Maxance von der Meersch
TEREZIJINO OTKRIĆE Duhovni put Male Terezije
I tako će se sve ovdje svršiti, kratko, siromašno, skrovito. Sve će se ugasiti, poslije jednog tako kratkog prolaza zemljom. Taj život, koji je htio biti tako velik, tako sjajan, svršit će se s 24 godine u siromašnoj bolnici karmela, u zaboravi, općenito nepoznat, u šutnji, naoko kao strašan brodolom i neuspjeh. Na koncu konca u čemu je Terezija uspjela? Je li štogod promijenila? Je li koga promijenila? Je li promijenila barem samu sebe? Možemo pogoditi kako se analizira onom svojom izvanrednom intuicijom i introspekcijom. To što se zbivalo kroz ovih 20 godina bilo je isto što i kad je bila tvrdoglava beba: ohola, ukočena, preosjetljiva. Terezija je ostala ona ista kakva je bila u staroj kući u Buissonetsu. Svaki čas, kod svake geste, kod svakog čina poslušnosti, kod svakog odricanja, kod svakog djela ljubavi nalazi samu sebe i u sebi iste sklonosti koje treba nadvladati, iste duboke instinkte tisuću puta smrvljene - tisuću puta uskrsnule. Prihvatila je svoju fizičku slabost i morala se zadovoljiti s tim, da bude jedna od onih koji ljube bez djelovanja. Može se reći, da je i u svijetu duhovnoga slijedila taj isti razvoj. Da može ljubiti Boga, poslušala je Evanđelje i vršila ljubav prema bližnjemu. Ta joj je ljubav objavila ono što mi jesmo i kako smo nesavršeni, kako se ne možemo usavršiti, kako smo duboko impregnirani egoizmom, koji nesvjesno pokreće sve naše geste. Vidjeli smo da je 2
"Samo je jedno sredstvo kojim možemo prisiliti dragog Boga da nas ne osudi, da nas uopće ne sudi, a to je da dođemo pred njega s praznim rukama."
18
tako naučila upoznati samu sebe, ne uzdati se u sebe, osjećati se nemoćnom da bilo što ostvari u materijalnom redu. I ovdje je naučila da je prava veličina, prava svetost, jedina koja vrijedi u očima Božjim: predati se, uzeti se takav kakav jesi, podnositi sam sebe. Sigurno je neizmjerna bol biti zločest, biti ružan, okrutan, sebičan, osjećati se neizlječivo zlim, ali to još nije ništa. Veliki grijeh, jedini, jest to sebi sakriti, lagati samome sebi. Priznati se zlim, pokazati Bogu svoju nemoć, svoje ništavilo, to je dosta da se od nas može načiniti svetac. Riječ je svih mudraca, svih filozofa, svih svetaca, da je bitno: spoznati sebe. I zato Terezija dne 13. srpnja 1897. - četiri dana nakon svog ulaska u bolničku sobu - piše jednom od svoje duhovne braće, jednom svećeniku misionaru, ove riječi koje se mogu pričiniti dosta otrcane, a one su ipak duboke misli, proživljene i pune iskustva: "...Moj brate, kako je dobrota i srdačna milosrdna ljubav malo poznata. Istina je da se to blago može uživati samo ako se ponizimo, ako priznamo svoje ništavilo, a eto to je ono što mnoge duše neće učiniti." Na drugom mjestu opet piše:"...Ja se ne čudim više ničemu. Ne žalostim se ako vidim da sam sama slabost. Baš protivno, ja se hvalim tom slabosti. Svaki dan očekujem da ću otkriti u sebi novih nesavršenosti. Priznajem da mi to svjetlo o mojem ništavilu čini više dobra nego svjetlo o vjeri." Jer - ponavljamo - to je bitno. Prema mišljenju sv. Terezije trebalo je da sv. Petar tri puta zataji svog Učitelja, da taj prvi ribar duša "na sebi iskusi što 3
čovjek može bez pomoći Božje" i da može pokazati svojoj braći "slabost ljudskih sila." Znači li to da je to dosta? Želi li se reći, da nisu potrebna djela, da ni ona ni borba nisu više ništa i ne vrijede ništa? Hoće li se time reći, da treba upasti u neku vrstu fatalističke rezignacije gledom na svoju vlastitu bijedu? "Treba se boriti, kaže sv. Terezija, ona koja ima volju, koja je energična i 'neukrotiva', boriti se do kraja, makar i bez nade da ćemo pobijediti, makar i s potpunim porazom, do kraja!" "Borimo se bez popuštanja, makar bez nade da ćemo dobiti bitku! Nije važan uspjeh! Samo naprijed, bili ne znam kako umorni od bitke! Nemojmo reći:"Kod te duše neću ništa postići. Ona ne razumije. Treba je pustiti." To bi bio kukavičluk. "Treba izvršiti svoju dužnost do kraja!" Jednoj novakinji, koja je bila malodušna zbog svojih nesavršenosti, kaže: "Vi podsjećate na posve malo dijete... koje još ne zna hodati. Htijući pošto - poto da se popne na vrh stuba... podiže ono svoju malu nožicu da se popne na prvu stepenicu... Uzalud! Ono uvijek padne natrag... Pa dobro, i budite takvo djetešce. Vježbajući se u svim krepostima dižite vazda svoju malu nogu, da se uspnete na stube svetosti i ne umišljajte sebi da ćete se sami uspeti makar na prvu stepenicu. Ne! Ali dobri Bog ne traži od vas ništa do dobre volje." 4
© Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1968. Umnoženo za internu upotrebu Karmela u Mariji Bistrici, o 750. obljetnici škapulara, 2001. godine
17
kojoj su mjeri one bile sadržaj njezina života, njezine misli, njezina polaganog i raspetog otkrića same sebe i istine: "Zvat će me MALA TEREZIJA..."
Put nećete prevaliti vi, nego on. "S vrha tih stuba gleda vas on s ljubavlju. Pobijeđen vašim uzaludnim naprezanjem brzo će sam sići, uzeti vas u naručaj i ponijeti vas... Ali ako prestanete s dizanjem nožice, ostavit će vas dugo na zemlji." Prema tome, ono što vrijedi nije pobjeda, nego srčanost kojom smo se borili. Mnogo se govorilo o 'malome putu', o 'putu djetinjstva'. Prema našem mišljenju on je u tome da se posve jednostavno i prije svega pristane na to, da budemo slabi, da prihvatimo čak i to da budemo pobijeđeni i da, iako trpimo, prihvatimo to da smo pogriješili, da smo sagriješili. Neka jaki traže pobjedu, neka se žele uzdići nad zapreke, to je njihovo pravo i njihova dužnost. Neka se i slabi u svom siromaštvu ponizno trude, premda je to nastojanje bijedno i nemoćno, neka se trude, iako unaprijed znadu da će biti pobijeđeni. Njihov će poraz biti njihova pobjeda. U našim su očima potučeni, ali Bog neće vidjeti ni njihova poraza ni njihova grijeha, nego samo njihovo nastojanje. To je - po našem mišljenju, koje je možda smiono, ali neoborivo - pravi smisao 'puta djetinjstva'. Jedna Terezijina novakinja kaže: "U napasti, koja mi se učinila nesavladiva, rekla sam joj: - Ovaj put se ne mogu uzdići. To je nemoguće:" Ona mi odgovori: "Zašto biste se uzdigli nad napast? Prođite jednostavno ispod nje. Velike duše lete iznad oblaka kad bijesni oluja, mi moramo strpljivo podnijeti pljusak. Ništa zato ako budemo malo mokre. Poslije toga ćemo se osušit na suncu ljubavi:" "Proći ispod", "ništa zato ako budemo malo mokri." Nije grijeh najveće zlo, nego oholost, koja trpi i
16
5
nestrpljiva je što smo sagriješili, koja nam ne da pristanemo na to da smo slabi i maleni. Sveta Terezija kaže: "Moji su nebeski zaštitnici oni koji su ukrali nebo, kao nevina dječica i sveti razbojnik. Veliki su sveci sami izvršili svoje djelo. Ja ću nasljedovati razbojnika i steći nebo lukavštinom... Duh Sveti me potiče, jer on kaže: "Maleni, dođite, Apprennez de moi la finesse!" Dalje veli Terezija: "Mala djeca neće doći u pakao." Htjeli bi znati, što je 'malo dijete', i sile je da im kaže. Što treba činiti da se postane malo dijete kakvo je Krist zvao k sebi i dao za primjer svojim apostolima? Kažu joj: "Vi uvijek tražite da se postane sličnim malom djetetu. Kažite nam, što treba činiti da se stekne duh djetinjstva? Što znači ostati malen?" Terezija odgovara: "Ostati malen znači priznati svoje ništavilo." Ona je dobro osjećala da je sve u tome, i da je realno zlo također u tome što nećemo analizirati sami sebe i priznati svoju neizmjernu zloću, svoju neizmjernu nemoć. Dodaje: "Dok je dijete posve malo, daje mu se sve što treba. Ali čim naraste, otac ga neće više hraniti i kaže mu: "Sada radi! Možeš se brinuti za se!" Da ne čujem te riječi, nisam nikad htjela rasti, osjećajući se nesposobnom da se brinem za svoj život... Ja sam dakle uvijek ostala malena... Biti malen znači ne postati malodušan radi svojih pogrešaka. Djeca često padnu, ali su premalena i ne mogu se jako raniti.
A na jednom mjestu pripovijeda o krepostima svoje stare prijateljice Majke Genoveve, utemeljiteljice Karmela, i dodaje: "O, ta mi se svetost čini najistinitija, najsvetija! Tu si ja želim, jer u njoj nema ni jedne iluzije." "Nijedne iluzije!" Sve je u tome! "Put djetinjstva!" "Mali put". Neprestano, neumoljivo nastojanje i traganje za svjetlosti, za istinom, za potpunom prozirnosti sama sebe. Sva je tajna svetosti u tome. Ona će nam to sama još jednom kazati: "Ja sam sada premalena da bih mogla biti tašta. Premalena sam za lijepe fraze po kojima bi se moglo pomisliti da sam jako ponizna. Radije volim jednostavno priznati da je Svemogući učinio u meni velike stvari, a najveća je u tom što mi je pokazao moju majušnost i moju nemoć za sve dobro." Terezija sama otvoreno piše, što smo već i prije rekli, da je najveće dobro koje nam može biti dano u tom, da upoznamo svoju nemoć. Ne vidimo na zemlji nikoga tko bi donio čovjeku, njegovoj beskrajnoj bijedi i njegovoj neizlječivoj zloći i očaju utješniju poruku. I zato je Terezija, nekoliko dana pred smrt, novakinjama i sestrama koje su je pitale pod kojim će je imenom zazivati kad bude u nebu, odgovorila riječi koje nas uvijek ganu do suza, ali im sada razumijemo i onaj puni smisao koji im je ona dala i u
6
15
misliti da ja iz poniznosti neću da priznam darove Božje. Ja znam da je učinio u meni velike stvari..." Samo sveci se usude to tvrditi ovakvom smionošću, samo oni znaju spojiti to jasno gledanje svoje veličine sa svjetlom o svojem ništavilu. Upoznati sebe! Usuditi se reći istinu o sebi. Sve je u tom. "Ne mogu reći da me dragi Bog vodi putem poniženja. Ne, on je zadovoljan s tim da me ponizi u dubini moje duše."
Ona se sad sjeća svojih velikih ambicija, svojih velikih snova, dok je još bila djevojčica, i smiješi se: postati svetica, upisati na nebu ime Terezija: to ime kojemu je početno slovo već među zvijezdama. Ona se sad na to smiješi. A ipak se nije odrekla ničega od toga. "Ja još uvijek osjećam ono isto smiono pouzdanje da postanem velika svetica, ali ne više istim putovima." Sada pozna svoju nemoć. Zna da ništa veliko nije na dohvatu njezinim silama. Ali zna i to da Bog od nas ne traži ništa velika, ništa dovršena, čak ništa što bi značilo najmanji napredak nad zlom. On jedino traži da se trudimo i da spoznajemo svoju slabost. "Ja ne računam sa svojim zaslugama, jer nemam nijedne, ali se uzdam u onoga koji je Krepost i sama Svetost. On je zadovoljan s mojim slabim nastojanjima i on će me sam uzdići do sebe... učinit će me svetom.
14
Jedini put ... jest predanje posve malog djeteta, koje bez straha zaspi u naručju svojega oca. "Ako je tko posve malen, neka dođe k meni." Tako nam Terezija otkriva nešto posve novo: oživljuje nešto što je zaboravljeno kroz vjekove. Poslije stotina godina pruža nam Evanđelje u svoj njegovoj čistoći. I mi zbilja ne vidimo nikoga tko bi kao ona shvatio i otkrio svijetu duboki smisao neobična Kristova savjeta: "Postanite nanovo mala djeca". Shvaćamo je dok ispružena na svom bolesničkom krevetu dane i noći šutke trpi, osvrćući se na cijeli svoj život, pronalazeći tu i tamo 'male znakove' toga poziva djetinjstva za koji ju je - ona to sad vidi - sve predodređivalo. Mala ruka koja se je u Rimu jedina mogla dotaknuti groba svetih zbog svoje majušnosti, bila je njezina. Silaženje u kolosej, prst na Kristovim čavlima i trnju... Privilegiji njezina djetinjstva. A to ime Terezija od Djeteta Isusa, o kojem je sanjala i koje joj je čudom dala Majka Marija Gonzaga, kao da joj je određeno cijelu vječnost. Tražite oko sebe. Tražite u sebi i vi ćete vidjeti koliko je poruka Terezije Martin široka i općenita. Ona se odnosi na nas sve. Mi smo vječni grešnici, očajni jer mislimo da smo neizlječivi, neprestano se dižemo i jačamo i neprestano padamo do dana kad umorni od svoje bijede, umorni od Božje šutnje odbacimo jaram i kažemo da je besmisleno boriti se i da je nemoguće da se popravimo. I mi tako napuštamo bitku, jer ne shvaćamo da je jedino što se
7
od nas traži za ozdravljenje ponajprije to pouzdanje, taj plač nemoći, koji nas jedino može spasiti. Gledajte toga muža preljubnika, jadna i prikovana svojim grijehom, gledajte toga izopačenoga, toga škrca kako se je s obje ruke prilijepio za svoje zlato, toga oholicu kojem zmija taštine neprestano diže glavu. Toga pijanicu, lakomca, bludnika, toga svadljivca, toga zavidnika, kojega muči tuđa sreća, gledajte sve te nakaze... Pitajte ih, nisu li već stotinu puta pokušali da se spase i nisu li svršili s mišlju da su na neki način neizlječivi i u svojem su oholom očaju napustili bitku, jer su se umorili od vječnoga padanja. Gledajte i sami sebe... "Spasiti se! Otkupiti se!" Osloboditi se od svojih grijeha! Što ne bi učinio da to postignem? Ali ja sam umoran od borbe i od neprestanog padanja. Ja neću ozdraviti! Zašto bi se i dalje borio?" To je život sviju nas. Toj beznadnosti donijela je Terezija odgovor i lijek. Ne tražiti da ozdravim: uzeti se takva kakav jesam, podnositi se, boriti se. To je dosta. Bog ne traži savršenost, nego samo da se trudimo oko savršenosti. Samo to je svetost - nastojanje. Svetost je na dohvatu i najružnijemu, najpokvarenijemu. Da izrazi tu misao Terezija ima posve kratke i jake izreke: "Bog ne treba naših djela, nego samo našu ljubav." "Ako ste takva kukavica da ne možete podignuti nit konca i ako to ipak učinite iz ljubavi prema Isusu,
Bogu. Ona je po tome sveta, a ne po svojem savršenstvu. Mislimo dobro: to je svetost na dohvatu svima nama i našim rukama. To je tumačenje poniznosti, koja nas osvaja na svetoj Tereziji i na svim svecima. Ta poniznost nema ništa od one 'naše čednosti, naše izvještačene volje', koja je samo u vanjskom i ide tek za tim da ušutkamo oholost, da ne budemo ismijani, a ona ipak postoji u svoj svojoj snazi. To je poniznost onih koji su se istinski ispitali, prosudili, odvagnuli i pravo i jasno odmjerili svoju neizlječivost, svoju duboku, neizlječivu iskvarenost, svoje ništavilo. To je poniznost svetaca. Naša je poniznost u poredbi s tim namještena, izvještačena, lažna, jer pokriva varavim plaštem potpuno nepoznavanje sama sebe. Svetačka je čednost spontana, naravna, kao nužna. Ona je očitovanje iskrenoga poznavanja samog sebe. Ona im dopušta da odvagnu dubinu svoga djela, da se kod toga ne uzohole. Da, ona je istina. Terezija kaže:"Čini mi se da je poniznost istina. Ne znam, jesam li ja ponizna, ali znam da u svemu gledam istinu." Kažu joj: "Vi ste svetica". - Ne, ja nisam svetica. Ja sam posve mala duša, koju je dragi Bog obasuo milostima..." A u pismu jednom misionaru veli: "...Moj brate, dragi Bog vam nije dao za sestru jednu veliku dušu, nego jednu sasvim malu i vrlo nesavršenu. Nemojte
8
13
čine nekako klimave i teško objašnjive, i koje su vrlo često tumačene dosta neodređeno. Jedna novakinja kaže: "O kad mislim na sve ono što moram steći!" Terezija odgovara: "Kažite radije: Izgubiti!!" Izgubiti? Da, izgubiti! Izgubiti tu tvrdoglavost, koja uvijek teži za pobjedom, taj bijes kojim biste htjeli do zasluga do kojih je nemoguće. Izgubiti pouzdanje u same sebe, izgubiti to nagomilavanje zasluga, to neprestano grozničavo računanje s onim 'moram' i 'imam'. Izgubiti oholost. "Vi biste se htjeli penjati na goru, a dragi Bog želi da silazite. On vas čeka u plodnoj dolini poniznosti." "Poniznost je istina!" Ta joj je misao ostala i na času njene smrti. Nekoliko sati pred agonijom osvrće se na cijeli svoj život, na taj gigantski napor koji je uložila da na zemlji nađe svjetlo. Rezimira tih 10 tragičnih godina govoreći: "Da, čini mi se da sam uvijek tražila jedino istinu... Da ... Ja sam shvatila poniznost srca." "Tražila sam istinu i shvatila poniznost." Ne bi se mogao jasnije i snažnije sintetizirati taj život, život jedne duše kojoj je strast da jasno gleda u sebe, da sebi ne laže, da se upozna, da sebi prizna istinu, i koja nam na umoru objavljuje da je u tom istina. Nekome tko ju je pitao, da li se morala mnogo boriti da se svlada i pobijedi samu sebe, kaže neizrecivim naglaskom: "O, to nije to!" Ne, to nije to! Ona se manje borila da pobjedi samu sebe a više da se upozna, a kad je spoznala da je slaba i pogrešiva, borila se da se uzme takva, i to bez revolta, bez oholosti, i da se u tom stanju pokaže
imate više zasluga nego kad biste izvršili mnogo veće djelo u času revnosti." Na drugom nam mjestu donosi tu veliku miso u novom obliku - osnovnu miso koja pokreće sav njezin duhovni život. Mi je vječno zaboravljamo, a morali bismo je imati neprestano pred očima: "Dragi Bog zna slabo računati. On ne zna dobro aritmetiku." "Sigurno je, da Bog ima sve savršenosti, ali ja bih se usudila reći da u isto vrijeme ima i jednu veliku slabost, da je slijep. Ima jedna znanost koju ona ne pozna, a to je - račun." Zato dalje s pesimizmom i strahom! Još dalje s ohološću i s računanjem koliko je dobitaka a koliko gubitaka, dalje s bilancama i računskim knjigama..." "Učinila sam nešto zla... Da, ali učinila sam i nešto dobra." Izvršimo što možemo! Osjećamo da je to neizmjerno malo, da smo neizlječivo pogrešivi, ali nemojmo očajavati. Bog više voli naše ponizno, nemoćno nastojanje nego ohole uspjehe. On neće računati ako mi ne računamo. Bitno je da poznamo sami sebe i da ne stojimo pred njim oholo, da mu pokažemo svoju imovinu, da važemo svoja dobra, nego ponizno, praznih ruku, da znamo osuditi i poznati same sebe. "Samo je jedno sredstvo kojim možemo prisiliti dragog Boga da nas ne osudi, da nas uopće ne sudi, a to je da dođemo pred njega s praznim rukama." "Praznih ruku!" Pitat ćete, zar je nemoguće da se malo obogatimo, da malo umnožimo svoja dobra?" Po mišljenju sv. Terezije nemoguće, ili skoro nemoguće, jer čim počnemo mjeriti svoju imovinu, sva zasluga nam iščezne. Terezija zna, jer je bolno
12
9
iskusila da je sve dobro što mislimo da imamo, skoro uvijek smjesa nečistoće i slabosti. "Kada bih čekala smrtni čas da donesem svoje sitne novčiće i da ih dadem procijeniti u pravoj vrijednosti, Gospodin bi otkrio u njima smjesu pogrešaka, jer je svaka pravednost prljava u očima Božjim." I zato nalazimo posve istu misao u molitvi koju je Terezija sama sastavila i koju je ona dan i noć nosila na grudima ušivenu u jednoj torbici. "Ja neću sebi sabirati zasluge... Radit ću samo iz ljubavi prema tebi... Uvečer života pojavit ću se pred tobom praznih ruku, jer te ne molim da izbrojiš moja djela. Sva je naša pravednost prljava u tvojim očima." Terezija donosi ljudima radosnu poruku mira, vedre pobožnosti pune pouzdanja, u vrijeme kad se čini da je to čovjeku sve više i više potrebno. Čini se, a i filozofi, biolozi, romanopisci daju nam o tome potresno svjedočanstvo - da ulazimo u onaj čas kad će čovjek potpuno odvagnuti koliko ga pritištu instinkti, hereditarne sklonosti, odgoj i stečene navike. Sloboda nije iščeznula, ali je očito - i svaki od nas to opaža -"da mu je dan veliki dio" i da mnoge ljudske duše nose na sebi velike privjeske nepoznate fatalnosti. Srca sve više i više očajavaju, jer osjećaju da su nepopravljiva. Ljudi postaju sve više i više umorni i neće da se bore protiv nemogućega. Time nama svima, jer svi mi imamo u svojoj dubini često nepoznatu nakazu, neman koja drijema, i kad se
jednoga jutra probudi, zastrašit će nas kao najodurnije otkriće samih sebe - nama svima Terezija kaže: "Ne plači! Nemoj biti malodušan! I mjesto tebe sam napisala u svojoj molitvi: MALODUŠNOST JE TAKOĐER OHOLOST. Trudi se! Bori se i protiv nemogućega! Budi pobijeđena! To nije važno. Bog traži samo tvoje nastojanje. "Gospodine, tebi je poznata moja slabost!" "Padaš: Ponovno padaš? Opet i opet padaš? Jesi li se borila? Jesi li za čas usporila svoj poraz? To usporenje i to nastojanje je tvoja pobjeda. Poraz koji poslije toga slijedi neće ti oduzeti tvoga ploda. Poruka radosti, optimizma i pouzdanja. Fatalnost postoji, ali nema više fatalnosti. Sloboda može iščeznuti, ali sloboda ostaje spašena. Zlo više nije na snazi. Zlo je izgubilo svoju otrovnu moć u dušama, čak i u onima za koje se mislilo da ih je posvema zahvatilo. Čim čovjek hoće, može se svaki čas oteti svom vlastitom zločinu, a nije potrebno da dođe do pobjede koja je neostvariva. Da se možemo zaista uzdići "iznad dobra i iznad zla", iznad zla koje počinjamo i iznad dobra koje nam je nemoguće činiti, traži se od nas samo "vječno" dobra volja.
10
11
Sad bolje razumijemo i u punom su nam svjetlu neke Terezijine riječi, koje nam se na prvi pogled