Kako Se Ubiti

YUBRAĆA.NET Priroda i društvo

Nisam od onih koji plaču za svaki kurac, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kišna godina. Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedeset i drugoj godini života. Patolozi su stavili u izvješće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svojega života. Nema ništa ljepše od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt jer to bi, ako ništa drugo, trebala biti utjeha za sveukupnu ožalošćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije, eto, patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljega ludila. Jednostavno je umro prirodno. Još ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za života. A to nije mala stvar. Vijest o smrti strica poznanika mojeg prijatelja primio sam pod čudnim okolnostima. Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak, što je prema starinskim vjerovanjima siguran znak da će ti odapeti netko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me cijeli dan držalo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao žive mrtvace.

Ako usniš da sam umrla, znači da si mi produžio život za još nekoliko godina, govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u trideset i sedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na našim cestama. Preživjeli svjedoci tvrde da je uspjela šarmirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske, odjednom je na sebi imala šezdesetak putnika tramvaja, mahom šljakera iz obližnje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti što je nisam sanjao mrtvu - možda bi je to spasilo od tramvaja. Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već baš na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vršcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Brucea Leeja i tri puta hračnuo na pod, od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići pišati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati.

Pod tri, baš kada sam novinama brisao zahodsku dasku koju sam maločas popišao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, kurac je moj on električar, nema ni osnovnu školu, ali se čovjek razumije u fiziku – pa tako i u struju. Kako mi je hitno bio potreban štednjak jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni štednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje. – Zar je petak trinaesti, prestravljeno me je pitao. – Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja. – Onda se nemamo čega bojati, zaključio je u svojoj naivnosti. Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko ježeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronašao ukopčanog u šteker. Tresao se u ritmu sambe i samo Bog zna, da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećega i četvrtog pršljena Mikine kralježnice bilo je dovoljno da odložim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će još dugo nositi irokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog štednjaka. Kako sam dosad naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mojemu životu, tj. smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam, barem ne u potpunosti. Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju. Istina je i to da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama; čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo. Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi

i neoprezniji. Između dva zla, totalnoga duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, odabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskoga kredenca. Isprva me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako: – Bok, kaže on. – Bok, kažem ja. A onda dramatska pauza od oko dvije-tri sekunde. Ne znam čemu te pauze, ali činjenica je da su one ukorijenjene u svijest poštanskih pretplatnika. Pretpostavka je mnogih da je to vrijeme rezervirano za tajne službe, kako bi blagovremeno stisnuli tape. Kako god bilo, meni je ta pauza dobro došla da izvadim zaostalu špenadlu iz uha. – Čuj, imam ti nešto važno za reći. E tu sam znao da sam najebao. Bolje da me je strefila očeva kletva - da Bog da se oženio crnkinjom - nego što sam podignuo prokletu slušalicu. Ali nisam mogao ubaciti u rikverc pa sam vozio dalje. Postoji još jedna vrlo bitna stvar u ovoj priči: neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za priopćavanje loših vijesti. Sjećam se događaja iz vojske. Bilo je to tako davno da je pravo čudo što nisam zaboravio. Jednom je vojaku umro otac od zapetljaja crijeva pa je tom prilikom stigao i telegram ovog sadržaja: – Umro ti je stari STOP, neki mu je kurac bio STOP u crijevima, dođi odmah kući STOP, tvoj komšija Jovo STOP. Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika jer je vojak o kojemu pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenome vojaku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojaci uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima. S obzirom na to da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći: – Druže, od danas si siroče – trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta, hrvatskog jezika i književnosti, imala najmanje trojku. No kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz tog predmeta, istina, imao samo dvojku, ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima. Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo izabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima WC-a. Kada je izišao, u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovoga svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60-milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo.

– Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu? započeo je Mu radif i tako zbunio sve nas. – Tatu, odgovorio je i sam zbunjen Adam. – A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš? Uzbudio se Muradif. – Ma jebeš to. – Znači tako, najviše voliš tatu, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije. – Da…, za koji me kurac ispituješ koga volim? Da nisi peder? – A imaš li još nekoga koga tako puno voliš? – Nemam, imam samo tatu. – Znači, imaš samo tatu? – Da. – E, 'ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri!

Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo strijeljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipičan primjerak takve nesposobnosti, bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj, čijemu je poznaniku umro stric, drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto:

– U srijedu je sahrana strica onoga mojeg poznanika. Jel' dođeš? – Ne volim sprovode. – Trebao bi se pojaviti. – Zašto? Od čega je umro? – Prirodnom smrću. – Jebeš ga, to više nije popularno. – Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti. – Za koji kurac? Pa jedva sam ga poznavao. – Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća sljedećih šest godina njegove rate kredita, jebote! Pa valjda je zaslužio da mu se isplačemo nad grobom? I te kako je zaslužio, pomislio sam i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mojeg prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan. Kako se ubiti Nakladnik moje prve knjige, Saša Bilić, depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od kojekakvih ovisnosti. Uglavnom o lakšim drogama i teškom alkoholu. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o raznim, svemogućim načinima samoubojstva. Tih dana, naime, Ministarstvo kulture i propuha RH, zabranilo mu je pristup zgradi na udaljenost od 200 metara. U suprotnom, dakle ako prekrši uvjetnu kaznu, mogao bi biti imenovan pomoćnikom ministra ili odrobijati četiri godine u Lepoglavi. Saša je bio u velikoj depresiji jer se zgrada Ministarstva kulture i propuha nalazila 185 metara od njegova omiljenoga kafića "Dragec". Tu su mu davali piće na kredit, i to po vrlo povoljnim uvjetima. Trebao je imati svega dvadeset posto učešća i dobio bi poček na godinu dana uz fiksnu kamatnu stopu od samo 6 posto na 14 mjeseci. Gdje ćeš u Zagrebu naći bolje uvjete? – Jebeš vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak, postoji neka - makar i mala - vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš… Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš završiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda se zapizdiš u kantu sa smećem, a možda se i raspeš po cijelome gradu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu mlohavi kurčić na jednoj od onih odvratnih ljuljački za male mamlaze pa ga daju nekom olinjalome, šugavom psu za doručak!? – A vješanje? To je cool, pomagao sam mu da što prije pronađe praktično rješenje – I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni usere u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda - puk! Govno. Usereš se do grla. Iz tebe iziđe i majčino mlijeko kroz govnovod. A ljudi se prije vješanja okupaju; nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to kurac kad plivaju u vlastitim govnima?! – Jebiga, ne misle valja na to? tužno sam rekao jer mi je sjebao koncepciju s vješanjem. – Ne misle, nego što. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način, rekao je superiorno kao Superman.

– Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se! želio sam ispasti bistar poput rijeke Save. – Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Zar ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz patologije izrežu. Izvade ti crijeva, mozak i sve to važu, mjere. Kao da će s tim tvojim kobasicama u mesnicu na Dolac. A onda, kada te trebaju zakrpati, vrate ti natrag samo dio toga. A ništa sumnjivo ne pronađu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa. – Pa dobro, kak' se onda ubiješ?! bio sam na rubu strpljenja. Na takvom rubu očaja, da se gotovo nisam i sâm ubio. – Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekoga drugog sranja; uglavnom da su za spavanje ili za živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvijestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV ili ubaciš neku pornjavu na svojemu DVDju i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikada ne probudiš. Znači tablete. Tako ću se roknuti kada za to dođe vrijeme, razmišljao sam. 2. Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne zato što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskome životu, već zato što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila drugo po redu dijete, malog Žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našemu prvom susjedu, poštaru Mići. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene, a gdje nećeš dijete, iako mu je otac bio veća propalica od mene. Na svojeg izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa Klemonju, pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakom građanskome društvu. Osim toga, Adolf je daleko poznat homoseksualac, a poznato je i to da sam s pederima blizak jedino na nekoliko metara udaljenosti, i to s leđima okrenutima prema zidu. Da me ne bi netko krivo razumio, nisam ja ljubomoran što se oni jebu u šupak (i sâm sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej), već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge nego pozdraviti se i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi. – Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten? – Ne. Tako mi je žao…, odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao. – Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz…, pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: … iz vrha, znaš? Klimnem glavom s odobravanjem, što bi kao trebalo značiti da mu se beskrajno divim. – Bila je i televizija, znaš, oni iz Kulturnog programa. – 'Ajde?, namjestio sam izraz lica kao Carla del Ponte u Zagrebu. – Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca... – Valjda te netko gura...? nedvosmisleno sam pitao. Nije shvatio ili se pravio:

– Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi… Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine. Vjerojatno bih ga u tom trenutku udario u jaja i pobjegao (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo: – Srećom, više nemamo onog izdavača Sašu Bilića. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni žlicu držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao… – Kako to misliš? Što mu je? prekinuo sam ga, blijed od znatiželje. – Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Saša ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo, znaš. Onda mu je pozlilo, valjda mu se rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamućen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata, znaš. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću, znaš. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja. Tako da sada nema ni kurac ni ruke. Netko će mu morati brisati šupak do kraja života, znaš. – Znam, rekao sam blijedo i pomislio na jadnog Sašu. Jebeš, dakle, tablete, zaključio sam na kraju i bez pozdrava, bogobojažljivo, držeći se za jaja, produžio svojim putem.

Dvadeset muških zapovjedi svim ženama

1. Ženske sise postoje da bi se u njih buljilo! Nemojte to, pobogu, pokušati promijeniti! Toga su svjesne i druge žene pa nose kratke majice, dekolteiće i dekoltejčine, često su bez grudnjaka, lamataju sisama kao Carla del Ponte vratnom kralježnicom kada dođe u posjet nekoj zemlji na brdovitom Balkanu. Da kojim slučajem Bog nije želio ženama dati sise, vjerojatno ih ne bi ni imale. A mi, muškarci, gledali bismo ženama u oči. Recimo. Samo, recimo. Drugo, drage žene, a to je još uvijek pod točkom jedan, muškarac koji gleda u tuđe ženske sise, ista ga ta slika neodoljivo podsjeća na rano djetinjstvo, dakle dok je još kao dijete sisao ne bi li preživio. Znači, s druge strane tu su i rane uspomene iz mladosti. Stoga vodite računa da si ne nabacimo neki kompleks iz tog doba. Netko je jednom rekao, sigurno ženski šovinist, da se u malim ženskim grudima nalazi veliko srce. Ja pak tvrdim da svaka ima veliko srce, samo je treba ljubazno pitati.

2. Naučite se pravilima ponašanja s WC školjkom! Ta odrasle ste osobe i tvrdite da smo ravnopravni u svemu! Ako je daska dolje, dignite je gore. Za potrebe školjke, nama je potrebno da daska bude gore, a vama dolje. Mi vama nikada ne prigovaramo kad ostavite dasku dolje, zar ne? Jednostavno je dignemo. Nismo ludi zalijevati pločice, dasku, kadu… i poslije s WC papirom brisati popišano. Vama je puno lakše jer vi u sjedećemu položaju obavite sve nužne radnje. Mi stojimo i ciljamo jednim okom. Drugim zažmirimo, a kroz ono otvoreno nišanimo. Ako je daska gore, onda je meta u koju gađamo šira i puno preglednija. Tako imamo manje zajebancije s uklanjanjem tragova.

3. Subota: sport i sportska kladionica, druženje s prijateljima uz pivo ili gemišt, ili jednostavno u vertikalnom položaju razmišljati zašto smo se, do đavola, morali oženiti; zašto mi nismo žene (nosili bismo zavezani madrac na leđima); je li ona mala s posla udana ili me samo zajebava... Dakle, promijeniti tu našu naviku je kao da promijenite zakon plime i oseke. Zapitajte se samo čemu tražite

druženja subotom? Zar se ne družimo i previše ostalim danima? Bog se odmarao u nedjelju, mi jadnici tražimo barem subotu. Dovoljno je to što nedjeljom idemo na ručak u naših punica ili one dođu u nas. Zar to nije već dovoljna božja kazna? Zato vas molimo, ne budite toliki sadisti prema nama. Dajte nam taj jedan dan da uživamo bez vas.

4. Šoping NIJE sport. I ne, mi nikada nećemo misliti drugačije. Možda vama obilazak dućana stvara zadovoljstvo, ali nama muškarcima ne. Osim ako ne kupujemo sportsku opremu, pornografske časopise i slične, muškarcima neophodne, stvari. Ali mi onda ne tjeramo vas da idete s nama, jesam li u pravu? Zar niste naučile u onim španjolskim sapunicama kako muškarci ne vole odijevati haljine – eventualno ih mogu skidati, ali ne sa sebe. Najbolje niti s vlastitih supruga. Draže ste nam ovako odjevene. Puno draže. Ionako trošite našu lovu, zar ne? Onda nas barem ostavite na miru. Zamislite, grozomoran primjer, gori od horora: u obližnjem dućanu ja guram ona aluminijska kolica, ona ide ispred mene, za oko pola koraka. Onda mi prvo u kolica ubaci deterdžent, pa dvije vrećice tjestenine i na kraju higijenske uloške. "Ovi su dobri, ne propuštaju", obraća mi se na sav glas kao da ih meni kupuje.

5. Plakanje i cmizdrenje je isto što i ucjena ! Kada vidimo ženske suze, bolje da nas pregazi kamion gradske čistoće. Prije bismo se oporavili. Znate li na kojemu dijelu tijela postoji najviše mišića? Na jeziku. Koje je najjače oružje žena? Opet jezik. E, ali kad nas ne uspijete razjebati glupostima, onda udarate u plač: "Ti mene ne razumiješ", "Ti ne znaš kako je meni"… ma dajte to pretočite u neku narodnu pjesmu, a ne da kroz vaše plakanje moramo to slušati. Najgore u cijelome tom dijelu je to što vi žene možete plakati za svaki kurac. Kad god vam jezik ne pomogne, suzama rješavate probleme. To je ucjena! I prema važećim zakonima bilo koje države - kažnjivo djelo. Zato se ide u zatvor!

6. Kada nešto trebate - pitajte. Da malo pojasnimo: – – – –

mi ne razumijemo vaše diskretne znakove! mi ne razumijemo kada okolišate! mi ne razumijemo kad nam nešto pokušavate reći! JEDNOSTAVNO TO RECITE!

Znakovima i simbolima služe se gluhonijeme osobe. Čim smo u braku, znači da je diskrecija u potpunosti zajamčena. Tko je lud hvaliti se da je u braku? Pogotovo pred drugim ženama. Onda čemu plaženje po nama kad nešto imate za reći. Okolišanje tipa: "Znaš onu susjedu kojoj je muž za godišnjicu braka kupio auto - pa vidiš i nama je uskoro godišnjica ". Treba vam auto? Recite! Odgovor ionako znate unaprijed: postoji gradski prijevoz, jeftiniji je. Nemojte nam tri sata pričati o kojekakvim glupostima kada sve to možete sročiti u dvije rečenice. Ionako znate što ćemo vam odgovoriti. Da pojasnim: naš odgovor uvijek glasi - ne. Jer da glasi "da",vi nas ne biste ni pitale. Kada nešto pokušavate reći, zaboravite da razgovarate na telefonu s najboljom prijateljicom. Pristajemo plaćati ogromne račune za vaše jadikovke, ogovaranja, tračeve i slično na telefonu, ali nemojte nas još i psihički lomiti. Interaktivnim sučeljavanjem ili licem u lice.

7. "Da" i "ne" su sasvim normalni i uobičajeni odgovori na pitanja koja postavljate. Zašto pobogu moramo poslije "da", obvezno davati obrazloženje. Pitanje: "Ideš li na piće?"; odgovor: "Da"; pitanje: "Zašto?"; odgovor: "Boli te kurac". Mislim, stvarno ne razumijem, zašto svako "zašto" mora imati svoje "zato"? Ili recimo "ne". Pitanje: "Idemo li večeras van?"; odgovor: "Ne"; pitanje: "Zašto?"; odgovor: "Zato". Jednostavno, kratko i jezgrovito. Pokušajte vježbati nasamo pred ogledalom. Olakšajte nam barem malo život. I glumci vježbaju pred ogledalom, i političari i prostitutke (ups, one ne, osim u iznimnim situacijama) pa zašto i vi ne pokušate?

8. Nemojte nas mučiti svojim problemima, osim ako stvarno ne želite da ih riješimo. Jer mi to radimo, rješavamo probleme. Za sažaljenje imate svoje prijateljice! Kad god sjednete preko puta nas s facom kao da vas je Pablo Picasso portretirao, znamo da smo najebali. Prvo počnete od Adama i Eve pa se

priča rastegne kroz rani vijek, srednji vijek, pa sve do prije nekoliko godina. Tu onda stavite sebe kao žrtvu koja je, unatoč vanjskim i unutarnjim neprijateljima, uspjela izdržati sve napade na svoj (i naš!) suverenitet. Tek se onda prebacite na suštinski problem koji otprilike ovako glasi: "Jutros dok sam prostirala rublje, susjeda me nije ni pozdravila. Kurva, što si to ona zamišlja?!". E, onda bismo mi trebali uzeti raketni bacač i ispaliti ga susjedi u čelo. Ali, toliko smo već izmučeni poviješću vaših problema, da bismo na kraju sami progutali aktiviranu bombu.

9. Glavobolja koja

traje 3 mjeseca je velik problem. Idite posjetiti liječnika! Smjesta. I mi imamo svoje potrebe, bez obzira

na to što ste nam zakonite žene. Možda ljubavnica ima menstruaciju ili je na putu… Uzmite u obzir to da vas ne jebemo u glavu nego u ono mjesto koje niste depilirale od prošlog ljeta.

Žrtvujte se malo, znate i same koliko se mi s vama i na vama, žrtvujemo! I mi imamo svoje fiziološke potrebe, makar ste nam žene. Čovjek kad je gladan ne pita je li za ručak grah ili fino pečeni odresci. Svejedno mu je, samo da napuni želudac. Tako je i s vama. I da ste fino pečeni odresci, ako ih jedemo svakodnevno, mi se katkad zaželimo i graha.

10. Sve ono što je muškarac rekao prije 7 dana više ne vrijedi. Zato ne pitajte zašto ne održavamo obećanja. Na nama je da mijenjamo odluke. To je odredila viša sila od pamtivijeka. Kad god je muškarac nešto zajebao u povijesti, to je zato što je bio dosljedan svojemu cilju, tj. odlukama. A zato su žene najviše krive. U vama je, drage moje i tuđe žene, usađen neki nevidljivi procesor koji jednostavno mora upravljati nama, muškarcima. Mi smo stvoreni za to da mijenjamo odluke. One traju od dva dana do jedan tjedan. Nakon toga, ako ostanu – ostanu. Ako ne, stjeramo sve u fini kurac i donesemo novu odluku.

11. Ako ste si umislile da ste predebele, možda stvarno i jeste! Nemojte nas to onda stalno pitati. Možda još niste čule, ali postoji sprava koja se zova vaga. Na nju lijepo stanete, duboko udahnete i pogledate koji vam broj piše između dva nožna palca. To ponovite najmanje dva puta. Ako broj koji se pokaže ne zadovoljava vaše kriterije, zaključajte se u kupaonici i skinite sve sa sebe. Nemojte slučajno da mi naletimo na taj prizor. Kad ste se dobro zaključale, stanite pred zrcalo. Okrenite se nekoliko puta oko svoje osi, ali polako i nježno kao da jedete omiljenu čokoladu. Naslage koje vidite na sebi nisu napravljene u Photoshopu. Stoga, nemojte odmah naručivati preko televizije sve one glupe tablete, čarobne čajeve i ultraskupe naprave za brzo mršavljenje. Jednostavno, prestanite žderati sve što vam ne pruža otpor.

12. Imate dovoljno haljina! Ako je vaša susjeda kupila novu haljinu, možda je to zato jer nema

pametnijega posla. Vi budite mudrije i otiđite oprati posuđe koje vam stoji već nekoliko dana pljesnivo u kuhinji. U ormaru u kojemu držite haljine prebrojte koliko ih imate. Dovoljno je tri komada. I ne moraju biti moderne. Moda se ionako ponavlja svakih deset godina. Dakle, imate dovoljno haljina do kraja života. Ako vam se sve ovo čini nedostatkom valjanih argumenata, otiđite kod svoje bake i pozajmite koju. Velim, moda se ponavlja.

13. Imate i previše cipela! Cipele služe da stavite stopala u njih i da hodate do prvoga dućana. Ionako ne radite. Ionako imate aute. Za onih nekoliko izlazaka godišnje u grad, dovoljan vam je samo jadan par cipela. Otkrit ću vam tajnu kako i to postići: kupite si nekoliko krema za cipele u raznim bojama. Jednom ih prelakirajte u zelenu boju, drugi put u smeđu, treći put u crvenu… I stvar je riješena. Kada kupite cipele, gledajte da ima što više detalja na sebi. Pa tako jednom skinete štikle, drugi put cvjetiće, treći put lokne… a onda, slijedom izlazaka, samo vraćate dio po dio. I tako će izgledati da svaki put nosite druge.

14. Što se tiče naše linije, većina muškaraca je dobro uobličena. I okruglo je oblik. Za razliku od vas, mi ne gnjavimo diskusijama oko geometrijskih oblika. Tko želi izgledati kao trokut, ide u teretanu. Kome je omiljeni oblik krug, taj pije pivo. Tko često sere i pije vodu, omiljena mu je ravna linija. Uglavnom, postoje razne vrste oblika, a ja sam se opredijelio za okrugli oblik. Trčati (a da me psi

lutalice na ganjaju?!), dizati utege (a da se opet vrate na isto mjesto!?), jesti žitarice i ne piti pivo… ma dajte molim vas. Ja glasujem za okrugli oblik. Tko je protiv, neka kaže sad ili zauvijek šuti.

15. Ako nešto što smo mi rekli može biti protumačeno na dva načina, a jedan od tih vas raspizdi ili rasplače, znajte da smo mislili ono drugo. Ne, nismo dvosmisleni, samo nekad kažemo što mislimo, a to je pogubno u svakom braku. Naše riječi uzmite s rezervom, dobro ih odvažite te ih zatim spojite u misaonu cjelinu koja vama najviše odgovara. Vi mislite svoje, mi ćemo i dalje misliti svoje. Važno je da stvar funkcionira. Važno je da ne bacate tanjure na nas i da ne plačete. Mi uvijek mislimo na dobrobit braka. Stoga se nemojte uzrujavati. Potražite riječi koje smo izrekli i posložite ih kao u križaljci. Recimo, ako kažemo: "Ma boli me kurac, baš", vi to jednostavno predvedite: "Ma volim te, znaš". I tako, stvar će biti riješena na obostrano zadovoljstvo.

16. Možete nam reći da vam pomognemo ili nam možete reći KAKO da vam pomognemo: – NE JEDNO I DRUGO ZAJEDNO! – AKO VEĆ ZNATE KAKO JE NEŠTO NAJBOLJE NAPRAVITI, ONDA TO SAME I NAPRAVITE! Da pojasnim stvar: susjeda koja vas nije pozdravila dok ste prostirali rublje u dvorištu definitivno je zaslužila smrtnu kaznu. Takav bezobrazluk kažnjava se jedino bolnom smrću. Dopustite nam da joj bacimo bombu kroz otvoreni prozor. Pa ne može ona proći pored vas kao pored nekoga šugavog psa. Mi smo tu da herojski riješimo situaciju. Ali… ako vi imate neko drugo rješenje, onda ga provedite u djelo. Kao i uvijek, mi ćemo stajati daleko iza vas. Barem na jedno dvadeset metara. Slobodno je pljunite u lice, ali pazite da to bude uz vjetar. Ciljajte oko pola metra iznad glave jer pljuvačka ima neobičan domet. Prvo leti u visinu, a onda se naglo strovali dolje. Dakle, ako naciljate dobro, vaša će je pljuvačka zakačiti po cijelome licu.

17. Dok

gledamo televiziju, recite sve što vas zanima, ali isključivo za vrijeme reklama. Nemate pojma kakav je to grozan

osjećaj kada za vrijeme protivničkog napada usred nogometne utakmice vi stanete ispred televizora i počnete govoriti o sarmi koju kuhate, a ona se raspada zbog kupusa. Ili kako je vaša majka posadila rajčice u vrtu, a ono niknula bugarska mrkva. Što je najgore, vi se ne znate ugasiti.

Pokušao sam daljinskim upravljačem promijeniti kanal na svojoj ženi, ali nije uspjelo. Slika se samo povećala, a ton povisio. Ne znam zašto dok gledamo televizor imate potrebu govoriti točno ispred TV-ekrana. Zašto jednostavno ne napišete poruku i ostavite je na stolu. Poslije ćemo je pročitati i, opet pismeno, odgovoriti.

18. Ako nas nešto zasvrbi, mi to jednostavno počešemo. Mi to tako radimo! Zašto se, zaboga, čudite kada se počešemo po jajima ili dupetu. Pa to su obični dijelovi tijela. Jaja, koliko god bila mala, traže da ih s vremena na vrijeme počešemo. Taj mali znak pažnje koju traže naša mlohava jajca je ionako rijedak. Vi ste vjerojatno ljubomorne što nemate jaja, nego jajnike. Dupe pak kad zatraži da ga počešemo, ono možda zahtijeva i da uputimo sugovorniku neverbalnu komunikaciju. U stilu, boli me dupe za tebe i za tvoje pizdarije. No, mi to ne znamo. Znamo samo da jaja i dupe poneki put traže nježnost kroz češkanje. Ne dopuštamo da nam dupe strada i nabija komplekse. Ionako ste nam ih vi već usadile.

19. Nemojte nas ispitivati o čemu razmišljamo, ako niste spremne pričati: a) O SEKSU – dijelu naše jadne svakodnevice. O seksu maštamo od kolijevke pa sve do groba. Ako inzistirate, jao nama, da govorimo o seksu s vama, ostanimo samo na riječima. Pustit ćemo našu usplahirenu maštu da odradi svoje. Mašta radi svašta.

b) O VAŠIM PRIJATELJICAMA – osobito o onima koje su dobrodržeće ili, što bismo po hrvatskome standardnom rječniku rekli: dobre pičke. Rado ćemo vas saslušati i diskutirati o njihovim erotskim fantazijama ili potrebama. Pravit ćemo se psiholozima i možda im, ali samo možda, predložiti neke

preinake u fantazijama. Možemo i toliko daleko otići da ih osobno nazovemo i porazgovaramo s njima. A sve sa svrhom dobrih i iskrenih namjera. c) O AUTOMOBILIMA – koliko god vam se činilo glupim, naše stajalište jest to da je dobar automobil isto kao i dobar kondom. Siguran je i ne može ti se ništa dogoditi. U njemu izgledamo superiorno, posebice ako je namirisan, ako ima detalje i prilagođen je dužini (da izgleda dulji nego što zapravo jest!). Muškarci se ponose brzinom. Kada neki muškarac kaže: "Moj limeni je došao do cilja za pet minuta ", svi mu drugi muškarci zavide. Tako je i s kondomima. Oprostite, automobilima.

20. Za vrijeme vožnje ni Kristofer Kolumbo nije želio da mu neko govori kamo da vozi. Ne trebamo ni mi! Zato, dok mi vozimo automobil, vi se pravite gluhonijeme. Ruke držite mirno na svojim koljenima ili na torbici. Sjetite se gore spomenutoga Kolumba. Čovjek je tražio šugavu Indiju, a našao je Ameriku. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni G. W. Busha. Ne bi bilo ni McDonald'sa. Tako i mi. Možda promašimo put koji smo si zacrtali, ali smo zato otkrili vas. Isto kao i Kolumbo Georgea Busha. Što bi bilo da je Kolumbo slušao svoju ženu? A ona je bila plemkinja. A on samo premac. Mogla mu se natovariti na brod i zajebavati ga: "Stani, idi tu lijevo, sad desno, gdje ćeš, pogrešan ulaz, je l' ne vidiš da je crveno, vozi sporije, sada daj gas, što si stao na pol' puta…"

Povijest moje bolesti Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž - žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti, dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13... Ipak, sranje je ako to u stvarnosti funkcionira. Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svijetložuti papirić, zataknut za hladnjak. Pisalo je: – NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku: – NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku: – NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja. Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu, s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac koji imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali. Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla u sestre na selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta ni vode ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag - dovoljno da zajebem posao za taj dan.

"Ne bi bilo prvi put", pomislio sam i nazvao šefa. Šef mi je rekao: "Odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me kurac za tvoju ženu i otkad si ti to, molim te lijepo, oženjen? Zar te nije ona mala već odavno napustila?" Rekao sam da je to duga priča, a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. "Super", rekoh, "molim rezervaciju ". "Koja jebena rezervacija", čudio se glas s druge strane žice, "vjerojatno ćeš biti jedini putnik." Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina ili je samo tako izgledala.

– Dokle vi, mladi gospon? pitala me je. – Po ženu, rekao sam. – Kaj je zbrisala? pitala je. – Je, rekao sam. I dodao: – Kurvi smeta što pijem. – Kaj će te, takve su današnje mlade. Samo nešto izvoljevaju. - Jeste za jabuku? opet je pitala. – Ne, rekao sam turobno. – A za domaću šljivovicu? pitala je opet kao da je znala čime bi me mogla usrećiti. – To može, rekao sam. Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj. – Je, to je, imam i vodu u torbi, da ne hidriram, rekla je. – Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš'. Sirotinja, jebem im mater, a kupuju sve vanjsko. Potegao sam poprilično: – Dobra je, rekao sam. – Dajte samo, gospon, služite se. Poslušao sam i skoro je otišlo pola boce. Išla mi je kao voda. Baba je samo zadovoljno klimala glavom.

– Podsjećate me na moga pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar? To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: "Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu tvrtku". I tako je otvorio bar. Đurin bar, koji je propao kad je on umro. Bio je sâm sebi najbolji klijent. – Jebeš ga, rekao sam, i to je život. Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njezinu kolibu navrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još koji decilitar šljivovice, a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa. Rekla je: – To ti je za sreću. Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan. – Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se, rekao sam.

– O Bože, rekla je, poševio si staru Baru? – Kako znaš? upitao sam kao na kvizu. – Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi puranom. – Bio sam pijan. Oprosti. – Ti… ti… ti si bolestan. Ti… ti… ti si psihijatrijski slučaj, bila je na rubu histerije. Takvu je najviše volim.

– Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan. – Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici više ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica… Zatvorila je vrata. S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare. – I nisi čuo za Đuru? pitala me je. – Ne, odrješito sam odgovorio. – Ni za Đurin bar? – Ne. – Šteta. A tako me podsjećaš na moga pokojnog Đuru. Isti si on. – Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije? – Eto, opet me podsjećaš na moga Đuru. Imam rakije, imam. Prava šljiva.

Broj devet Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Netko se jednostavno rodi pod pogrešnom zvijezdom i koju god stvar za života dotakne, ona se pretvori u govno. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan kurac on bi, uza sreću koju ima, potrefio baš na kurac. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku. Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj. Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila cijeli moj život. S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da je riječ o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela pička. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak?

Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Bili smo zajedno do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednomu jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnoga Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam je li se zbog rađanja ili zbog tripera udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala. Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, iako ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak, ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Primjerice, bio sam deveti po visini u sedmom A što je, za razliku od šestog razreda kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnoj naobrazbi. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks "velikana" nije me napuštao ni za vrijeme ferija. Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet: devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao, trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnoga konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mojega stana. Problem je bio u tome što sam sebi sâm bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili za stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskoga ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio, nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita. Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnoga događaja, možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju, kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist, a kamoli vozač kamiona pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, još pojma nemam ni kad sam, kako ni s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: "Isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe" ili: "Mali je pljunuti ti, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete". Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet. No da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati. Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije? Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijeljela polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu.

Depra Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, u školama, u tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga, kojega ne vidiš, ali te je frka da će te sjebati kada se najmanje nadaš.

O katastrofama depre svojevremeno je pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegova stajališta, depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se ona razlikuje od ovih pojava jest broj nevinih žrtava. Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakome koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate nego virus depre. Gdje god da se okrenem, netko je u depresivnom raspoloženju. Rečenice poput: "izgubio sam posao"; "oženio sam se"; "počeo sam ćelaviti"; "kud su ovi došli na vlast"; "ekonomija nam je u kurcu" ili "žena mi se jebe s pola ulice ", samo su neki simptomi depre. Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Iako i ona izgleda nekako depresivno, maznuo bih je bez razmišljanja da barem ima periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti.

Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Ona uvijek zapaža. Zapazi kad dođem kući pijan, zapazi kad imam ljubavnicu, zapazi kad naš seks traje svega dvije minute i sedamnaest sekundi... Kao da pri ruci ima štopericu i dalekozor. Pamćenje ima kao u odrasla slona. Dok priča, oblizuje usne. Ja sam u depri i boli me kurac za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam. Žica će joj pomoći da nekoga ne ozlijedi kad se bude okretala po cesti. Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmijehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom, iako ništa ne shvaćam. A onda minica počne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamstosedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim. Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju. Minica ne izgleda loše. Da obrije brkove, izgledala bi kao manekenka za ortopedska pomagala. Do vraga, mislim, nalazim se kao u nekomu nijemom filmu praćenom lošom svirkom zdrmanoga klavira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli. Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplome konjaku, mračnoj sobi i toplim kokicama uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Svjestan sam značenja depre. Ne želim piti antidepresive. Želim konjak, pivo, vino… Svejedno što se pije, bitno je samo ukloniti posljedice depre. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem. Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečega paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalna uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmijeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovoga. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka. Rok – rok, baby, gledaj kakvo nam daju sranje, a poslije idemo na kolektivno klanje. – Bla–bla–bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš? sjetila se žena da postojim.

– Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda, odgovaram turobno. – Nitko te ne pita za konjak, već za sise! pokušava zadržati mirnoću, iako je trzanje živaca na licu odaje. – A to?! Sve su dobre, pokušavam smiriti situaciju. – Seronja, kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave. Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice. – Pošto lutka? pitam zainteresirano. – Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanoga labuda. – Šteta, kažem i pokunjeno krenem za ženom. Žena me, reda radi, opali dlanom po potiljku. Tek toliko da pokaže pred minicom tko je gazda u našoj kući. Minica se grohotom nasmije. Kurva, pomislim u sebi. Da Bog da joj izrasli još veći brkovi. Odlazimo kupiti cipele. A depra, kao depra - i dalje caruje s visine.

S beskrajno tužnim pogledom iza rešetaka ludare Strpljivo, samo onako kako ja to znam, žvakao sam kaugumu s odvratnim okusom mentola. Već drugi psihijatrijski slučaj u petnaest minuta mog čekanja ispred ordinacije došao je do mene i zatražio cigaretu. Dao sam mu je. Bolje da on puši, nego da mu ja popušim. Samo što je luđak otišao, gotovo halapljivo naguravši u usta cijelu cigaretu do grla, pored mene je sjela žena od svojih četrdesetak godina. Vidio sam da su joj se sise međusobno posvađale. Svaka je gledala na drugu stranu. Nalikovalo je kao da se jadnica sa šesnaestog kata bacila na prsni koš, a sise joj se, zbog zakona fizike, razvalile gdje je koja stigla. – I vi čekate kod doktora Vlade? pitala me je njezina lijeva sisa. – Da, rekao sam pokušavajući je gledati direktno u bradavicu. – Puno pijete? opet me pitala sisa. – Samo kad imam, rekao sam i tek tada shvatio da to ne govori njezina sisa, već da to dopiru riječi iz usta jadne žene. Podigao sam pogled ne bih li joj vidio oči. Imala je oči. Ništa posebno, ne trebam ih opisivati. U svakom slučaju, bolje su izgledale od njezinih sisa. – Mene je doktor Vlado izliječio. Više ne pijem. Već dvije godine, četiri mjeseca, devet dana, a onda je pogledala u sat i nastavila: – Sedam sati, trideset i šest minuta i, i, i… točno 20 sekundi. – Dobro, ima li u ovoj ludnici netko normalan? Zajaukao sam na sav glas. – Ja! Ja! Ja! vikao je netko na drugom dijelu hodnika, euforično kao da mu vade klistir iz šupka. – Bravo, majstore! rekao sam i počešao se po jajima.

– Nisam majstor! Ja sam drug Tito! povikao je. – Dobro druže Tito, skini mi se s kurca, rekao sam smireno. Žena s posvađanim sisama okrenula se prema meni i kažiprstom okretala po čelu. – Bušite tunel? pitao sam je. – Neeee. Ono je luđak, rekla je konspirativno. – Kako znate? – Pa Tito nije imao desnu nogu, a ona budala ima obje, ustvrdila je. – Možda je on mlađi Tito, prije nego što su ga odvezli u Sloveniju na amputaciju… – Je, kak' ne…, nije se dala smesti, a i Tito je imao drukčije odijelo i frizuru. Bio je šik, a ne kao onaj odrpanac. Gle ga, frajer, moš' si mislit', ako dođe tražiti pljugu nemojte mu je dati! Nek' se meni napuši. Napokon se otvoriše vrata ordinacije. Ne znam kako, ali psihijatri izgledaju puno veći luđaci od svoji pacijenata. Ovaj je izgledao kao neshvaćeni Thomas Edison. Ustanovio je, vidjevši mene i razbacane sise, da nas ne treba pozdraviti. Klimnuo je glavom da uđem. Poslušno, kao Iran i Južna Koreja, krenuo sam njegovim stopama. – Mene nećeš zajebati s tim žvakaćim gumama, rekao je dok je dupe spuštao u mekanu fotelju. – Koliko si danas popio? nastavio je dok je laktove stavljao na stol. – Samo dva konjaka, majke mi, rekao sam najuvjerljivije što sam znao. – Da, a ja sam idiot? zaključio je pitanjem. – Nemojte se vrijeđati doktore, niste vi krivi što tako izgledate, rekao sam da ga primirim. Umjesto toga, uzeo je telefon s nekim lampicama. Jedna je bila upaljena na crveno, druge nisu svijetlile ili su se pravile glupe. Poput osobne tajnice Adolfa Hitlera (jebi ga, zaboravio sam kako se zvala ta Frau) okrenuo je munjevitim potezima nekoliko brojeva. Tek je onda digao slušalicu. – Fucking, koja dobra tehnologija! Gle, sad se upalila i zelena lampica! zanio sam se, što od iznenađenja, što od pola litre konjaka koju sam maznuo na putu do ludare. – Ej, Vlado je, čuj, daj oslobodi krevet u osmici i pripremi karton za Roklicera Roberta... Da, onaj neizlječivi... Da, ne, da, ne, da, ne, da... Osmica, ona soba s rešetkama, neću da mi opet zbriše kroz prozor kao prošli put... 'Ajde, šaljem ti ga za pet minuta. Pogledao je u mene k'o Vladimir Nazor kad je '45. godine ujahao na bijelomu konju u Zagreb. – Tako, Rokliceru, našli smo ti apartman, sve plaća država, ne moraš se brinuti. Tri tjedna za početak. Iz sobe imaš divan pogled na park. Malo će ti smetati rešetke, ali jebi ga, ne možeš baš sve dobiti. – Doktore, imate još onaj whisky od prošli put?

– Jesi za jedan? – Ako ćete i vi…? – Naravno, nisam od jutros ni kapi popio. De, digni dupe, čaše su ti u onom ormaru, odmah iza knjiga. E, to. Dodaj dvije.

Djevica Kao da se nikome nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola? napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, fi lm često pucao. Obično nakon petnaestog piva ili litre konjaka, ili pete butelje vina ili... Uglavnom, pucao je. Black-out. Žuta minuta. Amnezija. Sranje. Da pojasnim malo stvar, black-out je stanje kad se ne sjećaš ničega što si napravio, a napravio si. Ja, recimo, smatram da sam se pod black-outom i oženio i napravio djecu… A za sve je zaslužna samo jedna kap alkohola više, da ti mozak poprimi obilježje meduze. I onda napraviš sranje, a drugi se dan ničega ne sjećaš. Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend-alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samoizmišljen alibi koji alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima. Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. Zapravo, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kada me netko nagovori na dva, samo dva pića, postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti u pičku lijepe materine… toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici. Srećom, nisam normalan pa sam tako samo dva puta išao na ispumpavanje želuca. Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za kurac, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio radi nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku. Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol i Alenu je dao nekakav smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišem, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sâm, kao posljednji klošar, za svojim stolom. Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao kući ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku. Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo kući. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da i ja nju počastim jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku… Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je očuh istjerao iz kuće i da nema gdje

prespavati. Ponudio sam joj smještaj u mene. Ja sam, kao pravi džentlmen, uvijek rado dijelio krevet s mladim djevojkama. Jednostavno sam takav. Dobar kao pljesnivi kruh. Pristala je odmah. Da me danas pitate zašto, ne bih vam znao odgovoriti. A onda je platila još jednu votku. Ne sjećam se što je ona pila. Zapravo, više se ničega ni ne sjećam. Osim da sam Romani dao ključeve od stana i da je otišla, prilično pijana. Usput mi je dobacila da mi je naručila još jedno piće… valjda votku. Došao sam svijesti kada sam se skotrljao niz stepenice svoje zgrade. Prvu stvar koju amtim bio je bicikli u čije sam žice uspio ugurati glavu. Ležao sam kao Janica Kostelić jednom na austrijskome skijalištu. Malo je nedostajalo da se onesvijestim. Uspio sam istrgnuti kotač bicikla i tako se pomaknuti. Osjećao sam da mi lipti krv iz vrata. Trenutačno sam se otrijeznio. U stan sam uletio urlajući: – Iskrvarit ću!!! Gdje su mi zavoji?!! Čuo sam hrkanje. Romana je spavala kao medvjed. Nekako sam doteturao do kupaonice; otvorio sam ormarić i ugledao hrpu zavoja. Rane su, na sreću, bile samo površne. Isprao sam ih i zalio kolonjskom vodom. Zavio sam vrat, koji je najviše stradao. Na čelu sam imao nešto poput kvrge, samo što je više nalikovalo Luciferovim rogovima. Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam to uspio prekriti s dva deblja flastera. Pogledao sam se u zrcalo. Vidio sam ranjenog alkosa. Žalio sam se liku koji me promatra iz zrcala. Zato se tako rijetko i gledam u zrcalo. Nemam što vidjeti, osim hrpe govana koja jedva preživljava iz dana u dan. Dovukao sam se do kreveta i na brzinu skinuo. Legao sam do Romane. Bila je topla. I gola. Nisam dugo razmišljao, možda dvije-tri sekunde. U biti to i nije bilo razmišljanje, više je nalikovalo snalaženju u prostoru i vremenu. Prstima sam potražio otvor, a zatim mu se primaknuo. Naciljao sam i pogodio iz prve. Iako se ničega drugog ne sjećam, s vrlo velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da Romana više nije djevica. Osim možda u horoskopu. Eto, toliko znam o black-outu. I djevicama. Apstinencija Najgore su apstinencije. Smrt u obitelji, bolest, zubobolja, rastava, zatvor… sve to ima svoj svršetak. Apstinencije imaju samo početak. Boriti se s nečim pouzdanim, svagdanjim, općenormalnim, nečim u što si uživljen, što ima tvoju kožu, tvoj osmijeh, suze… sve je to strašno. Ali došla je korizma. Svako, baš svako živo stvorenje koje poznajem na ovomu planetu odbacilo je barem jednu stvar koju voli. Pa bio to Musliman, Pravoslavac, Budist ili Jehovin svjedok. Četrdeset dana bez cigarete ili kave, ili seksa ili čokolade ili televizora, ili alkohola... Ja sam pred korizmu nadobudno rekao da ću se u sljedećih šest tjedana odreći baleta i plaćanja računa za struju. Nitko to u redakciji nije shvatio kao zajebanciju, već kao bogohuljenje. Prozvali su me Antikristom i zamalo razapeli. Zato sam mrtav ozbiljan izjavio da ću se odreći alkohola. Nitko mi nije povjerovao, ali kad su vidjeli moju smrtno ozbiljnu facu, situacija se promijenila.

Urednik mi je obećao povišicu, novinari su osnovali kladionicu, tajnica mi je obećala provod koji uključuje večeru i doručak zajedno (iako sam unaprijed znao da od toga nema ništa) i odjednom sam postao novinar godine. Novinar koji drži do svojih načela, etike i bog te pita čega sve ne… Ponedjeljak Ujutro sam umjesto duplog konjaka na prazan želudac, s cigaretom u ustima, skuhao tursku kavu s puno šečera. Uzeo sam "Lolitu" Vladimira Nabokova i pročitao zadnjih dvadesetak stranica srčući vrelu kavu i pušeći cigarete, jednu za drugom. Otišao sam na posao neprestano gledajući na sat. Devedeset i dvije minute apstinencije. Pa nije ni tako teško kao što sam mislio. Teže je bilo Nabokovu napisati Lolitu, mislio sam u svojoj naivnosti. Utorak Dvedeset i osam sati bez alkohola!! A ono, kao za kurac: rođendan, fucking rođendan! Joža je slavio trideset i pet godina svojega usranog života. Oženjen je debelom kravom koja ga, unatoč svojoj ružnoći i masom nepreglednog sala, vara s jednim albino-tipom. Joža pije i nije se odrekao alkohola u korizmi, već seksa sa ženom. Kud se ja toga nisam sjetio?! Tri spojena stola, hrpa jeftine salame, kiseli krastavci, uvozne masline i piće, piće, piće… Hoćeš pivo, konjak, vino, vinjak – svega u izobilju. I svi piju. Ja sam popio gazirani sok i mrzio sve oko sebe. Mrzio sam ljude, mrzio korizmu, mrzio svoj glupi jezik koji se uvijek uključi prije mozga. Srijeda Intervju s Japom iz "Mrtve prirode" u restoranu "Gulaš ". Ušlagiran kao nizozemski makro, došao je u pratnji dvije pijane djevojke. Rekao je da su to novi prateći vokali. Dok sam mu postavljao idiotska pitanja, on je trusio whisky. Jedan od "pratećih vokala" držao ga je za rasporak na hlačama. Drugi "prateći vokal" se pijano hihotao i popravljao sise pod grudnjakom. Žedno sam gledao Japu kako loče whisky. Prateće vokale nisam ni zamjećivao. Ipak je prošlo osamdeset i jedan sat i petnaest minuta otkako ne pijem. Nakon što sam progutao vreli čaj, žurno sam otišao. Poslije sam napisao tekst na tri kartice. Počinjao je ovim riječima: "Za sve one koji kakvim čudom vole glazbu Mrtve prirode i gnjusno podilaženje novom valu trendovskog punka, informacija o impotentnom i slabašnom Japi..." Četvrtak Teta u kiosku nije imala sitnog novca za uzvratiti. Počeo sam vrištati kao kakva baba u klimakteriju. Zgrabio sam uredno poslagane novine i bacio ih u zrak. Prodavačici sam zaprijetio da ću je ubiti kada padne prvi mrak. Rekao sam da ću je zaklati žličicom za sladoled. Uzeo sam svoje cigarete i otišao. Kutija me je koštala sto kuna. Jebem ti mater, pa već 93 sata i četrdeset i sedam minuta ne pijem. I još me ide zajebavati podmukla kučka koja vjerojatno ispod blagajne drži otvoren konjak i loče ga kad nema mušterija. Petak Neki drkaroš, onanoljubac, nekrofil, majkojebac, pizda i peder, vozio je lijevom trakom autoputa šezdeset na sat. Pa tko mu normalan ne bi jebao majku i oca, i svu živu i mrtvu obitelj. Stavio sam dlan na trubu i nisam je ispuštao nekoliko kilometara. Drugi su se vozači okretali, neki su se sklanjali, a ona jebena pizda ispred mene – ništa. Nije skretao pogled s ceste. Nije pogledao moje izbezumljeno lice na svomu šugavom retrovizoru. Samo je vozio svojim putem i živo ga je bolio kurac za mene. Kreten, da bog da mu žena rodila Kineza. Zar on ne zna da ja ne pijem već 112 sati i tri minute?!!

Subota

Tjedna kupovina. Upaljeni hemoroidi. Datum alimentacije. Sve isto, sve u pički materinoj. U dućanu sam napunio kolica jabukama, ananasom, bananama, kruškama, kikirikijem i orasima. Platio sam i zaboravio uzeti račun. Uniformirani kontrolor s nekakvom smiješnom značkom zaustavio me na vratima i zatražio račun. Rekao sam da ga nemam. Pozvao je na glupi talkie-walkie pojačanje. Počeli smo se svađati i naguravati. Udario sam ga svom snagom u veliku glavu. Nije se ni pomaknuo. Samo me je u čudu gledao. A onda je počeo plakati. Tko ga jebe, ja već 121 sat i 9 minuta ne pijem pa ne cmizdrim za svaki kurac. Nedjelja Sreo sam Anitu. Stajala je i promatrala me. Rekla je da odvratno izgledam. Ja sam rekao da ne pijem već sedmi dan. Upitala je zašto. Zapravo, rekla je: "Zašto, pobogu, Roberte - pa ti nikada nisi bio normalan kad ne piješ?" Zbog korizme rekao sam skrušeno, kao da se obraćam svećeniku na ispovijedi. U čudu me je gledala. "Korizma ne traje četrdeset dana, to ovisi o tome koliko misliš da si griješio. Ako si manje griješio", rekla je, "dovoljno je da se odrekneš nečega što voliš i samo tjedan dana. I to je dovoljno", rekla je. Ponedjeljak Uz kavu sam popio konjak. Ovaj put dupli. Sve je bilo po starome. Opet sam postao dobar kao jaganjce božje. Kao anđeo. I svi ljudi na svijetu oko mene postali su divni...

Natjecanje u prozi ili dobro je prodati guzicu Danas sam s nestrpljenjem čekao rezultate natječaja za najbolju prozu godine. Bila je riječ o pozamašnoj svoti love koja bi mi oraspoložila budžet. Istinabog, nadao sam se nagradi kao gladan klistiru, ali nada je nada. Iako kažu za nadu da je kurva, od kurvi nisam nikada bježao. Miroslav Krezubić je jednom izjavio da nikada ne očekuje pobjedu, da se nikada ne nada nekom od prva tri mjesta. To je izjavio kada je dobio nagradu u vrijednosti od dvadeset tisuća kuna. Pokupio je lovu i nije platio ceh na šanku. Dok sam tako čekao rezultate, sjetio sam se događaja od prije dvije godine. Bilo je to u jednome noćnom klubu, u kojemu se ocjenjivala najbolja poezija avangardnih pjesnika. Kao i obično, došao sam pijan, u crnom dugom kaputu i gotovo ćelavo ošišan s pogledom psihotičnog ubojice. Da malo pojasnim, kad god se napijem, recimo iznad dva, dva i pol promila, oči mi se zacrvene, a usta i podočnjaci spuste. Onaj majkojebac u Psihu izgleda kao Baltazar naspram mene. Bio sam jedan od desetero što smo ušli u završnicu. Ne spadam u onu kategoriju pisaca koji pod svaku cijenu glume boeme, neshvaćene genijalce, luzere s pedigreom osviještenih jeboljuba ili domoljuba koji osim cigareta popuše i druge stvari. Sve za slavu. Mana koju imam od rođenja jest to da se ne prodajem za kikiriki. Prodat ću se za pivo, konjak, vino… ali ne i za kikiriki. Prodat ću se, ali ne prodajem svoja uvjerenja, stavove i principe. Iako ću s nekim idiotom sjediti za stolom (jer mi plaća rundu) i dalje ću misliti jednako kao i dok se nije mašio za novčanik. Sve dok ima para da me časti, voljan sam ga slušati. Ali ne i potvrđivati njegove nebuloze. Toliko nisko ne padam, iako možda drugi misle suprotno. I tako su za šankom stajala dva boema. Uzeo sam pivo i stao do njih. A onda sam čuo: – Suzana Galović je objavila drugu zbirku pjesama. Jesi li je čitao?

– Ne. – Užas. Mislim da je jebe onaj… kako se zove? – A misliš na onog povjesničara umjetnosti… onog s bradom? – Da, mora da mu puši starački kurčić kad joj objavljuje onakve gluposti. – Kurva. Jebo te, koja smo mi država…! Okrenuo sam se s punom bocom piva i ugledao dva neshvaćena genijalca. Nisam ih poznavao. Nisam to ni želio. Jednostavno mi se svađalo s nekim. – Jebo ja vas obojicu! Koja ste vi zavidna stoka?! Rekao sam prilično glasno, iako to u prvi mah nisam želio. – A tko si ti uopće? I što si zamišljaš! rekao je jedan od neshvaćenih genijalaca. – Ja jebem Suzanu Galović!!! odgovorio sam ponosno. – A vas ću isto jebati, ako treba! – Ti? – Da, ja. I ako se ne pokupite s ovog šanka za deset sekundi, razbit ću vas kao pičke! Pogledali su se i za tri sekunde uzeli svoje čaše sa šanka i nestali u gužvi. Sreća moja jer bih vjerojatno ja izvukao deblji kraj. – Roberte, dođi do bine, čitaš za deset minuta, rekao je jedan od glavnih organizatora tribine. Popio sam svoje pivo na eks i suvereno, kao Iran, krenuo do mjesta čitanja. Zaustavio me je jedan od izvođača. – Ovo su naši domaćini. Oni ocjenjuju nastup, pazi se da budeš što bolji, rekao je i pokazao rukom negdje iza mene. Okrenuo sam se i ugledao istu onu dvojicu koju sam maloprije otjerao sa šanka. Imali su ledeni osmjeh. Ali… iskreno… jebalo mi se živo. Znao sam da u ovoj usranoj državi možeš uspjeti jedino ako si negdje duboko u nečijemu šupku ili ako si totalno kontra svega. Sve je ovisilo o osjećaju trenutka i galami koju dižeš. Ja to nemam. I zato sam izgubio na natjecanju. A na tomu jebenom natječaju, skoro zaboravih, pobijedila je Sanja Galović. I istina je, jebe se s nekim bradonjom koji je povjesničar umjetnosti. I vjerujem da ima mali kurac. Rekla mi je to Sanja kad sam tražio njezin broj telefona, a onda me odmah odjebala kao zadnju budalu.

Zmija Ivana je dvadeset i trogodišnja tajnica u našoj redakciji. Ima veliko dupe i male sise. Dok hoda, poskakuje u pravilnom ritmu. Nema tog kurca na svijetu koji se ne bi digao na nju. Na taj i takav jebozovan način plijeni pozornost nas običnih smrtnika. Dok se smije pokazuje savršene bijele zube i čisti jezik. Kad god mi je dosadno, u novinarskom toaletu ispred zahodske školjke razmišljam o njoj. Normalno, s kurcem u desnoj ruci. To me opušta poput dobre mediteranske trave.

Pričalo se da je spavala samo s urednicima i direktorom marketinga. Oni su guzonje i voze dobre aute. Piju samo whisky i martini. Rijetko zapale joint, a s nama novinarima druže se samo četvrtkom. Uglavnom da nam seru o tome kako smo tekstove prepisivali iz dnevnih novina. Tada se obično napijemo jeftinog vina i vrijeđamo jedni druge. Četvrtak nam je, dakle, bio poput team buildinga menadžerima ili nedjeljni ručak nekoj pristojnoj obitelji. Nekolicinu novinara, u koje se i ja ubrajam, Ivana je izbjegavala poput kuge. Znala nam je povremeno na hodnicima redakcije, da drugi ne čuju, došapnuti: "Gdje ste jebači? Je l' vam se sinoć posrećilo?"

Mislim da je to zbog toga što u trenucima pijanstva svašta pričamo. Tako bismo mi vjerojatno nekad nekome odali da smo je guzili u, recimo, jeftinoj polovnoj Škodi. A kako je Ivana ipak udana i daje samo perspektivnim igračima, glupo bi bilo da se nešto loše pročuje o njoj. Dakle, držala je do svoje reputacije. Imala je istetoviranu zmiju na desnomu zglobu i bila je, kao što sam već rekao, udana - za ostarjelog pankera. Panker je bio perspektivan taman toliko koliko je trajao i njezin prvi orgazam. U pravilu manje od trideset sekundi. Ali jebi ga, ona je žena koja se ne želi dva puta udavati. Tako su je učili odmalena, još dok je tražila pišu na Barbikinom Kenu. Mama joj je usadila u glavu: "Kćeri moja, ako već zagrizeš govno, onda ga grizi do kraja". I Ivana se toga strogo drži i dan-danas. Srijeda je za nas novinare D. L.. To znači Dead Linea. Svi tekstovi idu na lekturu, zatim na desk pa na prijelom, pa u tisak i tako izlazi kurčev časopis od kojega živimo. Ja sam plaćen po objavljenomu tekstu. Malo za popizditi, ali čovjeka veseli svaka kuna. U srijedu sam došao u sedam. Drugi novinari dolaze u devet. Razlog tomu je bio to što još nisam napisao tekst. U utorak sam bio pijan. U ponedjeljak sam se trijeznio od pijančevanja preko vikenda. A u petak ionako nitko živ ne radi. Zato sam došao u srijedu u sedam. Ivana je već bila u redakciji. Sama je čistila stolove jer je spremačicu pregazio neki pijani maloljetnik Tomosovim motorom. Stao sam pored nje i zagledao se u tetovažu: zmiju koja je nalikovala na mješanca kobre, poljskoga guštera i moje bivše žene. Umjetnički, nema se što prigovoriti!

– Je l' to boli? pitao sam je. – Što? – Pa to, tetoviranje. – Malo, rekla je. – Zašto, hoćeš se i ti tetovirati? – Da. Skinula je važno svoj sako i odložila ga na stolicu. Zatim se okrenula po redakciji i potvrdivši činjenicu da smo sami, otkopčala hlače i svukla ih. Ostala je samo u prozirno ljubičastim gaćicama. Okrenula se i povukla ih. – Vidiš ovo? rekla je i pokazala srce na svojoj guzici. – E, to boli.

Srce je izgledalo groteskno, ali jebi ga, ipak je bilo srce. U njemu je pisalo neko ime. A tu je bilo i njezino dupe veliko, bijelo, sočno s tek malim, jedva primjetnim naznakama celulita. Nisam mogao odvojiti oči od njezina dupeta, kao ni dijete od sladoleda. – Što, na guzici više boli? jedva čujnim glasom sam upitao. – Ma ne, budalo, vidiš što piše? rekla je pomalo histerično. Zagledao sam se pozorno. – Zoki? – Da, jebo te, Zoki!! U srcu je Zoki. Hvala kurcu da si primijetio! – I? – A muž mi se zove Nino! Jesi zaboravio, idiote?! strogim glasom mi se obratila. Ostao sam bez teksta. Stari panker je zaista bio Nino. – Otkud Zoki? pomirljivo je upitah. – Frajer me naguzio kad sam imala šesnaest, a ja ga na dupe istetovirala. Glupača. Poslije upoznam Nina i udam se. Sad me neće s guza. Samo misionarski. Kaže da ga pseći položaj podsjeća na to da sam se karala i s drugima frajerima. A pseći mi je najdraži, rekla je gotovo plačnim glasom da mi je gotovo bilo žao. Nagnuo sam je nad stolicu i raširio noge. – Što radiš, jebo te? jauknula je. – Reci vau-vau, meni Zoki ne smeta, rekao sam da je utješim. – Ajd' dobro, rekla je, samo požuri. Znaš dobro da urednici dolaze u osam, govorila je i namještala svoje sočno dupe. – Do osam, moja Ivana, stignem ja napisati i tekst. Ipak u tom broju časopisa niti jedan moj tekst nije tiskan. Ali sam, makar samo jednom u svojemu kurčevom životu, radio ono što i urednici. Istina, sa Zokijem ispred sebe. Ali meni Zoki ne smeta i stvarno ne razumijem koji se kurac Nino ima buniti.

Božić, Ramazan i Buda labudova U vrijeme mira ratnik napada sam sebe. Nietsche

Šampo se drogirao otkad zna za sebe; snobovi su i dalje bili samo snobovi, a vrijeme je letjelo u pičku lijepu materinu. Odavno sam prešao tridesetu i pun mi je kurac bio podstanarstva, posla, bivših i sadašnjih žena, djece, jebenog auta, smrada u kojemu sam živio i na koji sam se navikao... Preživljavao sam od pisanja, uglavnom loše.

Šampo je govorio da mi je takav habitus, ma šta god to značilo. Volio je isticati da smo mi posljednji luzeri na ovome svijetu, posvemašno se svrstavajući u nepopularne gubitaše, marginalce, izrode, nihiliste, kretene, autsajdere i smradove. Bio je književni kritičar i objavio je dvije knjige osvrta na postmodernističku prozu. Da nije znao tako kvalitetno srati, ja bih ga odavno ubio ili onako nafiksanog bacio pod neki tramvaj. Ovako je umro od predoziranja u mom veceu. Murja mi je htjela natovariti dilanje, ali nije išlo, shvatili su da sam dosta lud i bez droge. Šampa su iznijeli u nekakvoj crnoj vreći, a moja žena, koja ga inače uopće nije podnosila, gotovo se ugušila od suza i naricanja. Rekla je da kada čovjek umre treba ga žaliti, ma kakav on bio za života. Nisam je shvatio, k'o ni prije što je nisam shvaćao u životu. Klinci su bili u školi, a ja sam jedini žalio što propuštaju ovako dobru predstavu. Bilo je najmanje desetak policajaca koji su trpali špricu, upaljač i žličicu u neke plastične vrećice, skidali otiske s nekim prahom i zavirivali u školjku (to mi je bilo najluđe što sam vidio). Od tolikog čekanja umalo sam se upišao. Inspektori su snimali moju zahodsku školjku k'o da je jebena Pamela Anderson. Jedan od murjaka je zaključio da tvrdo serem jer je školjka bila popucala u podnožju. Nisam mu zamjerio: da je pametniji ne bi bio policajac. Kada su otišli, svratio sam u omiljenu birtiju na konjak. Ubrzo sam zaboravio Šampa, policiju i špricu od koje je riknuo. Šampo je umro pred sam Božić. Nisam vjernik, jebi ga, ali me ljutilo što je Šampo riknuo baš pred praznike u mojemu zahodu. Dobro je rekla moja žena da me ne poštuje. Inače ne bi srao u mom veceu. Mogao se, recimo, posrati i na nekom drugomu mjestu, a ne da meni zasere Božić. Shvatio sam da je dobro to što nikome nisam kupio dar. Tko zna koliko će ih još umrijeti do Božića. U birtiji sam naletio na Hasana. Hasan je musliman i nema pojma što su božićni praznici. Čestitao sam mu Ramazan, a on je naručio dva dupla konjaka. Vidio sam po izrazu njegova lica da ni ne zna je li uopće Ramazan. Nisam ni ja znao, ali došlo mi je da mu čestitam pa sam mu čestitao. – A šta je s muslimanskim postom? pitao sam ga. – Jebeš ga, grijeh dolazi iz usta a ne u usta, rekao je. – Zašto si onda obrezao kurac? zanimalo me. – Nisam ja, nego neki mesar iz sela. Preko dana je radio u mesnici, a uvečer je u fušu rezao kurčiće. Taj je poskido kožica da je bez pol' frke mogo sašiti kolekciju kaputa za jesen & zimu, uzdahnuo je zavidno. Konobarica je donijela dva dupljaka i mi smo nazdravili. Zatim je Hasan stao čeprkati po svojoj torbi, od koje se ne odvaja već desetak godina. Ja sam u međuvremenu naručio još jednu rundu. – A ti opet piješ, rekao je Hasan ne vadeći glavu iz torbe. – Ma kakvi. – Samo se zajebavaj, znaš dobro što je bilo prošli put. Hasan je mislio na ono kada sam umalo zviznuo od cuge i da nije bilo svih onih aparata, cjevčica, infuzija i jedne medicinske sestre koja mi je obećala fuk ako ozdravim, vjerojatno bih se danas hladio na gradskome groblju.

– Znaš da je umro Šampo? rekao sam da popunim prazninu. – Koji Šampo? pitao me je blesavim tonom. – Šampo, jebo mu ti mater, onaj narkić. – Evo, našo sam, rekao je vadeći glavu i neke papire iz torbe. Nastavio je pružajući mi jedan letak: – A, onaj narkić!? Što je riknuo? Nek' je, ionako si govorio da ćeš ga ubiti. – E jebi ga, kud se s budalom idem razgovarati, rekao sam sebi u bradu. Na letku je pisalo da promoviram knjigu poezije. Pisalo je: "Gost književne tribine… Poeziju čita… Glavnu riječ i osvrt vodi Miroslav Šambić – Šampo". Dakle, Šampo vodi glavnu riječ, pomislih. Okrenuo sam se gnjevno prema Hasanu. – Šampo je umro u mom veceu, debilu jedan!!! – Ma 'ko mu jebe mater. To nije razlog da mi ne popijemo još jednu, rekao je i galantno pozvao konobaricu. I što bi čovjek rekao na tu bešćutnost, osim da zaista popije još koji konjak.

Vikend u planinama Ženi sam tjedan dana unaprijed rekao za Konferenciju u Ljubljani. Traje dva dana, rekao sam, i nemoj me zvati na mobitel. Nikad ne znaš, rekao sam, hoće li mobitel zazvoniti baš kada sam u nekoj gužvi, a s druge strane i impulsi trostruko više koštaju. Znaš kakvi su Slovenci, deru gdje stignu. Zvat ću ja tebe, dodao sam, na račun Novinarskoga društva i to nekoliko puta na dan. Tek toliko da se ne brineš. U redakciji sam samo dvojici prijatelja rekao za izmišljenu Konferenciju europskih novinara u Ljubljani, a koji su mi trebali dati alibi ako žena što sazna. Ako bi takva konferencija i postojala, rekli su, ti vjerojatno ne bi tamo ni bio pozvan. Sigurno ideš negdje nešto jebati, pitali su. Morao sam potvrditi. Trebao sam saveznike za slučaj da, ne daj Bože, nešto pođe po zlu. Pristali su samo zato što i oni varaju svoje žene. Ines je nabavila rezervacije i pobrinula se za smještaj. Ines je moja nova ljubavnica, dvanaest godina mlađa od mene s izvrsnom guzicom i fantastičnim kapacitetom u ispijanju alkohola. Bila je apsolvent novinarstva i jedina, uz mene, koja je ušla u sobu gdje je samo sat ranije gluhonijemi muškarac izrešetao svoju ženu, punicu i dvoje malodobne djece. Krvi i ostataka ljudskog mesa bilo je na svakomu kvadratnom centimetru sobe. Dok mi je policajac u uniformi govorio u diktafon o načinu izvođenja četverostrukog ubojstva, ušla je u sobu i detaljno fotografi rala mjesto zločina. Policajcu smo dali dvjesto eura za ekskluzivu, a desetak novinara, uključujući i televizijsku ekipu, zadovoljili su se ostacima priče, čekajući pred ulazom trošne kuće. Mi smo prvi saznali i motiv (gluhonijemi muškarac je dobio triper od vlastite, gluhonijeme žene, iako on nikada nije jebao sa strane). Ines i ja smo nakon reportaže otišli u obližnji kafić i popili osam litara bijelog vina. U to je vrijeme, priznala je, hodala sa svojim profesorom s fakulteta. On ju je tu večer zvao nekoliko puta, a ona je samo prekidala pozive. Više mi ne treba, rekla je, na jesen ću diplomirati.

– Trebao mi je da položim neke ispite. Dala sam mu dva puta i jednom mu popušila kurac u kabinetu. Poslije se zauzeo za mene i kod drugih profesora. Prošla sam čak četiri ispita, a da nisam ni pogledala literaturu, rekla je ponosno. – Svaka čast, rekao sam joj. Otišli smo u njezin stan i popili još dvije litre vina. Predložio sam da prespavam u nje, a ona je predložila da uopće ne spavamo. – 'Ajmo se jebati cijelu noć, bojim se da ću imati noćne more, rekla je oblizujući se. – Nisam primijetio da te uzdrmao onaj prizor u kućici. Ali ako baš hoćeš, možemo..., rekao sam kavalirski. Pred jutro smo potrošili sve zalihe kurtona koje smo imali pa smo ipak nešto i odspavali. Iako nisam nikakav romantičar, ja sam predložio vikend na planinama. Kao prvo, pretpostavljao sam, u nekoj vukojebini ne postoji šansa da naletim na poznato lice. Pod dva, opet sam pretpostavljao, moći su se opijati do besvijesti. I pod tri i posljednje, Ines i ja ćemo bez žurbe iskušati sve seksualne fantazije za koje smo samo načuli da postoje. Problem je izbio već na putu. Autobus – oldtimer s tridesetak klimajućih mjesta bio je vlasništvo novootvorene turističke agencije gdje smo uplatili “romantični vikend u planinama”. Sigurno su ga jebeno jeftino dobili jer su brujanje motora i zvižduk vjetra, koji je probijao sa svih strana trulog autobusa, posve zaglušili zvuk Severinine "Štikle" sa zvučnika. Osim propuha, sladunjavoga smrada nafte i brujanja motora, bilo je tu još dvadesetak unezvjerenih putnika - mahom parova s histeričnom djecom. Vikend u planinama, kažem, bila je moja ideja. To mi je davalo ekskluzivno pravo da šutim kao pička, da se ne žalim i ne serem nikome – pa čak ni samome sebi. I vjerojatno ne bih ni napisao ovu priču da se vikend u planinama nije odvijao po istoj, započetoj, putanji. Kad su nas iskrcali iz horor-autobusa u neku vukojebinu, iz koje možeš pobjeći jedino ako te progone vukovi i bijeli medvjedi, pokazali su nam dvije drvene zgrade, brvnare, u jednako lošem stanju kao i naš vrli autobus. – Ovo je restoran, a ovo prenoćište, rekao je vozač i odmah nestao, bojeći se valjda naših prirodnih reakcija. No zakasnili smo pa je on već bio nekoliko kilometara iza nas. Ušli smo u onu ruševnu baraku za koju je rekao da je restoran. Olinjala konobarica s venama na nogama poput kabela trofazne struje, točila je domaće vino. Nekoliko dječaka i djevojčica uputilo se na sanjkanje, žene u provjeru soba, a muškarci su se uglavnom nagurali uza šank. Odmah sam primijetio gromadu od muškarca u Nike trenirci, Nike tenisicama i Nike kapi. Rekao je jakim bosanskim akcentom: – Mujo paz' sestru, a ti Dijo, sine, slušaj brata. Nemo' da ja mora' intervenisat. Mujo je bio dječačić od sedam-osam godina, a Dija djevojčica od svojih pet. Poslušno su klimnuli glavama i nestali. Otac, za kojega sam kasnije saznao da se također zove Mujo, ispratio ih je

pogledom, a zatim se svom svojom Nike širinom okrenuo za susjedni stol za kojim je sjedila napadno našminkana plavuša. Tiho, ali očito nedovoljno tiho, rekao je: – Jebali mater svoju, valjda će izdržat' sat vremena. Pokupio je pivo sa šanka i prišao stolu. – Pa đe s' ba? Š'a ima? Poljubili su se, a ja sam zatražio Tuborg. Konobarica s kabelima na nogama nagnula se i dodavši mi pivo, prošaptala: – To mu je ljubavnica. Dolaze svaki vikend, a djecu vodi k'o alibi, pred ženom. Tako ona ništa ne sumnja. Nije loša ideja, pomislio sam i iskapio pivo. Piva je brzo nestalo pa sam, zajedno s još nekoliko razočaranih zaljubljenika u pivo, prešao na vino. Ines je za divno čudo popila samo litru bijeloga i izišla van. – Nije mi dobro, rekla je, idem malo prošetati. – To je od sumpora u vinu; ima ga previše, rekao sam tek tako. Nestala je iza neke vijugave stazice. Večer je brzo došla, a ja sam ostao sâm s još jednim, klinički mrtvim, pijancem. Platio sam račun i izišao. Snijeg je lagano bijelio cestu kojom smo došli. Pronašao sam sobu 205 i otvorio vrata. Čuo sam šumove u kupaonici i otvorio vrata. Ines je sjedila na školjci, zgrčenog lica i još rasturenijeg tijela. – Koji ti je kurac? pitao sam je što suosjećajnije. – Dobila sam tetku. Baš danas, jebem ti mater i životu. Tjedan dana ranije, valjda od stresa, koji kurac, nemam pojma. – Šta si dobila? malo ošamućeno sam pitao. – Tetku, idiote, tetku! – Ne shvaćam, zanijelo me malo na desnu stranu pa sam se naslonio na vrata. – Pa dobro, oženjen si, hvališ se da si pojebo pol' grada, a ne znaš što je tetka!?… MENSTRUACIJA, MENGA, RUSI… – A toooo. Jebi ga. Gdje sad nađe krvariti…, rekao sam tužno i okrenuo joj leđa. Zatvorio sam vrata za sobom dok se ona i dalje grčila na WC školjki. Soba je imala veliki krevet, ormar i uokvirenu sliku "Hrvatskoga narodnog preporoda", izrezanu s Kraševe bombonijere. Poravnao sam je jer mi se činilo kako nakrivo visi. – Tako, pomislio sam, niste i vi valjda bili pijani kao ja sada. Skinuo sam se i legao. Barem je toplo, mislio sam. Jebeš ga, nisam dovoljno pijan; očito neću ni jebati pa ću se bar naspavati, tješio sam samoga sebe. U tom sam trenutku začuo lagano podrhtavanje zida iza sebe. Slika-karton se srušila. Zatim su počeli

dopirati sve glasniji zvukovi iz susjedne sobe. – Seks, mislio sam i gotovo zaplakao, netko žestoko jebe dok ja polupijan čekam ljubavnicu s tetkom. Ines se uskoro vratila iz kupaonice. Izgledala je odvratno. – Boli me, u božju mater. A nemam tablete. Da samo zaspim što prije… – A…? Bar malo, onoga…? tepao sam kao pekinezeru. – Koji si ti bolesnik!!?? Ma marš u pičku materinu, idi spavati, bila je odlučna. – Daj mi bar popuši, čuješ one tamo… Digo mi se, jebo mu… – Nemaš šanse, rekla je, jebi ga stari, nemaš sreće… RUSI! RUSI SU DOŠLI! Legla je do mene i pomirljivo me poljubila u obraz. – Ajd' spavaj, bit će još seksa. Ne mogu ti pušiti jer ne bi bilo fer da samo ti uživaš. Znaš da se napalim i na samo ljubljenje…a što ću onda? Krvarim k'o svinja…, rekla je i okrenula se na drugu stranu. – Laku noć. – Laku noć, rekao sam pizdunjavo. Zaspala je za dvije minute. Hrkati je počela za pet. Pregradni zidovi između soba bili su tako tanki, kao da su građeni od kartona. Osluškivao sam ne bih li još što čuo iz susjedne sobe. Sve je utihnulo, kao u paklu. Osim hrkanja. Negdje u noći probudilo me tiho jecanje. Prvo sam pomislio da je Ines. Ali Ines je samo hrkala. Zatim se vratilo lagano podrhtavanje zida i čudan zvuk škripanja kreveta. Jebem ti, pomislio sam, ovi se jebu k'o zečevi. Ovaj put je trajalo desetak minuta. A onda sam začuo dobro poznat glas: – Joooj, jebo te, bona, svršio sam iz gujsce. Sve me trnci prošli niz krsta. Zatim je uslijedilo neko meškoljenje pa tihi glasovi i na kraju otvaranje vrata. Koraci, njih pet-šest, zaustavili su se uza zid nasuprot onoga do kojega je Mujo maločas svršio kao iz guzice. Kvaka je učinila tap-tap. Zaključano. Tiho kucanje. Glasno kucanje. A onda tihi Mujin glas: – Mujo sine, otvori, babo je…Mujo, probudi se, Mujce, sine…babo je došo… A onda nešto glasnije: – Mujo, Dijo, jebali mater svoju, šta ste se zaključali? Jesam lijepo reko da idem samo na pivo? Otvorte ta vrata da ih glavom ne razbijem… Nastala je pauza od tridesetak sekundi. A onda je uslijedio tihi Mujin monolog koji nisam u potpunosti čuo: – Pa da, djeca se umorila, izvuko ih zrak… A šta su se zaključali, lijepo sam reko, Mujo pazi na Diju, operite se i lezite spavat, nemojte zaključat vrata…A oni kurac, jebo djecu, glupi na mater svoju…

Nakon nekoliko sekundi, Mujo je pokucao na druga vrata, ona iza kojih ga je čekala ljubavnica. Ovaj su se put vrata otvorila i začuo se dobro poznat naglasak: – Ajd' skini se i vrati u krevet. Ponovit ćemo ono, samo sad zguza. Ne mogu djecu probudit. Ne znam koliko je još ostalo do zore, ali u cik zore sam se probudio. Probudilo me je ugodno iznenađenje jer sam vidio Inesinu kosu između svojih nogu. Usisavala ga je s velikim entuzijazmom.

– Samo ti svrši matori, rekla je, ja ću ispljunuti u maramicu. Sanjala sam da vodimo ljubav, čak sam i zvukove čula, što mi se nikada ne događa… Moram ti popušiti jer ću osjećati grižnju savjesti, rekla je ne vadeći kurac iz usta. Mujo, hvala ti kao bratu, pomislio sam i zatvorio oči. Pretvarao sam se da spavam. Čak mi se u jednom trenutku vikend u planinama učinio i pomalo romantičnim. I nek' mi još netko slučajno kaže da nisam romantičar!

Forenzika Nakon što sam sedmi put odgledao epizodu "Forenzičara " na RTL-u, odlučio sam mrknuti ljubavnika moje žene. Ako se uspijem izvući, a mislim da hoću, i nju će progutati mrak. Sva sreća da sam snimio baš ovu epizodu jer uvijek mogu vrtjeti kasetu na scene koje su važne da se negdje ne zajebem. Odlučio sam ići kadar po kadar, korak po korak. Prvo sam odgledao još jednom kako treba provaliti u tuđi stan. Likovi iz Amerike imaju puno opremljenije dućane nego što su u nas pa si mogu priuštiti i bolju i kvalitetniju garderobu za provalnike. Ja sam, da bih uštedio koju kunu, umjesto crne vunene maske s dva proreza za oči, uzeo plavu čipkastu čarapu (kako se to kaže, hulahopke?) od svoje žene. Razrezao sam je na pola. Škarama sam precizno rezao po crti koja ide uzduž šupka. Dobro, nije ispalo baš najsjajnije…, ali, jebi ga, tko ima šupak točno u milimetar na dnu sredine dupeta? Onda sam uzeo jednu nogavicu i plastičnim trokutom, koji sam drmnuo iz školske torbe mlađeg sina, prvo izmjerio svoju glavu. To sam napravio nekoliko puta jer nisam mogao vjerovati da je dupe moje žene iste veličine kao i moja glava. Volumen glave bio mi je toliki da sam unutra mogao cjevčicom uliti sedam do osam litara goriva super.

Jedva sam, i to teškom mukom, uspio nagurati njezinu nogavicu na glavu. Odjednom se čulo "puk", konac se razvalio, a moj nos izletio koliko je dug i širok. A ima gaaaa..., kao da me je Michael Jackson napravio prije prve plastične operacije. Otišao sam se pogledati u zrcalo. Zaključio sam da su japanske kamikaze, za razliku od mene, izgledale kao manekeni. Ne moram mu ni provaljivati u stan, dovoljno će biti ako ga s istom čarapom na glavi sretnem negdje u mraku. Ako ga infarkt ne strefi na mjestu, onda nek' nosi moju ženu kud hoće. Zaslužio je. Ipak, kako sam ga nedavno životno osigurao falsificirajući njegov potpis, gdje kao mene opunomoćuje da u slučaju nasilne smrti dobijem premiju od 50.000 eura, nisam želio ni najmanje riskirati. Nakon što sam se pomirio s činjenicom da će mi nos viriti van iz čarape i nakon što sam shvatio da istu čarapu ne mogu više skinuti s glave, valjda dok ne umrem pa je tek onda motornom pilom ne razrežu na pola, krenuo sam na drugu scenu. Kasetu sam zaustavio na "pause" i dva puta duboko udahnuo jer me je gušila ženina čipkasta čarapa. Otišao sam u garažu i tamo bio zatvoren četiri dana. Evo što sam radio: Odjenuo sam kombinezon - odijelo koje mi je za tri broja veće, a koje je pripadalo mojemu stricu koji je, jadnik, umro baš u njemu. U tom istom odijelu spičkao se s krova garaže i to jebeno odijelo još uvijek smrdi po njegovu dreku jer se striko usrao prije negoli je konačno rekao: "Ahhhh, u pizdu materinu, sad sam se do kraja ukenjao, ahhhhhh". Uzeo sam ženine rukavice za rad u vrtu i taj dio posla završio. Predstojalo mi je još da nabavim alat za provaljivanje i izvježbam se u uvlačenju kroz uzak prozor kakav je imao i ljubavnik moje žene. Prvo su nastale pizdarije s alatom. Kako je moja žena jedina radila po kući "muške" poslove, dva sam sata izgubio dok nisam pronašao jednu hrđavu pilu. Kad sam je euforično uzeo, od sreće mi je ispala iz ruku

ravno na nožni palac. Onako hrđava i nikakva, uspjela mi je odrezati nožni palac! Krvario sam kao svinja. S obzirom na to da nisam želio da itko sazna za moje pripreme, a flastere nisam imao, zalijepio sam palac natrag crnom, samoljepivom, izolir-trakom. Nije izgledalo bogzna što jer se traka stalno odmotavala i palac se prebacivao čas na desnu, čas na lijevu nogu. Nakon pile, uzeo sam čekić (nisam se mogao sjetiti koji će mi on kurac za provaljivanje, al' sam ga stavio u džep), odvijač (njega sam si zamalo uboo u oko kad sam provjeravao je li križni ili šiljasti, ali sam srećom promašio pa mi se samo zabio u uho), hrpu čavala (za njih se stvarno nisam mogao sjetiti koji će mi kurac, al' 'ajde!), još jednu, ali ovaj put motornu, pilu i kliješta. Kad sam sve to pospremao po džepovima, nisam mogao ni koraka napraviti. Težio sam jedno pedeset kilograma više. Bio sam naoružan alatom kao američki specijalci u Iraku. Na red je došlo treniranje. Tito je jednom rekao: "Prozor noćas mora pasti". Ja sam ponovio i rekao: "Prozor ne smije pasti, al' bome ni ja ovako natovaren!" I dogodilo se ono što nikad ne bih pomislio. Jedva sam uspio glavu provući kroz prozor (čipke je bilo po svuda), a kad sam došao do trbuha, stolarija iliti štok od prozora je napravio "krc". Ostao sam zaglavljen dva dana, viseći prednjim krajem prema psećoj kućici, a donjim, tj. Nogama i dupetom, u garaži. Da nije bilo ono malo kostiju od psa, nekoliko paukova i četiri muhe, umro bih od gladi. Spasio me je poštar koji je, nakon što mu se nitko nije javljao na zvrndanje zvona na vratima, otišao pogledati jesam li u dvorištu. – Što radiš, jebo te konj, ovako nagnut kroz prozor? – Jedem govna, uzvratio sam ljutito. – Šteta što nisam peder, sad bih te mogao pojebati. Kako si se lijepo namjestio… Taman! rekao je češući se po bradi. – Slušaj majmune, rekao sam otresito, ne jebi živu silu jer bi te mogla uskoro pregaziti. Izvuci me van, debiluuuu! Poštar je odložio svoju kožnu torbu, popravio čipkastu čarapu na mojemu licu, zgrabio me za glavu i stao natezati da smo se gotovo obojica ukenjali u gaće. Nakon što me je skupa s prozorom i trećinom garažnoga zida izvukao van, htio je zvati hitnu pomoć. Prvo da dođu po njega, a onda i po mene. Njega bi odvezli na traumatološku jer sam se onako natovaren zajedno s prozorom i zidom stropoštao na njega, a mene da odvezu psihijatru ili plastičnom kirurgu. Glupan, mislio je da sam čarapu stavio na lice kako bih prekrio svoju ružnoću. Umjesto toga, odalamio sam ga čekićem koji mi je virio iz džepa kombinezona. – Ti bi mene naguzio, mamu ti jebem pedersku! – Šalio sam se..., cvilio je pored uginulog psa jer sam cuki sve kosti pojeo u ta dva dana. Čak i one koje je zakopao na pol' metra dubine. – 'Ajd' dobro, poštedjet ću te jer sam gladan od onih muha, rekao sam i dodao: – A koji moj ti uopće tražiš po mojem dvorištu? – Nosim ti sudski nalog za razvod braka. Žena ti je zbrisala negdje u Švicarsku s ljubavnikom i dala odvjetniku da sudski to riješi čim prije..., rekao je. – Uhhh, jebo te, pomislio sam, taman sam uvježbao tehniku ubijanja, kad mi zbrisali oboje.

Koga ću sad mrknuti? A onda sam, onako kako to priliči jednome gospodinu, s osmijehom na licu pogledao poštara koji je još uvijek bespomoćno ležao na travi…

Žena Josefa K. Probudio sam se negdje u pol' noći. Zatrčao sam se u zahod, jedva stigao podići zahodsku dasku i - rigao nekoliko minuta. Kad sam se vratio u sobu primijetio sam da su me Josef i Lidija svukli do gaća, namjestili mi krevet u dnevnom boravku, a oni se sami povukli u spavaću sobu. Kako sam se našao u gotovo nepoznatom stanu slikara Josefa K. i njegove supruge, Lidije K.? Josef je akademski slikar, pomalo lunaran tip (svi akademci su takvi) koji je u jednom trenutku pomislio da može svijet prikazati i kroz svoje stihove, a ne samo kroz akvarele koje prodaje na tržnici za 50 kuna. Večer smo proveli zajedno, on, njegova žena Lidija i ja. Slušao sam Josefove stihove. I napio se. Što od muke zbog patetičnih stihova, što od besplatnih rundi. Poslije sam mu, dakako s predumišljajem, rekao da su mu stihovi prekrasni, da je talentiran. Rekao sam, da budem precizniji: "Talentiran si u pičku materinu!" i da samo nastavi dalje s pisanjem.

– Daleko ćeš dogurati, rekao sam. (zapravo, samo sam želio da mi plati još koje pivo, što je razumljivo uz moj status nezaposlenog alkoholičara). Nakon petnaestak besplatnih rundi, pao sam u komu. Josef i Lidija nisu. Ostali su trijezni radi jebenih kava koje su pili cijelu večer. I eto me, našao sam se u njihovu stanu, svučen do gaća. Više nisam mogao zaspati. Upalio sam televizor i stao okretati programe na daljinskom upravljaču. Naletio sam na jedan njemački kanal, gdje se prikazivao pornofilm. Scena se odvijala u motelskoj sobi negdje u Teksasu, a osim debele crnkinje, u filmu su igrale i dvije zgodne plavuše i jedan prištićavi klinac. Bože moj, kako sam mu zavidio. Toliko sam se unio u radnju filma (zapravo se radilo o čistoj jebačini) da sam, umjesto prištićavog idiota s osrednjim kurcem, vidio sebe u glavnoj ulozi. Taman smo bili i slični. Po veličini kurca, mislim. Odgegao sam se u kuhinju i uzeo limenku piva. Nakon nekoliko gutljaja i još jedne scene, ovaj put lezbijske - i to u hangaru pokraj olinjalih konja - odlučio sam proviriti u spavaću sobu svojih domaćina. Stajao sam kraj otvorenih vrata sobe i zurio u njih. Čvrsto su spavali. Iako su bili do grla pokriveni, Lidija je preko svojega pokrivača prebacila nogu. Gledao sam u njezinu nogu i slinio neko vrijeme. Kao pas koji gleda u izlog mesnice. Uzdahnuo sam, onako kako samo ja uzdahnuti mogu, i zatvorio vrata.

Tik do njihove sobe sjeo sam na parket i zapalio cigaretu. – Lidija je rasna žena, mislio sam, sa svojih tridesetak godina iz koje u svakom trenutku izbija čisti seks. Josef, možda koju godina stariji od nje, kršni je Mediteranac, nasljednik manje garsonijere u središtu grada, s titulom akademskog slikara. Iz njegovih ofucanih pjesama razabrao sam nekakvu tugaljivost, prije svega za jalovošću vlastitoga tijela. Znao sam (zapravo sam pretpostavljao) da je impotentan. Čemu mu onda, pitao sam se, služi tako rasna žena, kao što je Lidija?

Kad sam se digao s parketa, odlučivši se za nastavak pornofilma, kriknuo sam. Iza mene je stajala ona, Lidija. Bila je samo u majici kratkih rukava, koja joj je sezala do koljena. Pogledala me je krmeljivo. Zijevnula je i protrljala oči. – Oprosti, jesam te uplašila? – Skoro sam se usrao. Nasmijala se. – Čula sam da si otvorio vrata naše sobe. Jesi li trebao nešto? Krenuo sam prema sobi. Pratila me je. – Ne, fulao sam zahod, lagao sam kao pas. Sjeli smo na krevet. Na televiziji je igrao drugi film. Novi pornić. Gledali smo ga jedno vrijeme. A onda se ona okrenula prema meni. – Jesi za jedan joint? Kimnuo sam glavom. Ustala je i otišla do regala s knjigama. Između Kurana i Biblije izvukla je Religije svijeta, otvorila jednu stranicu i uzela malu vrećicu s travom. Vratila se do kreveta, sjela i zafrkala joint. Vješto ga je zalizala i zapalila. – Imaš dobre noge, konstatirao sam nakon prvoga dima. – Aha, potvrdila je. – Kad sam se onesvijestio? pitao sam, pružajući joj joint. Uvukla je dim, progutala ga i začepila nos. Krv joj se slila u lice. – Nakon trinaeste pive, naručio si votku. Ta te je kombinacija ukomirala, rekla je i ispustila zrak, dodavši: – Mogu uzeti malo tvog piva? – Ne možeš, odgovorio sam kratko, a ona je samo uzdahnula. – Tko me je skinuo? Nasmiješila se. – Ja sam te htjela svući, ali mi Josef nije dao. Ljubomoran je, staro pseto, nasmijala se. – Seljačina, prokomentirao sam na njezino zaprepaštenje. No nije mi ništa odgovorila na uvredu. Uskoro je joint bio pri kraju. Oblizala je usne. – Žedna sam, jebiga. Ne da mi se do kuhinje hodati. Pogledala je u moje pivo. Ustao sam i donio joj limenku iz hladnjaka. – Hvala. Baš si drag. Znaš, izvana izgledaš sirovo, ofucano, kao da imaš lice masovnog ubojice, a iznutra si vrlo nježan i inteligentan, rekla je očito naduvana. Zatim je dodala: – Josefu si jučer puno pomogao, znaš? Jako te cijeni...

Sjeo sam bliže njezinim nogama i prstima ruke, kao nehotice, dodirivao je. Činilo se da to nije ni primjećivala. Joint ju je razvalio. Samo je buljila u pornjavu. Ja nisam ni osjećao učinak pušenja. Kao i uvijek, imao sam zakašnjelu reakciju. Njezina otupljenost mi je davala hrabrost pa sam s radom prstiju nastavio nešto smjelije. Na ekranu se sisata brineta derala s dva klipana.

Dahtala je uspaljeno, a klipani su, kako i priliči, nonšalantno odrađivali svoje. Valjda sam u tom trenutku zavukao ruku u Lidijine gaćice. Shvatio sam to kada sam čuo blop-blop. Pogledao sam je. Glavu je zabacila unatrag i tiho jecala. Noge je raširila kao gimnastičarka. A ja sam i dalje činio blop-blop. – 'Ajmo se jebati, rekao sam i izvukao prste. – Ne, ne, još, još..., stenjala je. – Skini se da i ja umočim, odlučno sam rekao. Trgla se. Bijesno je povukla majicu na koljena.

– A Josef? Što ako se probudi? Ubit će nas oboje! – Ma kakav Josef! Vidiš da spava, pokušavao sam je primiriti. – Neću, kratko je uzvratila. – Što nećeš? – Neću se s tobom jebati! derala se. – Šuti kurvo, probudit ćeš ga! Dobro, ako nećeš, nemoj! Sad sam se i ja ponašao uvrijeđeno. Uzeo sam pivo i stao ga natezati. Uskoro je limenka bila prazna pa sam otišao po drugu. Lidija je samo sjedila i gledala pornić. Više nije bila ljuta. Bila je ponižena. Nakon nekog vremena se javila. Glas joj je bio pomirljiviji: – Jesi za još jedan? Da smotam? Kimnuo sam: – Može, samo ga jače zasoli, onaj prvi je bio slab. Zasolila ga je pošteno. Neprestano smo se izmjenjivali – od ruke do ruke, od usana do usana. Spržili smo ga na brzinu. Taj me je pukao. Zavalio sam se na kauču i meditirao. Onda mi je želudac zakrulio. – Gladan sam, imaš što za pojesti? pitao sam je. Nije odgovorila. Okrenuo sam se s teškom mukom i pogledao je. U poluležećem položaju, naslonjena leđima na jastuk, raširenih je nogu masturbirala. Ustao sam i otišao u kuhinju. Našao sam sasušeni komad salame i malo sira. Sve sam to ubacio u usta i nesažvakano progutao. Vratio sam se u sobu. Lidija je još okretala prstom po pičkici. Sjeo sam do nje, maknuo joj ruku, svukao gaćice i blago razmaknuo noge. Nije me primjećivala. Svoje sam gaće samo malo spustio, tek toliko da mogu izvaditi malj. Ugurao sam joj ga. Ciknula je i otvorila oči. – Jebem ti mater, da ti jebem, silazi s mene!

– Šuti! Spavaj dalje, rekao sam dok su mi se bokovi ravnomjerno pokretali. Zatvorila je oči, dišući sve dublje. U jednomu me trenutku noktima zaderala po debelom mesu. Suze su mi krenule na oči. Ali nisam prestajao. I dalje sam radio klip-klap, klip-klap. A onda je ispustila cijuk: "Ijjjjjjjj....aaaaa". Bolno je svršila. Ja, međutim, ne samo što nisam prestajao, nego sam i ubrzao pokrete. Udarao sam sve silovitije, a prasci su se zatomljavali u tekućini koju je ispuštala. Radio sam kao radnik na pruzi, kao rudar u iskopini. Sigurno bih dobio značku "Udarnika" da je Tito bio živ. Ona je uvijek ponovno ispuštala cijuke, svaki put drugačije. Jednom je sličilo na cviljenje automobilskih guma, drugi put na otvaranje vrata u autobusu, treći put na frontalni sudar cisterni... Bio sam sav mokar od vlastitoga znoja i njezine mokraće. Ali nisam mogao svršiti. Nešto mi je nedostajalo. Nešto što mogu osjetiti. Zadigao sam joj maijcu i krenuo rukama prema grudima. Ustuknuo sam.

Malj je ispao iz rudlavog otvora. Ustao sam i šokirano gledao u prizor ispred sebe. Lidiji je nedostajala jedna sisa! Lijeva. Na tom su mjestu bili samo ožiljci. – Šta je ovo? Gdje ti je sisa, pička ti materina?! tiho sam opsovao, plašeći se valjda i sâm pitanja. Trgnula se. Shvatila je gdje je. Shvatila je da sam otkrio njezinu tajnu. Brzo je povukla majicu. Ožiljci su nestali. – Nigdje, nerazgovjetno je odgovorila. Strovalio sam se do nje, na kauč. Lagano se vraćao život u sobu. Lagano, ali postojano. Nestalo je čari. Ostali smo samo ja i Lidija, žena bez lijeve sise. – Imala sam rak na dojki. Operirali su me s dvadeset i dvije. A onda još jednom. Na kraju su je odrezali, napokon je izustila. – Jebo te, oprosti, nisam znao. – Nakon operacije sam doživjela psihički slom. Bila sam skoro godinu dana u bolnici. Kljukali su me svim mogućim pilulama. Bila sam luda. Josef me je spasio. Tko bi se drugi oženio mnome… mnome...

Nakon zračenja više nisam sposobna ni roditi. Zatulila je. Prišao sam joj i zagrlio je. – Jebi ga, život nije milostiv, nije mi padalo na pamet ništa što bi je moglo utješiti. – Jedino me Josef razumije, auuuu, auuuuu.... Stavila je glavu na moje rame i plakala. Niz leđa su mi se cijedile njezine suze. Ridala je i ridala, i ridala, a ja sam samo šutio. Tu i tamo sam procijedio neku glupost, kao: – Život ide dalje, ništa ti ne fali ni sad ili uopće se ne primijeti da nemaš tu drugu sisu, jebeš djecu, tko još treba balavce... Valjda ju je to utješilo jer me je ubrzo počela ljubiti po ramenu. Ispočetka se činilo da me samo briše od slina i suza, a zatim je jezikom oblizivala sve veći dio mog tijela. Krv mi je počela kolati čak i u onomu mjestu u kojemu se maloprije ugasio svaki tračak života. Vratio sam se u formu. Malj je stajao uspravno, oslobodivši se spona uskih gaća. Nježno sam je dohvatio za kosu i povukao na malj. Usta su se širom otvorila i začas ga je progutala. Malj je nestao, baš kao i njezina dojka. Probudio sam se sâm. Lidija se nakon, reklo bi se ipak kakvog-takvog, seksa povukla u spavaću sobu, kod Josefa. Oprao sam zube kaladontom, bez četkice i puno grgljanja. Potražio sam žilete, ali ih nisam pronašao. Zadovoljio sam se s dužim umivanjem.

Bilo je pola deset. Provirio sam u njihovu sobu. Spavali su. Bili su zaljubljeni, i to mi se sviđalo. Nisam poznavao puno zaljubljenih parova. Odjenuo sam se i tiho izišao. Žurio sam na tramvaj. Ipak me je žena čekala s večerom još od sinoć i sigurno se dosad već zabrinula. A lijepo sam joj, i to ne jednom, rekao da se nema zašto brinuti…

Oklada – Isuse Bože, možda sam ja totalni idiot, ali ne razumijem – da me sad jebeš u guzicu – koja je to usrana knjiga koju sam pročitala ovo ljeto na moru!!? rekla je Sanja duvajući posljednje ostatke jointa.

– Možda si čitala nekoga našeg pisca…, rekao sam ja, očito napušen. – Ma je kurac, ovaj je bio dobar, rekla je Sanja. – A što sam ja onda, kurvo? Loš pisac? Nemoj da ti sad jebem mamu, rekao sam mirnim tonom makedonske marihuane. – Ti si bolji jebač od pisca, a još bolji pizdolizac od jebača, a bolji… Prekinuo sam je otkopčavši patent na hlačama. – Gledaj ga kučko, rekao sam, i crkni jer ga više nećeš dobiti! Jesi li čula?! – Zaboli me ona stvar za tvoj kurčić, rekla je i ugasila ostatak jointa u pepeljaru. – Uostalom, nastavila je, takve kao ti mogu naći na svakom koraku. – 'Ajmo se kladiti da ne možeš, rekao sam poprilično siguran u sebe. – 'Ajde da se kladimo da ću ja prije naći bolju pičku nego ti frajera! Oklada je pala. Isto vrijeme, isti kafić, iste šanse: – Bok mala, ja sam filmski glumac, imaš zgodno lice, bi li došla na probno snimanje? – Zdravo mačak, 'si sam? Znaš što, ja ti se palim na frajere s lijepom guzom, a tvoju sam zamijetila odmah na ulazu. – Slatka mala, jesi za cugu? – Hej, je l' se mi poznajemo s faksa? – Ja sam poznati pisac, a ti si…? – Dečko, je l' ti to nosiš pištolj il' ti je drago što me vidiš? Nakon sat vremena: – Čuj, dat ću ti sto eura da te poševim pred onom kurvom, je l' može?

– Popušit ću ti badava, samo da onaj pijani idiot gleda…? Dva sata kasnije u njezinu stanu, opet ona i ja. I samo ona i ja. – Sjetila sam se koja je knjiga! Bila je to… – Ma marš u pizdu materinu i ti i književnost, sto puta sam ti rekao da ne pričaš o knjigama dok svršavam! Sad si mi opet, i to već stoti put, sjebala ugođaj jebačine! A baš mi je dobro išlo…

Pripreme Isključivši se od vanjskih zvukova, zadnji sam put uvukao dim, zadržao ga nekoliko sekundi između nepca i lijevoga plućnoga krila te uz krik ranjenog medvjeda skotrljao svoju vizuru u raspon šlica. Mali, za kojega se toliko brinem, ne očekujući ikada povrat uloženoga jer kurac nakon 25 godina više ne raste, počeo je misliti svojom glavom. Pokupio sam ostatke trave s pete stranice dnevnih novina, brižno smotao paketić i dokrajčio ostatak vinjaka iz čaše. Kako mi Bog nije namijenio velik kurac, svu pažnju usmjeravam da Malom izliječim ovaj kompleks. Najteže je biti psihijatar vlastitomu pimpeku. Poznato je to da se niži ljudi često bave bildanjem za nadomjestak onih nekoliko centimetara koliko su udaljeniji od vlastitih šešira. Kepeci koji se ne bildaju nose frizure iz šezdesetih, čizme s duplim đonom ili pak u slobodno vrijeme glume Napoleone u hodnicima kakve ludare. Svatko prema vlastitom izboru. Važno je jedino izliječiti komplekse. Spreman na suradnju s vlastitom muškošću, u borbi protiv nametnute nam nepravde, otišao sam u zahod isprazniti crijeva, oprati zube, poravnati dlake na bradi, pazuhu i prsištu, pogledati se naposljetku u zrcalo i sam sebi u oči reći – umri muški. Svaka moja potraga za posrnulim ženama iz grada bila je praćena istim ritualom. Besprijekoran izgled nisam, niti ću ikada imati. Ali uvijek si mogu priuštiti prazna crijeva, blještavo plombirane zube i uglađene dlake na bradi, pazuhu i prsištu. Zadnji, ali zato ništa manje važan dio rituala – pogledati se u oči – zapravo je više psihološke naravi. Ako imaš muda to učiniti, znači da si spreman na sve. Osim na seks s muškarcima. A tolika muda stvarno nisam imao. Od silnih obveza u zahodu umalo sam zaboravio na prezervative. Zapravo me je jebao i udomaćen karijes na kutnjaku koji, u dodiru s kaladontom, projicira slike užasa u mojoj glavi. Zadnji pregled u zubara, zakazan u petak 13. svibnja, nije održan. To je prijepodne moj zubar u svojemu novom Jeepu Cherokeeju, s dvadeset godina mlađom ljubavnicom i pacijenticom kojoj je, usput rečeno, odavno ugrađena švicarska proteza, naletio na teretni vlak iz Münchena. Doktor Roth je zbog tog slučaja ostao bez glave, a ja se i dalje patim s karijesom. No ne zamjeram mu, ostati bez glave nije mala stvar. Pogotovo ako ti glava završi u torbi krezube ljubavnice. Prezervativi marke Durex odavno su postali moj zaštitni znak. Netko nosi Rolex, netko Jin-Jang, žene obično Always, a ja Durex Classic. Ni za živu glavu ne napuštam stan bez plave kutijice Durexa. To mi stvara sigurnost, pospješuje samokontrolu, ubrizgava adrenalin i osjećaj superiornosti; ukratko, Durex je najbolji lijek za fobiju o spolno prenosivim bolestima i neželjenim alimentacijama. Samo dva puta sam izišao u grad bez prezervativa, ali i danas, svakoga prvog u mjesecu na šalteru poštanskog ureda uplaćujem alimentaciju na meni nepoznatu adresu, pri čemu se instinktivno primam za debelo meso posve uvjeren kako nikada neću zaboraviti onih dvanaest injekcija penicilina zbog akutnog tripera. Bog je jedan, život je samo jedan, a dupe zbog toga trpi dvanaest puta. Kad čovjek doživi takvo jedno prosvjetljenje, onda mu je prava utjeha pročitati na kutijici Durexa – Seal of Quality – 100%

provjereno. Ziher je ziher, kako je rekao jedan samoubojica skačući na glavu s televizijskoga tornja visokog 267 metara. Osnove predigre svladao sam onoga trenutka kada sam našao neotvorenu kutiju cigareta. Zadnji se dio mozaika složio i napokon sam bio spreman. Trava je bila u desnomu gornjem džepu, rizle tik uz paketić, u drugom džepu cigarete i nešto novca, Paloma maramice u hlačama, prezervativi u pretincu s dokumentima, dlake na mjestu i karijes na kutnjaku. Sve je bilo usklađeno, osim jedne stvari. Nisam imao plan. Najmanje mi je trebalo to da onako napušen i zaliven vinjakom besciljno tumaram gradom. Trebalo je razraditi taktiku, osigurati brzu logistiku i stvoriti mrežu rezervnih pozicija za hitno prebacivanje s manje uspješnih položaja na one učinkovitije. A ja sve to nisam imao. Kako su telekinetičke sposobnosti jointa oslabile, tako svoj kreativni dio mozga nisam uspio pomaknuti u željenome smjeru. Onako odjeven u tamnoplavi sako, za koji moji znanci tvrde da ću ga nositi i na vlastitome sprovodu, natrpan potrebnim rekvizitama za izlazak, vratio sam se u secesijsku fotelju, utučen zbog spoznaje o vlastitoj neorganiziranosti. Istina, uvijek sam imao mogućnost nazvati neku od bivših, pitati je što radi – eto, baš večeras – i kupiti bocu jeftinog vina kao ulaznicu za siguran seks. Mogao sam čak otići i u jednu od periferijskih birtija, gdje se za Milka čokoladu može dobiti vlasnikova baka u tangicama, svijetloružičastom grudnjaku i s tirolskim šeširom na pundži. Za štangicu više, baka bi i na harmonici odsvirala neku od francuskih šansona. Sve su to bile mogućnosti koje je ovaj grad pružao meni, a samo bi najgori pesimisti ostali kući i drkali. Mada se i meni zna dogoditi da imam depresivnih trenutaka u životu; takve dane najbolje zaboravljam. Stoga sam, iscrpivši krajnje mogućnosti izlaska iz ovoga problema, pokušao uz pomoć tek srolanoga jointa naći neku manje jednostavnu kombinaciju. Uhodan put uvijek je manje zanimljiv od neprokrčenoga. Vlastita je žena uvijek deblja od susjedove. Joint je arbitar, a Bog svjedok. Nakon nekoliko dimova bio sam razvaljen i još nekoliko svjetlosnih godina udaljeniji od rješenja. To da sam netaktičan, jasno mi je od rođenja kad sam se rodio s malim pimpekom, ali mi nikada tako dugo nije trebalo da odustanem. Ako sam po ičemu bio odlučan, to je odlučnost za odustajanjem. Odustajao sam od stvari kada se tome nitko nije nadao. Pa čak ni ja. Tako sam dao otkaz u jednom poduzeću baš kada su me unaprijedili, odustao sam od povoljnoga kredita, odustao od ljubavi, od novog auta, svega. Ne znam ni sâm zašto, ali tu večer nisam želio odustati od seksa s nepoznatom. Tome se nikako nisam mogao oduprijeti. Nov zadah, svježa krv, nekoliko minuta hrvanja sa znojem i novi rez na malom kurcu. Ima li išta više što muškarac može poželjeti? Uništio sam joint do kraja, udružio sve moždane stanice i napravio popis a' priori događanja u gradu. S obzirom na to da mi je u redakciji gradske rubrike, gdje sam zaposlen, jedini posao sastavljati takve događaje, brzo sam izdvojio nekoliko lokacija u kojima bi mi se moglo posrećiti. S jedne su strane tu bila kazališta, muzeji, koncerti i izložbe, a s druge pak noćni barovi, diskoteke i partiji. Bez obzira na to što drugi misle o meni, sebe smatram vrlo profinjenim i obrazovanim gospodinom. Posjete kazalištima, koncertima ili izložbama ne doživljavam samo kao nužno obrazovanje, već i kao uživanje u trenucima neizmjerne sreće. Toliko me obuzela toplina na samu pomisao o posjetu koncertne dvorane, da sam se odmah odlučio za noćni bar u kojemu su tu večer uživo pjevale cajke. Ne volim pokazivati emocije pred zagrebačkom filharmonijom pa se opijanje whiskyjem u zadimljenom baru činilo puno sretnijom solucijom. Bez obzira na to koliki ja gospodin bio.

Napokon sam izišao, odlučan u svojoj namjeri. Kada netko stanuje u nečijem dvorištu, on je onda pas ili podstanar. Ili pasji podstanar. Kućica sazidana od pečene gline ima rešetke na prozorima. Rešetke valjda drže kućicu na temeljima, inače bi se srušila. Vrata imaju četiri brave i špijunku. Špijunka ne služi ničemu jer je razbijena, ali je estetski okej. Starac koji je u ovoj kućici živio prije mene, umro je na krevetu na kojemu ja sada spavam. On je ugradio brave, špijunku i rešteke na prozorima. Plašio se provale i umro od infarkta. Zet mu je nakon smrti maznuo devize koje je skrivao u zahodskom kotliću. Marke je ostavio kod Drageca na pokeru, ali mu je ostala kuća. Nju je iznajmio meni, za devize. Sumnjam da ih sprema u kotlić. Provjerio sam. Zaključao sam sve četiri brave i provjerio šlic. Bio je otvoren. Njega sam samo jednom zaključao. Zvijer je bila iza rešetaka, na sigurnome. Još samo da je večeras nahranim svježim mesom…

Prvi put Poeziju sam čitao u Berkovu, jednoj od šminkerskih birtija u strogom centru Zagreba, gdje pivo poslužuju samo u malim bocama. Gazda je bio primitivna seljačina, ali je imao zgodnu ženu. Već sam došao pijan, tako da sam samo održavao kondiciju s whiskyjem. Voditelj tribine, neki ušminakni pederko, također se klatio od cuge. Sve u svemu, čitanje je bilo OK. Pederko je pozvao glazbenu pratnju, nekog ostarjeloga rockera koji je svirao hitove iz šezdesetih. Bilo je dobro dok nije počeo pjevati. Do stola za kojim sam sjedio u društvu rockera i pederka, bila je mršava ženska koja je glasno pljeskala na moje pjesme. Usporio sam s cugom jer mi se činila sve zgodnija. Što sam više pio, ocjena nekoj ženskoj bila je sve veća. Ova je od dvojke skoro probila plafon. Poslije čitanja dobio sam petsto kuna i anuliran račun za pijaču. Gazda se želio napraviti faca pa je kupio moju knjigu s posvetom. Odrao sam ga dvadeset posto skuplje od uobičajene cijene. Teatralno je izjavio da nikada nije upoznao pisca i da mu je drago što sam nastupio u njegovoj rupi. Za to me je, rekao sam mu, iskreno bolio kurac. – Važno je da si ti platio dogovoreno, ja – zadovoljan, ti – zadovoljan, rekao sam mu ispijajući posljednje kapi whiskyja. Mala s promocije zvala se Vesna i bila je glupa kao noć. Stoga mi nimalo nije imponiralo njezino oduševljenje mojom poezijom. Jebo te, pomislio sam, zar ja stvarno pišem samo za luđake? Bio sam neko vrijeme u dilemi, a onda sam zaključio da me boli kurac tko je lud, a tko nije. Odmah sam joj počeo prodavati patetičnu priču o samoubojstvu koje ću uskoro učiniti. Milosrđe još uvijek pali kod žena. Sve žene imaju istu karakternu crtu: vole spašavati živote. Srećom sam to skužio još kao klinac, tako da sam s godinama razradio savršenu taktiku. Što više sereš o groznom životu, prije dobiješ pičku. Izveo sam je u jednu rupu gdje pivo poslužuju u velikim bocama, a cijena je prihvatljiva čak i loše plaćenim piscima. Ondje smo ostali dva sata, a zatim sam je pozvao u motel. Odmah je prihvatila. Izgovor joj je bio da me mora čuvati od sranja. Držala je da čini dobro djelo i da će stoga u raj. Spasiti dobroga pisca od vlastite ruke, rekla je, isto je što i spasiti talentirano dijete. Pičke mi neće dati, nastavila je, ali će me tješiti ako treba cijelu noć. Primio sam je za dupe. Bilo je tvrdo. Maknula je moju ruku nježno, kao da me ne želi uvrijediti. U taksiju sam razvio verziju o ženi koja mi je slomila srce. Ovaj put se zvala Marija. Marija je, dakle, bila bogata, lijepa i pametna - sve što ja nisam. Ali mi smo se voljeli, sve dok je njezin otac, neki naftaš, nije silom odveo u Englesku. Jedno vrijeme mi je pisala podugačka pisma, ali se na kraju udala

za nekog crnca, dakako, protiv svoje volje. Taman kad sam sakupio dovoljno love za avionsku kartu, saznao sam da je pala pod onaj crveni autobus na kat (onaj bus s razglednica i dosadnih dokumentaraca o Londonu), ispod samoga Big Bena. U džepu su joj pronašli pismo za mene, tako da se u svakom slučaju radilo o samoubojstvu. Pisalo je samo: "Voljet ću te i na nebu, tvoja Marija". Ja sam ipak otišao u Englesku na njezin pokop jer je stari odlučio da je tamo pokopa. Poslije pogreba sam neko vrijeme prao zahode po restoranima da sakupim lovu za natrag. Od viška funti koje sam zaradio, kupio sam ogroman buket crvenih ruža koje sam prije ukrcaja u avion stavio na njezin grob. Vrativši se u žalosnu Hrvatsku, trenutačno sam doživio živčani slom. I eto me, sad se mislim ubiti.

Nakon tih izgovorenih bljuvotina, Vesna mi je uvalila jezik u grlo. Taksist je, a ne ja, gutao sline i namještao rasporak. Bilo je cool. Izgledao sam poput američkih makroa, samo puno siromašniji. Taksist je pitao u koji motel idemo, a ja sam odgovorio: "U najjeftiniji". Onda je Vesna pitala zašto ne idemo u mene u stan, a ja nisam ništa odgovorio. Bilo bi glupo da joj kažem kako sam oženjen i da me ona vjerojatno čeka na vratima s bejzbol palicom u rukama. Dovezli smo se u predgrađe Zagreba i taksi se zaustavio na jednome parkiralištu prepunom kamiona. Motel "Orhideja" bio je svratište kamiondžija i kurvi. U potpunosti je odgovarao mojem ukusu, ali ne i Vesninom. Počela je srati o tome da je čeka zaručnik i da mora uskoro otići. Hitno mi je trebalo piće.

U motelu je radio jedino noćni bar, gdje papreno poslužuju razvodnjena pića. Svejedno sam popio nekoliko duplih vinjaka i pozvao piće jednoj kurvi za stolom. – To je muškarac odjeven u žensko, rekao je konobar. Transvestit. – Jebi ga, rekao sam, nitko nije savršen. Vesna je naručila mineralnu i zaključila da transvestit bolje izgleda nego većina njezinih prijateljica. – Ali ima muda, rekao sam ja. – Tim bolje, rekla je ona. Upustio sam se u razgovor s konobarom. Tvrdio je da transvestiti imaju više posla nego neke kurve u Zagrebu. – Mi smo nastran narod, kao fol konzervativni, veći katolici od samog Pape, a više volimo jebati isti spol nego stari Grci, rekao je filozofski. – To je zato, rekao sam, što lovatori vole eksperimentirati, jebu muškarce da se dokažu. A mi koji bismo jebali prave kurve, dakle žene, nemamo lovu za to. Donekle se složio i dao mi vinjak na račun kuće. Nisam ni primijetio kada je Vesna otišla za stol transvestitu. Nešto mu je govorila, a on se smješkao i lakiranim noktima dodirivao vrhove perike. Pokazao joj je prazan stolac i ona je sjela. Nisam bio ljut jer je prizor djelovao groteskno. U nekoj bih drugoj prilici išao braniti svoju čast. Ovako, transvestita sam vidio kao ženu s kurcem. Okrenuo sam se konobaru i započeo priču o kurvama. Nakon nekoliko minuta, Vesna se vratila za šank.

– Čuj, imam dvjesto, fali mi još sto kuna, rekla je. Posudiš mi do sutra? pitala je. – Zašto? – Traži tristo kuna za seks. A tako bih ga pojebala…, rekla je. Ostao sam šokiran. – Platit ćeš tristo kuna za seks s transvestitom? još uvijek šokirano sam izustio. – Ne s bilo kakvim… Ma pogledaj ga samo kako je sladak. Osim toga, rekao mi je da ću mu biti prva žena. Zato je cijena viša, inače je dvjesto kuna. Bez riječi sam izvadio novčanik i dao joj sto kuna. – Ako mu je zaista prva, mislio sam, jebeš onda cijenu. Izišao sam iz motela i sjeo u prvi taksi. Ostalo mi je dovoljno da platim put do doma. U taksiju sam cijelo vrijeme razmišljao o tome kako ću ženi ispričati priču o transvestitu. Samo da ne spomenem motel i onu glupu Vesnu. Moram transvestita ubaciti u neko drugo vrijeme i neko drugo mjesto. Ovako, ni sam ne bih povjerovao u priču.

Kako sam kalio čelik Pomisao da moram putovati HŽ-om toliko me fascinirala da sam trenutačno dobio proljev. Moja žena je tvrdila da je to od toplog piva koje sam popio na prazan želudac, ali ja sam znao da je to od HŽ-a. Dok sam brojao pauke na zahodskom zidu, zamolio sam je da nazove putničke informacije. – Molim vas, čuo sam, kad ide vlak? Je l' kasni? Hvala. Vlak koji ide u 15:10 na peron je došao u 15:25. Ušao sam u prvi kupe. Do prozora su sjedile dvije žene s putnim torbama. Objema je menopauza bila stvar daleke prošlosti. Jedna je imala brkove, druga maramu. Sjeo sam i čekao. Vlak nije kretao. Onda je ušao njihov vršnjak. Gromada koja je nalikovala santi leda, onoj istoj koja je potopila Titanik, a zbog koje je Leonardo DiCaprio potonuo u ledeno more. Nosio je traperice i mirisao na rakiju. Ogromnim šakama pozdravio nas je kao na mitingu socijaldemokrata. Dok je sjedao do mene, pitao je je l' slobodno. Obje su odgovorile da jest. Ja nisam. Šutio sam i mislio o tri sata vožnje vlakom. Osjećao sam se kao pašteta u dućanu suhomesnatih proizvoda. Prvo je žena s brkovima zaključila kako kasnimo s polaskom pola sata. Onda je zaključila kako njezina snaha – kurva – nema pojma o djeci jer njezini unuci uvijek gladni idu u školu. I neuredni. Jer ona, snaha – kurva – jebe vodoinstalatera, prvog susjeda u njezinu selu, dok Stipo radi k'o konj u Njemačkoj. A Stipo je šef bauštele, cijenjeni zidar i njezin sin. Žena u marami je uzdahnula i prokomentirala: "Kurva", a onda iz jedne od dvije torbe izvadila pileće batake. Dok je gurala prvi batak u usta, vlak je krenuo. Zaključila je da ni bataci nisu kao što su nekad bili. Ove je piliće, rekla je, osobno sama zaklala. Prvo ih je kupila dok su još bili mali, skroz mali; onako slatki, žuti. Za tri kune komad u veterinarskoj stanici. Onda ih je hranila dok se nisu ubucili do kilogram i pol. Kukuruz je, rekla je, poskupio pun kurac. Koncentrat za piliće da ne govori. Ali barem zna da ne jede ona industrijska govna koja su kancerogena jer se to vidi na kostima. Demonstrirala je na

svojemu bataku. Usisala je ostatak mesa, a onda košću lupila po prozoru. Ponosno je pokazala da kost nije pukla. Zatim je zgrabila kost u zube i umalo ispustila gebis. Grizla ju je, lomila, lupala po svim tvrdim predmetima u kupeu, ali kost je ostala čitava. – Daj je meni, rekao je čovjek-Titanik. Žena u marami je s nelagodom pružila kost. Krc, začulo se. – Evo ti kost, jebala te ona, rekao je. A ona je samo šutjela. I mi smo ostali šutjeli. Zamišljao sam ga kako lomi vratove. Gorostas se digao i protegnuo. Kao da Samsonovom snagom razbija nevidljive neprijatelje. – A čime se vi bavite, pitala je žena s brkovima gledajući u mene. – Ja sam pisac, rekao sam. – A što je to? pitala je žena s maramom. – To su pijanci koji žive na račun države, rekao je gorostas. – Što pišete? pitala je žena s maramom. – Pjesme, pjesme i priče, rekao sam. – Jebo pjesme, zaključio je gorostas i nastavio ponosno: – I ja sam pisao pjesme, ali prave. Za gange. A onda je iznenada zapjevao: Imam pištolj k'o teleću noguuu Aliiii žene pronaći ne moguuu Mala moja nemoj da je štediiiiš Ja je željan a ti na njoj sjedišššš Mala moja jede karameleeee A u školi glupava ko teleeee Jebo žene i ovakvu krizuuuu Dignu noge, a ne daju blizuuu – Eto, to su pjesme, a ne ono što ovi pišu, rekao je pomalo prijeteći, pokazujući glavom na mene. Obje žene su potvrdno klimnule glavama. Umalo je nedostajalo da i ja počnem klimati. Umjesto toga sam se ustao i izišao iz kup ea. Zapalio sam cigaretu. – Zabranjeno je pušenje u hodnicima vagona! Imate za to restoran! čuo sam ljutitoga konduktera. – A u kojem se vagonu nalazi restoran? – Dolje, rekao je odrješito. – Služite alkohol? – Pivo i konjak. – Izvrsno. Jeste li i vi za piće? – Ne, ne pijem dok radim.

– Tko vam je kriv, rekao sam i nestao u smjeru restorana.

Zelene oči Stojanka je krasna djevojka, što bi u mojem selu rekli, rasna kobila. Mogao ju je zajahati svatko tko je bio vješt u preskakanju prepona. Ja sam, nažalost, već imao kobilu kod kuće, koja nije bila rasna, ali me zato čvrsto držala za prepone. Zato sam vjerojatno i bio drag Stojanki. Ona je voljela jahače koji se nisu okolo hvalili da dobro jašu. Nije znala da bih se i ja hvalio da sam smio od one svoje kobile. Mislila je da imam veliki bič i da mogu satima jahati do cilja. Da sam, u suštini, samo skroman. Nije znala da sam pizda koja se stravično boji svog konja. Poslala mi je čak i ljubavno pismo preko jednog poštara koji ju je s vremena na vrijeme zajahao. Njegova je kobila odavno otišla na privremeni rad u Italiju i to privremeno traje već 12 godina. Sad poštar vozi njezin Fiat, kupljen dijelom na leasing, dijelom na pushing. I dobro mu je. Bolje nego meni. Moja kobila neće nigdje da ide bez mene. Našao sam joj posao u Njemačkoj na jednomu vojnom poligonu. Trebala bi samo kopati bunkere. Poslije bi je unaprijedili i dobila bi čin. Tako bi brzo napredovala. S činom bi mogla raditi kao pokretna meta na poligonu. Mladi rezervisti bi vježbali gađanje u nju, dok bi ona trčala po livadi. Za svaki metak koji bi dobila u noge ili ruke, imala bi bonus od 100 eura. Od kukova do glave 150. Pogodak u glavu 300 eura. Izračunao sam napamet, da je pogode samo 16 puta mjesečno, bonus bi na osnovnu plaću iznosio najmanje 3.000 eura. S tom lovom mogli bismo sagraditi svinjac koji toliko želimo. Jest da bi ona imala jedno 40 rupa više na tijelu nego ove tri, ali bismo mogli uzgajati praščiće. A prasetinu oboje obožavamo. Ona najviše voli rebra i šunku, a meni pripadnu bijeli bubrezi ili, kako mi to na selu jednostavno kažemo, svinjska jaja. Da se ja vratim na ljubavno pismo svoje Stojanke, rasne kobile. Na WC-papiru, zarolano kako spada i priliči, kao u doba Sulejman-paše, pisalo je lijepim ukrasnim slovima: "Šta se praviš takav peder pa nećeš da jebeš ženske? Lijepo sam te zvala u kukuruzište, a ti se praviš kao da ti nije stalo kako izgleda klip kukuruza kada ga dohvati Stojanka. Sram te bilo, pizdo jedna! I samo da znaš, ja sam u tvojoj ulici, sedam kuća niže, s lijeve strane. Kucaj tri puta jer zvono ne radi. Ako se slučajno bojiš žene, reci joj da si otišao do mene jer sam te zamolila da mi popraviš utičnicu. Kako ona vjerojatno ne zna što je to utičnica, ti joj lijepo kaži da je ona stvar u koju se utače nešto da se lampica upali. Hajde dođi i ne boj se ništa. Pola sela će ti reći da ne grizem. Skuhat ću ti kavu i dati rakiju da popiješ. Na glasu si da voliš puno piti i prditi za stolom. Al' ne bilo kako prditi, nego da možeš otprditi cijelu pjesmu "Zelene oči, bile su moje". To je svakako pohvalno jer znači da možeš održati ritam kroz onu stvar što se književno zove šupak, a narodno – govnovod." Nakon što mi je poštar predao to pismo, ponosno sam ga pročitao devet puta. Zatim sam ga cijelo sažvakao i progutao da ga ona moja kobila ne pronađe. Što ako sazna da imam sluha za otprditi "Zelene oči"? Morao bih joj svako malo prditi na uho, kad god je uhvati sevdah.

Gotova stvar Duboko u sebi znam da sam popušio i posljednju priliku koju sam nenadano dobio u životu. Vlatka, moja prijateljica te ljubavnica moje ljubavnice, prevela je rukopis knjige koju sam objavio u prosincu.

"Fenomenalno", rekao je izdavač iz San Franciska, "ovo je stvar koja će oboriti s nogu infantilnu američku publiku. Ovo jednostavno razara…!"

Dogovoreno je da dobijem predujam u obliku avansa u iznosu od dvadeset tisuća dolara. Osam posto tantijema moram pričekati nakon što knjiga iziđe u američkim knjižarama i krene s prodajom. U marketing i reklamu bit će uloženo oko pedeset tisuća dolara. Sve je izvrsno zvučalo, sve osim jednog… U Ugovoru o otkupu autorskih prava, u članku devet, stajalo je da moram šezdeset dana boraviti u Americi, u sklopu promidžbe knjige. A to nisam mogao iz najmanje tri razloga. Prvo, ne znam engleski. Nisam ga nikada znao niti ću ga ikada naučiti. Ne zato što to ne bih želio, već zato što sam klasičan primjer idiota kojemu učenje stranih jezika predstavlja jednak napor kao i svinjskoj glavi da postane ekskluzivni model za ženske frizure. Drugo, moj izdavač je deklarirani homoseksualac, ili – po mojemu rječniku – peder. Kada bih nekako i prebolio svoju mutavost na promocijama, gdje bih poput nijemog idiota izigravao cirkuskog slona, teško da na najlošijem engleskom koji su Ameri ikada čuli, ne bih uvrijedio domaćina – homoseksualca. Vrijeđati pedere, žene, sebe samoga, retardirane i one manje retardirane za mene je gotova stvar, isto kao i zapaliti cigaretu uz jutarnju kavu. I treće, nakon Talibana i rušenja tornjeva – blizanaca, sjesti u avion predstavlja mi gori osjećaj od operacije hemoroida, na koju se spremam punih deset godina. Osjećaj da ću se vinuti u nebo u nekoj jebenoj limenoj ptičurini i možda zapičiti u prvi toranj, dovoljan je razlog da se odreknem slave i love.

Odustao sam dakle od Amerike, a izdavač je odustao od mene. Poručio mi je na čistom englesko-američkom jeziku: "Fuck you", što mi je moja prevoditeljica prevela na čistomu hrvatskom jeziku: "Gotova stvar!"

Kakva jebena gripa Probudio sam se kada je na zvoniku naše crkve otkucalo podne. Bio sam bolestan. Svaki trenutak sam se spremao izrigati. A onda telefon. "E jebi ga", pomislih, "gore ne može". Digao sam slušalicu, suzdržavajući bljuvotinu negdje u grlu. Nekako mi je uspijevalo. Barem mi se tako učinilo. Na telefonu je bio moj šef, urednik Marković. – Roberte, ti si? – A? Tko… – Oprostite, jesam li dobio stan Roberta Roklicera? Onog jebenoga novinara kojemu ću vrat polomiti kad ga prvi put ugledam…? Sjetio sam se da sam to ja. – Aha, ja sam. Bok, Markoviću… – Čuj, majmune, nema te na poslu već tjedan dana… Zovem da provjerim jesi li živ. – Nema frke, sve štima. Malo me gripa jebe… – Trebao bih te ovdje. Možeš li doći? A onda je krenulo. Počeo sam rigati. Trudio sam se ne zasrati cijelu sobu. Zato sam rigao isključivo u imaginarni krug na tepihu. Nakon nekog vremena osjetio sam olakšanje.

Vratio sam se razgovoru s Markovićem. – Ej, gdje smo ono stali…? – Je l' možeš doći? Jer ako si bolestan…? – A to, ma mogu. Stižem za pola sata. Došao sam za dva sata. – Crni Roberte, što si to od sebe napravio? zacvilio je Marković ugledavši me. Bio sam blijed, mršaviji za nekoliko kilograma, s očima kao u mrtva pingvina. – Ma gripa neka, jebi ga. – Kakva jebena gripa? Izgledaš kao da si negdje pobrao sidu. – Australska gripa, zar nisi čuo da drma Hrvatskom? Želio sam skratiti priču. – Ako je to gripa, ja sam onda idiot! uzdisao je. – Ma jebe ti se šta drugi misle o tebi, rekao sam i nastavio: – Kaj ima novoga? – Novoga?!! Pa ti ovdje radiš, ako se ne varam!? popizdio je. – Dobro, samo nemoj galamiti, puca mi glava, očajno sam ga zamolio. Bio sam spreman otići. Bio sam spreman pozvati se i na suosjećanje. Ipak sam bolestan, jebi ga. Malo se zaustavio. Odvagnuo me jednim rendgenološkim pogledom. A onda je gotovo suosjećajno upitao: – Kaj doktori vele? – Koji doktori? Opet sam zasrao. Marković se izbezumio. Počeo je gubiti kontrolu nad sobom. – Tvoji doktori! Valjda si bio kod doktora?! Ne izgledam ja kao leš, već ti!! Digao sam obrve i pogledao u strop. Onako kako to čine ljudi kad razmišljaju.

– A tooo… Nemaju pojma. Zastao je na trenutak. Ništa mu nije bilo jasno. Meni još manje. Nisam kužio radi čega ga toliko zanima moje zdravlje. Mene nije zanimalo. – E jebi ga, ti si stvarno retardiran. Ne znam zašto uopće trpim ta tvoja sranja. To što ti radiš ne bi nitko tolerirao. Kad bolje razmislim… Uzdahnuo sam: – Nemoj razmišljati, molim te, i ovako izgledaš glupo. Kad razmišljaš, još gluplje. Bolje mi reci kakva je tema i koliko kartica. Ljutito mi je gurnuo nekakav dopis iz MUP-a u ruke. – Istraži to, rekao je i pokazao mi prstom prema vratima.

Za čas sam nestao. U džepovima sam pronašao dovoljno kovanica za kavu. Dovukao sam se do aparata, gdje me je čekala Željka. – Onaj moj me skoro nije ubio kad sam se vratila od tebe, rekla je. – Sram ga bilo. Je li sumnja na mene? – Još ne. – Onda dobro. Uzeo sam kavu i otišao u novinarsku sobu. Nitko se nije previše trudio zamijetiti me. Odgovaralo mi je to. Jebeš uostalom takav posao kad moraš drugima tumačiti da si mamuran već tjedan dana.

O kiselom grahu i kralju popa Saša je nesretna budala. Prvo je ostao bez posla. Bio je portir. Tvrtka je prodana, radnici otpušteni; neki su dobili otpremnine, a on se našao na ulici bez prebijene lipe. Onda je počeo piti. Zapravo, pio je on i prije, ali sad je zaista počeo. Tako smo se i upoznali. Kod Drageca je pivo šest kuna, a konjak tri. Ispočetka je sjedio sâm. Onda je stidljivo prešao za naš stol. Primili smo ga kao člana obitelji. Zavoljeli smo ga kad je platio prvu rundu. Socijalnu pomoć potrošio je prije svih nas. Nama je to odgovaralo, njegovoj ženi ne. Jedan dan je našao poruku na hladnjaku: "Grah je na štednjaku, salata u frižideru, ja kod sestre. Više se ne vraćam". Probao je grah, koji se ukiselio. Ispljunuo ga je i otišao kod Drageca na pivo. Okus kiseloga graha dugo mu je bio u ustima. Problem je izbijao nakon šestog piva. Brojali smo. Šesta – povijest. Saša je govorio o Francuskoj revoluciji, knezu Branimiru, Matiji Gupcu i Adolfu Hitleru. Uglavnom su mu to bile najdraže teme. Tako sam saznao da je Hitler imao mali kurac i da je konclogore preuzeo od Rusa. Francuske revolucije ne bi ni bilo da su patent za giljotinu kraljevski rizničari prodali Turcima. A Branimir i Matija su bili daljnji rođaci, s time da je Matija bio alkoholičar. Nakon devetog piva sve je izmiješao. Tako je knez imao mali kurac, Hitler je bio nacionalni heroj, Gubec je stvar sjebao s konclogorima, a Francuske revolucije nije ni bilo, osim možda u Rusiji. Ja sam tolerantna osoba, ali Bigi nije. Dozlogrdila mu je Sašina povijest i jednom mu je prilikom, u žaru opisivanja Hitlerovoga kurca, razbio pepeljaru u čelo. Saša je odspavao desetak minuta, a Bigi je zaključio da ne pamti ovakav mir kod Drageca. Stvari su se zakomplicirale kad se Saša probudio. Stao je buncati o Rimu i samom Cezaru. Znali smo da je završeno s našim prijateljstvom. Kako Bigi zarađuje više od Sašine socijalne pomoći, što znači da češće časti, stali smo na njegovu stranu. Saša je po treći put postao nepoželjan. Ideju da se ubije možda je dobio i prije susreta s pepeljarom. Ideju da to napravi kako treba nije nikada donio. Jednu je večer pustio plin iz štednjaka. Plin je curio, a on je pijuckao posljednju limenku piva i listao prošlogodišnji Playboy. Rekonstrukcijom događaja utvrđeno je da mu se digao kurac i da ga je, razumljivo, uzeo obrađivati. Negdje na pola puta do uspjeha, počelo mu se spavati. Zapalio je cigaretu kako bi otklonio drijemež. Vatrogasci su ga spasili u krevetu gdje gori s upaljačem u jednoj i kurcem u drugoj ruci.

Ostao je živ. Izgleda kao Michael Jackson. Samo dosta siromašnije. Umjesto kurca ima kateter. Možda ga ima i Jackson. Nisam dijete da nagađam.

Neće mene nitko jebati Na jednoj od onih dosadnih književnih tribina pojavila se Sanja. Pojavila se sa smiješnim ćelavim čovječuljkom koji je nosio cvikere barem dva broja veće od zgužvanog mu lica. – To ti je pravnica, rekao je Stjepan, radila je na sudu, al' počela piti pa je izbacili. – Dobra pička, odgovorio sam ispijajući konjak. – Je, rekao je i kratko suknuo pivo, sad je našla onog idiota koji je financira. Izgleda k'o kreten, ali ima para k'o dreka. Neki slikar. Radi one pizdarije, kako se zovu… a da, apstrakcije! – Tako i izgleda, rekao sam. – Ali dopušta joj da se jebe i sa strane. Samo mi nismo u toj kategoriji, rekao je gotovo plačnim glasom. – Jebi ga, život je često nepravedan, zaključio sam. Voditelj tribine pitao je želi li netko pročitati svoju pjesmu. Javila se Sanja. Ćelavi čovječuljak džentlmenski se ustao, pomaknuo stolicu i ispratio je do podija. U najmanju ruku, scena je izgledala groteskno. Niži od nje za glavu, s onim smiješnim cvikerima, bez prsa, trbuha i dupeta, izgledao je kao patuljak iz bajke o Snjeguljici. Ona je bila na konjaku, on na čaju i, vjerojatno, ribljem ulju. Sanja je pijano izvukla jednu bilježnicu i počela listati. Napokon se odlučila za jednu: Nedjeljno jutro Jutros sam dobila menstruaciju A ti si me htio lizati Ljudi su bili u crkvi Meni se priredio zajebanciju Ne mogu sve stizati I kuhati i lizati Zar nisi čuo za emancipaciju Jebao te bog ludi… Teatralno se naklonila. Čuo se pljesak jedino čovječuljka i mene. Ostali su prevrtali očima kao da imaju kokošju bolest. Pogledala me je i značajno napustila podij. Konobar je donio pivo. – Na račun onoga gospodina, rekao je i pokazao na čovječuljka. Cvikeraš je digao šalicu čaja u znak nazdravljanja, ona konjak, ja pivo. Stjepan je tužno pogledao u svoju praznu čašu. – Idem ja do njih, rekao sam. – Idi, tko te jebe, rekao je on.

Upoznali smo se i službeno. Ona Sanja, on Igor, producent na HTV-u. Kako god je nenormalno izgledao, tako je normalno pričao. Ali nisam ga puno slušao. Pokušavao sam se ubaciti kod Sanje. Ona je pijano hihotala na svaku moju riječ. Igor je pristojno uzvraćao. Ja sam briljirao. Malo po malo, dogovorili smo se da odemo u njezin stan. Kupili smo pivo, konjak i čips. Igor je sve financirao, pa i moje cigarete. Nije se dao otjerati. Morali smo ga povesti u ljubavno gnijezdo. Sanja se nije bunila. Nismo popili previše. Igor se složio da mi ona pokaže spavaću sobu. Uhvatila me za ruku i odvela do francuskog kreveta. Rukom je zbacila nekakve časopise i kekse s jastuka. Skinuli smo se i legli, mehanički se pokrenuli. Odjednom sam osjetio zadah za vratom. Igor je bio gol i spreman. Ona ga je pomilovala po vratu. Bilo je odvratno, ali sam šutio. Grupnjak u troje? 'Ajde dobro, pomislio sam. A onda odjednom nešto osjetih. Zaurlao sam iz petnih žila: – Miči kurac, jebem ti mater, to je moje dupe. Mamu ti jebem pedersku! Šutnuo sam ga nogom da je odletio do vrata. Plačljivo me je pogledao.

– Mislio sam da to voliš, rekao je. – I voli, rekla je ona, samo se pravi fin. Raširio sam joj guzicu i kroz crvenu rupicu silovito ugurao kurac. Evo, to volim, rekao sam. – Neće mene nitko u ovoj državi jebati! urlao sam: – Dovoljno jebem i sâm! A oni su oboje cviljeli kao psi. Pravi, pravcati, seoski psi.

Žene, ja, obitelj i mladost Jeste li se ikada upitali zašto se sve aktualne, a smrtonosne bolesti nazivaju ženskim imenom? Kravlje ludilo. Ptičja gripa. Tko? Ova – krava, ova – ptica, ova – sida. Problem je kada lav urlikne, cijela se džungla zatrese od straha. A džungla nije mala. Ili uzmimo medvjeda. Vladar šume. Kad se on izdere, sve životinje popadaju u nesvijest. I sada, nakon svega toga, dođe jedna kokoš koja samo jednom kihne, a cijeli svijet se usere od straha. Sreća je da ptičju bolest možete dobiti samo ako kokoš jedete sirovu. Nesreća je ako joj stanete u drek. Dakle, pažljivo hodati. Pazi – minirano / ptice kakaju. Staneš li nezgodno, u govnima si do grla. Posve druga stvar je s kravljim ludilom. Krave ne lete. Kada bi krave letjele i kenjale po zraku, padale bi kasetne bombe. Što znači, još pažljivije hodati. Jednim okom prema nebu, drugim po putu. To bi se zvalo ptičje ludilo. Ja nemam tih problema. Prirodno sam cijepljen od svih tih boleština. Dovoljno je to što sam oženjen. Da me sada ne biste krivo shvatili i pomislili da sam ženomrzac. To nije istina. Ja zapravo obožavam žene, samo što to još nisam priznao svojoj ženi. Trenutačno bih imao i kravlje ludilo i trakavicu ptičje gripe. Neka misli da sam imun. Objasnio sam joj svoju teoriju relativnosti. Muškarci imaju urođenu antenu među nogama da bi do braka hvatali signale. Poslije braka, ista ta antena im služi samo zato da imaju dubok glas. Siguran sam kako ste primijetili da žene godišnje u prosjeku slave desetak praznika. Valentinovo, rođendan, Dan žena, Majčin dan, puničin rođendan, imendan, godišnjicu braka, Dan mrtvih, PMS, SMS i šta ti je znam što sve ne. Mi muškarci slavimo samo Novu godinu. Valjda se zato toliko i puca iz svega raspoloživog arsenala: da nadoknadimo sve ono što žene tijekom godine slave. Moja žena i ja proslavili smo 13 godina braka. Htjela je da zakoljemo prase i okrenemo ga na ražnju. Ja sam htio to isto, ali sam se predomislio. Pa nije svinja kriva što smo se upoznali na taj dan.

Za godišnjicu sam dobio jeftin parfem od nje. Valjda sam se usmrdio u ovih 13 godina. Ja sam ipak bio puno darežljiviji. Otišao sam u Generalturist i uplatio joj dva tjedna odmora u egzotičnim krajevima. Nije me puno koštalo. Dva tjedna u Bagdadu – tisuću kuna. Američkim zrakoplovom do Crvenog mora, a ostatak puta – plivanje. Čak dobije i pojas za spašavanje ukoliko je napadnu morski psi. U strogi centar Bagdada dolazi na posebno uređenom biciklu na kojemu su prikačene petarde i američka zastava. U cijenu su uračunati puni pansion i besplatna kaciga. Jedini je problem što ne priznaju putno osiguranje. Pitala me je koji se jezikom govori u Iraku. Rekoh, engleski. Ustvari rekao sam govori engleski gdje god stigneš. Iračani ga jednostavno obožavaju. Sva sreća da sluša rap glazbu pa zna nešto engleskoga. Po cijele dane pjevuši "Mader faker, bum – bum!" Jedino što joj se u aranžmanu ne sviđa jest prijevoz. Nije joj jasno zašto se po Bagdadu mora voziti u otvorenome kamionu. Boji se propuha. Ma, nikad zadovoljna… Kada malo bolje razmislim, matičar koji nas je oženio bio mi je odmah na početku užasno sumnjiv. Izgledao mi je kao sudac koji osuđuje na doživotne kazne. Istina, htio sam ga zaribati. Odmah sam počeo igrati loto. I, vjerovali ili ne, nakon dva mjeseca dobio sam neku lovu. Utrčao sam u stan i urlao od sreće. Kad me je ona moja pitala što mi je, rekao sam da sam bogat i da se odmah počne pakirati. A ona će meni: "Gdje ćemo, na more ili u planine?" Po prvi put sam joj u životu hrabro odbrusio: "Idi gdje god hoćeš, samo odjebi iz stana". Od onda se sjajno slažemo. Uglavnom me uredno složi sa stolicom. Znate li da po našemu Zakonu sve morate jednako podijeliti sa ženom kada se razvodite. To sam se raspitao kod jednog dimnjačara, inače mog prijatelja. On se tri puta razvodio pa čovjek zna više nego brakorazvodni odvjetnici. A i puno je jeftiniji. Podjela naše stečevine bila bi otprilike ovakva: njoj stan, meni minus na računu, njoj auto, meni kredit za taj auto, njoj dobrovoljno zdravstveno, meni bolesna punica. I tako redom. Nije mi žao za punicu, obožavam tu ženu. Ja sam tako dobar zet da sam joj već sam rezervirao i nadgrobni spomenik. Dao sam da se na njega ugravira zlatnim slovima: "Ovdje leži moja punica, a ja doma počivam u miru". I ona mene voli. Ma šta voli, obožava. Rekla je: "Zete, da sam te svijećom tražila, ne bih te našla". A onda je kupila naočale i stavila slušni aparat. I sve se promijenilo, iako mislim da me i dalje voli. Negdje duboko zakopano u duši. Recimo, kada je prošle godine imala infarkt, tražila je od liječnika da je prvo ja posjetim. Ja je nazovem i pitam što da joj donesem. Neće ništa, hoće mene vidjeti. Rekoh: "Da vam draga punice kupim neku knjigu?" A ona će meni: "Što ćeš kupovati knjigu, kada doma već imam jednu u regalu. I ima lijepe kožne korice, taman se slaže s bojom regala". Tako sam došao praznih ruku. Što ćete, moja punica štedi na svakome koraku. Toliko štedi da je od milja zovem punica-štedionica. Kad sam je vidio, smrznuo sam se. Jadna nepomična leži, ne može rukama, ne može ni nogama - samo jezikom može. Ko na prijamnom ispitu za kazališnu akademiju, dva monologa pa recitacija, pa ispočetka, dva monologa i recitacija. Kad je hvatala zrak, ja kako bih je utješio, rekao sam: "Punice, kakav god da je infarkt, glavno da je od srca". Kad sam kod punice, moram spomenuti i tasta koji je genijalac. Izuzetno pametan čovjek. On je smislio zakon relativnosti. Ovako glasi: "Jedna dlaka u juhi je relativno puno, dok je jedna dlaka na glavi relativno malo". On ima dvije dlake na glavi i nosi ih raščupano. Tako izgleda mladenački. K'o fol, ne treba mu gel za kosu, više voli one afrofrizure. Nosi zlatan lanac oko vrata i uske traperice. U traperice stavi jabuku da izgleda još muževnije. Prije je nosio krastavac, ali ga je punica jesenas ukiselila. Otada nosi jabuku. I jabuka se vremenom smežura, ali traje barem jednu sezonu i ne može završiti u kaci s kupusom. Nosi košulje iz sedamdesetih prošlog stoljeća s onim velikim kragnama. Da se zna kako je on dijete krastavaca.

Da ne biste vi mislili kako ja volim samo punicu i tasta, reći ću vam nešto i o svojim roditeljima. Oženili su se vrlo mladi, znam da ja još nisam bio krenuo u školu, onda znate kako su bili mladi. Mama mi je uvijek tepala kad sam bio dijete. Govorila mi je u trenucima nježnosti: "Neuspjeli moj spontani pobačaju, kud te nisam u Dunav bacila da naučiš roniti bez zraka jedno trideset minuta, lijep si ti meni k'o da si iz kravine pičke ispao…" A i pričala mi je krasne priče prije spavanja: Ružno pače, Rugoba i zvijer, Glup – gluplji prvi dio, Glup – gluplji, drugi dio. I tata mi je pričao priče za djecu. Rekao je da su najbolje priče one od Andersena. Ne onog Andersena, nego od Pamele Anderson. Zato je kupovao Plejboje. I čitao mi. Bili su tu i drugi autori, ali i sjajne ilustracije. Sjećam se da mi se najviše sviđala slika u sredini, ona duplerica. Bio je sjajan kad mi je čitao priče sa zadnjih stranica. Sve divne bajke za djecu: Crvenkapljica, Snjeguljica na sedam malih patuljaka, Moj Pinokio, Djevojčica s rupicama i druge. Kada sam završio srednju školu za pomoćnog radnika na baušteli, platili su mi za polaganje vozačkog ispita. Rekli su, sine sad imaš kruh u rukama i napunio si dvadeset i šest godina pa je vrijeme da polažeš vozački. Ja sam taman svladao vožnju na biciklu, tako da me nije bilo strah. Mislim si, ako si frajer i možeš se voziti na dva kotača, kakav je onda problem voziti auto na četiri kotača? Pomno sam se pripremao za ispit i padao četrnaest puta. Petnaesti sam put položio u Tuzli. Tata je umjesto mene polagao jer sam ja ostao zaključan u veceu jedne buregdžinice. Jebeš ga, odem pišati, a netko zaključa vrata za mnom. Nije važno, bitno je da sam položio vozački. Tata je bio potrošio svu ušteđevinu na moje polaganje, tako da mi nije mogao kupiti auto. Da ja ne bih bio previše žalostan jer ne vozim auto s četiri kotača, ugradio mi je pomoćne kotače na biciklu i stavio žmigavce. Bio sam glavna faca u ulici. Jedini sam imao takvo vozilo, a nisam još bio napunio ni dvadeset i osam…

O guzici i latenciji Njezin je muž vozač cisterne i uglavnom nije kući. Za visoke dnevnice vozi gorivo iz Italije, Mađarske i Austrije u Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Govori kajkavski i ima ogromnu glavu. Dobro zarađuje, što je vrlo bitno u uspješnom braku. Ima lijepu, mladu ženu koju sam upoznao na izložbi G. Denivera. Za nju je dobro što je on stalno na putu i što dobro zarađuje. Rekla je da je čula kako sam oženjen, ali da joj to ne smeta. Onda sam ja rekao kako sam čuo da je ona Muslimanka, ali da ni meni to ne smeta. Kad smo se složili kako nikome ništa ne smeta, htjela je da odemo kod nje. – Muž mi je u Austriji, rekla je, vraća se u ponedjeljak. – Primamljivo, rekao sam, ali ja ne mogu jebati dok ne popijem barem desetak piva. Onda ću te jebati, rekao sam, ako hoćeš do ponedjeljka. – Pazi što obećavaš, rekla je, jer te sad vodim na pivo. Naručili smo pivo i ja sam ga eksao. Ona je pila neki sok, čini mi se od jabuke. Naručila je još jedno pivo za mene, sebi ništa. – 'Ajde popij i ti nešto, rekao sam. – Ja se volim trijezna jebati, rekla je, možda koji joint, ali ništa više od toga. – Imam ja, rekao sam, neku travu s Brača, ako želiš smotaj je.

– Zar ovdje, rekla je i pogledom pretražila birtiju, neće me netko vidjeti? – Gazda lokala je propali liječeni narkić, boli ga kurac za tvoj joint, rekao sam i dodao joj smotuljak. Zafrkala ga je i pripalila. Ona se naduvala, ja napio. Počeli smo pričati o seksu. – Moj muž me jebe samo subotom, i to ako nije na putu, rekla je. Seks traje petnaest minuta, a voli kad mu govorim prostote. – Kakve prostote? zanimalo me je. – Jebi me, jebi, ja sam tvoja kučka, i tako to, rekla je. – Pa i nisu neke prostote, zaključio sam. – Da, a to što moram brijati picu, a on bi kurac samo u šupak gurao?!!! zaderala se i dodala: – Ako me pak ne jebe u guzicu, onda bar stavi prst unutra i rovari. – Jeba te, rekla je tužno, serem samo reciklirana govna. – Muškarci su pritajeni pederi, rekao je gazda lokala dok je plaćala račun za šankom. Zato vole guzicu, dodao je. – Ne bih se složio, rekao je penzioner s travaricom. Muškarci vole mijenjati rupe, u guzici je ipak nešto drugačiji raspored. – Nije samo to, dodao je poštar koji je srkao cappuccino, u svakome muškarcu postoji barem sićušna crta sadizma, žene uglavnom cvile kad ih ubodeš u dupe. U pički ipak moraš raditi neko vrijeme da dobiješ ton. – Kako kod koje, nastavio je gazda lokala, ja svojoj Reziki kad uguram, oči joj aman ispadaju. – Ihhhh, što se praviš, majke ti, kao da samo ti imaš kurac?! uzdahnuo je penzić s travaricom. – U usporedbi s tobom, ja sam Mike Tyson, cinično je dobacio gazda. – Kad sam bio tvojih godina svoju sam staru, pokoj joj duši, dva puta dnevno, ujutro i navečer, rekao je penzić. – Eh, da si je jebao dva puta dnevno, ne bi umrla u pedesetoj, zaključio je gazda. Dok smo zatvarali vrata birtije, filozofska rasprava je poprimila ratne pokliče. – To je sve kriva tvoja guzica, rekao sam joj. Ovi su ljudi bili kao sretna obitelj dok ti nisi spomenula jebanje u šupak. Sad će biti mrtvih glava…, tužno sam dodao. – Jebiga, rekla je, nisam znala da guzica može prouzročiti rat. Može, može, rekao sam, zbog šupaka se vodilo podosta ratova. Čitaj povijest, rekao sam joj i uhvatio je za dupe. – A veliš, reciklirano sereš? Zanimljivo. Ma uostalom, jebeš povijest… Što ono govoriš mužu dok se jebete? Je l' mi možeš iste riječi ponoviti kad te budem gađao u guzicu? Baš me zanima kako to uspijevaš kombinirati…

Stari Saznao sam da mi je otac umro prije dva dana. Danas bi trebao biti pogreb u jednomu malom slavonskomu mjestu. Odlučio sam se napiti, kao što bi i on to vjerojatno napravio da sam ja umro. Umjesto suza i prisjećanja na djetinjstvo, stajao sam naslonjen o šank, s lokalnim gubitnicima koji su nestrpljivo čekali tko će prvi pozvati rundu. Toliko sam se nalio da mi je trebalo dva dana povraćanja, obilne hrane i desetke litara obične vode da izbacim sav alkohol iz krvi. Moj stari… Umro je s navršenih šezdeset i pet godina života od zloćudnog tumora na testisima. Kakve li ironije? Uvijek je volio ta svoja jaja i često govorio drugima: "Popušite mi moja dva zlatna jaja, ako nisam u pravu…". Iako pušim oko četiri kutije cigareta dnevno i pijan sam već petnaestak godina, u prosijeku svaki drugi-treći dan, vrlo dobro znam da ga ne mogu stići po broju popušenih cigareta i ispijenog alkohola i gotovo sam posve siguran da neću doživjeti njegovu starost. Je li on uopće umro star ili sam ja želio njegovu smrt puno ranije? Iskreno, na to ti pitanje ne mogu odgovoriti. Prvu stvar koju sam naučio za svojeg oca jest to da je jebeni egocentrik. Poslije sam shvatio da je samo obični sadist i psihopat. Kad bolje razmislim, nije zaslužio ni jedan od tih pridjeva. Bio je obična propalica koje se bojala okolina. Imao je šake kao dvije lopate. Udarao je brzo i sporo se rušio. Pušio je kao Turčin, čak i kada je spavao. Pokraj kreveta mu je stajala pepeljara i crveni Marlboro. Budio se škrgućući zubima i rukama napipavao cigarete. Ponovno bi zaspao s čikom u ustima. Osim popaljenog kreveta, nikada nije izazvao veću štetu u stanu. Pio je samo konjak i njemačko pivo. U ogromnim količinama. Ne znam je li ga alkohol koji dan u životu mimoišao. Upoznao sam ga tek s četrnaest godina. Dotada sam ga jedva poznavao, uglavnom pri kratkim susretima ili iz razgovora s ostatkom obitelji. Znao sam da je podrijetlom Nijemac i veliki obožavatelj Hitlera. Tvrdio je da je knjiga "Mein Kampf", uza zanemarive iznimke, najbolja knjiga uz Bibliju. Mislim da ni jednu od tih knjiga nikada nije u cijelosti pročitao. Moj prvi pravi susret s ocem bio je kada sam došao živjeti kod njega. Bila je nedjelja. Moja se majka istinski potrudila da taj dan provedemo u obiteljskom okružju. Kao na Dan zahvalnosti kod ludih Amerikanaca, kada se svi članovi obitelji okupe i žderu jadnog purana. Ma što god joj je značila ta nedjelja, istinski se potrudila. Možda se nadala da će moj dolazak k njima nešto promijeniti? Možda je u petnaest godina života s mojim starim već bila toliko luda da je vjerovala i u Djeda Mraza? Iskreno, ni to ne znam. Nedjeljni ručak. Otac je sjeo na čelo stola, majka s njegove lijeve, a ja s desne strane. Na stolu je bila svježe pečena piletina s krumpirima. Sve uredno poslagano na ogromnoj rostfraj taci. Uzeo sam vilicu i zgrabio povelik batak. Strpao sam ga na tanjur, ne mareći za oca. Od tada sam naučio da prije svakoga svojeg poteza moram prvo pogledati u oca. Ukoliko bi mu se samo jedan mišić na licu pomaknuo, morao bih se i ja pomaknuti. Uglavnom, silom. Sljedeće čega se sjećam jest to da obliven krvlju ležim podno stola. Ogromnom šakom me je razvalio posred nosa. Čuo sam riječi, nešto poput: – U ovoj kući ja prvi uzimam, pederu…! Do četrnaeste godine dobio sam na desetke batina. Nisu to bili samo bezazleni šamari, već i tučnjave u kojima su se koristile bejzbol-palice, lanci i kamenje. No ne sjećam se da me je ikada ijedan udarac toliko zabolio. Majka je sjedila prikovana za stolicu. U jednome trenutku dodala mu je tacu iz koje je on prstima vadio meso i krumpir. – Odi se umij da ne zasereš stol! rekao je.

– Ručnik ti je u ormariću, rekla je mama ne obazirući se previše na mene. Ustao sam se i otišao u kupaonicu. Ručnici su bili uredno ispeglani. Drugi dan majka me je odvela na upis u srednju školu. Prolazili smo pored nekih jadnih baraka u kojemu su živjeli Talijani i Turci. Nekolicina ih je nešto dovikivala za nama, ali ja ih nisam razumio. Mama je samo ubrzala korake. Onda je jedan od njih počeo fućkati za nama. Po maminim kretnjama shvatio sam da nam nešto ružno dobacuju. Okrenuo sam se bijesno i doviknuo: "Napušite mi se kurca, pederi!". Stara me je samo povukla jače i ja sam ubrzao korake. I sve bi prošlo u redu, da taj slučaj nekoliko dana kasnije nisam spomenuo ocu. Ugurao me je u auto i odvezao do tih baraka. Onda mi je nimalo bezazlenim tonom rekao da mu pokažem iz koje su barake oni Talijani fućkali i dovikivali za nama. Nije mi bilo druge nego pokazati prstom u jednu ruševnu baraku. Zatvorio me je u auto i rekao neka pričekam. Bojažljivo sam gledao u stranu. A onda… Sodoma i Gomora. Jedan tip je doslovce izletio kroz prozor, drugi je istrčao kroz vrata, a jednoga (mislim da je taj i fućkao za nama) stari je nosio poput vreće krumpira i bacio poput pera u zid druge barake koja se umalo nije porušila do temelja. Nakon toga, zadovoljno se okrenuo oko sebe i pljunuo. Rekao je: "Napušite mi se kurca, pederi!" sjeo u auto i odvezao me u prvu birtiju. Tamo se napio i skoro pojebao jednu debelu konobaricu. Kad smo se napokon vratili kući, na ulaznim vratima mi je rekao: "U ovoj obitelji jedino ja mogu zajebavati svoje. I nitko drugi!". Moj otac je možda bio egocentrik i psihopat. Možda je bio i alkoholičar. Ali je u gradu u kojemu je dočekao smrt bio i svojevrsna legenda. Jebi ga, ipak je bio moj otac. A ako je netko zaslužan što sam takav, onda je zasigurno to i on. Zato ću se u njegovo ime i večeras napiti, a možda i pojebati neku debelu konobaricu.

U hotelskoj sobi Konobaru sam rekao da hitno pozove taksi. Sjedili smo uz još uvijek pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Oboje smo bili narajcani kao mačke u veljači. Pitala me je mogu li pijani muškarci jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu jer ja sam mogao. Istina, nisam već dugo, ali… Ona je rekla kako je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima. Napokon je stigao taksi. Ona je ostavila svoje piće, a ja sam pivo eksao. U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara. – Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni. – Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen. Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u njezine hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga pronašao. Jebeš najlonke ispod hlača! Odustao sam, što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bezveze je trljati prstom u prazno.

Kada smo stigli taksistu sam dao napojnicu, dovoljno veliku da može pojesti ćevape i popiti pivo. Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije. – To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašemu smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu. Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao k liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno. Lift se počeo penjati, a ona žutjeti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva. – Koji ti je kurac, pitao sam što nježnije. – Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća. – Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu. – Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu. Voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako. – Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako. U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Petnaestak godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest. Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk jednak dječjem skakanju po lokvi. Taman kad sam mislio da ću ispaliti metak, ona je stala povraćati. Prvo meni u lice, a onda po jastuku. – Oprosti, rekla je, ne znam kako mi se to dogodilo, a onda opet povratila. Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaonici, nju, mladu, zgodnu; vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe zrcalu. Bio je to izuzetan prizor. Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se privikao, na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dvaput. Ali više nisam mogao. Ipak, izgleda da više ne mogu jebati cijelu noć kad popijem. Sustigle me godine.

Za sve su žene krive Od prve birtije do mojeg stana ima oko dvjesto metara. Pješačim brzo jer tako mi ne ostaje puno vremena za razmišljanje. Ne volim razmišljati. Što više razmišljam, gluplji sam. Osim toga, vrijeme je moj najveći neprijatelj. Kao i svim budalama.

Hesse je jednom napisao: "Jesi li ikad iglom za pletenje čačkao po zidnom satu koji je stao? Ja sam to jednom uradio i doživio da je namah vrag ušao u mehanizam pa je svo raspoloživo vrijeme naprosto odzveketalo; kazaljke su se utrkivale oko brojčanika, okretale se sumanuto uz nekakav stravični zvuk, prestissimo, sve dok isto tako naglo nije nešto škljocnulo, stalo i sat je ispustio dušu." Živjeti u vremenu, sanjati ga, podsjećati, množiti, dijeliti, oduzimati i vraćati mu se stalno iznova, isto je što i čačkati iglom za pletenje po utrobi. Jebeš to. Život je prekratak da bih ga svaki čas mjerio mislima. Drugi razlog (ili je to isti!) mojega brzog pješačenja jest to što se sve birtije u gradu zatvaraju najkasnije do 23 sata. A sada je, pogledam na ručni sat, nešto više od 20. Stignem popiti pet-šest piva. Doktor Breitenfeld, neuropsihijatar, u kojega sam se nedavno liječio od alkoholizma, rekao je da sam neizlječiv slučaj. Da vrijeme mjerim po popijenim čašama alkohola. Digao je ruke u znak predaje. Bio sam mu zahvalan. Supruga, koja je preko nekih mutnih veza sredila moje liječenje, nije digla ruke. Ali nije dizala ni noge. Morao sam se snalaziti kako sam znao. Tek kada sam otrpio dvanaest penicilina zbog zarađenog tripera, spustila je ruke, a podigla noge. Ponovno se volimo. Ovaj put bez penicilina i doktora Breitenfelda. U gradu u kojemu živim sve su birtije jednake. Sve rade do 23 sata. Vlast se potrudila da izjednači prava bogatih i siromašnih, trijeznih i onih drugih, normalnih. Zato smo socijalna država. Tako piše u Ustavu. A onaj tko ne vjeruje u Ustav, kaže Fritz, neka jede govna. Jedan moj poznanik, narkić, uporno tvrdi da se birtije poznaju po zahodima. Kako izgledaju zahodska školjka, pisoari i lavabo - takva je birtija. Ako je u školjci govno, a lavabo začepljen, vjerojatno je i ugođaj u birtiji ravan katastrofi. Čaše su prljave, a cuga razvodnjena. Na plastičnom kasetofonu cijelo vrijeme puštaju glazbu s Narodnog radija. Konobar će sigurno i promišljeno zajebati na završnom računu. Naravno, u svoju korist. Osjećat ćeš se kao uljez jer drugačije ne možeš. Molit ćeš Boga da što dalje odeš od te birtije. Molit ćeš Boga da se više nikada tamo ne vratiš. Paranoja će te gristi još nekoliko dana. Priviđat će ti se prljave čaše, razvodnjeno piće, Narodni radio, podmukli konobar… A sve počne od govna u školjci. Žalosno. Tako misli moj poznanik. Narkić. Ja mislim drugačije. U birtiji "Night", kamo sada idem, ne nedostaju govna. A opet je sve u redu. Postoji neka tajna veza između mene i tog prostora. Atmosfera. Neka ljubav. Stol u kutu je uvijek prazan. Čeka samo na mene. Pivo je uvijek hladno. Posluga brza i nenametljiva. Ondje mi je otvoren i račun. Nema reciprociteta nalijevanja. Pijem do fajronta. Onda gledam u džep i platim. Ako ne, vraćam se. Kao i večeras. Pijem na leasing. Glavno da imam za učešće. Na ulazu u Night ugledam konobara. Svađa se s nekim klošarom. Koliko čujem, klošar se želi ugrijati u birtiji. Vani je oko 2 stupnja. Zima za popizdit. Pravila kuće, stalno ponavlja konobar, dok klošar replicira s "jebe mi se". Sjedam za svoj stol i čekam. – Zar nisi čuo za socijalni nauk crkve? dere se klošar. – Nije ti ovo crkva!! vrišti konobar. – Gdje ti je humanost? nastavlja bradonja. – Otišla u pičku materinu!! Van iz moje birtije!!!

Klošar se, međutim, ne da van. Konobar ga odmjerava od vrha glave do pete, procjenjujući je li dovoljno snažan da ga nokautira. Klošar se samo smješka. Napetost je narasla toliko da je mogu osjetiti u zraku. Ustajem. Ne smijem si dopustiti nepotrebno gubljenje vremena. Prvi put u Nightu toliko dugo čekam na pivo. To me žalosti. Prilazim im u stilu "jabatćuvammater". Da sve bude još zanimljivije, stisnem prste koji zapucketaju. Izgledam zajebano. – U čemu je problem? upitam obojicu. Konobar se nadlakti na moje rame. Sličimo štemerima kojima je sifilis pojeo sve moždane stanice. – Znaš što stari, jedva se suzdržavam da ga ne rastepem tu po stepenicama, počne konobar. – Mora van! Nije ovo Caritas, jebem ti mater u pičku!!! Klošar šuti. Prazno pogleda konobara. Onda mene. Kao da misli: – Boli me kurac, radite sa mnom što hoćete, ali ja ne idem odavde dok se ne ugrijem. Okrenem se prema konobaru. – Zašto se ne smije ovdje zgrijati? Što ti smeta? Konobar se trgne. – Kao prvo, zato što nije ništa naručio. A kao drugo… Prekinem ga: – Okej, daj mu pivo, ja častim. Okrenem se i laganim koracima uputim za svoj stol. Konobar ostaje cvrčiti, klošar se uputi za prvi prazan stol. Skine kaput i prebaci ga na stolicu. Osjeti se smrad truleži. Konobaru je trebalo nešto duže nego inače da mi donese pivo. Pogledam u kriglu, sumnjajući da je pljunuo unutra. – Ti si stvarno glup. Fakat drkaš bezveze, ustvrdi dok sam zavirivao u kriglu. – Zar stvarno misliš da bih ti pljunuo u pivo? – Ovdje dolazim već četiri godine, a to još nisi skužio. Znači da ni ti nisi puno pametniji, pomirljivije kažem, dodavši: – Nego, kad si spomenuo drkanje, znaš li ti što je uopće to? – Drkanje? Pa nisam glup. To ti je… Bože, koji je to idiot, zaključim slušajući njegovo objašnjenje. Kad je završio teoriju masturbacije, odmahnem glavom u znak netočnog odgovora. – Ne, stari, to je previše znanstveno… Laički gledano, drkanje je kad od ruke praviš pičku, a od kurca budalu. Ne kuži, ali odlazi nešto raspoloženiji. Klošar me prijateljski pogleda, digne bocu u zrak i halapljivo ispije nekoliko gutljaja. Isto učinim. Tu je gestu valjda shvatio kao uljudan poziv za moj stol. Uzima svoj kaput i sjeda do mene.

– Ja sam Marko, kaže. – Robert, kažem ja. Na sreću, ne rukujemo se. Odmah shvatim da se nije okupao barem šest mjeseci. Ima čudne plikove po rukama, a na neobrijanom licu nekoliko hematoma. Podulja mu kosa zamršeno strši u čvorovima punim smeća. Oličenje je primjera kakvim majke plaše djecu da će postati ako ne budu dobro učili u školi. Meni ne smeta. Još sam trijezan. Takav sve trpim. – Vidio sam te nekoliko puta na televiziji. Ti si novinar, zar ne? – Tako mi kažu, odgovorim preko kurca. – Znaš li da novinari žive kratko, nekih pedesetak godina. Ubija ih stres, nastavlja bradonja. – I alkohol, nadopunim ga. – Ni jedan lijek nije dobro konzumirati u većim količinama, ma koliko on bio dobar, baci se u filozofiranje klošar. Nasmijem se. – Da ti sad dam pedeset kuna, što bi napravio? Pogleda me zbunjeno. – Popio bi' ih. – Eto vidiš, slavodobitno mu potvrdim. – Ja bi' ih popio, ali ne kažem da je to pametno. Naprotiv. Morao sam otpiti nekoliko gutljaja piva da bih nastavio: – Nije stvar u tome što je pametno a što ne, već u postupcima. Ne možeš nekome davati savjete, a sam ih kršiti. Jebi ga, zato je cijeli svijet u kurcu, žalosno konstatiram. – Primijetio sam da su novinari nedojebani ljudi. Ti potvrđuješ tu tezu, kaže uvrijeđeno. – Nije problem u novinarima, kažem, već u okolini. Ponašaš se onako kako se drugi ponašaju. Ja ne slavim alkohol, ja ga pijem. Zašto je to tako? Ne znam. Mogu li bez njega? Vjerojatno da. Ne, nemam pojma. No, pitam te, kakva je razlika u tome pijem li ovdje kavu ili pivo? – Nisam te još vidio uz kavu. – I bolje. Jer da si me večeras upoznao uz kavu, ne bi ti sad pio pivo. Zašto? Jer bih sad mislio o tome kako nazvati Vladu i dobiti nekoga političkog degenerika za intervju. Ili zašto je novinar Gradske rubrike bolje plaćen od mene. Ili ima li moja žena ljubavnika, kao što ja imam ljubavnicu. Kužiš? Ne bih te ni pogledao. Jebalo bi mi se za tvoje pravo na pivo. Ili humanost, kako god hoćeš. Slegne ramenima. – Svejedno, možda sad riskiram da mi nećeš platiti još jedno pivo, ali ionako moraš razmišljati o onome što si govorio. Danas ili sutra, isti ti je kurac. Problemi ostaju, koliko god se ti napijao, kaže oprezno.

– Možda. Pitanje je koliko ja mogu utjecati na to u trezvenom stanju. S mogućnošću ima li moja žena ljubavnika ili ne, ne mogu ništa u kakvom god da sam stanju… osim da ga ubijem. To što je neki šalabajzer u Gradskoj bolje plaćen od mene, ne znači da ću izboriti veću plaću za sebe ako ne pijem. A intervjue sam uvijek radio bolje kada sam bio pod gasom. Što pijaniji, to luđi članak. Znači, kad stavimo sve plusove i minuse, ispada da je bolje kada sam pijan. 'Ajde bok! I ne seri više. – Živio. Kucnemo se. Kao dobri, stari prijatelji. – Ne znam, možda si i u pravu. Samo, ne mogu se nikako oteti dojmu da sam sav svoj život utopio u alkoholu, kaže obrisavši se po bradi, kao da time pokazuje koliko mu je stalo do toga što sam mu rekao da ne sere više. Zatim nastavi: – A ti si još mlad. Koliko imaš godina? Tridesetak? Kažeš da si i oženjen. Ne misliš li da je u tvojoj dobi ipak malo prerano odreći se svih problema? – Tko bi se, jebem ti mater, odrekao pizdarija kad trče kao psi. Stvar je u tome da ih se što više onemogući u upravljaju životom, da ne budu prioriteti buđenja i lijeganja u krevet. Samo u tome je stvar. I ništa više od toga, kažem nešto smirenijim glasom. Iako ni sâm ne vjerujem u izrečeno, klimnem glavom kao da dajem zapovijed. – Mnogi bi se složili s tobom. A mnogi bi te i osudili zbog toga. – Uvijek te osude oni koji se u pravilu slažu s tobom. Ispili smo rundu, što je znak da pozovem još jednu. Klošar me zaljubljeno gleda. Osjećam se moćno. Vladam situacijom. Kupio sam ljudsko biće, ma kakvo ono bilo, jednim jedinim pivom. Osim toga, malo mi je nedostajalo da se počnem diviti svojoj fi lozofi ji života u koju, ruku na srce, ni sam ne vjerujem. Ipak, svaki je alibi dobar. Ma kakav on bio. Izgleda da me je alkohol uzeo pod svoje. Sutra definitivno prestajem piti. Odlučio sam. Vrijeme je da promijenio temu. – Kako to da se ne kupaš? Zar nigdje u gradu nema javnih kupatila? Pogleda me zbunjeno. Nema odgovora. – Uvijek me zanimalo, nastavljam, kako čovjek postaje klošarom. Rođenjem, opredjeljenjem ili, recimo, gubitkom posla, stana… – Najčešće zbog žene, kaže nekako nostalgično. – Za sve su žene krive, potvrdim kao da na sudu dajem izjavu. – Istina je, složi se i klošar: one su krive za sva sranja na ovom svijetu. Povodi za ratove bili su kojekakvi, a uzrok je uvijek bio jedan - žena. Da je Hitler kojim slučajem u mladosti jebao, ne bi u poodmakloj dobi započinjao Drugi svjetski rat. Sva ona sranja o Rasnom zakonu, o nekakvim Arijevcima, sve je to izmislio samo da njegovi vojnici ne bi jebali. Ljubomora, eto to je. Uzdahnem.

– Pusti Hitlera… Osim toga, kak' ti možeš znati da Hitler nije jebao? Otkud ti tako nešto, u kojoj si to enciklopediji pročitao? upitam gotovo i sâm povrijeđen što Hitler nije jebao. – Sve upućuje na to. Bio je impotentan. – E sad si ga pretjerao. – Kad ti kažem. Poznato je da se u Beču često družio s kurvama samo zato da njegovi puno uspješniji kolege, slikari, ne bi shvatili taj turoban problem koji je nosio u gaćama. Međutim, jedna ga je mlada kurva ucjenjivala, a on joj je plaćao za šutnju sve dok je imao novca. Kad ga više nije imao, kurva je sve to ispričala slikarima i zato se mladi Adolf nije uspio upisati na Umjetničku akademiju.

– Uh, jebo te, nije ni čudo da je započeo Drugi svjetski rat. – Da, za sve je kriv komad pičke. – A ti? Zar si i ti impotentan? Trgne se. Nije očekivao ovo pitanje. Gordo se nasmije. – Ja? Ma kakvi. Moj se još uvijek diže kao u najboljim danima. – Znači nisi postao klošar… zbog komada pičke? Pokušam shvatiti. Počne odgovarati jedva čujnim glasom: – Dijelom, da. Za sve su žene krive, moj prijatelju. Ja sam doktor veterine, imao sam kuću na sjevernom dijelu grada. Bio sam oženjen, djeca su mi sada već odrasla. Stariji sin je postao inženjer. I danas bih bio s njima da se prije deset godina nisam ranije vratio s posla. Ne pušim tu priču, iako gorim od želje za nastavkom. Brzo smo popili piće, a onda stigne novo. Ovaj put od konobara. Mahne mi stidljivo iz prikrajka birtije. Valjda je čuo da je Marko doktor, pa makar i za životinje. – Okej, da čujem dalje, kažem između dva gutljaja. Počne oklijevati kao da nije očekivao moju znatiželju. Ipak odluči nastaviti priču ni na trenutke ne ispuštajući bocu iz ruke: – Nema se tu što puno dodati… Zatekao sam ženu s jednim tehničarom iz druge smjene. Jebali su se k'o zečevi na mojemu krevetu. Iako sam to civilizirano podnio, nešto je puklo u meni. Počeo sam piti, ona je podnijela zahtjev za razvod - i tako, malo po malo, evo me ovdje gdje jesam. – E jebi ga, prokomentiram priču. Očekivao sam bolji zaplet. Ono s Hitlerom je bilo puno bolje. Snuždeno slegne ramenima, kao da se ispričava. Jednostavno ne odolijevam: na sav glas se stanem smijati. Konobar me zbunjeno gleda iz prikrajka. Klošar Marko uvredljivo gleda negdje u kut birtije. A ja se samo smijem. U međuvremenu stižu nove runde pića. Neke sam ja naručio, većinu nisam. Što sam više pio, sve mi se više pričinjavalo kako razgovaram sam sa sobom. Sa svojim drugim "Ja". Klošarom. Pravim, olinjalim klošarom kojega žena vara s tehničarom iz druge smjene.

Jebeš Shakespearea Alan je cigaretu ugasio o prašnjavi zid ambulante. Još jednom je pogledao na autobusno stajalište ne bi li vidio Mariju, a onda se teškim koracima uputio niz ulicu. Negdje u želucu je osjećao kako više ne može čekati. Odluka koju su sinoć donijeli on i Marija bila je definitivna. Danas, točno u podne, njih će dvoje popiti smrtonosnu dozu lijekova i time dokazati svojim roditeljima da su jedini pravi gospodari svojih života. Pokazat će im za inat, neka vide bijednici što zapravo znači biti nemilosrdan. Pa što ako je njemu tek šesnaest godina, a njoj nepunih petnaest? Alan je znao toliko sličnih primjera iz književnosti da bi ih sad mogao sve nabrojati. Samo iz školskih lektira čitao je barem o pet, šest slučajeva gdje su postojali i nešto mlađi ljubavnici nego što su Marija i on. Uostalom, zar Giulietti nije bilo tek 12 godina kada se zaljubila u Romea? Pa ako se Romeo ubio zbog Giuliette, čemu onda on da sačuva svoj život? Zar je manje vredniji od Romea? To nikako. Marija je uostalom i sama inzistirala da se zajedno otruju. On je ispočetka, istina, želio samo da pobjegnu od kuće, ali je ta ideja brzo pala u vodu. Radilo se zapravo o tome da nisu mogli sakupiti dovoljno novca niti za najobičniji prijevoz iz grada, a kamoli za nekakvu sobicu gdje bi se u početku smjestili. A jednako su tako znali da hrana ne raste u krošnjama borova. Stoga je Alan predložio da orobe gradsku poštu; zapravo će to on sâm učiniti, samo treba dobro razraditi plan pljačke, a u tome mu Marija može pomoći. Uvjeren je da bi s tim novcem bezbrižno mogli živjeti do njihove punoljetnosti, a onda će se već nekako zaposliti i vjenčati. No Marija je bila protiv tog plana. Kao prvo, rekla mu je, postoji realna mogućnost da ga uhvate i osude jer, zaboga, statistički gledano, policija otkriva 75% počinitelja takvih kaznenih djela. Zašto bi on, pitala se, bio srećković koji spada u grupu od onih 25%? Kao drugo, nastavila mu je tumačiti, pljačka pošte je ipak zločin, a on, uvjerena je, ne želi njihovu vezu učiniti prokletom, već na samome početku… Jer, poznato je, Bog ne blagoslivlja ljude koji svjesno počine zločin zbog materijalne koristi. Ne, zaista im ne treba ta pljačka. Treba pronaći neki drugi izlaz. Ali osim odlaska iz grada, dakle pljačke pošte, nije postojala niti jedna druga mogućnost za čvrstim održanjem njihove rasplamsale ljubavi. Alan je zbog slabih ocjena dobivenih posljednjih mjeseci u školi sve češće morao ostajati kući, čak i vikendom kada je najviše vremena provodio s Marijom. Takvu su mu beskrupuloznu zabranu nametnuli vlastiti roditelji koji su, prema Alanovu mišljenju, već odavno prešli granice dobrog odgoja. Marijin tata, pogrbljen činovnik poznatoga državnog odvjetnika, zabranio je pak svojim kćerima, a ima ih tri, bilo koju vrstu seksa s mladićima dokle god ne završe fakultete i ne pronađu kakav stalni posao. Ne pada mu na pamet, kategorično je ponavljao pred djevojkama, da pod svojim krovom hrani još i kakvo kopile. I kako su onda Marija i on uopće mogli održati vezu koja, ruku na srce, i nije bila baš posve potpuna? No u ovom ga trenutku nije toliko zabrinjavalo to što dosad nisu vodili ljubav, iako ljubavnici koji odlaze skupa u smrt ipak moraju biti ljubavnici, u punom značenju te riječi. To što je dnevno drkao pet-šest puta misleći na nju, ne može se smatrati seksom. Ni to što mu je ona jednom pokazala sisu i crvenkastu bradavicu koja ga je gledala ravno u oči. Iako je ona sama predlagala da joj siše bradavicu, on to nije želio. Jer, bilo ga je sramota priznati pred njom, svršio je nakon nekoliko sekundi u gaće samo gledajući u njezinu bijelu dojku. Nasreću, ona nije primijetila fleku na njegovim hlačama, iako se bojao da će je ugledati i narugati mu se. Nije ga zabrinjavalo ni to što neće doživjeti 18. rođendan, mada je toliko puta pred prijateljima govorio da će se napiti kao svinja na dan svoje punoljetnosti. Nije ga posebno brinula ni činjenica što dosad

nije imao niti jednu drugu djevojku osim Marije pa zapravo i ne zna kakav je osjećaj zaljubljivati se svakog proljeća iznova. Ne, sigurno neće umrijeti kao Casanova koji je u Veneciji umro od sifilisa, odabrao je Shakespeareovu dramaturgiju, znao je to. I tu nema dileme. Ipak, jedna ga je stvar i te kako mučila. Brinulo ga je to što Marija nije došla u dogovoreno vrijeme. Trebali su se naći u deset, zajedno kupiti lijekove i otići, posljednji put onako zagrljeni, u njegov stan. Dogovorili su se da će zajedno napisati oproštajno pismo, možda kakve stihove, i onda umrijeti. Pogledao je na sat. Sada je već pola dvanaest, a njegove ljubljene još nema. Naposljetku je odlučio, lijekove će sâm podići. Marija se vjerojatno zadržala opraštajući se sa svojim sestricama, a možda i s ocem kojega nije osobito cijenila… Ma doći će ona, vjerovao je, taman kad podigne lijekove. Recept koji je na prijevaru dobio od kućnoga liječnika svoje bake trebao je biti dostatan za dvostruku dozu antidepresiva. Sada je još trebalo uvjeriti magistru Helgu da mu ih izda. Ni to neće biti teško, mislio je, pa Helga ga zna od malih nogu. Ohrabren time, u ljekarnu je zakoračio odlučno ni najmanje ne želeći otkriti tremu koju je osjećao duž cijelih nogu. Helgi je, doduše, pomalo mucajući rekao kako je baka bolesna pa je stoga on morao doći po njezine lijekove, što je u suštini bila ista laž koju je izrekao i bakinom liječniku kada je za nju molio recept. Dodao je kako baka po cijele dane leži u postelji te bi joj antidepresivi, koje i inače povremeno rabi, uvelike pomogli da prebrodi ovo mirovanje. Uostalom, sa sobom je ponio i praznu kutiju tih lijekova kao i, govorio je, bakine srdačne pozdrave magistri. Helga je samo letimično bacila pogled na recept i već je otvarala tamnosmeđu drvenu ladicu na kojoj su čvrsto slijepljeno stajala slova T – U. Na dvjema kutijama Trazodonuma od 100 miligrama tamnoplavom je olovkom upisala 1/1, što je, pojasnila mu je uz osmijeh, značilo da baka smije uzeti najviše jednu tabletu dnevno, nikako dvije. Svaka tabletica više, rekla je i dalje se osmjehujući, za baku može biti smrtonosna. Alan je klimnuo glavom, obećavši joj da će svakako baki prenijeti uputstvo. U trenutku kada se namjeravao zauvijek oprostiti s Helgom, brižno trpajući kutijice antidepresiva u džep, zapazio je da je u ljekarnu ušla Sandra, djevojka koja se nedavno doselila u njegovo susjedstvo. Pomalo ga je iznenadilo kad mu je, s vidljivo nervoznim osmijehom, ali ipak odlučnim korakom prišla. U ruke mu je tutnula ljubičastu kuvertu naslovljenu na njegovo ime, šapnuvši mu tako da Helga ne čuje, kako ga je pratila još od ambulante. Zamolila ga je, opet tiho da Helga ne čuje, da njezino pismo pročita tek kada ona ode. Na brzinu je kupila kutijicu Andola i odmah potom odjurila iz ljekarne kao da je, u najmanju ruku, gone svi psi lutalice iz Grada. Alan je čitao Sandrino pismo, ukrašeno srcima i Kupidonovim strelicama, posve svjestan Helginoga znatiželjnog pogleda. – Bože moj, mislio je, nisam ni sanjao da se jedna od najljepših djevojaka ovoga Grada zaljubila u mene. I zaista, u pismu je pisalo o njezinoj, zamislite, famoznoj zaljubljenosti u Alana, ali i, ni manje ni više, molbi da joj što prije odgovori na njezine tegobne vapaje pa makar i pismom. Usput, spomenula je i skori mogući susret, recimo zajednički izlazak u kino, ali to može samo Alan odlučiti, dakako ako dijeli iste osjećaje kao i ona. Nije shvaćao zašto mu je srce iznenada počelo tako glasno tući. Iz ljekarne je izišao zaboravivši pozdraviti Helgu. Sretnica, mislio je o Sandri, da je stigla samo koju minutu kasnije, ljubav njezina života bila bi tek punjeni puran bakinih tableta. Ovako, računao je, ne isplati se brzopleto ubiti, osobito ne danas. Uvijek za to postoji vremena. Uostalom, ni Marija se nije pojavila. A ako već njoj nije stalo da zajedno otputuju s ovoga svijeta, zašto bi on sâm morao umrijeti? Tko zna o čemu bi Alan još sve razmišljao da ga u tom trenutku nije zaustavila malo pogrbljena žena od nekih dvadeset – dvadeset pet godina.

– Dečko, hej dečko, imaš pet kuna? Alan je posegnuo za džep hlača i pronašao nekoliko kovanica. Uza svežanj ključeva bila je tu i novčanica od sto kuna koja mu je ostala od mjesečnog džeparca. Pružio je pogrbljenoj ženi kovanice, a ostalo je vratio u džep. – Ej, dečko, daš mi i tih sto kuna? – Ne, rekao je odsječno. – Daj mi, molim teeeee…, gotovo plačno je prozborila. Alan je odmahnuo rukom kao da tjera muhu.

– Stani, jebo te bog! vikala je žena za njim. – Stani! Dat ću ti nešto što do danas još nisi doživio! Alana je ovo zaintrigiralo. Okrenuo se prema ženi i gotovo je mucajući upitao: – A što bi to bilo? – Pušenje… Je l' ti itko popušio kurac dosad? Ja to radim najbolje, majke mi. Alan je ustuknuo. Najmanje što je očekivao bilo je da mu neka žena ponudi pušenje. I to za samo sto kuna, polovice njegovoga mjesečnog džeparca. – Je l' dosta pedeset, da mi se nađe ostatak do kraja mjeseca…? – Koji si ti Židov,majku ti!? Ajd' osamdeset, samo zato što mi treba. Dođi, idemo iza apoteke. Zatim mu se nervozno obratila: – Odi, jebem te, što si se uplašio - pa neću ga odgristi. Alan je krenuo za ženom, koja ga je u jednom trenutku povukla za rukav preko nekakvih cigli, do grma i malih stepenica koje vode do ograđenog skladišta ljekarne. Spustili su se niz dvije stepenice i ona je kleknula, smjestivši se direktno do njegovog rasporka. Otkopčala mu je šlic i izvadila već ukrućenog maloga. Povukla ga je kroz dlan dva puta, kao da ga provjerava, a onda ga halapljivo strpala u usta. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali dovoljno da Alanu izmami, po prvi put taj dan, osmijeh na licu. Žena kojoj nije ni zahvalio nestala je u sekundi sa sto kuna, potpuno zaboravivši vratiti ostatak od ugovorene cijene. Ali Alan je toliko bio sretan da ga je, zakoračivši neoprezno s pločnika, udario autobus broj 106. Nakon silovitog udarca, Alan je odletio na drugu stranu pločnika, dok su kutijice Trazodonuma ostale ležati na cesti. U zgrčenoj šaci, Sandrino je ljubičasto pismo halapljivo gutalo tamnocrveni potok krvi iz poluotvorenih usta. Za to je vrijeme Marija sjedila u stražnjem dijelu autobusa broj 106, pitajući se zašto, zaboga, autobus ponovno stoji - i to na cesti bez ikakve signalizacije. Bila je pomalo nervozna. Nikada si neće oprostiti, tužno je mislila, što je Alanu tako olako dala obećanje da će zajedno s njim poći u smrt. Zaboga, pa njoj je tek petnaest godina! Osim toga, prema Alanu je, istina, osjećala određene simpatije, ali ljubav...? Što ona zapravo zna što je ljubav? Njoj se uostalom već neko vrijeme sviđa i Leo iz 2. b razreda, a i prema Marku, onom štreberu iz prve klupe, gaji nekakve osjećaje… Istina, svrbi je pičkica već neko vrijeme i sve joj manje pomaže trljanje klitorisa. Voljela bi da joj Alan barem poliže klitić, ali on je još tako sramežljiv i ne usudi joj se čak ni posisati bradavicu. Kako da onda s Alanom pođe u smrt, kada ni sama nije sigurna da je on onaj pravi? I što si Alan uopće zamišlja, pa on je još nije ni

pošteno poljubio!? U tom se trenutku sjetila svojega dobroga i požrtvovnog oca, posebice njegovih brižnih riječi da dobro razmisli kakav je taj Alan. Istina je, govorila je sebi u bradu, što će joj dečko koji bi se samo zbog ljubavi ubio. Zar vrijeme Shakespearea i tragičnih ljubavi nije već odavno prošlo? I kakve, uostalom, veze ima Giulietta s njom? Tko joj može jamčiti da cijela ta stvar nije izmišljena?

Čvrsto je donijela odluku, reći će mu da si izbije iz glave takve misli i neka je radije jednom pošteno izjebe, a, mislila je, mogu se i sutra ubiti ako on baš toliko želi otići u smrt. Pa ipak joj je, do vraga, tek petnaest, a njemu šesnaest. Za smrt nikada nije kasno. Samo, strepila je, da ne stigne prekasno. Da bar jutros nije pisala tu prokletu zadaću iz matematike.

Kako da žene bolje razumiju muškarce Osuđen da se doživotno branim od ženskih napada; kako sam muški šovinist, debela svinja koja je frustrirana jer nije vidjela pičke otkad je Tito umro, kompleksaš s malim kurcem retardiran u obje svoje glave i slično, odlučio sam, u vlastitu obranu, napisati samo devet stavki kako bi me (nas) žene bolje razumjele: 1. Muškarac se već rodio umoran i žene ga moraju ostaviti da se za života odmori. Pogledajte samo sva ta jadna, ispaćena lica muškaraca. Em smo iz pičke ispali, em se u nju stalno vraćamo. Još nas i vi otjerate svako malo u pičku lijepu materinu. Ako smijem reći: "Jebale vas pregorjele žarulje, same ih promijenite ". Mi vidimo i po mraku pronaći krevet. Upalimo TV i opet imamo dovoljno svjetla. Jebalo vas maljanje zidova, kupite oglasnik i pronađite majstora. Koji će nama kurac čisti zidovi? Ionako će za godinu – dvije biti isti. Jebe nam se što ste izgubile tri sata vremena kuhajući večeru, a mi nećemo jesti jer smo se nažderali piva u lokalnoj birtiji. To naravno govorim ako smijem reći.

2. Muškarac će uvijek reći da vas voli, ali će nakon petnaest minuta to zaboraviti. Točno otprilike koliko traje seks – sa skidanjem, predigrom, samim zločinačkim pothvatom, ispričavanjem i tuširanjem - muškarac vas voli. Poslije nam dođete kao sestre. Ne možemo s vama kartati za lovu, gledati utakmice, ići po kafićima, rigati pred tuđim haustorima, igrati se muških igara poput one "tko može više pljunuti u vis" i tako dalje. Stoga tih petnaest minuta koliko smo zaljubljeni u vas, pamtite do sljedeće zgode.

3. Muškarac obožava gledati televiziju, jednostavno voli TV kao sebe samoga. Televizija nam služi za što brže opuštanje nakon cjelodnevnog odmora. Na televiziji pametan muškarac može uživati u mnogim njemu lijepim i nedostupnim stvarima. Tako može vidjeti gole ljepotice, dobre automobile, može jebati mater nogometašu jer je ovaj zabio loptu u stativu, iako on nikada ne bi pogodio ni loptu, a kamoli stativu… Televizija nam služi kao i vama frizerka ili kozmetičarka. S TV-om se odmorimo i ono što nam ne uspijeva s vama, a vrlo, vrlo je važno, uvijek možemo primijeniti program ili ga ugasiti.

4. Muškarac se danju mora odmoriti da bi mogao noću spavati. Morate znati da se muški mozak dijeli na dvije polutke, lijevu i desnu. U lijevoj se nalazi centar za logiku, a u desnoj centar za kreativnost. Kako mi logički razmišljamo da treba kreativno živjeti, tako se jadni i umorimo. Bez da nešto, na oko vidljivo, radimo. Kako otići na počinak umoran? Muškarac se mora preko dana psihički pripremiti da bi noću mogao normalno spavati. Stoga se preporučuje da svaki muškarac preko dana bude što više u horizontali, to jest da duboko razmišlja, po mogućnosti u snu. Tek onda, navečer, može u miru zaspati.

5. Muškarac zapravo nikada ne spava, on duboko razmišlja o vašoj budućnosti. Često se varate i mislite kako muškarci spavaju kao krmci. To je duboka zabluda. Dokazano je da se bolje razmišlja ako

se zatvore oči i povremeno ispuštaju zvukovi poput hrkanja. Što mislite otkud nama tako sjajne ideje koje imamo? Ili, otkuda znamo pogriješiti pa se, primjerice, zajebemo za cijeli život i oženimo se? To je zato jer nas netko nije pustio da duboko razmišljamo.

6. Kad je muškarac pijan, iskoristite ga. Ujutro se neće sjećati. Kad vam je muž pijan, možete ga slobodno seksualno iskoristiti. Ujutro će umisliti da je imao noćnu moru i to će pripisati miješanju piva i vinjaka. Možete izvući iz njegove lisnice nešto novca. Opet će misliti da je lovu ostavio u kafiću na piće i kurve i stoga mu neće biti žao kad vidi prazan novčanik. Umjesto što ga dočekate s bejzbol palicom kada dolazi pijan, razmislite kad ste ga zadnji put seksualno iskoristili. Jest da ste se vi možda danas već potrošile sa susjedom ili poštarom, ali muž, kakav god da je, može vam u pijanom stanju pružiti dodatna zadovoljstva. Jer pijani muškarci vide obratnu realnost pa će možda dati sve od sebe zamišljajući da ste vi neka druga.

7. Muškarac nikada ne uradi danas ono što može ostaviti za sutra. Prvo i osnovno, što se rada tiče, svaki muškarac misli da je rad bolest. Zašto bi umro mlad? Muškarci ponekad žive u zabludi da će vječno živjeti, zaboravljajući pritom da su oženjeni. Nema šanse nadmašiti ženin životni vijek, osim ako je kojim slučajem ne pregazi autobus. Stoga muškarci sve poslove prebace za sutra jer nema smisla nešto uzalud napraviti, ako se to može i sutradan uraditi. Medicinski je dokazano da intelektualni i fizički rad iscrpljuje čovjekovu energiju. Kada rade, muškarcima pada imunitet, postaju impotentni i odaju se drogi, alkoholu i drugim ženama. Dobro, to na koncu nije ni tako loše, ali ga na kraju od silnih pritisaka čeka smrt. Zašto, pobogu, onda razmišljati o tome?!

8. Muškarac nikada ne misli ono što kaže niti kaže ono što si vi umišljate. Ako im, u trenucima nježnosti, izleti rečenica poput: "Ovco jedna", zapravo smo vam htjeli reći: "Janje moje". Ili: "Kokoši jedna", u prepjevu bi bilo: "Pile moje". Postoji puno varijacija na tu temu i nemojte, pobogu, sve doslovno shvaćati. I ovca je jednom bila janje, samo je sad puno ozbiljnija i naočitija. Kokoš je nekada bila pile, a gledajte sad što radi pijetlu. Trči okolo po dvorištu, i sve viče: "Ne dam, ne dam, ulovi me ako možeš, pa ti možda dam…" A jadnog pijetla prvog očerupaju i stave u lonac jer misle kako svud po dvorištu sere i pravi bez veze kaos u prometu.

9. Muškarac nikada ne vara ženu, on samo troši kalorije s nekom drugom. Nisu svi muškarci stvoreni biti visoki, plavi i zgodni. Imati mišiće. Ja imam ogromne trbušne mišiće koje sam teškom mukom dobio od piva. To nisu pločice, to je jedna ogromna, mekana ploča koja se proteže oko čitavog struka. Kada hodam, ona poskakuje za mnom. Ne moram se grčiti da ona iskoči. Ona je uvijek tu, čak zna proviriti ispod majice. Stoga ako ne zateknete muškarca gdje naporno trenira s kriglom od litre piva za šankom, nego ga ulovite s nekom ženskom u krevetu, prvo se zapitajte vjerujete li vi svojim očima ili onome što vam muž kaže. Vidjet ćete da je ono drugo ispravno. Muž vas ne vara, to je sigurno. Samo želi što ljepše izgledati. Radi vas.

Počeo sam pisati dnevnik i… Matematički gledano, historijski, biološki, alternativno ili psihološki, u govnima sam do grla. Jučer sam kupio veliku školsku bilježnicu na čijim su koricama Pamela Anderson i Tommy Lee. Ona čuči u nezgodnom položaju i ima širom otvorena usta. Tommy se samo razvalio na nekom ležaju i napravio facu mrkog medvjeda. Bilježnica je namijenjena za djecu do četvrtog razreda osnovne škole. Moraju prvo nju kupiti, kako bi bili motivirani i uspješno došli do petog razreda, a onda mogu kupiti još već bilježnicu (od petog do osmog) da se vidi što Pamela zapravo drži u ruci i zašto Lee ima izgled mrkog medvjeda.

Na maturi dobivaju i DVD s kratkim, ali umjetničkim filmom Andersonice i Leeja. I diplomu. I fotografiju gdje su svi na hrpi. Učiteljica – razrednica je podno te hrpe i smiješi se. U srednjoj školi može se kupiti bilježnica sa Severinom. Ministar prosvjete vrlo je pametno razradio taktiku. U prvom razredu možeš kupiti bilježnicu s motivima mora. U drugom sa slikom broda. Tek u trećem, ako si faca i uopće stigneš do trećeg razreda, čeka te velika bilježnica sa Severinom. Bolje joj stoji frula od mikrofona. Tek u četvrtom možeš kupiti bilježnicu s Jogobelom. Kako je Severina halapljivo guta. Kad je mene u knjižari vidjela debela, klimakterična baba s gebisom preko cijelog lica i saznala da želim kupiti bilježnicu, odmah mi je dala onu od prvog do četvrtog razreda, s Pamelom i Leejom. Rekla je da sam previše neozbiljan za one iz viših razreda. Kupio sam i dvije olovke, obje plave. Prvo sam Pameli nacrtao kako u ruci drži upaljenu cigaretu, a Tommyju kako puši kurac. Onda sam Pameli nacrtao tetovaže, a Tommyju velike sise i izgubljen pogled. Kako se slika izgubljen pogled? Jednostavno, nacrtate tipu samo jedno oko, a drugo izostavite; ispalo mu valjda negdje putem. Tako lik ima posve izgubljen pogled. Okrenuo sam korice i počeo pisati: "Dragi dnevniče, ja sam ti malo u kurcu. Kako si ti?". Zatim sam čekao jedno deset minuta da mi dnevnik odgovori. Ili se pravio idiotom ili ga je bolio kurac za moje probleme. Uglavnom, ništa mi nije odgovorio. Ja sam nastavio pisati: "Kad si takav šupak i peder ni ja ne želim razgovarati s tobom, tko te jebe". Zastao sam na trenutak i ipak nastavio slagati rečenice: "Na poslu sam dobio nogu, od jedne kurve triper, u bubregu imam kamenac, u koljenu vodu, na jetrima neke mrlje, jedino mi u glavi nisu ništa pronašli. Kažu, prazna je". Dnevnik je samo šutio i dalje. Za koji kurac, razmišljao sam, ljudi uopće pišu dnevnike? Da razgovaraju sami sa sobom? Da bilježe kako se ponekad usrano osjećaju? Isto kao i kad retardusi plate da ih se slika na ceremoniji vlastite svadbe. I još ako su totalni idioti, a uglavnom jesu, uokvire te slike i stave ih na televizor. Što god da gledaš na TV-u, ispada strava i užas. Čak i Hloverka Novak koja je bezgranično simpatična. Onda skreneš pogled prema uokvirenoj slici i Hloverka izgubi svoj smisao. Jebi ga. "Dragi dnevniče, budeš li i dalje samo šutio, izrezat ću te škarama na komade i staviti u zahod da s tobom brišem dupe. Žena me je ostavila. Meni je prepisala djecu. Dotada nisam ni znao da imamo djecu. Ugodno sam se iznenadio. Jedno je dijete bilo mlađe od mene dvije godine, a ono drugo je moj vršnjak. Sliče jedan na drugoga jer su obojica muškarci. I imaju spojene obrve. Onaj mlađi ih je spojio oko cijele glave. Isti je moja žena, tako da će me stalno podsjećati na nju. Zavolio sam ih obojicu i slušaju me. Kad su neposlušni malo ih po riti izudaram. Jednom bejzbol palicom na koju sam omotao bodljikavu žicu. Malo ih boli, ali muški trpe jer znaju da su zaslužili." Dnevnik do tada nije progovorio ni riječi, a ja sam gotovo umro od silnog napora da sve to napišem. Odlučio sam dovršiti pisanje: "Da ti nije Andersonice i Tommyja, sad bih te nategnuo na kurac i izišao na ulicu da svima kažem kakav si peder. Kako sam od svih jebenih bilježnica odabrao baš tebe, koji si mutavi degenerik!? Goni se u pičku lijepu materinu, a ja sa svojom djecom idem sad na pivo.

P.S. Prvo ću se kvalitetno iskenjati i obrisati dupe tobom! Napuši mi se govna!".

Sjekira zvana tramontina Jučer sam ubio trideset i osmogodišnjeg Benjamina Kleina, ljubavnika moje žene i brata mojega

pokojnog prijatelja. Ubio sam ga sjekirom Tramontina. Zato sam danas malo umoran jer sam ga morao dobro zakucati da na proljeće, kojim slučajem, ne nikne u mom vrtu. Na radiju je, već treći put ovoga tjedna, puštana pjesma Jimija Hendrixa, Hey Joe. Elsa, moja žena, u kućnomu haljetku i s viklerima na glavi spremala je doručak. Ja sam za stolom čitao Times. Upravo sam dovršavao Wonder Blend cigaru kada je zazvonio telefon. Bila je to Emmy, Elsina majka koja živi na selu. U zadnje vrijeme, kako čujem, Emmy mnogo pije. Pretpostavljam da je razlog tome sićušni tumor koji su onkolozi pronašli na grliću njezine maternice. Nije se željela operirati. Nije željela da netko nepoznat čačka po njezinoj pički u tim godinama. Druga bi stvar bila da je mlađa jedno pedeset godina. Onda bi joj bilo svejedno, ali ovako… Ne dolazi u obzir, ipak mora držati do svoje teško stečene reputacije. Smatrala je da će whisky Four Rouses ubiti, ionako sićušan, tumor. No nije ga ubio. Sada krvari k'o svinja. Zamolila je kćer da zajedno krenu u bolnicu. Elsa je, naravno, pristala. Sa zanimanjem sam slušao Elsino trabunjanje o maminu ponašanju. Držala ju je neodgovornom. Rekla je kako se njezina majka ponaša kao šiparica, iako ima 72 godine. Zatim me je, srčući posljednje kapi instant-kave, zamolila da okopam vrt pokraj naše kuće. Želi, rekla je, posaditi ruže. Crvene i žute. Preskočili smo doručak, a ona se na brzinu obukla. Odjenula je Armanijevu haljinu koju sam joj proljetos kupio za 879,35 USD. Obula je Pollinijeve cipele i namirisala se parfemom Cartier. Otišla je brzo. Nije me stigla ni poljubiti. Možda se bojala da ne navalim na nju po kuhinji i tako uklonim tragove parfema. Taj Cartier u meni budi životinjske nagone. Uspio sam joj samo doviknuti neka pozdravi Emmy, ali me vjerojatno nije čula. Već je bila u našemu novom Jaguaru, metalikzelene boje. Okrenula je ključ i stroj od 1.450 kubika je zabrujao. Ostao sam sâm. Iz aktovke Samsonite izvadio sam Note Book i jedno vrijeme surfao po Internetu. Dionice Dow Jonesa skočile su za 3,11% pa sam ih odlučio prodati. Izračunao sam da ću od ove transakcije zaraditi približno 240.000 USD. Poslao sam šifrirani e-mail brokeru s Wall Streeta i čekao potvrdu. Tada je nazvao Benjamin. Kao što sam rekao, Benjamin Klein je brat mojega starog prijatelja kojega sam upoznao za vrijeme rada doktorske disertacije na Oxfordu. Zatražio je da me posjeti. Rekao je kako sa mnom želi o nečemu važnom razgovarati. Odgovorio sam mu da sam obećao Elsi okopati vrt i da će mi to zasigurno oduzeti dosta vremena. No Benjamin je ustrajavao na našem susretu i na kraju ga nisam mogao odbiti. Dodao je kako će stići za pola sata i da će se kratko zadržati. Njegov brat, sada pokojni Adalbert Klein, tvrdio je za Benjamina da je pederčina židovska. Moj dobar prijatelj s Oxforda znao mi je govoriti da su Židovi normalni ljudi i da samo izuzetci poput njegova brata rade kojekakva sranja. I da, znao bi dodati pokojni Adalbert, takvi kao Benjamin vole umakati jedino u tuđe guzice. Elektronska pošta s naznakom Secret je stigla. Ubacio sam je u PCD program i sačekao desetak minuta. Tek tada sam je mogao pročitati. Krivo sam izračunao dobit. Samo prodajom A grupe vrijednosnica zaradio sam više od 276.000, a sveukupna se zarada popela na 411.000 USD. Bio sam zadovoljan. Zapalio sam cigaru i otišao u garažu. Tamo sam uzeo sav potreban alat: motiku, lopatu i sjekiru Tramontina. Sjekira mi je trebala zbog visokog korijenja kojim obiluje naš vrt. Volim raditi u vrtu. To me zaista opušta. Osim toga, radovala me je Elsina ideja da ispred hrastove garniture, s južne strane zidanog roštilja, zasadi ruže. To će zasigurno dati edenski sjaj našemu omanjem vrtu. Elsa, ljepotica moja, voljela se ljeti posve gola sunčati na prostranom ručniku. Zato sam i obožavao naš vrt. Uvijek je znala prepoznati lijepe stvari. Uostalom, ne znam bih li uopće mogao živjeti bez Else. Kada sam je upoznao bila je tek jedna od mnogobrojnih daktilografkinja poduzeća koje sam otkupio i ubrzo parcelizirano prodao. Bez posla je ostalo stotinjak radnika, ali ja sam na tome zaradio nešto više od 380.000 dolara. Elsa mi je jedina iz tog poduzeća čestitala, iako je tada, kao i drugi uposlenici, bila na ulici. Odmah sam joj ponudio mjesto osobne tajnice, a nedugo potom smo se i

vjenčali. Bilo je to prije devet godina. Dragi Bože, kao da je jučer bilo kad sam joj prvi put uvalio mlohavog pišonju u usta… Kako vrijeme brzo prolazi. Benjamin je stigao u trenutku kada sam sjekirom razbijao visoki korijen ocvale trešnje. Odmah je prešao na stvar. Rekao je pomalo mucajući kako je već dugo u intimnoj vezi s mojom Elsom te kako je došao zatražiti civilizirano dopuštenje njezinog odlaska. Nastavio sam udarati po trešnjinu korijenu, posve ignorirajući njegovo prisustvo. Sjetio sam se Adalbertovih riječi kako Benjamin voli umakati u tuđe guzice. No, Benjamin je i dalje govorio o potankostima veze s mojom ženom, uspoređujući je s francuskom glumicom i manekenkom Laetitiom Casta. Posumnjao sam da je prije dolaska u moj dom svratio u obližnji pub na koje piće, valjda kako bi skupio dovoljno hrabrosti za naše sučeljavanje. Elsu je, nastavio je, prvi put vidio na jednomu humanitarnom koncertu u Helsinkiju, gdje su izvođene skladbe Xenakisa, Rautaavare i Jarrela. Još istu večer, kazao je, otišli su u njegov apartman na sedmom katu hotela Sheraton i strastveno vodili ljubav uz šampanjac i ruski kavijar. Tvrdio je da je tek godinu dana kasnije saznao da je Elsa moja supruga. To mu nisam povjerovao. Zaboga, fotografi ja mene i moje supruge vrlo je često na business stranicama Timesa, a on je, siguran sam, ipak čitatelj tog lista. Dakle, Benjamin zapravo i nije bio tako iskren kako se dijelom u javnosti predstavljao. To sam mu naposljetku i rekao, na što je on samo odmahnuo rukom i podmuklo se nasmijao.

Primijetio sam da je nakon uvodnih rečenica prestao mucati, sve otvorenije tražeći od mene da na Elsino ime prepišem 35% bruto imutka te da neodgodivo pristanem na sporazumni raskid braka. To će me manje koštati, rekao je, a njima će uštedjeti dragocjeno vrijeme. Dodao je kako Elsa i on namjeravaju otići na obale Karipskog mora kako bi kupili jednu od manjih kućica za ljetovanje. Želi je učiniti sretnom, kazao je, što se nikako ne može usporediti s njezinim dosadašnjim životom. Sebe je Benjamin vidio duhovno bogatim čovjekom, za razliku od mene koji sam, kako je rekao, cijeli život pronicljivo podredio materijalno-egzistencijskom smislu. Stoga će, izustio je, biti sretan kada mu Elsa podari nasljednika. Ne sjećam se da je išta više rekao. Nekoliko sam ga puta Tramontina sjekirom udario u čelo, a samo jednom u potiljak. Ispružio se do mojih nogu. Primijetio sam da još diše pa sam okrenuo oštru stranu sjekire. Zaista, ta je strana bila vrlo oštra. Od samo jednog udarca u vrat glava mu je odletjela u stranu. Volio sam tu sjekiru. Brazilska proizvodnja Tramontine opravdavala je svu svrsishodnost pompoznih reklamnih kampanja. Po prvi put sam osjetio olakšanje što godinama posjedujem 1,75% njihovih dionica, iako mi taj udio nikada nije donio hvale vrijednu dividendu. Benjamina sam zadovoljno gledao još neko vrijeme, a onda sam se vratio poslu. Trešnjin korijen je napokon bio izbijen. Sada je još samo trebalo okopati budući ružičnjak i negdje pokopati Benjamina, gdje neće narušivati estetski sklad našega vrta. Elsa se vratila kasno uvečer, pravdajući se administrativnim zbrkama po našim bolnicama. Emmy će vjerojatno još noćas biti operirana. Stoga joj treba bolnički karton koji je, čini se, bolnica negdje izgubila. Potratila je cijeli dan tražeći ga sa službenicom iz prijamnog. Nakon obilne večere naručene iz obližnjeg Royal restorana, rekao sam joj da sam ubio Benjamina Kleina i da sam ga ostavio na travnjaku našega vrta. Rekao sam joj da mi se njegov grob estetski nigdje ne uklapa u našem vrtu. Možda ću ga sutra odnijeti do naše vikendice i tamo negdje zakopati. Ionako kratko boravimo u vikendici tijekom godine pa će njegov grob možda dobro doći pokraj one vrbe koju sam posadio prije dvije godine. Samo je otresla glavom, kao da je ta priča uopće ne zanima. Zanimalo ju je samo jesam li nakon ubojstva ipak stigao okopati zemlju za ružičnjak. Odgovorio sam da jesam, iako sam radio sat vremena

dulje od predviđenog. Radovala se što će odmah ujutro zasaditi crvene i žute ruže. Poljubila me je i sramežljivo priznala da je jedino ja još nikada nisam iznevjerio. – Jesam, odgovorio sam joj, zaboravio sam ti reći da su dionice Dow Jonesa skočile za 3,11%. Ipak se na to nije naljutila. Zaboga, zaključila je, ionako novac ona troši, meni su pune 92 godine života, a njoj ni četrdeset. Pa na što bi ih uopće ja i mogao potrošiti sav taj imetak? Osim na nju.

– Da, rekao sam joj prije nego što sam ruku stavio ispod njezine haljine, podsjeti me - molim te - da sutra kupim još dionica brazilske tvrtke Tramontina. – Zašto? zanimalo ju je: – Pa sam si rekao da nose slabu dividendu. – Mislim, rekao sam, da će im cijena skočiti. Stvarno su kvalitetne i zato ih treba podržati u proizvodnji.

Unutarnji monolog Još su stari ljudi govorili da i Bog loče u nekoj birtiji. Kad vidi što je napravio na ovomu našem planetu, koje pizdarije i debilane, ne odvaja se od šanka ni bagerom. Prvo je htio na zemlji stvoriti samo zoološki vrt. U njemu bi vladali dinosauri, slonovi i Japanci. Japanci zato jer su tehnološki nadmoćniji od životinja i mogu sve te zvijeri držati pod kontrolom. Predomislio se iz nekog razloga i počeo piti. A onda su ga Amerikanci pokušali zajebati i uveli zakon o prohibiciji. Na taj su način stvorili još više ljubitelja alkohola, prostitucije i kriminala. Namjerno sam na kraju rekao kriminal jer su alkohol i prostitucija sportske aktivnosti, kao što su to tenis i plivanje. Kriminal je, suprotno od toga, kad zabraniš alkohol i prostituciju. Ne daš ljudima da se opuste. Uhh, al' ti je fora kažnjavati pijane ljude u nekom bordelu. Zatvarati ga na robiju, dati u novine, pljuvati po njemu… Licemjerstvo do beskraja. Dragi naši svećenici i još draži političari (koji nam propisuju kako da se ponašamo) više loču i jebu nego mi obični smrtnici. Ali njih štiti imunitet. Nas bi trebao štiti jedino Bog. Al' on je već odavno pijan i spava pored neke jeftine kurve. I živo ga boli kurac za nas. Odavno je poručio: – Jebite se, kako god znate! Ionako sam zasrao stvar kad sam vas stvorio! A kako se ja uklapam u tu priču s dinosaurima, slonovima, Japancima i prohibicijom? Ima nekih poveznica, iako naoko slabo vidljivih. Naime, ja sam neuspjeli abortus jer se moja draga mamica nije na vrijeme konzultirala s ginekologom. Kad je Bog stvorio prvoga čovjeka, nije znao da će za nekoliko milijuna godina ispasti ovakvo čudovište kao ja. Pokajao se i napio. Htio je smjesta uništiti svijet, ali se toliko nalokao zagorskog vina da je pijan zaspao za šankom. Sumpor u vinu ga je gotovo oslijepio. Kad se probudio, umislio je da je samo sanjao moju sliku i smjesta popio kutijicu Normabella od 5 mg. Kako je on ipak Bog, nije mu bilo ništa, osim što je malo duže spavao. Danas je, kažu neki, ovisan o raznim tabletama za smirenje. Ljudi su se zato dogovorili, da bi spasili svijet, kako će moju sliku postaviti na sva glavna vrata zooloških vrtova na svijetu, a najviše (one najveće) na kaveze pored slika čimpanza, slonova i nilskih konjeva. Pored njihovih fotografija i nekoliko biografskih podataka, visjela bi i moja slika s nekoliko riječi upozorenja. No kako to obično biva, ni to nije uspelo jer su životinje, jadne, brzo pocrkale od stida.

Delirij Jedan moj prijatelj tvrdi da sam krivo formatiran. Kaže, poznaje me dovoljno dugo i zna da trijezan ne funkcioniram. Uvjeren je da glumim. Loše. Izigravam finog, dobro odgojenoga tipa. Zapravo sam negativac. Po svojem odgoju, karakteru, fiziološki i filozofski. Alkohol mi treba, kaže taj moj prijatelj, da postanem ono što suštinski jesam. Negativac. Ako je tako, najebao sam. Biti bad fallow ne bi možda ni bilo tako loše da nema posljedica. Da se tu i tamo ne otrijeznim i slušam pogrde. Kao bad fallow napisao sam najbolje tekstove za novine, objavio knjigu pjesama i, na kraju krajeva, ostao živ svih ovih godina. Zato nisam zvao nekoga tko normalno razmišlja. Značilo bi to otići u kurac. Iako sam znao da ću tamo kad-tad i stići, htio sam da to bude na moj način. U mojem stilu. Kako nikada nisam znao što znači moj stil, prepustio sam se koracima. Put me je uvijek doveo do stila. Mog stila. Ovaj me je put doveo u kafić "Osmica" u Zagrebu, iz kojeg me još nisu izbacili i zabranili ulazak do kraja života. Naručio sam pivo i konjak. Trebalo mi je piće za normalno razmišljanje. Nakon nekoliko istih runda primakao sam se rješenju. Nazvao sam Franca. Koji me je odjebao. Ne može mi oprostiti, rekao je, što sam spavao s njegovom ženom. Rubina, njegova debela žena, nimfomanka, spavala je sa svim njegovim prijateljima, uključujući i mene. Franc se zbog toga sa svim svojim prijateljima posvađao, ali na kraju i pomirio. Za mene je još smatrao da smo posvađani. Ja sam mu to oprostio, on meni nije. Pokušao sam ga uvjeriti da nikada ne bi saznao za ženinu nevjeru da mu ona to sama nije rekla. – Ona je, odgovorio je, kao i on; ništa ne kriju jedno od drugoga. – Jebi ga, rekao sam, sama je digla noge. – Bože moj, zaključio je, i ja sam mogao dići noge pa me ne bi pojebao. Nisam mu na to mogao odgovoriti. Razočarao me je. Spustio sam slušalicu i nazvao Hasana Džinića, zvanog Džino. Nazvao sam ga kod Melite, njegove ljubavnice. Pokazalo se da nisam pogriješio. Javio se: – Kak' si znao da sam tu? – Gdje bi drugdje bio u subotu popodne? Dodeš u Osmicu? – Što ima tamo? – Paukovi. – Opet si pijan? – Blizu. – Imaš love za još koju rundu? – Naći će se.

– Evo me stižem. Vratio sam se u Osmicu. Za mojim je stolom sjedila starica od nekih sedamdesetak godina. Pila je lozu. Kraj stola su bile dvije vrećice sa zeljem. U pepeljari se još dimila moja cigareta. Sjeo sam. Pogledala me je dobrohotno. – Smetam li? – Taman posla. – Jeste li čuli da se u Trnavi ubio bračni par? Jutros sam čula na radiju. Strašno. U moje se vrijeme nisu događala takva sranja. Ljudi se nisu ubijali, borili su se da prežive. A ovo danas… – Druga su vremena, bako, uzdahnuo sam. Počela je govoriti o svojim vremenima. Odabrala je 1945. godinu i zaustavila se na '62.. Naručio sam rundu. I jednu lozu za baku. Skoro se rasplakala. – Vidi se da ste fi n muškarac, takvih je danas malo. – Ubio sam čovjeka, bako, rekao sam melankolično. – Neka si! Sigurno je to i zaslužio, rekla je odlučno kao Hitler 1935. na Kongresu u Nürnbergu. Slegnuo sam ramenima. – Šteta što niste malo mlađi, rekao sam gotovo zaljubljeno. – Šteta što si ti tako izbirljiv, odgovorila je. Nazdravili smo. Počela mi je pričati o svojim muževima. Četiri ih je sahranila, jedan je preživio. Ali ni taj nije s njom. Kaže, pobjegao je s nekom vješticom, mlađom od nje. – Al' neka, tješila se, vratit će se on. Samo, dobit će figu, rekla je i pokazala grbavi prst. Složio sam se. Zagrlio sam je i poljubio u obraz. Zarumenjela se i odmah naručila novu rundu. – Ovaj put ja plaćam, zacvrkutala je, iako još nije stigla mirovina. Odbio sam takav prijedlog. Ja sam platio. A onda je došao Džino u društvu ljubavnice. Melita je sjela do mene i poljubila me u obraz. Prijateljski. Baka ju je ljubomorno pogledala. Objasnio sam joj da je to ljubavnica mojeg prijatelja. A meni samo prijateljica. Nije pomoglo. Baka se pretvarala u raspuštenicu. A takve su najgore. Srećom, shvatila je da si ne može pomoći. Pokupila je svoje zelje i otišla. Nije platila ni lozu koju si je sama naručila. Osjetio sam se usamljenim. – I? Kaj ima novoga? Prekinuo je moje tugovanje Džino. – Ubio sam čovjeka, rekao sam u svojemu dramatičnom stilu. – Baš ubio? nasmijao sam ga. – Baš, prekinuo sam njegov blesavi smijeh. – Kada? pitala je Melita.

– Sinoć, ispalio sam kao iz topa. – Koga? zanimalo je Džinu. – Nekoga klošara. – Uhhh, uzdahnula je Melita. Nisam razumio je l' to zato što žali klošara ili mene. Džino je naglo skočio. Otprilike kao da se nečega sjetio. Nečega spasonosnog. – Jesi bio pijan? Potvrdno sam klimnuo glavom: – K'o bukva, htio sam slikovito to pojasniti. – A kako onda znaš da si ga ubio? Ti se inače ničega ne sjećaš u tom stanju. Možda si sve to umislio..., govorio je kao na traci. – Indicije. – Jebao indicije! nastavljao je Džino i dodao: – Nikad ne vjeruj naprečac! – Možda se nečega i sjeća. Možda ga je netko vidio pa mu rekao, govorila je Melita u moje ime. – Ti šuti, kurvo! sasjekao ju je Džino. – Ima pravo, branio sam je: – Previše se toga uklapa u priču. – Je l' ti to on napravio? pokazao je Džino na moje lice. – Ne, pao sam u nekakvo jebeno grmlje. – Sinoć? pitala je Melita. Klimnuo sam očajnički. – Prije ili poslije ubojstva? nastavila je. Džino ju je htio pljusnuti, ali sam to zaustavio jednim pokretom ruke. Kao da tjeram muhu od čaše. – Poslije, odgovorio sam. – Pa kako se onda toga sjećaš? Sad sam je ja htio ošamariti. Ipak sam se suzdržao. Objasnio sam joj da se toga sjećam jer sam ležao u jebenome grmlju, među trnjem. Da me krv oblijevala, da me sve boljelo, da sam se bojao kako ću krepati podno smrdljivog cvijeća. Nije shvaćala. Džino jest. Ni on ni ja nismo trpjeli bolove. Obojica smo željeli umrijeti muški. Za stolom u birtiji. Nikako kao samoubojice zaglavljeni medu trnjem grmlja. Džino me je pogledao sažaljivo, nekako očinski. – 'Ko ga jebe, rekao je. – Koga? bio sam zbunjen.

– Pa klošara. – Da, složila se Melita: – Ko ga jebe. Ionako ih ima previše. Samo se kote, jebem im mater. Na što će ovaj grad ličiti ako ih ne počnemo ubijati… Pozvao sam rundu za naš stol. Bio sam sretan što nisam sâm. Lijepo je imati prave prijatelje.

Zašto je masturbacija važna Imam dvanaest godina. Telefonom mi se javila mama iz Njemačke i rekla: "'Alo, ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio". Baka mi je rekla: "Za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu". Otišao sam u zahod i izdrkao. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro ni loše. Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu netko je rekao da mi to nije prava sestra, nego da je usvojena. Onda je netko rekao da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišao sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drkao. Izdrkao sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre. Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja moram prošetati pokraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezao sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi, ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišao na drugi kraj potoka i izdrkao. Rutinski i profesionalno. Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je rekao da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digao jaja. Onda je rekao da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mojeg šupka, rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao neka se naguzim. Pito sam, je l' mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam skužio kad je onaj prvi rekao da ne zajebavam. Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku, što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila to da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka, dok me ne operiraju. Nisam izdržao. Izdrkao sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV-ov dnevnik. Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće, doživjet ću dvadeset i treću. Iako se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me to da ni seks s istom ženom ne bi bio više nikakav doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju. Opet se tješim da i muškarcima nedostaju jaja nakon deset godina s istom ženom. Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

Sumnjam u… Je li to zbog ultraultraljubičastih zraka, Černobila ili odbačenih američkih bombi punjenih osiromašenim uranom u Jadransko more, ne znam. Je li to zbog toga što imam gotovo četiri banke, dvadeset i kusur

kilograma više nego prije dvadeset i kusur godina, bivšu ženu, sadašnju ženu, hemoroide, djecu kojoj ne mogu upamtiti rođendane, ne znam. Je li to zbog toga što pijem pivo, gemišt, konjak, vinjak, pelinkovac, rum i whisky ponedjeljkom, a ostalim danima samo žešća alkoholna pića ili zbog toga što pušim četiri kutije dnevno bijelog Marlbora, opet ne znam. Ili je sve zbog kronične nejebice, loših vijesti (uvijek isti glumci, jebi ga), asocijalnih kurvi, impotentnih političara i Severinine "Štikle"? Ne znam. Meršinjak kada se konačno propio napisao je jedan stih za šankom: "Sve bolesti mojih živaca, potječu zbog primitivaca! " A onda naručio još jednu rundu, koju sam ja platio. Poslije su došli primitivci po njega i odveli ga na odvikavanje od alkohola. Nakon nekoliko dana u novinama sam pročitao da su se u Jankomiru liječnici, sestre i administrativno osoblje jebeno propili. Proširili su kapacitete ležajeva za trideset i pet posto. Doveli nove, friške doktore, direktno s Medicinskog fakulteta. Premijer je digao kredit kod Svjetske banke za obnovu i razvoj. Ovi su nam odmah nepovratno odobrili. Na otvaranju je bio i sâm ministar zdravstva kao izaslanik i opunomoćenik Vlade. Ostao je nekoliko dana na odvikavanju. Onda je dobio otpusno pismo, preko nekih veza u Vladi. Nije bilo drugog izbora negoli poslati hitno – preporučeno predsjednika Sabora da izvidi u čemu je problem. Pokušao je održati svečanu sjednicu i odmah na početku pročitao dnevni red napisan na vinskoj karti. Stigli su do druge točke jer je netko na kasetofonu preglasno puštao pjesme Vesne Zmijanac i tako zajebao nastavak sjednice. Predsjednik Sabora se popeo na stol i skinuo bijelu košulju čiji se rukavi kopčaju na leđima. Zapjevao je zajedno s Vesnom. U jednoj je ruci držao plastičnu žlicu koja mu je bila mikrofon, a u drugoj je držao Ožujsko pivo. Pjevao je tako nježno da mi se cijelo lice orosilo suzama. Ne znam, kao što rekoh, tko je kriv svemu sranju što nam se događa. Da jedan predsjednik Sabora pjeva bolje od Vesne Zmijanac? Da se zbog ultraljubičastih zraka usred ljeta moram odijevati u kožni kaput i stavljati na glavu rusku šubaru? Da pijem tablete za mršavljenje, iako pičke ne mogu dobiti ni od vlastite žene. Čak iako joj platim kao da radi noćnu, punih dvanaest sati, bez čik-pauze i gableca… Da neka djeca, balavci, slave baš svake godine rođendane? Da se kurve fukaju samo za lovu? I da Severina pjeva o štikli, iako je snimila izvrstan film u kojem izvrsno glumi bez cipela? Svijet je stvarno otišao u kurac. Primijetio sam to, ali šutim. Ne želim da me netko proglasi luđakom.

Na sam Uskrs Koji sam ja jadnik, razmišljao sam dok sam motao joint. Oblizao sam ga, zafitiljio jedan kraj i zapalio. Zadržao sam dim u plućima, dok mi žila blesača nije iskočila na čelu. – Baš si jadnik, krenuo je moj unutarnji monolog. – Uskrs je, danas svi žderu šunku, mladi luk, kuhana jaja, piju vino…, a ti ovdje drkaš na laptopu. Uz joint i hladnog Ožujanera, od litre u plastičnoj boci koja izgleda poput vibratora moje žene. Puhhh, ispustio sam dim iz pluća ravno kroz uši. Loše, u pizdu materinu, opet sam štedio na travi. Zakašljao sam se i srknuo pivo da mi očisti pluća. Dva dana ranije, na Veliki petak, baš dok sam žderao neku riječnu ribu, kao fol postio, nazvao me urednik. Dok sam čačkao po zubima da izvadim rep šarana koji se zaglavio negdje kod lijevoga kutnjaka, urednik Marković uredno mi je, na Veliki petak, preko telefona jebao oca, majku, užu i širu obitelj. – Dobro, Rokliceru, jesmo se lijepo dogovorili da kompletna knjiga bude na mojem stolu najkasnije do kraja tjedna?!! – Aha, rekao sam dok sam još izvlačio komadić repa iz kutnjaka.

– Jesmo se lijepo dogovorili da ćeš ispoštovati rok? – Aha. – Jesi lijepo uzeo akontaciju za knjigu? – Aha. – Jel' ti mene zajebavaš? – Zaboravio si "lijepo". – Slušaj debilu idiotski, propali abortusu, kralju svih gmizavaca, alkoholičaru kojemu je i zadnja moždana stanica otišla u pičku materinu, kretenu kojega se i rođena majka odrekla, pizdo narkomanska, ušljivi tvore, smrdljivi… – Dobro, jebi ga, što me opisuješ toliko, kao da se ne poznajem? Jedem ribu. – Da bog da ti kost zapela u grlu!! – Markoviću, Veliki je petak. Gdje ti je kršćanski duh? – Ma dat ću ja tebi svoj veliki kurac po glavi, ukoliko za tjedan dana - jesi li me razumio - tjedan dana, knjiga ne bude gotova!!! dreknuo je i poklopio slušalicu. U prevedenomu žargonu, to bi značilo da moram vratiti akontaciju (koju sam odavno spičkao) sa zateznim kamatama. Plus, nema ništa od objavljivanja knjige, dakle ni ostatka love koju trebam dobiti. Minus na računu bio mi je toliki da sam skoro i Zagrebačku banku doveo do bankrota. – Trebala mi je ta lova, razmišljao sam tiho u sebi, da žena ne čuje i pomisli kako i njoj trebaju nove cipele. Morao sam samo redigirati zadnjih dvadeset stranica i napisati kraj jedne tužne priče. Za nekoga normalnog, bilo bi dovoljno dva do tri dana drkanja po laptopu. Za mene, ovakvoga kakvog me je Marković lirski opisao, trebam se prvo dobro napiti, naduvati, nešto odvratno pojebati (po mogućnosti stokilašicu) i za četiri do pet dana, knjiga bi mogla biti dovršena. Zato sam odmah na Veliki petak, nakon što sam izvukao i posljednju kost zajedno s plombom koja je virila iz kutnjaka, otišao do Gorana za kojeg znam da uvijek drži gajbu piva pod krevetom. Netko pod krevetom drži automatsku pušku, netko lovu i zlato, netko lutku na napuhavanje, a Goran gajbu piva. Kad noću ožedni, da ne mora do hladnjaka. Taj dan, dakle na Veliki petak, Goran i ja smo se žrtvovali i popili punu gajbicu. Podijelili smo bratski, svaki po deset polulitrenjača. Onda smo ogladnjeli i Goran se sjetio da mu je baba donijela kuhanu šunku, već narezanu na kriške. Nismo se, istina, tog trena mogli sjetiti zašto mu je baba uopće poklonila šunku, kad obojica znamo da je stara metuzalemka škrta do besvijesti. No ta nas činjenica nije spriječila da požderemo šunku do kraja, onako bez kruha. Još je bio petak… Onda smo se sjetili, mislim da sam to bio ja, da nismo smjeli jesti meso. S obzirom na to da smo se već zajebali, pretvarali smo se da smo jeli morsku ribu. Na posljednjem komadiću šunke nacrtali smo glavu zubatca i rep. I to smo pojeli. A od ribe se uvijek ožedni. Mrknuli smo dvije boce bijelog vina i posvađali se namrtvo. Uopće se više ne sjećam razloga. Znam da je bilo nešto u svezi s vjerom, ali da se ubijem ne mogu se sjetiti što. Uspavao sam ga udarcem prazne boce vina u glavu i ostavio ga, onako složenog, da odspava na parketu dnevnog boravka. Ja sam otišao kući, pomalo tužan. U subotu sam uspio nešto jadno popraviti na pričama. Ponestalo mi je trave i bio sam deprimiran. Kad si u depresiji, ne možeš pisati. Nazvao sam Alana koji u domaćoj radinosti uzgaja travu. Stara je mislila da joj je sin veliki botaničar jer mu je soba uvijek bila krcata nekog bilja. Čak se i hvalila

susjedima kako je kupio specijalne žarulje za biljke. Htjela ih je cijepiti i podijeliti stanarima zgrade da ih sami cijepe, tj. da i sami imaju, kako je rekla, isto zeleno cvijeće s neobičnim listovima. Srećom da je Alan to na vrijeme opazio i zaskočio staru upravo kad se približava sa škarama jednom kanabisu.

Samo mu je trebalo da podijeli susjednima (a suprug od jedne stanarke radi u policiji) pa da neslavno završi svoju botaničku karijeru. Objasnio joj je, učenim rječnikom, kako se ovo bilje ne smije ni za živu glavu cijepiti. Inače, rekao joj je, ode sve u pičku materinu. Stara je popušila priču. Nazvao sam ga i rekao da mi pripremi paketić za sto kuna, koje mu ne mogu dati odmah, već za nekoliko dana. Kako sam mu stalna mušterija, pristao je. Došao sam u njega baš kad je nekim kurcem zaprašivao kanabis. – Ovo će biti specijalna marica, rekao je gledajući kao Kićo Slabinac. Jednim okom u Austriju, drugim u Bugarsku. – Alane, rekao sam gledajući ga u vrh nosa jer nisam mogao uloviti niti jedno njegovo oko, daj da probam. – Opet đabalesko hoćeš, aaa? – Aaaa, aha, ufurao sam se u njegov film ili je i mene uspio zaprašiti s onim kurcem. Smotao je dva jointa, zalizao ih sebi do nadlaktice, i pokazao mi neka sjednem. Sjeo sam, a on je svečanim tonom izjavio: – Ovime otvaram proizvodnju novog pogona! Razvaljen kao zagorski autobus došao sam tek uvečer, taman na film Rambo. Cijelo sam se vrijeme smijao. Žena me je pitala koji mi je kurac. Rekao sam: – Prvi. Rambo ima nož. Iz njega vadi kompas. Zatim dezinficiranu iglu i dezinfi cirani konac. Bez pol' kurca si zašiva ranu koju je dobio prilikom pada od dvjesto metara na šumska stabla. U Rambov nož stane još i šatorsko krilo i povez za oko glave. Tu je i filmska šminka da se čovjek može namazati kad jebe mater onim murjacima. Kad mu nestane metaka, iz noža vadi napunjene okvire. Da je fi lm duže trajao, vjerojatno bi otkrili da su u nožu i dvije limenke gulaša, boca pitke vode, izviđačka karta i četiri granate. Možda čak i zolja. Onda se Silvestar Stallone, tj. Rambo, rasplakao kao pička na kraju filma. Usta su mu se iskrivila od jednog uha do nosa. Mogao je istodobno jesti dvije banane i pjevati američku himnu. Ovako ga je lupao samo PTSP. Nije imao kod sebe Prozac, Prazine, Normabele ni Devidone. Ništa za smirenje. Kao za kurac, rasplakao se baš u policijskoj postaji umjesto u nekom kafiću. U kafiću je mogao eksati litru whiskyja. To isto zna smiriti. Probao sam, stvarno djeluje. Kad se Rambo predao, odahnuo sam. I prestao se smijati. Otišao sam spavati i sanjao kako ću jednog dana i ja kupiti takav nož. I eto, Uskrs. Moji su se ukućani pokupili i otišli na janjetinu u punice. Ja sam na radni stol, odmah pokraj laptopa, stavio rashlađenu litru piva i zapalio joint. Sad još samo da se sjetim što sam ono danas namjeravao napraviti. Ako se ne sjetim za deset minuta, kada dovršim joint, idem do Kristijana. Rekao je da je nabavio pravu slavonsku rakiju… A i Uskrs je, jebi ga, tko je vidio za blagdane raditi?

Na jednoj od ušljivih pjesničkih tribina Pred pijanim debilima masnih kosa, napušenim, smrdljivim, uobraženim, nadobudnim gimnazijalcima, nas pet samozvanih pjesnika čitamo svoju kurčevu poeziju u nekoj šupi udaljenoj stotinjak kilometara od Zagreba. Petsto kuna i sva lova od prodanih knjiga. Petorica veličanstvenih s objavljenim knjigama koje nitko ne čita, osim ako nije psihički do kraja slomljen, nastupaju sa svojom slam-fucking

poezijom. Underground. Svaki stih koji izgovorimo iz svojih ušljivih knjižica obvezno sadrži barem jedan spolni organ ili spolnu radnju. Pička, jebačina, kurac, splačina, venem, jebem, šupčina, kurčina… ne mora se rimovati, bitno da je neka od tih slobodoumnih riječi u stihu. Čak ne mora imati ni neko osobito značenje, poveznicu, ali mora postojati, kao što postojano postoji paradentoza u moje punice.

Ugurali smo se u neko poluraspadnuto vozilo, bez registracije, bez retrovizora, bez žmigavaca i bez ručne kočnice. Sa sobom smo ponijeli dvije vrećice natovarene pivom. Mario je bio zadužen za maricu. Ja za pivo. Zvonko je vozio. Goka je prdio cijelim putem. A Džino je pjevao sevdalinke, iako smo ga mlatili dobrim dijelom puta da prestane. Drugi dio puta smo bili toliko pijani i napušeni da smo zajedno s njim pjevali. Dočekao nas je jedan od organizatora; bio je počašćen što su pjesnici iz Zagreba došli u njegovu vukojebinu čitati svoju poeziju. Odmah smo navalili na njega neka nam da naše honorare. Pristojno nam je podijelio po petsto kuna i još jednom zahvalio. – Kaj se zahvaljuješ, samo nas ti zovi kad god zatreba, rekao je Zvonko držeći onih petsto kuna kao Boga za muda. – Koliko još imamo do nastupa? pitao sam. – Kojih četrdeset minuta, rekao je Mario: – Idemo u birtiju? – Spremili smo vam sokove i kolače da se malo okrijepite, rekao je organizator. – Jes' ti norm… Budemo to poslije, idemo sad nešto popiti, ispravio se Goka jer nije htio zasrati stvar. – Gdje je Džino? netko je upitao. – On je prvi pobjegao s petsto kuna u birtiju, primijetio je organizator. Mario, koji je bio zadužen za maricu, nestao je u pravcu Džininog uskrsnuća. Mi ostali, kao apostoli, krenuli smo za njima. – Samo vi popijte kaj želite, sve je na račun Kulturnog društva!!! vikao je organizator za nama. – Do đavola, još ću se zaljubiti u tog tipa, veselo je promrmljao Goka. Džino i Mario već su zauzeli pozicije na šanku. Mario je primijetio da je cuga jeftinija nego u Zagrebu. Džino je primijetio da je Mariju otkopčan šlic na hlačama. Goka je otišao srati, što nije ni čudo koliko je prdio u autu. Zvonko je i dalje čvrsto držao svojih petsto u ruci, kao da moli krunicu. Toliko novca odjednom nije vidio otkad su mu prije šest mjeseci oduzeli socijalnu pomoć. Ja sam naručio pivo i polako ga cuclao. – Jebo te, al' nešto smrdi, primijetio je Mario. – To Goka sere, hladno je zaključio Džino. Nas trojica smo cugali pivo, Goka je kenjao dobrih pola sata, a Zvonko je samo stajao gledajući hipnotizirano u svojih petsto kuna. Uspjeli smo roknuti svaki po tri piva i lagano se uputili prema Domu kulture. Goka je, praznih crijeva, bio mrzovoljan, a Džino se ispišao po nekom avangardnomu spomeniku. Poslije nam je organizator rekao da je to bio pozlaćeni spomenik Bruceu Leeju, ali su ga neki skinhedsi minirali usred noći. Sad je Lee izgledao kao da ga je pregazila cisterna pa je u ruci bespomoćno pridržavao svoja crijeva.

Nastupili smo izvrsno, čak smo i nešto knjiga uspjeli prodati. Naravno, s autogramima. Ja sam imao uvijek istu posvetu: "Od srca, autor Robert Roklicer". Kad mi je netko žicao jeftinije knjigu ili mi naprosto bio antipatičan, od slova "s" na riječi "srca" sam pretvorio "ku"… Tako se, pomnijim proučavanjem rukopisa, moglo vidjeti da piše "Od kurca, autor…".