Renesansa Naziv renesansa potječe od francuske riječi la renaissance (ponovno rađanje, preporod). Ishodište i žarište renesanse je Italija. Ovaj pokret je preporodio književnu praksu i teoriju oponašanjem antikih pisaca i uspostava njihovih estetičkih ideala, ljepote, savršenstva umjetnosti. Razlika između humanizma i renesanse je ta da se renesansni pisci u svojim tekstovima koriste pučkim jezikom (umjesto latinskim), iako slijede pravila i mjerila koje su uspostavili humanisti po uzoru na antiku. Osim antičke, i talijanska književnost se iznimno cijeni, a pokret su obilježili petrarkisti (oponašatelji Francesca Petrarke). Prijelazom iz latinskoga u pučke jezike proširuje i primateljski i čitateljski krug, obogaćuje tradiciju posebitostima pojedinih naroda. Uvodom novih vrijednosti renesansa je europeizirala Europu. Italija je bila središtem jer je na neki način bila nasljednicom rimske i helenske civilizacije i na njezinu prostoru ostali su brojni spomenici antičke tradicije. Talijanski je jezik najbliži latinskom, a ovdje su se razvili gradovi koji su postali središta renesansnog života i umjetnosti. Osim u Italiji, renesansa je zaživjela i u Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj ali i u Hrvatskoj (na jugu). U renesansi su oblikovani svi glavni žanrovi: LIRIKA: osim petrarkističke, njeguje se i religiozna lirika, te se pišu prigodni sastavi, pjesme namijenjene prijateljima, poslanice, nadgrobnice, posvetnice. Najpovlašteniji oblik je sonet, a tu su i kancone, balade, ekloge, madrigali, elegije, ode. Pjesnici pjesme okupljaju u zbirke u kojima je najviše bila zastupljena ljubavna poezija, te zbirke posvećene samo jednoj ženi, kanconijeri po uzoru na Petrarku. EP: epovi biblijskog sadržaja (Marulićeva Judita), viteškog sadržaja (Ariosto). Junački epovi su imali uspjeh među čitateljima. DRAMSKE VRSTE : renesansna komediografija stvarana je po uzoru na antičku. Izdvajaju se pastirske igre (pastorale) koje se zbivaju u svijetu pastira, idilične prirode, pjesme i plesa. Renesansna komediografija izruguje ljudske mane i poroke, promiče poruke aktivizma i pobjede novog mladog naraštaja. Iz renesansnog ambijenta potekao je i Shakespeare koji nam je dao djela neprolazne trajnosti. Možemo izdvojiti i Marina Držića koji je doprinjeo teatru u svim postojećim vrstama (komediji, pastorali, mitološkoj drami, tragediji..). ROMAN: tri tipa romana zastupljena u ovom razdoblju su viteški, pastirski i pikarski. Viteški romani potječu još iz srednjeg vijeka, ističe se lik viteza lutalice, nadmoćne osobe junačkih svojstava koja ruši sve zapreke, pobjeđuje, štiti slabije, uvijek se ponaša prema kodeksu časti, služi gospodaru i svojoj dami. U pastirskom romanu se opisuju ljubavne zgode pastira koji žive u prirodi, natječu se u pjevanju ljubavnih pjesama i raspravljaju o smislu ljubavi. Utemeljitelj je Jacopo Sannazzaro a prvi pastirski roman nakon njegovog napisao je naš Petar Zoranić (Planine). Pikarski romani za razliku od viteških za glavnog lika imaju protuhu, varalicu, čovjeka s dna društvene ljestvice. Vrhunac renesansnog romana je Cervantesov Bistri vitez Don Quijote od Manche, koji slijedi viteški roman ali na humorističan način. Ovjekovječio je dva ljudska tipa, idealista i realiste, jaz između sanja i jave, fikcije i zbilje. Valja istaknuti i Rabelaisov roman Gargantua i Pantagruel. ESEJ: ovu novu književnu vrstu uveo je Michel Montaigne, pa su u renesansi oblikovani svi glavni rodovi – lirika, epika, dramatika, esejistika.