Ne sjećam se da mi je ijedan razgovor s njim bilo teže voditi od toga ispod bora na plaži Krasnice. Moram reći i to da se ne bih niče-
ga stidio koliko toga razgovora, da ga je on doživio tako kao da ga ja brišem s popisa živih i da ga živa pokapam. Raspoloživo sam vrijeme, koje se od početnih pola sata produljilo na sat i pol, utrošio na dokazivanje da bi bilo potrebno što skorije, koliko sutra, osnovati izborni stožer koji ne bi trebao imati više od pet ili, najviše, sedam ljudi. Ne bi to bio stožer kao što su bili dosadašnji izborni stožeri, skupina izbornoj promidžbi i tehnici vještih ljudi, koji će obaviti izbore, u njima sudjelovati kao kandidati i onda biti pozicionirani na odgovorna mjesta u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Bila bi to skupina ljudi koji će biti pozicionirani prije izbora za sva tri slučaja ishoda izbora, da se pobijedi apsolutnom većinom, da stranka mora potražiti koaliciju ili da se izbori izgube i ode u opoziciju. Pozicioniranjem bi trebalo pokriti mjesta predsjednika Sabora, predsjednika Vlade, potpredsjednika stranke jednog i jedinog, a ne sedmorice kao do tada - i dva najvažnija ministarstva, ako se odlučimo na izbor petorice, a ako se odlučimo za sedmoricu, onda četiri ministarstva. - Vaš mandat traje još tri godine - rekao sam mu nastojeći biti što uvjerljiviji kako zbilja vjerujem da će ga obnašati do kraja. - Ljudi koje sada pozicionirate ostat će još jednu godinu na svojim mjestima i moći će odlučiti, kad doñe do izbora predsjednika države/tko će biti stranački kandidat za predsjednika. Vi sami, nakon tri mandata, u tim izborima nećete sudjelovati. Ničim nije dao na znanje kako shvaća da se u mom prijedlogu, zakukuljeno i zamumuljeno, krije rješenje nasljednika. Znajući njegovu pronicavost, nisam nimalo dvojio o tome da li prozire što mu predlažem. Kad se iza toga prijedloga ne bi krila sjena smrti s nevjericom koju ispisujem na njenoj kosi, da čovjek koji sa mnom razgovara kraj svoga mandata neće doživjeti, ja se ne bih imao čega stidjeti. Gledajući pak sjenu smrti u krošnji bora iznad njegove glave, stidio sam se onoga što sam mu predlagao. 366
Za razliku od onoga kako je bilo nekada, kad bi me u šali pitao tko bi mu mogao biti nasljednik, sad me ozbiljno i preko volje zamolio da mu kažem koga predlažem u taj stožer, i koju mu poziciju namjenjujem. Nabrojio sam pet imena, stavio ih na odreñene pozicije i obrazložio zašto sam na njima zapeo i zašto sam ih stavio tamo gdje sam ih stavio. Koliko god da sam dugo, i obzirno, govorio o spomenutim imenima, on me za sve vrijeme pozorno i bez prekidanja slušao, kao što bi me uvijek slušao kad bi se razgovaralo o važnim stvarima. Na kraju, o onome što sam rekao, nije imao ni riječi komentara. Neko smo vrijeme šutjeli i slušali kako u trsci bambusa šumi vjetar. - Da! - oglasio se, uz napor ustao sa stolice i pošao prema ležaljci, a ja prema stolovima gdje se nalazila pratnja, posluga i njegova obitelj. Njegova me šutnja nije iznenadila. Imao je običaj da o personalnim stvarima u četiri oka ili pismenim putem anketira svoje suradnike na kojim mjestima oni jedan drugoga vide. Za rezultate takva propitivanja znao je samo on. S njim se razgovaralo, njemu se uručivao anketni listić. Nitko od tako ispitivanih suradnika nije mogao znati koliko je njegovo mišljenje o nekom čelniku sudjelovalo u odluci da se postavi ili skine s nekog položaja. Mislio sam da tako radi i ovaj put.
Sutradan je otišao u Zagreb otvoriti vojne igre i ondje se zadržao dva dana. Bila je subota i nedjelja, pa je svojoj ženi i djeci na Krasnicu došao njegov mlañi sin. Razgovarao sam s njim o svemu i svačemu, onako kao što se na plaži razgovara. Uz sunce, vodu i izležavanje, malo razgovora o onome što kome padne na pamet! Dotakli smo se i izbornog stožera, samo usput. On me, sam započinjući taj razgovor o stožeru, iznenadio prijedlo367
gom da bih mu ja trebao biti na čelu. I ne samo to! Trebalo bi mi kod pozicioniranja namijeniti čelno mjesto. A ne to rezervirati za tamo nekog činovnika! Rekao sam mu kako sam o tim stvarima razgovarao s predsjednikom, i kako sam prije svakog razgovora o stožeru i pozicioniranju njegovih članova otklonio svaku mogućnost da ja u njega budem imenovan. Negdje tu oko stožera mogu biti i pomoći koliko budem mogao, ali ni sada ni ubuduće nikakvu poziciju ne tražim. Vlast me ne privlači. Štoviše, odbojna mi je, kao i svaka druga patnja i nesreća čovjekova. Jedino što me drži u blizini te muke i te nesreće, jest briga za svoj narod i svoju obitelj. - Predsjedniku sam jučer rekao - nastavio sam jednako odlučno - poželim li bilo kakvu poziciju veću od one koju imam, svrstat ću se u red onih koji se žele penjati po hijerarhijskoj ljestvici i time upropastiti svoju dosadašnju poziciju i kod njega i kod svakoga drugoga. Poziciju čovjeka neopterećena osobnim probitkom. Čovjeka koji govori ono što misli, bez obzira na taj probitak! Njemu je bilo poznato bolje nego meni kakvo je zdravlje njegova oca, pa sam mu mogao reći još nešto. I u skoroj i u daljoj budućnosti sebe isključujem iz svih kombinacija, ali ću se potruditi, koliko budem mogao, da osiguram nasljeñe. Iako ne gajim nadu da će, sada pozicionirani nasljednici, poštivati dane pozicije i da se, kad stolica kormilara ostane prazna, a oni se na brodu nañu sami i pogledaju jedan drugome u oči, oko mjesta kormilara neće pograbiti. Učinilo mi se da nije zatečen ni mojim odbijanjem ni mojim obrazloženjem toga odbijanja, pa više o tome nismo razgovarali. U meni je ostala sumnja nisu li otac i sin o tome razmijenili mišljenja. Ako su u dosluhu, ovo moje nastojanje oko izbornog stožera i pozicioniranja vodećih ličnosti može im se učiniti sumnjivim. S druge strane me hvatala jeza kamo bi me odveo put kad bih se odazvao tom sirenskom pozivu. 368
I sad je na to sumorno stanje duhova, na tu bezvoljnost, na tu ladanjsku opuštenost i na te nevoljke razgovore o nasljednicima došla i pomrčina sunca sa svojim zahlañenjem, sutonom, dubokim modrim nebom bez zvijezda i obezličenim sjenama drveća, travki, stupova i svega ostaloga što stoji nauzgor i ima svoju sjenu kad ga obasja kakvo svjetlo. Pa kako onda da jedno ne usporediš s drugim? Kako da u prikrivenim i otvorenim razgovorima o nasljeñu ne vidiš sjenu mjeseca koja će zastrti sunce? I kako da u obezličenim sjenama po zemlji ne prepoznaš nedokučive namjere onih koji na nasljeñe računaju i kojima se nasljeñe ukazuje! I kako da u modrilu dalekog neba, na kojem se zvijezde tek trebaju pojaviti, ne vidiš neizvjesnost koja prati svaki testament i svako nasljeñivanje? Kad se vrijeme pomrčine približilo, svima koji su se zatekli na Krasnici uz predsjednika, njegovoj snahi, dvjema unučicama, tjelohraniteljima, službenicima ureda, Veroniki i meni podijeljene su zaštitne naočale s okvirima od papira. Napustili smo plažu i, idući za predsjednikom, polako, popločanim stazama kroz bambusove trske, ušli u kuću, koju je sagradio onaj koji je na Krasnici dao sagraditi i sve ostalo. Ta kuća nije nikakav dvorac iz bajke, kakvom je neki opisuju, a neki zamišljaju. Obična prizemnica kakvu danas posjeduju mnogi dobro stojeći ljudi. Tamo je, u nekoj vrsti predvorja, kojem se s jedne strane nalazi apartman graditelja svega na Krasnici a s druge apartman njegove žene, u jednom kutu postavljen televizor na kojem je trebalo promatrati pomrčinu sunca. Onako kako je budu vidjele naše i strane televizijske kamere. To je predvorje nekada bila radna soba graditelja svega na Krasnici, s velikim rezbarenim radnim stolom u sredini i tigrovom kožom na podu. Kad sam tu radnu sobu vidio prvi put, neugodno me se dojmila i izazvala čuñenje kako je ikoji čovjek mogao sjesti i raditi za tim stolom, i kako je itko s užitkom mogao gledati te 369,
tigrovske mješine, iz kojih nikakva voda nije mogla isprati mješinice gnjida, buha i ušiju. Sada tu nema više ni rezbarenog stola ni krzna krvožednih afričkih mačaka, sad je tu smješten predsjednikov ured, dok boravi na Krasnici, opremljen odgovarajućim uredskim namještajem i potrebnim ureñajima za vezu. Ovom su prilikom stolovi gurnuti uza zidove, a stolice su razmještene polukružno pred televizorom u kutu. Predsjednik je sjeo u prvi red, na stolicu u sredini polukruga. Mene su smjestili uz njega, a osoblje je - službenici, djeca i tjelohranitelji, sve zajedno petnaestak osoba - sjelo gdje se kome svidjelo. Pokoravao sam se kućnom redu, ali kad smo već dobili te zaštitne naočale i otklonili prijetnju vidu, nisam vidio nikakve potrebe ni smisla da sjedim pred televizorom i gledam pomrčinu na ekranu, dok mi se pomrčina dogaña nad glavom. Već na početku, čim je mjesečeva sjena zaklonila srpast komad sunca, što se kristalno jasno vidjelo kroz zaštitne naočale, svi su, izuzev djece i predsjednikove snahe koja je brinula o djeci, izišli na dvorište i kroz stakla naočala promatrali sunčev kolut. Nisam izdržao, za njima sam otišao i ja, ali sam se uskoro vratio. Bilo mi je neugodno pred televizorom predsjednika ostaviti sama. No, kad se pomrčina bližila vrhuncu, ispričao sam mu se, ne mogu odoljeti da izravno ne vidim što se dogaña. Otišao sam i u dvorištu se zadržao sve dok pomrčina nije prošla. Gledao sam kroz naočale kako se sunčev kolut smanjuje, sve dok od njega nije ostao samo srpast okrajak. Gledao sam bez naočala, prostim okom, kako na Krasnicu, na vrhove borova, makije i bambusovih trski pada čudan suton i nastaje smiraj kakav se može doživjeti u tihe večeri nakon sunčeva zalaska, kad se pred nadolazećim mrakom u dušu uvlači tjeskoba. Gledao sam sjene po travi i popločenu puteljku što ih baca granje i lišće egzotičnog raslinja čije nazive ne znam. Sje370
ne što ih stvara nezatamnjeni krajičak sunca, sjene umnožene i deformirane toliko da po njihovu obliku bez jasnih rubova nikada ne bih pogodio od kojeg su lista, od koje su grane. Osjećao sam da je žega popustila i da mi hlad nastao od pomrčine ne godi. Gledao sam što se oko mene zbiva, s naočalama i bez njih, i osjećao kako sva ta zbivanja, prouzročena astronomskim zakonitostima, umnogome nalikuju na stanje političkog duha što sam ga ovdje zatekao. Stanje od kojeg me, i kad ga gledam kao ponovljenu prošlost i kad ga doživljavam kao trenutak sadašnjosti, hvata tjeskoba kakva me nije hvatala ni u jedno predvečerje. Dok pada suton i dolazi samoća uz zapaljenu svijeću! Kako te tjeskoba ne bi hvatala kad te pamćenje nije izdalo, a gledaš što se zbiva u toj kući, u toj makiji i meñu tim bambusima. Tu je kuću i taj je vrt dao sagraditi čovjek koji je čvrsto vjerovao da će njegovi nasljednici klicati: »I bez tebe, bit ćemo s tobom!« Nakon onoga što se njemu dogodilo, kako vjerovati da je moguće testamentarno nasljeñe? Da je moguće nasljeñe koje je blagoslovio onaj koji je ostavio oporuku i prihvatili oni koji su u toj oporuci predviñeni za nasljednike? Povijest uči onoga tko je znade čitati da nasljeñe, ni kad prelazi s oca na sina, po ustaljenim zakonima, ne trpi diktat pokojnika, uzmemo li u obzir da nasljeñe nije samo stolica i položaj, nego, i to prvenstveno, narav vladanja. Ako je nasljeñe teško prenosivo u cezarizmu, kraljevstvima i kneževinama, kako ga je tek teško provesti u demokracijama, gdje vlast koja dolazi, koja nekoga ili nešto nasljeñuje, dolazi najčešće kao negacija duha vlasti koju skida s trona? Tu iznevjeravanje duha minulog vladanja nije slučajnost. Ono je projekt, ono je cilj! Ne, nije nastala noć i nisu se pojavile zvijezde. Ne dopušta to onaj sjenom nepokriveni sunčev okrajak. Ali i bez zvijezda, s to malo sunčeve svjetlosti, nebo mi je bilo, uz razobličene sjene, najdojmljiviji dio pomrčine. Možda stoga što su
i njegovo modrilo i njegova dubina bili dio slike što sam je usporedio sa zatečenim stanjem duha u ovom umjetnom zemaljskom raju, koji, kako mi govori lektira i iskustva otkako ovamo zalazim, raj nikada nikomu nije bio. Čistilište i pakao - da! Postalo mi je jasno da je svaki razgovor o nasljeñu suvišan i jalov. Izbjeći se ne može, ali vjerovati u nasljeñe zajamčeno testamentom može samo čovjek koji ne poznaje stvar o kojoj se radi, čovjek sužena vidika, čovjek s konjskim naočnjacima na glavi. A takvih je meñu političarima mnoštvo. U svakom slučaju, došao po testamentu ili istrčao iz busije, tko god nakon izvjesnog vremena bude ljetovao u kući meñu trskama bambusa, doživjet će pomrčinu svoga sunca. Sto se mene tiče, a vidjeli smo da sam i ja uključen u nasljedne igre, meni je dovoljno i to što sam doživio ovu sunčevu pomrčinu. Ne želim doživjeti još jednu, pogotovo ne svoju. Nakon objeda i otpodnevnog odmora, pozvao me da sjednem uz njega i da zajedno popijemo kavu. Šutjeli smo! A o čemu bismo i govorili? Sve je postalo jasno i meni i njemu. Vrijeme od sata i pol službenog razgovora o nasljednicima bilo je uludo potrošeno, pa bi nastavak toga razgovora bilo ponavljanje uzaludnog trošenja vremena. Najsadržajnije ćemo razgovarati ako šutimo, pijemo kavu, gledamo kip dječaka u vodoskoku i slušamo kako vjetar šumi u trskama. - Koliko još ostajete? - pitao me. - Išao bih sutra ujutro! - Ne biste još ostali? - Ne bih! Imam mnogo posla! - A večeras ćete doći na večeru? - Doći ću, predsjedniče!
372
Ne bih htio pretjerivati i tu večeru na terasi iznad lučice rezidencijalne vile usporeñivati s bdjenjem i večerom u Getshemani, iako su ugoñaj blage večeri s mirisom bora i ispijanje čaše gorčine na kraju misijskog puta toj usporedbi išli u prilog. Te nam se večeri za stolom pridružio Štef Futač. Preko dana je došao na Krasnicu s čitavom obitelji, sa ženom i troje djece. Smjestili su ga u osamljenu kuću na Korablji, otočiću pored Krasnice, da njemu ne bi nitko smetao i da on s tolikim brojem čeljadi ne bi drugima remetio mir. Začudio sam se kad sam ga ugledao i zato što on nije pripadao krugu ljudi kojima je predsjednik dopuštao da mu se približe i s njim ljetuju, i zato što je, kad je već bio pozvan, na mjesto gdje se mnogo šuti i tiho govori, doveo toliko čeljadi, i toliko bučne čeljadi, kao da dolazi na sajam. Nakon njihova dolaska, pribojavao sam se, od šuma vjetra u trskama na Krasnici neće ostati ništa. Ne znam da je li ih tko od posluge upozorio neka ne larmaju ili su se sama djeca, osjetivši da ovo nije mjesto provoda, utišala i nastavila šaptom ako su jedno drugomu imala što reći. Već nakon ispijenog aperitiva, pošto smo posjedali za stol, po rasporedu, njih se do kraja večere i večeri nije moglo čuti. Jedini koji je od obitelji Futač govorio, a govorio je više od ikoga, bio je Štef, predsjednik saborskog odbora za gospodarstvo, koji je nakon devetogodišnjeg života u visokoj politici na ovom otoku prvi put ljetovao i na ovoj terasi prvi put večerao, uz predsjednika, sa čitavom obitelji. Može o njegovu ponosu misliti tko što hoće, ali se Futaču ne može zamjeriti što je svoj dolazak na Krasnicu držao početkom pravog uspona u politici i što se zbog toga osjećao u sedmom nebu, kao da pomrčine sunca ni na ovom otoku ni u svijetu nije bilo. Latinska poslovica da je u imenu znak, da ime nosi u sebi značenje koje se podudara s karakternim osobinama onoga tko to ime nosi, nema bolju potvrdu nego je ima u značenju ri17a
ječi futač i karakternim osobinama Štefa Futača, nastavnika zemljopisa iz Bedekovčine. Krleža u rječniku svojih Balada riječ futač tumači kao pupavac i tome dodaje u prenesenom smislu smrdljivac. Po tom tumačenju čini se da bi futač bila ptica zvana pupavac, ali po prenesenom značenju, po smrdljivcu, čini se da bi to mogao biti i tvor, jer i ptica i sisavac u prenesenom smislu znače smrdljivce i jer se u narodu ispod uzrečice smrdiš kao pupavac misli i na tvora i na pticu s lijepom kukmom na glavi. Zbog te dvojnosti u značenju Krležina futača, kad odčitavamo znakove što ih prezime Futač nosi u sebi, kako bismo vidjeli koje karakterne osobine krase čovjeka koji se Futačem preziva, moramo vidjeti karakteristike i ptice i sisavca, i pupavca i tvora, koje su ih učinile simbolima svih smrdljivaca. Pupavac se hrani izmetom ljudi i životinja, a posebna mu je poslastica jesti crve i kukce koji u izmetu žive i množe se. Kad mu se mladi ptići izlegu, piše Brehm, onda i on i njegova mladunčad zaista nepodnošljivo zaudaraju. Taj se zadah pripisuje izlučinama žlijezde u ženkinoj trtici i trticama mladih ptica koje još nisu sposobne letjeti. Mladi pupavci sve do vrata sjede u izmetinama. Taj smrad primamljuje muhe koje odlažu jaja u izmetine, tako da na kraju u gnijezdu upravo vrve ličinke. O tvoru Brehm piše da se u nevolji brani štrcajući veoma smrdljivu tekućinu, pa time često odbija pse koji ga progone. Narod
pak priča da tvor, ako se pomokri tom smrdljivom mokraćom ispod grana na kojima noćivaju kokoši ili ptice, omami svoj plijen, pa i ptice i kokoši padaju na zemlju, tvoru na tanjur. Brehm opisuje tvorove kao krvoločne životinje koje tamane sve živo, žabe, zmije, miševe, a donosi jednu zanimljivost uočenu na eksperimentiranju tvorovima. Tvorovi koji moraju živjeti u istoj prostoriji ne slažu se uvijek, već naprotiv žestoko napadaju jedni druge, bore se na život i smrt proždirući svoju braću koju su zaklali, tako da na kraju ostane samo najjači. Reklo bi se da su im
bostonski štakori nešto u rodu. V7A
Svačijoj se mašti i govornoj vještini može prepustiti da opiše sličnosti izmeñu dva smrdljivca, tvora i pupavca, i čovjeka s imenom Štef Futač. Ja se ne bih podrobnije u to upuštao. Bit će dovoljno kazati da je i te večeri pokazao neke karakterne osobine koje potvrñuju izreku da je u imenu znak; da u Futaču ima mnogo toga od futača, i kad se radi o pupavcu i kad se radi o tvoru. Jaka usredotočenost na ono što su drugi odavno probavili, puštanje u optjecaj stavova koji pomute pamet onima u suprotnom taboru, ali i onima što taboruju s njim u istom taboru i, na kraju, borbenost prema protivnicima, ali i prema onima koji žive u istom kavezu u kojem i on živi i bori se! U okviru predmeta koji je na početku večere bio sam nametnuo i na njemu jahao do kraja - kriminal u gospodarstvu - od njega nisi mogao doći do riječi, a ako si pokušao razgovor skrenuti na nešto drugo, manje bolno, on bi to prečuo i vraćao se na staru temu. Jedino je predsjedniku, kad bi htio, a mnogo nije htio, dopuštao da govori. Tada bi šutio kao zapeti luk i ispuštao strijelu, otpočinjao govoriti čim bi predsjednik stao. - Čekajte malo! Zanimljivo je... - rekao bi svaki put na početku novog odjeljka uvijek iste teme i nastavljao s tom zanimljivosti. Kad bi je izrekao, vezao bi je za drugu zanimljivost i tako vezivao i ispredao dok ga predsjednik ne bi opet na trenutak prekinuo. Ali samo na trenutak! Iza tog trenutka slijedio je opet čekajte malo i zanimljivo je.
Nevičan voñenju razgovora u ovakvu društvu, i voljan da pred svojom čeljadi pokaže tko je i što je, i odlučan da provodi radni odmor, i gonjen unutarnjim nemirima, Futač mi je te večeri najviše nalikovao na čovjeka koji je sebi postavio zadaću da predsjedniku otvori oči, da mu kaže što mu nitko nije kazao, da od njega dobije odobrenje i da pod njegovim pokroviteljstvom počne raščišćavati u taboru i oko tabora. U kavezu i oko kaveza!
On nije shvaćao da sve ono što on govori predsjednik zna bolje od njega. Pogotovo ne da to pred predsjednikom stoji kao neprobojna stijena i da je, pritisnut bolešću, nemoćan tu stijenu probiti. Dok je večera trajala, Futač je sa čekajte malo i zanimljivo je... kao uvodnim dijelovima uz svaki odjeljak glavne teme, govorio o krañama u gospodarstvu, o mafijaškim klanovima, o gramzljivosti pojedinih političara, o strancima koji potkupljuju političare, o imovini koju su pojedini političari stekli, o vezi izmeñu političara i narkodilera, o opljačkanim bankama, o prstima nekih naših mahera u tim pljačkama, o kukavičluku sudaca koji ne sude kako bi trebalo suditi, o sprezi novinara s kriminalcima i političarima, i o čemu sve još ne! I to imenom i prezimenom, ali ništa više od onoga što se moglo pročitati u novinama u posljednja dva mjeseca. Na kraju je, kad je večera bila završena i popijena prva čaša vina, rekao: - Čekajte malo! Zanimljivo je da svi to znamo a da nitko ne poduzima ništa, iako su izbori pred vratima. Mi bismo tre bali najprije naše pohapsiti i izvesti na sud, a onda i sve druge slične njima. Narod će to dobro primiti, narod voli kad se go ne lopovi, i eto izborne pobjede! - Pa, što to ne činite! - rekao je predsjednik. - Čekajte malo! Govorite li vi to meni, predsjedniče? - Da! Vama i svima onima kojima je zadatak da čuvaju za konitost! - rekao je povišenim, drhtavim i, prema onome kako je nekad znao podviknuti, slabašnim povikom. - Čekajte malo! Onda se nismo razumjeli. Ja ću potegnuti svoj dio. Ali to vi, predsjedniče, morate učiniti! Vi, i to najprije oko sebe, pa onda dalje! Jer, zanimljivo je... - htio je Futač na staviti, ali nastavka s uvodnim čekajte malo i zanimljivo je... više nije moglo biti. Dok je ubrusom brisao usne, vidjelo se da mu dugi prsti, nekad obli a sada uveli, drhte kao trske bambusa na Krasnici
kad ih lomi snažan vjetar. Kad se dlanovima podbočio na stol i pokušavao uspraviti, vidjelo se da više za brzo ustajanje nema snage, ni u rukama da se na njih podboči, ni u nogama da se uspravi i bedrima odmakne stolicu. Iza njegovih leña pojavio se konobar i priskočio mu u pomoć. Jednom ga je rukom pridržao ispod pazuha, a drugom izmaknuo stolicu. Nije ga ispuštao dok nije vidio da se ustalio i da korak po korak, izmeñu mene i pobočnika, stopu po stopu i stepenicu po stepenicu, ide do svoje spavaće sobe. - Čekajte malo! - još je jednom rekao Štef Futač. Ali ga više nije imao tko ni čekati ni slušati što on to zanimljivo ima reći.
Sve što je Štef Futač te večeri izgovorio smrdjelo je više od tvorove mokraće i od pupavčevih ptića, do grla uvaljenih u vlastita govna puna crvi. A zanimljivo je da to nimalo nije bilo zanimljivo. O tome se odavno sve znalo. I prije i poslije sjednice na kojoj su odreñene dužnosničke plaće, podloga »grijehu struktura«. I dok je sve to bilo ljigavo i nezanimljivo, kao sve što se dobro poznaje, sve što je te večeri Futač nanizao i povezao najavama čekajte malo i zanimljivo je, ama baš sve, bilo je gola istina. Gola je istina da se uz zanos stvaranja samostalne države prikrpio i egoizam, koji će stvoriti interesne klanove bez političkog predznaka, koliko god taj predznak isticali. Dok zanesenjaci budu ratovali za domovinu, sebeljupci i srebroljupci stvarat će bogatstvo. Nasuprot toj goloj istini stoji druga gola istina! Gola je istina da onaj koji je gorio plamenom stvaranja samostalne države i nije mario koliko će ga to koštati, nije planirao i nije želio da mu se prikrpe ljudi kojima su džep i lisnica ideali nad svim idealima, zanosi nad svim zanosima. Nisam Futaču odobravao što je te večeri toliko zasmrdio, ali sam ga i uz tu zamjerku iskreno žalio. Osobno pošten čovjek, željan borbe za poštenje, on nije shvatio da pred njim sjedi
bolestan čovjek, fizički bolestan i bolestan od spoznaja do kojih je došao. Čovjek kome su svi pripisivali veliku moć, došao je do spoznaje da svaka moć, nakon odreñenog vremena i odreñene granice, nailazi na nepremostiv greben i, nasukana na taj greben, postaje nemoć moći. A teže spoznaje od spoznaje nemoći moći nema, osim spoznaje, što ovu spoznaju prati, da u ono što si svojim rukama stvorio, jer ga nisi stvorio onakvim kakvim si ga htio stvoriti, moraš posumnjati, i nakon sumnje, odreći se onoga dijela svoga djela kojim nisi zadovoljan. Išli smo uz njega, ja slijeva, da mu pravim društvo, a pobočnik zdesna, da ga pridrži ako se pri uspinjanju s jedne stepenice na drugu zaljulja i posrne. Ne prije posrtanja, to ne dopušta! Brijest je i sa samom korom, bez drva, htio hodati sam. Uspravno! Šutimo! Ne pada mi na pamet da, nakon onoga što se za stolom dogodilo i što ga je od stola otjeralo, započinjem razgovor o bilo čemu, pogotovo ne o onome o čemu se za stolom razgovaralo. I tako, dok uz njega koračam, polako da polaganije ne može biti, mogu misliti o čemu želim. A mislim kako se u svoj žestini ostvarilo proročanstvo što sam ga izrekao pišući o njemu i njegovoj politici tek dva mjeseca nakon našega poznanstva. To sam proročanstvo citirao u ovoj pripovijesti, a ovdje ću ga prepričati. Rekao sam tada da će mu kraj biti sličan kraju svih narodnih voña, svih državnika, kako se voñe zovu da bi se razlikovali od političara. I naveo sam Mojsijev slučaj, kad mu narod, na kraju njegova života i na kraju puta u obećanu zemlju, nezadovoljan zemljom koju im je pokazao, postavlja pitanje zar je to ta obećana zemlja, oni je takvu nisu zamišljali! A odmah zatim i tko je Mojsiju dao pravo da ih odvoji od mrsnih lonaca misirskih i dovede u ovu posnu i sušnu zemlju? Kao Mojsiju, kao mnogima drugima prije i poslije velikog proroka, i njemu se dogodilo da se njegovi rivali, oni koji su se usput od njega odvojili i oni koji su od početka sve činili da
mu prepriječe put, slože i uglas kažu kako zemlja koju je stvorio nije zemlja koju su oni htjeli i koju bi oni stvorili da im je dana prilika. Jer, kako će ta zemlja biti po njihovu ukusu kad je puna pupavčeva smrada, govana do grla, mušjih upljuvaka i zadaha tvorove mokraće! I ne samo oni, rivali, nego će mu i taj Štef Futač reći da tom obećanom zemljom nije zadovoljan i da, želi li Futača zadovoljiti, tu zemlju mora prepraviti i učiniti drukčijom. Kao da je drukčijom, bez sebičnosti i meñusobnih obračuna u kavezu, na dulji ili kraći rok, moguće napraviti ijednu ljudsku zajednicu? - Moramo se oprostiti, predsjedniče - kažem mu kad smo došli do kraja zajedničkog puta. On će uza stube do svoje so be, a ja kroz izlazna vrata do kuće u kojoj stanujem. - Ujutro rano odlazim. On je zastao pred prvom stepenicom i dlanom se oslonio na rukohvat. - A u Rim ćete ići sa mnom? - Svakako, predsjedniče! Ali su do puta u Rim još duga tri mjeseca. U ta ćemo se tri mjeseca vidjeti više puta. - Da, tri mjeseca! - rekao je. Ne znam je li mi se to učinilo ili je to doista rekao tako kao da dvoji hoće li se nakon toliko vremena još moći sam penjati uza stube. - Javite mi se kad ču jete da sam došao na Nikolac.
I kad je vrijeme za to došlo, išao sam s njim u Rim, da tamo gledam čudo Božje, kako jata ptica, upravljana od nevidljive volje, kruže nad tim gradom i ne miješaju se, ostaju u svom jatu, iako za let koriste isto nebo, i svijetli im isto sunce. I to je putovanje, pored najsuvremenijeg komfora, za čovjeka bolesna kako je on bio bolestan, bilo križni put. Ali taj put nije vodio na Golgotu, vodio je na izvor gdje voda vječnog ■570
vrela pere s čovjeka, koji tamo doñe i koga čuvari vrela prime kako su njega primili, sve počinjene grijehe ako ih dobra djela nadilaze. Ta voda, vječno živa, pere i »grijeh struktura«! I kad si zgriješio, a pogotovo ako su te za taj grijeh potvorili. I išao sam uz odar toga čovjeka i mislio što sam Bogu skrivio da s njim dijelim sve grijehe koje su i njemu pripisivali, i koje su to moje zasluge u Boga da me s tim čovjekom udružio u dobrim djelima koja je na zemlji učinio? I posljednji sam mu na grobu govorio. Rekli su mi, po želji njegove obitelji. A ja se nadam, i po njegovoj želji. Moj je oproštajni govor bio kratak i škrt. Ostavio sam ono što sam o njemu htio reč za drugu prigodu. Ali mi je žao što mu nad grobom nisam mogao reći i ono što se tom prilikom ne govori. Nisam susreo čovjeka koji bi više od njega vjerovao u narod i njegovo jedinstvo, pa sam se mnogo puta, sumnjičav prema narodnoj svetosti, pitao kako uspijeva potisnuti u stranu sumnjičavost. Naime, ja svoju, iako su mi narod i njegovo zajedništvo dodatak vjeri, nikada nisam mogao potisnuti.
Veronika je znala da uskoro dolazimo i otvorila nam je vrata prije dolaska da autom uñemo u dvorište i parkiramo ga ispod još zelenog kivija. Dok Jura oprezno uvozi kola kroz dvorišna vrata, ja otvaram prozor, pružam ruku i milujem lišće masline koja raste u mom vrtu. Kamo je nestalo ono proljeće kad sam u Modravama, na povratku iz Burnog Ugarka u Zadar, po naputku Veronikine majke, od maslinova debla, zajedno s povećim komadom drveta, odvojio sjekirom mladicu, donio je kući i posadio u vrt koji još nije bio do kraja ureñen? - Nikad vas dočekati - kaže Veronika stojeći na terasi koja je optočena vazama u kojima rastu vodenike. - Gdje ste se zadržali?
Ljubim je, ali joj ne odgovaram na pitanje gdje smo toliko dugo. Umjesto da odgovorim Veroniki, ja samu sebi postavljam pitanje kamo sam to otišao, što tamo radim, zašto se ne vratim i ne sjednem zauvijek na svoju terasu, u hlad kivija, meñu cvjetove vodenika, i ne gledam u svoje masline, u jedini život koji ovdje, uza sve mijene, može živjeti tisućljeće. Ni sebi na pitanje ne odgovaram, iako je odgovor lak. Na žalost, nisam maslina! - Dobio si pismo - rekla mi je Veronika kad smo posjedali oko stola, a ona nas poslužila onim što smo sobom donijeli, mesom iz pečenjarnice i kruhom ispod peke, i onim što je ona ubrala u vrtu, rajčicama i rigom u kvasini i maslinovu ulju. - Šalje li ga muško ili žensko? - pita Jura. - Žensko, moj Jura! Žensko! - odgovara Veronika i nastav lja, kad sam je pogledao upitnim pogledom, koja bi to žena meni mogla pisati: - Njegova velika ljubav! Volio ju je i kad je nitko nije volio, volio ju je i kad ju je imao i kad je nije imao razloga voljeti, volio ju je i kad su ga mrzili što je voli, i voli je sada, kad je malo tko voli i kad bi mu se ta ljubav mogla o gla vu obiti. - Oho, to je nešto složeno! - kaže Jura. - Vraški složeno! A postat će još složenije kad vam kažem da sam tu, dok je bila u povojima, nosio na rukama, da sam je, dok je u čizmicama gazila po sipkom snijegu, vodio za ručicu, i da mi je jahala za vratom dok sam je prenosio preko riječnog gaza - rekao sam Juri, a ženi: - Piše li mi ta? - Ona! - odgovara Veronika. - Onda, Jura, prekrstimo se i jedimo! Ja ću prenoćiti u svojoj kući, a vi mi sretno putujte u Zagreb. Eto i mene sutra! U svojim kolima! Ali ne mislite da ću noćas, pored pisma svoje voljene, mirno spavati. Vidim da je omotnica velika i debela. S tim ću pismom ja i noćas putovati isti put koji sam i danas s vama putovao. 381
Dragi dundo Sebastijane! Evo zgode koju bih, kad bih bila pisac priča kao ti, mogla nazvati pričom o paunici i paunu. Dogodilo se ono što si iz našeg zadnjeg razgovora mogao zaključiti da će se dogoditi. Prihvatila sam Žepi-nu ponudu i dobila svoju kancelariju na Nikolcu, zajedno s rješenjem o visini plače, pa se čini da ću, što se novca tiče, na apanažama nekadašnjeg muža i nekadašnjeg slučajnog ljubavnika, moći solidno živjeti. Nadam se da nećeš imati ništa protiv što sam svoju plaću, koju ću dobivati radeći na Nikolcu, nazvala apanažom bivšeg slučajnog ljubavnika, jer si uvijek od mene tražio da se klonim uljepšavanja ružnih stvari i da stvari nazivam pravim imenom, koliko god ta imena zvučala surovo. Ti čak misliš kako je moja sklonost da stvari i pojave uljepšavam, a u novim ljudima vidim ono čega u njima nema, pravi uzrok što sam u pripadniku stare švicarske plemićke loze, koji me je, onako mladu i luckastu, zaprosio jedne večeri na terasi hotela »Kolovare«, vidjela princa iz bajke o europskom blagostanju, a u sredovječnu čovjeku, zaljubljenu u svoj odraz u ogledalu, čovjeka koji će ostvariti snove hrvatske zajednice u Švicarskoj o stvaranju hrvatske države. Isto tako, ti u mojoj sklonosti uljepšavanja vidiš uzroke mojim nevoljama, da sam se udala za švicarskog plemića, imala s njim dva sina i rastala se s njim kad je na nekoj drugoj terasi upoznao crnoputu djevojku, i da sam se slizala s bradatim političarem, imala s njim muško dijete, prošla kroz mnoge teškoće i sad stojim pred iskušenjima koja ne poznajem i od kojih strepim. Ti si uvijek mislio, a to si mi i u zadnjem razgovoru rekao, kako su svi ti uzleti i lomovi posljedica moje sklonosti uljepšavanju i mojih zanosa kad u čovjeku gledam ono čega u njemu nema, a ostajem slijepa za ono što se u njemu nalazi. Samo, dragi dundo, čovječe koji me nikad nisi napustio, koji si uvijek u nevoljama bio uza me i kojem vjerujem do kraja, pa vjerujem i opasci da sam dobrodušna i lakovjerna, godine donose svoje, godine i dobroćudnost i lakovjernost čine 382
ljude drukčijima, čine ih opreznim pristajanjem na ono što ti život i prilike pružaju. Ponavljam, opreznim pristajanjem! Zato ja danas i mogu svom dundu Sebastijanu reći da je posao na Nikolcu, koji se sastoji u tome da primam, otvaram i rasporeñujem poštu koja dolazi na Žepino ime, apanaža bivšeg ljubavnika na štetu poreznih obveznika, a ne, što bih mislila u doba lakovjernosti i uljepšavanja, položaj sličan položaju Jeanne Antoinette Poisson Pompadur na dvoru francuskog kralja. Ja znam koji su ga razlozi prisilili da me smjesti na Nikolcu, dodatno novčano osigura i veže uza se. On nije htio da i nakon njegova izbora za šefa Nikolca ostanem živjeti u kući koju mi je, nakon rastave, da imam pristojan smještaj, morao ustupiti bivši muž. U lijepoj kući, gotovo dvorcu, u predjelu znakovita imena Dalmazi, predgrañu Berna, na obali rijeke Aare, meñu svojim slikama, sa svoje troje muške djece, od kojih je jedno Žepino! Kad su me, nakon Žepine smjene s mjesta predsjednika Sabora, pronašli s djecom u kadrovskom stanu, u koji me Žepe smjestio i u kojem me je posjećivao, novinarima moja priča nije mogla biti zanimljiva, jer bi prepričavanje te priče bilo strvinarenje najgore vrste. Dokrajčivanje, politički gledano, već mrtva čovjeka! Zato sam ja tada mogla gotovo nezapaženo, izuzmu li se službenici koji su provalili u stan, promijenili bravu i dali mi dovoljno vremena da se iselim, napustiti zemlju i vratiti se u svoj dvorac na obali Aare, meñu svoje slike. I nastaviti sa slikanjem, uz apanažu bivšega muža, čije su pilane uspješno poslovale, a na Zepu i sve ono što sam imala s njim zaboraviti. Ali sada, kad se Žepe popeo na Nikolac, moja priča postaje bačva baruta, kako su stari govorili, ili nagazna mina, kako se govori u naše dane. Lako je njemu bilo onda, kad su me našli u kadrovskom stanu, na pitanje novinara tko sam ja i tko su moja djeca odgovoriti da sam ja iseljenica koju je jedan švicarski bogatun uzeo za ženu, imao s njom troje djece, a kad je našao drugu, dao joj nogu. Pa sam postala beskućnik, pa sam .383
se vratila u svoju zemlju, pa mi se Žepe, koji me je upoznao dok je bio na političkom radu meñu našim iseljenicima, smilovao i dodijelio mi kadrovski stan na privremeno korištenje. Lako je Žepi bilo tada jer sam ja, roneći suze na oba oka, rekla da je njegova priča istinita, štoviše, uvjeravala sam novinare da je on duševan čovjek, milostiv preko svake mjere i siromasima u nevolji hoće pomoći. Lako je njemu tada bilo s jednom laži skinuti me s vrata, jer ni ja, kao ni novinari, nisam željela biti strvinar, a, valja reći, ni strvina, što bih, da sam rekla kako on ne govori istinu, sigurno postala. Ali sada, kad se uspeo na Nikolac, novinarske grabljivice prema njemu ne bi imale samilosti, i jer mu je plaća veća od njihove, i jer bi na njegovu blaćenju nešto zaradili. Njima bi moja priča postala još jedno otkriće koje dokazuje da je Žepe Bevanda petljanac, lakrdijaš i, zbog sklonosti kršenju zakona i morala, opasan tip. Ako bih ja, uz nagradu ili iz nekih drugih pobuda, pristala na pričanje te priče i priči priložila dokument u kojem Žepe moga trećeg sina priznaje svojim djetetom, uz obvezu majke da pet godina, koje su već prošle, o tome šuti, Žepe se ne bi mogao tako lako izvući lažući da sam samohrana majka sa troje djece na koju je on prolio vedro milosti. Zato je Žepe tražio da doñem na Nikolac i da se prihvatim službe. Da od dogovora imam koristi, da dokaz o njegovu očinstvu, iako je isteklo vrijeme čuvanja tajne, i dalje čuvam samo za sebe i da, ako novinari o toj tajni nešto doznaju, potvrdim ono što će on javno reći. »To su podmetanja. Ovo je demokratska zemlja. Ja sam demokrat. A demokracija dopušta i podvaljivanje laži. Neka podvaljuju, to je njihovo demokratsko pravo!« reći će on, a ja ću potvrditi da je tako i nikako drukčije. Tako će brava na škrinji u kojoj se čuvaju dokumenti o očinstvu moga trećeg sina biti zaključana sa dva ključa, mojim i njegovim, i neće se moći otključati ako je istovremeno ne budu oba ključa otključavala. 384
_„....
Poznato ti je, iz razgovora koji si sa mnom u Bernu vodio i iz pisama koja sam ti iz Berna slala, kako je moj muž isplanirao moj život nakon rastave i svu moju budućnost. Ja sam trebala živjeti u kući na obali Aare, odgajati njegova dva sina, slikati i primati goste, ali se udati nisam smjela, jer bih u suprotnom izgubila mnogo od onoga što mi on pruža. On će živjeti negdje u susjedstvu, sinovi će ga posjećivati, njega i njegovu majku, on će ih školovati i, kad odrastu uvesti u posao i vlasništvo svojih pilana. A ja ću, pošto sam sinove odgojila do zrelosti, ako želim, otići odakle sam i došla, a ako ne želim, živjeti sama u kući na obali Aare. Nikada nije volio da odlazim na skupove što ih je prireñivala hrvatska zajednica, niti je članove te zajednice rado gledao kao moje goste, kao da je slutio što će se iz toga druženja izleći. Dok smo bili muž i žena, morala sam ga slušati. Meñutim, kad smo se rastavili, on mi druženje s našim ljudima nije mogao zabraniti, iako je to u više navrata pokušavao, i preko sinova, i preko svoje majke, a najviše on sam. Isto ti je tako poznato da sam samo jedanaest mjeseci živjela kao raspuštenica, kad je prag moje kuće na obali Aare prešao Žepe Bevanda. On bi odsjedao kod mene i zadržavao se po desetak dana. Raspolagao je čitavim katom, a meni i dvojici sinova pored njega nije bilo tijesno. Svojim sam ga kolima vozila od jedne do druge podružnice hrvatske zajednice. Ili smo noćivali u gradovima gdje su podružnice imale sjedišta ili smo se vraćali u Bern. U oba slučaja bili smo zajedno i noću i danju. Tako je u devedeset i trećoj dolazio pet puta. Ne znam da li poslom ili radi mene. Najvjerojatnije je to dvoje objedinio. Nije se obradovao kad sam mu rekla da sam s njim zatrudnjela i da sam u trećem mjesecu trudnoće. Nisam radost ni očekivala. Što mogu očekivati od čovjeka mnogo starijega od sebe, uz to, čovjeka od ugleda, čiji bi prelazak iz braka u brak bio težak, a još teži ostanak u braku kad bi se za preljub doznalo? Što nego da me, sav uspaničen, ukori što mu to o začeću
nisam prije rekla, kad je abortus bilo moguće izvršiti bez poteškoća. I što nego da me tješi kako se može izvršiti i nakon tri mjeseca trudnoće, ako to rade pravi liječnici. A on takve poznaje! Samo da se dogovorimo kad i gdje! Nisam ga umirila ni izjavom da sam o ranom pobačaju dugo razmišljala i zaključila da pobačaj ne bi bio u skladu s mojom vjerom ni s mojim iskustvom, jer nisam prihvatila ni ponudu oca da pobacim svog prvog sina, a ne bi bio u skladu ni s nekim drugim stvarima. Pri čemu sam, dragi dundo, mislila na tebe i na stvari koje su tebi dobro poznate. Ali sam zato Žepu umirila i utješila kad sam mu ovo predložila: »Pobacila, što je malo vjerojatno ne doñe li do spontanog pobačaja ili ga rodila živa i zdrava, što je najvjerojatnije, tvoje očinstvo u prvih pet godina djetetova života nikom neću otkriti, niti ga gdje javno ubilježiti. Zauzvrat tražim od tebe izjavu, koju ćemo ovjeriti kod jednog bilježnika u Bernu, da si otac mom djetetu. Samo zato da bih mogla svom sinu, kad odraste, reći s kim sam ga začela i dokazati, ako se nañe onaj koji će dokaze tražiti, da nije plod neopreza u dugotrajnim bludnim radnjama, nego plod ljubavi nastale u političkom zanosu, koja, samo za one koji to nisu doživjeli, s ljubavlju ne može imati nikakve veze.« Prije će biti da ne znaš nego da znaš kako se moj bivši muž ponio kad je vidio da nosim dijete začeto s drugim muškarcem, da sam ga odlučila roditi i odgojiti u zajednici s njegovim sinovima, i valja istinu reći, njegovim novcem. Ne znaš, jer ti, dok sam Bernarda nosila, nisam pisala. A kad sam ga povila u pelene, došla u Zagreb, krstila u crkvi Gospe Lurdske, dobila od Žepe na upotrebu kadrovski stan i doznala da ste ti i Žepe ljuti politički protivnici, niti si ti htio čuti što ti kazujem, niti sam ja imala volju da ti išta kažem. U godinama koje su uslijedile nakon izgona iz kadrovskog stana, raspravu smo o ovome izbjegavali, i kad smo razgovarali i kad smo se dopisivali. Ako nešto od ovoga i znaš, neće ti smetati da saznaš sve. Meni je pak stalo da sve znaš, jer ne budeš li znao, ne-
ćeš razumjeti ni zašto sam Bernarda odlučila roditi, ni zašto sam se zatekla u kadrovskom stanu kad su u stan provalili saborski čuvari, a ni zašto sam sada prihvatila posao na Nikolcu.
] Vjerojatno si, dragi dundo, čim si otvorio pismo i : vidio broj stranica, a potom na njih bacio letimičan pogled, vidio da nisi primio pismo već niz pisama. Točnije kazano, jedno pismo pisano u više navrata. Ali ne tako da prvi dan pisanja ne bih znala što ću pisati sljedeći put i u svim drugim navratima, dok ti ne kažem što ti imam i moram reći. Moj se bivši muž ponio kao lovac koji postavi stupicu i naoružao se strpljenjem da dugo čeka dok zvjerku ne namami i ne ulovi. Kad što? Zvjerka se ulovila nakon nepune godine dana i otvorila mu mogućnost da ostvari ono što su on i njegova majka bezuspješno pokušavali u brakorazvodnoj parnici. Nije se ljutio na mene što sam u kuću povremeno primala jednog od svojih sunarodnjaka. Nije se srdio ni kad su mu dojavili da s njim ljubakam. Znao je da se od svojih ne rastajem. Na putu, u kući, na provodima, uvijek sam s njima. Štoviše, on me na to druženje nagovarao. Njega nimalo ne čudi što sam i muškarca našla, jer sam zgodna žena, usto dobra slikarica. A kad je vidio da sam trudna, predlaže mi galantnu nagodbu. Sad, kad imam svog muškarca i s njim začeto dijete, njegove bih sinove mogla prepustiti brizi njihove bake, njegove vitalne majke. Mogu u kući na obali Aare stanovati sa svojim novim muškarcem i s djetetom koje rodim, a mogu se i vratiti u svoju zemlju. On će moj povratak k svojima pozdraviti i podržati. U mojoj će mi zemlji kupiti kuću i bolju od ove u predgrañu Dalmazi. Takvih u Dalmaciji ima mnogo. Kad sam mu rekla da sam imala provod, ali muža nisam našla, da sam pobaciti mogla ali nisam htjela, i da ni na kakvu novu nagodbu ne pristajem, jer uz dva sina mogu odgojiti i ..-..,.... 387
treće dijete, on se jako iznenadio, ali je prikrio i iznenañenje i ljutnju. Otišao je uvjeren da mu pakostim i da mu namjerno želim nanijeti sramotu. Na pakost je odgovorio pakošću, a na sramoćenje sramoćenjem. Na sudu, gdje je održana i naša brakorazvodna parnica, pokrenuo je postupak ispitivanja moje umne, moralne i psihičke podobnosti da budem odgojiteljica njegovih sinova, budućih vlasnika velikog koncerna uz koji život veže nekoliko tisuća ljudi. Angažirao je tri psihijatra i dvije socijalne radnice, angažirao je odvjetnika koji ima nadimak Pit Buli, jer kao ta vrsta pasa ni on iz ralja ne ispušta, dok ne otrgne ono što je raljama zagrizao. Koliko je sudaca potkupio to se ne zna. Oni tvrde da su njihovi suci nepotkupljivi i svaku pomisao na potkupljivost sudova drže uvoznom robom, na koju odmahuju rukom. Našla sam se u velikoj neprilici. Nisam ni ja žalila platiti, premda nisam imala novca koliko ga on ima. Angažirala sam odvjetnika kojeg ne zovu Pit Buli, ali ni taj ne ispušta iz usta ono što zagrize, ako mu taj ugriz dobro platiš. On je zaigrao na kartu da bahati industrijalac, poznat kao lovac na lijepe žene* koje lovi na ljetnim lutanjima po toplim morima, namjerava dobroj majci, strankinji i sirotici, oteti djecu, jer se usudila imati još jedno dijete, što je legalno, što je poželjno, dok ih god može rañati. Pit Buli moga bivšeg muža tražio je da kažem ime oca svoga trećeg djeteta. Što ja nisam htjela učiniti, pa je on na tome gradio snagu svoga ugriza. Da toga oca ne znam, da ga i ne mogu znati jer sam promiskuitetna! Sud ne može dva dječaka u pretpubertetskoj i pubertetskoj dobi ostaviti pod skrbništvom majke koja se skita i kurva tako reći s čitavom zajednicom svojih sunarodnjaka. Svom sam odvjetniku povjerila da ime djetetova oca ne mogu otkriti, i neka na to ne računa u okršaju s Pit Bullom, jer je djetetov otac važna ličnost u mojoj zemlji, pa bi skandal, ko388
...,,_ ___ , _____ ^....................... __... ... ......... _............ ^..........
ji bi izbio kad bi se za ime oca doznalo, bio gora otegotna okolnost nego kad se ime oca taji. U najkritičnijem trenutku mog života Žepe nije sudjelovao, iako ga je on prouzročio. On se sam sklonio, ja ga nisam tražila, i odluku sam morala donijeti sama. Ili ću roditi treće dijete i izgubiti skrbništvo nad dvojicom sinova, ili ću se osloboditi djeteta u svojoj utrobi, uvjeriti sud da je optužba za promiskuitet lažna i zadržati skrbništvo nad sinovima uz sva druga prava koja sam dobila u brakorazvodnoj parnici. U trenucima te grozomorne dvojbe, dragi dundo, stalno si mi ti bio pred očima. Kad bi bila dobre volje, majka bi mi, pola u šali a pola u zbilji, govorila: - Možeš dundu Sebastijanu zahvaliti što si se rodila. Baš tako! Ne bi rekla što živim, nego što sam se rodila. Nije mi moglo biti više od četiri godine i nisam mogla znati pravi smisao mamine tvrdnje. Shvaćala sam to samo kao tvoju želju da se rodim, da me imaš i voliš kao što si me volio, ali nisam znala, nisam za to ni marila, kako si tu želju ostvario. Jednom sam ti jahala na vratu - kaže se, na krkačama dok si me prenosio preko riječnog gaza koji je išao rubom vodopada. Meni je bilo zabavno gledati kako gaziš vodu do listova i kako se slap pjeni. Nisam se bojala vodenog šuma i pjenušanja, jer sam bila uvjerena da mi u tvojim rukama ne može biti ništa. Kad si me prenio preko rijeke i skinuo s krkača, rekao si: - Uh, što si teška! - Neka sam ti teška! Ti si htio da se rodim i da ti budem teška - rekla sam. - Što kažeš? - upitao si ti, sagnuo se i pogledao me očeku jući odgovor. - Možeš li ponoviti što si rekla? - upitao si kad odgovora nisi dobio.
Tvoja želja da se rodim postala je moja želja i moja odluka da se rodi i moj Bernard. Kako se taj prijenos želja dogodio, i kako sam i ja najednom poželjela što dotad nisam željela, to tebi ne moram objašnjavati, jer ni ti, kad si me ono skinuo s krkača, meni nisi objasnio kako si uspio samo željom izmamiti me da doñem na ovaj svijet. Ja sam to morala doznati sama. Ne sumnjam da ćeš i ti sam doznati kako je tvoja želja da se rodim postala moja želja da rodim trećeg sina.
sama pridonijela svojom pretjeranom privrženošću novom djetetu. Kako bih pred dječacima prikrila tu privrženost, donijela sam odluku da sinove ostavim u Bernu s ocem i bakom, a da ja s bebom odem u Zagreb, krstim je i pokažem ocu. Lijepo je imati dvije ljubavi kao što sam ih ja imala, svoje dječake i svoju bebu, ali kad jedna ljubav isključuje drugu, lako se dogodi da obje postanu rana. Ono što je u Bernu bilo načeto, u Zagrebu je dovršeno. Muž je sedam mjeseci nakon mog odlaska poslao za mnom i sinove. Neka neko vrijeme stanuju sa mnom, i neka me lijepo zamole da se s njihovim ocem nagodim i prepustim mu skrbništvo nad njima. Sad imam sama svoje dijete, neću ni u čemu oskudijevati, a s njima ću se moći viñati kad god poželim. Kad su mi sve to na lijep način rekli, u obojici sam vidjela njihovu oholu baku i njihova bahatog oca. I pred svojom se djecom osjetila strancem! Užas! Možda bih još nešto pokušala da mi se ponovo približe, ali, kad je došlo do provale u stan i oni vidjeli kako se sa mnom postupa u mojoj zemlji, vratila sam se u Bern sa sve troje djece i postupila onako kako je moj bivši muž želio i odavno isplanirao.
Bilo je više razloga da se nakon Bernardova roñenja vratim u Zagreb i da tu ostanem duže vrijeme. Ni muž ni njegov Pit Buli nisu uspjeli da mi oduzmu skrbništvo nad sinovima, ali ni moj odvjetnik nije uspio da mi skrbništvo zajamči na dulji rok. Pit Bullovi su se morali dogovoriti da majčino skrbništvo ostane pod nadzorom suda, i da se, prema ponašanju majke kad rodi treće dijete, odluči da li će joj se skrbništvo oduzeti ili ostaviti. Taj polovični poraz ili, ako tako osjećaš, ta polovična pobjeda, načela me, možda i zato što se vremenski podudarila s danom Bernardova roñenja. A načela me na dva kraja. Moja dva sina, već veliki dječaci, nisu svoga polubrata dočekala s radošću. Do tada uvijek na mojoj strani, moj su preljub doživjeli kao izdaju, pa su se prema meni počeli hladiti, a sve više približavati baki i ocu. Tom sam hlañenju i udaljavanju i
Čim smo se, nakon moga dolaska u Zagreb s Bernardom u naručju, susreli, htjela sam ti reći kako sam se spetljala sa Žepom i što me je to u tim vremenima uz njega vezalo. Jer ono što me tada s njim spetljalo i kratko vrijeme vezalo nije ni nalik na ono što me danas uz njega veže. Htjela sam ti reći, ali ti o tomu nisi htio čuti nikakvo obrazloženje. Samo si mi upućivao prijekore koga sam se vraga s njim morala spetljati. Zar je on bio jedini muškarac na vidiku? A kad bih ti ja na to pitanje pokušala odgovoriti, prekidao si me tvrdnjom da o tome ne želiš ništa čuti. Sve si od mene želio čuti, i kako živim u Bernu sa sinovima, svekrvom i bivšim mužem, i kako je Žepe na Viru vodio
Mogla sam ponoviti, ali nisam htjela. Prepala sam se da nisam nešto bestidno rekla. Objasniti što sam rekla, nisam znala. Pa zbog čega onda da se ponavljam? - Da, htio sam da se rodiš! Ali tada nisam znao da ćeš tako brzo oteščati - rekao si i pružio mi ruku da me dalje povedeš. Dvije godine nakon prelaska preko rijeke, kad se majka udala, kad sam svoje prezime zamijenila prezimenom majčina muža, a mog očuha, koji me posvojio pa sam ga zato zvala tatom, kad smo se odselili u Dubrovnik i ja te, kao sva djeca svoje ujake, počela zvati dundo, u početku od šale, a poslije sve do danas, od milja, ja sam, dragi dundo, doznala svaku pojedinost kako si ti ostvario svoju želju da se rodim.
391
izbornu promidžbu, i kako je došlo do toga da u predizbornim danima oko vrata nosi longetu, i kako su štrban i Hildegarda osnivali Društvo veselih obožavateljica Žepe Bevande, i još koješta drugo si želio čuti, ali priču kako sam se s njim spetljala čuti nikad htio nisi. Sad ćeš je, kad je ispisujem i kad me ne možeš ušutkati, kad tvoja ljubomora, kao duša, kvas i esencija tvoje ljubavi prema meni, ne može dići branu, povući zastore i zatvoriti mi usta, sad ćeš je, dragi dundo, morati čuti. Ne da povrijedim tvoju ljubomoru, koja mi je shvatljiva, nego da sa sebe zbacim tvoju optužbu da sam brzopleto i lakomisleno postupila. Prevarit ćeš se ako misliš da ću ti pričati što nam se dogodilo kad nas je na putu u Luzern snijeg prisilio da zanoćimo u hotelu. Ne očekuj ni da ću ti govoriti o jednoj pijanoj i sitoj večeri u potkrovlju pivnice u Fribourgu. Pogotovo ti neću ništa reći o ludostima koje sam mu priredila i koje je on meni priredio na jednom seoskom imanju u Zugu. Ništa od toga nećeš čuti, jer, kad bih sve to do najsitnije pojedinosti opisala, ti iz opisanog ne bi mogao izvući zaključak zašto sam sve to činila. Tvojim riječima kazano, zašto sam se sa Žepom spetljala, i zašto baš s njim, pored tolikih muškaraca s kojima sam se mogla spetljati. Da bih odgovorila na tvoje pitanje i udovoljila tvom čuñenju i, što mi je najvažnije, ostavila netaknutom tvoju ljubomoru, koju bi pričanje zgoda na putovanjima od jedne do druge zemljačke zajednice povrijedilo, poslužit ću se sredstvom kojim se i ti često služiš. Poslužit ću se pričom! I to tvojom pričom, za koju ne znam jesi li je napisao i ja pročitala, ili si mi je samo ispričao. Ispričat ću je svojim riječima, onako kako sam je zapamtila. U Nuniću, dok je tamo bio na odmoru sjevernodalmatinski odred i očekivao prodor njemačkih jedinica sa sjevera prema moru, zapovjedniku je odreda Josipu Lelasu došla popuna odreda što je šalje stankovački kraj, na poziv da pošalju nove borce kako bi se odred po392
punio prije novih okršaja. U toj je popuni bio jedan jedini borac, mlada i pristala žena od trideset godina, koja je Lelasu rekla da se zove Matilda Vrban, da je rodom iz bosanskog sela Peulja, da je, nakon muževljeve pogibije kod Kijeva, sišla sama do stankovačkog kraja i tu postala ilegalac. Terenski radnik kod trojice Pajasa, Mije, Ante i Luke, koji nose isto prezime, ali u rodu jedan s drugim nisu u zadnjih devet koljena, a jesu li bili i u starijim koljenima, to ona ne zna, a ne znaju ni oni. Sve je to Matilda govorila dok je zapovjednik otvarao omotnicu u kojoj je bila obvezna »karakteristika«, što je pišu terenski radnici, odgovorni drugovi, o borcu kojeg šalju u odred, da bi zapovjednik i komesar odmah, prije nego ga zaduže puškom, znali koga su u odred primili. Sve je to o sebi Matilda pričala dok je Lelas letimice čitao podatke iz njena životopisa i usporeñivao ono što ona govori s onim što u karakteristici piše. Sve se podudaralo, i ime i prezime, i Peulje, mjesto otkuda je, i put koji je prevalila kad je obudovjela, i teren na koji je došla, i terenski radnici koji su je primili, koji su »karakteristiku« pisali, valjda troručno, jer su je sva trojica potpisala. I valjda zato da se iz potpisa može vidjeti kako su sva trojica samouci, a ako su nešto škole prošli, dalje od četvrtog razreda pučke nisu išli. Ona je umuknula, a Lelas je ustanovio da je s njenim identitetom sve u redu, da je ona lijepa i pristala žena, ali nekako mlohava, bezvoljna, kao da nije spavala deset dana ili, što je gotovo isto, kao da se nikad i ne razbudi potpuno. Zatim je Lelas prešao na čitanje onoga dijela »karakteristike« po kojem je »karakteristika« dobila ime, onome koji govori o političkim nazorima i karakteru borca. Zbog toga se dijela omotnica u kojoj je »karakteristika« pecati pečatom »strogo povjerljivo«. Jer taj dio povjerljive poruke terenskih radnika zapovjedniku odreda borac čije su »karakteristike« ne smije znati. Moglo bi se dogoditi da mu se karakteristika ne svidi, pa da u odred s njom nikada i ne doñe. S druge strane, kakva bi to karakteristika bila kad bi se davala po volji boraca? Kad je Lelas pročitao i taj dio karakteristike, rekao je Matildi da iziñe, a kuriru da potraži komesara i pozove ga neka odmah doñe.
Matildu su pozvali da se vrati zapovjedniku nakon dva sata razgovora izmeñu njega i komesara Dušana Mileusnića. Očekivala je da je zapovjednik zove kako bi je zadužio s kapom na kojoj je zvijezda petokraka, fišeklijama i talijanskom puškom. Kad tamo kod zapovjednika Lelasa ona zateče komesara Mileusnića. I on njoj, umjesto kape i puške, uruči »strogo povjerljivo« pismo. Reče da ga ne otvara ni za živu glavu. Neka ga dade onim Pajasima, Miji, Anti i Luki! Za njih je pisano, pa neka ga oni i pročitaju! - Onda, drugarice, put pod noge i kreni! - rekao joj je komesar Mileusnić, komu prezime nema od čega drugoga nastati ako nije na stalo od milih riječi koje mu se preko usana izlijevaju. Matilda je poslušala komesara Mileusnića i u stankovačkom je kraju, pred skrovištem trojice Pajasa, bila sutradan ujutro. Znala je kako se to radi, ali tom iskušenju nije podlegla. Nije podlegla iskušenju da naloži vatru, ugrije u porciji vodu, napori na vrućoj pari lijepljeni dio omotnice pisma, pročita što u pismu piše i ponovo zalijepi omotnicu. Ljepilo bi držalo malo slabije nego je držalo prije parenja, ali bi i dalje dobro držalo. Ona tom iskušenju nije podlegla jer je bila do dna svoje pospane duše odana borbi za koju se bore svi pravi ljudi, i jer je imala neograničeno povjerenje u trojicu Pajasa, povjerljivih drugova. Sklonište je trojice Pajasa bilo sagrañeno u gomili kamenja. Svjetlo je u nj ulazilo kroz niska i uska vratašca, koja su se zatvarala uvijek zelenom smrekom, kako bi se činilo da na vratima ne stoji posječena smreka, nego da je to smreka koja raste iz gomile kamenja. Na slabom svjetlu, koje se probijalo u sklonište kroz granje smreke, sva trojica su Pajasa, na obred, pročitala komesarovo pismo. O strogo se povjerljivom sadržaju pisma pred Matildom nisu mogli posavjetovati i odlučiti što da čine, pa su je zamolili da iziñe iz skloništa i pričeka iza susjednog grmlja dok je oni ne pozovu. - Drugarice Matilda, oni te u odred nisu mogli primiti zbog iste stvari zbog koje smo te mi morali poslati u odred. Ali smo nas trojica zaključili da ta stvar neće smetati Mili Brusini, terencu u Gaćelezima. K njemu ću te ja lično odvesti čim se smrači - rekao joj je, kad se 394
u sklonište vratila, u ime trojice Pajasa Mijo Pajas, za koga su svi govorili da je marksistički obrazovan i politički potkovan. Da s tim obrazovanjem i s tim potkovama može doći i dalje od Gaćeleza i skloništa u kojem se skriva terenac Mile Brusina. Brusina, kojem Matildina mana neće smetati! - A, dobro - malo se usprotivila Matilda, koja je izgledala i po našala se tako kao da danima nije spavala ili kao da se danima iz sna ne budi - što sam ja to skrivila da me nećete ni vi ni oni u odredu ? - Drugarice Matilda, mnogo tražiš od nas! Mi smo drugovi od povjerenja i ne možemo ti otkriti strogo povjerljivu tajnu - rekao je potkovani marksist Mijo. - Kad mi vi nećete da rečete što je to sa mnom da me nitko neće, ja se vraćam u odred i pitat ću zapovjednika i komesara. Oni će mi valjda kazati - rekla je Matilda Pajasima. Sumnjam! I za njih je strogo povjerljivo samo strogo povjerljivo. Tako su se ponijeli kad si kod njih bila. Tako će se ponijeti i kad im se vratiš. A ti idi i pitaj! Ali znaj, Mile Brusina iz Gaćeleza bi te primio. On je sam i potrebna mu je pomoć! - rekao joj je na odlasku Mijo Pajas. Oporo, kao da se na nju potkovom ritnuo. Odred je opet pronašla u Nuniću. Još su se popunjavali i očekivali prodor Nijemaca prema moru. Zapovjednika Josipa Lelasa našla je u istoj kući kao i prije tri dana. Ni komesara Mileusnića, kao ni zadnji put, uz njega nije bilo. Ali je moguće da se, kao i zadnji put, pozvan pojavi u drugoj turi razgovora i, kao i zadnji put, preuzme glavnu riječ. - Zašto ne valjam ni Pajasima ni odredu? Zašto me Pajasi šalju Mili Brusini, koga sam jednom vidjela i drugi ga put vidjeti ne že lim. Izgleda tako kao da su ga napravili da plaši žene i djecu - rekla je Matilda zapovjedniku Lelasu, vinogradaru iz Šepurine, koji je ratničku vještinu učio u artiljerijskoj školi u Ćupriji, u logoru oko kojeg živi polusvijet, koji se izdržava prostituiranjem svojih žena s ročnim topnicima, pa je Lelas u Ćupriji o seksualnoj gladi vojnika naučio koliko i o topovima. ■aoc
Bilo bi bolje da si o tome pitala komesara. Moral, politika i strogo čuvanje tajni u »karakteristikama« spadaju u njegova zaduženja. Ali njega trenutno nema! Vidim da Pajasi prave budalu od tebe, a ti to, koliko mogu vidjeti, ne zaslužuješ, pa ću ti ja reći zašto ne valjaš ni nama ni njima. U pismu što si ga nama donijela, Pajasi pišu da si laka žena. Daješ tko pita, a nudiš onome koji se ne sjeti tražiti. Pišu i da su te sva trojica imali. Pišu i da su oni htjeli kad se tebi ne bi račilo, a kad bi ti se račilo, nisi dopuštala da te sva tri odjednom imaju. Pa su se zbog tebe meñusobno svañali. A to je imalo negativan utjecaj na njihov terenski politički rad. Zato su odlučili da te pošalju u odred, neka te ni jedan od njih trojice nema! Ali, da ne bi i ovdje izazvala sličan nered, oni nas ozbiljno upozoravaju na tvoje karakteristike. Jer, kažu oni doslovno, ne shvatimo li ozbiljno njihovo upozorenje, moglo bi nam se dogoditi da ti za sobom povedeš vojnike odreda kao što kuja, koja se kuca, za sobom povede sve seoske pse. I upozorenje smo ozbiljno primili! Ako te ostavimo u odredu, tu je toliko momaka da će, čim čuju da daješ tko traži i nudiš onima koji se nisu sjetili tražiti, podivljali, pomamiti se i pograbiti zbog tebe. Čuj, drugarice, ja sam služio vojni rok u Ćupriji i pamtim da je jedna crnomanjasta djevojka, čim bi se pojavila na žici i očicama dala znak da je spremna, izazivala uznemirenje u vojarni kakvo je mogla izazvati samo zračna uzbuna pred naletom messerschmidta. Eto, zato smo komesar i ja odlučili da ti ne otkrijemo što u »karakteristici« piše i da ti ne kažemo zašto te vraćamo u stankovački kraj. Neka se tamo Pajasi zbog tebe i dalje čupaju! To je manja šteta nego da se odred zbog tebe počupa. Zato te neće ni Pajasi ni mi! - rekao je zapovjednik odreda. - Zato? - začudila se Matilda. Lelasu se učinilo da je prvi put vidi potpuno budnu i dobro naspavanu. - A sad bih ja tebe upitao nešto. Zašto nisi držala do sebe, zašto si to radila? - upitao je Lelas i neskriveno pokazao da suosjeća s Ma tildom. Od njena će odgovora ovisiti hoće li se to suosjećanje poveća ti ili će nestati i onoliko koliko ga je bilo. 396
- Ja sam k njima došla iz Peulja jadna, gladna, gola i bosa. Oni su me nahranili, odjenuli i obuli. A Mijo, onaj politički potkovani drug, me je tješio. Udovica! Pa što! Naći ću muža, mlada sam i pri vlačna. I politički me obrazovao. Učio me da za našu borbu moram dati sve od sebe. I ono? I ono, govorio mi je. I terenci su muškarci. Sila navali, moraju ići ženi i djevojci, a one su u selu. A u selu ih čeka neprijateljska zasjeda. Znam lija da su u stara vremena, kad su hajduci bili što smo mi terenski radnici danas, žandari hajduke hva tali na žene. Žena je za hajduka i terenca isto što i mamac za zvjerku i ješka za ribu. Zato je potrebno da ja i ono dajem za našu borbu. - I ti si dala? - pitao je Lelas. - Dala sam! A kad sam dala Miji, morala sam dati i onoj drugoj dvojici Pajasa. I oni su terenci, i njima treba žensko, i njima neprija telj može postaviti zasjedu pred ženinom ili djevojčinom kućom. Eto, tako je bilo! A zašto su se oni medu sobom posvañali? Kad sam im dala svoj trojci, rekla sam im da i oni moraju mene razumjeti. Njih su trojica, a ja sam sama. Bit će kad ja hoću, a ne kad se njima prohtije. I zato su se svañali! Sebičnjaci! - Ti sad iziñi i pričekaj, a ja ću se posavjetovati s komesarom rekao je Lelas Matildi, a kuriru je zapovjedio da mu nañe i dovede komesara. Na panju ispod hrastova stabla Matilda ovoga puta nije dugo sjedila i čekala. Primili su je i zapovjednik i komesar. Kao prošli put, i ovoga je puta Lelas šutio a Mileusnić govorio. - Drugarice Matilda, raspravili smo svestrano tvoj slučaj i odlu čili da ostaneš u odredu. Na službi i na provjeri! Ja jesam za takvu odluku, ali za nju zahvali zapovjedniku odreda, a ne meni. Taj Mijo Pajas dobro te učio kad te učio da za našu borbu treba dati sve od se be, a krivo te učio kad te učio da moraš dati i ono. Ono se ne mora dati onome tko traži ni nuditi onome tko se nije sjetio tražiti. Ono ti se daje onome kome ti se svidi dati. Ako ti se to dogodi, doñi s njim k nama i vjenčat ćemo vas. A onda dućan zatvori i otvaraj ga samo njemu! To ćemo provjeravati! A Miju Pajasa i njegov nauk zabora397
vi! Taj je potkovan na sve četiri! I prekovan! Čini se da i na čelu, umjesto petokrake, nosi potkovu - rekao je Mileusnič. - Nije sam! - progovorio je Josip Lelas i poslao Matildu do onih koji nove borce zadužuju puškama i fišeklijama.
Kad si mi ovu priču ispričao, dragi dundo, a ispričao si je čim si je pročitao u pisanoj ostavštini Josipa Lelasa, s kojim si se družio, naglasak si stavio na njenu poantu. Na to kako postoje ljudi, potkovani, kako su neuki komunisti zvali svoje ideologe, koji se u trci za užicima koriste naivnošću naivnih i koji, umjesto logotipa svoje ideološke grupacije, bila to zvijezda, jedno od slova, grb ili kakav drugi znak, imaju potkovu. U toj poanti Matilda je udova i sirotica iz spaljenog sela Peulja koju su iskoristili potkovani idelozi. Meñutim, na ono što joj se dogodilo od dolaska u sklonište stankovačkih ilegalaca do upućivanja u odred, moglo bi se gledati i drugim očima. Nije li ona Mijinu pouku da mora dati i ono za borbu koju vode, prihvatila kao oslobañanje od obzira i odricanja koje bi morala poštivati da je bez te pouke živjela uz tri zdrava muškarca? Kad je Mijinu pouku prihvatila kao oslobañanje od obzira i odricanja, nije znala kakve će svañe izazvati njen pristanak da vodi ljubav sa svom trojicom. I kakve će to posljedice za nju imati. Da je znala, možda Miju ne bi ni poslušala. Možda! Hoću reći, a to i govorim, oni koji su u ovakvim prilikama i u ovakvom poslu prevareni, nikada ne bi bili prevareni da nisu bili sudionici u prevari. Niti sam ja Matilda niti je Žepe Bevanda Mijo Pajas, pa se sva sličnost izmeñu mog i Matildina slučaja svodi na to da u njima politička igra, njen život u skloništu stankovačkih ilegalaca i moje vezanje sa Žepom od jednog do drugog švicarskog grada, posreduje u ljubavnoj igri i da se iz te vesele političke i ljubavne igre ulazi u surovu zbilju, kad kajanje ne služi ničemu, izuzev umovanju kakvo ja umujem u ovom pismu. Jednom sam pročitala izjavu neke švicarske parlamentarne zastupnice koja je, na kraju prve godine svog prvog man398
data, izjavila da nije mogla zamisliti, dok se u to nije sama osvjedočila, koliko političarima znači seks i koliko vremena utroše paleći oči na dobrim mačkama i brbljajući na najfrivolniji način o onim stvarima. Jučer sam na putu od Nikolca do tramvajske postaje susrela znanca i s njim razgovarala o Štrbanu i Hildegardi, ništa posebno, o onome o čemu pišu svi tabloidi. Znaš što mi je rekao? Nije samo Štrban u Sabor doveo svoju ljubavnicu, doveli su je svi iz njegove stranke koji su ljubavnicu imali. A imalo ju je više njih. Svi koji su, da sami nisu ljubavnicu vodili u Sabor, Štrbana mogli spriječiti da to čini. Nakon iskustva što sam ih stekla i nakon spoznaja koja imam, ja se ne bih mogla čuditi onome čemu se čudi mlada švicarska parlamentarka. Ja bih se mogla čuditi samo tom čuñenju i reći da politike i ne bi bilo bez seksa. Kao što, i pored obilja brašna, pogače nema bez vode i kvasa. I zato, okrivim li sebe što sam ljubakala s političarem, morala bih prije toga optužiti sebe što sam se upuštala u politiku. Ali, što god učinili, kad se jednom u to kolo uhvatimo, više iz tog kola ne možemo istupiti. Doduše, ima i onih koji istupe! Ali se sretnih meñu takvima ne može naći. Sve ludo i zaluñeno, sve bolesno i otrovano! Iz te mračne i zadimljene krčme nitko ne izlazi trijezan. A ipak, ne postoji toliko trijezan čovjek koji u tu krčmu ne bi poželio svratiti na piće.
Dragi dundo Sebastijane, nije bilo lako priznati da smo Žepe i ja slični Hildegardi i Štrbanu, Matildi Vrban i Miji Pajasu, ali sam to morala priznati i da bih se oslobodila tvojih prigovora kako nisam svjesna onoga što činim, i da vidiš kako sam danas ranjivija nego ikad i da znaš kako mi je u ovom času tvoja podrška potrebnija nego ikad. 399
Ovo što sam ti do sada pisala, bio je dio priče o paunici. O tomu kako je paunica u Bernu, zadivljena šarenilom krila, ovratnika i repa okatog pauna, kad joj je okrenuo stražnju stranu svog okruglog repa i obišao oko nje nekoliko puta, upravo onako kao što to paunice rade, legla i koketnim gugutanjem pauna pozvala k sebi. I o tome što je sve nakon toga paunica proživjela, dok nije na Nikolcu primljena na mjesto činovnice koja otvara poštu što stiže na adresu Žepe Bevande. Ono što ti od sada budem pisala, bit će dio priče o paunici i paunu koji se odnosi na život pauna otkako je gnijezdo svio na Nikolcu. Hi, otkako ga paunica, koja ti piše ovo pismo, na 'Nikolcu može promatrati iz neposredne blizine. Nisam ja ona koja Žepu izjednačava s okatim paunom, niti sam ja ona koja bi sebi, kad se po Bernu s njim šepirila, namijenila ulogu paunice. Ta se usporedba nalazi u njemu samu i unaprijed je zadana njegovom odlukom da bude ono čemu nije dorastao. Da bi netko postao voña, državnik, brijest, lučonoša, mesija ili nešto drugo slično tome, mora se pojaviti u trenutku kad se takvo mjesto nudi, kad se takav čovjek očekuje i kad je takva osoba jedino jamstvo da se iziñe iz klanca, pregazi preko močvara i proñe kroz bezvodnu pustinju. Drugo, da bi netko postao državnik, mora imati neslomljivu volju kojoj sve podreñuje, pa i gubitak života, bude li to potrebno. Treće, da bi netko bio državnik, mora imati misao čistu kao što je čista izvorska voda, mora imati vidik kakav ima orao kad je u visinama, i mora imati čvrstinu vepra koji će na svom logu ostati i kad mu je zub smrti za vratom. Žepe je od ta tri uvjeta imao svega pomalo, dovoljno da započne i zamuti, ali nedovoljno da bi udovoljio standardima što ih zahtijeva postignuće visokih ciljeva. Bilo je pogodnih vremena, ali su njega u tim vremenima drugi pretekli, da bi mu ostalo vrijeme koje ne traži ni voñu ni državnika, vrijeme kojem su dovoljni i obični političari. Volje da postane velik u JOD..
njemu je uvijek bilo, ali nikada toliko da bi tom cilju podredio sav život, pa se uspon prema vrhu pretvorio u vrdanje i izvrdavanje. U način uspona političara, ali ne i državnika! A što se tiče misli, vidika i čvrstine, te je grañe u Žepe bilo za osrednjeg predsjednika općine srednje veličine, ali ne i za predsjednika države. Ni kad bi ta država imala veličinu te općine srednje veličine! Kad je to ipak postao - nije mu preostalo ništa drugo nego šepirenje. Oponašanje okatog pauna! Otkako su ga vojnici Aleksandra Makedonskog iz predjela jugoistočne Azije donijeli u Europu i nazvali divom s mnoštvom očiju u glavi, divom komu je boginja Hera, žena Zeusova, povjerila čuvanje svoga sina, okati je paun, ptica koja na čudnovat način vabi ženke, postao simbol slavohleplja i taštine. Leonardo da Vinci u svom Bestiariumu, što ga je držao pri ruci kad bi slikao naravne i fantastične životinje, izmeñu ostalog, bilježi i ovo: Paun se naslañuje ljepotom svoga repa što ga oko sebe širi poput kotača, a svojim kreštanjem svraća na sebe pažnju životinja koje se nañu u njegovoj blizini. Tome dodaje da
mu je kreštanje neugodno čuti i čovjeku i životinjama. Životinje njegovo kreštanje silno uznemiri. Gledajući ga kako se sav prelijeva u zlatno-zelenoj boji, svojim mu nemirom žele reći neka šuti, jer ga je ljepše vidjeti nego čuti. U tom kreštanju, kaže veliki slikar, samo paunica, omamljena mirisom njegova zatka, može prepoznati ljubavni poklič. Češće puta, da uhvatim malo sunca i nadišem se čista zraka, od Nikolca do tramvajske postaje idem pješke. Valjda je i ona udisala čist zrak i lovila sunce, samo pješačeći u suprotnom smjeru, na putu sam susrela svoju školsku kolegicu Tonku Vezmar, novinarku, koja u »Ponoćnom zvonu« piše izvještaje, analize, sličice i tračeve iz sabornice. - Kako onaj paun gore? - upitala me odmah nakon razmjene pitanja i odgovora o zdravlju i životu.
Ostala sam zatečena otkud ona zna za metaforu koju proizvodi u svojoj samoći um jedne paunice? U prvi sam mah pomislila kako me Tonka pita za okatog pauna, koji s desetak paunica živi u grmlju oko kuće na Nikolcu i kriči stalno kao beštija iz slikareva Bestiariuma. Ne znam, dragi dundo, jesu li taj paun i njegovo jato na Nikolcu bili i kad si ti tamo dolazio. Sad je tamo i on i njegove kokoši! - Sto, ti ne znaš da ga zovemo paunom? Molim te, nemoj se uvrijediti! Tako ga zovu svi saborski novinari. A kako ga ne bi zvali? Sve što on radi obično je šepirenje. Beskorisno, neukusno! - rekla je Tonka Vezmar i ostavila me osvjedočenom da ono što ja vidim i drugi vide. Bolje od mene! Za rep okatog pauna prijanjaju oči okata naroda. Prije nekoliko mi je dana došlo pismo i u njemu pjesma. Namijenjena je Žepi jer su na omotnici njegovo ime i njegova adresa. Iz pjesme se vidi da ni ja sa svojom raščlambom uzroka Žepina šepirenja, ni vojnici Aleksandra Makedonskog s imenovanjem čudnovate ptice, ni Tonka Vezmar sa svim novinarima koji izvještaje šalju iz Sabora, nismo osamljeni u mišljenju da u Žepinu ponašanju ima paunova šepirenja. Paune moj! Zlatasti moj! Ambra će pokrit zadah stida, Mošus će riječi dati snagu. Svijet je bez njuha i bez vida I ne može ti bit na tragu. Paune moj! Šareni moj!
4D?
Moj dundo, dragi moj dundo, sram i istina ispod uspavane savjesti danas kao groznica tresu Žepu Bevandu, okatog pauna na Nikolcu. Ne vjerujem da nisi pročitao zapisnik njegova svjedočenja pred Tubingenskim sudom, što ga je u nekoliko nastavaka objavilo »Slobodno Primorje«. Tamo si mogao naći i odlomak u kojem Stjepan Plemić, branitelj optuženog generala Blage Duliba, postavlja Žepi pitanje je li se on ikad tijekom petogodišnje suradnje s pokojnim predsjednikom, koga sada teško optužuje za dvoličnu politiku prema Bosni, suprotstavio toj dvoličnoj politici? Koliko se Plemić sjeća, toga suprotstavljanja u javnosti nije bilo. Štoviše, Žepe je u cijelosti zastupao politiku pokojnog predsjednika i često od njega bio i radikalniji. Žepe je Plemiću odgovorio da on nije mogao, ni javno ni u četiri oka, govoriti što misli. Da je na njega vršen velik pritisak i da je morao govoriti jedno, a misliti drugo. - Dogaña li se vama češće - pita ga branitelj Plemić - da go vorite jedno, a mislite drugo? Jer na taj način želite postići odreñeni cilj, politički ili koji drugi? - Ne, ja tada nisam smio reći istinu, jer mi to političke prilike nisu dopuštale. Inače ja uvijek govorim istinu. Pritisak je bio stravi čan. Nisam mogao ići u pojedinosti i reći što ja mislim - petljao je Žepe pritiješnjen uza zid. - Čovječe, razmislite, politički mi razlo zi nisu dopuštali da to učinim. Da nastradam i da više ništa korisno ne mogu učiniti! - Onda mi, gospodine suce, uz ovu okolnost dopustite još jedno pitanje - rekao je Plemić, a kad je dobio sučevo dopuštenje, na stavio: - Ako su tada političke prilike odreñivale vašu odluku da ka zujete ili ne kazujete punu istinu, da li i danas političke okolnosti, meñu kojima je najvažnija da ste vi prvom predsjedniku politički protivnik i da svjedočite na njegovu štetu, utječu na vaše dragovolj no svjedočenje pred ovim sudom? - Ne! Ne treba meni pomoć ovog suda na izborima. Ja imam mnogo pristaša. Mene je, jer sam skroman čovjek, stid što sam toliko
popularan - mitingovao je Žepe. Kad ga je sudac opomenuo da na sudu, iako mu pomoći suda ne treba, ne bi smio voditi izbornu promidžbu i meñu članovima suda stjecati nove pristaše, Žepe se otkvačio i u svom stilu, bijegom u dosjetku kad ga pritisnu, rekao Plemiću porugljivo: - Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu.
Prvi se tome nasmijao branitelj Stjepan Plemić, a iza njega, kad je dosjetka prevedena na engleski i francuski, i svi prisutni u sudnici. Na ovu istu okolnost, je li Žepe u Tubingenu svjedočio istinu ili je lagao sa ciljem da ocrni svog političkog protivnika, kada se istina govori a kada se taji, i kako je s tim kad samo tvoja žena misli da uvijek govoriš istinu, očitovali su se i crkveni prelati. Oni isti koji su i nehotice, optuživši prvog predsjednika da je počinio »grijeh struktura«, u paunov rep usadili najljepše pero, kojemu Žepe, u dobroj mjeri, može zhvaliti što je dolepršao na Nikolac. S tim očitovanjem, uljuñeno, suzdržano, kako im i priliči, oni su mu rekli da više ne žele sudjelovati u proizvodnji njegovih istina, kao što su sudjelovali u kićenju njegova repa kad su mu podarili lijepo pero zvano »grijeh struktura«. I s tim su mu očitovanjem, gracilnom gestom, ali ne sasvim bezbolno za paunovu trticu, iz repa počupali sva pera koja su, nehotice, u taj divni rep bili usadili. Žepe je u nekoliko navrata nakon inauguracije htio sazvati crkvene velikodostojnike i uz čašicu šampanjca proslaviti svoju izbornu pobjedu. Katolički su biskupi ponudu odbijali, da nije vrijeme, da treba pričekati, da je slavlja bilo dosta, da sada treba raditi. Očito, već jednom opareni, nisu se dali uhvatiti ponovo u Žepino kolo i zaigrati jednu od točaka u njegovu putujućem cirkusu, kako su novinari počeli nazivati njegove prijame, njegovu demistifikaciju vlasti s otvaranjem Nikolca posjetiocima, i njegova gostovanja svima koji ga u goste pozovu. 404
Na nagovor svoga savjetnika za kulturu Ilije Dudlaša, Žepe je sazvao za biskupe, unaprijed nedogovoren, prijam. Dudlaš je mislio da se biskupi pozivu neće usuditi ne odazvati, jer je svog šefa držao kroz izbore inkarniranom svetosti, čija se naklonost ne može odbiti. Bjelodano je da Dudlaš biskupe nije poznavao! Ti baš nisu spremni dudlati svaki prst na ruci koja se prema njima ispruži. Pozivu su se odazvala šestorica biskupa, a odbila su doći sedmorica i jedan, i jedini, kardinal. I oni koji su se pozivu odazvali učinili su to s malo volje, najviše zato da bi opravdanja onih koji nisu došli, bolest, zauzetost, putovanje, bar nekom bila uvjerljivija nego što su doista bila. Komentara je o tom susretu, o odazivu, o neodazivu i obrazloženju nedolaska bilo, ali skandala nije bilo, jer skandal nisu željeli ni biskupi ni Žepe. Paun nije htio skandal jer bi skandal razglasio da je njegov šareni rep ostao bez mnogo lijepih pera. Odmahnuo je rukom, namjestio smiješak i nastavio sa šepirenjem kao da nije bilo ni prijama ni neodaziva na prijam. Ni zbog paunove šutnje, ni zbog sebe samih, nego kao odgovor na objedu jednog novinara da se biskupi razilaze oko podrške Žepi Bevandi, u redakcijskom je komentaru crkveno glasilo »Glas trube jerihonske« objavilo o čemu se tu radi. Pod naslovom »Zašto je predsjednik ostao usamljen«, koji sam za sebe mnogo govori, Jerihonska truba trubi da biskupi na primanje nisu došli, a čini se da neće ni doći, dok je tamo paun, jer je naša javnost u najmanju ruku u nedoumici zbog predsjednikove kontroverzne uloge u odnosu prema Tubingenskom sudu, i zbog sumnje da je odavanjem i objavljivanjem transkripata iz Predsjedničkih dvora prekršio, ako ne možda pravne, a onda, svakako, etičke norme.
Dakle, kako je iz ovog citata vidljivo, protivno svom obećanju na inauguraciji da kod njega neće biti »grijeha struktura«, Bevanda je u očima biskupa počinio velik »grijeh struktura« i postao moralno upitan čovjek, s kojim se oni ne žele vid-
jeti ni na prijamu, gdje se ljudi susreću i s onima kojima ni u prolazu neće nazvati dobar dan, a nekmoli s njima večerati za istim stolom. Kad sam, nakon ove bruke s biskupima i komentara u »Glasu trube jerihonske«, susrela novinarku Tonku Vezmar, upitala me: - Blanka, znaš li koja je najnovija i još neobjavljena vijest? - Ne znam! - Paun je s Nikolca poslao u mirovinu sedam biskupa, jednog kardinala i glavnog i odgovornog urednika »Glasa trube jerihonske«. Završili su kao generali! To je, voljeni moj dundo, sve što ti imam reći o paunovu odnosu prema istini, i o odnosu istinoljubaca, bili oni biskupi, obični vjernici ili nevjernici, prema njemu, koji istinom barata kao toljagom. One koje mlati želi uvjeriti u svoje istinoljublje više nego što je u to uvjerena njegova žena. A o njegovu sramu govorit ću ti u nastavku ovoga velikog pisma. U zapisniku Žepina svjedočenja mogao si naći mjesto gdje Stjepan Plemić, branitelj Blage E)uliba, pita Bevandu osjeća li se odgovornim za politiku prvog predsjednika prema Bosni, koju danas proglašava kriminalnom, jer je u vrijeme provoñenja te politike bio nominalno drugi čovjek u državi, a ništa nije učinio dok ga predsjednik nije udaljio od sebe? Kad će progovoriti na širom otvorena usta? - Da, ja snosim veliki dio sramote za politiku koju ovim svjedo čenjem osuñujem. Ja se sramim! - rekao je Žepe i tu, što se iz za pisnika ne vidi, ali se po logici govora može pretpostaviti, na pravio dugu, patetičnu stanku. -Ane bih se morao sramiti jer sam, kako je poznato pojedincima, širokom krugu pojedinaca, moglo bi se reći javnosti, i u tom razdoblju zagovarao jedinstvenu državu Bosnu i lavovski se borio za najviši mogući stupanj demokracije. Obrati, dragi dundo, pažnju na ovaj dvojbeni i dvojni odgovor, na ono prije stanke i ono nakon stanke. U prvom se di406
jelu odriče onoga što je radio, ne jedan trenutak nego pet godina, a u drugom dijelu veliča svoje intimno uvjerenje da je Bosna nedjeljiva i da je on za totalnu demokraciju. Na taj način Žepe stidom, koji nije emocija već hladan produkt proračunatog razuma, kao skalpelom, reže od sebe sadašnjega svoju petogodišnju prošlost. Kao što je pred Tiibingenskim sudom skalpelom stida od sebe odrezao petogodišnju suradnju sa čovjekom protiv koga svjedoči, na isti je način odrezao od sebe i za sobom ostavio stidno pripadnišrvo tajnoj policiji, stidni progon ljudi koji su hrvatski jezik nazivali hrvatskim, stidno robovanje za nacionalizam, stidno predsjednikovanje državom koja se raspadala i sve druge stidove kojih nije malen broj. Odbacio od sebe da bi ponovo činio ono čega će se jednog dana, po osobnom priznanju, sramiti. Na isti način, kad bi mogao, Žepe bi skalpelom stida od sebe odrezao i svjedočenje pred Tubingenskim sudom koje ga je u očima sudaca učinilo pokajnikom (koga, kako je rekao sudac Ez-Zumer, nije lako razumjeti), u očima biskupa moralno upitnim čovjekom, a u očima naroda, koji mu piše pisma što ih ja otvaram, izdajicom. Ako ovako nastavi, čini mi se da skrenuti s ovoga puta ne može, čitav će Žepin život biti pokriven sramom. U jednom od pisama što hrpimice stižu, našla sam i ovu pjesmicu: Čega se stidiš, delijo? Kad mi san jutro oduzme, Kad bol nanesem drugomu, Kad pjevam u vrijeme plačljivo, Kad bježim odkud se bježat ne smije. Toga se stidim, voljena! A najviše se sramim, ljubavi, Podle i gnusne izdaje. U zakašnjelom kajanju iskrenosti nikad nije bilo. ,,.,. ACV7
- Svi fazani su podjednako ograničeni i podjednako nesposobni da u pravo vrijeme donesu pravu odluku - piše
UliBrehm. I fazan i paun spadaju u porodicu kokoši,
pa će biti da tu osobinu, po porodičnoj lozi, ima i paun. Makar ja o takvoj paunovoj pameti i ne imala osobnog iskustva! U njihovoj blizini nisam bila nikada dok nisam došla na Nikolac. Ne mislim na blizinu pauna Žepe, nego na blizinu pravih paunova i paunica. Može li se ta Brehmova opaska o svim fazanima odnositi i na pauna Žepu? Za to postoji moje iskustvo, i mogu reći da ta opaska, pored svih Žepinih demagoških uspjeha, za njega može vrijediti. Najbolji je dokaz za to on sam kad danas proglašava sramotom ono što je do jučer radio. Nesposobnost da u pravo vrijeme donosi pravu odluku, kod Žepe i kod njegovih mentalnih srodnika u ptičjem svijetu, ima za posljedicu čudan oblik straha i još čudniji oblik hrabrosti. Prirodoslovac VVinkell za srebrnog gnjetla, jednu vrstu fazana, kaže: Teško ćemo naći ma koju vrstu divljači koja se tako lako dade zaplašiti kao gnjetao i koja zbog toga postaje nesposobna da donese neku odluku. Iznenadi li čovjek ili pas fazana, čini se da ovaj u tom trenu zaboravlja da mu je priroda dala krila kako bi s njihovom pomoći umaknuo. Zbog toga mirno ostaje na onom mjestu na kojem se nalazi, nepomično čuči ondje, stišlte se uza zemlju i sakriva glavu ili bez ikakve srhe i cilja trči uzduž i poprijeko. Za nj nije ništa opasnije nego kad nabuja neka voda u blizini njegova boravišta. Nalazi li se na rubu vode, on ostaje nemoćno stajati i netremice gleda ravno u vodu sve dok mu se perje nije smočilo i toliko oteščalo da više ne može uzletjeti.
Zbilja rijetko viñeno ponašanje divljači pred smrtnom opasnošću. S druge strane, kod te iste životinje, rijetko viñena plašljivost pred pojavama iz kojih ne može proizići nikakva opasnost. O toj plašljivosti prirodoslovac Naumaunn kaže:
može ga silno preplašiti. Čak i puž, koji se približi gnijezdu, toliko će preplašiti fazanku da uzleti s jaja.
Nasuprot takvim vrstama straha, da se ukoči pred onim čega bi se trebalo bojati, a bježi uz dernjavu od onoga čega se ne bi trebalo bojati, od puža i miša, fazan pokazuje neviñenu hrabrost u borbi sa svojim takmacima. VVinkell piše: Nije društven i nesnošljiv je. Sretnu li se dva pijetla, ogorčeno se bore dok ne poleti perje i ne poteče krv. Da, jedan će ubiti drugoga, samo ako mu to uspije.
A sad, dundo dragi, da zaključim ovu usporedbu Žepe Bevande s kokošima, fazanima, gnjetlima i paunima. Kad je trebalo ocrniti svog političkog protivnika, ubiti ga, strpati u zatvor i pribiti na stup srama, on je imao hrabrosti otići u Tiibingen, iznuditi status zaštićenog svjedoka i, misleći da je doista zaštićen, kljunom otkidati komade jetre prvom predsjedniku koji je moćnicima svijeta iz pandža istrgnuo državu i darovao je svom narodu. Kad se pak popeo na Nikolac i sjeo u paunovo gnijezdo, on se ne plaši čega bi se trebalo plašiti, zbog čega bi svojevoljno morao otprhnuti iz gnijezda, jer je opasno kao voda, vatra i lovčeva puška, biskupske tvrdnje o njegovoj moralnoj dvojbenosti zbog onoga što je u Tiibingenu učinio, nego se plaši onoga čega se plašiti ne bi trebalo, generalske urote i prijetećih pisama, što je isto kao kad se paun boji miša i puža koji je pružio rogove. Jedan od onih što pisrna pišu u stihovima kao da zna od čega Žepe strahuje; pa piše: Noćne more more more, More more, more tebe Od večeri pa do zore Pokajniku duša plače, izdajici srce zebe. More more, grebač grebe! Grebe mene, mori tebe!
Njegova plašljivost ne poznaje granice. Miš koji protrči kraj njega, ADR
4D9
Opis će mog radnog mjesta, dragi dundo, biti kratak. Imam dužnost svako jutro primiti sva pisma koja poštom, ne na drugi način, dolaze na Žepino ime. Ako su pisma od ustanova, otvaram omotnicu, pročitam ili ne pročitam što u njemu piše, registriram ga i spremim za dostavu preko dostavljača koji pisma adresantu dostavlja svaki dan u deset sati. Ako su pisma od pojedinaca, s imenom pošiljaoca, Žepe me ovlastio da sama odaberem ona koja on mora vidjeti, a bacim u koš ona koja vidjeti ne treba. U taj odabir ugrañeni su sve njegovo povjerenje u mene i sva moja moć na Nikolcu. Ovlaštena sam da mu od pisama što ih šalju pojedinci pokažem ono što želim da vidi, i da bacim u koš ono što ne bih željela da vidi. A to nije mala ovlast! Iako su naši odnosi takvi kakvi jesu, rekla bih, ulančeni interesom nad pepelom ugaslih emocija, nemam nikakva razloga da ga štedim od neugodnih pisama. I ne štedim ga, nego mu odabrane primjerke neugodnih pisama, kojih je kao jesenskog lišća, osobno dostavljam, ne svaki dan nego od vremena do vremena. Dakako, miješam ih s onima koja mu šire paunov rep. Upriličim da ih preda mnom čita kako bih mogla promatrati kad ga obuzima sebeljublje, bijes ili strah. Uvijek su to iste reakcije, ali mene to, neka se reakcije ponavljaju, veseli i zabavlja. Govorit ću ti, dragi dundo, o dvije skupine pisama od kojih Žepe, kao fazan od puža i miša, pada u paničan strah, i samo o jednoj skupini pisama od kojih se plaši koliko i fazan od poplave koja se približava njegovu logu, iako se u tim pismima krije smrtna opasnost za sve one koji se popnu na Nikolac.
Prva skupina pisama gradi prijetnje i proriče začudan obrat sudbine na istinitim pričama i na legendama, u kojima se govori kako su oni koji su izdali svoje gospodare, svoj narod i svoje prijatelje, bili kažnjeni za ta zlodjela, i to baš od onih kojima su se, izdajući svoje, htjeli dodvoriti i stupiti u njihovu službu. Za Žepu sam od takvih pisama odabrala pismo čovjeka koji se potpisao imenom Ostoja. Tom čovjeku, neosporno pismenu, nije strana ni povijest, ni politika, ni pravo, ali se iz pisma, koje na sebi nosi žig valpovačke pošte, ne može pogoditi što mu je zanimanje. Jesi li ti, Žepe Bevanda, čuo za vojvodu Radaka, čije prezime nije zapamćeno, a rod mu je proklet i zatrt! Taj je vojvoda bio vojvoda u maloj zemlji Bosni, koja je tebi prirasla srcu, pa bi za njega morao znati. A vojvodom ga je učinio posljednji bosanski kralj. Kad su Turci opsjeli tvrdi Bobovac i nisu ga mogli na juriš zauzeti, vojvoda Radak tajno iziñe iz grada, ode u turski tabor i povede Turke noću kroz tajni ulaz u donji dio grada, a otuda, opet, tajnim prolazom u gornji dio grada. Tako Turci zauzeše oba dijela kraljevskog grada. Branitelje koji preživješe pobacaše s najviše kule niz urvinu i ostaviše njihova gola tijela lešinarima. Radak se namjeravao poturčiti i dobiti u leno tvrdi Bobovac, ali Mehmed Osvajač reče janjičarima da Radaka svuku dogola, podijele meñusobno njegovu odjeću i oružje, a njegovo tijelo bace niz urvinu, neka orlovi i gavranovi imaju ručak, neka i ptice budu site na dan kad je Bosna šaptom pala. Uz tu zapovijed, da se njegovi momci ne bi čudili što uradi, dodade i ovo: Kad taj insan nije bio vjeran svome kralju i svom rodu, kako će biti vjeran nama, tuñincima? Da se trajno pamti kako doušnike i izdajice ne cijene ni oni kojima su činili usluge, urvinu ispod zidina Bobovca narod i sada zove Radakovom urvinom. Nedavno sam u novinama pročitao izjavu tubingenskog tužitelja Edmunda Bluncka koji tvrdi da bi na osnovi vašeg svjedočenja, da je
410
još na životu, podigao optužnicu protiv pokojnog predsjednika zato što je svoju vojsku poslao u Bosnu. Optužio bi ga, vjerojatno i osudio, kao Što je osuñen i Blago Dulib, po zapovjednoj odgovornosti, po čijem ste postojanju, što se lijepo vidi iz zapisnika, vi svjedočili i uvjerili u to i tužitelje i suce. Vi ste svjedočili da je za zločine u selu Kudumlićima, osim generala Duliba, po zapovjednoj odgovornosti kriv i pokojni predsjednik, jer je tamo slao svoju vojsku. Vaša je nevolja, a Božja pravda, što je u meñuvremenu, otkako ste svjedočili u Tiibingenu, do podizanja optužnice na osnovi vašeg svjedočenja, prvi predsjednik preminuo. Ako tiibingenski tužitelj Edmund Blunck želi poštivati zakon, on će, umjesto preminulog prvaka, podignuti optužnicu protiv njegova zamjenika. A tko je, gospodine Bevanda, bio drugi čovjek u državi kad je počinjen zločin u Kudumlićima? Vi ste to bili! I Edmund Blunck, na osnovi vašeg svjedočenja, za zapovjednu odgovornost mora optužiti, a sud osuditi kao stoje osudio i druge za isto nedjelo, vas, Žepe Bevanda. Ako se to dogodi, a po svemu bi se dogoditi trebalo, Žepin će slučaj biti osuvremenjeni slučaj vojvode Radaka i bit će pamćen dulje nego Radakov. Bit će sve kao s Radakom, samo se još ne zna koja će urvina, da pamćenje ne izblijedi, dobiti ime po Žepi Bevandi. Ako do vaše optužbe i suñenja doñe, zanimljiva će biti samo vaša obrana. S velikom sigurnošću možemo pretpostaviti kakva bi ona mogla biti, jer u zadnjih nekoliko mjeseci nismo pročitali samo zapisnik s vašeg svjedočenja u Tiibingenu, nego smo pročitali i vas skroznaskroz. Najprije ćete reći da ste u vrijeme svjedočenja, dok je predjednik bio još živ, dali oduška svojoj mržnji na njega, koja je opravdana, jer vas je šutnuo nogom kao ofucanu krpenjaču, i da sada ne mislite kao što ste onda, obuzeti mržnjom, mislili. Vražja mržnja, ona vas je navela na krivi put! A svak zna da mrziti ne valja, niti je dobro ustrajati na plodovima svoje mržnje, ma koliko bili opravdani u vrijeme kad smo mrzili. Zatim ćete, najumiljatijim glasom, što smo ga imali 417
. „. . „ „ ^
priliku čuti svaki put kad ste se kajati za ono što ste činili, reći da vas je svega toga, te mržnje i tog svjedočenja - stid. Koji bi se tužitelj i koji bi se sud, mogao oglušiti na ovako lijep uzorak odricanja od mržnje? Bit će potpuno nevažno što se čovjek odriče mržnje koja mu se obila o glavu, jer koja se to mržnja onome koji je mrzio nije obila o glavu?
- Daj drugo! - rekao mi je Žepe kad je dočitao ovo pismo, zgužvao ga i bacio u koš za otpatke. -1 više mi smeće slično ovome ne donosi. Pročitaj i baci u koš sama! Ako me ne namjeravaš plašiti? Je li da ne namjeravaš? Smijao se! Meni tim smijehom strah nije mogao sakriti. Ja sam ispod toga smijeha, kao da je od prozirna stakla, vidjela da se paunovu leglu primaknuo puž s ispruženim rogovima i da paun ne zna od straha što bi učinio.
U drugu skupinu pisama, kojih se Žepe boji kao što se rod fazana boji miša koji je šušnuo u susjednom grmu, ubrojila sam ona pisma u kojima se izravno prijeti: da će mu suditi nekakvi revolucionarni sudovi; da se na njega sprema atentat; da komandos Artur Jurić u selu Medviñi priprema za izvršenje državnog udara sto i dvadeset ljudi koji su prošli psihofizičku provjeru najviših kriterija i sposobni su izvršiti svaki povjereni zadatak bez obzira na vlastitu sigurnost; da na njega budnim okom motri organizacija, prisutna i meñu njegovom pratnjom, pod nazivom PPB, što znači, prema tumačenju u jednom pismu, »Pokret protiv Bevande«, a prema tumačenju u drugom pismu, »Popit ćeš, paune, bevandu«. Meñu tim pismima, samo zato što su dolazila često, jednom tjedno, isticala su se pisma pisana starom pisaćom mašinom kojoj je nedostajalo slovo E, pa je pisac pisama to slovo zamjenjivao crticom. U prilogu je imala prijeteću rugalicu od četiri stiha kojoj se iz pisma u pismo mijenjala zadnja riječ.
Kako je ta riječ bila pogrdna, čini se da je pošiljalac pisama i rugalice do nje najviše držao i samo radi nje pisma pisao. Čovjek koji je uz velik trud uspijevao sastaviti nekoliko rečenica prijetnji i psovki i ispisati to na pisaćoj mašini bez slova E, teško da je tu rugalicu sam sastavio. Njen oblik upućuje na njeno seosko porijeklo, pa će biti da spada u narodno blago, ako takvo što može biti ičije blago. A čini se da može! Ako su Žepi njegovi vicevi i doskočice njegovo nepresušno blago kojem može zahvaliti sve što je u životu postigao, onda i ova rugalica može biti blago onoga koji je iz pisma u pismo šalje na Nikolac, ili naroda koji ju je sastavio, ali mu je žao troška da bi je jednom na tjedan bacao u poštanski sandučić. O Žepane, podrepane, Pojest će te crne vrane. Pojest će te crne ptice Koje kljuju ulizice.
Ova posljednja riječ mijenjala se iz pisma u pismo, pa su se sa pticama rimovale ulizice, izdajice, izjelice, poturice, kukavice, strašljivice i mnoge druge riječi podudarne i u rimi i u smislu. Prva od tih pisama pokazala sam Žepi, a sva ostala, kao i sva druga prijeteća pisma, prosljeñivala sam službi sigurnosti, koja je nastojala otkriti tko ta prijeteća pisma šalje. Je li to netko tko ozbiljno misli, iako takvi ne šalju nikakva upozorenja prije nego će učiniti što su naumili, je li to provokator ili osoba s čijim umom nešto nije u redu? što oni s tim pismima rade i jesu li kojeg pošiljaoca pronašli, ja ne znam. Samo znam da su neka od tih pisama dostavili nekim listovima, ona o komandosima i ona o pokretu »Popit ćeš, paune, bevandu«. Kad je to bilo objavljeno, digla se oko toga velika prašina. A u one na koje bi se moglo posumnjati, u časnike i vojnike, uvukla se zebnja i strah da ne stradaju nedužni. 414............... _ ......
Tek, jednog mi dana javiše oni iz osiguranja da doñem k Žepi i vidim »podrepana«, kako su nazvali onoga što prijeteća pisma piše bez slova E. Jučer su ga ulovili, a danas će ga pokazati gazdi. - Gdje? - pitala sam. - Nije bio daleko! Tu dolje meñu osiguranjem - rekoše mi. - Nije moguće! - Jest! Našli kod njega mašinu olivetti bez slova E. - Tu, uz njega? - Ne, u njegovu stanu. Bila sam uz Žepu kad je jedan od tjelohranitelja uveo »podrepana«, na Žepin zahtjev, da čuje što je toga natjeralo da mu piše prijeteća pisma s pogrdnom pjesmicom u prilogu. Žepi su rekli što je »podrepan« na to pitanje istražiteljima odgovorio. Pitali su ga zašto je on, koji radi u službi osiguranja Nikolca, pisao tako ružna i opasna pisma. Ali je odgovor »podrepana« bio toliko nevjerojatan da ga je Žepe iz njegovih usta na svoje uši, bez posrednika, htio čuti, prije nego odluči što će s tim stražarem uraditi. - Vi ste rekli, kad vi doñete na Nikolac, da vama nikakvo osiguranje neće trebati - započeo je »podrepan« odgovor na postavljeno pitanje. - Da ćete se vi po gradu šetati bez pratnje, da nećete ni Nikolac osiguravati i da ćete osiguranje raspusti ti. Neka momci rade neki korisniji posao! Ja sam se pobojao da ću izgubiti radno mjesto. Ne radujem se da me otpuste s posla kao višak radne snage. Gadno je biti bez posla! Vi ste obećavali posao svima, ali ja vidim da mnogi i dalje ostaju bez posla. I onda, što ću, moram nešto sam poduzeti! Počeo sam vam pisati prijeteća pisma da se ustrašite, da pojačate osigu ranje, a ne da nas bacite na ulicu. - Da li još netko to radi? U dogovoru s tobom ili sam za sebe? - pitao ga je Žepe. .,..,.,....415
- Sa mnom nitko! A da li još netko sam kao i ja piše, ne znam. Nañite ga kao kao što ste i mene našli. Samo znam da se svi mi bojimo otpuštanja s posla i želimo da vas uhvati strah i da nas ne otpustite. Jer, kažem vam, gadno je danas os tati bez posla - rekao je »podrepan«. - A što ćeš sada? Htio si me preplašiti, pa nisi! Otkrili smo te i sad ćeš izgubiti posao, a ne bi ga izgubio da me nisi plašio - rekao je Žepe i prasnuo u smijeh. - Evo ruka, momče, i do viñenja! - A što mogu! Zajebao sam se! - rekao je »podrepan« i oti šao u pratnji tjelohranitelja, koji je, najvjerojatnije, kao i »pod repan«, u strahu od gubitka posla bio veći prije nego su prije teća pisma počela stizati, pa i sada, kad se otkrilo da ih pišu oni koji se boje za gubitak posla. - Eto kakav mi jad piše ta prijeteća pisma! - kaže mi Žepe. A ja sam i opet ispod njegova podcjenjivačkog smiješka, kao ispod najprozirnijeg stakla, vidjela strah, sličan strahu pauna kad spazi da u njegovu logu grickaju i šuškaju, šuljaju se i protrkuju na stotine miševa i njihovih potomaka.
Podsjetit ću te, dragi dundo, na naš susret na Viru, kad sam ti pričala kako sam se tamo našla, u novoj kući svog znanca iz Berna, i što Žepe pred tom kućom radi. Ti si i za jedno i za drugo pokazao veliko zanimanje. Nisi vjerovao da sam toliko lakomislena kad Žepi dopuštam da u toj kući stanuje na moj obraz i o mom trošku. Kao što nisi mogao vjerovati da ozbiljan čovjek može raditi ono što je Žepe na Viru radio. Nisi mogao shvatiti da je to samo jedan slučaj, kad me iskorištavao i kad je radio što je radio, od mnogih drugih sličnih slučajeva toga ljeta. Otkako ga je nogirao prvi predsjednik za njega nije prestajala izborna promidžba ni kad je izbora bilo ni kad ih nije bilo nigdje na vidiku. On nije čovjek koji može sjediti u kući i 416
nešto raditi. On je čovjek koji se mora neprekidno kretati u nekakvu društvu i biti središnja osoba toga društva. Izmislio je nekakve »kave sa Žepom«, a na tim kavama, kao i na svim drugim susretima, na ulici, u krčmi, u prolazu, na plaži, kao u Viru, samo je obećavao i obećavao. Sve što netko traži! Sve će učinjene nepravde ispraviti, sve će ucviljene razveseliti, svačije će snove ispuniti, nitko neće ostati neuslišan, nitko neće biti zakinut, a oni koji su već zakinuti, dobit će pravičnu naknadu ili, ako je gubitak nenadoknadiv, pravičnu zadovoljštinu. I sad, kad se Žepe na plimi tih obećanja »na kavi kod Žepe« popeo na Nikolac, svi oni kojima je nešto obećavao sjećaju se što im je obećao, a on se ne sjeća ni obećanja ni onih kojima ih je davao. Svi oni kojima je nešto obećao, a takvih je mnoštvo, hoće da doñu do Žepe i dobiju ono što im je obećao, u ruke, odmah, jer su oni svoj dio obveze, da za njega glasaju, ispunili. Kad do njega nisu mogli doći ni osobno ni preko telefona, počeli su pisati pisma jednom, drugi put, stotinu puta, u kojima su opisivali svoj susret sa Žepom i obećanje koje im je dao. Tu poplavu pisama, taj vjetar obećanja i očekivanja, ja sam propuštala kroz ruke i većinu bacala u koš, a samo bih po neko Žepi pokazala. Meñu onima koji pišu pisma i bacaju ih niz vjetar nalazi se i Manda Čukanova. Ovdje ću prepisati samo jedno od dvadeset i tri koliko ih je Manda do sada napisala i poslala meni da ih uručim Žepi. Ja sam ih pet uručila a ostala bacila u koš, isto ono što je i s onih pet uručenih učinio Žepe. Sjećaš li se ti, Žepe, one večere u kući moga kuma Nike Brstila? Sigurno se ne sjećaš, pa ću te ja podsjetiti. Ića i pića do grlića! Ho-pacupa, svi smo skupa! Ti sjediš uvrh stola, a neki stoje s tobom došao kraj tebe. Ljudi ti kazuju što bi htjeli, što im treba, a ti slušaš strpljivo. I onda, ali ne svakom, biraš, kažeš onome što je s tobom došao da to što netko traži pribilježi. I ja se javljam za riječ.
Ml
Kažem ti da se zovem Manda Čukanova, selo Maljkovo, zadnja pošta Sinj. Imam sina u Splitu, cotav je na lijevu nogu, a na desno oko ne vidi. Takav je od roñenja. Nije učio u školi, a i kako će cotav i ćorav učiti. Prodaje novine po gradu i zaradi za život, ali nema stana. A trebao bi mu. Imam još četvero djece, svi se snašli, svi dobro, samo moj Mile nikako da se snañe. Kad bi ti njemu, Žepe, stan dao, svi bi Čukanovi bili za te, pedeset glava! Pedeset, zapamti! A što je to jedan stančić, ma kolika je ostava, samo da glavu ima kud skloniti. A ti onda onom do sebe: Piši, Manda Čukanova! A ja dodajem, selo Maljkovo, zadnja pošta Sinj. I onda, ide večer, troši se jelo i pilo. A ja opet onoga što bilježi pitam, jesi li zabilježio Mandu Čukanovu? A on meni kaže da je zabilježio, a ti, baš ti, kažeš da si zapamtio i dodaješ selo Maljkovo, zadnja pošta Sinj. Evo ti pišem dvadeset i treći put, a ti se ne javljaš. Stižu li ova moja pisma do tebe? Ili ih netko para da ne doñu u tvoje ruke? Ne mogu vjerovati ni da si me zaboravio ni da ne želiš ispuniti svoje obećanje. Jer, što je tebi kod onolikih stanova u Splitu jedan dati mome Mili? Pisala sam i pisat ću ti dok si god gore, sve dok ne vidim jesi li čovjek od riječi. Ako vidim da si obično laprdalo, pljunut ću niz vjetar kao da tebi pljujem u lice. - Daj, što me gnjaviš s tom Mandom! - rekao je Žepe čim je pročitao nekoliko redaka, zgužvao i bacio pismo u koš. Tko bi se nje i tolikih drugih sjećao! Što ja imam s podjelom stanova u Splitu! - Nije Manda sama! Ima mnogo njoj sličnih kojima si obe ćavao sve što su tražili. Mogao si i one noći u Maljkovu znati da nikada nećeš stanove dijeliti, iako bi to želio. Prevelika si obećanja davao. Ovakva pisma lete i padaju na Nikolac kao snježne pahulje na lapavici - kažem mu. 418
- Izborna obećanja koja se ne mogu ispuniti legalna su stvar. To se tako radi! Ako si lud, kao što je Mnda bila luda, i za obećani stan dadeš pedeset Čukanovih glasova, a stan ne dobiješ, tome si sam kriv. Morao si znati da izborna obećanja nakon izbora skupljaju čistači ulica i zajedno s izbornim plakatima bacaju u kante za smeće. Onda ih nose na deponij i tamo zatrpaju zemljom da ne bi smrdjeli do sljedećih izbora. To je Manda trebala znati! A i ti koja tim pismima pridaješ značenje koje ona nemaju. Ispod njegova uvjeravanja da je predizborna laž legalna institucija, da se nakon izbora sve te laži odnose na smetlište, pomiješano s njegovom relativizacijom istine, po kojoj je istina uvijek ono što on trenutno drži, makar lagao kao pas, ja sam, kao kroz prozirno staklo, vidjela pauna koji se boji puža i miša, ali se ne boji kad mu poplava pisama, u kojima se zahtijeva da ispuni dana obećanja, preplavljuju brlog i moče krila. I da te, dragi dundo, na kraju ove pisanije o strahovima ptica iz porodice fazana, upitam znaš li ti kako se te ptice šarenog perja odnose prema svojim ženkama? Sigurno ne znaš, kao što ni ja nisam znala prije nego sam pročitala prirodoslovca Naumanna: Na koke se pijevac obazire samo za vrijeme parenja, a na piliće se uopće ne obazire. I ne misli na to da bi se brinuo za svoje koke, već ih jednostavno smatra bićima koja treba samo da posluže zadovoljenju njegovih erotskih nagona.
Uz svog sam pauna doživjela nešto slično. Kad malo promislim o onome što je Naumann zapazio, čudim se samoj sebi, što to nisam znala i prije nego sam pročitala njegovo štivo 0 paunovima. A zašto bi paun s Nikolca držao ozbiljnim moje upozorenje da mu od neispunjenih obećanja prijeti najveća opasnost, i da legalizacija laži ne postoji, kad sam se ja sama, zbog svojih 1 njegovih interesa, u tu laž dala institucionalizirati. Pristavši sama na laž, nemam ga pravo koriti što laže i mogu samo ug lazbiti i pjevati pjesmu koja mi je danas došla u ruke. 419
čelo te institucije, s ciljem da je on sam opravda i obrani. Apsurdno, ali nikako i neviñeno. Štoviše, viñeno je u više navrata nego što se moglo vidjeti da izabranik instituciji svojom osobnošću daje veću vrijednost nego što je ona doista ima. Nikakvu Žepe poštedu od kritičara ne zaslužuje za ono što je činio i kako se ponašao. Dapače, kritika mora postati oblik tutorstva nad njim i brana štetnim posljedicama koje dolaze od njegovih viceva i razbarušenosti. Ali kod svake kritike treba paziti da gnijezdo na Nikolcu ostane neoštećeno, kako bi moglo dočekati novog pomazanika. Molim i tražim - i znam da će moj dundo tako postupiti! A kad mu kažem ovo što ću mu na kraju reći, poslušat će me s više volje nego što bi me poslušao prije toga.
Tužno je lice lažljivice, Kad shvati Da moć moći nema, Da slava mučnu žrtvu traži, Da pogubne su bile laži, Da istina mu pogreb sprema.
Dragi dundo, ovo dugo pismo, u nekoliko nastavaka, privodim kraju i podsjećam te na tvoje riječi što si mi ih upućivao kad bi nam se pogledi sukobili, a putovi razišli. Kad bi taj sukob i taj razlaz postali očiti i meni i tebi, ti bi znao reći, koliko god se razilazili i u mišljenju i u življenju, da se nikada ne smijemo razići, a i ne možemo, jer nas veže ono što se naziva krvlju, korijenjem i zajedništvom u ishodu i u zalasku. Ja bih se s tim složila i još te više zavoljela, jer me nisi stavljao pred dvojbu, ili da s tobom usuglasim nazore i uskladim korake, ili da pokidam naše zajedništvo u krvi i korijenu.
Znala sam preko drugih da se Žepe u posljednjih mjesec dana podvrgnuo detaljnim liječničkim pregledima. Znalo je to sve osoblje na Nikolcu, jer se odlasci u bolnice, u zemlji i inozemstvu, nisu dali sakriti. Liječnički je konzilij dao priopćenje, prvo, da je potpuno zdrav, i da se pregledima podvrgnuo kako bi dobio svjedodžbu o potpunom zdravlju, i drugo, utvrñeno je da ima malo povišen šećer u krvi pa će to trebati smanjiti dijetalnom prehranom. Manje slatkog i mrsnog. Kad je postalo vidljivo da gubi težinu, da mu se mreška koža ispod podbratka, da su mu oči suzne a podočnjaci kesičavi, on je sam novinarima kazao da je dijetom svoju prekomjernu težinu, stečenu u vrijeme i nakon izbora, kad se mnogo jelo i nazdravljalo, sveo na svoju staru težinu, koju je imao dvadeset godina. Od osamdeset šest na sedamdeset šest! - Skinuo sam deset pobjedničkih kila - kazao je novinarima. Kolumnistica »Kugle zemaljske« Suzi Zobnica to je skidanje kilaže popratila ljutom opaskom: Žepe je od predizbornog
Da znaš, voljeni moj dundo, koliko bi usrećio svoju Blanku kad bi to i ovoga puta kazao! Kad bi kazao da ne odbacuješ ni mene ni Žepu Bevandu, koliko god zamjeraka imao o njemu i meni koja ga slijedim. Da kažeš pa da ja i moj dundo Sebastijan ostanemo ono što smo oduvijek bili! Molit ću te, i zahtijevat ću od tebe, ali me nemoj pitati shvaćam li težinu onoga što molim i zahtijevam. Ne udaraj svojim perom anatemu na Žepu! S jedne strane, on toga prokletstva nije dostojan. On će živjeti i poživjeri kao paun, i otići će kao što selice odlaze. S druge strane, anatemom bi mogao ugroziti mjesto na kojem se nalazi, mogao bi razoriti gnijezdo na Nikolcu, koje, kad Žepe odleti, čeka novog orla, novog gospodara visina, a ne pauna šarenog repa. Znam da je ovo apsurdna situacija. Instituciju, toliko potrebnu zajednici, braniš od onoga koga je narod izabrao na
i
421 ..,.,
vremena do danas u očima naroda izgubio mnogo veću težinu nego je pokazuje vaga.
To što je Žepe u očima naroda i dalje gubio težinu, nikoga nije čudilo, jer se očekivalo da će taj pad ići do nule. Ali je sve čudilo što on iz večeri u večer, a nije bilo večeri kad ga ne bi vidjeli na televiziji, smanjuje i tjelesnu težinu. Što je sad to? Od mene se više krilo nego meni izravno govorilo. I kad su mi rekli, kroza zube i preko volje, da Žepe boluje od iste bolesti od koje je preminuo i njegov prethodnik, ja sam, kao i svi ostali kad bi to prvi put čuli, rekla da je to nemoguće. Govorilo se o tom, nitko govorkanje nije ni nijekao ni potvrñivao, i k meni je došla Tonka Vezmar. - Ti bi to morala znati - rekla je. - Čula sam, ali ne znam. - Ne znaš da boluje od iste bolesti i na istom mjestu kao i onaj? - čudila se. - Sto? I na istom mjestu! - i ja sam se čudila. - Ti ga viñaš! Kako se ponaša? - pitala je Tonka, a ja sam šutjela. - Kažu da je, ono, rebambio! Malo ga iz žlijeba omaknulo. Kažu da je njegova otupjela savjest, ono, da sve prelomi preko koljena i baci na smetlište, napukla i da je kroz pukoti ne provirila neka vrsta mahnitosti. Kažu, a je li istina, ti bi mo gla znati. Ajde, doznaj! Bila sam najavljena i, kad sam došla na vrata njegova ureda, a tajnice ga preko telefona pitale mogu li ući, on mi je dopustio da uñem. Ali, kad sam ušla i stala mu iza leña, on se prema meni nije okrenuo. Nastavio je gledati ono što je kroz zidno staklo gledao i prije mog dolaska. Pozdravila sam ga, a kad mi nije odzdravio, nije mi preostalo ništa drugo nego da gledam njegova leña, ili da kroz staklo gledam ono što i on gleda u dvorištu. I da čekam dok se ne okrene i ne počne sa mnom razgovarati. Na pločniku, ispred kipa od bijelog kamena koji prikazuje majku dok brižno spleće kosicu svoje kćerke, nalazili su se pa42?
un i paunica u, kako sam na prvi pogled zapazila, ljubavnoj predigri. Istovremeno kad i njih dvoje, zapazila sam da ni Zepe ne miruje. On se lagano ziblje tijelom ne pomičući stopala s mjesta. Samo se zanesenom Žepi moglo činiti da je njegovo zibanje usklañeno s kretnjama što ih čini paun ispred kipa »Pleti me, pleti, majčice«. Samo njemu, zanesenu! Procjenjujući nepogrešivim nagonom da je paunica pripravna za parenje, paun je raširio svoj šareni kotač i zadak okrenuo paunici, što nije smatrao nimalo nepristojnim. Želi li paunica svog udvarača pogledati sprijeda, otkuda ga je najljepše pogledati, jer se samo sprijeda može vidjeti njegova glava kako proviruje iz krilnog perja spuštena prema zemlji, mora kvocanjem popratiti paunovo guranje zatka pred njen kljun, a potom ga, sveudilj kvocajući, zaobići i stati ispred njega. Oči u oči, kljun na kljun! To je gledanje trajalo kratko, dodirivanje vrhovima kljunova još kraće. Paun zakvoca grlenim glasom, vrhovima krila zastruga po pločama, zatopta nogama i ponovo paunici okrenu svoj rumeni zadak. S tim rumenim i ispupčenim zatkom u sredini, s lepezom malih pera ispod lepeze od velikih pera sa šarenim očima u svakom peru, paunov je rep, gledan straga, otkud ga paunica gleda, nalikovao na rozetu s nadvratka raskošno grañenih portala. Ta se igra pauna i paunice ponavljala. Samo dok sam je ja gledala, ponovila se tri puta. Koliko mi je poznato, igra može trajati i po nekoliko sati. Sve dok se paunica ne nasiti gledanja paunova šarenila sprijeda i straga, i dok joj ne bude dosta mirisa iz njegova zatka. Tada će se šćućuriti nekoliko koraka ispred pauna i kvocanjem ga pozvati da je oplodi. Hoćemo li nas dvoje do tada ovu igru gledati? Reći mu da to ne gleda, bilo je rizično. Možda je to gledanje provala one mahnitosti o kojoj se priča? Mahnitosti koja izbija kroz pukotine savjesti? Da stojim iza njegovih leña i gledam njegovo zibanje i ljubavnu predigru pauna i paunice,
dok Žepi ne prestanu biti zanimljivi, činilo mi se besmislenim. I ja sam se počela tiho povlačiti natraške, u namjeri da još tiše otvorim vrata i ostavim ga samog. - Ne odlazi - rekao mi je, a ja se još ni dva koraka nat raške nisam pomaknula. Prišao mi je, i preplašio me svojim izgledom. Ne znam što je bilo strašno u tom izgledu. Ali sam strah osjetila, pod dojmom onoga što mi je Tonka rekla, da se čovjek raspukao kad je doznao od koje će bolesti umrijeti, ili pod dojmom što ga je na mene ostavila mogućnost da čovjek koji može sebe zamišljati u ulozi zaljubljena pauna ne može biti pri zdravoj pameti. Još je strasnije bilo kad mi je prišao i, onako začuñeno i ustravljeno, iz ruku istrgnuo kožnu torbicu u kojoj su bila spremljena pisma što sam mu ih toga dana htjela pokazati. S torbicom u ruci došao je do sjedala za svojim radnim stolom, ali na stolicu nije sjeo. Naglo je otvorio patentni zatvarač na torbici i jednu polovicu okrenuo nalijevo, kao što se otvara naslovna stranica na knjizi. Neko je vrijeme čitao prvo pismo. Znala sam koje je to pismo, i što u njemu piše. Kad je pismo pročitao, uzeo je bijeli šal s ruba stola, ne mogu pojmiti otkud se taj šal tu našao! Počeo ga je vezivati oko vrata, onako kao što bijele šalove ispod ovratnika toga vežu suci Tubingenskog suda. Vežu oko vrata i puštaju da im niz prsa jedan kraj visi do skuta toge. Da vezivanje šala nije još jedna provala mahnitosti, slična maloprijašnjem oponašanju pauna? I da on ovo Što namjerava preda mnom odigrati ne igra i kad je sam u sobi? Nije li me na promatranje ljubavne predigre pauna i paunice namjerno pozvao i nije li me namjerno pozvao da mi ovo pokaže? - Sudac Ez-Zumer! - viknuo je, a meni šaptom rekao: Snima se! Ime je potrebno reći da se s tonskog zapisa čuje tko govori. - Gospodine Bevanda, ni nakraj mi pameti nije da vas kritiziram - nastavio je Žepe oponašajući suca Ez-Zumera i držanjem i
glasom, izgovarati - što ću nakon ovog igrokaza ustanoviti dijelove zapisnika sa svog svjedočenja u Tiibingenu, koje je izgovorio sudac Ez-Zumer, a Žepe naučio napamet. - Nešto ću vas pitati, jer mi je vaše svjedočenje vrlo teško shvatiti. Ja želim znati kolika je vjerodostojnost vašeg svjedočenja. Jer, oprostite, rijedak je slučaj da netko svjedoči protiv sebe sama, a vi baš to činite. Svjedočite protiv postupaka vlasti u kojoj ste bili drugi čovjek po rangu. Zato mi recite što ste vi konkretno učinili da se Bosna ne dijeli, i što ste učinili da ne izbije sukob izmeñu Hrvata i Bošnjaka? Tu je prestao oponašati glas i držanje suca Ez-Zumera. Ponašao se kao što se sam ponašao, i progovorio kako sam govori. - Prekini tonsko snimanje! Da ja mimo tonskog zapisa od govorim sucu Ez-Zumeru. Ako ne prekineš snimanje, ovo će se jednog dana sve objaviti... Jebi se ti, suce Ez-Zumeru! Ako ne razumiješ ti mene, ne razumijem ni ja zašto me ti ne bi mo gao razumjeti. Pa, što se tu ima razumjeti? Treba htjeti i sve ćeš odmah razumjeti. Zatim je ponovo zauzeo pozu gorda suca i počeo govoriti tonom čovjeka koji sebe drži nedodirljivim. Ali ni ovog puta nije zaboravio na tonski zapis i identitet onoga koga će oponašati. - Predsjednik Tubingenskog suda Gabriel Garadi - rekao je glasom Garadija, a meni je šapnuo: -1 ovo je radi zapisnika! - Više nema nikakvih pitanja, zato zaključujem ovo svjedočenje glumio je Žepe gordog predsjednika suda. - Zahvaljujem gos podinu Bevandi. Vaše je svjedočenje važno, povijesno. Mi istražuje mo zapovjednu odgovornost u onome što se tamo zbivalo, i do sada nam tu odgovornost nije nitko bolje od vas prikazao. Vi ste to mogli učiniti jer ste bili na visokoj dužnosti i jer ste se odlučili pokajati i svjedočiti kako ste svjedočili. Mi se iskreno nadamo da se ovo svjedo čenje neće okrenuti protiv vas i nauditi vašoj političkoj karijeri u bu dućnosti, jer smo poduzeli najveće mjere vaše zaštite. Dali smo vam status zaštićenog svjedoka. Objavili smo da niste bili svjedok op425
tužbe protiv generala Blage Duliba, nego svjedok optužbe protiv Radojice Doždora, vukovarskog gradonačelnika u vrijeme srpske okupacije. Isto tako se nadamo da ni vi svoje svjedočenje nećete koristiti u političkim nadmetanjima i tako izmanipulirati ovaj sud. Obje strane moraju učiniti sve najbolje što mogu. Sud vam je dao najbolju moguću zaštitu. Vi takoñer morate zaštiti ovaj sud.
Prestao je oponašati suca Gabriela Garadija. Skinuo je sa sebe bijeli šal. Nije više bio Žepe Bevanda koji glumi tubingenske suce, bio je Žepe Bevanda, čovjek s napuklom savješću, i, bojim se, s napuklom pameću. - Majčinu su oni zaštitili! - siktao je. - Mene nisu! Sve što sam rekao iscurilo je, sve se razlilo. I što sam ja sada, evo što sam! Ovaj mi je napisao pjesmu koju bih trebao recitirati! Znala sam tu pjesmu naizust. Donijela sam je u torbici da je vidi. Prva je i Žepe ju je vidio čim je otvorio torbicu. Nosi naslov »Žepina pjesma« i, kako se čini, trebala bi biti pjesma koju je on spjevao i pjesma koju će on popijevati. Ubit ću pticu rugalicu, Ubit ću onu koja kaže: »Ne slušaj tužnog izdajicu, čim zine laže«. - Zašto me od ovoga tiibingenski suci nisu zaštitili? - re kao je, poklopio oči s oba dlana i spustio glavu na list na ko jem je pjesma bila napisana. - Od toga te nitko nije mogao zaštititi. Tiibingenski suci najmanje - rekla sam a da ni sama nisam znala što sam rekla. Moj dundo, dragi moj dundo, voljela te je, voli te i voljet će te tvoja Blanka
426
Sutradan sam s Veronikom, vozeći sam, ne čitajući novine i ne slušajući govorne emisije radija, zadržavajući se samo na postajama koje su emitirale glazbu, bilo koju i bilo kakvu, pošao u Zagreb zaobilaznim putem, preko Kistanja i Knina, jer sam htio odnijeti cvijeće na očev grob koji se nalazi pred vratima naše zapaljene, i još uvijek neobnovljene, crkve Svetog Martina u Mratovu. Na Dan mrtvih mu na grob neću moći doći. Naručit ću misu za mir njegovoj, didovoj i bakinoj duši, i to će biti sve, osim njihove stalne prisutnosti u mom životu, što za njih jednom u godini mogu učiniti. U Kistanjama, kad smo se zaustavili na tržnici kupiti voće, rekoše nam, ako želimo popiti dobru kavu u lijepom kafiću, to možemo dobiti produžimo li putem na sjever, još, otprilike, trista metara, i potražimo li cimer s lijeve strane ulice na kojem piše »Erato«. Ti novi stanovnici Kistanja, čini se, znaju trgovati i, trgujući, ispomagati jedni druge. Kod jednog kupiš jabuke, a on te šalje da kavu popiješ kod drugoga, po svoj prilici svog roñaka. Kad smo odlučili poslušati savjet, nismo očekivali ništa posebno. Vidjeli smo kako mogu biti preureñeni ti dućani i te pivnice u zidinama siromašnog i porušenog grada. Sve teška improvizacija bez ljepote! Sve krpež i krpanje, sve krpa na zakrpi! Ni kad smo došli pred taj kafić, parkirali kola, pogledali cimer, ulazna vrata i kućno pročelje, naša se očekivanja nisu mogla povećati. Čak ni ime kafića, dano po imenu grčke muze ljubavne poezije, očekivanja nije povećalo, jer mi je poznato da se najveći broj tih rupa, koje mirišu po kavi, imenuje bez veze bilo s čime, kojekakvim zvonkim imenima. Veroniku su cimer od hrastove daske, od okrajka hrastova trupca, ulazna vrata i kućno pročelje toliko obeshrabrili da je odlučila sjesti za stol ispred kafića i ostati na suncu, a meni je rekla neka uñem, naručim kave, donesem ih i sjednem do nje.
.m
Poslušao sam je i zadržao se u kafiću samo na trenutak. Onda sam, na veliko čuñenje konobara što na njegove ponude ostajem nijem, bez riječi izišao. - Uñi, molim te! Nećeš se pokajati - rekao sam Veroniki. - Ma, što je? - čudila se i nerado pristala ući. A kad je prešla prag, da se unutra zadrži i sjedne za jedan od stolova, nije ju trebalo nagovarati. Nju, koja nije voljela ni izgled ni mi rise svratišta uz ceste kojima smo putovali! - Gledaj! - rekao sam. - Ovakav kafić ni u Zagrebu ne možeš naći. - Pa, stvarno! - rekla je ona, zadivljena. Kafić je imao pod na dva nivoa. Niski, u razini praga ulaznih vrata, i povišeni, koji je od niskoga bio odijeljen ogradom od drvenih stupova, a zauzimao je prostor uza zid desno i uza zid nasuprot ulaznim vratima. Ali, naše iznenañenje nije bilo ni zbog dva nivoa poda, ni zbog izrezbarene ograde koja ih je dijelila, ni zbog lijepog namještaja od hrastova drva. Naše su iznenañenje izazvale ploče od brijestovih okrajaka povješane po svim zidovima. Brijestovi su okrajci bili ispisani urezivanjem slova u njihovu glatku površinu. Bilo je tu pjesama, mudrih izreka i tekstova koje je teško ubrojiti u bilo koju književnu vrstu. S čitanjem smo počeli od jednog kraja, od ploče na zidu uz dio nižeg poda i, dok nam je konobar pripremao kavu i nosio je na odabrani stol, obišli sve zidove i pročitali sve što se imalo pročitati. - Nešto ti smeta? - upitala me Veronika kad smo sjeli za naš stol, a ja uz kavu ostao tužan i bez riječi. - Ništa! Sve je u redu - rekao sam i nastavio šutjeti. Od svega što sam pročitao na brijestovim daskama najviše su me se u tom trenutku dojmili završni stihovi »Balada Petrice Kerempuha«, koje sam, kao i veći dio ostalih tekstova, dobro poznavao, i molitva, koju je vlasnik kafića, ako je on tekstove birao, pripisao Indijancima iz plemena Sioux, a ja sam je do sada poznavao kao mudru izreku njemačkog filo428
zofa iz osamnaestog stoljeća Friedricha Etingera. Dojmili i ostali u meni kao jeka koja traje i ne prestaje. Štoviše, kad te tekstove u prisjećanju spojim s onim o čemu sam jučer razmišljao, glas im postaje sve jači i jači: V kmici, v pivnici, brez ikakšne luči Čul se je veter kak v praznini huči, Z kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči, Zalajal sem kak samec, kervavi pes vmiruči.
Jednako kao i Petrica Kerempuh, kad je izgovorio posljednju, najdužu i najbolju svoju baladu »Planetarijom«, čiji je sadržaj umnogome sličan sadržaju mog jučerašnjeg dana, kad sjednem i doživljeno ispišem, i ja bih u ovoj pivnici, koja se danas zove kafić, mogao zavući nokte u svoju utrobu, u svoj mozak i u svoju žuč, i zalajati kao pas koji umire od rana što su ga njegovi nokti učinili na njegovu tijelu. Imao bih zašto, ali to učiniti neću! Nema ugoñaja za takvu tragediju, krčme u kojoj nema svjetla i vjetra koji huči prazninom svijeta. Neću ni zavijati ni umirati i zato što tragičnu kraju, kriku i velikim gestama pred kojima gledalište pada ničice pretpostavljam molitvu i pribranost. U svim oblicima, pa i u obliku koju pribranost i molitva imaju u nasljeñu plemena Sioux, ako je to njihovo. U molitvi koju mogu moliti svi ljudi, bez obzira na pleme i rasu, vjeru i uvjerenja, i bez obzira da li je mole pripadnici neuka plemena ili učeni filozof. Bože, daj mi smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti. Daj mi hrabrost da izmijenim stvari koje mogu promijeniti. I daj mi mudrost, Bože moj, Da razlikujem jedno od drugoga.
Ne zavijam, ne lajem, ne rogoborim, ali se, možda, sve to, i još mnogo toga sličnoga, nalazi u mojoj molitvi ženi ispod vela koja pogled drži oboren prema zemlji i oči su joj zastrle trepavice. Ženi ispod čije sam slike začet, pod čijom sam sli-
kom odrastao, pred čijom sam slikom napisao sve što sam napisao, radio sve što sam radio, i mislio sve što sam mislio. Kad ćeš me, pratiljo mog života, oslobodit ovih mora, da moram razlikovati ono što treba trpjeti od onog što bi valjalo promijeniti, i kad ćeš me osloboditi putovanja bez sna na kojima moram misliti kamo koji put vodi.
Bilješka o piscu
Zadar, Zagreb, Primošten, od rujna 2000. do svibnja 2001.
430
Ivan Aralica roñen je 10. rujna 1930. u Promini izmeñu Knina i Drniša (u znaku djevice). Školovao se u rodnom mjestu, Zagrebu, Kninu i Zadru. Bio je seoski učitelj (Dalmatinska zagora) i profesor književnosti na zadarskoj gimnaziji. Do 1991. živio je u Zadru, u obiteljskoj kući s vrtom u kojem je osobito uspješno uzgajao kivi, s tim što je ljeta provodio na privremenom radu u Zagrebu, dovršavajući romane i pripovijesti. Od 1991. živi u Zagrebu, s tim što ljeta provodi u Zadru, pokušavajući, zajedno sa suprugom, gospoñom Ružicom, umirovljenom učiteljicom, u vrtu spasiti ono što tijekom godine nije uvenulo. Politika ga ne zaokuplja samo u književnosti, nego i u životu. Bio je sudionik »hrvatskog proljeća«, a kad je »proljeće« propalo, potisnut je na društvenu marginu. Svako zlo za neko dobro, pa je tako politička marginalizacija Aralici donijela više vremena za pisanje. Tih godina nastao je i njegov najbolji roman, Psi u trgovištu (1979), u kojem je stvoren i lik vladara koji se na vlasti održava tako što skida svaku glavu koja se previše uzdigne. Čuvari jugoslavenskog poretka bili su dovoljno 431
pametni da u Araličinu sultanu ne prepoznaju jugoslavenskog maršala i pisca su ostavili na miru. Čekali su bolju priliku i dočekali je sredinom osamdesetih kada je Aralica, kao pisac s političke margine, dobio prestižnu »Vjesnikovu« Goranovu nagradu za roman Duše robova (1984). Iako je u romanu riječ o ljudima različitih vjera i narodnosti, koji pomažu jedni drugima kako bi preživjeli u teškim vremenima, savez boraca nije mogao podnijeti da se nagrañuju pisci koji su proglašeni nacionalistima, i to hrvatskima, što je u bivšoj državi bio najteži politički grijeh. Kada je Aralica javno priznao da jest nacionalist, ali da u tome ne vidi nikakvo zlo, borački su forumi navalili s još većom žestinom. Piscu nije bilo lako, ali zahvaljujući i svom »proljećarskom« treningu, izdržao je napade, zadržao stvaralački mir i nastavio pisati i objavljivati romane. Što ga je politika više razapinjala, književne su ga muze više mazile, pa su sedamdesete i osamdesete godine Araličino zlatno doba. U tom je razdoblju napisao i objavio svoja najpoznatija i najbolja djela, a do najširih čitateljskih krugova dopro je i zahvaljujući sretnom susretu s urednikom Biblioteke Hit, prevoditeljem Zlatkom Crnkovićem. Crnković je Aralici pomogao da se probije do čitatelja, a Aralica je bitno pridonio ugledu i uspjehu glasovitog Crnkovićeva niza književnih uspješnica. Aralica je u književnost ušao na mala vrata, sredinom pedesetih godina, objavljujući kao učitelj u prosvjetnim listovima. Velika su vrata, pod generacijskim geslom »Neka bude živost«, zakrčili njegovi vršnjaci »krugovaši«: Pavletić, Šoljan, Mihalić, Slaviček, Slamnig i drugi. Aralica je bio daleko od »krugovaša«, ne samo zemljopisno, nego i u poimanju književnosti. Dok su oni uglavnom bili okrenuti zapadnom književnom modemitetu, on se, prateći što se zbiva u svijetu, najviše oslanjao na hrvatsku baštinu: na usmenu književnu riječ, stare kronike, Dinka Šimunovića i Ivu Andrića. S »krugovašima« se Aralica zapravo sreo tek pod krovom Hrvatske akademije 432
znanosti i umjetnosti, u Razredu za književnost, gdje su i on i oni, kad su posijedjeli, dobili ravnopravna mjesta. Do 2001. Aralica je bio saborski zastupnik i potpredsjednik saborskog Županijskog doma. Prvu knjigu, zbirku pripovijedaka Svemu ima vrijeme, objavio je 1969. a od tada do danas još dvadesetak knjiga priča i romana. Proslavio se Psima u trgovištu, a status modernog klasika stekao je ponajprije svojom prognaničkom tetralogijom o sudbini obitelji Grabovac koja se iz Rame seli u Hrvatsku. Čine je povijesni romani Put bez sna (1982), Duše robova (1984), Asmodejev šal (1989) i Graditelj svratišta (1986). Ciklusu povijesnih romana meñu ostalima pripada i Knjiga gorkog prijekora (1994) a na neki način i političko-erotski Svetišni blud (2000). Aralica je napisao i nekoliko romana radnja kojih se dogaña u suvremenosti, a najviše pozornosti izazvao je romanom Okvir za mržnju (1987), prema kojem je Krsto Papić snimio film Život sa stricem. Velik odjek izazvala je i pojava romana Četverored (1997), prvi hrvatski roman u kojem je riječ o Bleiburgu i »križnom putu«, prema kojem je Jakov Sedlar snimio istoimeni film. Početkom devedesetih, zbirkom političkih ogleda Zadah ocvalog imperija (1991), najavio je niz svojih aktualnih poli tičkih spisa koji će mu u javnom životu donijeti mnogo nepri lika, a u privatnom izazvati prekide nekih starih prijateljsta va. Osim Zadaha tom nizu pripadaju Sokak triju ruža (1992), Spletanje i raspletanje čvorova (1993), Što sam rekao o Bosni (1995)
i I tu je kraj (1999), kojom je stavio točku na svoju političku esejistiku. »Prokleta politika«, rekao je Aralica prilikom pred stavljanja knjige Pisac i njegov urednik (1998), koju je napisao zajedno sa Z. Crnkovićem, a iz koje se izvrsno vidi što je Ara lici zagorčavalo život, dakako, to je politika, ali i kako mu je literatura sve obilato nadoknañivala. ^-=.
r
q TS
X 3
Dragutin Pavlicević P O V 1 J E S
H RVA T S
'#&-
Knjižnica Zelina Ml '"■■HN[IILH[|!i[|||||j[
5400C5363
-v* (f i
bf.
te
_ M1R1
1 10735
_*..,<;*-,.
