SARAJEVSKI PROCES
ABIDPRGUDA
SARAJEVSKI PROCES Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983 g.
Sabrani dokumenti II izdanje
Sarl\ievo,1990.
SADRŽAJ
Str.
Uvod
9
I. Predsudski postupak 1. Hapšenje i pretres 2. Optužene porodice 3. Stanje u zatvoru II.Optužnica
. . . .
Urednik: Abid Prguda Naziv i sjedište izdavača: Abid Prguda, Mustafe Golubića 19, 71000 Sarajevo, tel. 219-012 Recenzent: Muhamed Filipović Hasan Čengič Broj izdanja: II 1990. Štampa: PGD "Iskra" Visoko
za štampariju:
Mustafa Murtić
Tiraž: 5000 Na osnovu mišljenja Republičkog komiteta za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu br. 02-413-144, knjiga je oslobođena plaćanja poreza na promet proizvoda
19 24
37
III.Tok procesa . . . 1. Iskazi optuženih . 2. Saslušavanje svjedoka 3. Završne riječi
149
IV.Presude
169
. . . . . . . .
V. Zahtjevi za zaštitu zakonitosti 1. Hasan Cengić . . 2. Alija Izetbegović . Dodatak: Predstavke
Autor: Abid Prguda
11 13
53
57 118
171 171 . 236 . 271
PREDGOVOR I IZDANJU PROCES MUSLIMANSKIM INTELEKTUALCIMA u Sarajevu u ljetu 1983 izrazito je polrtički proces. Trebao je poslužiti isključ:i.vo u ,političke svrhe partije i tajne lP'Olicije,kako bi se zastrašili Muslimani i ugušile njihove težnje da slobodnije izražavaju svoje vjersko i nacionalno osje6anje. Može se mirne duše reći, proces je /pao u loše vrijeme, bio je loše pripremljen, s lošim svjedocima li s još gorim posljedicama kako za vlasta .tako i za' odnos Muslimana Bosne prema režimu. Teško je razumjeti što je partija htjela lpostrićitrim namještenim suđenj em. U doba otvorenog sukoba rua:Kosovu, j ake opozicija :u Srbiji i Sloveniji, OIIlisu brzopleto i neodgovorno otvorili još jedno novo žanište sukoba. Sama pr1prema procesa bila je nevjerojatno loša. Bila je organazirana prava hajka preko štampe, televizij e ,i ostalih medija. Optužbe su bile monstruozne. Znalo se je da se je mjesecima prepamralo svjedoke, na onaj stai mačin iz doba poIitičkih procesa a la Vliš:insiki-Berija. Sve se to raspale kao ikuJ.aod Icarata na samom suđenju. Gotovo svi, svjedoci su svoje dznuđene iskaze povukli. Scenario je zakazao. Kazne su pored toga bile drastične, mada su IPubliika, advOllmti~ optuženi očekivale oslobođenje od optužbe. Kazne unaprijed određene bi!le'su izrečene.
*: Glavmnu ove 'knjige m,ni predstavika !koju su familije osuđenih uputile Saveznom sudu u Beogradu; zatim su uvršteni zahtjevi za zaštitu zakonitosti koje su. Saveznom javnom tužilaštvu upurbili iiZzatvora H. Čengič i A. Izetbegović, Ij na kraju dvije \predstavke državnim vlastima od strane beogradskog Odbora za odbranu misli i izražavanja.
*: U prip.remi su skraćena
!izdanja ove 3m.jligena engleskom
i arapskom jeziku,
Izdavač
PREDGOVOR II IZDANJU PNO Izdanje ove knjige objavljene u Bosanskom Institutu u Zurichu 1987. godine je bi/o pisano 1985-6 godine neposredno nakon smrti mog oca, i u vrijeme kada sam Imao dvadeset godina. Nisam mogao upotrijebiti sve ono §to su znali advokati, odnosno raspitivati se kod njih, jer bi time objavio svoju namjeru, a u to vrijeme, to je znaći/o zatvor. Zbog toga sam se, ne sumnjajući u dobronamjernost brani/aca, ogranićio na ljude u koje sam mogao biti manje-v/~e siguran. Na koncu sam Ipak dobio jedan plastićan oblik Iz dostupnog saddaja, šro je, zajedno sa dvjema talbama optutenih, ćinilo prilićno sistematićan prikaz. Kako bi se pred vlastima moglo opravdati objavljivanje ove knjlge-§to je u to vrijeme prestavljalo rI1eprijateljsku propagandu', pa I rI1eprijateljsku djelatnost"-njen tekst je slat kao predstavka 1985. I 1986. godine na Savezni sud I Skup§tlnu SFRJ u dvije varijante. Predstavku su potpisale familIje osuđenih, pa je ona kao djelo sp/sateljsklh amatera morala biti autentlćno nespretna u stilu, pa Iljutita u IntonacIjI. Opravdanje se sastojalo u tome da je tekst poslat u Inostranstvo Iz saveznih Institucija, po§to su u to vrijeme dokumenti već poće/l cumr na razne strane. Knjiga se Iz tog razloga, pojavila tek 1987. godine. Ideju za pisanje sam dobio od mog oca Ru~/da Prgude, jednog od optutenlh u ovom procesu. Savjetovao me da pravim hronologlju, dao optutnicu I svoju odbranu. Bez ove familijarne okolnosti, ja se sam vjerovatno ne bih zainteresovao za ovu problematiku do ovog stupnja patnje. Osim toga, bi/o mi je zanimljivo sve §to je moglo pomoći labavijenju te/lćne zavjese. U vrijeme kada je tekst napisan svi osuđeni su bill u zatvoro. Moj otac je umro nakon Izricanja pNostepene presude, od SfĆanog udara zbog te~e Iscrpljenosti I povreda. Kada je materijal objavljen, polovica suđenlh je jo~ bila unutra. Zato je ova knjiga svojevremeno odigrala bitnu ulogu u rasvjetljavanju siutaja, I pomogla mnogim novinarima u pisanju tlanaka u domaćoj I stranoj §tampi. Tako ovo nije bilo samo moje vraćanje udarca Istinom već I pomoć osuđenim, kao I neka satisfakcija za desetine drugih, tije su tragltne sudbine bile pre~ćene prije, a I posilje (.5lutajevf Mehtića, Fadllpa~ića, Zahlrovlća I Avdlća) ove knjige. Njen sadrtaJ je u međuvremenu postao nepotpun, jer su svi osuđenlcl sada vani, a mogu se dobiti podaci I od droge strane. No, ja nisam obnavljao rad na tome smatrajući da su svi bitni tlnjenltnl elementi ovdje na okupu. Tako sam najzad odlutlo da ovo obavim I na domaćem tlu, jer u na§oj Javnosti ni sada nema nlćeg detaljnljeg o ovome siutaju, a to je}o! jedan dug kojeg moram namiriti svom roditelju.
Abid Prguda
I.PREDSUDSKIPOSTUPAK
Dana 23. marta 1983. godine počelo je u Sarajevu, Mostaru, Zenici i nizu manjih mjesta u BiH hapšenje, saslušavanje i pretresi stanova većeg broja ljudi koji su svojim ponašanjem, izjavama ili pisanjem na sebe skrenuli pažnju po privrženosti izvornom tumačenju Islama. Bilo je tu bivših pripadnika organizacije » Mladi rnuslirnani«, imama i studenata Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, žena koje se oblače po islamskim propisima ... Vlast, očigledno, u prvom momentu nije imala preciznu ideju o tome koje će ljude i za koje radnje optužiti. Iz optužnice, koja će kasnije uslijediti, ovo se jasno vidi: optuženi se medju sobom većinom i ne poznaju, a djela koja im se stavljaju na teret učinjena su na različitim mjestima, u različitim vremenima, bez dogovora optuženih. Jedino što povezuje optužene i njihove radnje je slično shvatanje Islama. Istog dana su, recimo, uhapšeni, a zatim, kroz pola godine pred sud izvedeni: službenik koji je tražio od svoje žene da iz sobe u kojoj klanja ukloni Titovu sliku, imam koji je kritikovao rad Islamske vjerske zajednice, pisac knjige » Islam izmedju Istoka i Zapada«, Ako se uzme u obzir da se ova tri čovjeka nikad prije početka sudjenja nisu ni vidjela ni čula, onda se nameće zaključak da je proces koji će uslijediti pokrenut radi zadovoljavanja nekih trenutačnih političkih potreba, a ne radi stvarne krivice optuženih, bilo moralne bilo pravne. Kroz istragu, koja je potrajala šest mjeseci, prošlo je stotine ljudi i odabrana je grupa od njih pedesetak koji će učestvovati u nastupajućem sudjenju - trinaestoro kao optuženi, a ostatak kao svjedoci. U toku istage, po svemu sudeći, nije se znalo ko će biti optužen a ko svjedok. Ljudi su pozivani po nekoliko puta, ispitivani danima, vrijedjani i prepadani, puštan i pa opet pozivani ... Konačno, u pritvoru su zadržani i kasnije optuženi: Alija Izetbegović, rodjen 1925 g., pravnik, osudjivan 1946 g. na tri godine zatvora zbog rada u časopisu EI-Hidaje, autor "Islamske deklaraclje«, •.Islam izmedju Istoka i Zapada«, te zbirke časopisnih tekstova » Problemi islamskog preporoda«. Omer Behmen, rodjen 1929 g., gradjevinski inžinjer, osudjivan 1'949 g. na 20 godina zatvora sa prinudnim radom, i pet godina
11
SARAJEVSKI PROCES gubitka gradjanskih prava zbog članstva u političkoj organizaciji Mladi muslimani. Hasan Čengić, rodjen 1957, imam, teolog, pisac nekoliko tekstova o šerijatu (»Glasnik IVZ«), teksta »Božje [edlnstvo- (»Islamska misao«), te nekoliko ranih radova objavljenih u listu učenika Medrese (»Zem-Zem«), neosudjivan. Ismet Kasumagić, rodjen 1928 g., inžinjer metalurgije (stručnjak Ujedinjenih Nacija), osudjivan na jednu godinu zatvora zbog poznavanja sa jednim članom organizacije »Mladi Muslimani« (kasnije rehabilitovan). Autor mnogih stručnih radova iz oblasti metalurgije, prikaza, naučnih publikacija. Edhem Bičakčić, rodjen 1952 g., elektroinžinjer, neosudjivan. Husein Živalj, rodjen 1949 g., inžinjer mašinstva, neosudjivan. Rušid Prguda, ekonomista, osudjivan 1949 godine kao pripadnk »Mladih rnusllrnana- na 20 godina zatvora sa prinudnim radom i pet godina gubitka gradjanskih prava, autor neobjavljenog literarnog ciklusa o muslimanima. Salih Behmen, rodjen 1922 g., nastavnik matematike, osudjivan 1950 g. na 12 godina zatvora sa prinudnim radom i 5 godina gubitka gradjanskih prava zbog članstva u organizaciji Mladi muslimani, autor više članaka (»Uloga lImije, jučer, danas, sutra«, »Plod oholosti«, »Naučna otkrića i Kur'an- itd). Mustafa Spahić, rodjen 1950 g., imam, politolog, neosudjivan. Džemal Latić, rodjen 1957 g., profesor književnosti, književnik, autor zbirke pjesama »Meitaš i vodica- ( nagrada »Slovo G6rčina«) i takodjer visoko ocijenjene zbirke pjesama »Nevjestina noć«, zatim »Spjeva o Muhamedu« i dru9ih manjih poetskih radova i kritika u časopisima »Odjek«, »Zivot«, »Oko«, »Književna smotra«, -Izraz- itd; neosudjivan .. Melika Salihbegović, rodjena 1945, književnik, autor zbirke literarnih zapisa »Kaze- i knjige eseja iz oblasti likovnih umjetnosti »Gospodar vrernena«, te neobjavljene zbirke pjesama »Nebeska deva«, takodjer autor mnogobrojnih književnih i likovnih kritika, ptesama, pripovjetki, scenarija, eseja o Islamu u časopisima »Zivot«, »Oko«, »Književna srnotra«, »lzraz«, »Odjek« itd; neosudjivana. Derviš Djurdjević, rodjen 1948, pravnik, neosudjivan. Djula Bičakčić, rodjena 1953, neosudjivana.
12
PREDSUDSKIPOSTUPAK
1. Hapšenje i pretres Izetbegović Alija
23.111.1983g. ujutro u 5.30 sati na vrata Izetbegovićevog stana kuca jedanaest službenika SDB-a. Pretres vodi izvjesni Klarić, a drugi se ne predstavljaju. U njegovoj sobi sve knjige su izvadjene iz biblioteke i pobacane po hrpama na podu. Prate Aliju i druge ukućane u WC po dvojica, dok se većina njih muha po sobi i premeće knjige. Uhapšeni protestuje zbog »Nove Hrvatske(emigrantske novine), tvrdeći da to nije bilo u stanu (ova novina je pronadjena pošto su Aliju odveli u SUP da mu tamo uzmu generalije, a u medjuvremenu u stanu ostali predstavnici SDB da vrše pretres. Oni ga fotografišu s tom novinom i odnose preko stotinu knjiga od kojih mnoge nemaju nikakve veze s Islamom. Sve to trpaju u dvije najlonske kese za smeće usput kupeći turističke prospekte i fascikle s isječcima iz novina (domaća štampa). Zatim svima oduzimaju pasoše i sve štedne knjižice, čak i one preko kojih se prima penziia, U kući ostavljaju rješenje o oduzetim stvarima od br. 1 do br. 107, a spisak oduzetih stvari odnose sa sobom.
13
PREDSUDSKIPOSTUPAK
SARAJEVSKI PROCES Behmen Omer Isti dan u isto vrijeme, 11 agenata. Omera trojica zagledaju dok se oblači i odmah ga odvode; u stanu ostaje samo supruga Saliha sa dvoje maloljetne djece. Agenti odnekud dovode dva svjedoka, od kojih jedan Omerovu suprugu stalno motri i prati u WC. Sve stvari koje su im se učinile interesantne bivaju fotografi rane u ruci supruge. Oduzimaju se »Korijeni« Alexa Hejlija i fotografije Salihinog supruga, i njenog oca i brata sa ahmedijama. Odnose devizne i štedne knjižice kao i gotov novac koji nalaze u kući (oko 50 mil. st. din. u devizama). Ne ostavljaju spisak oduzetih stvari.
Čengić Hasan Čengić Hasan je uhapšen 26.111. u 5 sati ujutro i istog dana izvršen je pretres u njegovom »službenorn« stanu u Stocu, gdje je radio kao imam. Bez naloga su pretresli džamiju kao i prostorije Islamske zajednice. Potom Čengića prebacuju u mostarski SUP i najzad u sarajevski. Pretres u njegovoj rodnoj kući u selu Odžaci kraj Ustikoline izvršen je tek 26. marta. U 13,30 sati Hasanovog oca Halida odvode sa njegovog radnog mjesta na pretres. U kući su vršili pretres nekoliko sati i uzeli Čengićeve kucane radove koje je on već prilikom prijašnjih »pozivanja u SUP« njima pokazivao, zatim nekoliko knjiga i pisama. Od Hasanovog oca oduzimaju pištolj sa dozvolom na njegovo ime, i fotografišu ga. Odnose i šest brojeva -Behara- (Musl. kult. časopis). Ni prilikom pretresa, niti poslije ne obavještavaju roditelje zašto to čine, kao ni šta se dogodilo sa Hasanom.
14
Kasumagić Ismet Takodjer uhapšen bez prisustva porodice. U kući ostavljaju samo spisak oduzetih stvari i četiri dana ne obavještavaju porodicu o tome šta se dogodilo. Tek na pokušaj prijave da je Kasumagić nestao sa njegovog radnog mjesta, obavještavaju suprugu da je »on dobro i da se ona ništa ne brine«. Uzete knjige poput Dobračine »Kloni se zla«, »Children's book of lslarn« (Dječija knjiga o Islamu - govori o raznim islamskim zemljama i gradovima na način pogodan za djecu, šarene sličice i sl.) i jedan članak o Robinzonu Krusou. Bičakčić Edhem 24.111. oko 6 sati izjutra na pretres dolazi deset lica. Osim Edhemovog stana, oni pretresaju i stan njegove majke. Kad im je zatražen nalog za pretres, jedan od njih ga je napisao i potpisao na licu mjesta. Pri tome su pretres Edhemovog stana izvršili bez prisustva vlasnika, pa i bez supruge. Svjedoci su bili dovedeni »S ulice«. Iz stana su uzeli predmete poput posmrtnog govora nad mezarom Bičakčić Vejsila (Edhemovog oca), fišeklije sa austrijskim mecima i ukrasnu neupotrebljivu pušku iz doba prije stare Jugoslavije. Zatim pretresaju radno mjesto Edhemove supruge Mubere i sestre Djule, poslije čega ih bez ikakvog obrazloženja odvode u RSUP. Pred večer su puštene kući, a onda opet oko 21,30 (u 9,30 sati noću) odvedene zajedno s drugom Edhemovom sestrom Nerminom. Iste noći, 24.111. Edhem je uhapšen u vozu, dok se vraćao sa polaganja nekih ispita u Zagrebu.
15
PREDSUDSKIPOSTUPAK SARAJEVSKI PROCES Živalj Husein Živalj je privremeno pritvoren prilikom prvog hapšenja, 24.111.1983. kada je izvršen i pretres. Tom prilikom su zaplijenjene knjige koje se nalaze u slobodnoj prodaji kao i nekoliko Kur'ana. Živalj je taj prvi put proveo u SDB-u pet dana i noći, za koje vrijeme mu nije dozvoljeno zadrijemati ni minut. Tek nakon trećeg dana i upornih zahtjeva porodice da se objelodani nešto o njemu, on se javlja iz SDB-a i navodi da je »živ i zdrav«. Slijedeći mjesec je stalno pritvaran i otpuštan, a zavisno od toga koliko je kad šta »priznavao« varirala je prijetnja da li će ili neće biti optužen s ostalima, odnosno da li će biti samo svjedok. Nakon tog višenedjeljnog varakanja oko zapisnika, SDB je odlučio da Husein nije zadovoljio kao svjedok. Prguda Rušid Ujutro oko 6 sati dolazi prva grupa agenata i smjesta ga odvodi, a grupa za pretres se pojavljuje par minuta iza prve. Rušida požuruju da se obuče i ne dopuštaju mu da se pozdravi i s kim. Ubrzo se na vratima opet čulo zvono i Rušidova supruga Vahida ide otvoriti. Nakon što je vidjela sedmoricu izrazito visokih ljudi sa revolverima ispod kaputa, dobija moždani udar i pada na vratima. Oni prekoračuju preko nje (dok leži u nesvjesti) i pozivaju sina i kćerku da joj pomognu. Bez obzira na šlagiranu osobu počinju pretres, pa iako je Vahidino stanje kritično, dva sata ne dopuštaju da se pozove Ijekar. Nakon tog vremena pozivaju ljekara ambulante RSUPa, koji takodjer preporučuje da se Vahida odnese na kliniku. Potom je dozvoljeno da se kolima Stanice za hitnu pomoć bolesnica odnese na kliniku, gdje će ona provesti šest mjeseci i u tom vremenu doživjeti još jedan šlag. Tako bolesnu sile je da preda ključ od svog
orma~~ć~. Oni odatle vade 14500 njemačkih maraka i oko 1 500 a~e:~lcklh dolara i t? sve odnose zajedno sa dinarskim i deviznim ~njlzlca~a, oduzevši pasoše čak i djeci. Ne ostavljaju spisak oduzetlh~tva.rI. Pret~es je vodio izvjesni Hodžić. Primjer za profiloduzetih knjiga je Harnidullahov »Uvod u lslarn«. Behmen Salih Hapšenje i pretres stana 23. III. u Mostaru. Pretres traje pet sati, a izvršila su ga četiri lica-civila. Odnose veći broj časopis IVZ-a »Glasnik« i knjigu »Pripovjetke za djecu«. Oko 11 sati odvode Saliha, ajedan se agent nešto kasnije vraća i traži ključ od stana u Sarajevu. Salihova supruga im ne dopušta da tamo ulaze bez nje, i ona biva odvedena u SUP. U SUP-u je ostala tri sata na saslušanju, a zatim je sa Salihom i dvoje djece, a u pratnji milicije, prebačena u Sarajevo, gdje je izvršen pretres tamošnjeg stana. Prilikom pretresa su oduzeti časopis -Učenica« na francuskom jeziku, te novac, nakit, zlato i štedne knjižice. Spahić Mustafa Hapšenje i pretres stana 23. marta. Pretres traje pet sati, a izvršila su ga četiri lica. Uzimaju štedne knjižice, gotov novac i nekoliko knjiga poput prevoda Kur'ana i časopisa IVZ-a »Glasnik«. Zabranjuju zagrijavanje prostorija, te se supruga i djeca gladni (ostavljeni su bez novaca) smrzavaju sedam dana, nakon čega dolazi Spahićev brat i daje novac za prehranu, te objašnjava da nije kažnjivo ložiti vatru. Brat zatim odlazi kod istražnog sudije Hadžikarića i zahtijeva da se vrate štedne knjižice. Hadžikarić odbija, a ovaj će da su tako radili samo četnici - ostavljali pustoš za 17
16
SARAJEVSKI PROCES
PREDSUDSKI POSTUPAK
sobom - te da će on izgubiti strpljenje i ubiti nekog. Nakon toga (i konzultovanja sa SDBom) Hadžikarić mu vraća knjižice.
je imam). a u Latićevom stanu u Sarajevu uzimaju kasete sa Kur'anskim tekstom i fotografiju sa vjenčanja.
Salihbegovlć Mellka
Djurdjević Derviš
U već klasičan dan i čas (23. marta u 5,30 sati) na vrata Melikinog stana u potkrovlju, gdje ona živi sama sa dvanaestogodišnjim sinom, kuca pet lica iz SDB-a. Pretres traje pet sati. Kao svjedoci služe radnici iz susjedhog preduzeća (UPI-a). Osim Kur' ana kao redovnog kompromitujućeg materijala, uzet je i dječiji nožić Melikinog sina - valjda kao dokaz o držanju oružja bez dozvole. Fotografišu Meliku s njim u ruci, a potom sa Homeinijevom slikom. To je otišlo u arhiv kao ilustracija njenog ekstremističkog karaktera. Nožić su, naravno, ponijeli. Nakon što su odveli Meliku, dijete ostavljaju samo u zaključanom stanu, zabranivši telefonom ili ode u školu.
Ujutro oko 6 sati na vrata kuca šest službenika Službe državne bezbjednosti. Nedugo iza toga počinje pretres i traje pet sati. Primjeri za profiloduzetih knjiga su Kur'an (na arapskom) te »Islam, religija i socijalizarn« Rogera Garaudija (prijevod IVZ-a). Spisak oduzetih stvari ne ostavljaju.
mu da ikog zove Bičakčić Djula
Lalić Džemal Džemal Latić je uhapšen nakon što je svom kolegi i prijatelju iz _medrese i sa fakulteta, Hasanu Cengiću, odnio paket u zatvor. Tamo su mu uzeli lične podatke. Nekoliko dana poslije toga SUP-Sarajevo je nazvao zbornicu Gazi Husrevbegove medrese i zamolio da Džemal dodje do telefona. Džemal se oda: zvao. .. Istovremeno, pretres iznajmljenog stana se obavlja bez prisustva njegove supruge. Agenti su prvo pokušali obiti bravu, ali ih je vlasnik stana čuo i dao im ključ. Istog dana je izvršen pretres i kod Džemalovog oca u Biljanima, i to bez naloga, osim što su pokazali policijsku legjtimaciju na zahtjev da pokažu nalog za pretres. Ocu su oduzeli pasoš i odnijeli džamijska predavanja - hutbe (Latićev otac
18
24.111.1983.SDB dolazi Djuli na radno mjesto i vrši pretres s nalogom u vezi osnovane sumnje da je vršila neprijateljsku propagandu sa pozicija panislamizma. Djula zatim biva dovedena u SUP gdje ostaje do 18 sati. Iste noći, oko 21,30 sati dolaze ponovno po nju, njenu sestru i snahu. Jedino majku ne odvode.
19
SARAJEVSKI PROCES
2. Optužene porodice Neposredno nakon hapšenja porodice uhapšenih su ~~kušavale doznati šta se zbilo sa njihovim bližnjim, gdje su odvedeni I od koga. Čengiću i Kasumagiću nisu čak bile blizu ni porodice. Oni su prosto mogli biti odvedeni, a da se ne vrate i jednost~vn~ proglase nestalim. Čengićev je otac nekoliko dana slao dopise I.zvao telefon?m SUP - Stolac, Mostar i regionalni centar SDB, ali o Hasanu niko "ništa nije znao«. Kasumagićeva supr~g~ ~e~iri da~a nak?n hapšenja odlazi iz Sarajeva u Zenicu, gdje. JOJJe ~uz uhap~en, I u praznom stanu nalazi rješenje o oduzetim stvarl.~a, po~IiJ.e čega odlazi u javno tužilaštvo Zenica po bilo kakvu obavijest. .AIi u J~vno~ tužilaštvu "nemaju pojrna« o Kasumagićevom status tibertetis. Pri: hvataju se telefona i od SUP-a tužilaštvo saznaje ~a s:.ls~et nalazi u pritvoru, za koji oni neće dati nikakvo obrazloženje tužilaštvu, te da je "on prebačen u Sarajevo«. .., Živalj se nakon tri dana javlja telefonom. IZ ~DB-a I sa~pstav~ da je »žtv i zdrav«. Niko ne obavještava porodice s~a s~ de~llo s njinovim sinovima, kćerima, braćom, sestrama, očevima I maJ~ama. Kad je strah dostigao vrhunac, porodice sazn~ju da su uhapšene ~ase ljudi: u Sarajevu preko pet stotina, a u drugim gradovima sr.az~Jern~ broju stanovnika i više (u Goraždu je uh~~šeno.pre~o 300 IJud.1-. SVI oni koji su u odredjena tri dana dolazili u džarniju pokupljenl su redom). .• . . No rodbina se nije imala vremena tome dugo lščudiavatr. Uskoro je počelo privodjenje članova p~ro~ica i. sasl~šavanj~ .. ~m.ero~u suprugu »saslušavalu« po šest sati. .Blčakčlć.evoJ.s~~ruzl Je IsIJed~~k Midjić - istog dana kada je ona privedena I muz J.oJuhap~~n, prije nego što je istraga i počela - rekao: »Nernoj se Iznenaditi, ako o ovome ubrzo budeš čitala u štampi ili gledala na TV«. Istovremen~ stalno insistira na organizaciji MM. Pošto ona nije ništa znala o tOJ organizaciji, bilo joj je naloženo, - ~od prijetniom.da ~.ažebilo št~, što bi povezalo ideje uhapšenih sa Idejama organlz~clJe M~. Latićeva supruga je bila uglavnom saslušavana od Rusmlr~ HadzlOs~anovića i Nazifa Džubura, mada su u sobu ulazila I po petorica SUP-ovaca, koji su se medjusobno nadvikivali derući se na nju, jedni pitanjima, drugi prijetnjama. Ond.a bi izl.azili va~ d~ se dogovore, ostavljajući revolvere na stolu. Dzubur bi se vratio I rekao kako s~ on boji da se ona ne ubije pištoljem.!1i skoči.kroz prozor. ~asumaglćeva supruga, inače bolesna od cira na zelucu, budući da zboq zdravstvenog stanja nije mogla doći na saslušanje u SDB, biva saslušavana u kući. Subotić Mirko je ispituje tri sata, a sutradan dobiva naredjenje da sama dodje u SUP. Tamo su je zadržali sedam sati. (Članovi porodice su ispitivani poče~~i od.toga gdj.e su u'pozn~l~ svog supruga, do toga kojom rukom drži kašiku kad Jede, I u kOJOJ
20
PREDSUDSKI POSTUPAK prodavnici najčešće kupuje.) Nakon podizanja optužnice, nekoliko dana pred sudjenje, ona biva pozvana od GSUP Zenica, gdje je isljednik Sead Topčagić rekao da će on pohapsiti cijelu porodicu, pa i udate kćeri. Posjete su bile »nepoželjne« inejedinstveno uredjene. Prgudina porodica nije ga uspjela vidjeti tri mjeseca (čak ni poslije infarkta pretrpljenog u zatvoru), a porodica Salihbegovićeve nije ništa o njoj čula mjesec i po dana. Rjedji primjeri, poput Izetbegovićevog, da je posjeta bila dozvoljena prije završetka istrage, samo dokazuju da nije bilo potrebe za tainošću, nego je to inat i tortura kad se prvooptuženom dopušta posjeta, a drugima ne. Pri svemu tome ne drže se ni osnovne forme: istražni sudija Hadžikarić pred porodicom uhapšenog poziva SUP i pita da li se može dozvoliti posjeta odredjenom licu. A da ne govorimo o privatnosti tih posjeta, koje u najboljem slučaju protiču uz neizbježnog pratioca, koji čitavih tih deset minuta provodi zapisujući cenzuri rane razgovore. Ti se razgovori nisu smjeli odnositi na aktuelnu situaciju, a pogotovo ne na eventualne advokate. Često bi se dogodilo da više lica iz SDB-a prisustvuje nego što ima članova porodice koji su došli na razgovor. Ali neke su porodice uhapšenike barem jednom uspjele vidjeti prije isteka ta tri mjeseca, što nije slučaj s braniocima. Prvo je bilo saopćeno da je za pritvoren ike zabranjeno uzimati advokate "u sadašnjoj fazi istraqe«. Kako bi se izbjegla očevidnost tendencije te zabrane zbog njene direktnosti, oni su onda dozvolili da se uzmu branioci, računajući da niti će biti sredstava, niti branioca. Sredstva su se iznašla, ali branioci ne. Porodice su obilazile sarajevske advokate, ali svi su oni bili »prezauzeti«, bez obzira što je slučaj interesantan za njihovu reputaciju i prihode. Neki su bili sasvim otvoreni i rekli, da se oni ne usudjuju miješati u takve stvari. Ipak se je našlo nekoliko advokata iz Sarajeva, Beograda i Zagreba, ali tu je stajao slijedeći zid: advokatima je bilo zabranjeno vidjeti optužene. Punomoć je posredno potpisana preko zatvorskih organa. Cak nisu dopuštali ni uvid u istražni materijal i advokati su cijelu istragu presjedili. Kasumagićima je čak rečeno da Ismet odbija tog »sarnozvanoq« branioca te da njemu ne treba nikakav, što je bila ordinarna laž. Napokon, kada je podiqnuta optužnica, advokati su se samo mogli popričati sa optuženim o odbrani u prethodnom postupku. Ali to ne znači da je tokom daljeg postupka odbrana bila moguća: branioci nisu sa sobom mogli ponijeti nikakve materijale iz sudskih prostorija, niti su mogli imati svog dokaznog materijala (osim onog zvaničnog), jer su organi koji su vršili pretres iz kuća odnijeli sve relevantne. Tako recimo, jedno pismo upućeno Hasanu Čengiću, a koje je moglo pobiti sve inkriminacije o Tabačkom mesdžidu i bez iskaza svjedoka, stajalo je usudijinoj fascikli za cijelo vrijeme glavnog pretresa, a da ga ovaj naspram tužiočevih navoda nije ni spomenuo.
21
SARAJEVSKI PROCES Od posebnog interesa je pitanje vodjenja istrage. Istragu ne samo da nije vodio istražni sudija, nego nije bio prisutan ni kao posmatrač. Istragu je u cjelosti provela SDB, a rukovodilac je bila javni tužilac Edina Rašidović. Ona se cijelo vrijeme istrage nije predstavila ni jednom optuženom kao javni tužilac, nego jedino kao istražni sudac, ili još češće kao DB-ovac. Abdulah Hadžikarić, istražni sudac, vidio ih je samo jednom u toku istrage. Svaki uhapšeni odveden je kod njega na jedno petnaestminutno vidjenje i poslije toga ga više nikada ne bi sreo. Na pitanje branioca i rodbine o razlozima zbog kojih su optuženi uhapšeni, on je samo slijegao ramenima, i govorio da je istraga u toku i da se još ništa ne zna, ali da se ništa ne brinemo, »te da će im on javiti ako šta sazna-. On je, izgleda, imao samo funkciju davanje propusnica. Osim što nije postojao nikakav stvarni dodir izmedju uhapšenih i vanjskog svijeta, oni nisu primali ni slali poruke. To se uglavnom nije radilo otvoreno, nego su pisma zadržavana u rukama SDB. Zatim, da bismo vam što plastičnije prikazali način »reqrutovanja« svjedoka, a ipak u svezi s tretmanom porodica, poslužit ćemo se riječima Kasumagićeve kćerke u vezi svjedoka njenog oca, budući da bi kompletan opis te metode za sve optužene bio preopširan. »U medjuvremenu su dolazili pozivi iz SDB Sarajevo. Pozvan je zet mog oca, Skaka Uzeir, pozvan je moj tetak Cerimović Saćir, dajdža Serdarević Ismet. To su bila već tri čovjeka iz uže porodice. Osjećali smo da se nešto dogadja užasno, ali nismo znali šta. Strepili smo ni sami ne znajući od čega. Niko od onih koji su bili pozivani u SDB i koji su se obično vraćali nakon dva-tri dana iscrpljeni i preplašeni, nije želio da išta kaže. Oni rijetko izlaze iz kuća, najčešće sami, uopće odbijaju da razgovaraju, čak i sa vlastitim porodicama, na ulici ne odpozdravljaju i bježe na suprotnu stranu. Jedan od njih, Ing. Salić Sabit, se plaši doći kući i potajno se uvlači u vlastitu kuću o ponoći. Turalić Ismet nije mogao sa saslušanja kući doći na nogama, niti na sud kao svjedok; moj dajža Serdarević Ismet isto tako ne 'dolazi kući; Abdulah Sidran, još neizliječen od posljedica moždanog udara, sa saslušanja biva prebačen u bolnicu. Moj dajdža tih prvih petnaest dana nije smio da nas posjeti, izbjeg!ivao je i vlastitu porodicu. Majčin svjedok sa vjenčanja, Hilmo Cerimović, koji je takodjer pozivan u SUP, okrenuo je od nas glavu na ulici, ne smijući da nas pozdravi, Osjećanje nesigurnosti zavladalo je svuda, nastalo je opće sakrivanje, ljudi su bježali iz svojih kuća plašeći se tog kobnog telefonskog poziva iz SUP-a.« Uporedo s drugim »prekoračenjima nadležnosti« tekla je i jedna otvorena akcija u pravcu ugrožavanja materijalne egzistencije optuženih i njihovih porodica. Naime, nakon što su pokupljena sva postojeća materijalna sredstva, organi gonjenja su se odlučili pobrinuti i za sva buduća, vjerovatno zbog onemogućavanja korištenja usluga advokata. Zato
22
PREDSUDSKI POSTUPAK se je pokušalo na razne načine ukinuti prihode svima unutar tog kruga bez obzira da li se to odnosilo na same okrivljene ili rodbinu. U tom smislu su karakteristični slučajevi Kasumagića i Saliha Behmena, mada ima i drugih ... Kasumagić je preko porodice tražio da mu Metalurški institut i Fakultet u Zenici daju karakteristike njegovog rada i ponašanja na tom radnom mjestu. Na usmeni, kao i pismeni zahtjev porodice od 8.v1l.1983. da se za Kasumagića, koji je dvadeset sedam godina radio u toj firmi daju karakteristike, s pognutom glavom je dato objašnjenje »da im je strogo zabranjeno da bilo šta kažu u prilog Ismeta Kasumagića, odnosno, da se ne odazivaju dok ih neko ne pozove.« Prilika je iskorištena da bi se u isti mah reklo da je Kasumagić dobio otkaz na Metalurškom fakultetu i uopće na Sarajevskom univerzitetu. Dekan fakulteta, koji je inače izuzetno cijenio i poštovao Ismeta, sa suzama u očima je rekao da je postavljen zahtjev da se Kasumagiću zabrani rad na svim univerzitetima u Jugoslaviji (supruga Ismeta Kasumagića je nezaposlena). Sve ovo je bilo deset dana prije početka sudjenja. Salih Behmen je bio nastavnik matematike i fizike u osnovnoj školi »Fran]o Kluz« u Mostaru odakle je petnaest dana nakon pritvaranja bio izbačen. SUP je od te škole sasvim otvoreno tražio da se Salihu da otkaz iako istraga tek jedva da je počela. Nakon dvadeset osam godina radnog staža on je jednostavno otpušten bez ikakve socijalne pomoći za njega ili njegovu porodicu (i njegova supruga je nezaposlena); jadna žena se je mjesecima preganjala sa nadležnim organima, dok joj na kraju, na jedvite jade, nije dodijeljena Salihova penzija od 8390 dinara (oko 40 dolara, 80 OM). Edhemova supruga Mubera, zajedno sa njegovom sestrom i majkom, zatražila je razgovor sa pretsjednikom Poslovodnog odbora EP BIH gdje je Edhem bio zaposlen i dobila ga. Predsjednik se izrazito pohvalno izrazio o Edhemovom radu i ličnosti, a bilo je dogovore mo i da sve DPO' u okviru Elektroprivrede daju pismenu izjavu o Edhemu. Medjutim, stigla je naredba iz SUP-a da se »nikakve pismene izjave ne daju«, kako je to rekao Bičakćićev neposredno, nadredjeni rukovodilac. Sa njim je takodjer prekinut radni odnos. Brat Djurdjević Derviša, koji je inače zaposlen kao kriminalistički inspektor u Beogradu, nakon što je upozorio istražnog suca Hadžikarića da su mu neki saslušavani rekli da su bili primorani potpisati neke laži, dobio je otkaz sa svog radnog mjesta u Beogradu. Hadžikarić mu je rekao da ne dira u »ono što ga se ne tiče«, odnosno de je to »grubo miješanje u istraqu«. ') Skraćenica od "Društveno-političke organizacije« koji pojam u sebi uključuje sve masovne političke organizacije od Saveza Komunista (SK) do Omladinske organizacije (550).
23
SARAJEVSKI PROCES Izuzetno je signifikantna činjenica da je braniocima zabranjeno upoznavanje poslodavaca sa datim poslom odbrane: ne dopušta se ni najužoj porodici čitanje optužnice. Time je osigurana puna tajnost beznačajnosti puta u Iran, te spriječen prijevremeni protest javnosti na cijelost optužbe - dok se uhapšeni ne osude. Stampa je osobito pripomogla ovoj -dletatnostl od posebnog društvenog značaja- i svim mogućim riječima napadala uhapšene, obično ne dodirujući konkretne navode optužbe. To je sve počelo 8.IV.1983. kada je na drugom Dnevniku TV-Sarajevo objavljena vijest da je »uhapšeno trinaest lica, koja su djelovala sa pozicija ... « itd. Sutradan je tu vijest prenijelo »Oslobodjenje« - kampanja je mogla početi. Skoro svi dnevni i sedmični listovi su imali nešto svoje da kažu, iako nisu ni riječ rekli o pojedinim pa makar i iskonstruisanim navodima optužbe. Obzirom na zabranu uvida u optužnicu i nisu mogli poznavati. Izrazito karakteristični članci pojavljivali su se u sarajevskoj i beogradskoj štampi (»Oslobodjenje«, »Ilustrovana politika« i drugi). Evo nekih naslova članaka koje je štampa objavila prije izricanja presuda, dakle dok su uhapšeni po jugoslovenskom ustavu i zakonu nevini: »Četa mala, ali zatrovana« (Svijet, 2. 5. 83), »Prljava čistota(Oslobodjenje, 18.5.83), »Podrivali društveno uredjenje« (Oslobodjenje, 16.7.83), »Cil] - islamska republika(Politika Expres, 20.7.83), »Protiv ustava u ime Kur'ana- (Start, 30.7.83), »Deklaracija mraka i mržnje- (Oslobodjenje, 9. 8. 83), »Crni refreni neprijateljske grupe« (Oslobodjenje, 13.8.83), »Aveti prošlosti u terorističkom plaštu- (Oslobodjenje, 14.8.83), itd ...
3. Stanje u zatvoru Predmet ovog poglavlja je prvenstveno način istrage tokom pritvora, odnosno njegove fizičke implikacije u odnosu na same optužene. Izvorni navodi, koji će uslijediti su izjave uhapšenika odnosno osudjenika, koji su svakako parcijalni zbog činjenice da su ti ljudi još uvijek u zavisnom i podredjenom položaju spram zatvorskih organe i organa bezbjednosti. Mi smo zato za pojedine osudjene izvršili opis položaja na izdržavanju kazne, a za druge opis položaja u istrazi. Zatvorenici za koje imamo temeljnije podatke su sljedeći Prguda Rušid, Kasumagić Ismet, Bičakčić Edhem, Salihbegović Me lika, Latić Džemali Živalj Husein. Prguda Rušid Položaj u istrazi u kakvom je bio Prguda ne mora se nužno smatrat za najteži po postupku, ali je svakako najgori po posljedicama
24
PREDSUDSKI POSTUPAK Upravo zbog rezultata tog tretmana, on je iz razloga kritičnog zdravstvenog stanja bio u nemogućnosti i da prisustvuje sudskom procesu, pa je postupak protiv njega izdvojen. Odluka o tome je donesena tek nakon proteka istrage, tokom koje je on doživio dva srčana infarkta, pa i protekom pritvora, odnosno čekalo se početak sudskog procesa. Godinu dana nakon izdvajanja postupka, tri sudska zasjedanja te tri odlaganja javnog pretresa iz razloga teškog zdravstvenog stanja, Rušid je umro. Fizičko maltretiranje je bila svakodnevna stvar. I za najmanje navode optužbe tražila se izjava identična »svjedokovo]«. Tako je recimo, bila i Prgudina uporedba Jugoslavije s Poljskom. Za svako »nisarn to rekao- ili »ne tako- dobijao je udarce šakama ili tvrdim predmetima poput pištolja, pendreka, pepeljare ... u glavu, prsa, bubrege. Pri tome su najčešće mete prsa odnosno srce i bubrezi, jer im je bilo poznato da je on srčani bolesnik. Cesto su se oko nekog problematičnog pitanja podulje bavili idući s namjerom da ga putem provociranja psihički uzbudjuju i izazovu srčani napad. Takodjer bi se u ćeliji u kojoj je on bio zajedno s nekim kriminalcima, danima pušilo bez prestanka i soba je bila puna duhanskog dima, tako da je on imao stalne srčane napade. Režim dvosatnog spavanja ga je uspavljivao neovisno o već postojećem umoru, te bi on stalno bio na ivici nesvjesti, a isljednici su ga stalno budili drekom i udarcima. Što od mučenja, što od izgladnjivanja, jer mu je davana samo svinjetina smršao je preko 35 kg. Sve je to dovelo do dva teža infarkta i ležanja na Sarajevskoj Internoj klinici za srčane bolesti, a da se porodicu nije obavijestilo o njegovom teškom stanju, a kamoli da se dozvoli la posjeta. Pošto su svi zatvorenici koji su s Prgudom bili u ćeliji primali posjete, a on nije, to je bila povoljna osnova za razne tvrdnje ili prijetnje. Govorili su da mu je sva porodica pod istragom, a da to niko ne zna, pa bi onda rekli da će mu suprugu i sina »ubaciti u grupu«. Optuživali su ga da se on bori za »budjenje muslimanske nacionalne svijesti- (kao da je to zločin, sasvim otvoreno, bez maske), te da »mi radimo da odvojimo, a ti da spojiš veliko i malo M«. \ Stalno su ga tjerali da kaže sve što zna o Purivatri, jer »on kao da se školovao u MM« (zbog Purivatrine borbe za priznavanje »rnuslirnanske- nacionalnosti). Druga verzija »porodične prijetnje« je da su mu suprugu izbacili sa posla, i da djeca nemaju šta jesti (što je djelomično tačno: Vahidu Demirović, Rušidovu suprugu, su takodje pokušali preko njenog preduzeća diskreditirati kao nacionalistu, a njena knjiga medicinskog karaktera povučena je iz prodaje nakon Rušidovog hapšenja, dok zabrana izdavanja njenih stručnih radova sa područja medicinske nauke u SR BIH još traje). Rušid Prguda je umro od posljedica »tretrnana- u istrazi, gdje je doživio dva teška srčana infarkta i bio u komatoznom stanju, a iz
25
SARAJEVSKI PROCES zatvora je pušten tek, kao što reče jedan od službenika SUP-a, kad su »bili sigurni da je njegov slučaj ruešen-. Kao dodatak tome treba reći da se nisu zadovoljili samo tim ilegalnim putem, nego su mu nekoliko puta poslije puštanja iz zatvora zabranjivali liječenje i svaki boravak u bolnici. Tako je recimo i pored vrlo teškog stanja dva puta izbacivan iz bolnice u predinfarktnom stanju. Kad je gornja granica njegovog krvnog pritiska prešla granicu 280 podioka, on se.pono~no morao naći u bolnici da ispita stanje bubrega. Tamo Ja zadrzan tacno onoliko koliko je bilo potrebno da se izvrše sva ispitivanja, pa je bez saopštene dijagnoze ili otpusnice izbačen istog dana kada je završena posljednja analiza: rezultati su izgleda bili potrebni drugoj strani radi procjene datuma smrti. Salihbegović Melika Melika Salihbegović nije bila izrazito fizički maltretirana u pritvoru, ali joj je taj »mali luksuz- višestruko naknadjen na izdržavanju kazne. Poslije odvodjenja iz stana, ona je četrdeset sati neprekidno ispitivana u prostorijama RSUP-a. Pitana je uz prijetnje koje su se odnosile na sudbinu njenog sina i uz stalni psihički pritisak, isključivo o suoptuženima Izetbegoviću i Behmen Omeru, obećavajući joj da, kaže li »istlnu«, još se noćas može vratiti svome djetetu. U ponoć drugoga dana (24. marta) sprovedena je u Centralni zatvor, gdje joj odmah oduzimaju mahramu (kojom ona inače pokriva kosu iz vjerskih razloga) i Kur'an, koji dobija tek desetak dana kasnije, na intervenciju Predsjednika suda. Mahramu dobiva nazad tek pred sudjenje, koju joj ponovno hoće da skinu pred sam ulazak u sudnicu, i odustaju od toga nakon što ih ona upozorava da će o tome obavijestiti cijelu sudnicu. U toku tromjesečne istrage ispituju je takodjer isključivo o vezama sa Izetbegovićem i Behmenom, vrlo malo o ostalima atek predzadnji dan istrage predočavaju joj iskaze svjedoka, koji su saslušani dva mjeseca nakon njenog hapšenja. U Centralnom zatvoru smještaju je najprije samu, potom desetak dana u ćeliju sa Djulom Bičakčić, a kasnije sa pljačkašicama i prostitutkama, od kojih već počinje trpi ti maltretiranja. Kamilicu koju je dobila izvanredno u toku istrage zbog bolesnog želuca, prestaju joj donositi sa danom okončanja istrage. U početku joj brane posjete djeteta, zbog čega ona, a i još nekih razloga, štrajkuje gladju 4 dana, 23. septembra prebacuju je u zatvor u Slavonskoj Požegi. Tu će se u toku slijedećih osam mjeseci hraniti gotovo samo margarinom i kruhom, te posoljenim i pobiberenim kruhom, budući da je sva hrana spravljana na svinjskoj masti, sa svinjskim mesom ili od svinjskih preradjevina. Mada Ijekar upisuje u karton da ne smije biti izložena fizičkim naporima zbog ranijih povreda na kičmi, te posebno poslu koji traži stalno stajanje ili sjedenje, rasporedjuju je u pegleraj u tvornici na radno mjesto koje iziskuje stalno dizanje
26
PREDSUDSKIPOSTUPAK tereta. Zbog odbijanja da radi prekovremeno, u januaru, prebacuju je, uz udarce, u samicu na nekoliko stupnjeva ispod nule. Pristaje da radi nekoliko dana, a onda zahtjeva da je, radi utvrdjivanja stvarnog stanja njene kičme, pošalju u Zagreb u zatvorsku bolnicu. Tamo joj utvrdjuju pogoršanje stanja kičme, zbog izloženosti teškom poslu, ali nakon mnogo diskusija o islamu uvode joj u terapiju parkopan, koji je registriran kao droga i antiparkinsonik, što saznaje tek pri prebacivanju u Sarajevo, na zasjedanje Vrhovnog suda BiH. Iako u Centralnom zatvoru odbijaju, insistira da joj donesu propisani parkopan, kako bi signalizirala da je izložena »terapiji« tabletama koje su registrirane kao droga. Ovo njeno nastojanje ostaje bez rezultata. Po povratku u Slavonsku Požegu ponovno nastoje da je vrate na isto radno mjesto, što ona energično odbija, a parkopane povremeno podiže (i naravno ne koristi) kako bi imala pokriće da često ležanjem u zatvorskom stacionaru izbjeqne bjesomučna maltretiranja od strane kriminaiki koje po prešutnom odobrenju zatvorskih vlasti postaju njeni najmetodičniji tlačitelji. U SI. Požegi zatvorske vlasti je ipak ne ometaju formalno u obavljanju molitve, a od literature dopuštaju joj samo arapski tekst Kur'ana, a tek pred kraj boravka daju joj prijevod i još neke knjige. Uvjeti boravka u strahovitoj buci onemogućavaju joj svaki intelektualni rad. Nakon što je napokon odbila uzimanje terapije za koju je Ijekar primjetio da je »ne uzima redovnoi zbog toga došao u sukob sa njom, odbivši da je smjesti u stacionar zbog kičme, upisuju joj u zdravstveni karton da odbija »tliekove«. Kad te iste »lijekove- bude kasnije tražila u Foči, optužit će je da se simuliranjem hoće izvući iz zatvora (zamjenik upravnika), te da je ona najobičnija pljačkašica i švercer drogom (službenik Državne bezbjednosti koji ju je, sa njenim bivšim isijednikom i službenikom DB iz Goražda, posjetio u Foči, nakon njenog opširnog pisma Saveznom pravosudju u kome iznosi čemu je sve izložena i zahtjeva status političkog zatvorenika). Na kraju boravka u Slavonskoj Požegi prima je novoimenovani direktor koji nakon njenog izlaganja o maltretiranjima kojima je kao politički zatvorenik, vjernik i intelektualac izložena, primjećuje »Budite zadovoljni, u vašim (islamskim) zemljama političke zatvorenike ubijaju«. U Foču je prebacuju 29. juna 1984. gdje će ostati do kraja, izložena ovdje, ne više rafiniranim metodama psihičke i fizičke represije kao u Slavonskoj Požegi, već najbrutalnijim metodama prijetnji, izolacija u samici i na odjeljenje s pojačanim nadzorom, te premlaćivanja, koje će naizmjenično obavljati jedna stražarka i najokorjelije kriminaike. Knjige koje dobiva na čitanje cenzuriraju se mjesecima. U zatvoru u kojem za kriminaike postoji frizeraj za uljepšavanje, njoj daju komad grubog čaršafa umjesto mahrame. Teško oboljeloj od dijareje uskraćuju jOj infuziju i čajeve, zabranjujući čak jednoj političkoj zatvorenici, Hrvatici, toplu vodu kojom je ona pripremala čajeve za Meliku, sa nanom koju je brala u zatvorskom parku. Ne dopuštaju joj preglede i liječenje kičme
27
PREDSUDSKIPOSTUPAK
SARAJEVSKI PROCES izvan zatvora. Štrajkuje gladju u nekoliko mahova, da bi se odbranila od represija kojima je izložena, i da bi se izborila za neka prava, kao politički zatvorenik, a posebno za pravo na čitanje i pisanje. Nakon štrajka, dopuštaju joj držati papir i olovku, pa ja napisala nekoliko pjesama i koncept za roman, ali joj je zatvorska. ko~tr~la _~ak?n nekoliko dana uzela sve papire kao i olovku - "da Imaju sta ćitati«, kako su rekl i. Poslije svake posjete djeteta i brata (koje su naročito bile dramatične za dijete, jer je Melika žestoko reagirala na skid~nje d.o gola prilikom pretresa za posjete na kojima je straža stalno bila prisutna) odvodjena je u samicu ili na odjeljenje za izolaciju, ~dje j.e ~kupn?, od 15 mjeseci boravka u Foči, provela šest i po mjeseci. Izmedju ostalog i zbog njenog odbijanje da išta radi u Foči. Niti jedno nj~no pismo upućeno Saveznom pravosudju, Republičkom pravosudju I saveznom sudiji nije poslano, ili je ostalo bez odgovora, osrrn posjete službenika državne bezbjednosti koji su je po~~žavali, uc~enjivali, prijetili: da će biti stavljena u izolaciju, da će biti stalno tucena, da će joj uskratiti prepisku sa djetetom (što su i učinili, za godinu dana boravka u Foči dobila je samo nekoliko pisama i telegrama), da će joj oduzeti dijete itd. . . Devetog maja u sobi je prebija jedna gorostasna osudjenica, rekavši da to čini po nalogu stražarke. Naime, ova joj je objasnila kako Meliku u zatvoru niko ne štiti, te neka je nadje samu i pretuče. Nakon toga je Melika stavljena u odjeljenje za izolaciju, gdje će potpuno sama provesti slijedećih četiri i po mjesec.a, od ~ojih će štrajkati gladju i žedju sedamdeset i tri dana. Na IStO odjeljenje dovodjeni su ljekari i drugo osoblje iz fočanske bolnice da joj ~ilo~ daju hranu i tečnost kroz sondu, i infuziju. Uprava zatvora odbila je zahtjev ljekara da je, zbog krajnje kritičnog stanja, prebace u bolnicu. Prebacuju je u zatvorski stacionar. Kako više nije bilo moguće davati hranu niti sondom niti putem infuzije, u potpunom zdravstvenom rasulu, puštaju je iz zatvora sa Obrazloženjem da je dobila prekid kazne. Tačnije, brat je iznosi na rukama i stavlja u auto, koje su dopustili da udje u sami krug zatvora, pred stacionar. Drugi dan rodbina je hitno prebacuje u bolnicu, gdje je kasno te noći, kočeći se zbog gubitka kalcija, primljena na odjeljenje intenzivne njege sa dijagnozom astenia gravis, sa konstatiranom težinom od 45 kg. Treći dan po prijemu, otpuštena je iz bolnice na kućno liječenje. Posljednji nalazi u zatvoru pokazali su kritično stanje jetre, krvne slike, srčanih smetnji, upalu očiju, mjehura, minimum proteina, vitamina, minerala itd. Kasumagić Ismet 23.111.1983. od 10 sati, kada je Kasumagić bio uhapšen, bio je neprestano ispitivan do 24.111.1983. u 23 sata, dakle 37 sati, a onda su ga
28
ugurali u kola i predali »Sarajlijarna«. Tamo su se nalazili inspektori koji su "bolje poznavali prilike« u vezi s njegovim hapšenjem. Pošto lica koja su ga ispitivala nisu bila zadovoljna njegovim Odgovorima, pojavili su se specijalisti, koji su šakama i nogama rješavali sve "nesporazume«. Ispočetka su bila samo dvojica, a onda su počeli grupno učestvovati u seansama. Nakon svake treće izgovorene rečenice govorili su mu »skini naočale«. Primao je strahovite udarce u glavu i grudi, udarali su ga nogama u cjevanice i koljena (Ismet je oslobodjen služenja vojske zbog tuberkuloze kosti u koljenu). U početku je sjedio za vrijeme tog »ispitivanja«, da bi mu kasnije i ta »privilegija« bila oduzeta: morao je stalno stajati, i to okrenut ledjima SDB-ovcima i primati udarce straga. Odmor za spavanje trajao je svega dva sata, obično iza ponoći, i on ga je uvijek provodio uz "ćelije smrti- u kojima su se nalazili osudjenici na smrt, kao i vrata ćelija koja su služila za neka posebna mučenja. Tokom cijele noći odatle su se čuli užasni krici, tako da ni ta dva sata nisu bila baš takva da bi se moglo nazvati spavanjem. A onda opet »saslušavanje- ... Govorili su mu: »Ubićerno te, ubiti! Ako si htio da budeš šehit, mi ti pružamo prillku«. Pet dana nakon početka te istrage od svega toga je dobio nekakvo »stalno zujanje u uširna«. Bio je toliko iscrpljen i izmučen, kaže, da bi u pojedinim trenucima zažalio što nije ništa učinio, jer bi u tom slučaju lakše podnio sve muke i patnje tokom 71 dana istrage. Bičakčić Edhem U vezi Edhemovog stanja u zatvoru imamo priliku direktno citirati njegove riječi iz pisma koje je poslao iz zatvora. » ... Istraga se sastojala od tri faze. Prva faza je bila ispitivanje i sačinjavanje zapisnika u prva četiri dana nakon hapšenja i završena je u nedjelju navečer, mislim da je to bilo 27.4.1983. Uhapšen sam u četvrtak uveče u »Olirnpik-expresu- na povratku iz Zagreba u Sarajevo. Sam čin hapšenja je bio korektan i kolima sam sa željezničke stanice prebačen u RSUP. Nisam to shvatio nimalo tragično i mislio sam da će se riješiti u jednom otvorenom razgovoru. U RSUP sam stigao negdje oko 22,30 sati. Ispitivanje je odmah počelo i intenzivno se nastavilo Cijelu noć. Vrlo kratko sam bio suočen sa sestrom Djulom. Ispitivanja su vršila najmanje po dvojica isljednika postavljanjem unakrsnih pitanja. Bilo ih je više od dvojice, jer su se povremeno smjenjivali. Oko 4 sata, sada je to već petak ujutro, dobio sam papir i olovku kao i pitanja na koja treba da pismeno Odgovorim, prestalo je direktno ispitivanje. To je tako trajalo do deset sati ujutro. Cijelo ovo vrijeme je bio prisutan po jedan isljednik, tako da sam morao ili pisati ili diskutirati s njim. Od 10 do 13 sati su me vodili u "EP BiH« na pretres radnog mjesta, a po povratku se nastavilo direktno intenzivno ispitivanje,
29
SARAJEVSKI PROCES sve do ponoći, kada se pristupilo sačinjavanju zapisnika. U toku ispitivanja mi se direktno prijetilo fizičkom torturom, podrumima u koje ću biti odveden, razmahivalo se palicama i lisicama. Ovi postupci mi nikako nisu bili jasni i otvoreno sam im rekao da se to u Jugoslaviji ne čini, što je izazvalo smijeh i čudjenje. Pojedinci su se nonšalantno poigravali pištoljima, valjda u svrhu zastrašivanja. Neke periode ispitivanja sam morao provesti stojeći okrenut prema zidu u ćošak i tako odgovarati na pitanja u stavu »mirno«. Ne mogu tačno reći koliko dugo sam ovako stajao, samo znam da su me ruke i noge jako boljele. Osjećao sam se jako poniženo. Ucjenjivali su me familijom i proizvodili me u zvanje ministra ••Bosanske vlade«. Smiješno su djelovale te gluposti, koje bi odlično odgovarale Riplijevoj rubrici »Vjerova!i ili ne«, ali sada mi se čini da se već tada prema njima odredjivala visina kazni. U jednom trenutku ispitivanja doživio sam da me isljednik tjera da se sam udaram šakom u glavu. Da čovjek ne povjeruje da se tako nešto može desiti, i kada sam se uzbudio zbog toga dobio sam velikodušno kafu za smirenje. Istina je da sam bio poslužen kafom u još nekoliko navrata. U petak oko ponoći počelo je diktiranje zapisnika i to na taj način da isljednik diktira, a ja slušam i intervenišem. Isljednik diktira iz svoje teke na osnovu zabilješki. Pri tome sam morao stalno da se suprotstavljam, jer se moje riječi nastoje svim silama promijeniti iz rečenice u rečenicu, tako da rečenice dobivaju potpuno drugi smisao, izbacuju se čitavi odlomci, kao nevažni, jer idu meni u prilog, a neke marginalne stvari se nastoje prenaglasiti i proizvesti u osnovne. To je pravi rat riječima i oko tri sata, to je već subota ujutro, iscrpljen sam do krajnjih granica, i ja i isljednik, pa se prekida sa zapisnikom i ja ga moram potpisati. Nisam u stanju ni da kompletno pročitam. Skoro čitavo diktiranje zapisnika sam morao provesti stojeći. Ako se zna da sam u četvrtak u Zagrebu u hotelu ustao u 6 sati, to bi značilo, da sam veoma burno proveo 45 sati, a da oka nisam sklopio. Mislim da sam ipak uspio da se odbranim od većine podvala u ovom zapisniku. Odvode me u Centralni zatvor da se odmorim i ubacuju u ćeliju. Sam sam. Kako krevet divno izgleda. Dobivam najviše dva sata za spavanje, jer me stražar budi po ustaljenom zatvorskom redu. U ćeliji mi ostavljaju svjetlo da gori cijelo vrijeme. Nije to nimalo slučajno. U subotu oko 9 sati dolaze ponovo po mene i ispitivanje po istom šablonu se nastavlja cijeli dan do ponoći, a zatim se pristupa nastavku zapisnika. Tog dana mi serviraju suočenje sa suprugom i to me posebno pogadja, kada sam vidio kako izgleda. Zapisnik se završava nešto ranije i to je već nedelja. Odlazim ponovno na spavanje u Centralni zatvor i ovog puta mogu nešto duže da spavam, to jest 5-6 sati. Čak mi je i svjetlo ugašeno. U nedelju ujutro ponovno dolaze po mene i to veče ranije završavam. Ovim je okončana prva faza istrage. Ostao sam u ćeliji i dobio rješenje o provodjenju istrage kao i rješenje o pritvoru na mjesec dana. Odmah pišem žalbu, onako iz
30
PREDSUDSKIPOSTUPAK duše, kako se tada osjećam. Tješim samog sebe da će se to ipak brzo razriješti i da će istina brzo izaći na vidjelo. Kako je ponekad dalek i trnovit put do istine! Poned61jak i utorak sam sam u ćeliji. U ponedjeljak sam gladan jer ručak ne mogu da jedem, pošto mi je donesen grah sa kobasicom. Navečer u utorak vode me kod istražnog sudije i tu počinjem ponovno davati iskaz. Za razliku od prethodnog zapisnika sada je ispitivanje korektno i moje se riječi direktno unose u zapisnik, bez ikakvih nadodavanja. Odgovaram i na bezbroj pitanja istražnog sudije i javnog tužioca. Ukupno ostajem 2 - 3 sata i pola zapisnika je već gotovo. Na isti način u petak završavam iskaz kod istražnog sudije. Za ukupno 5 - 6 sati sačinjen je iskaz od nekih dvanaest sitno kucanih strana. Ovaj potpuno korektni zapisnik se nalazi u sudskom spisu, ali ga sudija uopšte ne koristi kao da i ne postoji. Danas znam da njega istina uopće nije ni interesovala, pa je jasno što je zaboravIjao ovaj zapisnik. Samo privodjenje na sud je u pratnji stražara, bez upotrebe lisica. Ovo je bila druga faza istrage. U utorak navečer dobivam »cirnera« i u srijedu me iz prolazne sobe prebacuju u sobu gdje ću provesti narednih sedam mjeseci. U srijedu i petak dobivam pakete od porodice te desetominutnu posjetu porodice. Paketi mi ubuduće nisu dostavljani nedajući mi ikakvog obavještenja. Ukinuti su mi, moram sam da zaključujem zašto. Počinje treća faza istrage. Nameće mi se takozvani režim izolacije, koji se karakteriše slijedećim što ću pokušati da izložim: Ja porodici pišem šest pisama, sve po propisima koji vrijede u zatvoru, sa ubjedjenjem da ih porodica dobiva i zdušnim uvjeravanjem komandira istrage. Sva ta pisma mrak je pojeo i nijedno nije uručeno porodici dok nije izrečena presuda. Pisma upućena meni, za koja sam kasnije saznao, nisam dobio ni jedno, a bilo ih je više od deset. Posjete mi se uskoro ukidaju bez ikakvog obrazloženja, tako da sedam sedmica nisam imao nikakvog glasa ni informacija o mojoj najužoj porodici. Na ovo sam se usmeno žalio i predsjedniku Okružnog suda prilikom njegovog obilaska. Štampa mi se potpuno ukida. Bezuspješno tražim da mi se dozvoli barem sportska i enigmatska štampa. Valjda za utjehu, ili da me provociraju, dobijam dva puta listiće da naručim novine koje nikad neće doći. U isto vrijeme traje ispitivanje i to dosta intenzivno. Ispituju me u prostorijama i sa mnom uvijek rade dva isljednika. Ovaj put je ispitivanje korektno, bez prijetnji. Uvijek dobijam kafu, pitaju me jesam li umoran. Ja nastojim da što prije okončam sa iskazom, jer želim da se što prije oslobodim izolacije, koju sve teže podnosim. Cimer u mojoj sobi ima ulogu ispitivača. Čini to dosta nevješto tako da se odmah primjećuje. Ipak mu ništa ne predbacujem, jer ne želim sebi da otežam situaciju. Tako to traje više od mjesec dana, tako reći neprestano. Pri tome nam dozvoljavaju jednom do tri puta sedmično šetnju u dvorištu zatvora u trajanju od svega 10 minuta, od čega značajan dio prodje u silasku i penjanju na peti sprat.
31
SARAJEVSKI PROCES PREDSUDSKI POSTUPAK Tokom šetnje nas čuvaju dva stražara. Pri tome nas stalno opominju, te »hodaj brže«, te »aporije«, te »ne diži glavu«. Najradije bih se prošao ovakve šetnje. Šetamo u krug sa podignutim glavama. Učim sebi na konja koji na gumnu vrše žito, nedostaje samo bič da mi pucketa iza ledja. Idem na šetnju iz inata. Komandir istrage nas obilazi četiri puta sedmično. Kada me pita za zdravlje, i ja odgovorim »dobro, hvala Boqu«, drži mi predavanje što govorim »hvala Boqu« kad treba reći hvala prirodi i ljekarima. Ostajem bez komentara na ove navode jer je to vjerovatno njegovo shvatanje marksizma. Kad intervenišem da bismo dobilLknjige iz biblioteke, obično dobijemo po šest knjiga u 15 dna, šalje nam šest knjiga, ali su tri primjerka istog djela. Je li greška ili provociranje ne znam. Sve u svemu pokvari mi svaki dan kada se pojavi na vratima. Najradije bih mu rekao da ne dolazi, ali to ne činim. Cimer više ne može da podnese ovakav režim, iako on dobiva i pisma i pakete i ima posjetu. Javlja se tri puta na raport sa zahtjevom da ga premjeste, dok mu nisu odobrili. Cijelo vrijeme istraga neprestano teče. POsto puta ponavljam iste stvari. Isljednik koncipira zapisnik nastojeći da izbaci pojedine odlomke, tako da moj iskaz odstupa od ostalih, zatim da doda neke rečenice i termine, kako bi izvjesne zaključke pretvorio u činjenice. Istovremeno od mene traži sve napismeno i ja to pišem u ćeliji. Uzdam se u to napisano kao moj autentičan iskaz i ne obraćam punu pažnju na zapisnik koji isljednik diktira pred javnim tužiocem.Uopšte ne čitam zapisnik i hoću da vjerujem u dobronamjernost ljudi. Kakva je to bila iluzija! Istina, promakle su i samo neke male sitnice, koje sam na sudu objasnio, ali koje bez obzira na to figuriraju u presudi. Moj svojeručno napisani iskaz, koji sam predao, uopšte se ne koristi, i to je samo zavaravanje i odvlačenje pažnje. Zapisnik potpisujem bez čitanja, jer više ne mogu da podnosim izolaciju. Želim je se riješiti po svaku cijenu. To se i ne može zvati izolacijom već najcrnjom psihičkom torturom. Ako na zemlji može postojati duhovni pakao i čistilište, onda nekako tako izgleda. Zbog toga mi je ova faza istrage bila najteža. U toj situaciji potpune bespomoćnosti ideal su mi postajali irski zatvorenici iz zatvora Mejz, koji štrajkuju gladju do smrti. Te su mi se misli stalno motale po glavi. Kao musliman vjernik ne mogu ih prihvatiti, mada mi sve govori da je to jedino rješenje kad je čovjek doveden u takav položaj. Možda to i očekuju, kako bi me proglasili fanatikom. Strpljenje koje sam nastojao pronaći u sebi davno je istroši lo svoje rezerve. Ponekad sam jedva suzdržavao suze od nijemog bijesa zbog bespomoćnosti, ponekad nisam uspijevao u tome. Nakon potpisivanja zapisnika okončana je i treća faza istrage i postepeno se ukida režim tzv. »izolacije«, a ubrzo sam dobio i onu glupu optužnicu. Dalji tok sudjenja je poznat ... «
Latić Džemal Izjav~ ~ svom položaju u. istrazi i zatvoru Latić Džemal je dao na sjednlclyrhovn?g su~.a BIH 14.111.1984. On je tom prilikom kazao da odkako je uhapsen, nijedan akter njegovog slučaja nije imao odnos ~re~a n~emu kakav zakon .i ust~v nalažu. Cijelo vrijeme istrage on je bio tucen od strane Nazifa Dzubura ko] i [e lično umiest . d'kf . k . .' ,o njega DI, Ira~ IS az ~.m.aštnu bez pnsustva istražnog sudije: tužiteljica je z.ema u zaprijetila dvostruko većom kaznom, samo ako o tome »prsne« pred sudom. Jednom prilikom tokom posjete Džemal . je reka~ ocu: »Babo, .izmisle razlog pa me tuku. Ni po čemu ne Sliči ostalim zatvorenlclma«. m . ~ z~tvoru je svrstan u grupu »C« (bez ikakvih zatvorskih prava) ~radi naj~ore p~slo~e u livnici. Jednom prilikom je njegov brat dobio tnforn:aclj~ da je. Dzemal pretučen u zatvoru, pa se otišao žaliti u :r,edsjedntšt~o ~IH ..Tam~ ga je ~rimio član komisije za predstavke I zalbe. Medju~lm, I~ko .od slledžije koji je pretukao Džemala reqularno .uzet Iskaz I ~actnjen ~apisnik, protiv njega nije sačinjena prlj~va ~Itl pOduz.eta nikakva mjera. Brat je uspio dobiti vanrednu ~osj.etu I zatekao.je potpu~o natečenog i pomodrjelog Džemala: bio je tr.1dana u,komi. Reka~ .je da. se ne smije upuštati u tuče da ne bi d?blo pr.~duzeta~.kazne III samicu, i da niko od četrdesetak zatvorenika,. kOJIs~ s njim u SO?i, n!je smio da mu pomogne. Advokat je podnio zahtje.v P~avos~dju BIH za premještaj Latića u drugi KPD. RaZI?g. tom.e.!e b.lla ~?jaza~ od osvete (ukoliko se siledžija kazni). M:djutlm nl~1je siledžija kaznjen, niti Džemal premješten. Jedino je Dzem~l~ receno ~~ o tome šuti (inače, zabranjeno mu je govoriti p~rodlcl. o tome. Cl~~ se. bavi,. ~~ji posao obavlja, kako provodi vrljeme.1 SL). U ~lvnlcl radi kao flzlcki radnik u prvoj i trećoj smjeni b:z obzira na lose zdravstveno stanje i ishranu. Jednom prilikom' ' Dze.mal..rekao f~n:iliji: »Ja nisam vjerovao da su ovakve scene ~: ovaj svtjet - rntsuo sam da je to ostavljeno za džehenem (pakao). Ama, bolan ne bio (bratu), kakvog sam se ja plača i vriska i jada nagledao u Centralnom zatvoru kad biju. Stvarno sam čuo kako kosti krck~ju, kao srča, eto kako sam čuo. Ma ja sam bivao lud. Noću sam skak kreveta, kakvo spavanje! To je bilo samo vrijeme kada sam haluctnlrao. A eto, hvala Bogu, ostao sam pri pamen.. .
!~
?~
Čengič Hasan
~?
subote 26',111, kada je uhapšen, pa do ponedjeljka 29. III Čengiću ~.Ije b~l.odopust~no spavati, a prvi~.trideset sati u pritvoru proveo je jedecl na stolici u praznoj prostort]i. Kad je najzad odveden u ćeliju, o~et mu je bilo zabranjeno zaspati na stolici ili se naslanjati na stol Tih P~vih dana je odmah i dobro pretučen. O njegovom položaju u IstrazI ne znamo dovoljno, budući da on ne govori mnogo o tome, ali
32 33
SARAJEVSKIPROCES ___---------------------------------~P~R~E~D~S~U~D~SK~I~P~O~S~T~U~P~A~K je iz žalbe Saveznom sudu jasno da je provedena pod stalnim pritiskom prijetnje batinanja. U zeničkom zatvoru, u koji je smješten radi izdržavanja kazne, radio je dvije godine na jednom od najtežih poslova u zeničkoj željezari. Od rada sa tečnim ugljen-dioksidom (CO.) dobio je i hronično reumatsko oboljenje. Dvije godine je neprestano radio prvu i treću smjenu u željezari, a u izvjesnim periodima radi i subotom i nedjeljom. Inače oslobodjen je Služenja vojne obaveze zbog hroničnog srčanog oboljenja (vitium aortae compensatum). Uz to pati i od drugih bolesti: hronično oboljenje sinusa, reumatizam, gastritis. Medjutim, nema nikakvih radnih pošteda, kao ni medicinske pomoći. Koliko je poznato, do sada je dva puta smještan u samicu: prvi put povodom odlaska familija na razgovor sa H. Marjanovićem u Predsjednistništvu BiH (deset dana samice), drugi put je osudjivan zbog razgovora sa suosudjenim Dž. Latićem. Živalj Husein Kada je prvi put uhapšen, Živalj u nije dopušteno da spava pet dana i noći. Cijelo vrijeme je bio ispitivan pod jakim osvjetljenjem. Nije mu davana hrana ni voda, o čemu postcji svjedočanstvo u sudskom zapisniku, jer Živalj je to izjavio i pred sudom. _ Husein Živalj je, tako rekuć, uhapšen kao svjedok. Cijelo vrijeme istrage sugerisali su mu da tereti ostale optužene, medjutim, on nije bio dovoljno »suqestibllan«. Pozivali su ga na »saradnju«, a za uzvrat obećavali da neće biti optužen. Nudili su mu sve privilegije, materijalne i društvene (mjesto profesora univerziteta). Čak su pozivali i njegovu ženu da ga nagovara da bude »razurnan«. Živalj se ipak nije htio dati razlogu, pa je prijašnja odluka da on svakako učestvuje u procesu ostala, s tim da to bude u svojstvu optuženog, a ne svjedoka.
Što se tiče zdravstvenog i moralnog stanja ostalih osudjenih mi smo, s obzirom na njihovu uzdržanost i obeshrabrenost u pogledu njihovog zatvorskog položaja od njih uspjeli dobiti samo par riječi. Prava slika bi se mogla dobiti samo kroz razgovor van zatvorskih zidova i van dohvata »sarajevske pravde«. Do te prilike njihov iskaz vrijedi samo kao dopuna i potvrda izjava ove grupe osudjenih, a ne kao cjelovita slika njihovog položaja. Na pr. Izetbegović Alija radi u nezagrijanoj hali u Foči gdje su se temperature u januaru 1985.g. veoma nisko spuštale. Cijelo vrijeme radi stojeći, obuven u cipele stankim djonovima, pa je dobio promrzline na tabanima, a i pojačan je njegov hronični bronhitis. Zbog ovih promrzlina, koje su se očitovale u crvenim flekama koje nisu prola-
zi le s vremonom, Alija je upućen na preglede u fočansku bolnicu Tamo.)e, o~im nav~d~nog, utvrdjeno da on bo' Jje i od poremećen~ funkcIje srcanog mišića (flek~ n~ tabanima -n'su znali obiasniti«). uprkos ~ome,.odlučeno je da je sezdesetogodišnji Alija, inače penzioner, I dalje sposoban za istu količinu rada na istom radnom mjestu '. Prilikom jedne posjete, na pitanje njegovog sina o tretmanu u istrazI, on je samo odgovorio da su mu "glavom prijetili« i prešao na drugu temu. Ome~ ~~h~en se ne izjašnjava o svom položaju u zatvoru, mada su neke clnjenl~e, bez obzira na to, poznate. On, recimo, trećinu vrem~na pr.o~odl u stacionaru odakle ga vraćaju na težak posao, koji obavlja stojećl. Salih Behmen najviše vremena provodi u stacionaru, jer mu se srčana bolest stalno pogoršava. Supruzi je jednom rekao da »se nije nadao da će preživjeti istraqu«. Mustafa Spahić je tako~jer u lošem zdravstvenom stanju boravio u zatv~ru, a b~.z odqovarajućs medicinske pomoći. Boluje od više bolesti: katar, cir na zelucu, hemoroidi (vanjski i unutarnji) te začeci tuberkuloze. • . Derviš ~jurdjević je dvije godine radio u brusionici zeničke željezare gdje se zbog željezne prašine niko ne smije na tom radnom mjestu zadržati duže od godine. ~jul~ Bičak~ić [e svo vrijeme istrage ispitivana samo o drugim optu:en~m, jer je I bila uzeta pod optužbu zbog toga; terećenje optuženin od strane je.~n?g o~ njih bilo bi daleko efektnije negoli tereće~je od strane o~lcnlh svjedoka, Njoj su rekli da su je se »svi o?rekll«, kako nlk~ ne šalje novac (oni su ga zadržavali kod sebe) ni pisma, da se majk~ od.r~kla i b.~at~ i nje. Tokom istrage su joj pOdm~t~11 razne lazne IZjave Alije I Omera, koje je ona trebala potvrdltl.~akon izla~ka iz ~at~ora Djula je dobila otkaz sa svog radnog mjesta, protivzakontto I bez navodjenja razloga za to.
~iaravn~: postoji ?snovni maltretman koji je zajednički svim optuže. m, ~ tl.ce se rezirna ishrana i spavanja. Hrana koju su dobivali u ~trazl bila je krajnjih granica, ~oličinski i ~adržinski, reducirana. ~~oz~ana .'>dl.jet~lna hrana> kojom su sluzbeni organi umirivali p ~dlce, bila je, Izgleda, zaista specijalno pravljena za ovu trinaestoncu . B'10 je . t o k o I""' .. ICInSkiI rrurumurn, a sadržaj je za uhapšene bio "problematičan«. Naime, njima je cijelo vrijeme istrage bila servi~~n.ahra~a ~ ~ojoj ne ~amo da!e bilo svinjskog mesa ili masti, nego Ćil/~ to VI~ljlvlm zn~~~~a st~vljano ~o ~nanja kako bi obrok presko. pOjeli samo kriščicu nlieba koja ide uz jelo (najčešće kuhani ~anzer). Tako je recimo Prguda sa svojih 85 kg spao na 50 kg, a mer Behmen oslabio krvnu sliku na za održanje života nevjeroVatnih 7. "
~?
34 35
SARAJEVSKI PROCES Paketi su za vrijeme istrage bili zabranjeni, pa uhapšeni bukvalno nisu imali šta jesti. Istražni sudija Hadžikarić izjavljuje da on nema nikakve veze s tim, a u SUP-u Skipina Slobodan veli da SUP ne zna ništa u vezi toga i da to nije njegova stvar. Ni sud ni SUP »ne znaju ništa«. Ista stvar je sa dozvolom za razgovor, koju je Alijinom braniocu izdao istražni sudija, ali ona jednostavno u CZ-u ne važi. Sa spavanjem je slična stvar. Obično na 24 sata dolazi 2 sata spavanja na stolici ili u ćeliji pored koje se upravo nekog tuče. Najvažnija saslušavanja obavljena su nakon što bi se poslije dvodnevnog nespavanja uhapšeni pustio da zaspi 2 sata, a onda bio budjen i u polusnu ispitivan. Ispitivanja su se inače najčešće vršila noću, a san je dodjeljivan kao nagrada za sedmični trud. Istu funkciju nagrade srazmjerne trudu odgovaranja imalo je i davanje normalne hrane. Većini se u pritvoru dešavalo da danima ništa ne jedu (stalno je servirana svinjetina), a da ih isljednici napadaju zbog zagovaranja »odvojenin kazana- u vojsci za muslimane. Vršenje vjerskih obreda je takodjer krajnje problematičan čin. Stalno se rizikuje da se primi odredjena kvota batina ili samice.
II. OPTUŽNICA
optužnica nastupa protiv: 1. Izetbegović AI ije rodjenog 8.8.1925. u Bosanskom Šamcu osudjivan 1946. godine od vojnog suda Sarajevo na 3 godine zatvora zbog djela protiv naroda i države; 2. Beh~en Omera rodjenog 10.6.1929. u Mostaru, osudjivan od Okruznog suda Mostar 1949. godine na zatvor u trajanju od 20 !Jodina zbog djela protiv naroda i države; 3. Cengić Hasana rodjenog 30.8.1957. u selu Odžak kod Foče neosudjivan; ,
4. K~~u.~agić Is~eta rodjenog 21.7.1926. u Sarajevu, osudjivan od Dlvizfjskoq vojnoq suda Sarajevo 1947. godine na 1 godinu zatvora;
5. I?iča~čić Edhem~ rodjenog 17.1.1952. u Sarajevu, neosudjivan; 6. Zlvalj. Huse rodjenoq 2.4.1949. godine u selu Zivaljevići kod Rogatice, neosudjivan;
7. Prgude Rušida rodjenog 4.10.1926. u selu Ravni kod Gacka osudjivan 1949. godine od Okružnog suda Mostar na 20 gOdin~ zatvora zbog djela protiv naroda i države; 12.2.1922. u Mostaru, osudjivan 1950. godine od Okruznog suda Mostar na 12 godina zatvora' 9. Spahić Mustafe rodjenog 2.11.1950. u selu Puhovac kod 'Zenice neosudjivan; ,
8. Beh.men Saliha !odjenog
10. Latić Džemala rodjenog 4.6.1957. u selu Pridvorci kod Gornjeg Vakufa, neosudjivan; Melike rodjene 10.1.1945. u Sarajevu, vana;
11. Salihbegović
neosudji-
12. Dj~rd!evic Derviša, rodjenog 27.1.1948. u selu Krajčinovci kod Pnboja na Limu, neosudjivan;
13. Bičakčić Djule rodjene 19.8.1953. u Sarajevu, neosudjivana.
Sto su:
IzetbegOvić Alija i Behmen Omer ~očet~om 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i ~SI~~IZaCijeMuslimana ... saglasilida je istu neophodno prvo osvi~~Ii!1 tek~to~im~ koji ć~ zainteresirati širi krug lica ... Izetbegović je Pisao I objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju »lslarnske
36
37
OPTutNICA
SARAJEVSKI PROCES deklaracije« dao Behmen Omeru i Teufiku Velagiću, ~ripadni~u neprijateljske emigracije u Beču, zatim njihove primjedbe I suqestr]e ugradio u »Deklaraciju- ... kao načela islamskog pokreta I preporoda se ističe: .. .. _ -Istoriia ne pozna ni jedan suštinski islamski pokret kOJI ruje istovremeno bio i politički pokret. To je stoga što Je Islam vjera, all je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedna atmosfera, jednom rječju integralan način života.« ..' _ »Mnoštvo zakona i složenosti zakonodavstva obično Je pouzdan znak da je u društvu »nešto trulo- i da treba prestati donositi zakone, i početi odgajati Ijude.« . .. - »Islamski poredak je jedinstvo vjere I politike.s - »Muslimani su braća.: _ »Islarnskl pokret treba i može preći preuzimanju v.las~i.čim je moralno i brojno toliko snažan, da može ne samo smijeniti postojeću, neislamsku vlast, nego i izgraditi novu islamsku vlast.« . Pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1~74 do 1983 g?dl~e u cilju kontrarevolucionarnog ugrožavan.J~ ?rust~~nog .u.r.edJenJau SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski I nlernačkt. radili Izdanja ~.a tim jezicima sa predgovorom, a u namjeri stvar.anja ~rupe I.stomlsljenika u zemlji za kontrarevotuctonarno ugrozavanj~ .. d.rustven.og uredjenja na način i za ciljeve utvrdiene u Dekl~ra~ljI Istu dali u vremenu od 1976 do 1983 na čitanje većem broju.lntel.~ktualaca: Djozo Huseinu, Kupusović Muhamedu, Zivai}. Husi.' Cengl~.Has~n~: Mahmutčehajić Rusmiru, Hadžić Mehmedaliji, Salih?~govlc M~~lkl ~ Bičakčić Edhemu, ... pa Cengić Hasan, Kasurnaqic Ismet, Zival] Huso i Bičakčić Edhem postali pripadnici grupe ... u tom pravcu Izetbegović Alija objavio više napisa, a u 1981 g?dini zajedno ~ Džozo Huseinom sačinio zbirku tekstova pod nazivom »Probleml islamskog preporoda- u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije ... pa jedan primjerak dao Cengic Hasanu za predavanja u Tabačkom mesdžidu . . . . ., . 2) U ljeto 1981 u Sarajevu dogovorili se da Behmen 0n:.e~sacim skicu teksta koji bi tretirao pitanje Muslimana u JugoslaVIJI .1 strukturu islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji pa je takvu skicu pod nazivom »Muslimani u Jugoslaviji« i »Struktura islamskie vjerske zajednice u Jugoslaviji« Behmen Omer i napisao i na traž.enje Iz~tbegović Alije, u toku njihovih priprema za Kongres o musli.m~nskl~ manjinama u Kanadi, oba teksta mu dao, ~~ lzetbeqović l.zvršl~ znatne dopune teksta »Muslimani U Juqostavi]t- ... gd!e ~u I~~akll. »najveća stradanja od komunista Muslimani su pretrpjeli p~lIl~om njihovih ulazaka u pojedina naselja. Sve po~enclJa.l~e protl~nlke, uglavnom uglednije ljude i intelektualce kOJI su bili. ~oznatl kao vjernici, komunisti su jednostavno likvidirali bez suda I I~trag.e« ... »lslarnska vjerska zajednica stavljena je pod kontrolu državnih vlasti, za reis-ul-ulemu se postavljaju u stvari marionete režima, a u
38
vjerske organe otvorene pristaše komunističke partije ... « ... a u tekstu »Struktura islamske vjerske zajednice- su naveli da je »U Islamskoj vjerskoj zajednici situacija takva da na svim rukovodećim mjestima sjede munafici i korumpirani ljudi. Čak većina radi direktno za službu bezbjednosti« ... 3) U vrem.enu od 1978 do 1981 godine u Sarajevu u više navrata kontaktirali s Cengić Hasanom, studentom ITF u Sarajevu i rukovodiocem debatnog kluba u Tabačkom mesdžidu, Behmen mu dao Deklaraciju na čitanje, govorili da rad Tabačkog mesdžida mora postati praksa i primjer kako se radi na obrazovanju i odgajanju Muslimana. Izetbegović Alija, Behmen Omer i Kasumagić
Ismet
U ljeto 1982 godine Izetbegović i Behmen dogovorili se da putem Teufika Velagića ostvare kontakt sa Iranskim ambasadorom u Beču u cilju da Iranskim vlastima dostave primjerak Deklaracije i zatraže podršku za stavove iznesene u njoj, te da se ugovori odlazak grupe muslimanskih nacionalista iz BiH u Iran radi ostvarivanja kontakta sa predstavnicima vjerske i političke vlasti u Iranu u okviru koga bi iznijeli podatke o položaju Muslimana u Juqoslavi]i i zatražili pomoć i podršku za sprovodjenje stavova Deklaracije ... pa Izetbegović, Behmen i Kasumagić nakon obavijesti od Velagića 23 oktobra 1982. došli u Beč gdje im je obezbijedjen besplatan smještaj o trošku iranske ambasade ... pa pomoću Velagić Teufika uspostavili kontakt sa iranskim ambasadorom u Beču kome su predali tekst »islamske deklaracije- na arapskom jeziku ... Izetbegović Alija i Bičakčić Edhem 2.12.1982. otputovali su u Beč radi kontakata sa iranskim ambasadorom s ciljem da se dogovore o vremenu puta i preciziraju us love tajnog odlaska grupe muslimanskih nacionalista - intelektualaca iz BiH u Iran o trošku iranske ambasade u Beču ... kojom prilikom je Izetbegović Alija ambasadoru istakao da jugoslovenska štampa ne ist,inito prikazuje iransko-irački sukob i islamsku revoluciju u Iranu, a BIčakčić se suglasio s ovim i ambasadoru predao spisak lica koja će putovati u Iran ... te nakon toga tražili od ambsadora da obezbijedi da im se u putne isprave ne unose pečati i drugi dokazi o njihovom boravku u Iranu, .. ~Z!hmen Omer, Kasumagić Iva II Huso
ls mei, Čengić Hasan, Bičakčić Edhem
~~ iranske ambasade u Beču dobili posebne vize za ulazak u Iran i ž~SP~atne povratne avionske karte, te 2.1,198~: Behmen, Bičakčić Ival] krenuli avionom iz Beča, a Kasumagić i Cengić im se pridru-
39 '1
SARAJEVSKI PROCES
OPTUŽNICA
žili U Istambulu, pa po dolasku na Teheranski aerodrom Behmen obezbijedio da im se u putne isprave ne unose podaci o boravku u Iranu. U vremenu 2 -14.1.1983. tokom boravka u Iranu prisustvovali kongresu »ujedinjenja sunita i šiita- i kroz brojne kontakte S Irancima lažno pretstavljali položaj Muslimana u SFRJ ... spremajući se za sastanak sa ministrom za propagandu u Iranu, Behmen predložio da razgovor počnu raspitivanjem za stav Iranske vlade o »lslarnsko] deklaraciji«, da se sugeriše da Iran podstiče razmjenu sa IVZ, da pojačaju radio-odašiljače tako da se čuju u Jugoslaviji, Kasumagić Ismet predložio da ministru sugerišu da prilikom suradnje sa SFRJ zahtijevaju dolazak preduzeća iz BiH jer u njima je većina Muslimana, da nafta može poslužiti Irancima kao pogodno sredstvo da utiču na izmjenu položaja Muslimana u nas, Kasumagić i Živalj napomenuli da se ukaže na stanje u IVZ gdje rade režimski ljudi, s čime su se Čengić i Bičakčić u cjelosti saglasili ... 89.1.1983. u Teheranu u razgovoru sa ministrom propagande Irana Sei man Gafarijem Behmen Omer, Kasumagić, Bičakčić i Čengić zatražili mišljenje Iranske vlasti o »lslarnsko] deklaraciji«, kritikovali IVZ tvrdeći da se Iran ne treba oslanjati na nju jer su u njoj režimski ljudi, tražili da Iran obezbijedi čujnost radio Teherana u Jugoslaviji, te da koristeći dobre ekonomske odnose s Jugoslavijom i moć nafte koju posjeduje utiče na poboljšanje položaja Muslimana u Jugoslaviji .... U Hotelu »Azadl- ... Behmen Omer pred čuvarima revolucije govorio da se u Jugoslaviji favorizuju ateisti, da su vjerske slobode zagarantovane ali da se ne sprovode, da zaposleni u IVZ rade u interesu države, a ne Islama, da Srbija ima dominantan položaj u SFRJ, a Kasumagić naveo kako bi Iran trebao iskoristiti svoj uticaj i zvanično intervenisati kod naših vlasti radi poboljšanja stanja muslimana u nas ... 1 U toku dogovora za razgovor Živalj Huso naveo da će on prilikom razgovora sa iranskim predstavnicima navesti stanje u IVZ gdje su režimski ljudi, problem ishrane Muslimana, a Bičakčić i Živalj isticali da se u Srbiji dozvoljavaju nacionalistički ispadi protiv Muslimana jer Srbi imaju jako zaledje u Beogradu ... u razgovorima sa čuvarima revolucije. govorio da su Muslimani u SFRJ obespravljeni i ugroženi, a pred Zivaljem isticao da je Islam cjelokupan sistem življenja, da je rad u Tabačkom mesdžidu zabranjen od IVZ pod uticajem vlasti, da treba smjeniti rukovodstvo u IVZ, da se ne smiju dozvoliti mješoviti brakovi, da se ne treba družiti s nevjernicima, da se muslimanke trebaju pokrivati, da je Islam u BiH ugrožen ... Izetbegović Alija 1) Od 1979 do 1983 ... pred Serdarević Ismetom tvrdio da islam mora biti državno uredjenje u svim zemljama gdje živi islamsko 1) To je opći problem muslimana (upotrijebljeno je veliko »m«)
40
kao vjernika
u Jugoslaviji,
a ne kao nacije
stanovništvo, da treba stvarati uslove kako bi i BiH jednog dana bila islamska republika, da u tom smislu prevashodno treba raditi na islamizaciji Muslimana, da su Muslimani ugroženi od Srba, da je neophodno promijeniti rukovodstvo IVZ kako bi Muslimani »proqovorilt«, da su Muslimani prije rata imali više sloboda ... 2) od 1978 do 1983 pred Živalj Husom isticao da Islam nije samo religija već cjelokupan sistem življenja, navodio da njegova knjiga »lslarn izmedju Istoka i Zapada- može obrazovati omladinu u najboljem duhu Islama ... 3) 1982 u Pazariću pred Kozarić Vahidom hvalio imame šiitske vjerske sekte u Iranu koji su fanatični u provodjenju islama smatrajući da bi i naši imami trebali da rade po uzoru na njih, tvrdio da je rukovodstvo IVZ režimsko, da se država mješa u poslove IVZ, da se Srbi u BiH ponašaju kao i na Kosovu gdje su zauzeli sve položaje od opštine do republike, tvrdio da je naš društveno-politički sistem loš po muslimane i da bi nam bolje odgovarao višepartijski ... 4) Od 1978 do 1983 pred Čerimović Hilmom govorio da kod nas nema dovoljno demokratije ni vjerskih sloboda, da su demonstranti na Kosovu kompaktni i hrabri i da se treba ugledati na njih, zagovarao stvaranje islamske države, te kao ideal demokratije navodio parlamentarnu demokratiju zapadnog tipa ... 5) Od 1980 do 1981 godine pred Arapčić Mehmedom tvrdio da će njegova knjiga »Islarn izmedju Istoka i Zapada- doprinijeti budjenju svijesti Muslimana u nas, da sreća Muslimana leži u uvodjenju čistog Islama u BiH i SFRJ, da treba islamizirati djecu i omladinu, da su Muslimani ugroženi i da nemaju nijednog predstavnika u političkom vrhu. Behmen Omer 1) U aprilu 1979 napisao odgovor na članak objavljen u broju 233 časopisa »EI Arabi- gdje je naveo da se kod nas na svim funkcijama nalaze članovi partije, da su vjernici gradjani drugog reda, da se poslije II svjetskog rada učinilo sve da se Muslimani unište kao etnička grupa, da se onemogućava gradnia džamija, da u JNA mladić koji odbije jesti svinjetinu biva kažnjavan, da je religija pod pritiskom države, da se pravi imami u nas progone dok su uticajni ljudi u IVZ prodali »ateistirna dušu«, pa je ovaj tekst dao studentu Abdulu Abazu na prevodjenje te je ovaj tekst i objavljen u »EI Arabi«. 2) Od 1976 do 1983 pred Zivalj Husom tvrdio da će dogadjaji na Kosovu oslabiti pritisak Srba na BiH, da su Muslimani u nas ugroženi i da treba da se bore za svoje slobode, da je pohvalno što je Živalj pročitao »lslarnsku deklaraciiu«. 3) 1982 pred Kozarić Vahidom govorio da je samoupravi janje najveći promašaj, da komunisti pokušavaju razbiti Muslimane i da treba zbiti naše redove i suprotstaviti se, da Srbi nasrću i da im je krajnji cilj stvaranje Velike Srbije. 4) U julu 1982 pred Kozarićem, Prgudom i Behmen Salihom tvrdio da za Homejnija neće biti granica ni Šat-el-Arab ni Izrael ni Irak, već će on
41
OPTUŽNICA
SARAJEVSKI PROCES nastaviti sa izvozom revolucije u sve zemlje gdje žive Muslimani. 5) 1982 u Pazariću pred Delalić Atifom, Campara Ešrefom, Seidovi.ć Seidom i Kozarić Vahidom govorio o podredjenom položaju Musltmana u nas, da je pobjedom islamske revolucije u Iranu nastupilo doba renesanse za sve Muslimane pa i za nas, da valja mobilisati muslimansku iteligenciju u borbi za bolji položaj Muslimana u kojoj borbi treba koristiti uticaj Irana i arapskih zemalja. 6) 1982 god. pred Delalić Atifom i Kozarić Vahidom govorio da privredi nema spasa, da je partizanija zajahala i Ijenčare, da se od Srba n~ mož.e ži.vjeti, kritikovao mješovite brakove, tvrdio da u školama djecu tjeraju da jedu svinjetinu, da se u provinciji vrši pritisak na Muslimane kako bi se iselili ... 7) Pred Arapčić Mehmedom hvalio »Džihad« kao mogućnost islamske obnove, tvrdio da Srbi hoće da Muslimane istrijebe, da se IVZ tome ne suprotstavlja, da je u zemlji zavladao nered i haos i da su tome krivi državni i partijski vrhovi ... 8) Pred Branković Hasibom tvrdio da je organizacija -Mladi rnustlmant- odigrala značajnu ulogu u dobivanju nacionalnosti za muslimane, primjer Mladih muslimana treba da bude pouka mladima, da će islamska revolucija u Iranu imati pozitivan odjek na položaj Musliman .u nas ... 9) 1982 u Beču pred Mehtić Halilorn podržao stav Velagić Teufika da socijalizam radi na slabljenju vjere i ateizaciji i da su zato narodi u socijalističkim zemljama bez duhovne kulture i pravog smisla života. 10) 1981 godine pred Fejzić Emirom i Seidović Seidom naveo da su u nas većina direktora i nastavnika Srbi, da se oni svete muslimanskoj djeci i vode velikosrpski politiku, da srpska čaršija kreira bosansko-hercegovačku politiku, da našoj privredi nema spasa, da funkcioneri pričaju prazne priče, a od sirotinje traže, da stegne kaiš, da je šteta što IVZ ne forsira mlade i sposobne imame koji su sposobni da se suprotstave deislamizaciji. 11) 1980 god. pred Seidinović Sei dom u vezi sudjenja Curavac Agi tvrdio da je sve to UDB-a zakuhala i unaprijed pripremila. 1982 pred istim licem tvrdio da je stanje u privredi takvo da ćemo doživjeti sudbinu Poljske i da je veliki razdor u rukovodstvu Federacije, da su Muslimani obespravljeni i obezglavljeni i da se po manjim mjestima već raseljavaju. 12) Pred XII kongres SKJ pred Seidović Seidom govorio da su se u našem društvu nagomilale ekonomske i druge nedaće, da ni poslije kongresa neće biti bolje jer se »iz blata ne vadi praznom prlčom«, 13) 1982 godine od Teufika Velagića u Beču primio primjerak časopisa »lslam i Zapad- koji sadrži neprijateljske 'tekstove dr. Smaila Balića i Zulfikarpašić Adila te Otvoreno pismo Sinodu srpske pravoslavne crkve u Beogradu u_kome se cio srpski narod optužuje za mržnju prema Muslimanima. Casopis unio u SFRJ, a tekst Otvorenog pisma fotokopirao i dao bratu Salihu da ga ovaj uputi Sinodu srpske pravoslavne crkve u Beogradu.
42
Čengić Hasan a) Od 1977 do 1981 u Sarajevu na predavanjima kao student, u Tabačkom mesdžidu kao rukovodilac debatnog kluba, u predavanjima koja je pisao i nabavljao za rad Debatnog kluba, u razgovorima sa Seljubac Seadom, Jašarević Nerminom, Hafizović Rešidom, KariĆ Enesom, Kurdić Šefikom, Silajdžić Adnanom, Mehtić Halilom, Fetić Ahmetom, Pašalić Enverom, Brčić Rašidom te Latić Džemalom tvrdio da je Islam religija, ekonomija politika, nauka, moral, kultura i svojevrsna revolucija i da vjersku pouku treba usmjeravati u tom smislu. Na intervenciju IVZ da obustavi ovakvu vrstu rada, se oglušio i nastavio sa radom i kroz predavanja i diskusije isticao: da muslimanske mase trebaju ustati protiv tudjinske vlasti smatrajući ovu vlast tudjinskom, da islamski preporod kod nas treba završiti uspostavljanjem Islamske vlasti na području Kosova, Sandžaka i BiH, da su pripadnici »Mladih muslimana« bili hrabri i pravi Muslimani i da trebaju biti uzor mladom naraštaju, da ne treba drugovati s nevjernicima niti se ženiti nemuslimankama, insistirao na Kur'anskim ajetima »ne pozdravljaj nevjernika«, »ubij nevjernika«, tvrdio da Muslimanka ne smije dojiti dijete nemuslimanke i obratno, da Muslimani ne smiju dati ili primitivi krv od nevjernika, da treba stvoriti člstokrvnu muslimansku sredinu, da su Muslimani pod pritiskom Srba i Hrvata i da treba skinuti lance stege s naše nacije, da u IVZ sjede »crveni«, režimski ljudi koje treba smijeniti i dovesti prave muslimane spremne da se"konfrontiraju s vlašću, da je ekonomska kriza u nas i u Poljskoj Božiji bijes zbog stanja vjernika, da će islamska revolucija u Iranu imati uticaja na stanje Muslimana u nas, da Iran treba usloviti izvoz nafte poboljšanjem stanja naših Muslimana, 2) i 1980 god. organizovao ekskurziju za polaznike vjerske pouke u Istočnu Bosnu, Krajinu i Hercegovinu, a za studente ITF ekskurziju u Crnu Goru gdje je kroz predavanja iznosio stavove islamskog preporoda i islamizacije, 3) nabavio tekst »Nužnost obnove- nepoznatog autora gdje se navodi da treba sprovoditi stalni džihad i čišćenje zemlje od Allahovih neprijatelja, da je Islam vjerovanje, ibadet i zakonodavstvo, te se veliča islamska revolucija u Iranu i ličnost Homeinija, pa je ovaj tekst koristio u svojim diskusijama i dao na čitanje Behmen Omeru, Latić Džemalu, Kurdić Šefiku, Jašarević Nermini. Kasumagić Ismet 1) 1979 god. u Bakovićima kod Tuzle pred Arapčić Mehmedom tvrdio da u SFRJ vjerske slobode postoje samo deklarativno dok ih u praksi sputavaju država i IVZ, da su Muslimani ugroženi od Srba i Hrvata, da se mora izvršti islamski preporod, da se treba boriti protiv mješovitih brakova jer se u takvim brakovi ma djeca ne mogu odgajati u duhu Islama, veličao iransku revoluciju tvrdeći da je ona
43
SARAJEVSKI PROCES OPTUžNICA početak nove ere u islamskom svijetu i da će dobiti svjetske razmjere stvarajući klimu za preuzimanje duhovne i svjetovne vlasti svugdje gdje žive Muslimani. 2) Od 1975 do 1983 u Zenici na institutu »Hasan Brkić- pred Pihuda Dervišom, Hrelja Vasvijom, Pašić Muhamedom, Drljević Sulejmanom, Škaljić Besimom, Pozderović Edibom i Pašalić Harisom osudjivao Muslimane koji sklapaju brakove sa nemuslimanima i nazivao ih pogrdnim imenima ... 3) Pred Pašalić Harisom i Hrelja Vasvijom u institutu »Hasan Brkićisticao da su radnici muslimanske nacionalnosti kulturniji, marljiviji i stručniji od radnika drugih nacionalnosti. 4) Od 1975 do 1983 u Zenici pred Pihuda Dervišom, Hrelja Vasvijom i Drljević Sulejmanom i Tomašević Sretom izražavao svoj odbojan stav prema članovima SK te da je kod izbora kadrovskih rješenja bitnije imati partijsku knjižicu nego stručnost. 5) U Zenici pred Pašić Muhamedom, Pašalić Harisom, Hrelja Vasvijom i Drljević Sulejmanom govorio da Muslimani djeci moraju davati muslimanska imena, hraniti se i odijevati po islamskim propisima, da Muslimani intelektualci treba da rade ono što je po Islamu propisano, te od njih zahtijevao da se prema ovim pravilima ponašaju. 6) 1982 god. u Zenici pred Škaljić Besimom, Pašalić Harisom, Pašić Muhamedom i Tomašević Sretenom izražavao oduševljenje iranskom revolucijom, tvrdio da bi Irak izgubio rat u roku od 7 dana da mu ne pružaju pomoć druge zemlje a medju njima i SFRJ. 7) Nakon pogibije Džemala Bijedića u razgovoru s Drljević Sulejmanom tvrdio da je u Beogradu podmetnuta bomba jer je Džemal smetao Srbima, a povodom popisa stanovništva tvrdio da se svi nisu pisali kao Muslimani radi odredjenih privilegija, da su Muslimani u BiH u većini i da su autohtoni narod i da bi zbog toga BiH trebala biti etnički čista. 8) 1983 pred Tomašević Sretom kritikovao miješanje reisa u izbore imama i izučavanje Kur'ana, rekao da se djeci danas daju takva imena da se ne zna ko je musliman, da treba davati takva imena kako bi se djeca razlikovala navodeći pri tom »kada ti kažeš Sreto ja te odmah gledam drugačijim očima od Seada-. 9) Pred Škaljić Besimom u Zenici isticao da je rukovodstvo IVZ režimsko, a za dogadjaje na Kosovu rekao da su prirodna reakcija na jak uticaj Srba. 10) Pred Drljević Sulejmanom i Šestić Džemaludinom tvrdio da su muslimani zapostavljeni u kadrovskim rješenjima, posebno na saveznim funkcijama, da je teška ekonomska situacija posljedica nestručnog rukovodjenja od strane rukovodstva. 11) 1977 u Kućanima kod Zenice pred Hundur Hamzalijom i Turalić Ismetom govorio da su Muslimani ugroženi od Srba, da kod nas nema vjerskih sloboda, da djecu treba vaspitati u islamskom duhu i spriječavati ih da sklapaju brakove sa nemuslimanima. 12) 1981 u Sarajevu pred Turalić Ismetom tvrdio da muslimani nemaju perspektive u SFRJ jer su komunisti na vlasti, da Srbi drže sve važne položaje, da naša vlada lažno prikazuje položaj Muslimana u nas pred arapskim svijetom i da to treba demaskirati, da IVZ mora
ući u sukob sa vlastima i izboriti bolji položaj za Muslimane. 13) 1982 pred Branković Hasibom tvrdio da će pobjedom iranske revolucije doći do poboljšanja položaja muslimana u nas.
d~k~e: !zet?egović Alija i Be~men Omer stvarali grupu radi vršenja k~lvlčn~h djel.a ko.ntrare~oluclonarnog ugrožavanja društvenog ure?jen!a I uP.ućlvanja.grad!ana SFRJ l! inostranstvo radi vršenja neprija.teljs~e djelatno.s~ .protlv SFRJ, a Cengić Hasan, Kasumagić Ismet, BičakčIć Edhem I Zivalj Huso postali pripadnici grupe. Behmen Salih 1) Posljednjih godina u više navrata sa bratom Behmen Omerom razgovarao ~ »Islams~oj deklaraciji« sa čijim se sadržajem slagao, pa u nar:njen da dopnnesu ostvarenju islamskog preporoda u nas, dogovono s Omerom da sačine zbirku tekstova »Na islamskom putu«. 2) Od 1979. do 1983 u Bakovićima kod Tuzle pred Arapčić Mehmedom govono kako su Muslimani u nas zapostavljeni da ih nema na rukovodećim položajima, da nema vjerskih slobodau nas da državn~. i partijsko rukovodstvo ne dozvoljava IVZ da iZdaj~ t~kstov~ kOJIpropaqiraju pravi Islam. 3) 1981 kod GavrankapetanoVIĆM~nlra pred Arapčić Mehmedom hvalio rad Tabačkog mesdžida tvrdeći da sposobni i mladi imami mogu pridobiti i osvijestiti muslimanski narod, inače će se u protivnom kod nas Muslimanima zatrti svaki trag. 4) Pred istim licem na istom mjestu govorio kako Muslimani. treba da iskoriste razvijene ekonomske odnose sa Arapskim zemljama kako bi poboljšali svoj položaj u SFRJ, da omladina treba da p~sjećuje vjersku obuku i usvaja islamske principe; kako bi se ~tvonla nova generacija koja bi sprovodila pravi Islam i izvršila 1~lamizaciju BiH. 5) Od 1979 do 1983 u Mostaru pred HadžiosmanoVIĆ Mu~ta~o~ govorio da je islamska revolucija u Iranu početak stvaranja Jedinstvene muslimanske države, koja će obuhvatiti sve ~b!aS~i.u svijetu gdje žive muslimani, da Irak odolijeva Iranu zahvaljujuĆI juqoslovensko] pomoći Iraku koji je manje muslimanski od Irana. 6) 1982 u Mostaru pred Hadžiosmanović Mustafom isticao da su .Mu~.limani podredjeni, da ih nema na odgovornim funkcijama, da oni k~jl su na funkcijama nisu pravi Muslimani, da IVZ jedino partnersk~m ?dnosom prema državi može poboljšati položaj Muslimana, da nas sl~tem ne dozvoljava pravim stručnjacima da vode privredu, ?a je dr~avno rukovodstvo nesposobno i da narodu krije prave informacIje o stanju u zemlji. 7) 1981 i 1982 u Mostaru pred Hasandedić Hivzijom tvrdio da su u SFRJ ograničene vjerske slobode, nap~da~ IVZ kao režimsko rukovodstvo, da je Musliman samo onaj k? vj~ruj~, a da su se Muslimani-ateisti odrodili, da su karijeristi, da bi pristaf uz svaku vlast, negirao da je Musliman nacionalist tvrdeći
44
45
OPTUŽNICA
SARAJEVSKI PROCES da je Musliman svako ko vjeruje u Islam, zalagao se da se Bosna, Sandžak i Kosovo ujedine na principu vjere. 8) 1982 u Sarajevu od brata Omera primio časopis »lslarn i Zapad- i dvije fotokopije otvorenog pisma sinodu srpsko-pravoslavne crkve u Beogradu gdje se ističe da cio srpski narod prihvata stavove Vojislava Lubarde koji kipte mržnjom protiv Muslimana i Islama, s tim da jednu kopiju dostavi Sinodu srpsko pravoslavne crkve u Beogradu. 9) od 1980 do 1982 u Mostaru i Sarajevu pred Seidović Sei dom isticao da su svi pritisci na državu dobrodošli s bilo koje strane dolazili, da je privreda Jugoslavije upropaštena, da je rukovodstvo doživjelo propast svoje politike, da dalje zadužuje zemlju i gura u propast, da Muslimanima treba otvoriti oči kako ne bi ponovo bili pocijepani i zgaženi kao nekad, da iranska revolucija ima pozitivan uticaj na svijest Muslimana u nas, da je iračko-iranski sukob djelo »crvenih gadova« jer Jugoslavija pomaže Irak. Prguda Rušid 1) Pred Arapčić Mehmedom u Sarajevu isticao da su Muslimani u neravnopravnom položaju u odnosu na Srbe i Hrvate i da će im se, ukoliko nešto ne preduzrnu, zatrti trag u nas, da treba raditi na sprovodjenju izvornog islama u nas u čemu će žene i mladi školovani imami imati presudnu ulogu, ističući Tabački mesdžid i djelovanje u njemu kao dobar primjer kako treba raditi; 2) 1982 i 1983 u Sarajevu pred Branković Hasibom isticao kako se preuveličavaju problemi na Kosovu i izražavao svoje žaljenje prema Albancima koji stradavaju u neredima. 3) 1980 i 1981 u Sarajevu pred Pecar Akifom isticao kako su Muslimani u podredjenom položaju, da Srbi drže važnije položaje u zemlji, da se Muslimani moraju jedinstveno oduprijeti srpskim pritiscima, da obrazovaniji Muslimani i imami moraju ići na sela, da prosvjećuju narod, da se Muslimani trebaju osloniti na islamske zemlje od kojih je SFRJ ekonomski ovisna, da je Jugoslavija prezadužena i da je za to kriv Tito koji je za života mnogo hodao po svijetu, trošio pare i zaduživao zemlju, da Muslimani nemaju zaštite u IVZ jer tamo rade »crveni« onako kako im režim servira. 4) 1982 god. kod Breze pred Salikić Hamdijama (imenjaci i prezimenjaci), Dedić Muhamedom i Ismić Osmanom govorio kako su Muslimani ugroženi od Srba i da trebaju da se sastaju, dogovaraju i s riječi predju na djela, te kako je potrebno u Bosni uvesti čisti islam. 5) 1982 god. u selu Ugorsko kod Vogošće pred dvojicom rodjaka Dedić Muhameda naveo, slažući se sa Spahić Mustafom, da Muslimanima ne treba nikakvo bratstvo već bratstvo po islamu, da su rukovodioci IVZ obojeni u crveno, da je cvijet muslimanske omladine u medresi, na vijest o eksploziji bombe u Parizu rekao da tako treba i kod nas početi, -trebarno ih bombama rušiti«, a u vezi saobraćajnog udesa Olimpik-ekspresa rekao »vlašina se napije rakije,
46
najede slanine, pa gazi gdje god stigne, to su ti koijači brate moj«. 6) 1981 i 1982 pred Salkić Hamdijom govorio da su rukovodioci IVZ policijski ag~nti koji rade za režim, da su Muslimani gradjani drugog reda, da su Siptari pokazali zube i da ih ne mogu više gaziti kao prije, da Muslimanima treba dati republiku kad već imaju nacionalnost. () U 1982 god. u selu UgarSko kod Vogošce pred Begović Šefikom, Celiković Muradifom i Dedić Muhamedom govorio da su Srbi zauzeli sve položaje, da Srbin dolazi na položaj i pored hiljadu školovanih Muslimana, 8) 1982 god. u Pazariću pred Trešnjo Mehom govorio kako su Muslimani u teškom položaju, da Srbi sude, komanduju i kroje kapu Muslimanima, da su Muslimani nejedinstveni i zastrašeni, da u Jugoslaviji nema vjerskih sloboda, da funkcioneri IVZ rade u korist režima, da Muslimani imaju pravo na Bosnu kao Srbi na Srbiju i Hrvati na Hrvatsku,da je zemlja prezadužena i da je očekivati propast Jugoslavije, da Srbima i Crnogorci ma nije mjesto na Kosovu pa Albanci imaju pravo što se bune. 9) 1982 u Pazariću pred Seidović Seidom i Fejzić Ahmedom istakao da Partija perfidnom politikom pokušava uništiti svako vidjenje slobode, da je potrebno organizovati centralno islamsko tijelo u republici koje će koordinirati aktivnost Muslimana, te krenuti u akciju i oduprijeti se dušmanima islama. 11) od 1979 do 1983 u Sarajevu pred Latić Džemalom tvrdio da je poslije" svjetskog rata u Sandžaku izvršen veliki pokolj Muslimana, d~ treba djelovati u masama Muslimana i rastjerati strah koji rnedju njima vlada, te da bi trebalo koristiti knjige Suljevića i Purivatre u svrhu nacionalnog osvješćivanja Muslimana. Spahić Mustafa 1) 1982 u svojoj kući u selu Ugarsko pred Dedić Muhamedom i Prguda Rušidom istakao kako se Bosna treba islamizirati i da se više ne može čekati, da je kod nas ruski režim, da je socijalizam zavaravanje masa, da su Muslimani i Albanci u istom položaju, neravnopravnom, da Albanci imaju pravo što traže republiku i da bi Musli~ani isto tako trebali imati republiku kao Srbi Srbiju, Hrvati Hrvatsku I Slovenci Sloveniju, da autonomne pokrajine trebaju imati svoju zastavu, vojsku, policiju i vladu, da imami moraju raditi na islamizaciji. BiH i da treba udariti po režimskoj IVZ, koja širi bratstvo i Jedinstvo, jer Muslimanima ne treba drugo bratstvo osim bratstva po Islamu. 2) od 1978 do 1981 u Sarajevu pred Brčić Rašidom na predavanitrna u Tabačkom mesdžidu i na ITF propagirao da je Islam i vjera ~ politika tj. cjelokupan sistem života, da imami trebaju raditi na Islamizaciji Muslimana i uvodjenju čistog Islama u naše krajeve. 3) od 1978 do 1981 na ITF u Sarajevu pred Hafizović Rešidom isticao da treba raditi na islamizaciji BiH i stvaranju republike na području BiH, Sandžaka i Kosova, da je imam Homeini jedini pravi vodja svih Muslimana na svijetu, da se i kod nas osjeća eho njegove revolucije,
47
SARAJEVSKI PROCES da Iran treba iskoristiti moć nafte kako bi popravio položaj Muslimana u nas, da su komunisti neprijatelji Islama a sa neprijateljima ne treba diskutovati već se obračunati. 4) od 1978 do 1981 u Sarajevu u diskusijama u Tabačkom mesdžidu i u ITF pred Jašarević Nerminom i Karić Enesom isticao da je na imamima zadatak izgradnje pravog Islama u BiH, da su Muslimani izabrani narod, da su ugroženi od ostalih, da rukovodstvo IVZ radi za režim, a protiv interesa Muslimana. Lalić Džemal Od 1981 do 1983 u Sarajevu kao profesor SH jezika u Gazihusrefbegovoj medresi, te kao učenik na predavanjima u Tabačkom mesdžidu pred Hafizović Rešidom, Jašarević Nerminom, Seljubac Seadom, Brčić Rašidom i Karić Enesom, isticao: potrebu islamizacije BiH, da islam nije samo vjera već svojevrsna revolucija, da Musliman ne može biti nacionalista u etnički čistoj sredini, ali u heterogenoj je to poželjno, da imami trebaju biti propovjednici čistog islama u BiH, ali i udarna snaga ako zatreba, da je najjače oružje u borbi za stvar islama u Jugoslaviji pero i pisana riječ i da u toj borbi treba biti spreman i žrtvovati život, da se treba osloboditi straha inače nam prijeti istrebljenje, da se ne treba družiti niti ženiti sa nemuslimanima, da Muslimanke treba da se pokriju, da nerade i da se posvete porodici, da je rukovodstvo IVZ prepreka u ostvarivanju interesa Muslimana i da ga treba zamijeniti revolucionarnim snagama iz intelektualnih sredina koje će se znati obračunati sa postojećim režimom, da je islam najuzvišenija vjera, a Muslimani uzvišeniji od ostalih, da se na ulici Musliman da raspoznati po »vedrorn čelu«, tražio od učenika da se ne druže s pripadnicima drugih nacionalnosti, da se ne rukuju sa ženama i da se djevojke pokrivaju. Salihbegović
Melika
1) 1982 god. u Sarajevu napisala i uputila pismo imamu Homejniju gdje je navela: već 37 godina živim u hrišćanskoj sredini i ateističkoj Evropi, u srcu džehilajeta, u atmosferi neistine i hipokrizije. Zbog toga nije ni čudo što je moja mladost kao i mladost mojih sunarodnika provedena u lutanju stazama neznanja ... to nije samo gubitak osnovnih životnih uslova i svakodnevno ponižavanje, to je razlog za moju odluku da napustim svoj dom i ~odnu remlju i da dodjem u Iran. 2) od 1980 do 1983 u Sarajevu pred Zivalj Husom govorila da IVZ ne radi u interesu Muslimana i Islama već kako joj vlast naredi, da Muslimani ateisti nisu nikakvi Muslimani, da vjerrnici nisu ravnopravni ateistima, zamjerala Živalju što mu žena nije pokrivena i što radi, govorila da se Muslimani ne smiju družiti niti vjenčavati s nevjernicima. 3) od 1981 do 982 u Sarajevu pred Koprivica Biljanom
48
OPTUŽNICA govorila da su rukovodstvo zemlje i partije doveli narod do totainog moral~og kraha, da su muslimani u ropskom položaju, da nema vj~rs~l~ slobod.a,. d~ su u .savezu komunista sve sami licemjeri, razovi I prodani ljudi, branila stav albanskih demonstranata a za iransko-ir~čki rat. izjavila da je to početak stvaranja svjetske islamske drzave koja će obuhvatiti i BiH, Kosovo te druge krajeve naše zem~je »sv.edoSlavonskog broda«. 4) 1980 u Sarajevu pred Jurišić Vedadom IZja~I.I~ da su komunisti poltroni i licemjeri koji se bore samo za vla~tltl Interes, da su Muslimani podredjeni i bez vjerskih sloboda, da je IVZ prodala Muslimane komunistima, da će imam Homejni ~jedi~iti. ~ve M.usl.im~ne, a pred Bojić Asimom govorila da su u SK Iicernjert I dvoličnjacI, da su vjernici gradjani drugog reda da se Muslimanke moraju pokrivati. ' Izetbegović Alija iSaIihbegović
Melika
198.2 god~ne sačinili »Predgovor izdanju 1982 godine« u kome su kongovalI stav »Islamske deklaracije« o ulozi sveštenika u islamskom. ~:eporo~~ tvrdeći da će oni odigrati aktivnu ulogu, da su ~adasnjl vrnovt ISI~~skog sveštenstva u rukama vladajućih režima I da podmeću vjerrucrma bratstvo sa ateistima, da jedino islam može o~tvariti do~tojanst~o čovjeka, pa ovaj predgovor dali (Izetbegović) D.zozo Hus~lnu radi prevoda na arapski, Kozarić Vahidu radi prevodjenja na njemački,. te Behmen Omeru na upotrebu. Izetbegović ovaj Predqovor predao Iranskom ambasadoru u Beču zajedno sa Deklaracijom. Djurdjević Derviš 1) od 197~ do 1982 pred Mehtić Halilom u Sarajevu i Zenici govorio kako. s.u vje.r~ke slobode u nas organičene, kako su pravoslavni i ~atoll~1 u pnvllegovanijem položaju od Muslimana vjernika, da Mus~Imanl ne treba da se druže sa onima koji nisu iste vjere niti da se zene sa takvima, jer to se loše odražava na odgoj djece, zalagao se za uv.odjenje posebnih mesnica za Muslimane, pokrivanje Muslim~nkl. 3) od 1980 do 1982 u Sarajevu pred Džihadedić Emirom Isticao da su Muslimani obespravljeni i isprepadani, da bi trebalo uvesti šerijatsko pravo koje je ispravnije od našeg prava, da se žene trebaju pokrivati i vratiti u kuću da vaspitavaju djecu, tvrdio da kod nas .~Uko~O?io~i i. njihova djeca uživaju sve povlastice, a prave najvrse krivičnlh djela. 4) od 1979 do 1982 god. u Sarajevu i Zenici P:~d Tihić Rešadom govorio kako su Muslimanima-vjernicima ograrucene slo?ode, d.a s~. neravnopravni s hrišćanima, da bi se zbog toga trebal~ p~vezlvatl I organizovati pa izboriti svoja vjerska prava, ?a Savez sindikata ne služi ničemu jer u njemu sjede neradnici. 5) U Istom periodu i na istim mjestima pred Tihić Rešadom i Frlj Suadom
49
SARAJEVSKI PROCES OPTUŽNICA izjavljivao kako Muslimanima vjernicima treba biti cilj stvaranje jedinstvene islamske države, te da bi Iran i arapske zemlje koje posjeduju naftu trebali istu koristiti kao sredstvo pritiska na SFRJ radi poboljšanja položaja Muslimana u nas, 6) 1982 pred Frlj Suadom i Aščerić Faketom komentarišući vijesti na TV istakao da je samoupravijanje mlaćenje prazne slame, da je ono u zemlji stvorilo nerad, javašluk inedisciplinu, 7) od 1979 do 1982 god, pred Frlj Suadom iskazivao svoju averziju prema Srbima tvrdeći da su oni po prirodi prljav narod, da Muslimani sa njima i Hrvatima nisu braća već samo s licima iste vjeroispovjesti, da je on protivnik mješovitih brakova, veličao Homeinija tvrdeći da je on jedini sposoban da ujedini Muslimane i da iranska revolucija treba biti uzor Muslimanima u našoj sredini u stvaranju njihove države, 8) 1982 god, dao Aščerić Faketi na čitanje knjigu S, Qutuba »Islam religija budućnostr- navodeći da je knjiga opasnost zbog koje se može otići u zatvor ali da su i njeni dokumenti o članstvu u SK ista takva opasnost, te joj dozvoljavao da ide na sastanke SK samo ako će odande donositi informacije, tvrdio da je Islam jači od SKJ, da je u islamu budućnost a da će Jugoslavija propasti, da će u BiH biti islamska republika sa centrom u Sarajevu, da se Muslimani ne smiju ženiti osobama druge vjere i nevjernicima, 9) 1982 god, u Tuzli pred roditeljima Aščerić Fakete zahtijevao da se iz sobe gdje je klanjao ukloni slika druga Tita jer je on protivnik islama - otkrio je Muslimanke i dao im zaposlenje,
Dakle: da je preduzela vanja učinioca,
radnje upravIjenje
na ometanje
otkri-
Čime su počinili krivična djela i to: Izetbegović Alija i Behmen Omer udruživanje radi n iiat I' k , I t t" ·1 epnja e jS e dje a nos I IZ er. 136 st. 1 u vezi sa čl. 114 st. 1 KZ SFRJ C· ić '" • , engl HaS,an, Kasumaqic" I,smet" Blčakćlc Edhem i Zivalj Husein udruživanje radi neprijateljske djelatnosti iz čl. 136 st. 2 KZ SFRJ B h Sali~, ~rg~da, RU,šid, S~ahić, ~ustafa, Latić Džemal, salihb:9~~~ ~e"ka I Diurdjević Derviš krl~lcno,djel? neprijateljske propagande IZ čl. 133 st. 1 KZ SFRJ, a Bičakčić Djula krivično di I ., .. ." ,. , • je o pruzanja ~~~S.CI UCInIOCUposlije Izvrsenog krivičnog djela iz čl. 137 st. KZ
dakle: Behmen Salih, Prguda Rušid, Spahić Mustafa, Latić Džemal, Salihbegović Melika i Djurdjević Derviš, napisom, govorom i na drugi način pozivali na obaranje vlasti radničke klase, protivustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uredjenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti i zlonamjerno i neistinito prikazivali društveno-političke prilike u zemlji. Bičakčić Olula 1983 god, na molbu Behmen Omera prekucala na pisaćoj rnasrm rukopis Behmen Omera u kome je on iznio svoje utiske tokom boravka grupe u Iranu, gdje su ostvareni kontakti sa zvaničnim vlastima Irana pred kojima su zlonamjerno i neistinito prikazane društveno-političke prilike u našoj zemlji, ' , a nakon toga, pošto je saznala da je Behmen Omer pozvan u SUP, u namjeri da onemogući saznanje da su Omer i njen brat Edhem išli u Iran, te da posjeduje veću količinu raznih materijala neprijateljske sadržine organizovala sa sestrom Nerminom i Snahom Muberom skrivanje Behmenove pisane dokumentacije i propagandnog materijala koji se nalazio u njihovoj magazi te spali la dnevnik o boravku njenog brata u Iranu,
50 51
III. TOK PROCESA
Sud zasjeda u sastavu: Hadžić Rizah (predsjednik vijeća) i trojica porotnika različite nacionalnosti. Optužnicu zastupa zamjenik okružnog javnog tužioca Rešidović Edina. Odbranu zastupaju: Muslim Nikola, Katić Milorad (Izetbegović); Jovanović Nenad (Behmen Omer); Danilović Rajko, Nevzati Orhan (Kasumagić); Karkin Fahrija (Čengić); po službenoj dužnosti - Janjić Miloslav (Bičakčić Edhem); Omanović Rasim (Živalj); Sukno Nikola (Prguda); Karkin Fahrija (Behmen Salih); Danilović, Nevzati (Spahić i Latić); te po službenoj dužnosti - Janjić (Salihbegović); Hadžisejdović Sead (Djurdjević); Katić Milorad (Bičakčić Djula). Sala odabrana za proces, a što se tiče mjesta za publiku, ima ukupno deset redova, od kojih se svaki sastoji od dvije klupe na koje ukupno može sjesti dvanaestak ljudi, a od toga je prvi red rezerviran za novinstvo (da ne govorimo o mjestima koja zauzimaju članovi samo najužih porodica optuženih). Sva publika je puštena sa propusnicama »na lme«. Izvjesni članovi porodica optuženih moraju svaki dan čekati po tri sata pred portirnicom suda specijalnu propusnicu za tu sudnicu i taj dan: svakoj porodici se daju tri propusnice za cijeli tok sudjenja. Ostatak publike - uključujući i članove najuže porodice, koji su višak iznad broja tri - dobija nakon što preda ličnu kartu, dnevnu propusnicu i to pod uslovom da bude mjesta za sjedenje čiji broj. nakon izuzeća štampe i proširenih porodica, iznosi negdje oko šezdeset. Za javnost ovdje bukvalno - nema mjesta. Na ulazu u predsoblje sale stoji grupa policajaca i agenata koja pretresa svakog posjeti oca bez obzira na dob i spol. U sali čekaju kamere sa uključenim mikrofonima, i nakon što se publika smjestila oni počinju kružiti i snimati prisutne - publiku kao i sud. Kad su svi posjedali, početak sudjenja je označen konačnim zatvaranjem vrata i postavljanjem po jednog nadležnog sa obje strane - na ulazu i izlazu. Naravno to je potreba »stroqoq čuvanja zatvorenika«: interesovanje je fantastično, ali zato sala može biti poluprazna! Svi koji kasne i sekundu - nakon razmještanja milicionera na raznim pozicijama u sali - bez obzira na propusnicu, bivaju grubo izbacivani. Jedino se s advokatima nagadjaju i prijete da branioci neće biti pušteni u salu kad god se budu, po njihovoj
53
SARAJEVSKI PROCES
,.
ocjeni, »nepotrebno šetali«. Bilo kome iz publike bilo je zabranjeno »praviti bilo kakve zabilješke« jer su za to zaduženi naši novinari: Čeka se ulazak optuženih, svi ostali aktivni učesnici su tu. Optuženi ulaze u sudnicu potpuno opušteni, ali sasvim brzo prolaze, poneki skriveni osmijeh majci ili bratu, ali svi kao u stroju. Jedino se Izetbegović, kad već stiže do optuženičke klupe, okreće i maše prema publici. Sudija diže strahovitu dreku na njega, samo što ga ne ispsuje. Ovaj sasvim kratko kaže da ima pravo pozdraviti svoju porodicu. Dok su ih razvrstali u dva reda (za pravilan raspored sjedenja prema redosljedu optužnice) oko čega je medju milicionerima nastala zbrka, ko gdje tačno treba da sjedne, predsjednik vijeća (Hadžić) je, osjećajući raspoloženje publike, sasvim zbunjen: ne diktira ko je od trinaest advokata branilac kojeg optuženog, ne zna kako bi započeo sudjenje i isprekidanim rečenicama vičući naredjuje publici da se smiri. Ustaje advokat Nevzati ' i navodi da je on 11.7.1983. godine poslao na adresu Okružnog suda u Sarajevu zahtjev za izuzeće sudije Hadžića. Taj zahtjev je preporučeno poslat, predat pošti u Beogradu (on može sudu pokazati priznanicu sa ovim datumom), a navodno nije nikad dospio do Okružnog suda Sarajevo. Na zahtjev optuženog Spahića, on predaje kopiju zahtjeva za izuzeće i objašnjava kako je Spahić Mustafa prisustvovao sudjenju svog prijatelja Muharema Hasanbegovića iz Goražda, kojem je takodjer predsjedavao Hadžić. On je tada bio zapanjen njegovim vodjenjem procesa kao i presudom, te je nekoliko puta pisao predstavke u SSRN BiH i drugim DPO u kojima je napadao Hadžićevu »rnetodu« i osporavao mu svako moralno pravo da bude nosilac zvanja sudije. On, dakle, smatra da će zbog tih predstavki Hadžićevo sudjenje njemu biti dvostruko nepravedno: općenita nepravnost Hadžićeva sudjenja i razlog subjektivne odbojnosti. Nastaje komešanje. Sudija se obraća lično optuženom i pita ga da li on stvarno sumnja u njegovu objektivnost, »ta on ne može biti pristrasan na štetu optuženog, kako to optuženi misli O njemu?, nije valjda ... « Zatim više puta obećava da će sudjenje biti objektivno i »ter«. Javni tužilac na to protestuje u tom smislu da sudija mora postupati po zakonu, odnosno da se zahtjev za izuzeće podnese predsjedniku suda (Kurajica Simo) na rješavanje. Sudija je zbunjen, molećivo se obraća optuženom sa istim »obećanjima«, koji, iznerviran odugovlačenjem i cijelom farsom, dopušta da sudjenje može početi. Javni tužilac i dalje insistira, ali sudija ne prihvaća njegov stav i oglašava prekid sudjenja. Pauza traje više od jednog sata. Hadžić se na hodniku raspravlja s Nevzatijem govoreći mu sasvim otvoreno da je on to poslao istog dana kad je i počelo sudjenje, 18-og, a ne 11-og jula. Ne pomaže ni potvrda opreporučenoj 1) Po nacionalnosti, Nevzati je Albanac
54
TOK PROCESA pošiljci. U to stiže odgovor predsjednika suda koji odbija zahtjev i javni pretres opet počinje. Ohrabren, predsjedavajući više puta ponavlja da je Nevzati zahtjev podnio za vrijeme sudjenja. Nevzati na to ustaje i kaže da će on ukoliko sudija ostaje pri tom stavu o identičnosti datuma pošiljke i početka sudjenja, tražiti izvodjenje istražnog postupka o tome gdje je to pismo stalo, u pošti ili u nečijim rukama. Na to je Hadžić ušutio na čas, a onda prešao na drugu temu. Medjutim, ubrzo ga prekida prvooptuženi Izetbegović i protestuje zbog isključenja javnosti sa glavne rasprave, jer, da se zna: »Ja nemam šta da krijem, onda jedino sud može imati. Meni je stalo da se branim pred što širom javnošću, jer ja sam nevin i kao takav neću da to predstavim samo Hadžiću, nego i svim poštenim ljudima Jugoslavije i svijeta, a onaj koji nešto krije valjda i nije u pravu ... « Sudija ga tu prekida i kaže da se njega ne tiče aranžman sudjenja, da su drugi ljudi zaduženi za to ... Tada počeše upadati jedan drugome u riječ, sve dok publika ne poče vikati na predsjedavajućeg »Pusti ga da govori!« Na to se sudija pokolebao i obratio se pitanjem po čemu on to smatra da je pretres tajni. Izetbegović odgovara da je suprotno principu javnosti sudjenja da se u sudnicu puštaju izabrana lica s propusnicama na ime. Jer, u tom slučaju, posjetioci se biraju ili, ako ne, onda je cilj svega toga komplikacija procedure oko ulaska kako bi publika bila minimalna. Naravno, onaj što je tog jutra čekao propusnicu, on će i prisustvovati, ali zato vrlo vjerovatno neće doći sutra, a prekosutra skoro sigurno. A kako će neko uspjeti steći bilo kakav utisak kad sudjenju trinaestorici ljudi prisustvuje samo jedan dan? Osim toga, on želi da njegovi sugradjani čuju iz njegovih usta šta je rekao, a šta ne, jer se ne osjeća krivim, a ne samo od novinara »Ostobodjenja«, bez mogućnosti verifikacije. Sudija zbunjeno kaže da to nije njegov (sudijin) problem, da on ništa ne zna o tome, da je to problem drugih i da on nema nikakve veze sa propusnicama. Onda odjedanput obećava da će presuda biti donesena prema dokazima. Publika upozorava da ima praznih mjesta. (Istovjetan slučaj nadležnosti SDB-a - desit će se prilikom postupka na Vrhovnom sudu BiH: Predsjednik vijeća Hadžiomerović Omer upućivat će članove porodice i advokate na jednog službenika SDB-a, da njega pitaju ko od njih može prisustvovati postupku.) Advokati traže da se nastupanje Izetbegovića povodom javnosti sudjenja, kao i fakat postojanja praznih mjesta u sudnici, unese u zapisnik, ali sudija ove primjedbe ne unosi u zapisnik. Na to advokati traže da se sačine kopije zapisnika za sve branioce. Taj zahtjev Hadžić odbija sam, jer je, kaže, dogovoreno da se braniocima ne daju kopije zapisnika, a niti da im se dozvoli da ga fotokopiraju. Odluka je bez pogovora. Nakon toga branilac Prgude Rušida zahtijeva od suda da se Ijekar specijalist izjasni o tome da li Rušid može prisustvovati su-
55
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES djenju. On napominje da je još u toku istrage zbog izuzetno teškog stanja, a zbog čega je nekoliko puta prebaci van u bolnicu Koševo, tražio da se Prguda oslobodi optužbe zbog izuzetno teškog zdravstvenog stanja. (Tokom dana Prguda je već odvodjen iz sudnice, da bi primio Ijekarsku pomoć i mogao nastaviti sjediti na optuženičkoj klupi.) Tužilac moli da optuženi Prguda optužnicu prati sjedeći. Ovaj samo klima glavom, a tužilac kaže da samo čitanje ne može biti naporno, jer je optuženi već sve to pročitao. Na kraju se na insistiranje advokata nakanjuju pozvati ljekara koji, nakon pregleda i Ijekarskih nalaza te dijagnoze, kategorično izjavljuje da optuženi Prguda nije sposoban da prati sudjenje, jer ima vrlo slabo srce, te bi i najmanje uznemiravanje moglo dovesti do kobnih posljedica. I pored toga sudija pita ljekara: »Da li se mogu doživjeti uznemirenja i potresi u ovom procesu?« Ljekar odgovara: »ltekakvll A anginalni napad može nastrupiti i bez ikakva uzbudjenja.« Pa ipak sudija se okreće prema optuženima i ponovo pita: »Možeš li podnijeti sudjenje?« - našta Rušid ipak odgovara da ne može. Nakon toga je protiv Prgude izdvojen poseban postupak i on napušta sudnicu uz pomoć milicionera. Nakon ovoga, sudjenje počinje uzimanjem generalija. Tom prilikom Kasumagić primjećuje da u optužnici piše da je on osudjivan, a on je zvanično rehabilitovan. Sudija na to ne obraća nikakvu pažnju. Spahić reče da njega smatraju polovicom čovjeka, jer mu se imenu dodaje nadimak »Mujkl«, oni ga svugdje prozivaju kao kakvog siledžiju - nadimkom! Salihbegovićka kaže: -Ja nemam nacionalnost muslimanke, već sam muslimanka po vjeroispovjesti, jer mi je nacionalnost oduzeo nacionalist Vuk Drašković u »Nožu«, pa kako je on negira, a nije na optuženičkoj klupi, znači da je on u pravu da mi oduzme nacionalnost.« Sudija ne odgovara, niti unosi ove primjedbe u zapisnik. Tokom čitanja optužnice advokat Nevzati traži da u zapisnik udje da jedino njemu kao braniocu nije predata optužnica i on želi da se to xonstatu]e. Sudija skoči iznerviran: »To su niski udarci, šikaniranje, vi stalno želite ugroziti status suda ... « Ali Nevzati insistira i dalje da ta činjenica udje u zapisnik. Sudija mu tek tada lično uručuje primjerak optužnice, a prijašnje stanje ne unosi u zapisnik. Iza toga se nastavlja čitanje optužnice do kraja prvog dana pretresa. Drugog dana okulista, sudski vještak, iznosi sudu mišljenje da je Živalj (boluje od teške očne bolesti koja lako može dovesti do sljepila, a zbog koje je trebao biti operisan) sposoban prisustvovati sudjenju. Nakon toga, na prijedlog tužioca, a uz protivljenje odbrane, vijeće donosi rješenje po kojem se dio postupka koji se odnosi na put u Iran treba odviti bez prisustva javnosti. U to advokati ponovo traže kopije zapisnika uz izričitu napomenu da je uskraćivanjem zapisnika odbrani onemogućen rad. Sudija odgovara da je »to tako odlučeno-
56
i da on tu ne može ništa učiniti, te da bi advokati mogli dolaziti njemu u kancelariju (iza dnevnog pretresa) da ga tamo čitaju, ali nikako prepisuju ili kopiraju.
1. Iskazi optuženih Iskaz Alije Izetbegovića Prije izlaganja odbrane ističem tri prigovora procesne prirode: 1. Optužnicom je obuhvaćeno trinaest lica od kojih sedam nema nikakve veze sa osnovnim predmetom optuženja (stvaranje grupe na osnovu Deklaracije); petoro optuženih uopće ne poznajem. Doći će do razvlačenja procesa, dezinformisanja javnosti neizbježnim miješanjem inkriminacija koje se stavljaju na teret meni i drugim optuženim, saslušavanjem 50 umjesto 25 svjedoka i sI. Motivi za ovako nešto nemaju mnogo zajedničkog sa željom da se utvrdi stvarna istina i očigledno idu na to da se oteža položaj optuženih, kako pred sudom, tako i pred javnošću. 2. Za ovo sudjenje sud je podijelio pozivnice »na irne« i time obezbijedio selekcioniranu publiku umjesto javnosti. Procesni razlozi za isključenje javnosti u ovom procesu ne postoje, pa ja tražim da se u skladu sa zakonom obezbijedi javni pretres. Ne osjećam se krivim, i želim da moji sugradjani od mene, a ne od novinara »Oslobodjenja«, čuju šta jesam, a šta nisam rekao. 3. Treći prigovor tiče se pisanja štampe o ovom slučaju. Još prije početka ovog sudjenja, dakle prije nego mi je pružena prilika da se izjasnim o onom što mi se stavlja na teret, dio štampe me je proglasio nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i praktično me osudio bez sudjenja. Ignorišući pretpostavku o nevinosti optuženog dok krivicu sud ne dokaže, što je načelo svakog civilizovanog zakonodavstva, novinari su, smatrajući valjda da u ovoj zemlji sudi policija i da je sudjenje samo pretstava čiji kraj i ne treba sačekati, podgrijavali javnost svojim shvatanjima patriotizma, ne prezajući pri tom ni od otvorenih neistina (npr. da sam već osudjivan na 15 godina i odležao tu kaznu u vrijeme kad sam bio na slobodi i dobio svo troje djece, da Deklaracija sadrži stav po kom »Srbi imaju Srbiju, Hrvati Hrvatsku pa, prema tome, nama Muslimanima pripada BiH« itd). Ovo je uvredljivo za sud, ali mi nije poznato da je sud učinio išta da bi zaštitio, ako ne optužene, onda barem svoj integritet i zakon. Ističem da će moja odbrana biti u punom skladu sa iskazom datim u prethodnom postupku. Ne osjećam se krivim ni po jednoj tački optužnice. Za teško krivično djelo neprijateljske djelatnosti iz člana 136. optužba uspijeva da me tereti koristeći četiri načina:
57
SARAJEVSKI PROCES ona »Islarnsku Deklaraclju«. koju sam ja napisao, proglašava programskim tekstom za okupljanje radi neprijateljske djelatnosti protiv Jugoslavije, što Deklaracija nije; putovanje u Iran radi upoznavanja ove zemlje i njene revolucije, pretstavlja se kao putovanje zamišljeno sa namjerom neprijateljskog djelovanja protiv Jugoslavije; pripisuje mi se da sam sudjelovao u pisanju teksta »Muslirnani u .Juqoslaviji«, u čijem pisanju nisam učestvovao; konačno, optužba nevezana ćaskanja sa dugogodišnjim prijateljima uz TV i u društvu porodice pretvara u neprijateljsku propagandu protiv SFRJ. Po navedenim tačkama optužbe izjavljujem slijedeće: U vezi Islamske Deklaracije - Tačno je da sam napisao ovaj tekst. Napisao sam ga 1969 -1970 godine, samostalno i na vlastitu inicijativu. Naime, već 40 godina, kao ubijedjeni musliman, bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta, i o tome sam osim Deklaracije (u daljem tekstu 10), napisao još dvadesetak članaka i knjigu »lslarn izmedju Istoka i Zapada«. Skoro svi članci su objavljeni u različitim časopisima u nas, a knjiga »Islarn izmedju Istoka i Zapada- treba da bude objavljena uskoro u SAD. Ni jedan od ovih tekstova nije neprijateljskog karaktera niti je - sa izuzetkom 10 - predmet optuženja. 10 sam pisao u dva maha. Prvobitno sam ovaj tekst zamislio kao monografiju o islamskom svijetu, stanju i kretanjima u njemu, pa sam 1966 i 1977 godine napisao u tom obliku prvi dio - Zaostalost muslimanskih naroda. Tek 1969. smatrajući da sam uočio neke specifične pojave koje upravljaju stanjem u ovom svijetu, odlučio sam se da tekst pretvorim u deklaraciju i napisao sam dio II - Islamski poredak i dio III - Neki problemi islamskog poretka danas. Tekst sam u cijelosti završio 1970 godine i nisam ga više mijenjao (što se vidi iz naslovne strane i identičnosti svih prijevoda koji su uslijedili). Dvije ideje dominiraju tekstom 10. Prva, izražena u ovome dijelu 10, govori o ogromnom jazu izmedju inteligencije i masa, tačnije izmedju pozapadnjačene svijesti inteligencije i islamskog osjećanja masa. Otudjenost inteligencije je pojava koja se susreće i u drugim zaostalim sredinama, ali po intenzitetu i posljedicama, koje izaziva u muslimanskim zemljama ova pojava je bez presedana u istoriji. U osnovi ove pojave je nakaradni sistem obrazovanja, o čemu sam u 10 iznio nekoliko osnovnih činjenica. Druga ideja, izložena u drugom dijelu 10, jeste činjenica da se islamski svijet ne može izmijeniti bez islama. Dublja analiza odnosa i pojava u ovom svijetu ukazuju na islam kao jedinu realnu silu koja je u stanju pokrenuti muslimanske narode i dovesti do konstruktivnih promjena na duhovnom i društvenom planu. Deklaracija se, dakle, zalaže za emancipaciju muslimanskih naroda na osnovu vlastitih vrijednosti i tradicija.
58
TOK PROCESA Od ostalih misli i dijelova teksta u prvome dijelu napominjem kritiku odnosa prema zapadnoj civilizaciji (str. 4) kroz primjer Japana i Turske, statističke podatke o socijalnim razlikama i kulturnom stanju u nekim muslimanskim zemljama (str. 9), kritiku obrazovnog sistema (str. 10), specifičan islamski pristup obnovi (kroz ljude, a ne kroz zakone, str. 14). U II dijelu izložene su teze za islamski poredak današnjice, koje daju viziju modernog i tolerantnog islama. Ukazujem na tezu 2. jednakost svih ljudi, tezu 5 - protiv svih zloupotreba privatne imovine, tezu 7. - o republikanskom principu, tezu 8. - protiv totalitarizma i kulta ličnosti, tezu 10 - o prihvatanju tekovina nauke i tehnologije, tezu. 11. - o slobodi savjesti, tezu. 14. - o ravnopravnosti žene (žena je ravnopravna, ali razlićita.«), tezu 15. - cilj ne opravdava sredstvo, tezu 16. - o ponašanju muslimanskih manjina i tezu 17. - o odnosima islamske vlasti prema drugim manjinama. Sve ove teze su zasnovane na Kur'anu i pozivaju se na odgovarajući stavak Kur'ana. U posljednjem, III dijelu 10 razmatraju se neki problemi sa kojima će se suočiti islamski poredak današnjice te analizira odnos islama prema dvjema najraširenijim religijama današnjice - hrišćanstvu i jevrejstvu, i dvama glavnim društvenim sistemima - kapitalizmu i socijalizmu. Iz navedenog prikaza jasne su dvije činjenice: 10 nije neprijateljski tekst, 10 tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. Najubjedljiviji argument za dokazivanje pomenute dvije činjenice jeste iščitavanje integralnog teksta 10 i predlažem da se ovo izvrši. Postavlja se pitanje zašto i kako se optužba 10 učinila predmetom optuženja. Optužba koristi oprobani metod citata istrgnutih iz konteksta. Redovito se izostavljaju subjekt (ili objekt i mjesto) radnje. Sintagmu »islarnski svijet« i »islarnske zerntie«, koju sam u ovom kratkom tekstu upotrijebio ravno 34 puta, optužba je u svim svojim citatima izbjegla. Ipak, objektivan čitalac ne bi ni ovako »prepariran« tekst ocijenio kao neprijateljski, niti u njemu našao aluzije na .Iuqoslavi]u i prilike u njoj. Jer, »dijaqnoza bolesti društvadata u I dijelu 10 (obrazovni sistem u rukama stranaca, društvo bijede i raskoši i sl.) ne odnosi se na SFRJ, onda se ni »terapija« u smislu poziva na islamsko uredjenje data u II dijelu 10 ne odnosi na nju. 10 čak šta više isključuje svoju primjenu u Jugoslaviji kroz nedvosmisleno izražen stav u tezi 16: »Islarnski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva. Bez ove većine islamski poredak se svodi na golu vlast (jer nedostaje drugi uslov: islamsko društvo) i može se pretvoriti u tiraniju ... «
59
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES Nadalje, moje ponašanje u vezi sa već napisanim tekstom ukazuje na namjeru, koju sam imao u vidu. Umjesto da ID umnožavam u rastu ram u nas, sva moja nastojanja usmjerio sam na prevodjenje teksta na strane jezike - prvo arapski i engleski, a zatim turski i njemački jezik. Za svo proteklo vrijeme ID sam još samo jedanput prekucao na mašini za potrebe prevodjenja na njemački i turski jezik. Dakle ID na S-H jeziku je uradjena u najviše 6 primjeraka, i od tih 6 primjeraka samo jedan primjerak je pronadjen prilikom pretresa stanova svih optuženih. Taj jedini primjerak pronadjen je u mom radnom stolu, dakle nisam ga skrivao. Od 1970, kad sam napisao ovaj tekst, dao sam ga na čitanje samo dvojici ljudi - Omeru Behmenu, mislim 1973 godine, i Rusmiru Mahmutčehajiću u ljeto 1982 godine. Mamutčehajić je marksista i ID sam mu dao nakon jedne diskusije o kretanjima u Islamskom svijetu. Za ID su znali još prof. Djozo Husein (umro 1981), Salihbegović Melika i Hadžić Mehmedalija, ali niko od njih nije pročitao ovaj tekst. Optužba tvrdi da je Behmen Omer ID dao na čitanje i Čenqic Hasanu, Bičakčić Edhemu i Živalj Huseinu. Tačnost ovih navoda utvrdit će se u daljem postupku, ali, čak i da je ovo tačno, u što jako sumnjam, opet se moglo raditi samo o sučeljavanju mišljenja u vezi različitih gledanja na procese u islamskom svijetu, a ne u Jugoslaviji. Zar nije daleko od pameti tvrdnja da sam utrošio skoro tri godine rada proučavajući ogroman materijal i pišući Deklaraciju, zato da bih je ostavio u ladici svog stola ili dao dvojici prijatelja da je pročitaju? Nije li moje objašnjenje sasvim logično i u skladu sa utvrdjenim činjenicama: ovaj tekst nije namijenjen Jugoslaviji već Islamskom svijetu. Deklaracija je objavljena u Kuvajtu (oko 100000 primjeraka) i, koliko sam obaviješten, u Pakistanu, Maleziji i Alžiru. Nigdje nije označeno porijeklo teksta i ono je, do ovog procesa, čitaocima ostalo nepoznato. Ovdje ne mogu- propustiti da citiram jedno mjesto iz optužnice, vrlo je ilustrativno za »loqiku« po kojoj je sastavljena čitava optužnica. Na strani 7. optužnice navodi se » ... pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974 do 1983 godine u cilju kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uredjenja u SFRJ preveo na arapski, turski, engleski i njemački ... « Dva pitanja ostaju bez odgovora - prvo kako se može ugrožavati društveno uredjenje SFRJ prevodjenjem jednog teksta u kom se SFRJ ne pominje direktno niti indirektno, kao ni prilike i režim u ovoj zemlji, i drugo, čemu prevodjenje na jezike koji se u nas ne' govore. Tekst nije klevetnički pa ne može poslužiti kaljanju ugleda SFRJ, a pretpostavka da je preveden na jezike koji se kod nas ne govore radi njegovog širenja i propagiranja u našoj zemlji daleko je od pameti. Prevodjenje na strane jezike ukazuje upravo na obrnut zaključak (i jedini pravilan): ID nije namijenjena
60
jugoslovenskom engleski jezik.
čitaocu, već čitaocu koji govori arapski, turski i
U vezi deklaracije ističem još slijedeće: 1. Tvrdnja optužbe da je ID ustvari »do u tančine razradjen program organizacije »Mladi Muslirnani« je bez ikakvog osnova i optužba je ničim nije ni pokušala dokazati. Program MM je nastao 1947-1949 godine, a ja sam u to vrijeme bio na izdržavanju kazne, pa nisam bio u mogućnosti upoznati se sa navedenim programom. Prvi put sam vidio ovaj tekst u sadašnjoj istrazi i tvrdim da u njemu nema ni jedne ideje koja čini suštinu Deklaracije. Ako je riječ o sličnosti najopštijih mjesta (islam, islamska obnova, islamski svijet i sl.), onda se deklaracija podudara sa hiljadama sličnih tekstova koji su u prometu u islamskom svijetu. Po ovoj logici bi se moglo dokazivati da je konstruktor dizel-lokomotive ustvari kopirao nacrt automobila jer, eto, oba sredstva služe za vuču, imaju točkove, kočnicu, motor i sl. Tvrdnja optužbe bi se mogla potkrijepiti navodjenjem makar i jednog podudarnog mjesta ili specifične formulacije, ili barem rečenice, u ova dva teksta, ali optužba ne pri laže dokaza u ovom smislu iz prostog razloga - što ga nema. 2. Slična improvizacija je i tvrdnja optužbe o navedenoj vezi Teufika Velagića sa Deklaracijom. Ovim se želi nagovijestiti nekakva inostrana, emigrantska komponenta u sastavljanju ID. Tvrdi se, da sam poslije 1973. (kada poslije 1973?) tekst dostavio Velagiću, pa je on, navodno, stavio primjedbe da u ID nije obradjen politički sistem islama ... itd. U pogledu ove tvrdnje navodim: Velagića sam upoznao tek 1975 godine, a tada je ID već bila prevedena na arapski, engleski i njemački jezik, u ID nije obradjen, niti je ikad trebao biti obradjen politički sistem islamskog društva. Teze za islamski poredak nisu odredbe političkog sistema, sa Velagićem nisam uopšte vodio nikakve razgovore o ID, niti njega, koliko je meni poznato, interesuje slična problematika. Tvrdnje optužbe su potpuno proizvoljne, jer ih ona ničim ne potkrepljuje: niti svjedocima, niti dokumentima - pucanj bez metka. 3) U izradi ID Behmen Omer nije imao nikakvog učešća. Kao što sam ranije naveo, tekst ID sam Behmenu dao na čitanje tek 1972-73 godine, a tada je ID bila konačno formirana i prevedena na engleski i arapski jezik. Omer je, koliko se sjećam, imao neke primjedbe pošto je pročitao Deklaraciju, ali to više nije moglo uticati na tekst koji je bio već odavno završen. 4) Takodje je netačna i nepotkrijepljena činjenicama tvrdnja optužbe, da sam o ID i njenom sadržaju ikada razgovarao sa Čerimović Hilmom, Ešrefom Čamparom i Behmen Salihom. 5) S obzirom na sve navedeno, potpuno je proizvoljna tvrdnja optužbe o stvaranju grupe na osnovu Deklaracije kao programa. Sve
61
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES da su optuženi »članovi grupe« i pročitali Deklaraciju to ne može imati značaj koji tome pripisuje optužba. Za naše prilike ID može biti interesantna literatura, ali ne i program za političko djelovanje. Sa pomenutim licima ja sam se inače vrlo slabo poznavao. 6. Niti ID, niti njezini dijelovi, nisu čitani u Tabačkom mesdžidu; ovo će se pouzdano dokazati u toku postupka pred sudom. 7. ID nije bila nikakva tajna. Kompletna I glava i dva dijela III glave su objavljeni u Takvimu od 1972 godine i nisu izazvali negativnu reakciju vlasti. Primjerak ID koji sam držao kod kuće od 1970 godine pronadjen je u mom radnom stolu prilikom pretresa, zajedno sa mojim drugim pisanim meterijalima. Tužilac tvrdi da je Behmen skrivao primjerke ID koji su bili kod njega (prijevodi na strane jezike). Ovo će se tek utvrditi, ali, ako je i bilo tako, stoji činjenica da se aktom skrivanja još ništa ne dokazuje. Neprijateljski karakter nekog teksta mora se prije svega dokazati njegovim sadržajem i upotrebom, a ne činjenicom gdje je držan ili pronadjen. ID ne sadrži neprijateljsko, ali sadrži »druqačije« mišljenje pa je to bio eventualni razlog što je Omer ID sakrivao. U vezi teksta »Muslimani u Juqoslavi]!«: Nisam učestvovao u pisanju ovog teksta, kako to optužba tvrdi. Ja sam napisao tekst pod istim naslovom, koji pretstavlja moj referat na simpozijumu islamskih sociologa u Šerbruku (Kanada), održanom decembra 1981 godine. Ovaj tekst je pronadjen kod mene u engleskom prijevodu (Muslims in Yugoslavia - some economic facts), napisan je afirmativno i nije predmet inkriminacije. U tekstu »Muslimanl u .Iuqoslaviji«. koji je predmet optužbe i koji mi je predočen u istrazi, ja sam prepoznao prve četiri stranice (sa manjim dodaci ma ili ispuštanjima) iz mog kanadskog referata; ove četiri stranice sadrže istorijski pregled o dolasku islama u naše krajeve i životu i razvoju muslimana u BiH od polovine XV vijeka pa do II svjetskog rata. Početkom 1982, nakon povratka iz Kanade, ja sam tekst svog referata davao Omeru na čitanje. To je bila verzija na SH-jeziku koja je, za razliku od verzije na engleskom jeziku, sadržala kompletan istorijski pregled po periodima. U vezi izjava svjedoka: Optužba navodi ukupno pet svjedoka pred kojima sam navodno davao izjave neprijateljskog karaktera. To su Kozarić Vahid, Serdarević Ismet, Čerimović Hilmija, Arapčić Mehmed i dr. Trun Muhamed. U vezi sa ovim izjavljujem: 1. Sa prvom trojicom sam blizak prijatelj već gotovo 40 godina. Prilikom kućnih posjeta, koje su svojedobno bile češće, a u zadnjih 5-6 godina veoma rijetke, razgovarali smo o svemu i svačemu. Najčešća tema razgovora bio je Islam općenito. Sva trojica su inte-
62
lektualci, ubijedjeni muslimani, stariji su od mene, dakle formirani ljudi, pa pretpostavka o nekakvom mom ubjedjivanju i vršenju uticaja na njih otpada. Sa Arapčićem sam se u poslijednjih nekoliko godina vidio 2 do 3 puta. Nikad nisam vodio s njim razgovor koji se navodi u optužbi i koji je navodno bio u kući Munira Gavrankapetanovića; ustvari, nas dvojica nikad nismo bili skupa kod Gavrankapetanovića. Predlažem da se Munir pozove i posvjedoči o ovom pitanju. Sa dr. Trunom, koji je sudanski državljanin zaposlen kod nas, nikada nisam govorio o prilikama u Jugoslaviji. 2. Ovom prilikom se neću osvrtati n pojedinačne navode iznesene u optužnici, to ću učiniti u dokaznom postupku kada lično čujem izjave svjedoka. Ističem samo jedno: nikada, niko, ni na koji način nije pomenuo »etnički čistu Bosnu- i »islarnsku republiku Bosnu«, niti se ikad poveo razgovor šovinističkog karaktera (protiv nekog od jugoslovenskih naroda). 3. Razgovori koje sam vodio sa svojim prijateljima ne mogu se ni u kom slučaju svesti pod Član 133 krivičnog zakona, kao zlonamjerni i neistiniti i koji potiču na obaranje vlasti radničke klase i ustavom utvrdjenog poretka. Čak i krajnje restriktivno primijenjen ovaj član je izuzetak od Ustava koji gradjanima garantuje slobodu mišljenja i izražavanja tog mišljenja, i u našoj javnosti je sporan. Tužilac moje nevezane i slobodne razgovore sa prijateljima, koji možda odstupaju od zvaničnih šema, kvalifikuje kao neprijateljsku propagandu u smislu člana 133. KZ. Ovo je protiv Ustava, i ovim se· uvodi staljinistička praksa, koju je ovo društvo odbacilo, ili treba da je odbacilo. Tajni
Dio
-
Put
u Iran
Tačno je da sam želio da putujem u Iran i da sam bio izvršio pripreme za taj put. Medjutim, ovo putovanje nisam ostvario i ovo nije sporno. Cilj mog namjeravanog puta u Iran bio je da u neposrednom vidjenju upoznam ovu zemlju nakon revolucije. Posebno su me uzbudjivale neke kontraverzne vijesti o dogadjajima u Iranu govorilo se o tajnim sudjenjima, suvišnoj primjeni nasilja, kuitu ličnosti - a sve su to pitanja o kojima sam iznio svoje mišljenje mnogo prije iranske revolucije (vidi teze 7, 11, 15, 16 i 17 Deklaracije). Namjeravao sam takodjer da ispitam mogućnost objavljivanja Deklaracije u Iranu, u vezi s tim sam napisao »Predqovor persijskom izdanju« (u konačnom tekstu označen kao »Predqovor izdanja 1982«). Ni u jednom trenutku nisam imao namjeru da tamo govorim o Jugoslaviji i našim prilikama. Siguran sam da će se na ovom procesu dokazati, da medju licima koja su putovala u Iran o takvim namjerama nije bilo ni govora prije putovanja i da su razgovori o
63
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES da su optuženi "članovi grupe« i pročitali Deklaraciju to ne može imati značaj koji tome pripisuje optužba. Za naše prilike 10 može biti interesantna literatura, ali ne i program za političko djelovanje. Sa pomenutim licima ja sam se inače vrlo slabo poznavao. 6. Niti 10, niti njezini dijelovi, nisu čitani u Tabačkom mesdžidu; ovo će se pouzdano dokazati u toku postupka pred sudom. 7. 10 nije bila nikakva tajna. Kompletna I glava i dva dijela III glave su objavljeni u Takvimu od 1972 godine i nisu izazvali negativnu reakciju vlasti. Primjerak 10 koji sam držao kod kuće od 1970 godine pronadjen je u mom radnom stolu prilikom pretresa, zajedno sa mojim drugim pisanim meterijalima. Tužilac tvrdi da je Behmen skrivao primjerke 10 koji su bili kod njega (prijevodi na strane jezike). Ovo će se tek utvrditi, ali, ako je i bilo tako, stoji činjenica da se aktom skrivanja još ništa ne dokazuje. Neprijateljski karakter nekog teksta mora se prije svega dokazati njegovim sadržajem i upotrebom, a ne činjenicom gdje je držan ili pronadjen. 10 ne sadrži neprijateljsko, ali sadrži »druqačije« mišljenje pa je to bio eventualni razlog što je Omer 10 sakrivao. U vezi teksta "Muslimani u Juqoslavi]i«: Nisam učestvovao u pisanju ovog teksta, kako to optužba tvrdi. Ja sam napisao tekst pod istim naslovom, koji pretstavlja moj referat na simpozijumu islamskih sociologa u Serbruku (Kanada), održanom decembra 1981 godine. Ovaj tekst je pronadjen kod mene u engleskom prijevodu (Muslims in Yugoslavia - some economic facts), napisan je afirmativno i nije predmet inkriminacije. U tekstu "Muslimani u Juqoslavii!«. koji je predmet optužbe i koji mi je predočen u istrazi, ja sam prepoznao prve četiri stranice (sa manjim dodaci ma ili ispuštanjima) iz mog kanadskog referata; ove četiri stranice sadrže istorijski pregled o dolasku islama u naše krajeve i životu i razvoju muslimana u BiH od polovine XV vijeka pa do II svjetskog rata. Početkom 1982, nakon povratka iz Kanade, ja sam tekst svog referata davao Omeru na čitanje. To je bila verzija na SH-jeziku koja je, za razliku od verzije na engleskom jeziku, sadržala kompletan istorijski pregled po periodima. U vezi izjava svjedoka: Optužba navodi ukupno pet svjedoka pred kojima sam navodno davao izjave neprijateljskog karaktera. To su Kozarić Vahid, Serdarević Ismet, Čerimović Hilmija, Arapčić Mehmed i dr. Trun Muhamed. U vezi sa ovim izjavljujem: 1. Sa prvom trojicom sam blizak prijatelj već gotovo 40 godina. Prilikom kućnih posjeta, koje su svojedobno bile češće, a u zadnjih 5 - 6 godina veoma rijetke, razgovarali smo o svemu i svačemu. Najčešća tema razgovora bio je Islam općenito. Sva trojica su inte-
62
lektualci, ubijedjeni muslimani, stariji su od mene, dakle formirani ljudi, pa pretpostavka o nekakvom mom ubjedjivanju i vršenju uticaja na njih otpada. Sa Arapčićem sam se u poslijednjih nekoliko godina vidio 2 do 3 puta. Nikad nisam vodio s njim razgovor koji se navodi u optužbi i koji je navodno bio u kući Munira Gavrankapetanovića; ustvari, nas dvojica nikad nismo bili skupa kod Gavrankapetanovića. Predlažem da se Munir pozove i posvjedoči o ovom pitanju. Sa dr. Trunom, koji je sudanski državljanin zaposlen kod nas, nikada nisam govorio o prilikama u Jugoslaviji. 2. Ovom prilikom se neću osvrtati n pojedinačne navode iznesene u optužnici, to ću učiniti u dokaznom postupku kada lično čujem izjave svjedoka. Ističem samo jedno: nikada, niko, ni na koji način nije pomenuo "etnički čistu Bosnu« i »islarnsku republiku Bosnu«, niti se ikad poveo razgovor šovinističkog karaktera (protiv nekog od jugoslovenskih naroda). 3. Razgovori koje sam vodio sa svojim prijateljima ne mogu se ni u kom slučaju svesti pod Cian 133 krivičnog zakona, kao zlonamjerni i neistiniti i koji potiču na obaranje vlasti radničke klase i ustavom utvrdjenog poretka. Čak i krajnje restriktivno primijenjen ovaj član je izuzetak od Ustava koji gradjani ma garantuje slobodu mišljenja i izražavanja tog mišljenja, i u našoj javnosti je sporan. Tužilac moje nevezane i slobodne razgovore sa prijateljima, koji možda odstupaju od zvaničnih šema, kvalifikuje kao neprijateljsku propagandu u smislu člana 133. KZ. Ovo je protiv Ustava, i ovim se· uvodi staljinistička praksa, koju je ovo društvo odbacilo, ili treba da je odbacilo. Tajni
Dio
-
Put
u Iran
Tačno je da sam želio da putujem u Iran i da sam bio izvršio pripreme za taj put. Medjutim, ovo putovanje nisam ostvario i ovo nije sporno. Cilj mog namjeravanog puta u Iran bio je da u neposrednom vidjenju upoznam ovu zemlju nakon revolucije. Posebno su me uzbudjivale neke kontraverzne vijesti o dogadjajima u Iranu govorilo se o tajnim sudjenjima, suvišnoj primjeni nasilja, kuitu ličnosti - a sve su to pitanja o kojima sam iznio svoje mišljenje mnogo prije iranske revolucije (vidi teze 7,11,15,16 i 17 Deklaracije). Namjeravao sam takodjer da ispitam mogućnost objavljivanja Deklaracije u Iranu, u vezi s tim sam napisao "Predgovor persijskom izdanju« (u konačnom tekstu označen kao "Predgovor izdanja 1982«). Ni u jednom trenutku nisam imao namjeru da tamo govorim o Jugoslaviji i našim prilikama. Siguran sam da će se na ovom procesu dokazati, da medju licima koja su putovala u Iran o takvim namjerama nije bilo ni govora prije putovanja i da su razgovori o
63
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES Jugoslaviji, ako ih je uopšte i bilo, bili sasvim van okvira zamišljenog cilja putovanja. Ne stoji tvrdnja optužbe da je ovo putovanje organizovao Teufik Velagić. Jer, zašto bih ja išao dva puta u Beč da ispitam mogućnosti putovanja, ako je to trebao da obavi Velagić. Oktobra 1982 u Beč smo otputovali Omer Behmen, Kasurnaqlć i ja i tamo smo uzalud čekali četiri dana iranskog ambasadora. Cemu to, ako je Velagić bio orga- . nizator putovanja? Istina je da smo se vidjeli sa Velagićem, kod njega smo prilikom drugog putovanja u Beč i spavali. Dobro nam je došlo da uz nas bude neko ko pozna Beč i govori njemački (prilikom prve posjete, u telefonskom razgovoru sa sekretaricom ambasade saznali smo da ambasador govori samo njemački, a ne i engleski jezik). U tome je bila čitava uloga Teufika Velagića. U razgovoru sa ambasadorom rekao sam da sam islamski pisac iz Jugoslavije, da mi je isključivo polje interesovanja stanje i procesi u islamskom svijetu, da me interesuje Iran nakon revolucije, da ima kontroverznih vijesti o nekim aspektima revolucije i sadašnjeg stanja, da bih želio da to lično vidim i upoznam ukoliko je to moguće, i da eventualno o tome po povratku nešto napišem. Ništa nekorektno o Jugoslaviji nisam u tom razgovoru rekao. Čak sam naveo da smo na TV imali vrlo informativnu i objektivnu seriju emisija o Iranu, koju je pripremio jedan naš novinar. Postavlja se pitanje zašto sam htio u Iran da putujem preko Beča, a ne preko Beograda ili Zagreba. Dva su razloga tome: Prvo - Bilo mi je poznato da njihove ambasade imaju obezbijedjenje karte za odredjene prilike (proslave, godišnjice, praznike i sl.) za ljude iz inostranstva. Osim što su obezbijedjene besplatne avionske karte (što za naš standard nije zanemarljivo), otpadaju i svi problemi oko prijema i smještaja. Drugo - Htio sam da ovo putovanje ostane u diskreciji, ali ne zato što sam planirao da tamo pravim neke probleme Jugoslaviji, nego zato da uštedim sebi probleme ovdje. Naime, kod nas se nepotrebno u zadnje vrijeme stvara neka psihoza »horneinizacije«, pa se putovanje u Iran koje nije poslovno može pogrešno protumačiti, ako se to hoće. Ovo tim prije što sam otvoreno pokazivao svoje simpatije za iransku revoluciju, naročito s početka. Kasnije sam počeo nešto kritičkije da gledam, i upravo želja da sebi raščistim dileme u vezi sa Iranom ponukala me da tamo pokušam otputovati. Nisam otišao na ovaj put. Sin mi se ženio 25 decembra i ja sam Omeru Behmenu objasnio odustajanje od puta porodičnim razlozima. Medjutim, to nije bila smetnja, jer polazak na put je bio 1. odnosno 2. januara, odnosno čitavu sedmicu poslije sinovljeve ženidbe. U pogledu putovanja u Iran u većoj grupi, odmah sam se pokolebao nakon povratka iz Beča u decembru. Kao što je poznato, ja sam 3. januara krenuo na put, zadržavši se neko vrijeme u Istambulu. Htio sam da u Iran odem sam, pa sam pričekao par dana u
64
Istambulu, ali tada su uslijedila dva uzastopna otkazivanja leta za Teheran, pa sam promijenio odluku i otputovao za Abu Dabi. Tamo sam sredio neka pitanja u vezi sa objavljivanjem moje knjige "Islam izmedju Istoka i Zapada- na engleskom i njenim prevodjenjem na arapski. Ne vidim da sam namjeravanim putovanjem u Iran učinio išta nedopušteno. Pitanja postavljena
Aliji Izetbegoviću:
P: Da li ste ijednom rečenicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ? O: Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadržine teksta je to sasvim očigledno. P: Koga ubrajate u onih 700 miliona muslimana u svijetu? Da li i mene ubrajate u taj islamski svijet? O: Ubrajam države gdje su muslimani većina stanovništva - od Maroka do Indonezije. (Osim toga, vi niste muslimanka, vi ste možda Muslimanka sa veliko «rn«) P: Zašto ste se zalagali za anonimnost autora Deklaracije? O: Zbog kompleksa. U muslimanskim zemljama s nepovjerenjem gledaju na tekstove koji dolaze iz sredina kao što je Jugoslavija. I drugo, stvarno sam se bojao mogućnosti da se sa mnom desi ovo što se desilo, to jest da se prema meni postupi ovako kao što ste vi postupili. P: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to moderan i human sistem koji nigdje ne pominje nesvrstanost i samoupravijanje? O: Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravijanje. Ne poričem vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i moderni. Iskaz Omera Behmena Saslušanje drugooptuženog Omera Behmena provedeno je na vrlo dramatičan i neoubičajen način. U takvom psihičkom i fizičkom stanju, koje se teško može opisati. On je izgledao umomentima potpuno apatičan i odsutan, nezainteresiran za zbivanja oko njega. U momentima je zbunjen, naročito nakon napada tužioca i predsjednika suda, da bi se opet sabrao i odgovarao, doduše polako ali precizno. Odavao je utisak bolesnog i do kraja iscrpljenog i fizički slomljenog čovjeka. Sumnjalo se je da je bio podvrqnut specijalnom saslušavanju uz torturu i droge. Uza sve to njegovo saslušavanje je trajalo dva dana. U javnom dijelu saslušanja Omer Behmen priznaje da je deklaraciju dobio od Izetbegovića g. 1972, da ju je čitao i bilježio svoje
65
SARAJEVSKI
PROCES
primjedbe o statističkim podatcima, položaju Muslimana kao i nekim teološkim problemima. Deklaraciju - koja je djelimično, kako on kaže, objavljena u Takvimu (Godišnjaku) IVZ-a 1972. - shvata kao jedan prilog o Islamu. Smatra da se deklaracija ne može odnositi na Jugoslaviju, ali se može koristiti kao opća vjerska literatura. - Alija mi nije govorio o umnožavanju ili je radio na prijevodu Islamske deklaracije (u daljem tekstu: ID) na strane jezike. Kako se sjećam, dao mi je prijevode na engleskom, arapskom i turskom jeziku da pogledam; sve sam to ostavio kod Bičakčića, koji su moji bliži rodjaci i kod kojih sam jedno vrijeme stanovao. To je bilo prije mog odlaska u Libiju 1974, kad sam ostavio i ostale stvari i knjige. - Ja deklaraciju nisam nikome davao (pa ni H. Živalju), a koliko znam nije ni Alija. Ne znam da je T. M. dobijao ID niti da je data Branković Hasibu. Znam da je on putovao u Istanbul pod pretpostavkom da je mogao nositi radi prevodjenja na turski. - Velagić mi je rekao da je ID pročitao. On je imao vrlo oštre primjedbe, jer, kako on kaže, tamo nema nikakvog političkog programa, jer je suviše abstraktna, van historijskog vremena. Osobito je zamjerao da tekst ne spominje Muslimane Bosne. Rekao je da se ne može složiti sa bilo kojim programom u kome nije istaknut višepartijski sistem. Velagić je, kako znamo, naročito naglašavao da je sudbina BH-Muslimana u zajedničkoj državi sa svojim komšijama Srbima i Hrvatima. Njemu je deklaracija izgledala daleko od našeg stvarnog života i da je trebala naše prilike obraditi. - Ja sam napisao članak »Muslimani u Juqoslavi]!« i dao ga prof. Djozi, koji je bio vodeći funkcioner IVZ, a koji ga je preradjenog nakon nekoliko mjeseci objavio. Optužnica iz toga konstatira neprijateljski akt. Ja to nisam ni širio ni »rasturao«, čak nisam ni Aliji dao na čitanje. To isto važi i za »Strukturu Islamske Vjerske Zajednice«, za što sam ja napisao teze, a tekst napravio prof Djozo. - Bio sam član Odbora IVZ za Sarajevo, koji se je brinuo za materijalnu stranu TM, dok njegov rad mi nismo kontrolirali. Sa Hasanom smo razgovarali o radu TM naročito nakon zamjerki starješinstva, jer sam se ja kao član odbora zalagao da se rad u TM nastavi. 'Taj rad je bio vrlo koristan za muslimansku omladinu i nije nikada i ni po čemu bio politički, a kamoli protudržavni. Ja Hasanu nisam dao ID niti sam imao nekih susreta s njim u smislu optužnice, ali smo se vidjali. - Optužena Djula Bičakčić je prepisivala moje utiske iz Irana, a započela je i s kucanjem nekih drugih tekstova, koje nije završila zbog hapšenja.
66
TOK PROCESA
Deklaraciju sam uistinu skrivao, ali ne jer je ona sadržavala nešto nedozvoljeno, nego jer su naše društven-i prilike takve da čak i to može biti kompromitirajući tekst. Zbog sveja toga ja sam smatrao da treba to skloniti. Ono što mi se dogodilo i što se upravo dogadja, ovaj proces, je najbolji dokaz da sam imao pravo.
Saslušanje Omera Behmena trajalo je dva dana. On se je s mukom trudio da jasno i glasno Odgovara. Bivao je sve slabiji, što je animiralo javnog tužioca da ga izaziva, da mu prijeti, ismijava ga i očevidno kao fizički slabog zbunjuje, uz obilnu pomoć predsjednika sudskog vijeća, koji ignorira intervencije advokata Jovanovića. - Velagić mi nije dao knjigu »Islarn izmedju Istoka i Zapada«, čiji je autor Izetbegović, a niti sam ja tu knjigu mogao dati mome bratu Salihu. Ta mi je u istrazi poturena kao moja, pošto mi je isljednik rekao da su moj brat i Izetbegović to rekli te ih nisam htio iz obzira dezavuirati. - Istina, Velagić mi je u maju 1982, kad smo bili u Beču ja i Alija, predložio da se ID preda iranskom ambasadoru koga on poznaje. Na inzistiranje tužioca da ID predstavlja ideju i program bivših »Mladih rnusllrnana«, Behmen kaže: - ID donekle odgovara, reklo bi se, osnovnoj ideji Mladih Muslimana, ali je ID načelna i mislim a kao takva nije ni od koga shvaćena. Alija i ja smo htjeli pisanom riječju zahvatiti što širi krug ljudi ... Javni tužilac: - Znate li što radi Velagić u emigraciji?2 Znao sam da je Velagić član »Dernokratske alternative- te da su tamo predstavnici Srba, Hrvata, Slovenaca i Muslimana. P: Da li ste sudjeni kao član organizacije Mladih muslimana? - U okviru MM djelovao sam u Mostaru 1946 do 1949 i bio osudjen na 20 godina zatvora i od ležao više od jedanaest godina L Zenici. Na tajnom dijelu saslušanja sud je ispraznio dvoranu, u kojoj ostaju sin i kćerka Izetbegovića i Omerova supruga, kad se ispituje o putu u Teheran. - Do puta u Beč došlo je spontano. Izetbegović je namjeravao da ide u Beč radi štampanja svoje knjige, pa kako sam i ja imao svoje 2) Velagic je poslao jedno pismo Ahmetu Smailoviću, Omeru Nakičeviću i još nekima koji su studirali u Kairu 1964. g. Pismo je bilo adresirano i upućeno na Ahmeta Smailovića (kasnijeg predsjednika Islamske zajednice za BiH i profesora Teološkog fakulteta. Vjerojatno je to pismo palo u ruke UDB-i još u Kairu - kako, to jedino Ahmet Smailović može objasniti. Optužnica je to nakon skoro 20 godina pretvorila u ••dokazBehmenove veze sa političkom emigracijom, iako on s tim pismom nije imao veze.
67
SARAJEVSKI PROCES
osobne i zdravstvene razloge složio sam se da putujemo zajedno. U vlaku mi je Alija rekao da s nama ide i Kasumagić, koji nam se je pridružio u Zenici. On je putovao službeno. Odsjeli smo kod Velagića, ali pošto nam je bilo tijesno (imao je goste) iznajmljen je apartman. Tu me je posjećivao Velagić, jer nisam izlazio zbog bolesti. Ovog puta nije bilo razgovora o kontaktu s iranskim ambasadorom. Neosnovani su navodi optužnice da nam je smještaj i ishrana u Beču bilo obezbijedjeno od iranske ambasade. - Kada sam juna 1982. s familijom bio u posjeti Teufiku Velagiću, s kojim sam od djetinjstva prijatelj, on mi je pričao da je pozvan u Teheran kao gost na proslavu revolucije. Proslava je bila u januaru. Pitao me je da li želim poći, jer ima slobodnih pozivnica i eventualno povedem još nekoliko prijatelja. Za mene je to bila dobra prilika, jer sam se želio osobno uvjeriti kako to izgleda, ali mi datum nije odgovarao. Poziv sam prihvatio za drugi datum. Rekao sam mu da ću povesti još koga da karte ne ostanu neiskorištene. U oktobru smo se dogovorili ja, Ismet i Alija o datumu i to rekli Velagiću, tako da nije bilo ni potrebe da idemo na Ambasadu. U vezi puta uJran Alija i Edhem su išli u Beč utanačiti datume. Ja sam pitao Hasana i Zivalja da li žele posjetiti Iran i obavijestio Kasumagića o datumu. . Kako već znate, neki su išli direktno iz Beča, a neki su željeli s familijama putovati rodjacima u Tursku, tako da su se u Istanbulu nama pridružili. Zamolio sam Velagića da se na pasoše ne stavljaju žigovi, kako za nas koji smo putovali iz Beča tako i za Kasumagića i Čengića. U Teheranu nas je trebao netko dočekati, ali nije, pa smo nakon intervencije nekako uredili ulazak bez ovjere pasoša Čengića i Kasumagića. Iranci su se izvinuli za nesporazum i odveli nas u jedan hotel u Teheranu. Nismo imali nikakve kontakte sa čuvarima revolucije u smislu optužnice. Pratili su nas iranski studenti, po pravilu dvojica za svaki program, a koji su se. najviše družili s Edhemom i Husom, a ovi su pak s njima razgovarali više nogama i rukama nego na engleskom jeziku. S njima nisu vodjeni onakvi razgovori kakvi se u optužnici navode. Najviše se je govorilo o Iranu. .u hotelu su nas pitali o Jugoslaviji, o broju muslimana, ali nije v~?J~n raz~ovor o Kosovu, o dominantnom položaju Srba u JugoslaVIJI I ostalim temema pomenutim u optužnici. U drugom hotelu »V~jza" s~o.b~1i u posjeti iranskim ranjenicima. Tamo smo razgovarali s ranjerucrrna, a ne s domaćinima, jer ih nije ni bilo. Svi smo ponešto govorili s tim ranjenici ma, ali isključivo o njihovoj revoluciji a ne i o pitanjima iz optužnice. ' U optužnici se takodjer bez ikakve podloge navodi da smo mi 8.1.1983. vodili razgovor s ministrom Gafarijem. Ne znam odakle
68
TOK PROCESA
takav podatak, za mene je on običan službenik Ministarstva nacionalne orijentacije. Inače razgovor s njim je bio prvenstveno kurtoazan. Pitao nas je o našem vidjenju Irana, a mi smo govorili sve najljepše. Razgovarano je o potrebi razmjene studenata i davanju stipendija, kao i o angažovanju jugoslovenskih preduzeća u izgradnji Irana, jer u tim preduzećima ima i dosta zaposlenih muslimana. Nismo govorili o preduzećima iz Bosne. Nismo govorili o emisijama na srpsko-hrvatskom jeziku, već o poboljšanju čujnosti Radio-Teherana. Takodjer nismo govorili o nafti kao sredstvu pritiska. Sredinom oktobra 1982. Alija nije predao primjerak ID iranskom ambasdoru, a niti je bilo šta govorio O položaju Muslimana u Jugoslaviji: - Jučer sam objasnio kako je došlo do priznanja. Meni je isljednik saopštio da je to izjavio Izetbegović, pa sam i ja tako izjavio. Tačno je da sam potpisao takvu izjavu, ali sam bio psihički iscrpljen. Inače, ja sam isljednika tačno obavijestio i dao izjavu o onome šta je i kako je bilo. Osobito zbrkan bio je Omer Behmen u onim dijelovima iskaza koji se odnose na Izetbegovića i ID. Tako je prilikom sudijinog pitanja o dužini ID, koju je čitao u dva navrata, odgovorio: »Čini mi se da je drugi put bila nešto veća ... ne znam ... može biti da je ona prva bila veća ... ma možda su i iste ... " Izetbegović postavlja pitanje: »Da li razlika u dužini teksta Deklaracije možda potiče od prori[eda?« Na to tužilac skače sa stolice i obraća se direktno Omeru Behmenu, zabranjujući mu da odgovori: »Na ovo ne smiješ odgovoriti!" Sudija bez ikakvog obrazloženja zabranjuje odgovor. Sve ovo apatično stanje, sa iznurenošću, blijedilom i proširenim zjenicama, nastavlja se i dalje sve do kulminacije u kolapsu koji je Omer Behmen doživio u jutro na početku drugog dana svog iskaza, a četvrtog dana sudjenja (21.7.1983), koji je jasno pokazao pri kakvom je stanju od njega zahtijevan iskaz. Behmen je počeo zamuckivati pa onda teturati. Na to mu sudija stavlja ponudu da iskaz daje sjedeći, ali Omer kaže da hoće nastaviti na isti način. Dok je to izgovarao već je počeo gubiti ravnotežu. Stražari ga u padu hvataju, a ispred njegovog tijela odmah se stvara kordon iza kojeg se ne vidi ništa, iako su u publici svega tri osobe: sin i kćerka Izetbegovića i Omerova supruga. Ne vidi se ni na koji mu to način pomažu, jer se svim silama trude da njegovo tijelo u cijelosti zaklone. Behmen je u nesvijesti i kako njegovu suprugu, ljekara internistu po zanimanju, ne pozivaju da mu pomogne, šta više, daju naredjenje da se niko ne smije približiti, ona ipak sama priskače, uzima bokal vode ispred tuži oca i nekako postiže da je stražari, valjda preplašeni Omerovim stanjem, puste do njega. Ona ga polijeva vodom, umiva lice, on otvara kapke i prevrne očima. Ona mu
69
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES mjeri puls - nema ga! Nema ni pritiska! Opet prevrne očima i prestaje disanje. Pola minute! Zatim se dah vraća, pa opet prestaje u istoj dužini, onda se nanovo vraća. Zatvorenih očiju i klonule glave, u dubokoj nesvijesti, Omer povraća. Lice i usne su ljubičaste. Dolazi medicinski tehničar sa tlakomjerom. Njegova žena Sali ha jednom, tehničar drugi put, ustanovljava da nema pritiska. Tek kad ga mjere treći put, pritisak se pojavljuje i gornji iznosi 70. Nakon što se sve smirilo i Omer došao svijesti sudija zahtijeva nosila, a Omer sav plav odbija, i stražari ge odvode. Omerova supruga Saliha je zahtijevala da se uzme EKG na srcu, kao i da se izmjeri količina željeza u krvi. Medjutim oni joj nikad ne dopuštaju da vidi taj EKG, a količina željeza u krvi je 7 (koja kod normalnog odraslog muškarca iznosi od 14-20). Ljekari, koji su u svojstvu slušaoca prisustvovali javnom dijelu Omerovog iskaza, kategorički tvrde da se njegovo ponašanje u toku procesa ni po kojim mjerilima ne može smatrati kao ponašanje normalnog čovjeka, a uzrok tome jedino može biti nekontrolisana primjena narkotika i krajnja iscrpljenost. Kakvo je njegovo stanje bilo u trenutcima slabosti vidi se po tome što tekstove koje nije napisao, a za čije autorstvo nema nikakvih dokaza niti indicija ni za jednog od optuženih, on preuzima na svoja ledja i ••priznaje- autorstvo (nerasturanih, kakvi su svi inkriminirani u ovom procesu) tekstova » Muslimani u Jugoslaviji« i » Struktura IVZ-a u Jugoslaviji«. Vidjevši da će ovaj optuženi priznati i akte koje nije počinio, samo ako mu ih se napomene, sudija mu se jednom prilikom obratio: »Omere, za sve ono što ne znamo čije je, da pripišemo tebi, šta veliš?« Omer usporeno odgovara: ••Pa može, nema problema.« U takvom je stanju data odbrana Omera Behmena. Nakon saslušanja Hasana Čengića Omer Behmen je nastavio davanje iskaza, budući mu se je zdravstveno stanje normaliziralo. - Velagić je, ne u prisustvu Alije, rekao da bi bilo dobro dati primjerak deklaracije iranskom ambasadoru. Balić je imao primjerak deklaracije radi prevodjenja na njemački jezik. Inače, ja sam datume navodio kao primjer, otprilike, a i način ispitivanja u istrazi je bio takav da su na pojedina pitanja dati konkretni odgovori, ali su u zapisnike upisani kao cjeline, pa se tako i smisao mijenjao. P: Šta se nalazi u Bičakčićevom dnevniku? O: Edhemu sam rekao da pri bilježi mjesta koja smo obilazili kao i druge interesantne stvari, poput običaja, imena i sl. Svega negdje oko 3 - 4 stranice. P: Postoji li sličnost izmedju »Mladih muslimana. i »Muslimanske braće«?
70
O: Veoma su velike razlike izmedju »Mladin rnusllrnana»Muslimanske braće«. Jedno s drugim nema veze. P: Kakav je bio stvarni cilj puta? O: Svrha i cilj putovanja bila je želja da se vidi Iran.
i
Iskaz Hasana Čengića Nakon što je rano ujutro Behmen definitivno dokazao svoju nesposobnost za davanje zvanične izjave, na saslušanje je pozvan Hasan Čengić. Na početku iskaza Čengić na arapskom jeziku uči ajet iz Kur'ana o Musau i faraonu, na što sudija burno reaguje govoreći kako smo »svi mi ovdje, u sudnici, Juqoslovenl«. Naredjuje mu da se prestaje moliti i »qovorlti« na arapskom jeziku. Slijedi Čengićev iskaz: »Nije mi dozvoljeno da u pripremi odbrane vidim svoje tekstove, koji su nastali prije tri do četiri godine, te ne mogu da se branim. Ništa od spisa i materijala, koje sam tražio od istražnih sudskih organa nije mi dostavljeno. Zahtijevam, da bih se mogao braniti, stvarni uvid u sve to. Isto tako sam tražio ono što sam izjavio u prethodnom postupku. Ni to nisam dobio. Zato ono što ću reći nije odbrana nego napad na besramnost optužbe, koja je svojom nepravdom najprije obuhvatila istragu, a sad će eto, i sud. Prije svega, reći ću nešto o opštirn okolnostima optužbe. Moje riječi i moj život se ne mogu mijenjati. Ja sam opredijeljen za Islam u duši i u životu - po zvanju. Neću da krnjim te činjenice čak ni u rlječirna.« Sudija: Iznosi samo ono što je u interesu optužbe! Čengić: Ne, iznijet ću ono što je u interesu odbrane. O Islamu ne mogu govoriti kao neki »druqi naučnik«, već kao islamski. Ne mogu mu prići sa nekog za mene kao vjernika fiktivnog sociološkog stanovišta o društvenim uslovima njegovog nastanka, niti uslova njegove primjene - za mene je primjena Božijih naredbi bezuslovna: ne treba drugog poticaja onome koji vjeruje do njegova vjera. Ja sam tačno razlikovao koliko treba propovijedati, a koliko treba raditi. Diplomski rad na ITF-u mi je bio »Islam kao cjelokupni pogled na svijet«, što znači da u njemu svagda postoji praksa ili, transponovano u propovijedanje: prvo učini dobro a onda drugog upućuj. Dakle, tačan je navod optužnice, kako ja smatram da je islam cjelovit sistem života. Moram dodati i to da se nijedna religija (kao cjeloviti teoretski-praktični duhovni korpus) ne može cijepati na javni i privatni aspekat. To može učiniti neko drugi naspram nje, anikada ona unutar sebe. Ovo, naravno, osobito važi za Islam koji je svjetskoistorijska specifika religijske sfere upravo stoga što je i odredjen do pojedinosti, a ne samo puko načelno, kao milosrdje i pravednost. Imperativi Islama nisu dakle na nivou apstrakcije t. j. nisu dati uobiča-
71
SARAJEVSKI PROCES jenim slijedom od općeg načela ka imperativu djelanja, nego obratno: iz pojedinih polja djelanja, detaljno odredjenih radnjama, radja se slika načela, koja je prirodno apstraktnija od konkretnih dužnosti u konkretnom životu. Kod drugih monoteističkih religija stvar je upravo obratna: djelanje, to jest njegov imperativ bez odredjenja, je apstraktnije od načela. Znači, za muslimana slijedi i konkretno djelanje, to jest sasvim odredjeno, recimo, davati zekjat i sadaku (materijalna davanja, zajednici i pojedincu) - vi ne možete ne dati. Ko ne daje, taj nije musliman. Isto to važi za vjersku uputu: svako ko ne upućuje na istinu o Allahu, prešućuje, odriče je se i u sebi: i pouka je dužnost. Ovu posebnost Islama treba poznavati da bi se sudilo njegovim vjernicima, a ne, kao što na jednom mjestu navodi optužba o tekstu »Nužnost obnove«, besmisleno napadati literaturu koju su čitali da »odbacuje klasnu borbu«: ja nisam komunista (i vi sami to priznajete ovom optužbom), te meni princip klasne borbe i ne može ništa značiti. Medjutim, meni se s ovom optužbom o odbacivanju klasnosti sudi kao komunistu koji je iznevjerio marksizam. Stekao sam raznorodna znanja jer čitam mnogo i ne znam zašto bi bilo zabranjeno da sa kolegama razgovaram o pročitanoj stvari. Ja sam vjernik, te sam već kao takav, a i profesionalno, dužan da dam svoj doprinos tumačenju Islama u istom smislu u kojem sam dužan obavljati namaz. Mnogobrojne formulacije iz optužnice su samo istrgnute misli, najčešće riječi, a one se vežu za Deklaraciju, iako o njoj nisam znao ništa sve do čitanja optužnice. Formulacije koje mi se stavljaju na teret niti su moja misao niti prestavljaju konstrukciju mojih rečenica. Primjera radi navodim da termin »revoluclja« ima svoj nabo], kakav je podrazmijevan u optužnici, samo u djelanju od strane drugog ideološkog kruga, a ne onog kojem ja pripadam, jer takva revolucija ne odgovara suštini Islama. Zatim, Islam nema sveštenstva, pa ja taj termin ni u usmenom, a osobito u pismenom, opštenju nikad ne upotrebljavam. Takodjer nikad ne upotrebljavam termin »islamski teolozl«, a pismeno sam se izrazio protiv njega. Ovakvih riječi i sintaqmi, koje optužnica navodi kao moje, jer me direktno citira, ima još mnogo. Svako ko me poznaje zna da ja ne upotrebljavam ove formalne termine iz optužnice. Očito je, pisac optužnice smatra da svojim duhom mora zadojiti moje riječi, pa ih je i promijenio u potpunosti, a ne samo prebojio kontekstom. Stav 4. otužnice je laž, a 5. je nejasan i neodredjen. Ne navodi se gdje to islamski preporod, i kakav. O ovom pitanju nemam svoj stav, te se ne mogu opredjeljivati; o preporodu se govori od 11. vijeka. Zatim, opet nemogućnost već u tormulacilt: ne upotrebljavam izraz »preporod«, jer je prvo, neodredjen, a kao drugo, ja sam vjernik i zato smatram da Istina ne treba preporoda, nego samo oglasa. Sličnosti u mojim tekstovima sa Deklaracijom mogu poticati samo od istovjetnosti predmeta (Islam) ili istovjetnosti izvora, a ne
72
TOK PROCESA od mog čitanja Deklaracije. Zar vi smatrate da moje obrazovanje ne prevazilazi tih četrdesetak strana deklaracije? Zar vi smatrate da bilo koji intelektualac s područja duhovnih nauka može ne imati ništa drugo pročitano do jednu brošuru? Nadjite takvog, pa ću dopustiti tu mogućnost inspiracije Deklaracijom. Stav 6. optužnice. To nisam rekao. To nije moj stil kazivanja, već stil kazivanja svjedoka, koji je ustanovila optužnica. Stav 7. je nejasan u smislu toga o kakvom je položaju muslimana riječ. Ja sam zastupao stav reisa Kemure u smislu poboljšanja vjerske pouke za muslimane. Što se tiče citata ajeta u optužnici, to je tek jedan od mogućih prijevoda. Ja taj ajet prevodim na drugi način: »Boq neće mjenjati situaciju jednog naroda, dok taj narod ne mijenja svoj odnos prema Bogu.« Molim da se u zapisniku svakom prilikom riječ »Boq- piše velikom početnim slovom »B«. Stav 8. Ova inkriminacija baca svjetlo na onog koji je to i izrekao, jer se propovijeda samoubistvo, a samoubistvo je po Islamu strogo zabranjeno. Stav 9 - Kao i prethodni. Stav 10. Ovo nisam govorio. Ja sam nacionalno opredijeljen kao Musliman, ali ja sam u prvom redu vjernik musliman, stoga što je odnos prema cjelini svijeta važniji nego odnos prema jednom narodu, pa tako i ne mogu biti nacionalista. Osim toga, to je i eksplicitan stav Islama. I najzad, za mene je najveće poniženje kad se kaže da sam nacionalista, jer to izaziva podjelu drugačiju i nižu od one osnovne moralne na dobre i zle. Stav 11. Vezan je za stav 10. Nisam govorio. Što se tiče stava 12., izjavljujem da nikad nisam govorio o Mladim muslimanima. Svjedok spominje lice koje sam ja navodno spominjao kao uzor, a koje je bilo pripadnik organizacije »MM«, a ja to lice niti znam, niti sam kad o njemu čuo. Ime Hundur Alija sam prvi put čuo u toku istrage. Stav 13. Poričem. Stav 14. To je izmišljotina svjedoka. »Ne pozdravljaj se sa nevjernikom, ubij nevjernika!« Prvi dio rečenice predstavlja namjernu izmjenu Kur'anskog ajeta: uzmite Kur'an i pogledajte. »Ubij nevjernika« su riječi istrgnute iz toka Kur'anskog teksta. A tačno je da sam zastupao stav Kur'ana i Šerijata o sklapanju brakova, odnosno, zabrani brakova muslimanki s nevjernikom, ali ne zbog moguće nacionalne asimilacije, već zbog moguće vjerske asimilacije: za mene je to stapanje Istine sa Neistinom, jer ja sam vjernik i neću da istina o jedinom Bogu potpuno nestane medju ljudima. Taj stav sam još zastupao i zato što je to Allah zabranio bez obzira na posljedice. Osim toga, osnovni prigovor ovoj inkriminaciji sastoji se u tome da ona pogrešno shvata pojam braka sa vjernikom: takav stav ne isključuje brak sa pripadnikom drugog naroda ili rase. Odličan primjer za to kako optužnica ne želi praviti razliku izmedju vjere i nacije kada sa čistoće vjere zaključuje na »čistu« naciju. Sta znači
73
SARAJEVSKI PROCES navod optužbe: " ... a nevjernici su oni koji nisu Muslimani ... « Je li onaj koji je ovo napisao svjestan šta je napisao? Meni se kao vjerniku - a bez ikakvih dokaza - pripisuje propovijedanje neke nacionalne religije. Muslimani nisu L:idovi, a niti sam ja krivovjerac. Istovremeno me se optužuje (u vezi s ostalima) za težnje ka ostvarenju panislamističkih ideja, a ja sam eto - otpadnik od te vjere za koju se borim. 'I Stav 15. To nisam nikad govorio. Lično mi ni,e poznat stav šerijata prema davanju krvi, te ono što ne znam i ne govorim. (Advokat napomimje da je otuženi nekoliko puta dobrovoljno davao krv.) Sto se tiče isticanja muslimana, i sada mislim da oni treba da budu za ugled po radu, dobroti i čestitosti. Pri tome, znajući da plemenitost duše ili kultura sredine čine isto, nisam isključiv! Stav 16. Ništa od toga nisam govorio, ali je tačno da sam kritikevao rad IVZ, iznosio sam ozbiljnu kritiku na njen rad. O ovome irna pismenih dokaza u zapisnicima sa tih sastanaka. Nikada nisam .za ljude iz IVZ-a rekao da su režimski ljudi, špijuni ili crveni. Mi smo kao grupa studenata kriti kovali neke profesore, a oni su nam se osvećivali time što su nas obarali na ispitima, disciplinski kažnjavali i slično. Inače, iz dopisa upućenog Islamskom teološkom fakultetu u jesen 1978. može se vidjeti da su potpisnici, osim mene, i svjedoci koji danas svjedoče na moju štetu (Fetić, Jašarević, Karić). Stav 17. To je laž! . Stav 18. Isto tako. Tačka 2. optužnice. Navod nije tačan. Kako u pogledu vremena izvodjenja tako i u pogledu organizatora, kao i mojih istupa. Ja sam pozvao svjedoke i ako ih i vi pozovete doznat ćete slijedeće: ekskurzija je organizovana juna - jula 1978. godine, a ne 1979., o čemu postoje pismeni dokumenti. To je postavljeno tako, jer je nekome stalo da tu moju aktivnost može vezivati za datum upoznavanja sa Alijom Izetbegovićem i Omerom Behmenom. Medjutim, o ovoj ekskurziji postoje zvanična akta u IVZ-u i ja sam tada išao u svojstvu učitelja vjerske pouke. Ove ekskurzije su imale svoj program, a predavanja i mevludi, iz kojih su sastavljene, unaprijed su bili sačinjeni u većem broju primjeraka koje su učesnici ekskurzije dobijali na čitanje odnosno izvodjenje po džamijama. Inače, napisan je jedan zajednički tekst. I uvodne riječi su bili pisani tekstovi. Na sve njih je saglasnost davala IVZ. Vodja prve ekskurzije bio je Čelebić Midhat. Mislim da me je za te ekskurzije teretila Jašarević Nermina. Medjutim sa njom su u tim ekskurzijama bili njena majka, sestra i brat, te oni najbolje mogu posvjedočiti o tome šta se tamo dešavalo. Inače, u PIjevijama je bio i reis Hadžiabdić. Trebalo bi, barem usput, reći da u to vrijeme nije bila izvedena ni Iranska revolucija, pa nije moglo biti riječi o temama vezanim za nju. Još jedna nespretna konstrukcija optužnice. Zatim, niko nije
74
TOK PROCESA govorio o »lslarnizaciii« i islamskom »preporodu«, već o preporodu vjerske prakse i obuke, izgradnji džamija i sl. Izgleda da optužba ide na vrhunske apstrakcije: sve trpa u isti koš. Tačka 3. optužnice. Tekst "Nužnost obnove- dao sam Latić Džemalu da bi napravio stručne jezičke primjedbe kako bi se ovaj tekst objavio u islamskoj ili drugoj štampi. Ova zamisao nije realizirana zbog moje zauzetost i drugim poslovima. Tekst sam dao na čitanje Behmen Omeru, a nisam ga dobio nazad. Ovaj tekst nisam dao Jašarević Nermini, aja lično bar, ni Kurdić Šefiku. Ne isključujem da je on mogao čitati taj tekst dobivši ga od drugih. Smatram da se ovaj tekst, uz jezičke ispravke i izbacivanje pojedinih rečenica mogao i objaviti. Ovaj tekst nije korišten ni u kakve svrhe. O Tabačkom mesdžidu: Optužnica, govoreći o muslimanima, stalno koristi veliko "M« što bi trebalo navesti na zaključak da sam u odnosu na njih vršio krivična djela. Medjutim, nigdje u mojim materijalima nema velikog "M«, a to znači da se ja uvijek obraćam vjernicima, te se na njih valjda i odnose moji zapisi. Vjernicima sam se obraćao u džamijama i mesdžidima, a i svjedoci su takodjer vjernici, te i u odnosu na razgovore sa njima i na njih same nije moglo biti nacionalizma, jer sam i sam sa njima razgovarao kao sa vjernicima. Sviju sam ih i upoznao kao vjernike - ne kao profesore, apotekare, zanatlije, umjetnike, ljekare ili Muslimane sa velikim "M«, nego kao vjernike. Dalje, vi me uporno pokušavate vezati za 1979. godinu, odnosno za Aliju i Omera, a ja sam od davno prije aktivan - još od medrese. Ja sam iz prve generacije ITF-a. Kao i ostali, ozbiljno sam shvatio svoje obaveze, te sam se zalagao da bih opravdao povjerenje. Predavanja koja su se držala u Carevoj džamiji izazvala su veliko interesovanje, pa i pitanja i, naravno, potrebu za raspravljanjem pojedinih pokrenutih tema. Zbog različitog sastava posjetilaca u Carevoj džamiji, odlučeno je da se osnuje poseban mesdžid za mlade ljude, radi bolje i problematski profiliranije rasprave pojedinih pitanja. Prva predavanja su održavana u prostorijama ITF-a, ali je nakon izvjesnog vremena prodekan fakulteta usmeno zabranio Održavanje rasprava u prostorijama ITF-a iz bojazni da neko ne stavi zamjerku zbog slobodnog raspravljanja tema, te da se pred organima vlasti ne dovodi u pitanje rad ITF-a. Prodekan je zabranio rad ovog mesdžida u prostorijama fakulteta, ali ne i sami rad mesdžida. Nezadovoljni ovom odlukom, pismeno smo se obratili Dekanatu fakulteta radi objašnjenja razloga ove zvanično nepostojeće zabrane. Oktobra - novembra 1978. godine Odbor IVZ-a Sarajevo nam je odobrio prostorije Tabačkog mesdžida na Baščaršiji radi održavanja predavanja. Po tome se ovaj rad naziva Tabački mesdžid, a održa-
75
SARAJEVSKI PROCES vao se svake srijede u 17h po unaprijed utvrdjenom programu. Na godišnjoj skupštini studenata ITF-a izabran sam za voditelja rnesdžida. U početku rada program nije tekao putem pisanih predavanja, nego se rasprava vodila povodom pojedinih ajeta. Na predavanja su tada dolazili isključivo studenti ITF-a i učenici medrese. U tom periodu su neki učesnici postavljali pitanja i istupali van teme tj. u oblast političkog, ali se radilo samo o dva - tri »slušaoca«, koji nisu uspijevali isprovocirati ostale. Ipak, mi smo takva pitanja energično zabranjivali, ukazujući svima da se tu rasprava isključivo vodi o vjerskim pitanjima, a ne i o političkim. Svi ostali smo (učesnici diskusija) saglasno reagovali na ovakva pitanja, te nam je pismeno skrenuta pažnja. Inače, ta su se pitanja odnosila na Iransku revoluciju. Ističem da smo svi i uvijek naglašavali da moramo držati vjerske, a ne druge razgovore. (To tvrdi i svjedok Mehtić Halil, koji me i tereti, a inače me je zbog toga proglašavao žandarom.) Potom nam je naredjeno da sačinjamo polugodišnji program rada debatnog kluba i da ga šaljemo na verifikaciju, kao i to da se po tom programu unaprijed sačine pismena predavanja koja smo bili dužni dostaviti Odboru na osam dana prije termina održavanja predavanja. Osim toga Odbor je odredjivao po jednog svog člana koji je prisustvovao radu rnesdžida. Sve ove uslove smo ispunjavali bez izuzetka. Nije bilo primjedbe na temu, ni jedno predavanje nije bilo vraćeno s primjedbama, niti su prisutni članovi Odbora davali primjedbe na tok rasprave. Program rada smo sami mi studenti sastavili - bez ičije pomoći sa strane. Za neka predavanja sam se obraćao profesoru H. Djozi, ali od njega nismo dobili ni jedno gotovo predavanje. U to vrijeme još nisam poznavao Behmen Omera. Djozo me uputio na Aliju Izetbegovića. To je bilo negdje marta - aprila 1979. godine. U to vrijeme sam bio pročitao njegov članak »Umjetnost, religija i nauka«, a u Medresi mi je njegova kćerka predavala engleski jezik. U to vrijeme, pred džamijom, na džumi, upoznajem Aliju Izetbegovića. Na moju molbu da za naše potrebe napiše neko predavanje, Alija je tu molbu prihvatio i napisao dva predavanja: » Kako čitati Kur'an i razumjeti ga« i »Uloqa Hadža«. Bilo nam je stalo da imamo kvalitetna predavanja i zbog činjenice što nam je obećano da će se ona zajedno štampati kao posebna knjiga. Od Behmena nisam nikada uzimao tekstove, a pogotovo ne za predavanja. Ni od profesora Djoze nisam uzimao. Od Alije sam dobio tekst: »Smisao Hidžre« radi korištenja u Carevoj džamiji, pa ovo predavanje i nema nikakve veze s Tabačkim mesdžidom. Kada više nisam radio u TM, od Alije sam dobio njegovu knjigu: »Islarn izmedu Istoka i Zapada«, U istrazi sam prvi put saznao za tekst Islamska deklaracija, kada je i insistirano da priznam da sam taj tekst čitao. Nikad u rukama
76
TOK PROCESA nisam imao skriptu »Problerni islamskog preporoda«. Tu zbirku sam prvi put vidio kod isijednika, i u prisustvu tužioca. Moj rad u TM je završen juna 1981. godine kada sam završio školovanje, a pomenuta zbirka predavanja je izašla iz štampe iste godine. Deklaraciju nisam primio ni od Omera, a niti čitao. (Tužilac mi je rekla da je Omer u istrazi priznao da je meni dao na čitanje Deklaraciju, pa mi je preporučila da i ja to priznam. Istovremeno mi navodi - takodjer po navodnom Omerovom priznanju - da sam ja rekao kako imam neki tekst bolji od toga.) Inače se je u istrazi insistiralo na tome da sam čitao Deklaraciju. Na strani 71 optužnice stavlja mi se na teret da sam rekao povodom kritike TM-a kako je ••priznati grešku kukavički potez«. Ono što sam ja rekao je da nema greške i da ćemo ako prestanemo sa radom TM-a, time priznati da smo pogriješili. Poznato je da je u tom klubu moja i svačija aktivnost bila dobrovoljna i materijalno nenagradjena, pa nisam mogao nikoga prisiliti da radi. Behmen Omera sam upoznao nekoliko mjeseci nakon pisma Starješinstva. Nije mi poznata neka njegova uloga u vezi sa TM, kao što ne znam ni da je pisao anonimna pisma. Ovdje se rad TM-a pogrešno veže za poslato pismo Starješinstva. Klub nije prestao sa radom u maju 1981. g. već je nastavio da radi i u junu mjesecu kada smo održali četiri predavanja. Po završetku školske godine klub je prestao da radi, a i ja. Nije bilo nikakve zabrane, niti ima ikakvog pismenog dokaza o zabrani rada TM. U predhodnom postupku mnogo je lica saslušavano. Sva ta lica se sada ne javljaju kao svjedoci, nego su svjedoci probrani za potrebe optužbe, pa zahtijevam da, za potrebe cjelovitog procesa, sva ta lica iz istrage budu sada saslušana u svojstvu svjedoka. Tvrdim, kao nešto što je bjelodano jasno svim posjetiocima, da u TM nije bilo ekscesa i zato pozivam optužbu da ne misli da je » priznati grešku kukavički potez- i dopusti da se na sudu pojave svi rnoqući svjedoci. Po principu dobrovoljnosti će biti dovoljno: i ona nekolicina koja samu sebe natjera doći, bit će ubjedljivija od onih koje tjeraju drugi. Optužba tvrdi da smo mi u TM-u provodili i razradili Islamsku deklaraciju. Mi smo, naprotiv, imali svoj sopstveni koncept. To se može ostvariti uvidom u program, kao i u nazive tema koje su bile vodilje a čije se kopije i dalje nalaze u Odboru. Tekstovi pred~~anja su pisani od grupe ljudi na taj način što su prethodno razradjivane teze, zatim je neko od nas, koji smo radili tu, zaduživan da napiše tekst predavanja. Taj tekst je dostavljen ostalim članovima, pa bi, nakon primjedbi i diskusije bivao prihvaćen definitivni ~blik teksta (koji nije smio imati više od 8 str.). Tekst je, zatim, dostavtian Odboru na verifikaciju osam dana prije održanog predavanja. I opet ponav-
77
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES Ijam: Niko od nas, ni ja, a ni predloženi svjedoci koji govore protiv mene, nije neprijateljski nastupao! Pismo Makić Vehbije, upućeno iz JNA meni, prije oktobra 1978. g., uzima se kao dokaz o mom radu u TM, a »zaboravlja« se da je TM počeo sa radom poslije tog pisma, poslije oktobra 1978. g., pa ne može biti dokaz o mom radu u (nepostojećem) mesdžidu. Pismo se može odnositi samo na već održana predavanja u prostorijama ITF-a. (Tužilac, lično povrijedjena zbog načina ispitivanja u istrazi onakvog kakvog su ga prikazali optuženi - s obzirom na to da je ispitivanje bilo vršeno najviše u njenom prisustvu - počinje postavljati pitanja u smislu šta to optuženi žele reći o načinu potpisivanja zapisnika i metodama istrage. Predsjednik vijeća sve to dopušta bez da se i sam o istome zapita. Optuženom ne daje priliku da odgovori, svjestan da je ovo samo govornički izlet bez ambicije da bude argumentiran.) P: U istrazi si3 rekao da si s Alijom razgovarao o Deklaraciji? O: Nisam sa Alijom razgovarao o Deklaraciji, ali je tačno da sam to u istrazi rekao. P (teatraino): Šta je sad od toga dvoga istinito? O: Ne samo od toga dvoga i ne samo sad, uvijek je istinito ono što je rečeno bez nužde. P: Da li je i srednjoškolska omladina posjećivala TM? O: U mesdžid su dolazili i srednioškolci, ali kasnije su prestali. P (tužilac): Da li si se ti zakleo drugu Titu na vjernost? O: Kakve to ima veze? Na to se tužilac okreće prema publici i objavljuje da je optuženi sada prekršio tu zakletvu .. Onda tužilac počinje sa pitanjima poput: da li su vjernici u debatnom klubu bili i nacionalno opredijeljeni, da li su državljani SFRJ? Advokat Nevzati upada u rlječ pitajući: Kako javni tužilac misli da se pri ulasku u vjerski objekat može razlikovati pripadnost naciji ili državi, da li ona to u posebne dijelove džamije misli smjestiti vjernike jednog naroda, a vjernike drugog u poseban? Na to sudija Nevzatiju izriče pismenu opomenu. Tajni
dio
- Beč i Iran nemaju nikakve veze. Omer mi je, znajući da me interesuju tamošnji savremeni procesi, ponudio da idem u Iran i rekao mi da ga trebam obavjestiti o odluci, ali da to mogu govoriti roditeljima, ali ja to nisam htio učiniti. Naime, mi smo gradili kuću i 3) Cijelo vrijeme sudjenja i sudija i tužilac se optuženim obraćaju izuzetak je učinio tužilac kad je na kraju iskaza propitivo Aliju
78
sa »ti«. Jedini
trebao nam je sav novac koji smo imali. Moj otac, koji je jako strog čovjek, dao mi je nešto novaca da kupim sebi nešto odjeće i ja se, pravo da kažem, nisam usudjivao reći mu da ću taj novac utrošiti u putovanje onda kad nije baš neophodan taj luksuz. Rečeno mi je da ću ja ići u Tursku i da nemam nikakve veze sa njima u Beču. Nisam znao da ćemo besplatno putovati. -:- Nisam htio da se stavi štembilj na pasoš, ali to je bilo vezano za moj posao. Naime, plašio sam se da zbog »neorqanizovanoq« putovanja u jednu islamsku zemlju ne budem primljen na posao, jer takve su naravi naši ljudi i institucije. - Ja nisam bio prisutan u hotelu u vrijeme kad je neka osoba došla i saopštila nam da ćemo sutra biti primljeni u neko ministarstvo. Osjećao sam se počastvovan barem što će jedno zvanično lice u vezi te proslave da nas primi, ali su mi brzo objasnili da je sasvim normalno da domaćin prima razne učesnike proslave. Razgovarali smo šta se može reći na jednom takvom kurtoaznom sastanku, aida čovjek ne ispad ne brbljiv. Poslije izvjesnog vremena, ja sam se ~ovukao da učim u Kur'anu, što je inače moj svakodnevni običaj i potreba, tako da nisam čuo što se govorilo dalje. Mi ~ismo znali od koga smo primljeni, upotrebljavali su riječ »gajdens« - ja ne znam šta ta riječ znači. U istrazi su insistirali da kažem da smo razgovarali sa ministrom inostranih poslova. Kasnije su od toga odustali, pa su rekli da to bude ministar za informacije, kako i ,U optužnici piše. Prilikom razgovora kod tog »rnlnistra« kada smo govorili da smo muslimani, ali i Muslimani kao nacija, oni nisu razumijevali tu razliku. To lice s kime sam razgovarao na arapskom, ponudilo mi je da studiram u Iranu, ali sam ja to odbio želeći da radim. Ne želeći da ga uvrijedim ja mu to i objašnjavarn. Ismet je dao uvodnu riječ na engleskom, ali su mu u riječ često upadali Omer i to lice. Ja engieski jezik ne znam, a oni ne znaju arapski, pa tako oni nisu moj govor razumjeli, kao i ja njihov. Omer je upadao Ismetu u riječ, da mu kaže kako bi šta trebalo reći. Razgovor kod tog službenika, odnosno navodnog ministra, nije trajao više od 45 min. Kasumagić je razgovor počeo kazivanjem jednog ajeta iz Kur'ana. On je rekao da u Jugoslaviji ima tri - četiri rniliona muslimana medju Muslimanima, Albancima i drugim, ali da se, ipak, ne može znati koliko jemedju njima vjernika. Zatim, da imamo dvije vjerske škole (medrese): u Sarajevu i Prištini i ITF u Sarajevu. U toku razgovora to mi je lice ponudilo da idem na post-studij u Iran, pa se onda razgovor nastavio u pravcu saradnje naših vjerskih ustanova sa iranskim. Ismet je zahvalio domaćinu na primanju i rekao da smo muslimani iz Jugoslavije, turisti koje Iran zanima i po istoriji i kulturi, kao
79
SARAJEVSKI PROCES i zbog savremenih dogadjanja. Omer je upadao i pomagao Ismetu oko konverzacije. Koliko sam mogao razumjeti, Ismet je rekao da izmedju Irana i Jugoslavije postoje dobri politički i trgovinski odnosi, te da je dobro te odnose i dalje nastaviti uz veće učešće preduzeća iz Jugoslavije. Rekao je, nadalje, da iranski muslimani treba da saradjuju sa IVZ-om. Ne sjećam se šta je Behmen govorio, mislim da je samo nadopunjavao. Razgovor je čudno završen: došlo je vrijeme namazu i to je Ilce. naglo ustalo i otišlo. P: Sa kime ste još, i kako, razgovarali? O: Nije bilo onakvih razgovora kakvi su navedeni u optužnici. U optužnici se navodi da smo imali kontakte i sa »čuvarirna revolucije«. Ti kontakti su bili samo u smislu pružanja tehničkih usluga, kako da se snalazimo u gradu i sI. P: Da li su ta lica s kojima ste razgovarali vodila zapisnik? O: Ne znam da li je kod tog lica vodjen zapisnik; ono samo nije vodilo pribilješke. Drugi službenik, naš pratilac, takodjer nije ništa zapisivao ili bar mi nismo mogli primjetiti. To je, eto tako, bila za nas ... -Ieteća« posjeta, a za njega, vjerovatno, ... dužnost domaćina. P: Zašto nisu udarani žigovi na pasoše, zašto ste to odbili? O: Pa prije svega to su bile vize, a ne pasoš i u pitanju, a mi smo odbili,kao i svaki publicitet, zato što nismo bili nikakvi zvanični predstavnici nikakvih organa. Na kongresu, koji se tom prilikom održavao, bilo je zvaničnih delegacija s kojima su novinari vodili razgovore, intervjue. U tom hotelu je u stvari bila jedna masa ljudi iz cijeloga svijeta koja je tu došla o svom trošku ili s pozivnicama, predstavljajući samo sebe, i to svi sa istim vizama. Mi smo ljudima koji su nas pratili rekli da ne želimo nikakav publicitet, jer novinari koji su hodali po ogromnom holu punom ljudi mogli su nas jednostavno intervjuirati i proglasiti za predstavnike ne znam koga. P: Da li bi išao na taj put da ste morali staviti štambilj na pasoš? O: Zar da zbog jednog putovanja vjerovatno izgubim posao? Ako nekim slučajem kao gradjanin to niste znali, onda kao javni tužilac na ovom procesu morate znati koliko je to (Iran) kod nas osjetljiva tema. P: Da li ti je Omer platio depozit? O: Nije. P: Da li je Omer spominjao Deklaraciju? O: Ne sjećam se da je u razgovoru sa mnom pomenuo Deklaraciju. Što se tiče formulacije u zapisniku iz prethodnog postupka, želim da istaknemi ponovo objasnim da su isljednici sa mnom vodili razgovor na po jednu temu više od jednog sata, pa je nakon toga sastavljen zapisnik. Napominjem da sam u toku istrage imao poseb-
80
TOK PROCESA nih psiho-fizičkih problema, kao i neispavanosti, hronične bolesti itd., te je sve to skupa uticalo na način formuliranja zapisnika pri čemu nisam bio u mogućnosti da shvatim značaj pojedinih formulacija i riječi. Iskaz Ismeta Kasumagića Zbog karaktera svoje profesije) ja sam mnogo putovao po svijetu, i to ispred Metalurškog instituta kao i drugih institucija iz Jugoslavije, a i ispred Ujedinjenih nacija. Iako se je mnogo vidjelo, imalo se je još dosta vidjeti. Volio sam da vidim i druge zemlje kao: SSSR, Kinu, Albaniju, a kasnije i Iran. Turističkih izleta u Iran nema, te je njegovo bolje videnje moguće jedino u okviru grupnog odlaska kao gost te države, pošto Iranci redovno organiziraju posjete svojoj zemlji. U ljeto 1982 su po Sarajevu kolale priče da su neki ljudi bili u Iranu. Ova grupa, odnosno supružnici Leto, bili su u Iranu. Tada se kod mene pojačala želja da posjetim tu zemlju. Ja sam već bio u Iraku, i to u vrijeme bombardovanja Basre i tada sam priželjkivao da vidim onu drugu stranu fronta. U to vrijeme su mi iz Beča (Unidoj ' poslali upitnik o tome da li bih išao raditi u Brazil ili Irak. Prošlo je nekoliko mjeseci, a ja nisam dobijao bliže upute. Negdje sam tih dan rekao Aliji da očekujem poziv iz Beča, a to je bilo u septembru 1982. godine, te sam mu rekao da moram ići lično u Beč da bih vidio šta je s tim. Tada mi je Alija rekao da i on treba da ide u Beč, kao i to da ima šanse da na teret iranske ambasade u Iran putuje još nekoliko zainteresiranih. U toku oktobra 1982. g. od Alije sam dobio obavijest da oni kreću vozom za Beč, a ja sam im se priključio u Zenici. Ništa mi nije moglo biti sumnjivo u tom putovanju. Na putu nismo ništa razgovarali, jer je bilo gužve, a kasnije smo našli mjesta za spavanje u spavaćim kolima za Beč. Teufika Velagića sam vidjao u Zagrebu kao student, a kasnije sam ga izbjegavao - on se zanimao za politiku, a ja ne. Kao stručnjak Ujedinjenih nacija ja sam potpisao obavezu da se neću baviti politikom i toga sam se pridržavao ne samo zbog tP' obaveze već i zbog lične nesklonosti. U apartmanu) gdje smo odsjeli, dugo se čekalo na poziv iz ambasade. Izgleda da je Velagić trebao da obezbijedi razgovor kod ambasadora. Kasnije je Behmen iz apartmana telefonom razgovarao sa nekim) pa nam je rekao da treba čekati i dalje. U apartmanu su vodjeni najobičniji rezgovori - kao u čekaonici. Sutradan smo kasno ustali, i tada je rečeno da treba nešto razgovarati sa am basadorom. U apartmanu sam prvi put vidio Deklaraciju na arapskom jeziku, ali tad nisam saznao ko je autor, kao ni sadržinu. Trebalo je napraviti koncept za taj razgovor, pa sam tako i ja počeo nešto 4) Kasumović je stručnjak Ujedinjenih nacija.
81
SARAJEVSKI PROCES pribilježavati (kao recimo o broju muslimana i još neke stvari koje su bile u vezi s temama koje su bile vjerovatne). Bio sam totalno nepripremljen i osjećao sam se suvišnim. Ponovo je neko telefonirao, te je neizvjesnost oko obavljanja tog primanja bila potpuna. Tada sam se konačno odlučio da putujem, ne obavljajući onaj posao zbog kojeg sam putovao u Beč. Kasnije sam u Sarajevu vidjao Aliju koji mi je u mimohodu rekao da će od onog putovanja ipak nešto biti. Tek dosta kasnije, u decernbru, Omer me je obavijestio da drugog januara valja putovati u Iran. Pred polazak mi se javio Hasan radi prevoza. Kada sam stigao u Istambul javio sam se Omeru u Beč, koji mi je rekao da su avionske karte obezbijedene i da ih samo treba podići u Iranskoj avio-kornpaniji u Istambulu. Medjutim, u nedjelju je ova agencija bila zatvorena, pa sam za svoj novac kupio povratne karte do Teherana za Hasana i mene. Ali ipak smo putovali istim avionom. Ja sam porodici rekao da ću nekoliko dana biti na turneji u obilasku čeličana u Turskoj. Razlog tome je što sam tad u Tursku putovao s porodicom, a ne sam: niti sam želio da brinu za mene, a niti sam imao dovoljno novaca za ženu i kćer. Takodjer i zato da se o tome ne priča mnogo, jer mi je Omer rekao da ima dosta kandidata za te pozivnice. Nije bilo drugih razloga što sam krio odlazak u Iran. Ovaj naš put nije bio ilegalan: ako smo htjeli da to prodje potpuno neprimjećeno, valjda smo morali našu granicu preći ilegalno. P: Kada se je ugovorio sastanak sa iranskim ambasadorom u Beču? O: Susret sa ambasadorom u Beču nismo očekivali, već smo samo trebali da odemo u ambasadu po ulaznice za vjerske manifestacije u Iranu. Tek sutradan po dolasku smo doznali da nas arnbasador poziva na razgovor - ni oni nisu htjeli svakoga puštati na tu proslavu iz bezbjednosnih razloga. Tada je Alija spomenuo tu Deklaraciju na arapskom i rekao da to treba predati ambasadoru kao neku vrstu legitimacije budući oni nisu mogli pouzdano znati da li smo muslimani ili ne. Tajni
dio
Neosnovano se navodi da smo kao grupa nacionalista putovali u Iran. Takodjer se neosnovano navodi da je putovanje bilo u strogoj tajnosti. Niko mi nije rekao da će u Teheranu biti razgovora o Deklaraciji, a niti bi sa tim zadatkom išao u Iran. Tek iz optužnice sam saznao o sadržaju Deklaracije, i kad je Alija u apartmanu u Beču na stolu pokazivao Deklaraciju na arapskom jeziku, ja ga nisam ništa pitao, jer nisam znao da je on autor iste. Na aerodromu u Teheranu smo vidjeli da Omer, Edhem i L:ivalj imaju posebne propusnice (vize) na kojima su bile njihove slike. Tu
82
TOK PROCESA smo tek saznali da su oni dobili ulazne vize. Za mene nije imalo važnosti da li ću imati ili nemati pečat u pasošu - na dobijanju viza i za nas je insistirao samo Omer. Na aerodromu su nas dočekala lica sa obilježjima dežurnih »dočekivača« posjetilaca proslave. Omer je na recepciji hotela Azadi rekao samo da ne želimo publicitet. Sa ovim ljudima nismo imali potrebe razgovarati. U tom holu je bilo na stotine ljudi, te je bila velika graja, tako da se nije moglo čuti šta se priča, a pogotovu zato što neki znaju slabo, a neki nikako engleski jezik, o prometu na recepciji da ne govorimo. Kategorički tvrdim da nisam postao član nikakve grupe u okviru usmjerenosti na djelovanje u duhu slova Deklaracije: odlazak u Iran je bio turističkog karaktera. Moji saputnici su sastavljeni s brda - s dola, i medjusobno se nismo poznavali. Odlazak je bio bez sastanka, plana i dogovora u Jugoslaviji. Boravak u Iranu je bio bez prisustva autora Deklaracije, tako da ako bi se išlo u cilju da se sazna mišljenje o deklaraciji, onda je posjeta bila promašena, a ostalima i nei nteresantna. Deklaraciju niti sam čitao niti sam je u rukama imao. Samo sam je jednom vidio na stolu u apartmanu u Beču - i to na arapskom. Kada sam sada doznao za Deklaraciju, čija je, kao i sadrži na, smatram da ona ne može kod nas da se primijeni isto kao i što ne može u Latinskoj Americi i kao što je ne može i čovjek sasvim prosječna obrazovanja tumačiti, onako kako se tumači u Optužnici. Osim toga, kao »ziheraš- se ne bih ni sa kim prihvatio toga da se »udružirn« na osnovu Deklaracije i kad bi Jugoslavija bila islamska zemlja, a ne pretežno kršćanska. U optužnici se navodi neosnovano da smo u hotelu "Azadi" već drugog dana ostvarili brojne kontakte. Mi smo razgovarali na hotelskoj recepciji dok smo predavali pasoše. Kad su vidjeli da smo iz Jugoslavije, jako su se iznenadili, jer nisu vjerovali da u Jugoslaviji ima muslimana. Na to je Omer objasnio da u Jugoslaviji ima 4 miliona muslimana. Nakon povratka sa obilaska nekih svetih mjesta u naš je apartman došlo neko lice i saopštilo nam da je iz Ministarstva za medjunarodnu saradnju (čini mi se). To lice je razgovaralo s Omerom, a sutradan, kad smo išli na primanje, i sa Edhemom i Hasanom. Još uvijek nisam siguran koji je povod dolasku ovog čovjeka, ali smatram da je to uredjeno zbog podozrenja prema nama. Ne znam da je ko od nas na ovom razgovoru insistirao. Zatim je Omer započeo razgovor o tome šta bi trebalo razgovarati na prijemu. Tada je došlo do rasprave izmedju Omera i drugih. Ovakav razgovor se, izgleda, vodio zato što se nisu mogli slagati šta da bude predmet razgovora. Za to vrijeme ja sam bio u drugom dijelu apartmana, a kada se rasprava završila, ja sam im se pridružio. Vidio sam da, ne očekujući taj razgovor, i dalje ni jedan od njih nije bio pripremljen.
83
SARAJEVSKI PROCES P: Kako ste mislili izvesti taj razgovor? O: Ako bi ministar rekao da je od ambasadora dobio Deklaraciju i čitao je onda bi objašnjenje davao Omer. Inače, za tu našu preporuku Deklaracijom bio je Omer, koji mi je u prethodnom razgovoru posavjetovao da to lice iz ministarstva pitam o Deklaraciji, ali me on nije upoznao sa sadržinom Deklaracije. P: (predočenje) O: Omer nije ljude iz IVZ-a nazivao režimskim ljudima. Isljednik mi je rekao da će iz formulacije prekrižiti dio o pritisku pomoću nafte, ali je umjesto cijele rečenice prekrižio samo riječ »natta«, Imao sam zamjerku kako se vodi zapisnik, pa sam zato i potpisivao svaki pasus posebno. Smatrao sam da se još jednom trebam saslušati kod istražnog sudije, te da će se tamo zapisnik preraditi kako treba, ali do istražnog sudije nikad nisam stigao. U zadnja dva zapisnika nisam stavljao potpis na svaki pasus, jer sam stekao izvjesno povjerenje zbog toga što sam vidio da jedan primjerak uzima ovdje prisutna drugarica javni tužilac. Poričem taj dio zapisnika iz istrage o navodnom dogovoru sa Omerom i Alijom oko odlaska u Beč. P: (predočenje) O: Ja nisam pominjao da ću govoriti o preduzećima u BiH, gdje radi najviše muslimana, itd. kako se navodi u optužnici. Isljednici su tvrdili da su drugi rekli da je tako bilo. P: Zašto ste nerado odlazili u hol hotela? O: Nismo htjeli da se fotografišemo da ne bismo kojim slučajem došli u situaciju u koju smo ipak došli. P: Pa, eto, da li je neko hapsio bulu Leto zbog Irana? Znači, nije to ipak sami fakat putovanja? O: Ja ne znam da li ju je neko hapsio. (Radi objašnjenja tog pitanja obavještavamo čitaoce da su bula Leto i njen suprug »privodjeni na sestušsnje«, te da je u njihovoj kući izvršen pretres i oduzeti pesoši.) P: Da li ste na polasku znali da ćete u Iranu razgovarati sa državnim službenicima? O: Nismo očekivali da ćemo u Iranu s nekim razgovarati u tom smislu. Da sam to znao ili pretpostavljao, ja ni za šta ne bih tamo išao. Odmah sam znao da se to može pogrešno protumačiti, ali nije se moglo nazad - čovjek nas je ljubazno pozvao kao domaćin i mi nismo imali kao ispriku nikakvog razloga. Kad bi odbili onda bi tek postali sumnjivi (ionako su nas već pomalo pratili). P: Kakve su bile tvoje veze sa Behmenom i Izetbegovićem? O: Sa Behmenom i Alijom sam se rijetko vidjao. Ja sam se zaprepastio kada sam u Optužnici pročitao šta se Aliji pripisuje, jer o tim stvarima meni Alija nikad nije govorio. Sa Alijom sam usput
84
TOK PROCESA komentari sao najnovije vijesti iz naše štampe, a sa Omerom sam se samo na ulici susretao. Alija mi nikada nije davao, aniti preporučivao bilo kakvu literaturu za čitanje, osim štampe. Na putu za Beč nije bilo nikakvih razgovora o Deklaraciji. Za to sam saznao tek kada je zvanično došlo u našu sobu u Teheranu službeno lice tog ministarstva radi obavještenja da ćemo u ministarstvu imati jedan razgovor. Omer nikada nije drugima govorio o Deklaraciji, osim u pripremi sastanka, koji je trebao da se održi u ministarstvu u Teheranu. P: Da li je Hasan Čengić insistirao da se ne stave štambilji na pasoše? O: Hasan nije insistirao da se ne stavlja štambilj na pasoš. Naime Hasan je tek na objašnjenje da je to moguće - jer su te propusnice istovremeno i vize - zatražio da se to izostavi. P: Ko je sve bio prisutan kad se govorilo o tome šta reći u ministarstvu? . O: Čini mi se da smo svi bili prisutni kad se o tome razgovaralo, to jest, kad je Omer meni prenio njihov odgovor. Živalja je boljelo oko, ležao je, te je veoma malo mogao učestvovati u toj diskusiji u vezi koncepta za razgovor. On ništa nije pisao (niti je mogao pisati ležeći). P: Ipak, nakon svih ovakvih objašnjenja, ostaje vaš iskaz da ste željeli vidjeti Homeinija. O: Tačno je da smo izražavali želju da vidimo ajatolaha Homeinija. Ja vrlo dobro znam da to u vašim očima ugrožava dejstvo mog prethodnog iskaza, ali ja ne mislim da je to nešto izrazito provokativno za ovu vlast. (Zatim, objašnjavajući razliku u zapisniku iz prethodnog postupka sa sudskim iskazom, navodi:) Meni je isljednik postavljao pitanja na taj način da su odgovori dati u nizu tih pitanja, slaganih jedni za drugim, davali pogrešne slike o nekom čovjeku ili dogadjaju, i to nekakvom zbirnam metodom tih odgovora, sastavljena je jedna definicija ili [edan jedini odgovor. Najgrublji oblik toga je pitanje isijednika: »Sta ti misliš da Hasan misli o ... ?«, pa bi onda moje mišljenje o tome šta bi Hasan mislio o ... upisivao tako kao da sam ja rekao da je Hasan o ... (nečemu) govorio. Rečeno je da trebamo razgovarati o razvijanju odnosa odgovarajućih institucija iz Irana sa iTF-om, bibliotekom i slično zatim, da je čujnost Radio Teherana slaba, te da čujnost treba poboljšati. Ja sam predložio da govorimo o ekonomskoj situaciji; da se više angažuju jugoslovenski stručnjaci. U toku priprema za taj razgovor niko nije pomenuo izraz »režimski ljudi«, »nafta«, »promjena stanja u SFRJ«. Poznavanje jezika, engleskog jezika, od strane Edhema, Živalja i Hasana je bilo vrlo slabo i oni se nisu mogli sporazumijevati s ostalima osim pantomimom. Zbog toga je neko trebao da se isturi: ja sam imao iskustva u takvim stvarima, a i govorio sam engleski.
85
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES Tako sam prihvatio da ja dam uvodnu riječ. Ostali su se priključivali preko mene, pa bih ja neke stvari i isfiltrirao. Treba provjeriti ko je Selman Gafari - mislim da se radi o policiji. Inače, prijem je bio vrlo loš i kratko je trajao. Kažem da se radi o zgradi policije zbog toga što bi na firmi zgrade stajao natpis na engleskom jeziku, a tu je samo pisalo nešto na persijskom. Osim toga, ja mislim da su oni bili podozrivi spram nas zato što smo došli kao intelektualci iz neodredjenih razloga »razvidjanja« šta se tu dešava. A i sama kancelarija je bila i suviše skromna da bi bila kancelarija jednog ministra. Službenik je bio obučen kao ajatolasi crno djube i ahmedija na glavi - i stalno nam prigovarao što ne znamo arapski: iščudjavao se što kao intelektualci, a muslimani, ne govorimo arapski, a engleski nam je tako blijed. Na početku razgovora izrazio sam zahvalnost za prijem, rekao sam da smo gradjani i muslimani iz Jugoslavije, i da nismo zvanična delegacija nego dasmo doputovali posredstvom iranske ambasade u Beču. Rekao sam, dalje, da želimo vidjeti kako izgleda Islamska republika Iran, a veselilo bi nas da vidimo razvijene ekonomske odnose izmedju, nas i njih, te pojačano učešće jugoslovenskih stručnjaka u izg'radnji Irana, a Omer je dodao riječ »petrol«, uz smiješak. Ovu upadicu sam prekinuo upadicom da je nafta samo olakšavajuća okolnost, a ne jedina baza za razvijanje ekonomskih odnosa, te da Iran ima i drugih roba za razmjenu. »Ministar« 'nam je rekao pa nije dobio Deklaraciju pa nas je zatim upitao kako to da smo mi došli, a ne imami. Omer je rekao da su imami slabo zainteresirani, kao suniti, šta se dešava kod njih u Iranu. Hasan je malo govorio o ITF-u, a to je objasnio na arapskom jeziku, te ga ja nisam mogao pratiti, ali sam po nekim značajkama i načinu izlaganja vidio da se radi o obrazlaganju programa ITF-a. Omer je pomenuo slabu čujnost Radio Teherana, pa je sugerisano da bi se preko neke prijateljske zemlje (Libije, Jordana) moglo pojačati čujnost te stanice za Evropu. On je takodjer pomenuo da u IVZ postoji dualizam koji stvara izvjesne probleme u radu IVZ-a. U tom trenutku je ovo službeno lice naglo prekinulo razgovor. Inače, on jenezainteresirano vodio ovaj razgovor, skoro da ga je samo slušao, i nije vodio bilješke, a nije ih vodio ni službenik koji nas je pratio. Prilikom ovog razgovora nije bilo nikakvih neprijateljskih izjava o Jugoslaviji. Niko nije pomenuo izraz »režimski ljudi«, a niti znam kako bi to zvuči lo na engleskom jeziku. Nije ni pomenut položaj muslimana u Jugoslaviji, iako sam ja rekao da u Jugoslaviji ima oko 4 miliona muslimana. Niko nije pomenuo pritisak naftom. Da smo željeli da nešto kažemo proti SFRJ, predložili bismo da Iran ne saradjuje sa Jugoslavijom a ne da još više suradjuje. Alija Izetbegović, na kraju iskaza Ismeta Kasumagića o putu u Iran ustaje i kaže da poriče navode Ismeta Kasumagića, koji se J
86
odnose na pravljenje bilježaka za razgovor sa iranskim ambasadorom u Beču, bez obzira na odnos tih navoda prema njemu, jer on nije pravio nikakve zabilješke, pa zatim se okreće prema Ismetu i navodi skoro u formi pitanja: P: U zadnje godine Ismet i ja smo se vidjali dva - tri puta? O (Ismet): To je tačno i do tih je susreta dolazilo isključivo po mojoj inicijativi, jer su mi bili potrebni neki pravni savjeti od Alije. P (Alija): Daj, molim te reci i koji. O (obraća se sudu): Oni su se odnosili na kupoprodaju jedne kuće, zatim u vezi puta uNigeriju, a zadnji put smo supruga i ja posjetili Aliju i njegovu porodicu radi čestitanja u vezi ženidbe njegovog sina. P (tužilac): Da li vam je Alija rekao da ćete besplatno putovati u Iran? O: Alija mi je rekao da postoji mogućnost za besplatno putovanje u Iran, a nije rekao da ćemo besplatno putovati. P (Čengić): Da li sam ja s vama razgovarao o mješovitim brakovima? O: Mene su u istražnom postupku pitali šta bi Hasan mogao misliti o mješovitim brakovima, a ja sam im odgovorio da on o tome vjerovatno misli kako bi trebalo po Kur'anu misliti. Na to su me pitali kako bi to bilo po Kur'anu, a ja sam rekao daje muslimanki zabranjen brak sa nevjernikom, pa su oni to izokrenuli kao da je to Hasan ne samo mislio nego i govorio. P: Kako si sa Zivalj Husom govorio o halal-mesu? O: S njim sam razgovarao o halal-mesu, ali u šali u autobusu na putu za Kom, rekavši: ovdje ne moramo brinuti o mesu, jer je ono halal i po propisima Islama (nije svinjetina i pravilno je zaklano). Rekao sam i to da na putovanjima po Evropi uvijek nailazim na problem mesa.
Javni
pretres
Tvrdim da je iskaz Arapčić Mehmeda potpuno izmišljen. Svi svjedoci nekadašnji pripadnici organizacije Mladi Muslimani neprihvatljivo su svjedočili protiv mene. To su ljudi već u poodmaklom dobu kojima se nikako ne ide u zatvor, pa su pristajali da daju bilo kakve izjave protiv mene i ostalih, koji su bili pogodni za optužbu. Najizrazitije je primjer Arapčića: njegovi iskazi su isti za sve optužene. Cudno je da je on iste stvari sa istim riječima čuo od pet ljudi koji se sada nalaze u zatvoru, a on se nalazi na slobodi! On je dakle cijelo vrijeme šutio i pamti o dok su oni deklamirali ono što će on izdeklamirati isljednicima. On mene, osim toga, recimo, nije mogao posjetiti u Sarajevu, jer ja u Sarajevu nemam svoju kuću!
87
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES Ali, in medias res: Mješoviti brakovi: Za ovo mi se na teret stavlja deset svjedoka; skoro sam počeo i sam da vjerujem u to što govore. Od ovih svjedoka trojica su MM (Arapčić, Turalić Ismet, Škaljić Besim), četvorica su dali paušalnu izjavu, a svjedok Pozderović na osnovu pretpostavke daje iskaz. Svjedok Tomašević Sreto tvrdi ovo na osnovu moje zamjerke što vodi ljubav u kancelariji, a oboje su u braku sa drugim osobama. Sudija (smijući se): Ta, šta ima veze što su u braku? (Kasumagić začude no pogleda sudiju i nastavi ne uzvrativši ništa na tu opasku). Tadić Saima se može najbolje izjasniti o mom stavu po ovom pitanju. - Način ishrane: Drljević, Hrelja, Pašić i Pašalić (svjedoci sa radnog mjesta) su tako zaključili na osnovu činjenice da se ja poslije povratka sa posla u Iraku više nisam hranio u restoranu jer sam bio stekao naviku da doručkujem kući prije polaska na posao. Na sve te »svjedoke« se vršio pritisak, a sa svjedokom Drljevićem ja ne razgovaram već više od tri godine. - Kazani za vojsku: Za ovo me optužuje Pozderović Edib, a on je sam rastao po internatima, dok ja recimo nisam služio vojsku pa me i ne muči taj problem. Dakle, očito je ko je o tome govorio. - Muslimanska imena: Za ovo me tereti Škaljić Besim koji je sin kadije Abdulaha Škaljića, a ovaj je o tim stvarima napisao knjigu te nije postojao razlog da mu o tome govorim; on svakako više zna o tome od mene. Jedino je on, kao bolji poznavalac islamskih propisa o ovoj oblasti, imao razlog da meni govori o tome. Svjedok Sreto Tomašević me je »poqrešno« shvatio. On me je, naime, navukao na razgovor o muslimanskim imenima, pa je onda pogrešno interpretirao moj stav. - Vjerska pouka djece: Arapčić i Turalić, osudieru kao MM, stariji su od mene, te u pogledu ovih praktičnih pitanja oni svakako znaju više od mene. Sa Drljevićem ne govorim godinama, Pašalić je napustio SK, a Pašić je pogrešno shvatio moj stav o odgoju djece, jer sam ja ukazivao na veliki problem narkomanije u Zenici. Vasvija (Hrelja) je član SK, te njoj nemam zašto da govorim o ovom problemu. - Odijevanje po islamskim propisima: Ne mogu govoriti o onome što sam ne zastupam i što ne tražim od članova svoje porodice, aniti oni sami tako čine. - O islamskom ponašanju intelektualaca: Pašalić Harisu sam rekao da kao sportaš ne treba da pije alkohol, a to na insistiranje njegove supruge, jer on je srčani bolesnik. Kategorički poričem da sam pred svjed.ocima, ili pred bilo kim drugim, govorio da su Muslimani ugroženi od Srba, da nema vjerskih sloboda, da je rukovodstvo IVZ-a režimsko, kao i to da sam za dogadaje na Kosovu rekao da je
88
to reakcija na jaki pritisak Srba itd., mada je to donekle i zvanično mišljenje ove države - ja to nisam rekao. Za zadnjih 26 godina ja sam 64 puta bio testiran u pogledu podobnosti za rad, a devet puta sam prošao i provjeru SUP-a. Tri dana prije pritvaranja svjedok Sreto Tomašević je na zboru radnika rekao sve najljepše o meni. Drljević je rodjak Džemala Bijedića, pa je valjda prvi on imao razloga da govori o njegovoj pogibiji. U pritvoru su me pitali šta Drljević priča o Bijedićevoj pogibiji, a ja o tome nisam ništa znao, pa su onda (trideset dana poslije) to pripisali meni, kao da sam navodno ja to pričao po Zenici. (Advokat Rajko Danilović je branio na sudu jednu osobu srpske nacionalnosti za isti taj delikt, a on se kao takav pripisuje kao specifikum muslimanskom nacionalizmu - ta je osoba sudjena u Zenici, a i Kasumagić je iz Zenice, što ukazuje na potrebu da se ta glasina locira u Zenicu.) Za mene se navodi da sam osudjivan kao član MM, te da sam taj rad i nastavio. Medjutim, evo šta je u stvari bilo i koliko optužnica laže: Ja sam 1947. g. osudjen zbog kontakata sa Čampara Ešrefom. Tada mi je bilo 16. g. Godine 1949. ja sam rehabilitovan. Iskaz Edhema Bičakčića Od ljudi koji su ovdje zajedno sa mnom najbolje poznajem moga tetka Behmen Omera. Aliju sam upoznao novembra 1982. pred put u Beč. Hasana i Ismeta sam upoznao na putu za Iran, a Živalj Husu decernbra 1982. g., neposredno pred putovanje. Ostale sam prvi put vidio u sudnici, osim Behmen Saliha koga znam kao Omerovog brata, a podrazumijeva se da poznajem svoju sestru Djulu. Omer je kod nas stanovao od 1967. g., kada se oženio mojom tetkom, pa sve do 1974. g. kada je dobio stan. Normalno je da je tamo gdje je stanovao držao svoje stvari pa i knjige. Magaza je objekat odvojen od kuće, posebna gradnja. Kada se Omer odselio, nije sa sobom ponio sve stvari, medju kojima su bila dva paketa i jedan kofer knjiga i projekata. Tek prije dvije tri godine saznao sam da je Omer ulazio u magazu, jer se je moja majka ljutila što on koristi magazu bez pitanja, često je vrata ostavljao širom otvorena i nezaključana. Neposredno pred put u Teheran, decembra 1982., pitao sam Omera da li treba da se spremam za put - da nešto pročitam ili da nešto ponesemo On je odgovorio da »poqledarn« Islamsku deklaraciju od Izetbegović Alije i da bih to mogao najlakše naći u magazi. Ja sam magazu pregledao, ali nisam ništa našao pa sam to rekao Omeru, a on kao da se i nije iznenadio, samo je odgovorio: »To i nije važno!« Deklaraciju sam prvi put vidio u toku istrage. O deklaraciji nisam ni s kim mogao razgovarati pa zato i poričem navodni iskaz Zivalj Huse iz prethodnog postupka koji je izjavio da sam ja čitao Deklaraciju i o njoj razgovarao sa njim, pred put. O Deklara
89
SARAJEVSKI PROCES reći da mi je Omer kazao da bi je trebao pročitati. Kad su mi u istrazi predočili deklaraciju na arapskom i turskom jeziku, ja sam se sjetio da sam vidio takve naslova umagazi. Za vrijeme pretresa kuće ja nisam bio prisutan, pa ne znam šta mi je oduzeto. »Problerni islamskog preporoda- su - to je tačno bili kod mene, ali optužnica mi stavlja na teret da imam materijal neprijateljskog sadržaja. Ja taj tekst nisam nikome davao, niti sam diskutovao o njemu, a koliko se sjećam, knjiga nema nikakvog neprijateljskog sadržaja. Taj sam tekst pročitao, a dobio sam ga od Omera polovinom 1982. g. Poslije čitanja sam ovu skriptu stavio u regal medju druge knjige. Očito je nisam smatrao nimalo nepogodnom, jer ona se, izmedju ostalog, i ne odnosi na Jugoslaviju. Tajni
dio
Polovinom novembra 1982. g. tetak Omer mi je nagovijestio da bih mogao ići u Iran. Ja sam u Iranu bio prije revolucije, pa mi je ovaj put bio sasvim normalan. Nisam imao nikakvu svijest o pokudnosti ovog puta. Omer mi je tada dao adresu svog prijatelja i rekao da idem u Beč. Drugi put mi je dao spisak od šest imena ljudi koji su takodjer trebali putovati u Iran, uključujući i ime Alije Izetbegovića. Do tada nisam poznavao te ljude. Put za Beč sam platio sam. Nisam znao da ću se tamo naći sa Alijom; inače, Alija je u Beč putovao zbog svoje knjige pa je Omer predložio da putujemo zajedno. Prilikom ovog puta prvi put sam vidio Aliju i upoznao se. Neposredno pred polazak voza Alija mi je rekao da ne može krenuti na put, jer nema uredjen pasoš. Drugi put je sve bilo u redu. U Beču je Alija zvao Velagić Teufika i oni su se telefonom dogovorili gdje ćemo se vidjeti. Do susreta sa Velagićem ja nisam znao ništa o njemu. Za njega sam pitao Aliju, a on mi je rekao da je Velagić iz Mostara i da je Omerov prijatelj, te da je izvjesno vrijeme bio i u zatvoru. Alija mi više mišta nije rekao o njemu. Kako sam ja Velagića doživio, dok smo uveče sjedili u njegovom stanu u Beču, on je tada za mene bio samo jedan čovjek koji je izuzetno zahvaćen nostalgijom, jer smo cijelo veče slušali starogradske pjesme emitirane iz Radio Beograda i gledali dijapozitive Mostara. Govorio nam je da mu se ne svidja stanje u Iranu, jer tamo ima mnogo obračuna. Nije spominjao Jugoslaviju. U istrazi su me pitali zašto je Velagić govorio o Austriji i Njemačkoj, a ja sam im odgovorio da je to vjerovatno da bi pokazao prednosti tih sistema. Medjutim, ovaj razgovor je od isljednika interpretiran kao da je bilo riječi o Jugoslaviji i višepartijskom sistemu. U iranskoj ambasadi jedno lice nama se je predstavilo kao ambasador Kereši Muhamed. Razgovor sa njim je vodio Velagić na njemačkom jeziku. (Kako ja ne znam njemački, tako i ne znam o čemu su njih dvojica razgovarali). Velagić mi je prevodio ambasade-
90
TOK PROCESA rove riječi i rekao da ćemo dobiti propusnice (na kojima će biti pečati) za proslavu povodom ujedinjenja Šiita i Sunita. Ambasador se interesovao za pisanje jugoslavenske štampe o Iranu. Alija je rekao da jugoslavenska štampa piše objektivno, osim sarajevskog lista »Oslobodenje« koji o pobjedama Iraka piše rnasnim slovima. Alija je sa ambasadorom direktno razgovarao na engleskom jeziku o svojoj knjizi »lslarn izmedju Istoka i Zapada«. Zatim sam upoznao Zivalj Husu po Omerovom prijedlogu, bez obzira što će ići neki koje ja ne znam. Pri prvom susretu Živalj mi je rekao, izmedu ostalog, da Smajlović nije dobro preveo Kuran. Nismo vodili razgovor o pripremama za put. U Beču su mene i Živalja dočekali Omer i Velagić Teufik. U iranskoj ambasadi primilo nas je neko uniformisano lice. Ponovo je prevodio Velagić jer se razgovor vodio isključivo na njemačkom jeziku. Omer je očekivao dolazak Alije Izetbegovića, ali ovaj nije došao. Engleski jezik nisam učio u školi, već samo dva početna kursa na Radničkom univerzitetu »Djuro Djaković«. Konverzaciju ne znam nikako. Moje znanje engleskog mi je moglo koristiti samo za tehničke potrebe i podatke. Što se tiče mog i Alijinog puta u Beč, Velagić nas je očekivao, ali nije znao tačan datum našeg dolaska. Velagić mi nije govorio o Jugoslaviji, već me je isljednik pitao zašto je to Velagić tako govorio, pa sam ja hipotetično odgovorio budući da me je isljednik prethodno upozorio da je Velagić politički emigrant. Dakle to u zapisniku nisu riječi Velagića već moje mišljenje o tome šta bi Velagić mogao misliti kao politički emigrant. Inače, od mene je traženo da svojeručno pišem šta je Velagić sve meni rekao, jer istraga nije htjela da ide dalje dok ja tako ne odgovorim na ta karakteristična pitanja. (Nakon pauze, ispitivanje Bičakčićevo se nastavlja bez prisustva njegovog branioca, koga su doveli tek nakon dužeg vremena.) Ja sam u razgovoru sa Omerom shvatio da će put biti besplatan, odnosno da će nam Iran pokriti troškove, kao i ostalim posjetiocima proslave ujedinjenja Šiita i Sunita. P: Kad ti je Alija govorio o Deklaraciji? O: Alija mi nikad nije govorio o Deklaraciji. P: Šta ti je Omer rekao kad si se vratio iz Beča? O: Zamjerio mi je što nisam tačno dogovorio datum odlaska, jer nije rnoqao planirati vrijeme korištenja godišnjih odmora. P: Sta je Zivalj prethodno znao o putu u Iran? O: Pa, Živalj nije govorio o troškovima puta, a rekao mi je da mu je drago što će upoznati Iran i prisustvovati vjerskim svečanostima. P: Dobro, a šta je kasnije bilo? O: Živalj je bio povrijedjen već drugog dana po dolasku u Iran. Inače, rekao je da će tamo iznijeti svoje mišljenje o Smajloviću, kao i o halal mesu, ali ne i o tome kakva je IVZ.
91
SARAJEVSKI PROCES P: Kako je Alija posmatrao to putovanje? O: Na putu za Beč sa Alijom nismo razgovarali o svrsi puta u Iran, osim da se ide iz turističkih razloga. Poslije toga sam se sa Alijom vidio još jedanput pred put u Beč, poslije čega se više nismo ni čuli ni vidjeli. P: Kako si sa Živaljem govorio o Lubardinoj knjizi »Anaterna«? O: Nisam sa Živaljem diskutovao o tome, jer ja to nisam pročitao. On je samo rekao da Lubarda može svašta pisati, jer ima zaledje u Beogradu. P: S kim ste još, osim u ministarstvu, razgovarali u Iranu? O: Behmen i Kasumagić su na teheranskom aerodromu razgovarali sa dva pazderana, ali ne znam o čemu, pretpostavljam da je bilo o vizama. P: A Hasan? O: Hasan nije govorio o propusnicama. U Iranu smo bili samo na vjersko-turističkim manifestacijama i na Kongresu povodom ujedinjenja, iako nismo bili učesnici tog kongresa. Bili smo u Komu, na trentu, na jednom svetom mjestu i u hotelu. Po povratku iza obilaska nekih svetih mjesta vratili smo se u hotel »Azadi«. Živalj i ja smo bili smješteni u jednoj sobi, a Omer, Hasan i Ismet u apartmanu. Svi smo bili u apartmanu kad je došao izvjesni Moktar. Sa njim je razgovarao Omer, a povremeno mu je prilazio i Ismet. Razgovor je trajao negdje oko 5 min. Kasnije nam je Omer rekao da će nam možda pružiti priliku da vidimo Imama Homeinija. Taj razgovor nisam slušao. Kasnije je počeo drugi razgovor izmedju Omera, Živalja i Kasumagića u kojem nismo učestvovali ja i Hasan. Omer ja tada predložio da bi, ako nas primi neko službeno lice, trebalo pomenuti i Bejan, a to je naziv za deklaraciju na arapskom i turskom jeziku. Rekao je da bi ih trebalo pitati za mišljenje o Bejanu. Razgovor su nastavili Živalj i Kasumagić, a Omer nije više učestvovao u razgovoru. Nakon toga je Kasumagić počeo konceptirati zahvalnicu za gostoprimstvo. Omer nije dozvoljavao da se priča bilo šta što bi ličilo na kritiku IVZ-a. Živalj je tada ponovio svoj stav o Smajloviću i halal mesu. Kasumagić je smatrao da bi poslije rata Iranu bila potrebna stručna pomoć, pa bi i Jugoslavija mogla da učestvuje u tome - to je trebalo biti izražavanje neke vrste prijateljstva. Omer je mislio, da bi, pošto se na zapadu vodi anti islamska politika, trebalo govoriti o poboljšanju čujnosti RadioTeherana kako bi se medjunarodna jarnost bolje intorrnisala o dogadjajima u Iranu. Čengić i ja nismo učestvovali u ovom razgovoru. Ja sam shvatio da smo bili u ministarstvu propagande. Ne znam funkciju tog lica koje nas je primilo, ali znam ime - Gafari. Kod njega smo otišli oko 11h, razgovor se vodio preko Moktara, našeg pratioca koji nam je prevodio s perzijskog na engleski jezik.
92
TOK PROCESA Prvo je nešto malo govorio Hasan na arapskom, a onda Kasumagić koji je izlaganje započeo jednim ajetom. Njegove riječi je Moktar prevodio. Kasumagić se prvo zahvalio, a zatim je izrazio želju da vidimo Homeinija, pa je govorio o tome kako je bio u Iraku, a u Iranu nije. Kasnije je Omer dodavao nešto o broju Muslimana u Jugoslaviji, afirmativno o IVZ-u, džamijama i si. Nisam primjetio da je uopšte pomenuta Deklaracija. Razgovor je trajao nepuni sat vremena, a službenik ga je sam završio zbog obaveza. Nisam prisustvovao bilo kakvim razgovorima u hotelu »Huveiza«: inače, izmedju Omera i domaćina vodio se razgovor o ranjenici ma. Nisam bio blizu Kasumagića kad je ovaj razgovarao sa ranjenici ma, a niti šta znam o razgovorima izmedju Omera i Iranaca, kakvi mu se stavljaju na teret u optužnici. P: Ko je od vas pisao bilješke? Da li Omer? O: Bilješke o utiscima sam vodio sam, a Omer me je u tome podržavao. P: Vi ste znači bili primljeni kod ministra za propagandu? O: Ja sam mislio da se nalazimo u ministarstvu propagande, ali drugi su bili nepovjerljivi: sumnjali su da se možda radi o policiji. P: Da li je Behmen tražio pojačanje čujnosti emisije na SHjeziku? O: Omer je tražio pojačanje čujnosti emisije na engleskom jeziku. Koliko ja znam, emisije na SH-jeziku ne postoje. P: Kako to da jedan ministar ne zna engleski jezik? O: Ni ja ne znam je li on ministar. Od njega nismo čuli ni jednu riječ na engleskom. P: Šta ste govorili o nafti? O: Koliko ja znam, čak ni riječ »nafta« nile spomenuta, a i zašto bi? Kao da oni i bez nas ne znaju šta sve može poslužiti kao sredstvo pritiska ako zatreba. I zar mislite da bi to ikoja pristojnost dopustila? Želim još da napomenem dvije stvari. Prva je da ja u istrazi nikad nisam govorio o Deklaraciji već o »Bejanu«. Ne znam na osnovu čega bi to mogao govoriti o Deklaraciji. A što se tiče ministarstva tamo niko nije spomenuo riječ -Bejan«. Drugo što sam htio naglasiti je da se u zapisniku s prethodnog postupka upotrebljava riječ »rninistar«. Ja samu stvari imao SdPl0 dojam da se radl.o ministru. Ovo razlikovanje sam ćinio I u rstr az: ali to nigdje nije upisano, nego se umjesto termina -službenrkupotrebljavao »rninistar«. Zatim, riječi »režirnski- i »emiqr ant- su mi strane riječi i ne upotrebljavam ih nikada, ali su ih u istrazi u zapisniku meni stavljali u usta, iako sam im ja rekao potpuno drugačije Sjećam se toga povodom govora o licima iz IVZ-a kao navodnim "režimskim:,. Iju~ dima i »crvenirn«. Ja sam tražio da to ne unose kao moje ruecr, alt nisam ništa mogao učiniti. (Kasnije, kad sam čitao izjavu, nisam
93
TOK PROCESA SARAJEVSKI PROCES mogao da je očistim od svih riječi koje nisam izgovorio - sve je bilo rečeno sasvim drugim riječima ili, prosto, neistinito navedeno). Ja nisam rekao u vezi preduzeća "da se popravi položaj muslimana" već sam rekao da će na taj način otići veći broj Jugoslovena u Iran. Znao sam da ni jedna firma nema samo muslimane zaposlene, već da će u tim firmama ići i ljudi koji nisu muslimani, i to u većini. Zbog toga je apsurdno i da pomislim da samo muslimani idu preko ovih firmi. U vezi Omera moram napomenuti da nas je upozoravao da se predstavljamo samo kao muslimani i kao privatna lica koji su u Iran došli iz vjerskih i turističkih pobuda. On nikada nije u tudje ime razgovarao ni sa kim, pa ni sa službenicima na aerodromu i u hotelu. Iskaz Živalj Huseina Živalj Husein je jedini eventualni dokaz (svjedok) za sadržaj puta u Iran. Medjutim, i on je negirao navode optužbe u vezi puta u Iran kao i neke druge navode u vezi lO. Istog dana su oduzete propusnice za sudjenje supruzi Mustafe Spahića i bratu Džemala Latića, koji je nakon oduzimanja propusnice sproveden u jednu sudsku kancelariju gdje je išamaran i gdje mu je saopšteno da će ukoliko se ikad više pojavi u blizini suda dobiti dvije godine! Za put u Iran sam se odlučio slučajno i iznenada. Lica sa kojima sam putovao ili nisam nikada ranije poznavao ili sam ih poznavao površno. Bičakčića sam upoznao neposredno pred put, sa Kasumagićem sam imao jedan razgovor u Zenici i Cengića sam vidio 2-3 puta u slučajnim susretima prilikom molitve u džamiji. Putovanje u Iran je bilo vezano za moju ličnu želju, da vidim tu zemlju, pa sam ja naravno ovu šansu htio iskoristiti. U ovoj zemlji se puno pisalo i govorilo. Nisam ni pomišljao, a vjerujem ni drugi da bi putovanje moglo imati neki drugi vid osim prisustva na vjerskim svečanostima. Dakle, ne može se smatrati da smo pripadali nekoj grupi, nego smo bili samo saputnici. Polovinom decembra 1982. g. Behmen je rekao da postoji mogućnost putovanja u inostranstvo. Nije mi rekao gdje će se putovati, već samo da predvidim svoje mogućnosti u pogledu toga da li mogu ići ili ne. Kad sam mu rekao da imam 7 dana odmora onda mi je rekao da ćemo ići na vjerske svečanosti u Iran. (U jednom trenutku sudija upada i čita Živaljevu izjavu iz prethodnog postupka da je postupak bio u redu i da je u zapisniku unijeto ono što je suštinsko. Živalj na ovo ne odgovara, prešuti tren, pa nastavlja dalje) Behmen mi je tada rekao i ko će još ići na put te da, ako hoću, mogu ići sa Kasumagićem ili sa njima u Beč i da se javim Edhemu radi radi dogovora o terminu polaska na put.
94
U Beču su nas na željezničkoj stanici dočekali Behmen Omer i Velagić Teufik. Meni ovo ime nije ništa govorilo -:- prvi put. sa~ ga čuo i vidio. Bičakčić mi je prethodno bio rekao da cemo odsjesti k~d Teufika. U istrazi mi je skrenuta pažnja da je Teufik emigrant. U Becu sam saznao da nam 'za put neće biti potrebni pasoš], nego će u tu svrhu poslužiti propusnice. Omer je spomenuo da na put treba da krene i Alija Izetbegović. On nije došao za nama. .. . U Teheranu smo imali probleme sa pasošima Kasumaqica I Čengića, jer oni nisu imali vize. Omer je tada razgovarao sa jednim službenikom, koji reče da malo sačekamo. Cekali smo tri sata, a u medjuvremenu smo Behmen i ja pokušavali da nazovemo u Beč Teufika, kako bi on odatle intervenisao kod ambasadora. Kasnije su došla dva civila i dali nam dva papira bez fotografije, pa smo onda svi prošli kontrolu. Onda su nas ta dvojica odveli u hotel. U tom •hotelu nas je posjetio jedan čovjek u civilu koji je vodio razgovor s Behmenom, postavljajući osnovna informativna pitanja. U ovom hotelu bilo je mnogo ljudi, a kasnije sam saznao da se tu održava kongres Šiita i Sunita. To lice koje nas je posjetilo bilo je u sastavu odbora za zbrinjavanje gostiju. Na njegova pitanja je odgovarao Behmen. Siguran sam da tada Kasumagić nije ništa rekao. Moje znanje engleskog je veoma skromno, ali sam mogao razumjeti šta se pita i odgovara, otprilike. Iranac je pitao kol~ko muslimana im~ u Jugoslaviji, odgovor je bio 3-4 miliona. Inace, Iranc~.je svašta interesovalo, pa je postavljao razna pitanja u pogledu naših vjerskih udruženja i sloboda. Omer je rekao da ima nekih problema te da je, po njegovom mišljenju, IVZ pod izvjesnim utjecajem vlast.i i da u ostvarivanju vjerskih sloboda inače ima problema - tavorizuju se ateisti naspram teista. O ovim pitanjima Behmen je govorio generalno, a ne konkretno ili čak pojedinačno. Kad je Kongres završen nama je preporučeno i obaviješteni smo da se možemo priključiti ostalim gostima i putovati po Iranu. Na putu za Kom, u autobusu, Kasumagić je sjedio pored mene. Privatn~ smo razgovarali, a on me je pitao o nekim stvarima poput toga da II.seu ITF-u predaje turski jezik. Rekao mi je da je radio u Irak~, pa bi zel!o da radi i u Iranu. Govorio je da bi se u Iranu mogla anqažovati I nasa preduzeća pošto u njima ima muslimana. On nije .go.vorio o prtttsku. a nije pominjao ni naftu, već da se ti odnosi razvijaju s obzlr~m n~ inače dobre i prijateljske odnose izmedju dvije zemlje. Govorio je I o saradnji sa ITF-om. P: O čemu si ti njemu govorio? , O: Govorio sam o skupnom hadžu i lošem prevodu Kur an~. Sutradan iza toga sam pao i povrijedio glavu i desno oko. Krvano sam pet sati. U hotelu sam spavao sa Edhemom. Jednom prilikom sam ot!ša~ u sobu kod Behmena, Čengića i Kasumagića, a tamo su se vec SVI
95
SARAJEVSKI PROCES TOK PROCESA drugi bili našli, pa mi je Behmen rekao da sutra imamo jedan sastanak i dodao da nije siguran da li su neki materijali stigli Irancima. U istrazi mi je sugerisano da se tu upiše kako je Behmen spominjao Deklaraciju, a ne nešto drugo. Kasumagić je rekao da treba nešto konceptirati za taj razgovor. Ja sam nakratko ostao s njima, pet do šest minuta, i osim navedenog nisam ništa čuo. Potom sam otišao u ambulantu na previjanje. Ne sjećam se da li su Edhem i Hasan nešto rekli dok sam ja bio tu. Inače, meni je u istrazi sugerisano da se u zapisnik unese da su oni išli u Ministarstvo, a ja nisam znao gdje se išlo. Po povratku sa prijema Bičakčić mi je rekao da su bili u nekom ministarstvu, ali nije znao kojem. Kazao je da nije zadovoljan prijemom, kao ni svojim znanjem engleskog, jer nije razumio o čemu su razgovarali. Sa ostalima nisam razgovarao, a meni je poslije povrede bilo· stalo da se što prije vratim kući. Ne sjećam se drugih detalja i nisam na njih obraćao pažnju. Ostali nisu ništa razgovaralio o sastanku niti sam ih ja pitao. P: O čemu ti je Hasan govorio? O: Govorio je da je zakonom regulisan položaj vjerskih zajednica i vjerska prava, ali da sa realizacijom tih prava ima problema. U Iranu mi je pričao o radu Debatnog kluba, pa je objasnio svoje shvatanje Islama i rekao da se muslimanke moraju pokrivati kao i to da se ne treba družiti sa nevjernicima. P: U istrazi si izjavio da je Omer tražio da se putovanje drži u tajnosti? O: Omerovo upozorenje nisam shvatio kao neku konspirativnost. U istrazi sam bio u posebnoj psihičkoj napetosti, neispavan i umoran, nisam imao nikakvu koncentraciju. U takvom stanju nisam mogao obraćati pažnju na ono što se unosilo u zapisnik, a vrlo često mi je to bivalo svejedno. P: Šta znaš o Deklaraciji? O: Prilikom prvog susreta sa Edhemom iznenadilo me je pitanje da li sam pročitao Deklaraciju. To je bilo prije polaska u Beč. Inače, tekst Deklaracije sam dobio na čitanje od Kupusovića Muhameda. Taj tekst je iznosio negdje oko 20 stranica, a ne 40. U istrazi su mi sugerisali da kažem da je deklaracija imala više od 20 strana, a sada vidim da deklaracija ima i poglavlja. Deklaracija koju sam ja pročitao potsjeća na članak, bez razdiobe i kompleksnosti, a iz optužnice saznajem da je imala više dijelova. Sigurno je da nisam čitao tekst koji se spominje u optužnici. P: Da li je Omer rekao da put treba držati "na strogoj tajnostii kada si doznao da se neće udarati žigovi u pasoše? O: Tvrdim da Omer nije upotrijebio frazu "u strogoj tajnosti«. Edhem i ja smo bili savjetovani da o putu ne pričamo našim porodi-
cama kako ne bi izazvali nepotrebnu uznemirenost. Ali to je bio samo savjet, ja sam, recimo, supruzi rekao da putujem u Beč. P: (Zivalju predočen iskaz iz prethodnog postupka). O: Tačno je da mi je Omer skrenuo pažnju da o putovanju ne govorim s obzirom na iračko-iranski rat, a posebno zbog moje povrede oka: kod kuće bi mogli pomisliti da sam tamo ranjen ili maltretiran. P: Šta je Omer u Iranu govorio o kosovskim dogadjajima? O: Moguće je da su Iranci Omera pitali za Kosovo, ali je on odgovorio da ti dogadjaji nisu vjerskog nego političkog karaktera. Nastavak tog razgovora nije vodjen onako kako se u optužnici navodi. Medjutim, Behmen je meni o tome govorio, ali sam siguran da o tome pred Irancem nije spominjao. Meni je rekao da je to revolt Albanaca na srpsku čizmu. Takodjer mi je rekao da u Jugoslaviji postoji dominacija Srbije. Ali to je bilo u vezi Lubardine knjige. P: Sta je Kasumagić govorio o jugoslavenskim preduzećima? O: Kasumagić nije govorio o preduzećima sa najviše zaposlenih muslimana i nije govorio ni o kakvom pritisku na Jugoslaviju. Ne sjećam _senikakvog razgovora Kasumagića sa čuvarima revotuclle. P: Sta ti je Hasan govorio o radu Tabačkog mesdžida? O: U Iranu mi je· Hasan rekao da je Smajlović nezvanično zabranio rad ovog kluba te da treba mijenjati pojedince u IVZ, koji se ne zalažu z? razvoj Islama. U toku istrage je mnogo insistirano na Hasanu Cengiću i radu TM-a. U vezi Kasumagića - prilikom posjete u njegovom stanu, on mi je rekao da bi volio da se njegove kćerke udaju za vjernike (muslimane). U vezi Bičakčića - Bičakčić i ja smo se složili u vezi Lubardinog pisanja, te smo konstatovali da on ima zaledje kad može tako pisati. Sto se tiče ostalog, već sam rekao pod kakvim sam okolnostima davao svoje iskaze. Više ne sjećam šta sam izjavljivao, mada priznajem da sam zapisnik potpisao. Behmen je meni rekao da su dogadjaji na Kosovu rezultat revolta Albanaca protiv srpske politike, te da će ovi dogadjaji umanjiti uticaj Srbije u Jugoslaviji, čija je politička linija premoćna. P: Kako si se upoznao sa Izetbegovićem? O: Moje poznanstvo s Alijom datira od maja 1979 g. Od tada sam sa njim imao 6-7 susreta, a možda i manje. Alija nikad nije iznosio svoje stavove, samo mi je prošle godine dao da čitam skripta »Islarn izmedju Istoka i Zapada«, tražio je primjedbe na to govoreći da je on autor. Neke dijelove nisam razumio jer sam ja tehnički obrazovan. Stavio sam jednu primjedbu kada sam mu vratio knjigu - Alija je govorio da je Islam cjelokupni pogled na svijet, te da bi volio da IVZ takve stavove više respektuje, pa je u tom smislu i zamjerao izdavačkoj djelatnosti IVZ-a. Poslije toga Aliju nisam vidio sve do febru-
96 97
SARAJEVSKI PROCES ara 1982 g. kada me je zamolio da nadjern nekog studenta iz Sudana koji je došao iz SSSR. Meni je u istrazi sugerirano da kažem kako je taj student protjeran iz SSSR. Ja sam i sam posumnjao u šta takvo. U istrazi mi je predočeno da su neki od ovih ljudi već osudjeni kao pripadnici Mladih Muslimana. To ranije nisam znao, jer ipak ne bih, bez obzira na ono što sam maloprije rekao, s njima sklapao prijateljstva. P: Kad si išao kod Kasumagića u Zenicu? O: U Zenicu sam išao u ljeto prošle godine sa Nusretom ... kako Ismet ne bi pomislio da Nusret dolazi zbog njegove kćeri, jer je Nusret momak. P: (Predočenje). O: Ja sam prvi put bio lišen slobode tri dana, pa pušten, pa ponovo lišen slobode u maju 1983. Nisam znao, niti sada znam, u kom sam svojstvu saslušavan prvi put - kao svjedok ili optuženi. To mi niko nije htio reći. Izmedju dva hapšenja stalno sam pozivan u SUP. Na saslušanju sam bio totalno iscrpljen, neispavan i pod velikim pritiskom. P: Da li si znao da će putovanje biti besplatno? O: Nisam znao. Smatrao sam da je cilj da prisustvujemo vjerskim svečanostima i upoznamo Iran o svom trošku. Ko je mogao pretpostaviti da će nam se ukazati tako povoljna prilika kao s tim pozivnicama. P(Branioc): - Da li si čitao Islamsku Deklaraciju? O: U istrazi sam rekao da sam čitao Deklaraciju, misleći da je to taj tekst koji mi je dao Kupusović. Onda mi je rečeno da Deklaracija ima više stranica nego taj tekst za koji znam, a zatim su mi predočeni naslovi i pasusi. Ja sam vidio da za mnogo toga nisam čuo, a kamoli čitao. Deklaraciju sa poglavljima nisam nikad vidio, tekst koji sam ja čitao nije imao predgovor niti se uopće sjećam neke sličnosti iz sadržine - znam samo da se oboje odnosi na vjerska pitanja. P: Kakav je utisak ostavio na tebe tekst koji si čitao? O: Tekst koji sam čitao nije me »povukao«, zainteresovao, pa sam ga zaboravio. On nije uticao na moju odluku da idem u Iran. P: Da li si razgovarao sa Irancima? O: Lično nisam imao kontakte sa Irancima, osim prilikom Ijekarskog pregleda u vezi povrede oka. P: Žta znaš osaradnji Behmena i Izetbegovića? O: O njihovoj saradnji sam saznao iz optužnice, pa otprilike toliko i znam, osim onog što sam mogao zaključiti iz pitanja isljednika u istrazi. P: Kakve je zabilješke vodio Kasumagić u Iranu? O: Da je Kasumagić vodio zabilješke zato što će s nekim u Iranu razgovarati, shvatio sam tek u istrazi. Jer, sjećam se da je neko od domaćina u autobusu pokazivao neke objekte, dok je Kasumaqić nama objašnjavao o čemu se radi, pa je kasnije nešto zapisivao ja sam mislio da se zapisivanje odnosi na to.
98
TOK PROCESA P: Šta je bio kad ste se vratili iz Irana? O: Poslije povratka iz Irana nisam vidjao optužene. Pripremljeni
iskaz Rušida Prgude
Za mene je veliko pitanje ovaj proces. Dobro, on je namješten, ali motivi mi nisu jasni. Ja sam već jedanput bio sudjen kao nevin u montiranom procesu na 20 godina robije i od ležao deset. Ali to je bilo staljinističko doba, odnosno još gore - kad se Jugoslavija morala dokazivati kao komunistička, pa je najlakše podnosila žrtvovanje muslimana. Sasijecanje Bosne bio je jedan od dokaza Moskvi da je ona vjeran satelit i uzoran učenik i praktikant sovjetskih metoda. Ja sam se nadao da su ta vremena prošla unepovrat, a oni koji su ih prvi trebali zaboraviti evo nas sada na to podsjećaju. Zašto ovoj zemlji treba da fabricira protivnike, da projicira djela koja niko počinio nije? Kome treba da stvara nove žrtve i nove mučenike, terorizirajući mirne i nedužne gradjane koji savjesno obavljaju svoje dužnosti? Jesu li vjernici u ovoj zemlji gradjani drugog reda? Nemogućnost pravne situacije kao što je naša, otprilike izgleda ovako: Jedna ideja protivna drugoj hoće da se stavi u položaj pravednosti prema njoj, jedna negacija sudi izvjesnoj afirmaciji a da izigrava odnos jednakosti. Pravedno pravo je opće, a ne idejno i partijno: vi sa istim argumentima sudite članovima društva kao i članovima partije, i kao »istorijska avanqarda« uzimate sebi pravo da miješate partijsku bazu sa bazom društva, a istovremeno tvrdite kako je u pitanju pluralistička državna organizacija. Svedeno na uže protivurječje, to znači da ne možete suditi ideji i vjeri, a nemate djela da mu sudite, pa zato sudite namjeri neke naodredjene ideje koja se nipošto ne smije pojaviti u obliku idejnosti - kao apel za jednakost naroda i slobodu vjeroispovijesti - nego kao čista namjera, volja za zlom. A djelatnost optuženih, opet, nije neki pokušaj čina koji granatošću i količinom odgovara širitii namjere, već je puko brbljanje, i optuženi nisu ni muslimani ni Bošnjaci, jer se ne sudi ni vjeri ni narodu, nego su neka kalemljena varijanta koja ne pripada tim pojmovima, ali se izvodi iz njih. Svo to neodredjeno preclziranje je taman dovoljno za to da se ne optuži ni narod ni vjera, a da ih se osudi. Tako se opet žrtvama pripisuje krivica, anarodu protivnarodnost. Danas se ovdje stide onog staljinističkog vremena. Danas se rehabilitiraju nevine žrtve staljinističkih procesa. Primjer staljinističkog progona nevine omladine bilo je hapšenje, kinjenjei ubijanje »Mladlh rnustirnana«. Kasnije su sudije, javni tužilac i isljednici koji su progonili Mlade muslimane završili na Golom otoku, i mi smo s njima robijali, kao što je npr. bio Ves o Jovanović. Govorili su nam u zatvoru da su nas tukli i sudili po direktivi. Da su znali da smo nevini, ali da je ta montaža procesa bila linija i direktiva centra.
99
SARAJEVSKI PROCES Pitanje je sada da li je ovo povampireni staljinizam ili tradicionalna mržnja na Muslimane, ili je pak u pitanju nastup jednog virulentnog nacionalizma kome se niko ne odupire, a vi mu podilazite. Mislim da u vezi s tim prije svega treba nešto reći o razlog u podizanja optužnice protiv mene i još četvorice suoptuženih ovdje. Naime, ti ljudi su već bili jedanput osudjivani, pa je njih najlakše opet osuditi kao ••povratnike«. Osim toga, postoji potreba aktualizacije ..muslimanskog nacionalizmakao i stvaranja kontinuiteta unutar njega, putem naglašavanja nekadašnjeg pripadništva nas trojice mladomuslimanskoj organizaciji. Tome se, naravno, usput pridodaju i preostala dvojica (Izetbegović i Kasumagić), da bi utisak oživljavanja bio što jači, ne mareći za to što ova dvojica nisu bili sudjeni kao pripadnici organizacije Mladih muslimana. To je jedan od formalnih osnova optužbe, i ja sam ga apostrofirao, jer sam lično osjetljiv na stalno pominjanje ove organizacije, u pogrešnom kontekstu i sa pogrešnim navodima. Ona se upotrebljava kad od je potrebno nekog od muslimana ubaciti u kontekst nekog prijašnjeg zločina njegovog naroda. Tako se kod Srba javljaju četnici, a kod Hrvata ustaše, i tu se sad javlja problem: kako stvoriti istorijsku podlogu zločina jednom narodu kad ga on nema? Tako se ova organizacija proglašava za negativnu na istom nivou na kojem su to četnici ili ustaše. Mladi muslimani su osnovani pred Drugi svjetski rat, da spriječe prodor lijevih kao i desnih utjecaja, te da se jačanjem unutarnjih vjerskih snaga podigne moralna svijest prije svega medju muslimanskom omladinom. . U toku rata MM su razvili veliku aktivnost u sprečavnju utjecaja ustaške propagande i ostalih ideologija stranih islamskom duhu, suprotstavljajući im vjerske organizacije, a kroz rad na kulturnom polju medju Muslimanima. Oni su učinili korisno djelo u spašavanju velikog broja izbjeglica ispred četničkih pokolja organizirajući smještaj. hranu i skupljajući dobrovoljne priloge. Oni su utjecali na neke milicije koje su branile muslimanska sela od četnika i drugih, da se sačuvaju od saradnje sa ustašama, Nijemcima i Talijanima. Oni su iz rata izašli kao primjer moralne čistoće. Poslije rata, s dolaskom nove države, neki od njih su pokušali da nastave rad u tom smislu, davaj ući otpora da se muslimanska omladina ne ne zloupotrijebi kao propagandna trupa za osudu muslimanskih prvaka, uništenju kulturnih i vjerskih ustanova, rušenju Baščaršije i nekih džamija po mahalama Sarajeva i drugih gradova Bosne. To nije bila neka militantna organizacija sa hijerarhijom vodstva i članstva, nego više grupa poznanika i istomišljenika, ali od toga se je napravila zavjera. Nakon masovnog hapšenja omladine stotine njih su izvedene na sud i poslati na dugogodišnju robiju, dok je nekoliko njih bilo strije-
100
TOK PROCESA Ijano na pravdi Boga. Mnogi zločinci koji su s puškom i nožem harali Bosnu i trijebili nedužne prošli su mnogo lakše nego mi srednjoškolci koji smo mladalački sanjali o boljem životu svoga naroda. I opet se Muslimanima dešava isti slučaj. Da li se ova država zaista osjeća ugroženom od strane dvanaestorice muslimanskih intelektualaca, univerzitetskih profesora, pravnika, ekonomista, pjesnika i imama, i to ljudi koji se medjusobno ne poznaju? Da li se time želi zastrašiti Muslimane? Samo ćete ih ogorčiti. Moram vam otvoreno reći da opravdano ogorčenje i bez ovog procesa postoji. Mi smo autohtoni narod što nam je konačno u Jugoslaviji i priznato. Osim imena i šeste baklje u grbu mi malo od toga imamo. Politička istorija Muslimana Bosne još nije ugledala svjetlo dana. To se uporno sprečava. Istorija književnosti takodjer ne može da se napiše, jednako kao ni istorija bilo koje kulturne grane iz bogate prošlosti bosanskih Muslimana kao ni naših bogumilskih predaka. Mi smo jedini narod u ovoj zemlji koji nema svojih nacionalnih institucija, a to se dopušta i manjinama kao što su Albanci, Madjari, Talijani i Romi. Cak smo mi jedini narod u Jugoslaviji kojemu se ne dopušta nikakva kulturna ustanova, kakve ima svaki drugi narod. Mi nemamo nijednog ni najmanjeg lista ni biltena, dok i manjine imaju svoje dnevnike. Ne samo da se to nama ne dopušta nego i drugi kad o nama pišu prešućuju i falsificiraju našu prošlost, a te publikacije i mi srazmjerno financiramo. Tipičan primjer je ..Izložba Srednjeg vijeka- u Parizu, gdje se je 500 godina islamske kulture prešuti lo kao da nije ni postojala i kao da nije prirodni nastavak onih bogumilskih stećaka. Još drastičniji slučaj ignoriranja Muslimana jesu Enciklopedije Leksikografskog Zavoda, a osobito Enciklopedija Jugoslavije. Muslimani su zapostavljeni u javnom životu vlastite zemlje. u politici i privredi i kulturi. Pogledajmo samo nazive ulica, škola, narodnih heroja, i tako dalje. Naša djeca u školama ne uče svoju istorlju. A kakvo je stanje u našim vjerskim ustanovama? Naše imame se sudi zato što podučavaju o vjerskoj zabrani upotrebe svinjskog mesa, a izbacuje se s posla one koji savjetuju roditelje kakvo ime da daju djeci. Premještaju se imami koji daju vjersku poduku. Pri svemu tome nas se optužuje za stvaranje nekakve sveislamske države ili etnički čistog teritorija. Da li se neko ovdje igra razumom javnosti ili njenim strpljenjem? Mi nemamo ni osnovnih vjerskih sloboda, ali smo već dovoljno ambiciozni za ..pantstarntzam«, pojam dopola prazan, a odpola izmišljen. Zar se očekuje da će se, pri ovakvom položaju Islama u Bosni i Jugoslaviji, naći budala koja će povjerovati u optužnicu? Ali, ne znajući pod šta ugurati našu » propagandu« a zapažajući svjetske tokove Islama uporedo sa averzijom Zapada
101
SARAJEVSKI PROCES prema njima - vi ste da bi se opravdali pred Zapadom, naše individualne i privatne apele za osnovne vjerske slobode proglasili za nekakav islamski »tundarnentalizarn«. Pojedine se izjave zaoštravaju do krajnosti, a sve je to tek predatmosfera onih potpuno izmišIjenih optužaba kojih je većina. Jer, tako se stvarne izjave o vršenju vjerskih propisa ili poboljšanju pravno dopuštenih vjerskih aktivnosti, kao što je gradnja vjerskih objekata, vjerska pouka itd, jednostavno proglašavaju za »tundarnentatizarn«. Naravno, te nedužne stvarne izjave optuženih upućuju na ekstremnost kada im se dodaju izmišljene namjere o nekakvom dovodjenju »čistcq« Islama ili izjave o nedopustivosti davanja krvi drugoj nacionalnosti. U takvom kontekstu i »arnin« zvuči napad no. Štampa nas je sve ovdje okvalificirala kao »tašiste«: meni se isljednik obraćao sa »ustašo«! A moj otac, ja i cijela moja porodica bili smo poznati po otporu zločinima ustaša i zločinima uopće. Moj otac je pet puta u toku rata hapšen od četnika, ustaša, Nijemaca i Italijana. Tri puta je osudjivan. U toku 1943. u Gatački srez su u dva navrata dolazili partizani - mi smo s njima saradjivali i pomagali ih. Zbog toga je moj otac bio osudjen sa još nekoliko kasnije ubijenih ljudi. U januaru 1941. spasio je od pokolja grupu Srba i Muslimana u Gatačkom srezu, i to u saradnji sa još jednim čovjekom, Srbinom, koji je kasnije sudjen kao četnik! Moj otac nije htio svjedočiti o njemu kao o četniku, nego je još i rekao čemu je taj čovjek pri pomagao; on je ubijen 1945. godine, a 1944. bio je izabran za prvog predstavnika SSNO za srez Gacko. U decembru 1943. ja sam bio uhapšen od strane Nijemaca i optužen sa svjedokom koji je danas penzioner. (Tada je bila strijeIjana Zora Višnjevac.) 1944. godine ja odlazim u partizane, pa sam 1945, prilikom borbe za oslobodjenje Sarajeva na Kobiljači ranjen. Početkom 1946. sam demobilisan kao borac-djak koji treba da se školuje. Kod kuće me je dočekala presuda da je moj otac narodni neprijatelj! Ja za to u partizanima nisam znao. Ubistvo se moglo možda greškom i opravdati, ali zbog te sramne presude pokrenuo sam spor i oborio je pomoću svjedoka - istaknutih partizana, učesnika NOP-a. Medjutim, time sam pao u totainu nemilost: na drugoj strani nije bilo nikakvog opravdanja, a pokrenuti postupak sa sasvim jasnim dokazima niko se nije usudio prekinuti. U jesen 1946, nakon upisa u učiteljsku školu, gdje je bilo upisanih učenika svih fela i vojski, jedino ja bivam izbačen, i to nakon pet dana - nepogoda n za prosvjetu. Pokušavam se upisati na trgovačku akademiju, ali zavlače sa mnom dva-tri mjeseca i upisuju me tek na intervenciju više uglednih ljudi iz NOP-a, medju kojima i amidže Džemala Bijedića. Poslije toga je uslijedilo mučno i bijedno školovanje, te hapšenje. Poslije osude, za koju je prognoza bila 3 - 5 godina zatvora, a iznosila je 20 godina zatvora i 5 godina gubitka gradjanskih prava,
TOK PROCESA u zatvoru mi biva naplaćeno što sam se borio za istinu o svom ocu. Kao i ovom prilikom, i tada sam još prije sudskog procesa, u istrazi, 42 dana proveo vezan žicom preko golih ledja, prsa i ruku, a da vam ne govorim o grupnim ritualima kad po sedam-osam ljudi ulazi u ćeliju i ne da te tuku nego skaču po tebi cijelu noć, dok jedan cijelo vrijeme drži nož pod grkljanom i viče: »Hoćeš Allaha, turčine, a?« Šest mjeseci ja sam bio držan u tamnici pod zemljom, a ovdje prisutni Salih je bio toliko dugo da je gotovo oslijepio poput krtice kad je izveden - pet dana je gledao kroz prste. Danima su nas držali u »sobarna za stajanje« u kojima čovjek zbog tjesnoće nije mogao ni saviti koljena, a kamoli sjesti. Ljude su u Zenici izvodili zimi, u januaru, na minus 20 stepen i Celziusa, da ih istuširaju hladnom vodom i usput ih tukli brezovim metlama. I onda da nama neko govori o našem zločinstvu, ili da pravi razliku od konclogora! Taj zatvor, to je životni put Mladih muslimana, to je naša sudbina i tudje zlodjelo, a ne pozivanje u vjeru. Kad biste vi htjeli čuti šta su Omer i Salih doživjeli u svom životu i kad biste objavili takva svjedočenja, vidjelo bi se kako je neljudski ovakve mučenike ponovo hapsiti, i to za izrnišliena djela. Mi nismo mislili da o ovome treba govoriti, naše je mišljenje da ne valja stvarati mržnju ponovo, jer je sve to bilo i prošlo. Ali nije! Ovim podacima koje iznosim ja želim samo pokazati sav besmisao ovog vremena, a ne oplakivati svoju sudbinu ili olakšavati svoj položaj. I sada, nakon svega ovoga, zar ja još mogu imati vjere u uspjeh i snage da se branim? Šta znače riječi? Šta znače dokazi za vas? Ali, treba reći. Ne zbog vas, jer ja znam da je već odlučeno šta će se s nama učiniti, nego radi ljudi koji su ovdje došli, da sami vide šta je istina. Ako hoće dokazati suprotno, ovaj sud to može oslobadjajućom presudom, a država rehabilitacijom Omera Stupca i drugih ubijenih Mladih muslimana. Mada kajanje ne mijenja djelo već krivicu, ipak bi to bio značajan korak za rehabilitaciju države u očima ovog naroda. Bez obzira na to što je moja sudbina sudbina žrtvenog janjeta i što se iskazi svjedoka mogu tumačiti prisilom, ja želim istaći kakvi su konkretni navodi optužbe. Ostale, detaljnije i suptilnije okolnosti prepuštam svome braniocu, kojemu sam to do u sitnice objasnio, jer ja nemam snage za dugačak obrambeni govor. Što.se tiče tačke I optužnice, predložit ću samo da vijeće bolje pročita navode optužnice o Izetbegoviću na str. 16 i da ih uporedi sa ovom tačkom: optužnica plagira samu sebe. Osim toga, ako sam ja to govorio na nekom sijelu, neka se pozove i neko od domaćina ili ostalih gostiju da to potvrdi - nisam to valjda šaptao samo svjedoku u uho? Tačka 2 - optužnica će najbolje biti pobijena iskazom svjedoka: ne vjerujem da će svjedok biti u stanju da i pred sudom govori neistinu, jer ja poznajem njegovo poštenje. 103
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES
u tački 3 svi su navodi takodjer izmišljeni, a neki od njih su i besmisleni - navodi se, recimo, da sam rekao da je Tito potrošio mnogo novaca hodajući po svijetu, pa da je Jugoslavija zbog tog zadužena. Ja mislim da je svakom normalnom čovjeku jasno da jedna osoba nikad ne može potrošiti tolike novce. Tačke 4,5,6 i 7 su zasnovane na poturanju istoimenog svjedoka uz jedinog, ali lažnog svjedoka. Naime, Dedić Muhamed, koji je sam mnom doista išao u kuću Salkić Hamdije i Spahić Mustafe, je onaj koji je završio med resu i jedno vrijeme radio kao funkcioner u studentskim domovima (danas je službenik SDS). Taj mladji Dedić je primorao Salkića i drugog Dedića, svog imenjaka i prezimenjaka, kao i Seganovića i Čelikovića, svojim podmetanjima da i oni daju sličan iskaz, jer bi, u suprotnom, došli u položaj saučesnika jednog »nacionaliste- kad bi navodno prešućivali njegove riječi. Ja mislim da je Dedić, koji je zaista sa mnom bio - ali nije čuo to što je -čuo- policijski agent koji se morao pokazivati u javnosti u mom prisustvu ne bi li se onda na to tlo poznanstva nešto moglo nasaditi, budući da nije bilo nikakvih drugih »svjedoka«. Ja mislim da se on neće pojaviti kao svjedok, nego samo onaj drugi Dedić i Salkić Hamdija. Osim ove temeljne tvrdnje, ja moram reći da niti bih ja, niti Spahić niti ijedan čovjek zdrave pameti izgovorio takve riječi pred nepoznatim ljudima poput tog drugog Dedića. Osim toga, ja znam da je Dedić član SK ... Tačka 8 je navod o propagandi upućenoj jednom čovjeku starom preko sedamdeset godina, koji je uz to krajnje neobrazovan. Kad se braniocima (Sukno i Radović) dopusti da ovog svjedoka pobliže ispitaju, pokazat će se da on možda neće ni razumjeti što sam ja ustvari »rekao«. Procijenite i sami šta znači »preobraćati« jednog sedamdesetgodišnjaka, gorštaka, kojeg ja poznajem otud što je trebao napraviti lamperiju u mojoj vikendici pod Bjelašnicom. Tačka 9 i 10 su formirane uz pomoć Seidović Seida i sličnih. Seidović Seid je jedna od najljigavijih osoba koje sam u životu sreo. A vi takve izabirete kao svjedoke. On, naime, navodi u tački 9 da sam u njegovoj kancelariji u Omerovom prisustvu govorio tačno ono čime me je on pokušavao provocirati. Ja mogu, ako sud dozvoli, odmah dovesti nekoliko osoba iz Seidovićevog preduzeća koje će potvrditi da me je on provocirao pred njima. Nosioca tačke 11, Džemala Latića, ja i ne poznajem. On je poznanik mog sina od koga je posudjivao knjige iz oblasti filozofije i beletristike. Meni se čini da je on jedna mirna i neiskusna osoba i on je poput Salkića u ovaj ološ od svjedoka uvuče n putem batina i preko vucibatina koje su »svjedočile« isto. Ova istraga može biti samo »istraqa poturica« i ništa više. Sve daljnje što bih rekao bilo bi teže od istine dogadjaja: opis i povrede duša, ne samo zakona i istine. Ali o tome ja neću i ne mogu govoriti, tome će presuditi Allahov sud, i to će biti zadnja riječ u ovom i svakom sudjenju. 104
Iskaz Saliha Behmena Govor Saliha Behmena trajao je nekih pola sata: on je odbio da išta govori o optužbi »koje nije dostojna ni da se o njoj razmišlja, a kamoli da se po njoj vodi jedan regularan sudski proces«. -Hrpe laži" - to je kratka rečenica koju je nekoliko puta ponovio za vrijeme svog iskaza, ogorčeno i kategorično je porekao sve navode optužnice. Tipičan primjer za karakter ove optužnice, po njemu, su iskazi Seidović Seida: inkriminacije vezane za Seidovića smještene su u Mostaru, a Salih je to ljeto proveo u Sarajevu. - Sve samo laži - optužnica ne mari za to ni da vremenski i prostorno sredi navode tako da budu barem vjerovatni, a kamoli da brine za vjerodostojnost sadržaja tih navoda. Ja sam čitavog života molio Allaha da me smjesti u džennet, a on me smješta u istoriju, i to ponovljenu, podvaljenu na isti način kao i ona od 1949. Ali, šta ću? Takva je, valjda, moja sudbina: da me ljudi kažnjavaju za djela koja nisam uradio i da me Bog iskušava preko ljudskih šaka.
Iskaz Mustafe Spahića Prije nego.se osvrnem na pojedinačne inkriminacije, želim da istaknem: u optužnici su kao svjedoci navedena samo ona lica pred kojima sam, navodno, govorio kako stoji u optužnici. Karakterističan je stav optužbe da uzima iskaze samo onih svjedoka koji svjedoče protiv mene, a to su imami. Dovedite mi i crnog djavola za svjedoka, samo ne naše hodže, i pristaću! Pokušavaju se provući stavovi nekakve Deklaracije za koju sam prvi put čuo iz usta javnog tužioca na saslušanju. Prije svega, hoću reći da je kontradiktoran izraz »islamtzacija muslimana", jer islam je predavanje Bogu - islamizirat i muslimana znači tautologiju u najboljem slučaju. Medjutim, način na koji optužnica nastoji zaobići to proturječno značenje novim proturječjem (to je valjda dijalektika u njenim očima) jeste značenje po kojem treba da se oni ljudi koji nisu muslimani opredijele za islam, pritiskom ili silom. Proturječje tog novog značenja je u tome da je po islamu strogo zabranjeno svako uvodjenje u vjeru, koje bi bilo i puko nabjedivanje, a kamoli pritisak. Zbog ovog jednostavnog misaonog procesa o toj sintagmi ja je nikad ne bih mogao koristiti. Ja sam studirao i zavrišio Fakultet političkih nauka u Sarajevu, a radim kao imam već sedam godina u Vogošći i tvrdim da o meni niko nikada nije dao makar samo i prigovor kao nacionalisti, šovinisti i sl. Ovoj je optužbi upravo palo na pamet da me nazove (skoro) fašistom. Sada namjeravam dati konkretnu odbranu na optužbu.
105
SARAJEVSKI PROCES
TOK PROCESA
, ad 1) - Dedić> - Muhamed je samo jedan jedini put bio u mojoj kući. To kategorički tvrdim, a pozivam se na svjedoke Beganovića, Čelikovića i Prgudu. Ja ga nisam poznavao, a više ga nikad nisam vidio - zar bih pred nepoznatim čovjekom govorio takve riječi! U ovoj inkriminaciji pominje se formulacija »istarnizacija BiH«. Na ovom tlu žive tri slavenska naroda: Srbi, Hrvati i Muslimani. Turci su vladali Bosnom preko 400 godina i za to vrijeme nisu uspjeli da ovu sredinu učine vjerski i etnički čistom. I, sada, da se ja poduhvatam nečega što svjetska imperija nije mogla, ili nije htjela učiniti iz istog razloga iz kojeg i ja to ne mogu htjeti - to je suprotno učenju islama. Ja ne bih bio musliman kad bih želio nešto takvo. Prilikom sastanka u SSRN grada Sarajeva ja sam istakao neke stvari koje su kasnije tako modificirne i stavljene u usta svjedoka onako kako glase inkriminacije. Naime, tom prilikom sam istakao da se je društvo odvojilo od IVZ, a IVZ nije od društva. Istakao sam da se rukovodstvo IVZ-a ponaša voluntaristički, da se normativna akta ne poštuju od strane tih lica, da nema ni elementarne demokratije u odnosima unutar IVZ, da nema reizbornih radnih mjesta, da nema ni konkursa ni oglasa i da se radna mjesta poklanjaju. Pri tome, kad sam pomenuo društvo, mislio sam na Komisiju za odnose sa vjerskim zajednicama. Na tom sastanku sam rekao, a što ni sada ne osporavam, da se kod nas ne dozvoljava gradnja džamija u novim naseljima. O toj zabrani govori i drug Todo Kurtović u svojoj knjizi. Ponovo ističem da je došlo do iskrivljavanja mog izlaganja u inkriminaciji u vezi vjerskih sloboda. Neovisno od toga što nisam ni pred kim rekao da je kod nas ruski režim, da je socijalizam utopija i sl., ističem da sam u SSSR-u bio deset dana i kada bi kod nas taj poredak bio dva dana - ja bih se ubio. To mislim u odnosu na temeljne principe njihove državne vlasti, a ne nekakve začkoljice, jer nigdje u svijetu ne postoje neograničene slobode govora i mišljenja, pa ni kod nas. Zapanjen sam i poričem da sam pred Dedić Muhamedom govorio o tome da su Muslimani i Albanci neravnopravni u odnosu na druge. Sasvim je odvojeno od ovoga pitanje različitosti njihovog razvoja i razvoja pojedinih republika i pokrajina. Za mene je smiješno reći da Albancima treba dati republiku. Još je smiješnija inkriminacija iz optužnice koja navodi da sam rekao da SAP-e treba da dobiju svoje vlade i sI. Ističem da one IMAJU svoje vlade, da imaju svoje izvršne organe, a narodnosti imaju svoje zastave. Stavlja mi se na teret da tražim ono što je već dato i priznato?! Isto se ovo objašnjenje odnosi na ostale narode koji se navode u inkriminacijama optužbe.
5) Dedić koji se kao svjedok pojavio na sudu Spahiću je potpuno (••Sudski« Dedić je poštar, a stvarni je Spahićev drug iz medrese).
106
nepoznat.
U vezi navoda optužbe da sam ja isticao da u IVZ sjede ljudi koji su policajci režima, te da šire bratstvo i jedinstvo, a da muslimanima ne treba nikakvo bratstvo do bratstvo po islamu, moj stav je da u ovoj zajednici moramo svi živjeti zajedno, u slozi, solidarno, u harmoniji i slobodi. Navodi se da sam ja govorio da mladi imami moraju raditi na islarnizacij! Bosne. Ponovo tvrdim da izraz »islarnizaclja« Bosne ili muslimana nikada ne upotrebljavam, a što se tiče rada imama, smatram da treba da su pošteni ljudi i da bi trebalo da izvršavaju svoje poslove prema ugovoru - po zakonu, i to bi bilo sasvim dovoljno za vjernike i vjeru kad bi ih izvršavali. ad 2) - Neko će ovdje biti dužan da objasni šta znači »ekstrernni pristup u tumačenju islarna«. Neka to svjedok Brčić objasni na ovom sudjenju. Tačno je da sam prisustvovao radu Tabačkog mesdžida i tamo sam diskutovao onako kako su to i drugi, o vjerskim pitanjima teorijsko-saznajne prirode, u okvirima pitanja koja su isključivo i specifično teološka. U ovoj tački navodi se da sam pred Brčićem negdje na ITF-u to isticao, a ne pominje se ni datum, ni mjesto. Tražim da se svjedok, prije svega ostalog, o tome izjasni. Ja sam u TM učestvovao isključivo kao diskutant. Nikad nisam održao nikakvo predavanje. Ja sam inače napisao par desetina tekstova, koji su objavljeni u raznim časopisima i ti se tekstovi daju lako pregledati: nikad se nisam zalagao da islam na ovom tlu bude društveni, ekonomski ili politički poredak. Ja sam pročitao oko hiIjadu knjiga o islamu i drugim oblastima, te sam jedino sa stanovišta potrebe neke lntorrnaci]e nastupao kao diskutant u TM. Ističem da je kod nas garantovana sloboda vjeroispovijesti ustavom i programom SKJ koji navodi da onaj ko vjeruje u Boga ne može biti oštećen u ekonomskim, socijalnim i drugim pravima. Isto tako je Zakon o polažaju vjerskih zajednica u cijelosti razradio sva ova pitanja. . ad 3) - Kategorički poričem da sam sa Hafizović Rešidom vodio razgovore ovakvog sadržaja. Meni je predočen njeQov iskaz u kojem ističe da sam ja to govorio pred drugim licima, pa i Cengić Hasanom. Onda, neka se ta lica, kada se već sjećaju ćaskanja od 1979/80, jave da daju iskaz i svjedoče. Interesantno je istaći da se navod iste inkriminacije stavlja u usta i svjedoka Sahačić Mustafe, sa kojim ne govorim od 1974. godine. Sada pak ovaj svjedok. kao alternativa prvom svjedoku, iznosi to isto, ali u zaoštrenijoj formi. Pred svjedokom nisam govorio o Imamu Homeiniju. Riječ »eho« ne upotrebIjavam, te nisam mogao reći da je Muslimane u Jugoslaviji zahvatio eho ... Ja nisam psiholog, pa ne znam šta ljudi osjećaju o iranskoj revoluciji, a takvo što nije ni psihologiji u ovoj zaoštrenoj i komplikovanoj društvenoj situaciji izvodljivo saznati. U vezi pritiska Irana na Jugoslaviju izjavljujem: niko dosada nije uspio da izvrši pritisak na Jugoslaviju - a pogotovu ne neka uda107
SARAJEVSKI PROCES TOK PROCESA Ijena zemlja, niko nije uspio da to ostvari bilo kakvim prijetnjama. To nije mogao ni jedan Staljin, ili neko drugi, pa taj pritisak ne može ostvariti ni Iran. Vjerovati u mogućnost ili relevantnost takvog pritiska znači nevjerovati u stabilnost ovog sistema, kao što to tužilac čini kad to smatra »opasnim«.
ad 4) - Treba provjeriti elementarnu stvar, tj. da li sam ja na ove teme uopšte išta govorio i, šire, da li su one bile predmet razgovora i drugih učesnika razgovora, a zatim, da li sam ja to govorio na samo sa jednim svjedokom ili sa dvojicom. Tvrdim da nikada nisam bio sa oba svjedoka zajedno. Razgovori sa Enesom su bili radnog karaktera i u vezi tema o kojima sam pisao. Ističem da nisam mogao govoriti da su muslimani odabrani narod - Kur'an ne samo da to ne priznaje, nego i zabranjuje sve takve parcijalne i povlašteničke stavove svim narodima. Samo su Jevreji, prema Bibliji, odabrani narod. P: (Pitanja je postavljao samo Hasan Čengić) Pošto mi vjerovatno neće dopustiti da pozovem i druge svjedoke, ja pitam tebe, jer si ti već pozvan da govoriš. Reci, jer si bio posjetilac, kakav je bio moj položaj u Tabačkom mesdžidu? O: Nisam stekao dojam da je Hasan vodeća ličnost u TM. Još 1975. usvojen je stav u Starješinstvu da se organizuje vjerska pouka za mlade i stare. Hasan i drugi u TM-u su bili dužni da ovaj stav provode. Koliko je meni poznato u TM se radilo kolektivno. U tom radu su bili angažovani Seljubac, Jašarević, Fetić i dr., a Hasan nije bio neki vodja ni u rasklapanju stolova. Osim toga želim reći da je Karić tamo došao jedan ili dva puta, a Silajdžić Adnan samo u početku. P: Jesmo li mi diskutantima postavljali kakva ograničenja? O: U TM sam i ja, a osobito Hasan, isticali diskutantima da se drže date teme. Bilo je slučajeva da su neki pojedinci provokativno istupali i govorili, pa smo ih morali sprječavati. Na ove pojave su skretali pažnju i ostali, kao Seljubac, Fetić, Kurdić i drugi. Zbog ovakvog ponašanja nazivan i smo »izdainicirna- islama i «sveobuhvatnom cenzurorn«, jer čim bi neko skrenuo sa teoloških i općenitih razmatranja čak i na neka istorijska, da tako kažem, mi bismo ga odmah prekidali, prije nego bi on i dotakao, makar samo afirmativno, neku temu koja se je ticala politike i sadašnjosti. Tome nije bio razlog to što se nema o tome šta reći, nego je razlog bio u tome što mi nismo htjeli da ni na koji način dovedemo karakter TM-a kao dvojben, a kamoli sumnjiv. P: Šta sam ja govorio o džihadu? O: Nisam čuo da je Hasan 'Čengić govorio o džihadu, ali sam ja govorio o tome i rekao slijedeće: džihad ima šest značenja, od kojih samo jedno poziva na silu, ali to je smješteno u odredjeni geografski
i istorijski okvir. Medjutim, i u tom okviru, to šesto značenje poziva na silu protiv onih koji se bore da unište islam. Iskaz Džemala Latića U optužnicu je uneseno svega i svačega za što sam siguran da ne postoji u iskazima svjedoka o meni. Osim toga, nije mi jasno kakvi su razgovori vodjeni u prostorijama ITF-u, povodom neke knjige, mislim Danijela Bućana. Ja se poznajem sa Hafizović Rešidom kao kolegom, i to samo iz medrese. Sa Jašarević Nerminom nisam bio u šetnji, u razgovorima su učestvovale i druge osobe. Sa Seljupcem Seadom se nisam nikad družio, a na njegovoj strani je postojala i zavist: smatrao je sebe boljim učenikom, a ja sam imao pjesnički dar. Sa Brčićem nisam nikad vodio razgovor - on je generacija iza mene. To isto vrijedi i za Karića, a sa njim sam vodio javnu polemiku zato što je on mene uvrijedio u štampi, pa sam se morao javno braniti. Napominjem da je baš Karić napisao dva rada o džihadu i sličnim temama, koji se mogu smatrati kao problematični tekstovi. Mene je direktorica škole molila da mu odgovorim, ali ja to nisam u radio jer smo bili u svadji. Medjutim, sada taj svjedok Karić Enes meni stavlja na teret da sam ja o tome pisao. U TM-u sam i ja radio. Koliko znam TM je počeo sa radom 78-e ili 79-e godine. Prvo su sjedaljke održavane na ITF, i te su razgovore vodili studenti, a kasnije se prešlo u Carevu džamiju Seljubac je učio, zbog lijepog glasa, odštampane dijelove iz Kur'ana. U to vrijeme ja nisam bio u Sarajevu Kada je počeo da radi TM, ja sam lektorisao dva rada. Jedan od lektorisanih radova je rad Hadžić Mehmedalije koji nije izvodjen. U TM izveden je jedan moj rad. Naši tekstovi su bili prethodno slati IVZ-u na saglasnost. Odbor je odobravao svako predavanje. Pored toga članovi odbora IVZ dolazili su u TM i prisustvovali predavanjima, a sjećam se da je jednom došao i predsjednik i pohvalio rad TM-a. On je rekao da glaSine, koje su zasnovane na manjem broju provokacija koje nismo uspijevali u cijelosti spriječiti, da glasine o radu TM-a nisu istinite. No izgleda da tih nekoliko rizičnih i samo započetih rečenica nisu ni dospjele do Starješinstva, nego je napad izgleda došao s pogodnije strane. Naime, bilo je govora da tamo ima nedoličnog ponašanja - susreta mladića i djevojaka, poljubaca i slično. Ali ipak TM nije nikada zabranjen, a pogotovu ne nekim zvaničnim aktom. U posljednjoj godini rada TM-a, Hasan mi je govorio da je pozivan u SUP u vezi rada TM. Kad sam pitao o čemu se radi, on mi je rekao da su izmišljene neke stvari o njemu i njegovom radu u TM-u. Izrazio sam brigu, ali mi je on rekao da ne brinem, jer će se lahko ustanoviti da je to laž, osim toga rad je legalan, jer je stalno
108 109
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES kontroliran. To je bilo u proljeće 1981.g. Tada je prestao rad TM- na način na koji je dotad radio, ali su predavanja održana uz ramazan i u narednoj godini. Od te godine Hasan više nije radio u TM. Tačno je da je Hasan donosio neke od tekstova koji su čitani u TM-u. Ne znam ništa o porijeklu tih tekstova, a ne sjećam se ni da sam pitao, ali su studenti i slušaoci meni prilazili sa čestitanjem i pitanjem ko je autor tih tekstova. Ja sam im odgovarao da to nisu moji tekstovi, a Hasan da nije važno ime autora, nego sadržaj njegovog duha - pojedinac kao gradjanin ovdje nije zanimljiv. Upravo ove tekstove su čitali svjedoci - Jašarević, Seljubac i Brčić Rešad, i svi su učestvovali u diskusiji na ovim predavanjima, a koliko je meni poznato učestvovali su i u pisanju i pripremanju ovih predavanja. Ja sam zamoljen od grupe studenata da kao lektor izvršim lektorisanje tekstova, što sam i uradio. Za mene su ti tekstovi bili poznati samo po svojoj općenitoj teološkoj naravi: nisam se morao udubljivati u suštinu tih tekstova, ja sam ustanovljavao njihovu gramatičko-Ieksičku vrijednost. Nikad ove tekstove nisam čitao za sebe prilikom njihovog jezičnog ispravljanja, nego sam neka od njih slušao kao posjetilac u Tabačkom mesdžidu. Mene je 1979.godine Hasan upoznao s Izetbegovićem, a u vezi s mojom poemom koja je bila objavljena u Islamskoj misli. Alija je pohvalio moj rad. Nakon toga Aliju nisam vidio četiri godine, pa je bilo potrebno da se ponovo upoznamo ispred džamije. Behmen Omera uopšte ne poznajem. Što se tiče teksta »Nužnost obnove«, mislim da je Hasa čitao neke dijelove ili čitav tekst. Taj tekst je meni predočen u istrazi sa tvrdnjom da u tom tekstu ima nešto nepogodno i vezano je za ajatolaha Homeinija. Sada ću se konkretno nice:
izjašnjavati
o pojedinim
tačkama
uptuž-
ad 1) Ja ne znam šta znači »islarnizacija BiH«, jer se ne mogu islamizirati muslimani, tj . oni koji su već u islamu, a apsurdno je govoriti o tome da se islarniziraju oni koji neće da budu pripadnici islama. Druga je stvar ako oni to hoće - islam to dopušta, i to može biti pravno problematično. Ja nisam propovjednik, i ako sam nekad i govorio o islamu, onda sam govorio o njegovim sljedbenicima. Islamizaciju poznajem samo kao istorijski pojam i smatram da je taj proces završen za vrijeme Turaka. Svaka religija ima svoj tačno omedjen istorijski period masovnog prihvaćanja. Mislim da je jasno da je za sve monoteističke religije taj period davno okončan. Zatim mi je nejasno kakvi su to osnovni uslovi za taj navod. Šta sam to ja učinio u tom smislu? Kategorički poričem da sam ja bilo što isticao i u približnom smislu. Nejasni su mi navodi optužnice, a kako li će tek biti nejasni onima na koje se ne odnose. 110
ad 2) Ova inkriminacija je iskombinirana od riječi više svjedoka ~j. drugi dio inkriminacije, -svoievrsna revolucija«, ne postoji ni ~ jednom Iskazu svjedoka. Tužilac je obećao da će mi dati na uvid kopij.e .iskaza ~.vj~doka, an to nije učinio. Ako se želi pobiti moje objašnjenja tužiočeva namjere, neka se donesu otkucani iskazi svjedoka, makar bili prebačeni u termine koje upotrebljava optužnica. OSim toga, ovaj stav je besmislen, a nije ni meni svojstveno da upotrebljavarn dvije riječi istog značenja: »suština« i »bit«. Ja ne znam šta sve spada u jednu istinitu definiciju ekonomije i politike, pa ni te termine nisam upotrebljavao, jer nisam ekonomista i laik sam u politici. Nisam mogao upotrijebiti ni izraz »svojevrsna revolucija«, jer je revolucija pojam nepoznat u islamu. ad 3) Taj izraz ne postoji u iskazima svjedoka, te i ovu inkriminaciju poričem. I~te~esan~no je istaći da se istovjetna formulacija ~tavlja na ter~t JOSnekim ovdje optuženim. Kako je moguće da mi IStO.m~sllmo, I. cak se isto izražavamo, kad smo različitog obrazovanja I profesije? A i da nismo?
!
. ad 4) .~rugi dio o~e inkriminacije ne postoji u iskazima svjedoka, a sto se tićeprvoq dijela nejasno mi je šta znači »Izvorni islarn-, jer ako POStOJIIzvorni islam mora postojati ineizvorni, a »neizvorni« nije islam niti može biti kao neautentičan. Tako se ovom jednostavnom operacijom ukida autentični dio, a protivurječnost se izbjegava radikalnim pnzvukom onog »izvorni«. U Bosni postoji izvorni islam od kad se pojavio do sada. Kategorički poričem da sam i pred kim govorio o imamima njihovoj obavezi na takozvanu »islarnizaclju mustimana«. ad S). I o~a inkriminacija je iskombinirana, jer iz iskaza svjedoka ne prolztlazi da sam ja pred njima govorio na ovaj način. Nisam re~ao d~. treba angažovati islamske intelektualce za ostvarivanje cilieva džtnada. Kategorički poričem ovu inkriminaciju, jer ovo nikad nisam rzqovor:o. Nije mi jasno značenje ove inkriminacije: nije potrebno da se vodi nikakva borba, jer islam je na svojim nogama. Isto ml. nije jasno ko i gdje da žrtvuje svoj život? Nije mi jasno koje je.znacenje upotrijebio Enes Karić, koji me tereti za izjave u vezi džihada, kada je on napisao dva teksta o džihadu i o tome diskutovao. U vezi mojih tekstova ja bih predložio da se oni pročitaju. Nikad se u njima neće pronaći nešto slično navod u iz optužnice. Ako sam govorio, onda sam morao i nešto pisati. ad 6) Nigdje nisam izgovorio te riječi. Muslirnanl u Bosni su i po vjeri i po naciji priznati, pa niti se ja koga bojim, niti se ko mene boji, jer su i drugi priznati. Takvih misli ja nemam, niti upotrebljavam riječ -Istrebtjenje«, koje znači zločinačko trijebljenje pojedinaca ili cje111
SARAJEVSKI PROCES line, hladno i ciničko. Veliki je zločin poturati mi ovako nešto, i oni koji su to svjesno radili velik će dug morati plaćati. ad 7) Napisao sam o ovom predmetu rad koji je objavljen. PO ovom pitanju sam imao svoj stav koji je u tom radu objavljen, i koji demantuje optužnicu: zašto bih ja u pisanoj riječi, koja ostaje kao dokument o tome ko sam bio ili šta sam radio, opisivao sebe onakvog kakav nisam? Radi prikrivanja? - To je sitni manevar čija dobit je daleko ispod gubitka svoje misli u vremenu kad me više ne bude kao svjedoka samom sebi, kad više ne mognem neposredno govorom da popravim ono što sam zapisao. Ne želim da me iko ikada posmatra kao onog koji nisam, ne želim nestati u laži. Zato vjerujem da će sud prihvatiti pismene dokaze. Tačno je da je moja supruga pokrivena. Ona se tako oblači la i prije našeg vjenčanja, ja na nju nisam uticao. Volio bih da se na sud javi neko na koga sam vršio pritisak da se pokriva. Stavlja mi se na teret da sam rekao da muslimanke ne trebaju da rade, te da se posvete samo porodici, dok moja žena uči strani jezik, pohadja medresu, a kasnije će se i zaposliti. Zašto mi se stavlja na teret imperativ »da se posveti porodici- kad je to dužnost svih ljudi na kugli zemaljskoj? Ima li ovdje, za Boga miloga, išta što je normalno ... Hoće li mi iko išta odgovoriti na ovo, ili ću ja ostati zapanjen ko' talac ... ne razumijući zašto me se napada. Ovdje je jedino moguće zapaziti neprosječnost, neprosječnost vjerske misli i obaveze. Nas ovdje prikazuju kao rijetke ptice animizma u atomsko doba ... (sudija ga prekida tek u ovom času, jer je ovo izgovorio dosta brzo). ad 8) To su samo laži, a čini mi se da zadnji dio ne stoji ni u izjavama svjedoka. ad 9) U iskazima svjedoka ne stoji da sam rekao da treba dovesti mlade snage iz intelektualnih sredina, koje će se obračunati sa postojećim režimom. Što se prvog dijela tiče, ja jesam kritikovao, ali nisam rekao da je to zapreka. Smatram da IVZ brine o vjerskim interesima muslimana, a ne i o drugim, što je nejasno. Ja sam sa njima razgovarao o kućnim problemima - IVZ je, takorekuć, moja firma i nije me zaboravila ni u ovim trenucima - plaća moje advokate! ad 10) Čudi me da su pozvana samo tri svjedoka od toliko učenika kojima sam predavao. Dvojica od te trojice najgori su učenici u cijeloj školi. Oni imaju po deset jedinica, treći je »polovansvjedok - on ima »sarno- pet jedinica. Istina, to je bilo do sedmog maja, poslije toga su možda postali primjer za slijedjenje. Oni su u
112
TOK PROCESA svojim iskazima iznijeli ono što ja nisam govorio, a ja ću to pismeno dokumentirati, dokumentacijom sa časova - bilješkama učenika. Osim toga, ova tri svjedoka su djeca, maloljetni su! U vezi sa ovim mojim tvrdnjama, molim da se pozove predsjednik razrednog vijeća ili bilo koji drugi učenik i da kaže da li sam takve ili slične stvari govorio na času S-H jezika. Sumnjam da u njihovim iskazima stoji da sam govorio kako su muslimani uzvišeniji od ostalih. I u ostalim navodima drugih svjedoka, čak i da su pod ne znam kakvim pritiskom davali te iskaze, nešto je dodavano da bi bili konformniji sa ostalim torrnulacljarna. Nisam mogao ni na koji način zagovarati da se oblače po šerijatskim propisima, ili da se ne rukuju sa ženama, kad se, recimo, zna da se ja rukujem sa kolegicama. Zatim, nisam učenicama govorio da se moraju pokrivatl, već sam na času govorio o sevdalinki, u kojoj je žena pokrivena i kako, zbog toga, izaziva veću ljubavnu čežnju. Nisam savjetovao da se druže samo sa muslimanskom omladinom. Sumnjam da su svi ovi učenici mogli čak i da izmaštaju sasvtm sami da sam rekao kako se muslimani mogu poznati po vedrom i čistom čelu. Na mevludu u Carevoj džamiji sam bio posjetilac. Nisam bio na razgovorima poslije mevluda. P: Zašto je, konkretno, Hasan pozivan u SUP? O: On mi je rekao da su mu u SUP-u naveli njegovu navodnu izjavu da muslimani ne smiju ići na Titov grOb, jer to je idolopoklonstvo i grijeh. Govorio mi je o još dvije-tri slične insinuacije, ali ja se više ne sjećam koje su to, i rekao je da se on ne boji laži. P: Da li su na predanjima u TM bili čitani samo tekstovi studenata? O: Na predavanjima su čitane i knjige koje je objavila IVZ, a neke knjige su bile i od Dr. Smajlovića. Te knjige su dostupne svakome. P: Da li je ko govorio o objavljivanju teksta "Nužnost obnove ••? O: Ne, nije bilo riječi o njegovom objavljivanju. P: Kako ste se vi odnosili prema tim neprijateljskim istupima? O: Ne bih to nazvao neprijateljskim istupima, prije su to bila pitanja van okvira date teme, odnosno šire - van vjerskog okvira. Čengić je pojedincima oduzimao riječ kad god bi oni govorili nešto što je izvan okvira. P: Kada je Hasan odlazio u SUP? O: Hasan je više puta odlazio u SUP u vezi rada TM. U ovom periodu, od 12. maja do 24. juna 1981, TM je i dalje radio (Hasan to potvrdjuje i kaže da se može vidjeti iz zapisnika SUP-a, da se prvi put javio 12. maja, a zadnji put 24. juna 1981.) P: Kakav su stav zauzimali vaši profesori naspram vašeg rada? O: Oni su zauzimali stav spram nas, a ne spram našeg rada. Godine 1977. održali smo akademiju povodom završetka školovanja u Medresi. Tada smo kritikovali svoj rad u protekle 4 godine, a i rad
113
SARAJEVSKI PROCES i programe pojedinih profesora. Ovi profesori su se nama, poslije toga, na razne načine svetili, mene je Ferhat Seta čak ispljuvao pred zgradom medrese. Slijedeće me godine zbog toga nisu primili na ITF kao redovnog studenta. Jedan profesor mi je rekao. da neću položiti ispit iz arapskog jezika ... mrzio nas je. P: Rekao si da bi, ako bi zatrebalo, trebali davati život za islam? O: Kada sam u prethodnom postupku, pred isijednikom, rekao da se treba žrtvovati za popravljanje stanja kod muslimana, onda nisam rekao, niti mislio, da treba dati život. Mislio sam na rad, energiju, vrijeme ili novac. Pošto ne mogu zahtijevati, onda molim da tužilac tačno čita moje riječi, ako već neće da ih tačno shvati. Iskaz Melike Salihbegović (Branitelju, postavljenam po službenoj dužnosti, Janjić J. Milosavu, penzioniranom pripadniku milicije, priznala je samo pravo formalnog zastupanja, ogradjujući se od početka do kraja procesa od svih Izjava koje bi on mogao dati u njeno ime). Prije nego što otpočnem, ne svoju odbranu već pobunu protiv svega onoga što me u ovu »kuću pravde- dovelo nakon višegodišnjih najbezobzirnijih progona kojima je hapšenje bilo logičan i očekivan nastavak, mada ne vjerujem da je j vrhunac, obratit ću se mojo] književničkoj organizaciji. Moje kolege pisci mogli su saslušati ovo moje posljednje govorenje, prije nego što su me javno, i sram no, izbacili iz svojih redova, samo nekoliko dana nakon hapšenja". Posljednjih godina Sarajevom se širila krilatica, parafraza dobro poznatog manifesta: »Jedna avet kruži svijetom, avet islarna«. A islam je bio duhovni milieu u kojem se dogodila moja intimna revolucija. Kur'anska ideja Boga, kao istoka i utoka svemu, okončala je (ili tek zapravo istinski započela) moju dugogodišnju žudnju za Apsolutnim, odgovorila na pitanja odakle, zašto i kuda; u praksi Božijeg Poslanika Muhameda Alejhisselam, prepoznala sam vlastiti moralni ideal. Tako se okončao jedan dosta dug period »drarne ateizaclje«, drame nimalo slučajne za uvjete u kojima sam rasla i školovala se. Upozoravam Sud da naša jezička norma decidirano razlikuje pripadnost vjeri i naciji, pisanjem prve malim, a druge velikom početnim slovom, što sam upozoravala i u toku istrage precizirajući da uvijek govorim o muslimanima vjernicima, a što tekst optužnice nije poštivao, čemu je namjera sasvim vidljiva. Trebalo mi je i samoj da okončam svoja školovanja u zemlji i inozemstvu, da naučim čitati na stranim jezicima i da na policama inozemnih knjižnica i knjižara otkrijem jednu prebogatu kulturu i civilizaciju ko]o] je generičko mjesto Kur'anska objava, a što sam ja do tada susretala samo kao 6) Slučaj Melike Salihbegović i Džemala Latića bez presedana je u praksi književničkih organizacija u Jugoslaviji. Nema ni jednog književnika u drugim republikama koji je izbačen iz Udruženja radi politički krivične odgovornosti prije nego što je bio osudjen.
114
TOK PROCESA predmet prezrenja. No nasilno je, iracionalno i neočekivano bilo upravo ono, ne što se u meni, nego što se oko mene poče~o zbivati: Najmoralniji čin koji sam mogla učiniti, ne htijući biti licemjernom ni prema Bogu, ni ljudima, ni sebi, bilo je vraćanje člans~e kn!ižice Partiji, s kojom ni do tada nisam djelila ideju, za koju me niko nikada nije ni pitao, već samo ateizam kao uvjet moje velike nesreće. Nedavno, vrlo perfidno oduzimanje zaposlenja u Kulturno prosvjetnoj zajednici Republike, gdje je u pitanju »dlrektno ideoloqlja« kako su mi to, naravno u četiri oka i usmeno, objasnili šef te ustanove i općinski partijski sekretar, bilo je pravi početak golgote koju ću preći do ovog mjesta na optuženičkoj klupi. Bivši izdavač, nimalo ne krijući, čak ni pismeno, zazor od vjerskog, počeo mi je vraćati rukopise. Sto uistinu znači pravo na ispovjedanje vjere, ako mi se uskraćuju svi vjerski atributi, ako to ispovjedanje mora biti gurnuto u neki apstraktni prostor privatnosti zabranjen i vtastito] pjesničkoj kreativnosti? I napokon preostalo mi je bilo samo pravo majčinstva. No dvadesetak dana pred hapšenje, otac moga djeteta, partijski funkcioner, pozvao se na svoj komunistički lik i dvadeseto stoljeće, tražeći u privatnoj sudskoj tužbi da mi se oduzme dijete jer ga »nedopustlvo odgajam, u reliqi]i«. Ne znam da li je taj funkcioner znao da ?e sudbina njegovog, i moga, djeteta biti predmetom tromjesečne ISIjedničke ucjene po kojoj sam se ja imala opredijeliti izmedju njega i dvojice prvooptuženih. Ja se opredjeljujem za čast, jer ni po cijenu moga djeteta ja ne pristajem svoju »slobodu« kupovati neslobodom drugih. . ... Inkriminacije koje mi navodno stavljaju na teret svjedoci prrmjećujem da apriori sumnjam u valjanost njihovih iskaza, budući da sam i sama iskusila metode kojim je istraga do njih dolazila. Ja većinu suoptuženih malo ili nikako ne poznajem. Ali zašto sam s njima? Jer bih i ja, kao i ostali, bila manje zanimljiva i manje opasna kad moje »zlodjelo- ne bi bilo smješteno u nečiji idejni kontekst, u neku grupu koja ima svog netitularnog vodju i svoga ideologa, s bliskim reminiscencijama na one grupe i ideologije koje su postojale kad se ja još nisam bila ni rodila. Tražim od ~V?g s.~?~ da budem emancipirana od bilo kakvog pripadanja grupi I necuoj ideji. Ja ponosno izjavljujem da sam najprije vjernik, da mi je za sva vremena dostatna samo jedna islamska deklaracija, a to je Kur'an. No, ta je Deklaracija potrebna optužnici kao vezivno tkivo nav~dne grupe. Istina je da mi je Izetbegović dao jednom prilikom na prellstavanje neki tekst, navodno prijevod sa arapskog i po~ naslo~o~ »Bejan«, koji ja nisam imala ni vremena ni interesov~nja pr?ČI~atl, ali na kojem sam ostavila tragove svoga rukopisa ispravljanjem nekolikih gramatičkih greški. Nepoznavanje cjeline sadržaja tog teksta i njegove namjene logički isključuje svaku mogućnost moga
115
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES ućešća u pisanju njegovog predgovora, ma koliko ja u tekstu koji mi je istraga predočila prepoznavala svoju misao da je islamska revolucija u Iranu okupila u istom revolucionarnom zanosu i seljake i radnike, i nepismene i najviše intelektualce i umjetnike. Predočeni mi tekst Predgovora, kako sam uočila, sadrži termin dijaspore. Nonsens je od strane optužnice »čovjeku vičnom knjizi i peru" (citiram njenu zastupnicu) spočltati semantičku nepismenost. Skliske teme aktualnog političkog trenutka, kao što su kosovski dogadaji, iračko-iranski rat, pitanje daljnje avangardnosti komunističke partije, ekonomskog i moralnog rasula zemlje, idolopokloničkih stremljenja u obilježavanju ličnosti i djela predsjednika Tita, fabricirale su ostale inkriminacije, koje su se pojavile kao naknadni razlozi za moje slijedjenje i hapšenje. Uz njih su išle i nezakonite inkriminacijevezane uz predstavnike islamske vjerske zajednice. Moj život, knjige, moje dijete i podaci o njegovom obrazovanju i odgoju, moje prismeno obraćanje republičkim i saveznim predstavničkim tijelima, sva ostala pismena dokumentacija koju je sud odbio da Prikupi kao moj do kaznio materijal, svjedoci, koje je Sud odbio da pozove, komunisti i pripadnici ostalih nacija koji me poznaju godinama umjesto nekolikih slučajnih susreta ili kratkog perioda druženja koji me veže uz svjedoke koje je prikupila policija, stvarne su činjenice. Ja neću dopustiti da me iz iste rupe dva puta ujede zmija. Zato ću zaboraviti šalu zastupnice javne otužbe, izrečenu pri prvom saslušanju kod istražnog sudije, da ću ja »opet zelenu knjižicu zamijeniti crvenorn«. Vjera je prije svega duhovni čin, i kao takva ne može se aktivirati i pasivizirati otključavanjem i zaključavanjem naših kućnih vrata. Kao duhovni čin islam je istovremeno uputa za moralno, socijalno, fizičko itd. življenje i usavršavanje. Ja nisam u Kur'anu našla ni jedan »šovinistički« ajet kako citiraju poglavara nekih muslimana u ovoj zemlji, ništa što bi bilo nehumano i što bi pozivalo na neosnovanu mržnju. Ako bi i sudije, po prečestim sugestijama optužnice, smatrali inkriminirajućim shvatanje islama kao sveobuhvatnog pogleda na svijet, izjavljujem da sam kriva i da očekujem odgovarajuću kaznu. Samo tu krivnju priznajem, sve druge sa gnušanjem odbacujući, u nastojanju da steknem Allahove zadovoljstvo i oprost. Napominjem da sam izbačena iz udruženja književnika BiH, ada me prethodno nisu saslušali za što sam optužena. Napominjem da ja kada govorim o muslimanima govorim o muslimanima vjernicima. Prigovaram na izvršeni prijevod pisma Homeiniju. Zahtijevam da se izvrši stručni prijevod. Zbog opredjeljenja za muslimansku vjeru ja sam izgubila sve: posao i ostala ljudska prava. Nisam imala šta da jedem, ja i moj sin, a sada je otac tog djeteta, opštinski funkcioner, oduzeo meni dijete. Moja majčina prava su ugrožena. Moja djela nisu objavljivana. Medju muslimanima bilo je otpora 116
prema meni, a isto tako je neko, kad sam stigla u Iran, stvorio atmosferu nepovjerenja i podozrenja. Smatrali su me špijunkom. U Iranu sam ostala 40 dana i vratila sam se u Golgotu koja je prekinuta Božjom pomoći zatvorom. Rekla sam da sam ovo pismo poslala preporućenom pošiljkom u Beograd dopisniku iranske agencije. Ovo pismo nikada nisam poslala. Inače u pismu sam govorila istinu. To pismo je trebalo da služi da bar sudu kažem šta se sa mnom desilo. Mene su u SUP-u slikali sa portretom Homeinija kako držim zakrvavljen nož moga sina. Pitali su me odakle krv na nožu. Plašim se da su tako postupali i sa svjedocima. Iskaz Djurdjević Derviša Kao vjernik, ja sam Islam posmatrao samo kao vjeru i u svom životu sam je praktikovao kao privatnu stvar. Ne smatram da je Islam cjel.okup.an.~ać~nživljen]a. Islam se odnosi na cjelinu ljudskog bića, o~ Je naJ~rrJe~Jero~a~Je, pa tek onda moral i način življenja. Iz tog vjerovanja prolzlazi sistem svega u Islamu, a ne puki »načln-života - on je sistem propisa, a ne zbir preporuka. Tu nije u pitanju način ~ivljenja, nego sasvim odredjeno življenje. Ni pred kim nisam ispoljavao neke stavove u smislu »Islamizaci]e BiH«; moram reći i to da i ne razumijem šta u stvari znaći taj izraz. U pogledu inkriminacije koje se zasnivaju na iskazu svjedoka Mehtića, tvrdim da su potpuno izmišljeni slijedeći navodi: da sam govorio kako treba uvesti posebne klaonice i mesare za muslimane, te da sam rekao da djevojke u školi (muslimanke) ne bi trebale raditi gimnastiku pred nastavnikom koji nije žena, muslimanka. Ovaj svjedok je potpuno proizvoljno interpretirao sadržaj naših medjusobnih razgovora. U vezi sa tačkorn 2. optužnice, ističem da nikad nisam uporedjivao naše pozitivno pravo sa šerijatskim pravom, jer smatram da se takva uporedba ne može vršiti. Što se tiće tačke 3. tvrdim da su navodi optužbe potpuno netačni, ja nisam nikad bio sa Djihadedić u stanovima navedenih svjedoka. Sto se tiče taćke 4. tvrdim da sam sa Tihić Rešadom razgovarao u Sarajevu a ne u Zenici. Pominjao sam sindikate, ali ne u tom smislu. Za inkriminaciju iz tač, 5. tvrdim da sam na sasvim drugaćiji način razgovarao o dotičnim temama, i sa drugim smislom. Posebno istićem da nisam pominjao nikakav »pritisak naftom«, U vezi sa taćkom 6. izjavljujem da te razgovore nisam nikad vodio. Pred svjedokom Frlj Suadom nisam govorio s averzijom o Srbima, niti da su oni prljav narod - kako to stoji u tački 7. optužnice. 117
SARAJEVSKI PROCES Za iskaze Ašćerić Fakete, koji su navedeni pod tačkom 8. sud se lahko može uvjeriti da su neistiniti nakon susreta sa svjedokinjom. Ona je živjela sa mnom u šerijatskom braku od 22 januara do 16 marta. Iskaz ove svjedokinje je dat iz osvete, potpuno je neistinit, i na njemu se ne može zasnivati sudska odluka. Posebno ističem da je izmišljeno da sam ja zahtijevao da se iz sobe u kojoj sam klanjao ukloni Titova slika. Ja nemam ništa protiv Tita, a u sobi gdje sam klanjao uopšte nije bilo Titove slike. Iskaz Ojule Bičakčić Ja jesam spalila zabilješke mog brata Edhema sačinjene u Iranu, ali sada mi je žao što sam to učinila, jer da nisam, jasno bi se vidjelo na kakvim se to glupostima insistira od strane optužbe. Ja nisam spalila zabilješke da bih prikrila šta su oni tamo radili, već zbog toga što je sama činjenica da su putovali u Iran kompromitujuća za ove vlasti. Osim toga, ja sam na prvom saslušanju, kad su tek odveli Edhema, izjavila da nisam znala da je on putovao igdje, pa bi i za mene bilo neugodno da se sazna kako sam prekucavala zabilješke. Napominjem da milicija posjeduje Edhemove zabilješke: budući da Edhem nije znao, jer je bio je u zatvoru, da sam ja zabilješke uništila, isljednici iz SUP-a su iskoristili tu mogućnost i predložili Edhemu jedan »test iskrenosti«, Rekli su mu da oni imaju njegove zabilješke iz Irana, pa mu predlažu da on pronovo napiše istovjetne zabilješke, kako bi ustanovili da li se to dvoje poklapa i da li on njima inače laže. Rekli su mu da će, ako tekstovi budu istovjetni, pustiti sestru i ženu iz zatvora. Edhem je vrlo lako ponovo ispisao zabiIješke, jer one su bile obima 5 - 6 stranica, pa nisu predstavljale problem za upamtiti. Sve bi bilo riješeno kad bi SUP htio iznijeti na vidjelo te bilješke. Moja radnja je humani gest sestre prema bratu. Sestra nekome ne može željeti više dobra do svom bratu, i, ako je to grijeh, onda mogu do kraja života ostati u zatvoru: uvijek ću »griješiti«.
2. Saslušavanje Svjedoka U vezi iskaza svjedoka moramo napomenuti jednu okolnost, koja se, u nešto manjoj mjeri, odnosi i na iskaze optuženih. To je način formuliranja iskaza od strane sudije prilikom njegovog diktiranja u zapisnik. Iskazi su, naravno, morali biti skrećeni, a to je učinjeno »zeokruživenjem« na »bitne- dijelove ne samo cijelog iskaza, nego i pojedinih rečenica, prilikom čega su neprimjetno izostavljene riječi, sintagme, dijelovi, pa i čitave rečenice, tako da se mijenjalo
118
TOK PROCESA značenje rečenica ili širih opisa. Obzirom na to da braniocima nije uručen ni jedan primjerak zapisnika, ne smije se isključiti niti mogućnost potpunog falsificiranja njegove sadržine. - Čerimović Šaćir, 56 godina, svjedočio o Izetbegoviću i Behmen Omeru. - On odriče sve inkriminacije iz optužbe protiv Izetbegovića i Behmena. Njegov iskaz je istovjetan prethodnom iz istrage. (Poslije ovog sudjenja Cerimović je penzionisan). - Kozarić Vahid, 61 godina. 1949 godine osudjivan kao pripadnik MM na 20 godina robije. Svjedoči o Izetbegoviću i Behmen Omeru. - Poslije saslušanja u istražnom postupku ovaj svjedok je dobio srčani napad i ležao u bolnici, radi liječenja, mjesec dana. Navodi da je bio saslušavan neprekidno četiri dana, noćivao u SUP-u, a onda odveden u zatvor sa optuženim. Shvatio je da je i on uhapšen, ali je poslije pušten kući i pozvan da svjedoči. U svom iskazu je istakao da je sa Izetbegovićem često razgovarao još iz djetinjstva, najčešće u prisustvu supruga, prilikom kućnih posjeta. Za Izetbegovića je izjavio da je ovaj smatrao da najviše uticaja kod nas imaju velikosrpske ideje, pa i na Kosovu, da je bio protiv naših hodža, jer su pod uticajem režima, kao i poglavari IVZ-a. Izetbegović je hvalio šiitske imame smatrajući d~ bi se i naši imami trebali ugledati na njihov kvalitet, pritom nije mislio da i naši trebaju biti naoružani. Nikada nije govorio o islamizaciji u Bosni, niti o islamskoj republici BiH. Nikad nije iznio mišljenje da treba rušiti ovaj društveno-politički sistem. (Na Izetbegovićev upit da li je on kritikovao cio srpski narod, Kozarić je odgovorio da nije; kritikovao je samo srpske nacionaliste.) - Serdarević Ismet, 58 godina, osudjivan 1949 godine na 20 godina robije kao pripadnik MM. - Svjedoči o Izetbegoviću. - Istakao je da se neobično uspaničio kada je odveden u SUP na saslušanje, da inače nije znao da je toliko podložan panici. Danima je saslušavan. Isljednik je formulirao njegov iskaz kako je htio;' recimo, kad Serdarević nikako nije htio da u zapisnik udje da je Alija zagovarao nekakvu islamsku republiku Bosnu, isljednik mu je počeo postavljati ovakva pitanja: da li Alija smatra da je Islam istina? Mislim da smatra. Pa da li bi Alija volio da cijeli svijet shvati tu istinu i primi Islam? Pa vjerovatno bi volio. Pa zar bi izostavio Bosnu iz tog islamskog svijeta? Sigurno ne bi. U zapisnik je ušlo da je Alija smatrao da BiH trebaju postati islamska republika. I slično. U svom iskazu pred sudom Serdarević je kazao, da je Aliju rijetko vidjao, uglavnom su se samo pozdravljali. On nije nikad spominjao -etntčki čistu Bosnu«. O islamskom poretku jeste razgovarao, ali samo vezano za islamske zemlje. Nije govorio da su muslimani u BiH ugroženi, niti o potrebi nekakve njihove borbe.
119
SARAJEVSKI PROCES - Čaušević Halid, oko 65 godina, svjedoči o Izetbegoviću. - On je svojevremeno, medju ostalim, vršio recenziju Alijine knjige »lslarn izmedju Istoka i Zapada«. Dao je negativnu recenziju, pa je doveden da kaže o njoj svoje mišljenje. Pred sudom je Čaušević iznio izvjesne stilske i strukturalne primjedbe. Medjutim, u presudi je poslije stajalo kako se on izjasnio da je to »djelo neprijateljskog sadržaja- i da »poziva na stvaranje bitateta- (sveislamske države). - Čerimović Hilmo, 63 god., svjedoči o Izetbegović Aliji. - Čerimović je prvo pokušao da apstraktno potvrdi svoju izjavu, iz prethodnog postupka, ne želeći, izgleda, da pred pubikom iznosi šta je izjavio. Pošto je ipak došlo do citiranja njegovih iskaza, on je počeo djelomično da ih povlači, navodeći da je ispitivan 6 dana i 6 noći da bi se dobili zapisnici koji odgovaraju istražitelju. - Branković Hasib, svjedok za više optuženih. Osudjivan kao pripadnik MM. - Navodi da je proveo sedam dana u SUP-u prilikom saslušavanja. Pritom se je tokom davanja' iskaza osjećao jako loše, pospano i apatično. »Mokar kao da je poklsao.« Veli da nije mogao kontrolirati šta izjavljuje i šta potpisuje. Od optuženih poznaje Izetbegovića, Omera Behmena, Čengića, Spahića, Kasumagića i Bičakčića. Nijedan od njih nije nikad izgovorio ništa što bi se moglo nazvati neprijateljskim mišljenjem. Mi jesmo komentarisali sa simpatijama iransku revoluciju, jer smo smatrali da ona predstavlja napredak za iranski narod. O položaju muslimana u Jugoslaviji nisam razgovarao ni sa Omerom, ni sa bilo kim drugim, ali smo razgovarali o IVZ -, odnosno o odboru za Sarajevo. Komentarisali smo o zapuštenim džamijama i o ljudima koji bi trebali da se brinu o tome. - U ljeto 1973 Omer me je zamolio da odem u Tursku kod Avdagić Ešrefa i da mu odnesem Pravilnik organizacije Mladi Muslimani, a ne Program, kako je tužilac zahtijevala od mene da kažem, i Islamsku deklaraciju. Troškove puta snosio je Omer. Ja sam Deklaraciju·pročitao na putu, mislim da u njoj nema ništa neprijateljskog za SFRJ. - Sa Omerom nisam nikad razgovarao o strijeljanim MM, ali i ja i Omer smo smatrali da je za priznavanje nacionalnosti Muslimana 1971 godine zaslužno i djelovanje MM, jer jedna od optužbi po kojima su MM osudjeni 1949 godine bila je i to da su MM tražili da Muslimani budu priznati kao narod i da imaju nacionalnost. - Kada sam sa Omerom razgovarao o iranskoj revoiuciji, bili smo saglasni u tom da će probjeda te revolucije imati odraza i na položaj Muslimana u Jugoslaviji. Nismo se upuštali u raspravu o tome, na koji način će imati odraza ta revolucija na naš položaj. - Sve ostalo što stoji u zapisniku ja nisam rekao. P: Zašto si onda potpisao zapisnik (predočenje)?
120
TOK PROCESA O: Iz naprijed navedenih okolnosti. Ja sam pred isijednikom govorio isto kao što danas govorim, ali on to nije prihvatao, on je u zapisnik unosio svoje formulacije. Ja sam saslušavan dva dana i dvije noći neprekidno. Bio sam iscrpljen preko svih granica, pa sam u jednom času rekao: »Pišite šta hoćete. Neka se ovo što prije završi.« U zapisniku stoji da sam ja bio protiv mješovitih brakova. Pr.ij~ svega ja ne bih nikad rekao, kako stoji u zapisniku, »neislamICI«, već nemuslimani. Nije se vodila briga ni da se u moja usta stave normalni termini, a kamoli tačni sadržaji. - Del~lić A.Ufsv!edoči o Behmenu. - Omer je govorio da je privredna situacija teska, a da zemljom rukovode nesposobni ljudi te da to [oš viš~ otežava situaciju. Ne sjećam se da li je spomenu~ riječ »partizanija« govoreći o ekonomskoj situaciji. Januara 1983je rekao da bi Albanci trebali dobiti republiku u okviru Jugoslavije, jer bi to donekle smanjilo intenzitet srpskog nacionalizma. Ne sjećam se da je Omer ikada govorio o »renesansi islama- vezano za rat izmedju Irana i Iraka. P: (Predočava se Delalićev iskaz iz istražnog postupka.) O: U istrazi sam bio pod pritiskom. U iskaz je ušlo netačnih i nesigurnih formulacija. - Pašalić Haris svjedoči o Kasumagiću - Kasumagić me je kritikovao što pijem alkohol, jer to je protivno odredbama islama, ali nije nikad insistirao na tom da ja treba da postanem vjernik. Po mom mišljenju, Kasumagić se je pohvalno izražavao samo o radnicima muslimanske vjeroispovijesti. Kasumagić nije nikad govorio da su radnici muslimani marljiviji, stručniji, kulturniji i sl. od radnika drugih nacionalnosti. On nije sa mnom razgovarao kako to stoji u tački 6. optužnice. Ja ne znam da li je Ismet bio u sukobu sa Sejmom. Baletić Hatidža je dobila nagradu za najbolji elaborat na prijedlog Tomašević Srete. Mislim da Kasumagić nije nikad vršio uticaj na druge kako bi prihvatili islam. Ja njega nisam doživljavao kao nacionalistu, već kao vjernika koji svoja vjerska uvjerenja ispoljava na otvoren način. - Pašić Muhamed svjedoči o Kasumagiću. Nisam Kasumagićevo pominjanje džamije, vjeronauke i sl. shvatao kao pokušaj da na mene utiče kako bih prihvatio islam, uostalom, ja sam odrastao, formiran čovjek, pa on nije ni mogao uticati na mene. Kritikovao me je što pušim i pijem. Pritom je protiv pušenja naveo zdravstvene razloge, a protiv alkohola nije naveo nikakve, pa sam ja shvatio da. su posrijedi vjerski principi. - Po povratku sa rada u Iraku, govorio je da je pitanje dana kada će Irak izgubiti rat, ali nije pominjao iransku revoluciju. Nije pominjao angažovanje naših oficira u ovom ratu. Inicijativa za ovaj razgovor potekla je od nas, njegovih sagovor-
121
SARAJEVSKI PROCES nika, Tomašević Srete, Stjepović Božidara i mene. - Navodi iz tačke 5. optužnice su netačni. - Ismet nije pogrdnim imenima nazivao ljude iz mješovitih brakova. Nije mi rekao da osudjuje Fikreta jer se ovaj oženio ženom druge vjere, ali ja sam primijetio da on više ne kontaktira sa Fikretom, a i Fikret mi je kazao da Ismet s njim ne govori jer se oženio Ksenijom. Na kraju ovog iskaza Ismet Kasumagić se digao i rekao da u njegovoj porodici ima preko dvadeset ljudi u mješovitim brakovi ma i on sa svim tim ljudima kontaktira. Osim ovoga, on smatra da ne treba više komentara o mješovitim brakovi ma. - Pozderović Edib, svjedoči o Kasumagiću. - Kasumagić mi je u nekoliko navrata davao »Preporod« na čitanje. On nikad nije na mene vršio nikakav uticaj ili govorio da treba da idem u džamiju, ali mi je jednom prilikom rekao da sam ja već stariji čovjek i da je vrijeme da »dodjern tobe« (pokajanja). - Ismet se nije izjašnjavao protiv mješovitih brakova, ali jednom prilikom nije htjeo uči u kuću, kad je u njoj bila moja svastika udata za nemuslimana, pa sam ja po tom zaključio da je on protiv takvih brakova. Ovo mi je sugerisao i isljednik, rekavši da je Kasumagić sigurno odbio da udje u kuću jer je protiv mješovitih brakova, pa je tako ušlo i u zapisnik. Inače, Kasumagić nije nikad isticao da je protiv takvih brakova. - Tačno je da je navodio da treba uvesti muslimanske kazane u vojsci i zatvoru, jer tako je bilo i prije rata. Ovo je izjavio prilikom razgovora o mom sinu, koji ne može služiti vojsku zbog gastritisa. - Hrelja Vasvija, svjedoči o Kasumagiću. Formuliranje zapisnika obavljeno je od strane isijednika, a ono što je ona izjavila to su njena mišljenja za koja nema posebnih argumentata. - Tačno je da je Kasumagić, kad je ona primljena u SK, njoj rekao: »1 ti se, Vasfija, opredijeli!«. Ismet joj nije nikad govorio o nacionalnom identitetu, kad je govorio da su stari muslimanski običaji ljepši od današnjih, mislio je na to da sadrže više morala. Ostale navode iz iskaza datog u istrazi, Hrelja je porekla. - Bukvić Fadil, svjedoči o Izetbegoviću i Behmenu. Razgovaralo se o teškoćama prilikom zapošljavanja vjernika, o traženju tzv. »rnoralno-političke podobnostiu konkursima za zapošljavanje. Kad kažem »vjernika« mislim na sve vjernike, sve vjeroispovijesti, ne samo na muslimane. - Traljić Muhamed, svjedoči o Omeru Behmenu. Kod ovog svjedoka nadjeno je pismo Teufika Velagića uloženo u knjigu koju je on prije desetak godina dao Behmenu na čitanje. Pismo je naslovljeno na Ahmeta i Omera u vezi davanja jedne stipendije. Optužba tvrdi da je pismo upućeno Behmenu, bez obzira na očiti nedostatak činjenica
122
TOK PROCESA koje bi dokazivale da se radi baš o ovom Omeru. Behmen ističe da se u pismu govori o nekakvoj stipendiji i poslatim novcima, a on (Behmen) nikad nije primao nikakvu stipendiju. - Turalić Ismet svjedoči o Kasumagiću. Ovaj svjedok ističe da on nije htio dati izjavu kakva jest u istražnom postupku; ispitivan je deset sati neprekidno ne pristajući na to. Na kraju, kad je već bio iscrpljen, predočene su mu izjave svjedoka Brankovića i izjava Kasumagića, pristao je da i on potvrdi da je bilo tako. Smatrao je da je uzalud da on tvrdi suprotno od osumnjičenog i još jednog svjedoka. »Rekao sam isljednicima da prepišu ono što su ova dvojica izjavili i da ću ja to potpisati-. - Kasumagić je govorio da su vjerske slobode djelomično ograničene, ali da je glavni problem u tom što se ne koriste u mjeri u kojoj je to dozvoljeno. Govorio je da je u svom preduzeću u podredjenom položaju spram jedne žene srpske nacionalnosti, te da je zadovoljan što mu se kćer udala za vjernika. U vezi ugroženosti Islama u Bosni, Kasumagić nikad nije poveo razgovor: »Ja sam govorio o ovom, a ne on.« - Seidović Seid, svjedoči o braći Behmen. Potvrdio je svoj iskaz iz prethodnog postupka, s tim da se manjeg dijela izjava nije mogao sjetiti. U potpunosti se slaže sa terminologijom iz zapisnika sa prethodnog postupka, neke rečenice čak citira. - Ovaj čovjek je doveo u kuću Prgude i Omera Behmena svjedoka Fejzića, koji ih je teretio svojim izjavama. Prgudi je bio dužan 10 miliono (starih) dinara. Takodjer je neposredno pred hapšenje O. Behmenu i Prgudi pokušao prodati, a drugom pokloniti vatreno oružje (puške). - Dedić Muhamed svjedoči o Prgudi i Spahiću. Saglasno izjavi iz prethodnog postupka, Dedić tvrdi da se prvi put našao u društvu Prgude Rušida i Dedić Muhameda, svog imenjaka i prezimenjaka, u kući Spahić Mustafe, kad su se vodili razgovori o kojima on svjedoči. To je razlog što je on cijelo vrijeme šutio, dok su ostali pričali. Spahić Mustafa tvrdi da ovaj čovjek nikada nije bio u njegovoj kući. Bio je Dedić Muhamed, ali to je drugi čovjek, njegov drug iz medrese. To mogu potvrditi Čeliković i Beganović, koji su tom prilikom bili kod njega. Spahić traži da se dovede drugi Dedić koji će ovo sve potvrditi. - SkalJić Besim, 54 god., svjedoči o Kasumagiću. - Kasumagić je govorio kako su muslimanska imena lijepa. Jednom prilikom je govorio da bi muslimani trebali imati odvojene kazane u vojsci, zatvoru i bolnici. Govorio je da su članovi SK favorizani naspram ostalih i, ako se ne varam, da na odredjenim funkcijama ima malo muslimana. Za IVZ je kazao da bi u okviru zakona mogli izdavati više djela, nego što to čine, te da ljudi iz IVZ ne preduzimaju sve što bi
123
SARAJEVSKI PROCES trebalo u vezi pripremanja i održavanja predavanja u vjerskim objektima. Hvalio je imama Homeinija, ističući da je on bez oružja izveo revoluciju u Iranu, i da bi zato mnogima trebao poslužiti kao uzor. U vezi dogadjaja na Kosovu rekao je da ne vidi razloga radi kog se Albancima ne bi trebalo dati republika. Uporedio je broj Albanaca i broj Crnogoraca, rekavši da Crnogorci imaju republiku. Smatrao je da su dogadjaji na Kosovu posljedica odredjenog pritiska koji su vršili Srbi prema Albancima. - Svi ovi razgovori su vodjeni na sijelima. I uvijek su to bili komentari aktuelnih dogadjaja. - Ismet je govorio da se muslimanke trebaju vjenčavati s vjernicima. S njegovim pogledima sam se nekada slagao, a nekada ne. Nisam stekao utisak da je Kasumagić htio da utiče na mene, on je samo iznosio svoje mišljenje, nisam nikad stekao dojam da se radi o neprijateljskom djelovanju na ljude. O Kosovu je Ismet govorio u vrijeme dogadjaja na Kosovu (Ismet se smije i komentariše da je on tad bio u Iraku, na radu). Nije govorio o ratu izmedju Iraka i Irana. Nikada nije pominjao »etnički čistu Bosnu«. O kadrovima je govorio u vrijeme kad su kod nas održavani izbori, ne sjećam se detalja tih razgovora. P: Svjedoku predočuju dio zapisnika u kom je upotrebio riječ »režlrnski« za Kasumagićeve komentare zaposlenih u IVZ. O: Ta riječ je ušla u zapisnik, ali, ja sam je upotrebio da bih opisao Ismetov stav. On nije upotrebljavao tu riječ. P: Da li je Kasumagić govorio šta u vezi pogibije Džemala Bijedića? O: Mi smo dugogodišnji prijatelji, ali nisam nikad čuo da je Kasumagić komentarisao pogibiju Dž. Bijedića.
- Šestić Džemaludin svjedoči o Kasumagiću. - Kasumagića poznajem dugi niz godina i tvrdim da u mom prisustvu nikad nije govorio n!šta što bi ga moglo teretiti kao nacionalistu ili neprijatelja. Recimo, sjećam se kada je objavljena vijest o istupu Djoze i Jusufspahića u Bug.~jnu, Kasur:na~i.ćje prokomentarisao da on ne vjeruje da su njih ~voj.lca t~~og~1 recr, ~ ako su to zaista rekli, onda će ih to kompromitirati u ocima javnosti. Inače naši razgovori su uvijek bili inicirani konkretnim dogadjajima. Preda mnom nikad nije kritikovao rad IVZa. Kada smo jednom prilikom razgovarali o livnici, koja je privredni promašaj, on je rekao da je situacija u zemlji teška zbog sličnih propusta odredjenih privrednih rukovodilaca u sprovodjenju ekonomske politike, tom prilikom je rekao »privredni rukovodiocl«, a ne rukovodioci uopće. P: (Šestiću predočavaju njegov iskaz iz prethodnog postupka.) O: Ja nisam rekao to što mi je predočeno u ovom iskazu. Nisam čuo za knjigu »lslam - religija budućnostl«, niti sam ikada od Kasumagića čuo išta nepogodno o pogibiji Djemala Bijedića.
124
TOK PROCESA Sulejman Drljević svjedoči o Kasumagiću. Sa ovim svjedokom je Ismet Kasumagić u svadji i ne govori već pet godina. Ovaj čovjek je, normalno, dao izjavu saglasno onoj iz prethodnog postupka i to je: da je prilikom dodjele Nobelove nagrade Andriću 1961, rekao da Andrić nikada nije o Muslimanima napisao išta pozitivno; da je Kasumagić izjavio da je on protiv mješovitih brakova i protiv davanja »narodnih- imena umjesto muslimanskih; da su radnici-muslimani bolji i pošteniji od drugih; da je malo muslimana zastupljeno na rukovodećim funkcijama, konkretno u saveznim organima upravljanja; da su muslimani ugroženi od Srba, u smislu kulturnog i političkog stanja muslimana; da je njegovoj supruzi predbacio kako im djeca nisu vaspitana u islamskom duhu, a to je bilo 1980 godine (?!). - Tomašević Sreto svjedoči o Kasumagiću. (Tomašević radi zajedno sa Kasumagićem i već godinama reflektira na njegovo radno mjesto na Metalurškom fakultetu u Zenici.) On je dao izjavu saglasnu onoj iz prethodnog postupka, a to je: da ne može da se sjeti, kada je dao svoju saglasnost za odlazak Kasumagića u Nigeriju, prije ili poslije lišavanja slobode Kasumagića (on nije znao da je Kasumagić uhapšen);: da mu je jednom Kasumagić rekao: »Čim ti kažeš da si Sreto, ja te gledam drugim očima nego da si Sead«: da ga je Kasumagić, kada se zaposlio na tom radnom mjestu, gledao drugim očima nego druge mlade inžinjere, jer je Tomašević deklarisan kao Jugosloven. Kasumagić ističe da je, prilikom prijema Tomaševića u SK, izrazio svoje čudjenje jer zna njegov stav o SSRN, pa mu je Tomašević odgovorio: »1ja sam ušao u SK, neka tamo ima i našihl- Na ovaj Kasumagićev istup svjedok kaže da nema komentara. Kasumagić dalje primjećuje da je Tomašević na zboru radnika rekao da se njemu, Kasumagiću, može dati puna saglasnost, bez ikakvih uvjeta, da ide u Nigeriju. Tomašević kaže da to nije tako rekao, mada je dao saglasnost za Kasumagića, kao stručnjaka UN. - Seljubac Sead svjedoči o Čengiću, Spahiću i Latiću. - Moram odmah istaći da će se moj iskaz u potpunosti razlikovati od iskaza datog ranije. Hasan Čengić nije nikada u mom prisustvu govorio ili postupao tako da bi se to moglo nazvati protivzakonitim ili antirežimskim. Nisam takvo šta čuo ni od trećih lica. - U vezi rada TM mogu reći da je pravljen godišnji program, i to kolektivno, a teme su pripremane po redosljedu. Rad se odvijao pod nadzorom odbora IVZ Srajevo, svaka tema je slata Odboru na uvid. Ne sjećam se da je bilo ijedne primjedbe od strane IVZ-a na tekstove. Na sjedeljke u TM su dolazili i članovi odbora i nije bilo primjedbi.
125
SARAJEVSKI PROCES - Ja sam radio u TM do juna 1978. godine, i do tada nije bilo nikakvih primjedbi. Zatim sam se oženio i do septembra iste godine, kada sam otišao u vojsku, u TM sam otišao sa svojom ženom jednom ili dva puta. Tom prilikom nisam sa Hasanom razgovarao o nekim organizacionim pitanjima. Poslije povratka iz vojske nisam više otišao u TM ni jednom. - Na ITF-u nije bio dozvoljen rad debatnog kluba, jer su na predavanje dolazili ljudi koji nisu studenti fakulteta, razne dobi i obrazovanja. Tada su se predavanja počela održavati u Carevoj džamiji, a kasnije u TM. Na prvom sastanku, kada se raspravljalo o TM, odlučeno je da se predavanja napišu i dostave odboru na saglastnost. To znam jer sam bio član odbora IVZ. - Sve teme su bile vjerskog karaktera. Takve su bile i teme iz svakodnevnog života, jer su ove teme obradjivane po islamskom učenju, što se kaže »po islarnu«. Geslo »čujern i pokoravam se- bilo je početak svakog predavanja, jer je to osnova i svrha svakog predavanja iz vjerske pouke. To smo govorili svi, pa i Hasan. - Nije bilo riječi o druženju sa muslimanima ili nemuslimanima, već samo o formama i sadržaju druženja uopšte. U TM je govoreno da se Islam mora sprovoditi kao cjelokupan način života, odnosno, ne samo kao molitva i post, već kao životna praksa: pitanje morala, zekjata, braka i sl. Islam kao cjelokupni način života tretiran je kroz posebne teme, a ne kao cjelina, t. j. sa trendencijom proširivanja klasičnog polja islamskih životnih dužnosti. Mi smo u TM islamu prilazili parcijalno. - Latić nije govorio ništa od onog za što je optužen. Ja sam u Sarajevu saslušavan 6. maja 1983. Dao sam lažan iskaz. Imao sam tri saslušanja u Tuzli, mimo ovog u Sarajevu. Prvi dan je saslušanje trajalo 10 sati. Tog dana nije bilo formulisanja iskaza niti zapisivanja,' jer moj iskaz nije bio zadovoljavajući. Drugog dana je isljednik napravio formulaciju onog što sam ja rekao. Treći put je bila dopuna iskaza, a četvrti, posljednji put, izjava je data u prisustvu druga rice javnog tužioca i data je za tri sata. Nakon završetka Seljupčevog iskaza pred sudom, javni tužilac Edina Rešidović je izjavila da će biti pokrenut postupak za utvrdjivanje tačnosti njegovih navoda. Istog dana na Radio-Sarajevu, a sutradan u »Oslobodienju« je objavljeno da će protiv Seada Seljupca biti pokrenut postupak radi davanja lažnog iskaza; »Ostobodjenje« je preciziralo i kaznu koja može uslijediti - do pet godina zatvora. - Hafizović Rešid svjedoči o Čengiću, Spahiću i Latiću. - Ja sam vrlo rijetko navraćao u TM jer sam opterećen radom na fakultetu. Tačno je da je bilo pojedinaca, koji su iznosili čudne stavove, poput jednog koji je govorio da bi trebalo uzjahati devu i proći na njoj, sa čalmom na glavi, kroz Sarajevo. Zapalo mi je za oko da su ga Jahan i Mehmedalija upozorili da ne izlazi iz okvira teme za predavanja i razgovor. To je bio jedini slučaj koji sam registrovao kao eksces.
126
TOK PROCESA U prostorijama TM nisam nikad čuo da je govoreno o islamizaciji Bosne, niti je Hasan preda mnom govorio da su muslimani ugroženi od strane režima, komunista i slično. Na predavanjima se govorilo da islam nije samo obredna vjera, već cjelokupan način življenja. Meni nije jasno šta, po optužbi, znači stvaranje čisto islamskih teritorija. . - Čengić je u istorijskom smislu bio zainteresovan za onaj trenutak kad su Turci nadirali u Bosnu. Zanimalo ga je da utvrdi kako to da Islam nije priman na silu već »milorn«. Njemu je profesor Škrebić objasnio da su u Bosnu prvo dolazili misionari, vjeroučitelji, a tek onda vojnici. Hasana je interesovalo da li bi se taj proces mogao obnoviti na ovom tlu, to jest da li se Bosanci mogu vratiti u onaj prvobitni stadij iskrene vjere. Ne znam da li je pri tom mislio samo na vjernike ili na Muslimane, kao naciju. Samo u ovom smislu on je spominjao termin islamizaeije. Nije govorio o mladim imamima, niti o nekoj njihovoj ulozi, pa mislim da je došao do negativnog odgovora na ovo svoje pitanje o vraćanju muslimana na stari stupanj vjere. U TM nisam čuo da je Hasan, ili neko drugi, upotrebljavao termine koji se pominju u optužnici, poput termina »islarnizacija« i sl. Na tvrdnju jednog studenta Albanca, da srpska milicija nasrće na djevojke Albanke, Hasan je izrazio nevjerieu, tvrdeći da se to ne bi tolerisalo. Jednom prilikom, kada se vodila žučna rasprava o »Glasu konciia«, a mi smo pratili tu polemiku, Hasan je rekao: -Vidiš kako oni mogu slobodno da nastupaju, jer imaju duhovnu osovinu«, misleći na papu, i dodao da bi bilo dobro da muslimani imaju halifu, koji bi predstavljao duhovnu ravnotežu medju vjernicima. - Hasan je pominjao i organizaciju MM, pitao me je da li znam išta o toj organizaciji, pa kad sam ja rekao da ne znam, on mi je kazao da poznaje njihovu djecu, koja su fina i dobro odgojena. Ništa drugo meni nije pričao o MM. - Ja sam sam odlučio da ne idem više u TM. Napominjem da sam ja napisao prvo predavanje čitano u TM: »Droqa i mladi". Na moje odustajanje nije uticao Hasanov stav i ponašanje u TM, on meni nije privatno odgovarao. - Pričalo se da je 1979 g. Republičko starješinstvo intervenisalo da se prekine sa radom TM-a, ali da je kasnije Starješinstvo dalo zeleno svjetlo, ali pod uslovom da se ostvaruje uvid u tekstove za sva predavanja. - Primijetio sam da Hasan voli da citira ajete iz kojih izbija revolucionarni duh Islama. - Poznajem Latića još iz medrese, a Spahića sam vidjao u TM. Obadvojica su bili redoviti na tim posjelima i javljali su se kao diskutanti, ali u njihovim diskusijama nisam zapazio bilo šta što bi imalo neki drugi karakter osim vjerskog. Inače, preda mnom Džemal nikad nije iznosio nešto što bi imalo neprijateljskU sadržinu. Spahić Mustafa je iz generacije starije od moje, i ja sam ga vidjao samo u
127
SARAJEVSKI PROCES TM. Nikada nisam čuo da je istupio na način koji bi bio i dvojben, a kamoli neprijateljski. Ja sam od drugih čuo te riječi. Poslije, kada je uhapšen, isto tako se pričalo da se interesovao za nekakvu islamsku revoluciju, ali tada se svašta pričalo i sa svačije strane. Ja sam za obadvije te glasine rekao isljedniku da sam ih čuo od drugih ljudi i da to nije moj zaključak o Spahiću. - Odluka da se formira debatni klub donijeta je na inicijativu udruženja studenata. Prodekan nije bio protivan radu ovog kluba, samo se protivio njegovom radu u prostorijama ITF-a. Ovdje želim istaći da ste pogrešno preveli ajet o Sogu i narodu. Kad smo na ITF-u raspravljali o Islamu kao cjelokupnom načinu života (vjera, kultura, moral, politika) onda se uvijek mislilo o Islamu u svijetu, a ne kod nas, jer kod nas je Islam samo vjera. Ne znam da je bilo predavanja na TM u kojima je razradjivan Islam kroz druge aspekte osim vjerskog. - Na predavanju u ITF-u, sjećam se da je Čengić oponirao izlaganju jednog profesora i rekao da je samoodbrana jedini oblik oružane borbe koju Islam priznaje, nema agresije! Tačno je da me je jednom prozvao »ćatirorn«, ali više u šali nego ozbiljno. - Latić nije nikad govorio o pokrivanju već je općenito govorio o šerijatskom aspektu ovog pitanja. P: (Predočava se raniji iskaz svjedoku.) O: Kad već insistirate, na mene je vršen pritisak, i istinit je iskaz koji sam sada dao, a ne onaj u prethodnom postupku. Ja sam nekoliko puta pozivan u Sarajevski SUP, gdje me isljednik umjesto pozdravom dočekao riječima: »Gdje si, ustašo?«. Kada sam ja rekao da ću napustiti prostoriju, ako se ne bude korektno ponašao, on je trgnuo pištolj i rekao: »Ne bi učinio ni dva koraka, a bio bi na podu, ustiju punih krvi. Mrtav bi izašao odavde.« Osjećao sam se kao rob, kao da sam zauvijek lišen slobode. Jednom sam dobio udarac, ali ne posebno jak. Tužiocu nisam skretao pažnju na sve ovo, jer sam još uvijek bio u njihovoj vlasti. Prema meni je učinjena prijetnja, koja nije ostavljala nikakve dvojbe. Zbog toga i jesam potpisao ono što je tražio isljednik. Dva svjedoka, Silajdžić Adnan i Karić Enes, na sjednici nastavničkog vijeća ITF-a su upoznali vijeće sa načinom na koji su ispitivani od SDS-a. Ja sam šutio! Meni je od strane SDS-a bilo zaprijećeno da o svemu ovome ne smijem ništa reći. Pritisak i moj strah je bio takav da ja ni sada možda ne bih dao istinitu izjavu da ovi svjedoci prije mene nisu odlučili da se nevini ne kažnjavaju preko njihove laži i protiv njihove savjesti. Napominjem da sam i jučer pozivan u SDS Sarajevo, ali nisam otišao znajući da će mi opet prijetiti, jer u petak mi je jedan inspektor rekao da na sudu govorim sve ono iz zapisnika sačinjenog u istrazi. Nakon što je dao iskaz i izašao iz suda, Hafizovića je na ulici pratio jedan isljednik, kojeg je on poznavao iz ranijih susreta u
128
TOK PROCESA SDB~U~U strahu od osvete, Hafizović je pobjegao u svoj stan i tu je zektjućen proveo 26 dana. Hranu su mu donosile druge osobe. Poslije je pobjegao u Srebrenicu, ali je tamo uhapšen poslije 2 dana. U SUP-u u Srebrenici nalažu mu da se smjesta javi u JNA, ali on je već odslužio 12 mjeseci, a ostalih 3 još uvijek nije bio dužan doslužiti. Zatim je prebačen u SUP-Sarajevo, gdje ga je čekao inspektor Džubur Nazif. Pred načelnikom SUP-a Amirom Salihagićem, on pita Hafizovića je li istina da je on, Džubur, potezao pištolj na njega. Ovaj odgovara da jeste, a Džubur mu udara šamar. Slijedi isto pitanje, isti odgovor., pa šamar. Kad je treći put ponovljeno isto pitanje i isti odgovor, Hafizović je isprebijan i smješten u zatvor. Pred njegovom ćelijom u zatvoru, cijelu noć su tukli nekoga, koji je strahovito vrištao. On se već pokolebao misleći da neće živ izaći ne pristane li na saradnju na koju je Seljubac Sead pristao. Ipak, smogao je snage da odbije. Bio je poslan u vojsku u Doboj, odakle je njegovoj kući stigla vojnička vreća s okrvavljenim odijelom. - Seljubac Sea~ svj~doči o Čengiću, Spahiću i Latiću. Ovaj svjedok Je ponovo PristUPIO sudu i moli Sudsko vijeće da ponovi iskaz. Na pitanje predsjednika sudskog vijeća koji su ga razlozi naveli na ovo ponovno svjedočenje, svjedok odgovara da su na dva dana prije njegovog prvog svjedočenja na njega izvršili pritisak Nedžad Latić brat optuženog Latića i Nusret Čančar. Čančar mu je rekao da se Nedžad nalazi u takvom psihičkom stanju da je spreman pobiti sve ~vjedo~e koji ~udu lažno svjedočili protiv njegovog brata. Seljubac Je poslije toga Imao susret s Nedžadom i obećao mu da će izmjeniti iskaz, na što je Nedžad odgovorio da je kontaktirao i sa drugim svjedocima, osim Jašarević Nermine, s kojom nije uspio stupiti u kontakt. »Nakon što sam dao prvi iskaz shvatio sam da sam pogriješio. Odlučio sam da ispravim svoju grešku i to veče, u 22,40 otišao sam u SUP, odlučivši da dam novi iskaz. Na mene nije uticalo to što je pisalo u štampi da ću biti optužen za lažno svjedočenje. Spreman sam da snosim odgovornost što sam prije dva dana dao lažan iskaz.« Seljubac Sead nije nikad tužen, ni Nedžad Latić, zbog prijetnji svjedocima. Sto se tiče Seljubčevog navoda da Nedžad nije uspio stupiti u kontakt s Ješerović Nerminom, očito je da se SDB »pouzdeo- u njen iskaz, koji će dati pred sudom, to jest nije ni sanjao da će ona, kao ključna svjedokinja za više optuženih, tog istog dana izmjeniti iskaz. S druge strane, postavlja se pitanje: zašto sud, pa ni tužilac nije shvatio Seljubčeve navode ozbiljno i odgovorno i pokrenuo istražni postupak protiv svjedoka koji su mjenjali iskaze i lica koja su na njih vršila pritisak. Zašto sud nije pozvao te svjedoke, i garantujući sigurnost, naložio im da kažu istinu o svom iskazu i optuže krivca, bez obzira da li je to Služba državne bezbjednosti ili članovi porodica optuženih? Pred sudom je, ustvari, javno optužena
129
SARAJEVSKI PROCES
____________________________________________
T~O~K~PROCESA
SDB i postavlja se pitanje zašto sud nije ba:em up'0zorio ja,:,no pravobranilaštvo ili tužilaštvo na neovlašteno dje/~van~e ~v~ sluzb.~. U stvari, iz ovog je vidljivo da Sejubčeva posljednja IZjava niJe trebala negirati izjave ostalih svjedoka, spriječiti pokretanje istrage protiv odredjenih struktura u SDB, nego samo preko /edn0f1. ~akvo[J indirektnog (svjedokom) tumačenja masovnog odbecivenie Iz~ava ~z prethodnog postupka da uspostavi mogućnost z~ pr~šutn.o ~zl:nanje kao važećih izjava svjedoka iz istrage, a odbecivenle onih IZ javn~.g pretresa, što je učinjeno presudom. Iz tog slij~di da..sud u~pće nlj~ ni potreban - on je samo svjedocima pročiteo njinove Iskaze IZ
Hasan Čengić ističe u vezi navodnog prekida prijateljstva medju njima dvojicom da ga je Seljubac zamolio dt Hasan i Hasanova sestra predju u Seljubčev stan i žive s njegovorT suprugom dok je on na odsluženju vojnog roka. Osim toga, Hasan ističe da nikad nije došlo do razdora medju njima, Seljubac mu nije nikad ništa ni prigovorio. Svjedok potvrdjuje oba Čengićeva navoda.
zatvorenog istražnog postupka. Sud je saslušao molbu Seljupca i nakon vijećanja odlučio da ga
Džemal Latić prigovara svjedoku da on, Latić, uopšte nije posjećivao TM tokom prve godine njegovog rada, a ni u dobrom dijelu druge godine, te dodaje da će on to bez problema dokazati, ako sud dopusti da pozove svjedoka.
sasluša ponovo. .. .., • Seljubac zatim izjavljuje neke navode saglasne IZJavI IZ tstraznog postupka (govori brzo, bez stanki, kao da čita, pri tom ne gleda nikog od optuženih niti u publiku; sageo je glavu i gleda pred sebe). Seljubac je izjavio: . _ da je Latić rekao kako u školama nije zastupljena muslimanska književna baština; • da se jednom prilikom u prisustvu Cengića i Latića, »ne znam ko je to rekao«, u razgovoru istaklo kako muslimani, u odnosu, ~a njihovu brojnost nisu odgovarajuće zastupljeni u rukovodećirn strukturama (taj razgovor je bio van ITF-a); da su se teme za predavanja u TM pisale kolektivno i da je on napisao jedno predavanje »Uloga džarnije«: da se u jednom razgovoru, kom je prisustvovalo više lica, govorilo da su kod nas vjerske slobode ugrožene, a Hasan je dodao da je to mrtvo slovo na papiru; da su svi tekstovi išli na uvid IVZ-a za Sarajevo, nije bilo zabrana čak ni primjedbi na tekstove; da je' on prestao posjećivati TM, jer su predavanja počela izlaziti izvan zakonski dozvoljenih okvira; na pitanje odbrane da li ima Kur'anskih ajeta, koji su neprimjenIjivi u ovom trenutku i prostoru, izjavljuje da on, kao imam, radije ne bi odgovorio na ovo pitanje. Sudsko vijeće je prihvatilo da svjedok ne odgovori; da je dužnost Latić Džemala bila da »dotjera« predavanja; da se ne može sjetiti kada je tačno održan Mevlud u Carevoj džamiji, na kom je on (Seljubac) pročitao inkriminirani ajet (misao iz Kur'ana) na arapskom jeziku, ali se može sjetiti da Reis-ul-ulema nije bio prlsutan, da se ne može sjetiti kada se prestao družiti s Hasanom, jer to je bilo postepeno; da je prisustvovao predavanju Mustafe Spahića »0 braku«, ali tada nije bilo govora o mješovitim brakovima.
130
Spahić kaže. da se ne sjeća nikakvog učestvovao on, Cengić, Latić i svjedok.
razgovora
u kome je
Čengićev advokat Karkin Fahrija prigovara da je sudija u zapisnik unio da je svjedok danas dao izvjavu identičnu onoj iz prethodnog postupka, a svjedok ovdje nije govorio o velikom broju navoda iz prethodnog postupka. - Jašarević Nermina svjedoči o Čengiću, Spahiću i Latiću. Ovaj dan, kad su iskaz davali Seljubac (drugi put) i Jašarević Nermina, bio je prelomni trenutak za cijeli proces. Negiranje iskaza datih u prethodnom postupku počelo je proces pretvarati u lakrdiju. Zato se je pokušalo načiniti preokret u svoju korist maksimalnim pritiskom na Seljupca i Jašarević Nerminu. Pošto je stvar sa Seljupcem prošla kako-tako dobro, neophodno je bilo da Nermina ponovi iskaz iz prethodnog postupka i time učvrsti optužnicu. Po Izjavi Seljupca, na Nerminu nije učinjen pritisak jer nju brat Džemala Latića nije uspio pronaći. Ona je bila posljednji »edut« za optužbu. Medjutim ono što je Jašarevićka, kao ključni svjedok za mladju polovinu optuženih, izjavila pred sudom predstavljalo je završnicu u sudskom uništavanju optužnice. Za dan kada je Seljubac trebao da povuče svoj iskaz, a Jašarević Nermina potvrdi utisak ponavljanjem iskaza datog u istrazi, bile su načinjene pripreme u sudnici. Sudska dvorana, koja je inače bila poluprazna, unatoč masi zainteresovanih kois je ostajala pred vratima, bila je brižljivo popunjena nepoznatim ljudima. Predsjednik vijeća je otišao do prostorije u kojoj su čekali svjedoci i skrenuo im pažnju na prisutnost stranih novinara, i na to kako je bilo veoma banaIno prošlih dana čuti kako je na svjedoke vršen pritisak, da su batinani i st., te ako je toga i bilo treba se blaže izražavati, jer inače »pred inostranstvom blatimo Juqosteviju« Ljudi iz SDB-a su »očistili« ulicu u kojoj se nalazi sud od prolaznika i parkiranih auta. Tužioc i članovi sudskog vijeća se puno Ijubaznije i tiše obraćaju svjedocima i optuženim.
131
SARAJEVSKI PROCES Prije početka Nermininog iskaza, predsjednik sudskog vijeća upozorava svjedokinju da je dužna govoriti samo istinu, jer se za lažno svjedočenje krivično odgovara. Čak navodi i maksimalnu kaznu za to djelo - pet godina zatvora. Upozorenje se očito odnosilo na izjavu iz istrage. Nermina odgovara pitanjem: »Da li će me sud štititi ako budem govorila istlnu?« Dobila je potvrdan odgovor. Jašarević Nermina je negirala sve navode optužnice koji se ostvaruju preko njenog iskaza. Izjavila je: da je debatni klub na ITF bio internog karaktera, a da je zbog poraslog interesovanja bio prebačen u Carevu džamiju pa zatim u TM, da predavanja nisu bila početni cilj njegovog rada, već je zbog nedostatka sadržaja - nije se moglo samo učiti Kur'an, ili nevezano razgovarati, jer to ne bi bio debatni klub - uvedeno čitanje predavanja, pa se je poslije predavanja diskutovalo 2 - 3 sata, da ona, svjedokinja, nikad nije čula da je Hasan istupio neprijateljski, te da to nije čula ni od drugih koji su organizovali rad TM-a, a da je smo jedna osoba nekoliko puta provokativno istupala i svi su je osudjivali, voditelj i publika. Čengić je jednom prilikom ljutito ustao i rekao: »Halide, ovo nije mjesto za to vrata su ti tarnolda ona nije primjetila ništa što bi bilo neprijateljsko u tekstovima ili razgovorima u TM. Odgovarajući na pitanja rekla je: da su svi bili puni kritizerstva prema radu IVZ, zbog njenog veoma lošeg rada, a ne samo Hasan, kako su to istražni organi shvatili; da ni Hasan ni drugi nisu pominjali islamizaciju muslimana u Jugoslaviji, niti su vjerski preporod preporučivali u tom smislu; da od Hasana nije nikada čula da on komentariše ekonomsku situaciju u zemlji; da jeste od Hasana dobila i čitala tekst »Nužnost obnove«: da je učestvovala u sve tri ekskurzije debatnog kluba i da nikada nije bilo nekakvih izlaganja poslije Mevluda, i da nisu održavana sijela poslije Mevluda osim u Kuli Fazlagića na ekskurziji po Hercegovini i u Rožajima na ekskurziji po Crnoj Gori; da se je u džamijama prilikom ekskurzija samo upozoravalo djecu da se ne drže za ruke i da djevojčice trebaju nositi mahrame u džamijama (»mi smo ih samo upozoravali kako treba da se ponašaju na Mevludu, a ne inaće«): da se je prilikom akcije davanja krvi, koju su organizovali učenici medrese (medresa je, usput budi rečeno, najveći davaoc krvi u Sarajevu, i za to je dobitnik raznih priznanja, plaketa i SL) sa jednim od profesora poveo razgovor o tome kakav je stav Islama po pitanju davanja krvi, dojenja i sl. Profesor je odgovorio da u tom smislu nema nikakve smetnje i da se krv može slobodno davati i dojiti dijete;
132
TOK PROCESA da na satove u TM nije donošena nikakva literatura i da se ona ne može sjetiti da je bilo razgovora o mješovitim brakovi ma u ~iklusu predavanja o braku, da inače u TM, kad god se raspravljalo o nekoj temi, na vjersku dužnost se nije upozoravalo sa »trebaš«, a kamoli sa »rnoraš«. Niko ništa nije izričito sugerisao - bila su to predavanja. Iza ovih navoda Nermina Jašarević Objašnjava da je u iskazu iz p~ethod.nog postupka unijet dio ovoga što je i danas rekla, da joj je dio sugerisan, a dio, koji nije na sudu pominjala, da je bila prisiljena da izja.~i. Većinom je ispitivana o nečemu dok više nije imala snage ?a port~e. Uporno bi je pitali da li je čula odredjenu rečenicu sve dok JOJne bi ponestalo snage da odriče. Na kraju bi digla ruke i to je bio ~nak »pišite šta hoćete«, Saslušavana je u više navrata, a na kraju !e sastavljen zapisnik. U istrazi nije bila upozorena da mora govoriti istinu. _ Ne rnoqavšl zadržati plač, ona kroz suze objašnjava da je već sest dan~. tjeraju da uči napamet izjavu iz prethodnog postupka u prostorijama SUP-a - jer postoji bojazan da se neće moći sjetiti onog. št? j~ ».i~javi!a« u istrazi. Sa učenjem je počela prije šest dana, a naj~eze JOJje bilo prekjučer, kada je dva puta pozivana u SUP, nekoll.ko puta upozoravana telefonom i praćena u gradu. Upozoravana je da na sudu mora ponoviti sve što je rekla u istrazi. Zatim dodaje: »Ja sam vam rekla istinu. Ako smatrate da sam dala lažan iskaz onda vam kažem, da ću radije od ležati pet godina u zatvoru nego više i jedan dan živjeti s mišlju da sam ja odgovorna za laži koje će ove ljude poslati na robiju. Ako hoćete, ja mogu odmah ~ ovim ljudima biti ovdje sudjenal- Tontić Stevan, svjedoči o Latiću i Salihbegović Meliki. Svjedok je, kao urednik »Svjetlosti«, dao izjavu u kojoj je izričito naglašeno afirmativno mišljenje o književnom talentu i ljudskim vrijednostima Džemala Latića iMelike Salihbegović, čije je pjesme štampala njegova izdavačka kuća. Za Latića je izjavio da je on nada jugoslovenske književnosti. - Karić Enes svjedoči o Čengiću, Spahiću i Latiću. - TM je počeo sa radom u jesen 1978 g. Prije toga debatna sekcija je radila u okviru ITF-a, ali je prodekan bio nezadovoljan što tu dolaze zainteresovana lica koja nisu studenti ITF, pa je prebačen u Carevu džamiju prije nego je konačno premještena u mesdžid. Na predavanja u TM sam dolazio vrlo rijetko, a zaključio sam da je Hasan koordinator djelatnosti TM. Oko priprema predavanja pomagali su mu i drugi studenti, recimo Seljubac Sead i drugi. Ne sjećam se da je povodom predavanja »Islarnski brak- bilo govora o mješovitom braku, taj termin nije uopće pominjan. Isticano je samo, u vjerskom smislu, da bi došlo do slabljenja vjerskog identiteta osobe vjernika koji bi sklopio brak sa
133
SARAJEVSKI PROCES nevjernikom. Bilo je govora i o pobačaju. Sjećam se da je Latić, na jednom predavanju na kojem je bilo govora o Kur'anskom poimanju Boga, uzeo riječ u diskusiji i govorio o poimanju Boga u mitu, književnosti i filozofiji. Ja nisam nikad čuo da ~e u TM izlazilo izvan vjerskih okvira, govorilo o istoriji ili politici. Cuo sam samo da je jedan posjetilac ispoljio žal za prošlim vremenima, govoreći kako bi osedlao devu i jašući je prošao kroz Sarajevo. Jedino sam za njega čuo da je u TM-u nepogodno diskutovao. - Mislim da je Hasanova uloga bila da se stalno vraća na Kur'an i potencira ga. On je diskusiju uvijek svodio na Kur'anski stav. Nisam prisustvovao ni jednoj njegovoj diskusiji koja bi bila van religijskog karaktera. On je jednom, kada se suprotstavljao stavu prof. Džoze o potrebi otvaranja Islamskog svijeta kako bi preživio svoju dekadenciju, Hasan istakao kako bi takvim otvaranjem moglo doći do gubljenja veze sa islamskom tradicijom, a drugi put je, kada je prof. Džozo govorio o neujednačenosti razvoja, zaostalosti i inače stanju u islamskim zemljama, Hasan napomenuo da se ne radi o islamskim već o muslimanskim zemljama, to jest da nije Islam ni poredak zasnovan na njemu prouzročio takvo stanje i istorijsko kretanje. Jednom prilikom, kada je isti profesor govorio o džihadu i isticao da je džihad u Evropi pogrešno pominjati u smislu oružane borbe, već da je to borba protiv moralnih mana i mana uopće u tom društvu, Hasan se složio i naveo hadis (izreku Muhameda a. s.): » Vratili smo se iz male bitke u veliku bltku«, koji inače ističe veću važnost unutarnje čistote nego vanjskog dostignuća. - Nikad nisam čuo da je Hasan govorio o stvaranju muslimanskih prodavaonica, samo je govorio da muslimani treba da jedu meso zaklano na način propisan Kur'anom. - Što se tiče Mevluda u Carevoj džamiji, ja nisam bio prisutan tom prilikom, ali sam čuo od drugih da je Reis poslije rekao, da je tamo čitan nekl-šovlnistički« ajet, nek mi Bog oprosti. - Hasan nije nikada preda mnom, a nisam to čuo ni od drugih, pominjao termin » islamizacija BiH«, a kamoli » etnički čistu Bosnu«, kako je to štampa pominjala. Znam da je on odlazio na nekakvo predavanje u crkvu i na Fakultet političkih nauka. On se jedino zalagao za vjersku obuku, izvršavanje obaveza imama i slično. Moju izjavu iz prethodnog postupka treba shvatiti tako da kada govori o muslimanima, mislim isključivo na muslimane - vjernike. - Hasan je citirao ajete koji govore da su vjernicima vjernici prijatelji, a nevjernicima nevjernici prijatelji, čiste žene - za čiste muškarce, misleći pri tom na islamski brak. Mislio je na moralnu čistotu. - Što se tiče Spahić Mustafe, njega sam ocjenjivao samo kao jednog od temperamentnijih u razgovorima o vjeri uopšte, a i islamu. U vezi potrebe moralne čistote i čistote uvjerenja, često je citirao onaj Hadis: ••Vratili smo se iz male i idemo u veliku bitku«, O džihadu
134
TOK PROCESA je govorio kao o borbi protiv strasti u nama samima. Govorio je da bi imam kao moralni primjer vjernicima mogao poslužiti jedino ako otkloni loše primjere u svojoj porodici. Zbog toga je govorio kako su naši imami neobrazovani, kako nastoje iskoristiti sve materijalne pogodnosti, stan i sl., kako zanemaruju vjersku poduku. Kritikovao je i rad IVZ-a govoreći da se mjesta u IVZ i na ITF raspodjeljuju iza zavjese, navodeći da je bila šala, kada je za mjesto Reisa bilo istaknuto više ljudi: znalo se ko će biti izabran, jer to su znale državne strukture, pri tom je mislio na komisiju za vjerska pitanja. - Sjećam se da je Mustafa intervenisao kod jedne učiteljice u Ugorskom, jer je ona maltretirala učenike, koji su pohadjali vjersku obuku. To je učinio na pritužbu samih učenika. Rekao joj je da ona trenutno ne može izmijeniti ono što je predvidjeno zakonom i Ustavom.SFRJ, jer to su još uvijek važeći dokumenti. Cuo sam da je on napisao pismo u vezi sudjenja i presude imama Muharema Hasanbegovića, koji je osudjen od Rizaha Hadžića.On je inače redovno dolazio u TM. Njegove diskusije su bile žive i temperamentne, ali on nikada nije izlazio van okvira teme. Čini mi se da je Spahić u TM isticao da se muslimanka - vjernica treba udati za muslimana vjernika, i da je takav brak poželjan po islamu. - Ne sjećam sa da sam sa Mustafom razgovarao o dogadjajima na Kosovu. Govorio je samo o tamošnjim vjernicima muslimanima, koji se zbog snage nekih svojih običaja ne osipaju. Uopšteno je govorio o vjernicima, odnosno o slabljenju vjerskog uvjerenja, navodeći da šira klima doprinosi tome, da je sam vjernik unutar svoje ličnosti slab i neodlučan, te se vjernicima ne vraća želja za prakticiranjem vjere. Preda mnom se Spahić nikada nije izražavao o muslimanima u nacionalnom smislu te riječi, niti je ikada rekao da su muslimani podredjeni u odnosu na Srbe. - Kada sam došao iz JNA, u maju 1983. susreo sam se sa Šeta Ferhatom, direktorom medrese, koji me je poveo u svoju kancelariju i saopštio mi kako je on iznenadjen što je Latić lišen slobode. Tada mi je Šeta rekao da je Latić na časovima SH jezika učenicima medrese iznosio stilske f~ure i primjere iz Kur'ana. Takodjer je rekao da je direktorica Zenske medrese imala rezervisan stav prema Latiću, jer je on, prema njenim riječima, bio svojeglav, sugerisao je učenicama da se na časovima pokrivaju, pa je zbog toga prebačen u Mušku medresu. Šeta mi je još rekao da se Latić na časovima ponekad usudjivao govoriti o starijoj bosanskoj književnosti: o Avdiću, Bašagiću i sl. - U mom prisustvu Latić nije govorio da je reis crven, niti ga je uopšte ~ritikovao. To isto tvrdim za Čengića i Spahića. P: Sta je Hasan savjetovao slušateljima u TM? O: Hasan nije nikog ništa savjetovao, on je samo govorio o mnogim pitanjima po Kur'anskom tumačenju, a odatle je pro izašlo da on na ljude utiče da se ponašaju po Kur'anu. Hasan se striktno
135
SARAJEVSKI PROCES pridržavao vjerskih dužnosti. Bio je izuzetno čvrst vjernik. Sve što je govorio, bili su stavovi Kur'ana. P: (Predočava se iskaz iz istražnog postupka.) O: Spahić nije nikada propagandno istupao s time da treba probuditi svijest muslimana, mada je temperamentno iznosio slabosti vjernika i govorio šta treba učiniti protiv toga, pa je ispoljio veće interesovanje za vjerske propise, a i sam prakticirao vjerske obrede. - Odredjene stvari koje sam istakao u prethodnom postupku u zapisnik su unesene drugačijim rečenicama i terminima od mojih. Ja napominjem da sam danas pred sudskim vijećem rekao istinu. Od onog u zapisniku iz istražnog postupka, ja jesam rekao neke stvari, ali inspektor je tome davao drugačiji ton, formulišući izjave sa bombastičnim rečenicama i u napadnom tonu. Recimo, kada sam rekao ono za meso, onda je to pretvoreno u "zahtjev za posebnom muslimanskom rnesnlcorn«. Nemojte me više o tome ispitivati, sve je bilo tako ružno. Poslije toga Čengić ističe da je on pominjao ajet o prvim muslimanima, a onda je taj ajet pretvoren u nešto kao njegov stav o organizaciji MM. Ne vidim, kaže Čengić, ne samo nužnost nego ni logičku mogućnost da se identificiraju ličnosti vezane za vjeru sa ličnostima vezanim za jednu naciju. Na upit tužitelja da li on može navesti ikoju živu ličnost u IVZ-u, koja stoji u vezi sa zastupanjern stava o Islamu kao cjelokupnom sistemu shvatanja života, Cengić odgovara da se u predmetu Akaid koji predaje prof. Smajlović u VII. semestru na ITF-u govorilo da je Islam cjelokupni sistem života. Na časovima u ITF-u kada se govorilo o Islamu nije se izučavao Islam u Jugoslaviji ili Bosni, već se izučavala cjelina njegovih odrednica, bez obzira da li su one negdje u primjeni ili ne. Čengić još napominje da im je Spahić preporučivao da počnu studirati političke nauke, naročito je hvalio jednog profesora, Srbina, a i redovno im je preporučivao literaturu za čitanje iz oblasti društvenih nauka. - Šeta Ferhat, direktor Medrese u Sarajevu, svjedoči o Latiću. Svjedok kaže da će izjaviti isto što i u istrazi. On navodi sljedeće: u školi postoji radno mjesto metodičara-pedagoga, kojeg je dužnost da prati kako se odvija nastava. U njegovoj evidenciji nema nikakvih primjedbi na rad Latića, niti je on, svjedok, stekao saznanje da je Latić izlazio izvan okvira dozvoljenog; da je u med resi predvidjena obaveza vaspitavanja i obrazovanja učenika u duhu Islama, pa su i ostali nastavnici, a ne samo oni iz stručnih predmeta, dužni da djeluju u duhu Islama, jer je medresa vjerska škola; nakon što je Latić izjavio da je on učenike u obliku informacija, usputno a ne primarno, upoznavao sa činjenicama iz islamske kulture i dijelio savjete u duhu Islama. Da je Latić izašao van navedenih okvira o tome bi se u medresi čulo najkasnije u roku
136
TOK PROCESA od nedjelju dana, jer bi se neko obratio razrednom vaspitaču, ili njemu, direktoru, u vezi toga; da je jedna jedina primjedba na Latićev rad došla od učenika Mujkića, koji je imao običaj u medresi nositi kožnu odjeću, pa mu je Latić zamjerio zbog toga. I on sam, direktor, mu je odvratio da je zamjerka opravdana iz pedagoških razloga; da su sve akademije bile pripremane od Latića, i da ih je Latić pripremao tako da su bile potpuno u duhu praznika koji se obilježavao; da je on, direktor, nakon što poslije njega_u SUP na saslušanje pozvana četiri učenika (Djemkić, Jelovac, Citvić, a četvrtog se ne sjeća, sve maloljetnici), provjerio o kakvim se učenicima radi, i ustanovio da je učenik Mujkić u maju 1983 napustio Medresu a od ostale trojice, dvojica su u prvom razredu prošli dobrim, a jedan je pao na popravni, a u drugom razredu dvojica su prošla dobrim uspjehom, a jedan je ponavljao razred; u vezi pokrivanja žena, da je on Latića pitao o tome da li je učenicama govorio o pokrivanju, a on je odgovorio da su ga učenice same pitale, pošto ih je dio bio pokriven, pa im je on citirao Kur'anski ajet koji govori o tome, to jest da se trebaju pokrivati. (Na traženje odbrane da svjedok objasni kako se sačinjava plan S-H jezika u medresi, te imena književnika, predsjednik vijeća uskraćuje pitanje kao suvišno). Brčić Rašid svjedoči o Čengiću, Spahiću i Latiću. - Poznajem Čengića, Spahića po malo, a Latića najmanje. Što se tiče Hasana, moram reći da je Hasan bio temeljit vjernik i imao ortodoksan pristup Islamu. On je na taj način tumačio Kur'an i prakticirao je sve vjerske obrede. Za njega je osnovno bilo živjeti po odredbama Kur'ana: on nije mario za nacionalno pitanje. - Nikada nije govorio da su muslimani ugroženi, niti je ikad pomenuo riječ »islarnizacija Bosne«. Jedino je govorio da treba poboljšati vjersku obuku muslimana i usput javno kritikovao rad IVZ, jer je smatrao da ne rade koliko bi trebalo na afirmaciji islama medju vjernicima. - Ja sam dolazio na predavanje u TM. Hasan je ponekad držao predavanja, aponekad diskutovao. Iz kontakta s njim zaključio sam da je on za islamski brak, odnosno za brak po šerijatskim propisima. Ne znam kakav je bio njegov stav o odijevanju, jer ga nije ispoljavao, ali sam zaključio da mu se sestra pridržava islamskih propisa, jer se pokrivala. On je govorio da treba birati društvo, a da se ne treba družiti s onim koji ne cijene vrijeme, jer to su Ijenčuge. Nisam čuo pri našim razgovorima, a ni na predavanjima, da je govorio nešto takvo kao da se ne treba družiti s nevjernicima. - Spahića i Latića veoma slabo poznajem. Obojica su uglavnom odavali sliku ljudi koji vode računa o odredbama šerijata. Bili
137
SARAJEVSKI PROCES su odani vjernici i strogo su vodili računa o vjerskim obredima. S njima nisam imao nekih velikih razgovora, vidjao sam ih, ali nismo razgovarali. Mislim da je njihov stav bio principijelnost, kako u shvatanju tako i u izvršavanju islamskih normi u životu. Nisam bio na Mevludu u Carevoj džamiji. P: (Predočava se svjedoku iskaz iz istrage.) O: Istinu govorim na današnjem pretresu. Rekao sam sve čega sam se mogao sjetiti i to što sam sad rekao je istina. U istrazi ja sam ispitivan punih pet dana od 9 izjutra pa sve do naveče, a petog dana je izjava unesena u zapisnik. Bio sam toliko psihički iznuren da nisam obraćao nikakvu pažnju na formulacije koje su unošene u zapisnik. »Mješoviti brak«, recimo, nisam uopće spomenuo. Izjašnjavao sam se po pitanjima isijednika, a on je pisao. Bila je tu i drugarica javni tužilac i ona zna kako je to bilo. Nisam više mogao pratiti šta se zapisuje, samo sam čekao da sve to potpišem, i da me puste kući da se odmorim i ispavam. Hoću da kažem da sam tu izjavu potpisao, jer nisam imao više snage da podnosim ispitivanje. Metod ispitivanja je bio ... težak. Bilo je uvrijeda i ... maltretiranja. Ja sam potpisao ovaj iskaz bez čitanja, ustvari bez da sam ga prethodno pročitao. Kasnije sam morao pročitati, jer se tražilo da ga naučim napamet. Ja znam da je taj moj postupak loš, ali nisam mogao više izdržati glad i žedj ... bilo je i drugih metoda. Riječi » islamizacija BiH«, »etnički čista Bosna- nisu moje. Nisu moje riječi ni »ekstrernno praktikuje lslam«, kao ni »islarnizacija masa- i druge slične. Ja te izraze nisam ni čuo do tada, ne znam ni šta se misli kazati s njima. Jesam rekao -vraćan]e izvornom islarnu«, a to sam govorio uopšte u vezi vjernika. Nikad nisam vodio razgovore sa Spahićemo I u istrazi sam isticao da nisam imao gotovo nikakve kontakte sa Spahićem i Latićem. Ojulić Halil, svjedoči o Spahiću. Imam Spahić je, prilikom sahrane, rekao za vijenac »da se ukloni to tmje«, jer »naše bogatstvo je čovjek-coTo se desilo 11. novembra 1979. -
Mehtić Halil, svjedoči o Čengiću, Djurdjeviću i Latiću. - Čengić Hasan je bio pročelnik debatne sekcije na Islamskom fakultetu čija aktivnost se kasnije prenijela u prostorije TM. Prije nego je debatna sekcija počela sa radom održano je nekoliko predavanja u Carevoj džamiji. Ta predavanja je pripremao Hasan sa još desetak studenata ITF-a. Hasan jeste govorio o mješovitim brakovima i rekao je da su oni nepodesni, a nije isticao da ih treba sprečavati. Govorio je da je na mladim imamima da uz pomoć ostale inteligencije rade na očuvanju islama. Jednom je istakao da je džihad borba za očuvanje islama, koja se ističe islamizacijom samog sebe. Takodjer je govorio da islam nije samo vjera, nego i sveobuhvatno shvatanje života.
138
TOK PROCESA Predavanja u Tabačkom su bila u vjerskim okvirima, i nisu se politizirala. Kada je jednom Tulić [zašao iz ovih okvira pokazujući neke engleske novine, odmah su i,Cengić i Latić reagirali i zabranili mu da diskutuje vezano za taj časopis i za imama Homeinija. - U vezi sa Djurdjevićem, govorio je da treba obezbijediti uslove za očuvanje i širenje Islama, nije se ograničio samo na BiH. Govorio je da musliman treba paziti sa kim se druži, medjutim preda mnom nije govorio da su vjerske slobode ograničene: već da su vjernici drugih vjera u prednosti u odnosu na ishranu i odijevanje. - Pašalić Enver svjedoči o Čengiću. - Poznajem Hasana od 1979. godine, a bio sam prisutan u Tabačkom mesdžidu više puta. Hasan mi jeste govorio dosta o tome kako da se ponašamo. Sjećam se tema predavanja iz T. M. kao »Ašikovanje __ , »Druženjs«, »Abortus« » Biranje bračnog druga-co Moj dojam je da su sva predavanja bila z~snovan~ na Kur'.~nu i Sunetu. Tvrdim da se na ovim predavanjima n~je spo.mmjalo n.'~ta što bi ugrožavalo naš sistem, bratstvo, je~mstvo ~ niti je Hasan preda mnom propagirao svoje protivljenje rnjesovitirn brakovi ma. On jeste govorio da musliman treba da ~e ženi muslimank0'?l.' a neki stavovi su tipično moji, jer će i moja zena, ako Bog da, biti pokrivena. (Tužiteljka mu dobacuje: »Teško tvojoj ženi!« Sudija mu predočava da sad pred njim ne govori isto što I P~~d policijom. On kaže da je govorio isto, ali da možda drugačije StO!' u .prethod~o~ .zapisniku, jer je bio u teškom psihičkom stanju i da Je više puta Ispitivan te da se »za sve što se ne podudara sa ovim današnjim, ne može reći da sam ja rekao-co
:1., ~.
- Makić Vehbija svjedoči o Čengiću. - Po povratku iz Rijada nakom prve godine studija, bio sam mjesec dana na praksi u Tabačkom Mesdžidu. I u toku Ramazana uvečer bi se održavala predavanja, kao što su »Priroda govori o Boqu«, »Ašikovanje«. Što se tiče mog odlaska na studij u Rijad, Hasan mi je predlagao da ostanem ovdje, jer on smatra da je saudijska kultura na nižem nivou nego kultura života u Jugoslaviji. (Nakon što mu je predočeno pismo koje je poslao Hasanu, rekao je da je to pismo mladalačko, kitnjasto i da je trazjranje). Inače u pismu se spominje Hasan, ali to je drugi Hasan koga Cenqlć poznaje, a studirao je uRijadu. - Kurdić Šefik (Došao u sudnicu u vojničkom odijelu uz pratnju vojnika koji je saslušao njegov iskaz.) - Koliko znam Hasan jeste bio rukovodilac vjerske pouke u TM, koja se odvijala na taj način što je Hasan najavljivao temu, i nakon čitanja razvila bi se diskusija na tu temu. Pri tom bi posjetioci pouke postavljali i pitanja na koja bi odgovarao Hasan ili neko od studenata, koji su mu bili bliži saradnici. - Sjećam se da je Hasan govorio da se u islamu nataložilo mnogo negativnih stvari. Hasan je takodjer govorio da je Islam prava
139
SARAJEVSKI PROCES vjera, a da su ostale tokom vremena iskrivljene. Slušajući ga dalo se shvatiti da on Islam poima kao sveobuhvatan način življenja. Za žene muslimanke govorio je da nisu ravnopravne, već da su svojepravne, jer žena treba da se posveti više djetetu i kući - ona je prvi učitelj djeteta. Za službenike Islamske vjerske zajednice je govorio da oni ne obavljaju svoje poslove kako treba, da su režimski ljudi. Vjerovati je da bi i Hasan citirao ajet: »Boq neće izmijeniti situaciju jednog naroda dok taj narod ne izmijeni sam sebe«. O mješovitim brakovima je govorio da se muslimanka ne može udati za ne-muslimana, a da musliman može oženiti ne-muslimanku pošto joj obezbijedi sve uslove za obavljanje njene molitve. A to su i stavovi Kur'ana. I njegov iskaz se mnogo razlikovao od prethodnog datog u istrazi. Na predoečenje sudije da mu se iskaz razlikuje, on se uplašen okretao k vojniku koji ga je dopratio na sud i koji ga sad sluša, pa ipak kaže da je iskaz dat pred sudom dat istinito, jer »okolnosti pod kojima je prvi iskaz dat nisu bile norrnalne«. - Godušević Nevzeta svjedoči o Džuli Bičakćić. - Ja sam pod pritiskom priznala da je Džula spalila neke papire i dokumente. Isljednik mi je rekao da me ne može pustiti iz zatvora dok sve to ne priznam. Takodjer mi je rekao da ću izgubiti posao, ako to tako ne priznam. Djula ističe da je za novac kucala tekstove Omeru Behmenu, konkretno tekst »Muslimani u Jugoslaviji«. - Jurišić Vedada svjedoči o Meliki Salihbegović. - Ja sam prije tri godine u Zenici upoznala Meliku, ali sam već ranije o njoj čula kao o intelektualki i poznavaocu sufizma. Nekoliko mjeseci nakon tog upoznavanja, od jednog poznanika, člana IVZ, saznala sam da je Melika napisala pismo dr. Smajloviću, te da će ga objaviti u »Preporodu«, glasilu IVZ. Ovaj čovjek mi je dao pismo na čitanje i rekao mi da upozorim Meliku da ne piše više ovakva pisma. Sjećam se da je u pismu stajalo: »putujete po inostranstvu i govorite o demokratskim vjerskim slobodama kod nas, a šta ste učinili za rnuslimane-vjernike kod nas: naša djeca jedu svinjetinu ... « Daljeg sadržaja pisma se više ne sjećam. Ja sam tada otišla u Sarajevo i upozorila Meliku da u pismima ne pominje dr. Smajlovića. - Drugi put smo se sreli kada je ona izgubila posao, takodjer kod nje u stanu. Pričala je, da su na nju vršili stalan pritisak kao vjernicu, da su svi na poslu poltroni. Poltronima je nazivala samo komuniste iz njene radne organizacije, ane komuniste uopće. Rekla je da su muslimani vjernici na poslu neravnopravni spram drugih (nacionalinosti), te da ne mogu napredovati u poslu i kad su sposobniji. Rekla je da će Imam Homeini ujediniti sve muslimane svjeta, po jedinstvenom učenju Kur'ana, i veličala Imama. Pri trećem susretu januara 1983, Melika je bila očajna, jer je napadana od Muslimana u Sarajevu, anaročito hodža, koji su je nazivali »špijunkorn«.
140
TOK PROCESA P: (Melikino) Ti su iz katoličanstva prešla na Islam, nije li tako? O: Ja sam prije 20 godina prešla na Islam. P: Da li je bilo svjedoka našim razgovorima, da li sam te ja zvala? O: Kod Melike sam bila tri, ovaj ... pet puta, i uvijek samoinicijativno. Nas dvije smo razgovarale bez prisustva drugih.
Čelebić Midhat: - Ja sam ispred IVZ bio zadužen da kontrolišem rad TM od januara do jula 1980 - znači pola godine. Čitao sam veći broj predavanja i ničeg lošeg nisam u njima našao ni vidio, kao ni to da da se u njima izlazi iz okvira religioznog. Predavanja su dolazila meni na uvid i moje je bilo da, ako bude primjedbi, obavijestim Odbor i Starješinstvo IVZ. Ali takvih primedbi nije bilo. Prisustvovao sam i posijelima, a kada nisam bio u mogućnosti, onda je tu bio neki drugi član Odbora IVZ. U to vrijeme svako je raspravljao o Islamu, svako je na neki svoj način tumačio Kur'an, pa sam i ja podržavao Hasana u tom da treba pravilno tumačiti Kur'an. - Nisam čuo da je Hasan bilo kada govorio nešto protiv bratstva i jedinstva, ili pak da je podržavao neprijatelje ovog društva. Spahić je samo oštar u diskusiji, u tom pogledu što pokušava svaki problem da riješi do kraja. S njim sam dosta sjedio i družio se, i uvijek smo razgovarali o vjerskim temama. Mustafa je kritikovao ljude iz IVZ koji su zloupotrebljavali svoje položaje. Što se toga tiče moram reći da i ja smatram da neki od njih zloupotrebljavaju svoja prava i položaj: ponekad nam nisu davali plate, nisu nikad imali vremena za razgovor s nama i sl. Ti ljudi su odredjivali sve kako su htjeli, pa je na njihov račun upućivana kritika. Da ne bi bilo da okolišam, to su ova trojica: Gačanović Meho, Cerić Nazif i osobito sekretar Odbora Herić Nurif. - Jednom prilikom, razgovaralo se o dogadjajima na Kosovu, i Mustafa nije odobravao dogadjaje koji su se tamo desili. Rekao je da su dublji korijeni ovih dogadjaja na Kosovu - iredenta i sl., kao i raniji pritisci Srba. Januara ove godine pred džamijom su nam prišli neki arapski studenti. Tom prilikom Mustafa im je rekao da oni ne vode računa o svojoj ishrani, i da jedu svinjetinu, a da bi - ako bi samo to zatražili - mogli dobiti da se za njih sprema posebna hrana. On ih nije nagovarao da to traže, već je rekao da bi vjerovatno dobili, AKO bi tražili. - Mustafa je poslije jednog predavanja o sufizmu govorio o »Parerqonu« Derviša Sušića i rekao da su u toj knjizi iznesene neke neistine o muslimanima. Ja to nisam čuo, već mi je prenio jedan džematlija koji je prisustvovao. Jednom prilikom je izjavio da je sudjenje Muharemu bilo neobjektivno. Po pitanjima i u vezi predočenja svjedok je još rekao: da je, kao nagradu, dobio zaduženje da bude vodja ekskurzije u Krajinu;
141
SARAJEVSKI PROCES da je on u u današnjem iskazu rekao ono čega se sjeća, a ako se nešto razlikuje od ranijeg to je »zato što se od mene tražilo da ispričam smisao razgovora, a ne tačno ono što je neko lice kazalo- (Mustafa nije rekao »prodane duše« za članove IVZ, već je svjedok to tako izrazio, imajući u vidu šta su sve oni radili.) Spahić na kraju ističe da on nije iznosio svoj stav o Srbima i govorio protiv svih Srba, nego je citirao dio pisma Franceta Klepčića iz NIN-a, u kom je istaknuto da bi Srbi morali preispitati svoj odnos prema Albancima. Takodjer je iznio da svoje primjedbe na »Parergon« nije iznio prilikom predavanja u džamiji, ali to nije važno, jer svjedok ni to nije čuo svojim ušima. - Aščerić Faketa svjedoči o Dervišu Djurdjeviću. - Sa Dervišom sam sklopila šerijatski brak. On me je na to primorao (?!). Rekao je poslije da sam položila prijemni ispit, jer sam prihvatila da živim skromno. Tražio je od mene da se ponašam islamski, i dozvoljavao mi da se družim samo s Arapima. Trudila sam se da se ponašam islamski. - Derviš mi nije dao da slušam muziku, osim islamske muzike (?) - samo sa bubnjevima. On je loše komentarisao sjednicu CK SK BiH. Pokazujući Jevrejsku katedralu (?) u Sarajevu, rekao je: Jevreji su jaki, ali ćemo mi biti jači i uspostaviti islamsku republiku sa sjedištem u Sarajevu. Rekao je da mi muslimani imamo takve namjere. Od mene je tražio da sklonim Titovu sliku dok klanjam. - U braku smo bili od januara do marta 1982 godine. On mi je zabranio da se služim kuvarom štampanim u Hrvatskoj, jer ne dozvoljava knjige iz drugih republika. Kupio je kuvar štampan u BiH. Nije čak ni spavao kako se obično spava. Derviša sam napustila zato što pripada grupi fanatika (?!). On je čak na sijelima stavljao zastor izmedju muških i ženskih sjedilja. Muškarci su govorili arapski i bubali u bubnjeve, pa ja zato nikad nisam dobro čula o čemu pričaju. - Kad smo išli u PIjevija, ja sam htjela da vidim spomenik na Tjentištu ... Sudija: Kako to, preko Sutjeske? Faketa: Pa išli smo tako baš zato jer sam ja htjela da vidim spomenik, a on mi nije dao ni da gledam kroz prozor ... Sudija: Kako to, kad ste išli s tom posebnom namjerom i odlukom? Faketa: Ne, on mi nije dao da gledam ... Osim toga on me nije zadovoljavao ni kao muškarac ... (Na ovom mjestu sudija-na intervenciju branioca-oglašava tajnu dionicu sudjenja i ispituje Faketu o seksualnim sposobnostima optuženog.) - Frlj Suad svjedoči o Djurdjeviću. - Sa Dervišom nisam imao nekih dubokih razgovora. Prvi put je Derviš došao, samo ostavio Faketu i otišao. Drugi put je Faketa bila s mojom ženom i nešto su šile.
142
TOK PROCESA Nisam čuo ni vidio da se on loše odnosio prema Srbima, ali sam ja smatrao da ih on ne podnosi jer su mu četnici za vrijeme rata maltretirali majku. Derviš nije rekao da Srbi i Hrvati ne mogu biti muslimanima braća, ali je rekao »rnuslirnani su braća, a druge, konfesije su medjusobno braća«, pa sam ja zaključio da on misli tako. Sa Dervišom nisam nikad bio u društvu Djihadedić Enise. Svjedok je svo vrijeme govorio kao da je na suočenju: stalno misli na istragu, pa se pravda da ne zna da je išta izostavio u svojoj izjavi pred sudom. Derviš je prigovorio da se sa svjedokom upoznao 1981 godine, pa nije mogao pred njim 1979 g. dati inkriminirajuće izjave, O: Moguće je da sam neke stvari zaboravio. Ono u vezi Irana i Iranske revolucije sam tada izjavio iz straha za vlastitu kožu (!) Danas se nisam mogao sjetiti svih pojedinosti. Derviš je govorio i nešto o nafti, ali ne onako kako stoji u prošlom zapisniku - to sam potpisao zbog pritiska: ja ne mogu opisati svoj strah, bojao sam se za ženu i djecu. Tihić Rešad, svjedoči o Djurdjeviću. - Derviš je imao problema sa nadjevanjem imena djetetu. U vezi toga je govorio o mješovitim brakovi ma, rekavši da je teško u takvim brakovima i kako on zna slučajeve gdje je došlo do razvoda zbog imena djetetu. Bio je protiv takvog braka. Govorio je da moja djeca ne bi trebala nositi dugu kosu i slušati rok muziku, ali za to nije davao nikakvo objašnjenje. - O Arapima je govorio vrlo kritički, govoreći da bi oni, da su pravi muslimani, pomagali i druge muslimane, a mogli bi i nama pomoći. - Derviš je kod nas dolazio sa ženom. Ne vjerujem da je na njegovim sijelima bilo bubnjeva i da se pričalo arapski, jer Derviš ne zna arapski. Meni je poznato da je on tek prošle godine počeo da uči arapski jezik. - Dedić Amira, svjedoči o Djurdjeviću, Ona je izjavila da je njen muž Sirijac, da joj je bez uspjeha govorio da se treba pokriti, pa je zato angažovao Djurdjevića da je ubjedjuje. O drugim stvarima Djurdjević sa njom nije razgovarao. Takodjer ju je ubjedjivao da napusti posao. Djurdjević objašnjava da je on svjedokinji govorio da ostavi posao, jer su supružnici imali velike probleme zbog djeteta. - Turković Salih, svjedoči o Meliki Salihbegović. - Ne znam da je Melika počela rušiti državu, ali znam da je natucala svašta o svom pismu dr. Smajloviću. Kad sam čuo da je bila u Iranu, upitao sam je kakva je tamo klima. Rekla je da joj je policija pravila probleme, jer su joj u pasoš u vidjeli jordansku vizu. Žalila se na konkurse. Za hodže je rekla da su nikakvi. Komentarisala je nešto i za haljinu moje žene.
143
SARAJEVSKI PROCES P: Da li je Melika izražavala zabrinutost za muslimanski narod? O: Melika misli na vjernike muslimane, jer, zašto bi se, naprimjer, obraćala samo Smajloviću? P: Kakva je Melika osoba? O: Čudna je. Žalila se na teško materijalno stanje, ali je odlučno odbijala svaku pomoć. P: (Predočava se raniji iskaz.) O: Isljednik je moje riječi formulisao na svoj način. Na iskaz svjedoka da je napadala hodže, Melika prigovara da to nije tačno, jer ona je i svoje dijete dala da uči vjeronauku, i to baš kod istog hodže kod kojeg uče i svjedokova djeca, i na njegovu preporuku. Turković Bisera, svjedoči o Meliki Salihbegović. - Sa Melikom mi je bilo zajedničko pokrivanje, t. j. način odijevanja, te smo o tome i razgovarali. Naši razgovori su imali vjerski karakter. Sa Melikom se znam 3-4 mjeseca, od decembra prošle godine. Živaljeva žena mi je predložila da Meliki dam zekjat, ali kad sam otišla kod nje i upoznala je, shvatila sam da Melika nikad ne bi prihvatila materijalnu pomoć. Ona je živjela od objavljenih članaka. Njoj nije smetalo što je moja majka katolkinja. Ja sam bila pokrivena prije nego što sam upoznala Meliku. Pokri vam se u privatnom životu, van javnog rada: kada radim kao turistički vodič, onda se ne pokrivam. Melika je sa mnom razgovarala samo s vjerskog stanovišta o pokrivanju. P: (Odbra na pita o istrazi). O: Iz istražnog postupka muž i ja smo izašli jako opterećeni pa smo se dogovorili da o tome ne govorimo. Beganović Šefik, svjedoči o Prgudi i Spahiću. - Mustafa je aprila 1982, govoreći o sjednici SSRN Sarajeva, rekao da naše probleme koriste drugi, emigracija i stranci, te govore o ugrožavanju vjerskih sloboda. Tada su prisutna bila još dva čovjeka. On je naveo da je na toj sjednici rekao da vjera i država nisu odvojeni, te da se brani izgradnja vjerskih objekata u urbanim sredinama Sarajeva i drugih gradova. Naime, rekao je da ove naše propuste koriste emigranti i pričaju kako su muslimani u podredjenom položaju u odnosu na druge narode, i da su vjerske slobode ugrožene. Ljutio se što zbog lijenosti i malih prepravaka gubimo veliki ugled. - Mustafa je govorio kako se u vrhu IVZ nalaze slabi muslimani, i da ne rade po Kur'anu. Napominjem da smo mi govorili o vrhu IVZ-a, a ne o državnom vrhu. Preda mnom Mustafa nije govorio ništa drugo, ni u ovoj ni u drugim prilikama. Izjavljuje da se sjeća da su tom prilikom bila još dva čovjeka. Jedan se zvao Muhamed, a drugi Rušid. Za Muhameda je rekao Mustafa da mu je on kolega, pa sam shvatio da je i on vjerski službenik, Muhamed je bio star oko trideset godina, aRušid 45 - 50
144 .
TOK PROCESA godina. Spahić Mustafa ističe, istovremeno se pozivajući na Beganovićevu izjavu, da Dedić Muhamed koji je svjedočio na pretresu nije nikad bio kod njega, niti ga je on prije vidio: pošto su ime i prezime česti, to je iskorišteno da se pravi Dedić uopšte ne pojavi. Spahić traži da se izvrši suočenje izmedju Beganovića i »lažnog«Dedića (ne po imenu lažnog, već po osobi). - Biljana Koprivica, svjedoči o Salihbegović Meliki. - Bila sam zadivljena Melikinim znanjem. Kod Melike nisam naišla ni na što neprijateljsko, inače bismo se razišle. Svjedokinja je zatim potvrdila većinu svojih navoda o Melikinim izjavama za Tita i idolopoklonstvo njegovoj veličini, ne na unutarnjem, već na spoljašnjem planu; o prednosti Srbije na Kosovu, jer ima vojsku; o islamskoj državi koja treba da se proširi svuda po svijetu, a kod nas po Bosni, Kosovu i na sjeveru do Slavonskog Broda; da su članovi SK borci za vlast, da se jugoslovenski socijalizam kompromitovao, da je nošenje majice sa likom Tita idolopoklonstvo, pa pošto je sve to izdeklamovala, ponavlja: »Da je Melika imala neprijateljske namjere, ja se s njom ne bih družila.« P: Je li iko drugi bio prisutan? O: Ne, samo nas dvije. Inače ja sam stalno postavljala pitanja Meliki i tražila da mi ona odgovori (smjeh u sudnici) ... mislim, objasni ... Kad sam ulazila kod Melike pozdravljala sam je sa »Selarn alejkurn«. Druženje sa Melikom je prestalo na Melikinu inicijativu. Nisam primijetila da je Melika šovinista, niti da šovinistički istupa, znala sam je samo kao bogobojažljivu. Preda mnom je Melika citirala Kur'anski ajet u kome se kaže da se ljudi ne razlikuju ni po boji kože, ni po naciji, nego po bogobojaznosti. Ja sam komunista srpske nacionalnosti, ali s njom sam se družila, jer znam da ona nije nacionalista. A ja znam zašto ona nije nacionalista - jer se pridržavala ovog Kur'anskog ajeta. DOPUNA DOKAZNOG POSTUPKA Prijedlozi tužioca su slijedeći: da se pročita izjava svjedoka Čehajić Muslije, a ako se odbrana bude ovome protivila, on, tužilac, odustaje od ovog svjedoka; da on, tužilac, odustaje od saslušanja svjedoka Fetić Ahmeda, koji se dosad nije javio; da se pročita izjava svjedoka Hasandedić Hivzije, ko]! zbog lošeg zdravstvenog stanja nije u mogućnosti da se pojavi na sudu; da će se u vezi svjedoka Arapčić Mehmeda tužilac naknadno izjasniti, kada bude poznato mišljenje vještaka o zdravstvenom stanju ovog svjedoka;
145
SARAJEVSKI PROCES da se saslušaju svjedoci Kupusović Muhamed i Pašić Nusret u vezi okolnosti odbrane Živalja; imam Zatega Ahmet, u vezi okolnosti odbrane Čengića i Hadžiabdić Halid u vezi okolnosti istupanja Latića kao profesora medrese; da se izvrši uvid u dokumentaciju i da se pročitaju dokazi pod rednim br. 148., da se izvrši uvid u presudu Okružnog suda u Mostaru u vezi osudjenosti Omera Behmena, kako bi se utvrdilo, da li je osudjen i zbog zahtjeva za priznavanje muslimanske nacionalnosti (budući da je on to istakao). O d bra n a je svoje prijedloge podnijela pismeno i spisak predala sudskom vijeću. Prijedlog se uglavnom ticao prijedloga za svjedoke odbrane koji su izuzetno brojni, te čitanje pismenih dokaza u vezi tekstova ili istupa pojedinih optuženih. Većina od tih specifičnih prijedloga odbrane nije uvažen. - Hadžiabdić Halid svjedoči o Latiću. Ovaj svjedok, inače profesor u medresi, bio je kao nepodoban (denuncijant) skoro izbačen iz medrese. Kod njega je pronadjena sveska sa zabilješkama o tome kad je ko (tačan datum, sat i ime čovjeka) izgovorio neku rečenicu, bilo od profesora ili studenata. Dr. Smajlović je izdejstvovao da se ova kazna ublaži na opomenu, pa je on vraćen u med resu. U toj svesci, koja je kod njega nadjena, i u kojoj je detaljno bilježio sve »interesantno«, nije nigdje spomenut Latić Džemal! No bez obzira što Latića nije nigdje pomenuo u svesci, njegov iskaz pred sudom za Latića je negativan. Pred sudom je priznao da je zaista vodio tu »evldenclju-, a to je radio »iz hoblja«. Na pitanje odbrane da li mu je Reis Hadžiabdić nešto u rodu, »svjedok« je odgovorio da mu je Reis amidža. U sutrašnjoj štampi nije pominjano prezime ovog svjedoka. - Kupusović Muhamed svjedoči o Živalju, Omeru Behmenu i Izetbegoviću. Ovaj svjedok je u maju 1982 godine otišao sa firmom na rad u Keniju. Tokom trajanja sudjenja on se vratio i bio pozvan u SDB, a zatim pred sud, a da se o tome nije Obavijestila odbrana ni optuženi. Saslušavan je za vrijeme trajanja procesa. Svjedok je izjavio da je tokom 1979 g. od Behmena dobio na čitanje Islamsku deklaraciju, koju je zatim pokazao Živalju, pa su njih dvojica, »kad su malo pogledali taj tekst«, ustanovili da je politički opasan i zajednički ga spalili. Na pitanje tužioca kako zna da se radilo o Deklaraciji (tekst nije imao naslov), odgovorio je da se sjeća nekih rečenica, a zatim citirao, od riječi do riječi, pet rečenica, i to baš onih što se nalaze u optužnici. Ne može da se sjeti koliko stranica je Imao tekst, da li je u njemu bilo kakvih šema, cifara ili statistika. Ne zna da li je tekst imao naslova ili podnaslova, (iako se u tekstu Deklaracije na svake dvije stranice nalazi po jedan naslov,
146
TOK PROCESA u prosjeku). Ne sjeća se ima li u tekstu citata. Ne sjeća se da li je u tekstu pomenuta neka država ili neka druga religija. Zna samo pet rečenica koje je odabrala optužnica. Ali napamet! - Vještačenje Cerić Ismeta, neuropsihijatra, o optuženim Salihbegović Meliki i Spahić Mustafi, te o svjedoku Arapčiću. Za optužene je rekao da su svi sposobni za krivičnu odgovornost. U vezi Arapčića vještak je iznio mišljenje da se radi o težem duševnom poremećaju, o halucinatorno-paranoidnoj psihozi, sa vrlo izraženim animozitetom, depresijom, napetošću i dr. Sa bolesnikom se izuzetno teško uspostavlja kontakt, ali smo ipak uspjeli, a porodici smo preporučili da se bolesnik odmah smjesti u jednu od klinika u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu. 1.V1I1.1983godine smješten je u Neuropsihijatrijsku kliniku u Sarajevu. Ovo lice je nepodobno za svjedočenje. Za očekivati je da dokle god postoje razlozi koji izazivaju ovo stanje da će se bolest stalno javljati. Radi se oreaktivnom psihičkom stanju u koje je Arapčić zapao u doba jednog dužeg vremenskog perioda tokom istražnog postupka, kontakata i razgovora sa službenim licima. Podatke o Arapčiću sam dobio od porodice, kad sam bio u njegovom selu. Članovi porodice su mi rekli da je Arapčić poslije saslušanja u istrazi dolazio kući sa osjećajem straha, nelagodnosti, nesanice i pomanjkanja apetita. Porodica nije govorila o kontaktima sa službenim organima. Arapčić kaže da je prilikom prvog kontakta sa organima SDB imao nesanicu, slab apetit i napetost. Kod njega je u početku došlo do napetosti, straha i osjećanja nelagodnosti poslije davanja izjave, ali ne iSključujem mogućnost da je toga bilo i u vrijeme davanja izjave. - Psihoze mogu nastupiti odmah ili poslije nekog stanja, ali se obično javljaju nekoliko nedelja poslije kontakata. Razlog je dugotrajna nelagodnost, strah, nesanica i sI. Do ovakvih Slučajeva dolazi i u prilikama kada neka ličnost ima osjećaj krivice. P: (odbrana) Da li vještak raspolaže podacima, odnosno da li može reći koji je razlog provocirao ovakvu situaciju? O: Do sada se nije mogao utvrditi taj razlog. Sadašnje smanjenje anksioznosti (straha, tjeskobe) je posljedica terapije koju prima. Pokušati sada doći do podatka - a posebno u narednih 5 - 6 dana - ne bi bilo uputno. To bi dovelo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Tu ž i I ac na vještačenje nije imao primjedbi. Naspram ovog vještačenja o d bra n a ističe da je nalaz dat suprotno odredbama ZPP (Zakon o psihtijatrijskom postupku), da je nalaz protivrječan sa mišljenjem, pa se zato predlaže novo vještačenje od grupe vještaka. Tužilac je ovome protivan, jer smatra da je nalaz stručan, a sud odbija pred log odbrane za novim vještačenjem.
147
SARAJEVSKI PROCES Odbrana takodjer iznosi prigovore u pogledu koncepta svjedoka koji je pismeno sačinjen, a nije poznat okrivljenima, odbrani, pa ni sudu. Konkretni prigovor odbrane sastojao se u njenom suprotstavljanju čitanju izjava svjedoka iz prethodnog postupka (u smislu čl. 333/1-1) jer se smetnja za saslušanje svjedoka može odkloniti. (Tužilac odustaje od čitanja iskaza svjedoka Arapčić Mehmeda, kao i od saslušavanja). - Vještačenje Bilić Esada, grafologa. Pošto su optuženi sami dali na znanje šta je ko pisao ili kucao, jedini sporan je ostao tekst »Muslirnani u Jugoslaviji«. Vještak nije mogao utvrditi kojom (čijom) mašinom je izvršena radnja kucanja. ČiTANJE TEKSTOVA I UVIDI U DOKAZNE MATERIJALE 1. Pročitana je ••Islamska deklaraclja« i skripta ••Problemi islamskog preporoda- (štampana 1982) autora Izetbegovića. 2. Čitaju se pisma starješinstva IVZ, kao i odbora za Sarajevo, upućeno studentima, pismo studenata upućeno starješinstvu i pismo starješinstva upućeno odboru IVZ za Sarajevo. U drugom, koje je upućeno Seljubcu i Mehtiću, traži se dostavljanje programa predavanja, a i sama predavanja na osam dana prije njihovog čitanja. Rad TM-a - kaže se u pismu - zavisi od toga. U trećem, koje se i vremenski i tematski nadovezuje na drugo (datirana su 9.11.16.11.1979) g. samo Starješinstvo IVZ-a ukazuje na to da se ni jedno predavanje ne smije održati bez prisustva jednog člana Odbora IVZ, kao ni da se u TM ne smije govoriti o unutrašnjim i spoljnopolitičkim pitanjima. Sve ovo se nadovezuje i povezuje sa nekim ispadom, koji se desio prilikom posjete Smajlovića. 3. Čita se zapisnik sa sastanka u Odboru IVZ-a za Sarajevo. To je zajednički sastanak Odbora IVZ i studenata ITF. Nakon plodne diskusije zaključeno je: 1.) utvrdjuju se lica koja će ispred Odbora prisustvovati predavanjima u TM; 11.)utvrdjena je obaveza da se predavanja sačine upismenoj formi i da se dostavljaju odboru osam dana ranije i 111.)da se predavanja strogo drže vjerskih okvira, te da se mora strogo distancirati od istupa koji izlaze van okvira teme. 4. Čita se pismo imamu Homeiniju. Osim rečenica navedenih u optužnici, optužbi više ništa nije interesantno. Salihbegovićka prigovara da je prijevod i netačan i nestručan i slobodan, jednom riječju policijski. 5. Čita se dnevnik Edhema Bičakćića (iz Irana). Sadržina se sastoji u geografskim podacima i hronologiji putovanja. Inače, u dnevniku nema ničeg indikativnog za optužbu.
148
TOK PROCESA 6. Č ita se tekst » Muslimani u Jugoslaviji« pronadjen kod Behmen Omera. U tekstu se daje presjek bosanskog razvoja, vjerskog i naclonatnoq, od Austro-Ugarske do danas. 7. Cita se tekst »Struktura IVZ u Jugoslaviji« pronadjen kod Behmen Omera. U tekstu se daje prikaz metoda organiziranja IVZ u Jugoslaviji, sa organima i brojem njihovih članova, kao i o načinu izbora tih organa zajedno sa ovlaštenjima koja imaju po normativnim aktima IVZ. Takodjer se daje ocjena o kadru, pa se ističe da većina radi za policiju i Obavještajnu službu. Posebno se ističe karakteristika Hukića za koga se kaže da je po povratku iz inostranstva osudjen kao obavještajac Intelidžens Servisa i da je u zatvoru proveo pet godina, te da sad radi za jugoslavensku policiju. Isto tako se ističe da i Smajlović radi za policiju, a da je f3eis još i primitivan, neobrazovan i lijen. .. 8. Cita se pismo Makić Vehbije upućeno 6.VII.1978 g. Čengiću u selo Odžaci, a odnosi se na rad debatnog kluba. 9. Citaju se predavanja iz TM-a. 10. Ostvaruje se uvid u tekst » Nužnost obnove«. Čengić u vezi teksta kaže kako cilj islamizacije ne može biti nacionalizam već internacionalizam. Kaže da ne zna zašto se ovaj tekst uzima kao inkriminacija kad se on ne odnosi na Jugoslaviju, nego daje istorijski pregled i informaciju o tri osnovna perioda u razvoju Islama. Optuženi Spahić i Salihbegović Melika ističu da ovaj tekst kod njih nije nadjen, a kako se tvrdi u Obrazloženju optužnice. 11. Ostvaruje se uvid u časopise » Nova Hrvatska- i » Islam i Zapadu kojem se nalazi Otvoreno pismo Sinodu Srpske Pravoslavne crkve u Beogradu povodom romana » Preobraženje« autora Lubarde. 12. Ostvaruje se uvid u pismo Velagić Teufika iz 1964 g. upućeno Ahmedu, Omeru i ostalim u kojem se govori o davanju stipendije. 13. Ostvaruje se uvid u dva anonimna pisma IVZ-u, u kojima se govori da je Cengić efikasno ušutkao nekog provokatora pri nastupu u TM. 14. Ostvaruje se uvid u ••inkriminisani« Kur'anski ajet i pročitano predavanje održano u Carevoj džamiji u Sarajevu.
3. Završne Riječi TUŽiLAC: - Kod optuženih se stječu dva krivična djela: udruživanje u cilju ugrožavanja društvenog poretka i kontrarevolucionarno djelovanje.
149
SARAJEVSKI PROCES Izetbegović za sebe tvrdi da je islamski pisac. A šta je rad~? [oš 1946. u redakciji časopisa El Hidaje? - Njegova Deklaracija Je data većem broju lica u zemlji. _ Način na koji on objašnjava većinu (apsolutna većina) se ne može odnositi na tezu 16. - I u svom inkriminisanom Referatu o Muslimanima u Jugoslaviji koji je držao u Kanadi, Izetbegović govori o porast~ n:uslimanskog stanovništva u BiH, dakle o stvaranju uslova za primjenu Deklaracije. .. . _ - Izetbegović je mnogo putovao, a on sa svojom penzuorn izdržava ženu i troje djece. _ Svjedok Branković Hasib je izjavio da mu je rečeno da prilikom putovanja u Tursku sakrije Deklaraciju. . . - Neosporna je veza ID-Program MM. Zajednička su osnovna gledišta: Islam je cjelokupan sistem življenja, nacionalizam je .stra~ Islamu, oponašanje Evrope, problem omladine, odnos prema lnteligenciji, primjena isl. principa, itd. ..' - Sam Behmen Omer je rekao da je Deklaracija značila razradu Programa MM. - Program MM je nastao oko 1944. _ . . - Linija potrebe za vjerskim preporodom prema načelima ID Prisutna je u Alijinim razgovorima s ličnim prijateljima. - Objavljeni članci iz ID sami za sebe ne znače ono što znače zajedno u ID. ... . - Omer i Alija zajedno pišu tekstove -Musumani u Juqostavt]t« I »Struktura IVZ«. Behmen je prvo rekao da je sam napisao tekst i dao Aliji, koji mu je rekao da ga treba proširiti. Kasnije Omer n~vodi okolnosti zajedničkog pisanja, da bi na kraju sa Alije sve prebacio na Džozu. - Čengić H. je u jesen 1978 govorio u Odboru IVZ sa Alijom o islamskom preporodu. Putovanje u Iran je samo nastavak djelatnosti u zemlji. ID je u Beču ostavljena Velagiću, i on ju je predao Ambasadoru. - Kome je potrebna čija pomoć? Iranu Izetbegovićeva, ili Izetbegoviću iranska? Prije ovo drugo. - Velagić je koordinator putovanja. - Deklaracija je napad na vrijednosti našeg društvenog uredjenja. Tu postoji apstraktna opasnost, pisani i verbalni delikt, svijest o kontrarevolucionrnom djelovanju. Ove posljednje radnje imaju sličnosti sa neprijateljskom propagandom. Ali, radi se o kontinuiranom djelovanju i intenzivnoj propagandi, koji prelaze u kontraevolucionarno djelovanje. - Stvaranje grupe na osnovu čitanja Deklaracije, utjecaj na Tabački mesdžid, islamizacija na načelima ID, veza sa emigracijom, sve je to stvaranje grupe. Lica koja su išla u Iran su ušla u tu gru~u - i radi djelovanja u zemlji, i radi djelovanja u inostranstvu. To ruje
150
TOK PROCESA f?rn:alni akt učlanjivanja; udruživanje je odredjeno ponašanjem ljud]. Grupa radi jedna akcije, ali i radi produžene aktivnosti. Što se tiče ost~lih. iz grupe, postavlja se pitanje da li i kod njih postoji svijest o postojanju grupe i njenoj djelatnosti. Naravno da postoji, svima je poznata ID, neki su učestvovali u razgovorima i propagandi u inostranstvu. .- Neki svjed~ci s~ mijenjali iskaze, dajući razna objašnjenja. To je lšl? za .umanJlvanJem odgovornosti optuženih. Pri ispitivanju, svi ~vJed??1 su bili Upozoreni da moraju govoriti istinu. Prema tome Iskap IZ prethodnog Postupka su tačni. - Cengić tvrdi da TM nije radio po koncepciji ID. Ali on je Aliju ~oz~ava? i ranije. Sličan stav (u tekstu -Potreba govora o Boqu«) je I~raze.n. I u ID na str. 10. Koncepcija TM je bila da se Islam, kao CJeloviti pqgled na svijet, mora provoditi u život. - Uloga Cengića u radu TM je jasna. - Tamo se čitao Alijin tekst »Kako čitati Kur'an- . . - Tekst »Družen]e i prijateljstvo- stvaranje čistih muslimanskih sredina . .- Latić~~a rečenica o isl. preporodu da je »opasno preuraniti kao I zakasniti sadržana je i u Deklaraciji. - Ovo krivično djelo neprijateljske propagande jeste apstraktna opasnost, a nije važno da li je počinilac izazvao ili učvrstio neko uvjerenje kod drugih lica. Nije važan efe kat. Za Vrhovni sud Slovenije i samo odobravanje izjava kojima se vrši propaganda predstavlja krivično djelo. BRANITELJI: Muslim Nikola (za Izetbegović Aliju): Apelujem na sudsko vijeće da striktno primijeni zakon. Cilj u pravu ne opravdava sredstvo. - Istraga je provedena bez branitelja. - Po pravnom shvaćanju ovdje nema ni grupe ni kontrarevolucionarne djelatnosti. - Zakon nalaže optužnici da detaljno opiše djelo, mjesto i vrijeme djela. Ova je optužnica u tome sasvim nesigurna, nekonkretna. Postoje tri grupe djela: 1. Pisanje djela, 2. Davanje ID na čitanje, 3. Organizovanje odlaska u inostranstvo. Pisanje ne može biti radnja za stvaranje grupe. Dovedeno je u pitanje čovjekovo pravo na izražavanje mišljenja. Pozivam se na sve medjunarodne izvore čiji je potpisnik i Jugoslavija. U tom smislu postupa i naš Ustav, kao i Zakon o vjerskim zajednicama. Policija i organi prisile nemaju prava da se miješaju u rezultate intelektualnog stvaralaštva. Ja nisam zastupnik anarhizma. Društvo ima odredjena
151
SARAJEVSKI PROCES sredstva za borbu. Tek kada djelo izadje, javno tužilaštvo može pokrenuti postupak. Ono što nije objavljeno, ne može biti predmetom inkriminacije. Pisanjem ovakvih djela ne može se počiniti krivično djelo stvaranja grupe. Optužnica čak i poredjenje ID uzma kao krivično djelo, što je normalna stvar, jer je ID namijenjena isiamskim zemljama. Izetbegović nije putovao u Iran, a njegov kontakt sa ambasaderom prijateljske zemlje ne može se smatrati neprijateljskom propagandom. Vrijeme izvršenja krivičnog djela: iz optužbe se ne vidi početak izvršenja radnji. ID je pisana 1970, njeni dijelovi su objavljeni u Takvimu 1972, bez ikakvih smetnji. Dakle, tu nema krivičnog djela. Dokazano je: jedini autor je Izetbegović, napisana je 1970, 1970 je objavljen veći dio, namijenjena je islamskim zemljama, Alija ne poznaje 5 optuženih i nema nikakve veze izmedju njihovih radnji, ID je davao samo Behmenu i prevodiocima, sastao se sa iranskim ambasadorom (ali tu nema neprijateljske propagande), sve inkriminacije iz verbalnih istupa su nedokazane. Kako dokazati nevinost Izetbegovića? Najbolji dokaz je njegova intelektualna djelatnost. Prikazaćemo je kroz nekoliko odlomaka iz njegove knjige »lslam izmedju Istoka. i Zapada«. (A svijet i javnost imaju uvida u njegovo stvaralaštvo). Citamo odlomke o nesvrstanostl, o vjeri i socijalizmu, o humanizmu, o jednakosti ljudi, o revoluciji, i moralu (i onom bez Boga) ... Tužiteljica je išla na neke čudne stvari: Izetbegović izdržava troje djece, što nije istina, zatim kako je on tumačio Islam u mladosti ... Na isti način je pravljena i cijela optužnica. Njena tvrdnja da je BiH država u kojoj su muslimani u većini krajnje je opasna. O Alijinom stavu se dovoljno saznaje i iz njegovog teksta »Kako čitati Kur'an«. Katić Milorad (za Izetbegovića): - Ja neću tumačiti hi Kur'an ni Deklaraciju, nego ću dati samo pravnu ocjenu provedenih dokaza. - Alija je optužen da je učinio 2 krivična djela kontrarevolucionarnog karaktera. Da li je pravna ocjena jav. tužioca održiva i dokazana? - Optužba polazi od toga da je Alija stvorio grupu, i da je sam tako djelovao. Tvrdi se da je on »opsjednut- idejom isl. preporoda napisao ID, te je provodio u cilju kontrarevolucionarnog ugrožavanja. Dao je ID nekim intelektualcima na čitanje. Tvrdi se da su oni zbog toga postali članovi grupe. Gdje su ovdje dokazi: materijalni i subjek-
152
TOK PROCESA tivni? .Dokazano je samo da je Alija autor Deklararacije i da je orqaruzovao njeno prevodjenje. Jasno je da nema govora o nekakvoj »etnlčki čistoj Bosni", o primjeni ID u Bosni, o tome da je ona upravljena na kontrarevolucionarno ugrožavanje. Izetbegović je ovaj tekst lično dao samo Behmen O. prije 10 godina, i nedavno Mahmutčehajić Rusmiru. - Govori se o nekakvom rasturanju. Pa gdje su ti primjerci? Sud raspolaže samo jednim. - Za »članove grupe" nije utvrdjeno da su pročitali ID. - Svjedok Kupusović doslovno citira rečenice iz ID koje navodi optužnica (imao ID prije 3,5 godine), a ne sjeća se cifara ni država. On je prije 20 dana pozvan od istražnih organa, dakle za njega se znalo od početka. Iz Kenije je došao prije 2 mjeseca, i morao je biti sa~lušan prije optužnice. Ovakav postupak je protivan ZKP, jer je svjedok saslušavan od strane organa DB za vrijeme sudskog pretresa. - Nema dokaza da je ID rastu rana, a prevodjenje ne može biti kontrarevolucionarno djelovanje. ID ima samo jednu verziju. -: .Nije dokazana nikakva namjera da se ona umnožava i primjenjuje. - Alija je radio u 2 radne organizacije, pa se medju tolikim ljudima ne nadje niko da bi rekao da je on na njega vršio uticaj. U njegovoj djelatnosti nema ničeg neprijateljskog. - Predgovori ID jasno ukazuju na to kome je ID namijenjena. - U njegovim tekstovima i člancima nema ničeg neprijateljskog ili nedozvoljenog. Gotovo svi su objavljeni, i nikada nije stavljena ni jedna primjedba. - Tekstove koje je Alija dao Čengiću za TM su poznati i nisu inkriminirani. Cak je Alija savjetovao Hasana da se drži okvira rada. Ovdje je optužnica sasvim neodrživa. - Iz činjenice da u Jugoslaviji žive muslimani, ne može se izvlačiti zaključak da je ID tu primjenljiva kao što to čini optužnica. Apsurd je i pomisliti da Alija toga nije bio svjestan. - ~am tekst ID isključuje njenu primjenu ovdje. - Sto se tiče teksta »Muslimani u Jugoslaviji" i »Struktura IVZ", on je nadjen kod Behmen Omera, ali nema nikakvih dokaza da je rasturan. Vještak se pravi nevješt: Omerova pisača mašina se uopće ne vještači, a za Alijinu se kaže da se ne isključuje kao moguća. - Ovi tekstovi su pisani u jednom sasvim drugačijem stilu nego što je Alijin. - Verbalni delikti: svode se na 4 čovjeka: Živalj i 3 intimna prijatelja. Tvrdi se da se Alija zalagao za islamizaciju BiH, za islamsku republiku. Ako je to sva njegova djelatnost, onda je zaista bio »opasan". - Tužilac nije cijenio iskaze svjedoka na glavnom pretresu. Ona se bavila njihovim mijenjanjem iskaza, navodeći da im je još u istrazi
153
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES rečeno da trebaju govoriti istinu. Ali, zapisnici su obrasci u kojima postoje upozorenja, ali se ne zna da li su ona. i re~en~ svje~ocima. Zapisnik je mogao biti sastavljan pola sata, .all k~!I~O J.e(sati, d~.na) trajalo saslušanje? To nigdje ne piše. Treba tzovciiti sVJ~dok~ kOJIsu saslušavani u vezi Alije, jer su oni zaista saslušavani danima. Ja samo iznosim činjenice. Serdarević je bio i u pritvoru. U ovakim situacijama panika je normalna. Iz iskaza na sudu se vidi da svjedoci ne potvrdjuju inkriminacije. Smatram da se ne mogu prihvatiti iskazi iz prethodnog postupka. _ Alijin verbalni delikt kroz 13 godina se svodi na 4 čovjeka, a nijedan od njih ne potvrdjuje navode o nekakvoj etnički čistoj Bosni, ili islamskoj Bosni. Ovo nije dokazano. _ Pravna kvalifikacija tužitelja - 2 djela. Predlaže se kazna u sticaju. Ne može biti sticaja izmedju ova 2 djela, može biti samo jedno ili drugo. .. .. - U Alijinim djelima nema ni kontrarevotuctonarnoš djelovanja, ni stvaranja grupe. Pošto IzetbegoviĆ nije počinio djela koja mu se st~vljaju na teret, pred lažem da bude oslobodjen optužbe i pušten na slobodu. Jovanović Nenad za O. Behmena. Na osnovu iskaza otpada da je optuženi koautor 10. Ja lično u 10 nisam našao ništa što bi asociralo na BiH. Medjutim, tužilac ne slijedi logiku, nego sistem: ako BiH nije isključena, onda je uključena. Samo autorstvo teksta » Muslimani u Jugoslaviji« je sporno. Izetbegović negira, a Behmen, i da ga je napisao, nikome ga nije davao: nema radnje izvršenja. Tekst » Struktura IVZ u Juqoslavl]l« je zalutao u optužnicu, jer IVZ nije predmet zaštite zakona. Niti je iskazima optuženih, niti materijalnim dokazima utvrdjeno da su kontakti s Velagićem bili neprijateljske prirode; njegov značaj je inače predirnenzioniran. Za put u Iran samo Zivalj tvrdi da je bio prisutan kada je Omer govorio o stanju muslimana u Jugoslaviji, ali Zivalj ne poznaje dovoljno engleski - šta je to on čuo? Identitet Gafarija nije utvrdjen (niti je to pokušano), a sadržina razgovora kakav je vodjen ne može biti inkriminisana. Ni jednim dokazom nije utvrdjeno neprijateljsko nastupanje. Očito je da se nije putovalo s tom namjerom. Pravna formulacija ne stoji ni činjenično, ni pravno. Automatizam optužnice ide na štetu optuženih. Behmenu se na teret stavlja Čengićevo djelovanje (davao mu tekstove, djelovao na njega u pogledu rada TM), a nemoguće je i vremenski uklopiti davanje tekstova i rad TM, jer je ovaj prestao sa radom 1981 godine, a tekstovi su davani poslije. Što se tiče verbalnih delikata, moram reći, da se tu očito radi o najboljim prijateljima i razgovorima u intimnom krugu. 80% od toga
154
Behmen nije ni rekao. Inače za sve se tvrdi da nego monolozi, a svjedok Branković je, recimo, Istraga nije radila kako zakon insistira i jasno je bila tako dugotrajna. Ako svjedok koji ima šta da vremena.
to nisu bili dijalozi, saslušavan 48 sati. zašto su ispitivanja kaže, kaže to za sat
Karkin Fahrija za H.Čengića. Politika u pravu nema šta da traži; sud je neovisan. U vezi istrage moram reći da branitelji nisu dobili nikakvo rješenje o tome da se ne može ostvariti kontakt s optuženim, a kamoli obrazloženje zašto. Da su branitelji učestvovali u istrazi mnogo toga bi bilo drugačije. Zelim da upozorim na prvi i osnovni član ZKP: niko nevine ljude ne može osuditi. Mi branitelji smo dužni iznijeti sve što ide u korist naših branjenika, Na to nas obavezuje član 47 ZKP. Hasan Cengić je optužen za pripadnost grupi i neprijateljsku propagandu. U novembru 1982 g. Omer Behmen ih je obavijestio o cilju i načinu odlaska grupe nacionalista u Iran. Za ovakve navode su potrebni i dokazi. Dokazano je da je Čengić obaviješten da ga Omer Behmen zove u Sarajevo. Čengić se sreće s njim sredinom decembra. Hasan tada prvi put saznaje nešto o mogućnosti odlaska, ciljeve nije nikad znao, a branitelji prve dvojice optuženih ih osporavaiu i za njih. Tajnost puta postoji zbog Hasanovog oca. U pasošima Cengića i Kasumagića stoje pečati o napuštanju Turske. Za ovakvo krivično djelo nema dokaza osim iskaza optuženih, koji osporavaju sve, osim Zivalja. Dokazi subjektivne prirode nemaju snagu materijalnih dokaza. Terećenje suoptuženih pogotovo ne. Uostalom, Čengić druge » članove- upoznaje tek na aerodromu u Teheranu. U Iranu je bila svečanost i besplatno gostovanje je moglo biti normalna stvar, što mi nismo provjerili. Optužba nema čvrstih dokaza ni za što u vezi ovog putovanja. Postoji barem pet verzija putovanja. Gdje je tu odgovor? Ja ne bih nikad mogao upotrebiti riječi ministar ili zvaničnik za osobu sa kojom su razgovarali. Nije utvrdjeno gdje su ovi ljudi bili, nema nikakvih dokaza. Treba povjerovati Cengiću, koji misli da su bili u polici]l. Cijela organizacija boravka dokazuje da su tamo bili pod prismotrom. Živalj je imao drugačiji tretman u istrazi, a na sudu je odstupio od svoje izjave (dok je njegov engleski vrlo slab; pantomimom se ne može reći obespravljeni i ugroženi). Optužnica bi trebala jasno navesti riječi kojima je učinjeno djelo neprijateljske propagande. Pripadništvo grupi, to stanovište optužbe nisam nigdje našao. Preskače se najvažnije stvar: svijest o pripadanju, o postojanju grupe i zadacima grupe. Mora postojati grupa koju sačinjavaju bar tri lica. Omer nije grupa niti se izjašnjava o postojanju grupe. On ne govori ni o kakvim ciljevima grupe i odlaska. Ko je ovdje to dokazao?
155
SARAJEVSKI PROCES Otkada ta grupa postoji? Dugotrajna neprijateljska propaganda nikad ne može preći u grupu. • Optužba ne stoji ni činjenično ni pravno u odnosu na Cengića. Debatni klub ne osniva Hasan Cengić, nego udruženje studenata. Iskazi svjedoka se poklapaju sa odbranom. Rad u TM je bio grupni rad. Svako predavanje je odobreno od strane Odbora IVZ. Čengiću optužba ne stavlja na teret čitanje ID, ali se kaže da mu je Omer davao. Hasan je rekao da je čitao ID, ali to je bio neki tek~t od 8-12 stranica. U istrazi se sjetio neke misli iz tog teksta, koje nema u Deklaraciji. Kada je iz optužnice saznao sadržinu ID, tvrdi da on to nije nikada čitao. . . Što se tiče 18-e inkriminacije, ja nisam Imao na raspolaganju predavanja, ali u istrgnutim dijelovima ne nalazim riječi iz inkriminacije. Čengić priznaje prvu inkriminaciju, jer to ne kaže samo on, nego Bog i Kur'an. ..' . Svi svjedoci su promijenili iskaz. Optužba zahtijeva da se vjeru!e iskazima iz istrage. Po zakonu, mora se suditi prema onome što je rečeno ovdje (član 157, o istrazi - cilj istrage je da se prikupe podaci na osnovu kojih će se podići optužni.ca ili obustaviti po~tupak). Dakle, njen cilj nije presuda, pa se OV~jsud m~~a .0s.la.nJ~tlna ono što se ovdje čulo. Jedini zadatak suda je da dobije Istinit Iskaz, on bi se zato trebao baviti i razlogom ovih različitosti izmedju iskaza iz tajne istrage i javnog postupka. Navodno je Latićeva p.~rodic~ prijetila svjedocima, a mijenja se iskaz u odnosu na Cenglc~, kOJI nikome nije prijetio. Ako svjedoci ovdje lažu, kako su onda SVI tako logični i uskladjeni: svi osporavaju inkriminacije. Navodim da je o džihadu (duhovnom) raspravljano na fakultetskim časovima, i da je Čengić davao krv. Karkin Fahrija, za Salih Behmena. Salih je navodno čitao ID, pa onda u cilju islamizacije piše tekst skripta. Dokaza nema, Salih nikada nije čuo za ID. Od Omera je iznudjeno priznanje u vezi pisma Sinodu, što je kasnije sam opovrgao. Ni tu nema dokaza (Izetbegović tvrdi da S. Behmen nikada nije vidjeo deklaraciju). Kod Saliha su nadjena dva primjerka tog pisma, što znači da ga nikom nije ni poslao. Svjedok Hasandedić nije rekao da je Salih koristio izraz režimski ljudi, a optužnica ga koristi. Rajko Danilović, za Kasumagić Ismeta. Islamski preporod i islamizacija su magloviti pojmovi, koji ne mogu imati krivičnopravnu vrijednost. ID je vezivno tkivo za optužnicu - ona vezuje sve optužene čitanjem. Mislim da je svako tumačenje ID, koje tvrdi nešto drugo osim same ID neprihvatljivo. Ona. ne daje nikakve mogućnosti dvoumljenja, osobito teza 16. Problemi ID su vrlo rasprostranjeni u svijetu. Ekstenzivno tumačenje ID kao
156
TOK PROCESA teksta neprijateljske sadrži ne, potpuno je nedokazano u postavci optužnice. Izetbegović nikada nije govorio o njoj sa Kasumagićem. Omer kaže da Ismet nije znao ni da oni nose nekakvu Deklaraciju u Beč. Nije zabranjeno ići u Iran ni preko Beča ni preko Iranske ambasade. Razgovor s tamošnjim prestavnicima vlasti je formalan, a inicijativa nije došla od optuženih. Zivalj je bio otsutan, Bičakčić vrlo loše poznaje engleski, a isto tako i Čengić. Pri tome, nagadjanje ne može biti .dokaz. Ono oko ucjenjivanja naftom nije dokazano. Niko od optuženih nije potvrdio da je Kasumagić vodio neki razgovor sa pasdaranima. Kaže se: grupa za neprijateljsko djelovanje, a valjda je interesovanje za Iran normalno. Ova grupa turista i vjernika je htjela tamo ići besplatno; tu nema nikakvog krivičnog djela. S kojom su to oni namjerom formirali grupu, za koja djela? Da li je Iran takva zemlja u kojoj se može vršiti kontrarevolucionarna djelatnost? Rajko Danilović, za Latić Džemala. Optužnica povezuje Aliju i Omera sa radom TM. To je nategnuto i ne može se dokazati. Posmatranje ID i predavanja u TM je jednostrano, jer je TM institucija vjerske obuke i ne može se vezivati za ID. Jedina sličnost je opšta sličnost (vjere). ID se bavi problemima islama i islamskog svijeta itd., a tek najmanji dio tih tema se može naći uovim i svakojim drugim predavanjima. Tu nema organizovane vjere: u TM je obavljana vjerska obuka, na bazi zakona, i to se ne može negirati, kao ni to da su Čengić, Latić i Spahić tu bili samo vjerski službenici. Svi svjedoci su mijenjali iskaz iz prethodnog postupka. To da li svjedoci blate organe DB, to tužilac mora prvo utvrditi, pa tek onda tvrditi. Svjedok Hadžiabdić Halid (am idžić Reis-ul-uleme) se nije trebao pozivati na pretres, jer on nema nikakve vjere. Što se tiče Seljubca, moram naglasiti da je protiv njega pokrenut postupak, pa se njegovo svjedočenje ne može uvažiti dok se taj postupak ne okonča. Inače, svjedoci su bili iscrpljeni i nisu vodili računa o formulacijama zapisnika. Latićevi lični stavovi i bilješke o ovom sudjenju pisani u ćeliji ne mogu biti predmet inkriminacije ili se možda pretpostavlja da on sam nasprem sebe vrši neprijateljsku propaqandu.? Ovo vam, dakle, ne može poslužiti ni u kom pogledu. Rajko Danilović, za Spahić Mustafu. On je imam koji voli svoju dužnost i vjernik koji mnogo čita. Ja sam i prije Spahića i Čengića, prije ovog sudjenja, znao da je Islam 7) Prim. a. Latiću se jedan vremenski dio kazne ipak odnosio na ovu autoindoktrinaciju.
157
TOK PROCESA SARAJEVSKI PROCES cjeloviti sistem života. Osim toga, k~kva j~ polit.ička platfo~.ma ?vih ljudi? ,Nema nacionalizma, a zar Je panlslamlzam neprijateljska platforma? NjihovO povezivanje
. . ..' sa MM najgora Je besmislica
I najočitija
~i j~dan primjer pritiska s njegove strane. Faketa je član SK, a vršila Je v!ers~e ~br~de, to d~v~ljno govori o njenom karakteru. Prijavljiva~Je ~JurdJevlća nadležnim organima je rezultat prekida van bračne zaJednlc~: Na rastanku njena rodbina mu je zaprijetila da će ih »zaparntiti«. .
tendencija. Nevzati Orhan, za Spahića i Latića. "Grupa« lica koja se ne poznaju ili se tek upoznaju, ne mogu biti grupa. Djelo te »grupe« je put u Iran! Inkriminacije se ne mogu nikako smjestiti pod č1.112, a što se tiče propagande moram naglasiti da je ona djelatnost u javnosti,a ovdje to ne stoji. Optužnica ne obrazlaže u čemu se inače sastoji taj nacionalizam optuženih, a usput štiti IVZ, što je zaštita gradjanskog lica. Pojam "etnički čtstoq« uvodi se na sud iz Muhićeva članka. U vezi Spahića: postoje dva Dedić Muhameda (svjedok), a optuženi govori samo o jednom koji je nodža, Onaj koji se pojavio nije hodža. Osim toga, on je samo nabrajao teme, za razliku od prethodnog postupka gdje je bio vrlo opširan. Ovaj svjedok se ne može uvažiti kao takav iz oba razloga: hem je nepoznat Spahiću, hem ne potvrdjuje optužnicu ... Tataragić Avdo, za I. Kasumagića. Delikt iz člana 133. mora biti precizno opisan kao i dokazan, a što optužnica ne čini. Retrospektivno sjećanje unazad 7 - 8 godina je netačno i neupotrebljivo. optužnica za sve optužene kaže da su vodili monolog, uvijek -pred- svjedocima, nikad dijalog. Osim toga, svjedok ili govori istinu ili ne, ne može se uvažavati dio iskaza, a dio ne uvažavati, kao što je to ovdje slučaj. Etnička čistoća podrazumijeva da drugi narodi moraju biti izvrgnuti genocidu. To izaziva bijes kod svih i za to moraju postojati čvrsti dokazi. Ja do sada nisam nikad čuo za pojam "etnički čista Bosna«. Tvrdi se da se taj pojam pojavljuje nakon dogadjaja na Kosovu (Muhić). Od 42 naučna rada Kasumagić je 36 sačinio sa radnicima drugih nacional nosti. Hadžiseidović Sead, za D. Djurdjevića. Svi svjedoci su se borili za vlastitu kožu: »Ja sam se plašio za porodicu«. Za nacionalizam samog Djurdjevića šta da se kaže više kad je u njegovom stanu nadjena lična prepiska sa starim učiteljem Milutinom, koji je po nacionalnosti Srbin, a Djurdjevića se optužuje za antisrpstvo. Originalni primjerak svjedoka na ovom procesu je Aščerić Faketa. Recimo, ona ga je napustila jer je vjernik-fanatik, a nije navela
Oma.nović Rasim, za Živalja. Zivlj~ se optu~uje za.djelo udruživanja radi neprijateljske propagand~ (d.Jel.a~nos~I). Izvršl~ac ovog djela mora biti svjestan postojanja udruženja I Imati osnovni motiv udruženja. . Ele~enti čl. 136 nisu. os~va~eni. Živalj, naime, nije bio svjestan prlpa~nlštv~ ~~ko~ udruženju, Jer ovo nije ni postojalo. Grupa niti je postojala, niti Je djelovala. (Slijedi napomena da IVZ nije zaštićena po KZ). . ?ptužnic~ ~aže za.Živalja da je osudjivan, a posrijedi je saobraćaJnI.prekr.šaJ. St~.se .tlče Irana, jasno je da on tamo nije ništa činio: drugi dan Je povrijedio oko, a nema ni znanja stranih jezika.
Janjić Milosav, za E. Bičakčića. U krivično-pravnom smislu grupa ne postoji. Za Bičakčića je očito da je on tamo išao iz turističkih razloga. lnače, tetak (O. Behmen) ga je pozvao. . Sto. ~e ~iče ID, nem?mo nikakvih dokaza da ju je on pročitao. IZjava Zivalja se ne moze uzeti u obzir. ~ Iranu je Edhem. bio ~amo .posmatrač, on ne zna engleski jezik. N.o ni p~bud.e :,.?putnlka rusu bile kontrarevolucionarne, nego čisto vjerske I turističke. .. A~o s~.prili~o~ puta i jeste razgovaralo o Lubardinoj knjizi, tone mijenja ništa: ljudi Imaju pravo da razgovaraju i kritikuju. . U ~~emu ovome nema nikakve neprijateljske aktivnosti ni prije ni poslije puta.
Janjić Milosav, za M. Salihbegović. .. Optu~~na se t~reti za djelo iz čl. 133. U vezi tog delikta nigdje ruje precrzrrano mjesto ni vrijeme. Za pismo i~amu Homeiniju nema dokaza da ga je poslala. !skaz .ZlvalJa treba cijeniti u sklopu iskaza drugih optuženih. Na suo~e~Ju)e sam Zivalj opovrgao neke svoje riječi. Iskaz Koprivice je protivrjećan. (Slij.ede uobičajene napomene da se ne može govoriti pred neg~ sa SVJedokom, kao i da je zaštita IVZ zaštita privatnog pravnog lica. O~tužena je, to se mora uvažiti, već duže vrijeme u jako teškom materijalnom položaju. Svojevremeno je sa radnog mjesta dobila
159 158
SARAJEVSKI PROCES TOK PROCESA otkaz zbog navodna tri dana izostanka, što je bila najobičnija laž, a još je uz to za otkaz po zakonu potrebno šest uzastopnih radnih dana.
Katić Milorad, za Dj. Bičakčić Iskreno Djulino priznanje predstavlja dokaz inkriminacije, ali tu ima dosta spornog. Prije svega, Djula je priznala samo neke inkriminacije, a u njenoj inkriminaciji ne mogu stajati navodi koji se tiču Omerovog dnevnika, koji nije ni pronadjen. Zatim, Djula je organizovala skrivanje materijala. KOje su to radnje organizovanja? Njih ni njihovog opisa u optužnici nema. Spalila je bilješke svog brata Edhema, ali sud ima njegov test iskrenosti u kojem nema ničeg inkriminirajućeg.
OPTUŽENI: Alija Izetbegović Prihvaćam odbranu svojih branilaca. Ponovno ističem da se ne osjećam krivim ni po jednoj tački optužbe. Ono što mi se stavlja na teret kao krivično djelo, nije dokazano; ono, pak, što je dokazano nije krivično djelo. Neću se u ovoj prilici osvrtati na sve tačke optužnice. Ograničiću se samo na nekoliko bitnih činjenica za koje smatram da su nakon ovog pretresa jasne i neosporne. U pogledu »Islamske deklaracije« utvrdjeno slijedeće: 1.
2.
3.
4.
160
i tzv. »grupe«, neosporno je
Da Deklaracija ni direktno ni indirektno ne govori o Jugoslaviji niti prilikama u njoj, te da, naprotiv, tezom 16. sama isključuje svoju primjenu u zemljama kao što je naša; Da je za ovih 13 godina, odkako je napisana Deklaraciju od optuženih pročitao samo Behmen Omer, a od državljana SFRJ Omer i Mahmutčehajić Rusmir. Da je pronadjen samo jedan (ili najviše dva) primjerka Deklaracije na srpsko-hrvatskom jeziku, kucan na pisaćoj mašini. To je onaj prvi primjerak konačnog teksta otkucan 1970 g., što znači da Dekaracija nije umnožavana niti rastu rana u zemlji, i Da nije postojala ni izričita ni prešutna saglasnost, odluka ili svijest o stvaranju nekakve grupe, odnosno ulaska u grupu. Sve da su Čengić, Bičakčić i Živalj i pročitali Deklaraciju (što je netačno) morala bi optužba za svoju tezu o postojanju grupe, kao minimalno dokazati još i slijedeće: a) da je čitanje Deklaracije istovjetno sa njenim prihvatanjem, ili još više, sa ulaskom u grupu. Ovaj mehanizam: čitanje Dekla-
racije-ulazak u grupu, koji optužba pokušava da podmetne, je apsurdan; b) da sam ja barem znao da su oni to pročitali (i o tome, ~ao načinu stvaranja grupe, dogovorio sa Behmenom). Ovo optuzba čak i ne tvrdi; c) da su ovi, koji su navodno pročitali Deklaraciju, bili svjesno dali saglasnost ili pristanak da time ulaze u nekakvu grupu, što sva trojica kategorički odbijaju. Optužba hoće ovdje da joj se vjeruje »na časnu riječ«, umjesto da ponudi dokaze o tome ko, gdje i kada je osnovao, ili stupio u grupu. Iz ove četiri neosporno utvrdjene činjenice slijedi zaključak: nema Deklaracije ni grupe u smislu optužbe. Još dvije stvari su neosporno utvrdjene: . 1. Da niko od optuženih nije nikada pisao, ni govorio, o nekakvoj »etnlčki čistoj Bosnl«, o » islamskoj republici Bosni«, i sI. Može li se smatrati slučajnošću da se ni u jednom materijalnom dokazu (preko 1000 stranica kucanih tekstova), .koji ~e nalaze. pr~d sudom, i ni u jednoj izjavi preko 50 saslušanih svjedoka, nl~dje, baš nigdje ne spominju takve i slične ideje i izr~zi~ ~ Pa, Ipak: javni tužilac u svojoj završnoj riječi nastavlja da tnststira na ovoj optužbi. 2. Da u pogledu puta u Iran, u toku priprema tog puta, za svo vrijeme nikada niko nije pomenuo namjeru i.1imogu~nost, da s~ u Iranu govori o Jugoslaviji. Opet javni tužilac tvrdisuprotno I opet ne navodi ko, gdje i kada je ispoljio takvu namjeru. Za daljnje dvije tvrdnje optužbe mogu reći. da su ~p~~lutno nedokazane i ostale su da » vise- kao gole tvrdnje u optužntci. Prva se tiče neke, navodne veze izmedju Velagić Teufika i sadržaja Deklaracije; druga, izmedju Deklaracije i Programa bivše orga.~lza: cije » Mladi rnustlrnani«. Optužba lišena bilo k~kvih dOk~za. nije. ni pokušala da na neki način podkrijepi svoje tvrdnje, smatraju~1 valjda da će moje poznavanje s Velagićem, a u drugom slučaju mo!~ nekadašnje pripadništvo orqanlzacl]i M.M. (prije r~vno 37 g?d) ..biti dovoljni argumenti za njene teze. Cinjenica je da bi ovo u n.ajbolj~m slučaju mogle biti pretpostavke, koje bi tek trebalo dokazati, da rusu već oborene (obrana na glavnom pretresu od 19. jula 1983). . Svjedoci na ovom pretresu su priča za sebe. Nemam ~amjere ovdje govoriti o vjerodostojnostima njihovih .iskaza s obzlr.?m n~ okolnosti pod kojima su ih davali,.o če~u ~mo. ?vdje o~ njih ~~~ ponekad nevjerovatne i potresne ispovijesti, niti da 90. Yo od !. povuklo ili bitno izmijenilo svoj~ iskaz~, da s: jedan od ~~jed~~:;~~ ni pojavio jer je doživio duševni slom I zav~slo u fudnici ltd. I du objektivnom posmatraču, koji je pratio ovaj proces, u °kv~m Peo~:dje sve je jasno. Želim ukazati na jed~u. dr.ugu o~oln~st, ~~~~e protiv možda nešto manje vidi. Naime, tri Jedina sVJedo a op 161
TOK PROCESA
SARAJEVSKI PROCES mene su moja tri prisna prijatelja. Ono što su oni ovdje iskazali, su, prema njihovim riječima, naša ćaskanja uz TV prog~am, ~z kaf~ i u društvu naših supruga. To ni tužilac drugačije ne prikazuje, pa Ipak su za njega ta časkanja »neprijateljska propaganda radi kontrarevolucionarnog rušenja državnog poretka«. Ako je to zaista tako, pametni ljudi treba da iz ovog slučaju izvuku korisnu pouku: kada se ubuduće nadju sa bliskim prijateljima uz TV program, u svom III njegovom domu, neka se uzdrže od bilo kakvih komentara aktuelnih dogadjaja koje su upravo gledali, jer, ako zatreba, ta uzgredn~ ćaskanja mogu se jednog dana pretvoriti u optužujući zapisnik, kOJI će vaš prijatelj »dobrovoljno potpisati«. Strpite se dok se na ekr.anu pojavi Kamenko Katić sa vremenskom prognozom, pa onda mozete do mile volje raspravljati o vremenu, a još vam je bolje da š.utite. Stoga mislim da su svjedočenja o kojima je riječ manje svjedočenja o meni, o tome šta ja jesam ili nisam rekao, a više svjedočanstva o jednom dobu: šta su neki ljudi mislili, o ljudskoj slobodi, pravima, intimi, prijateljstvu, domu i odnosima izmedju čovjeka i čovjeka. Na kraju želim da kažem da nisam učinio nikakvu štetu Jugoslaviji. Tu štetu su joj učinili oni koji su inicirali ovaj proces. ~skogruda i lokalistička gledanja nanijela su već dosada krupne stete ovoJ zemlji. To se ponovilo i u slučaju ovog procesa. Njega su mogli pokrenuti samo ljudi čiji horizonti ne sežu dalje od atara ovog grada. Kada je riječ o Jugoslaviji, mogu samo reći da sam je volio kao što se voli svoja zemlja, volio sam to ime Jugoslavija, volio sam njen lik na karti. Aviast? - Nijednu vlast nikada ne bih mogao voljeti. Mogao bih je možda poštovati. Ustvari, svu svoju ljubav poklonio sam slobodi. Za vlast nije ništa preostalo. Na osnovu svega mogu zaključiti: ne sudi mi se jer sam povrijedio zakone ove zemlje, jer te zakone nisam povrijedio. Sudi mi se, jer sam prekršio neka neoisanapravtla kojima pojedini moćnici u ovoj sredini, mimo ustava i zakona, nameću svoja mjerila zabranjenog i dopuštenog. Po svemu sudeći, ta nepisana pravila sam teško povrijedio. Stoga izjavljujem: »Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječi za sve ono za što je, po mom uvjerenju, bilo vrijedno živjeti. Konačno, želim da učinim i jedno izvinjenje. Moje hapšenje, pretresi stana, duga i neizvjesna istraga, ovo sudjenje, klevete u štampi bez priziva i prava na odgovor, presuda, i sve ono što slijedi za njom, nanijeli su bol i neprilike ljudima koje volim i koji mene vole. Mislim prije svega na svoju ženu i djecu. Sa ovog mjesta ja ih molim da mi oproste.«
162
Omer Behmen Omer, koji se izgleda oporavio i djeluje zdravlje i živahnije, izjavljuje kratko: »Od mene je halal svima koji su učestvovali u ovome; isljednicima i svjedocima«. Zatim se okreće prema zastupniku tužbe, Edini Rešidović: »A bilo je zaista niskih udaraca!-
Hasan Čengič Ja sada moram dati kratak osvrt na 700 - 800 stranica kucanog teksta, 150 sati intenzivnih razgovora u Tabačkorn mesdžidu, 14 svjedoka i 4 godine mog života. No ako je optužba to uspjela sa jednom rječju »naclonalista«, i ja, valjda, mogu jednim komentarom. U Tabačkom mesdžidu na organiziranju predavanja radila je čitava grupa studenata, a ja sam sam optužen: optužba je našla grupu gdje je nema, a gdje bi mogla biti, tu joj ne treba. Mene su slušale hiljade ljudi koji znaju što sam govorio: ja nemam od čega da se branim. Sve ovo je napad i na moju ličnost. Ja sam istovremeno optužen za lažno i netačno interpretiranje Kur'ana, što se ne može dokazati, jer to dokazuje tužitelj koji je laik i u svojoj sferi-marksizma a kamoli u onoj u kojoj sam ja akademski gradjanin, a on nema ni osnovno Obrazovanje. Da bi ovo sudjenje bar ličilo na objektivno, bilo je potrebno pozvati stručnjake ili bar poznavaoce (ako se kaže da u toj sferi nema velike stručnosti kod nas) islamske dogmatike. Optužnica je u cijelosti na sudu činjenično nedokazana kao što je u svom apsurdu već prethodno bila nedokažljiva. Prije svega, ničim nije utvrdjeno da sam postao član grupe, niti smo to mi uzajamno mogli biti ako se uzme u obzir da se mi medjusobno nismo ni poznavali. (Prvo treba utvrditi tu osnovu za grupu). Recimo, ja sam tek u pripremama za put saznao da će putovati i još neki Omerov rodjak. Prije puta uopće nije spomenuta nikakva Islamska deklaracija, niti odredjeni cilj puta. Tamo nije bilo nikakvog zahtjeva za saglasnost, niti sam se je i sa čime saglasio. Zatim, ako smo mi htjeli od njih dobiti neku nezakonitu pomoć, zašto bih ja navodio zvanične organe IVZ i predložio im da preko njih uspostave kontakte s muslimanskom zajednicom u Jugoslaviji. Ovo je utvrdjeno. Što se tiče Izetbegovića i Islamske deklaracije, ja sam za nju prvi put ovdje čuo, i kao za takvu nikad ne bi krio i da sam je pročitao. Nisam nikako mogao koristiti zbirku »Proolerni islamskog preporoda- u TM, jer je ona nastala barem osam mjeseci po završetku mog rada u TM. Jedan tekst do dvanaest strana za koji sam mislio da je Deklaracija, ja sam pročitao kod Omera i nisam ga koristio u TM. Ja sam Aliju samo jedamput zamolio da napiše jedan tekst »Kako čitati Kur'an i razumjeti ga«, i to je bila zadata tema. Iz toga se vidi i koncepcija rada TM.
163
TOK PROCESA SARAJEVSKI PROCES Ni jedan od dvanaest svjedoka optužbe nije potvrdio navode optužbe. Kao puka tvrdnja ostaje i navod da sam bio rukovodilac debatnog kluba na fakultetu: ako nema materijalnih dokaza, zašto se nije pokušalo barem sa svjedocima? »Čujern i pokoravam sel- nije bila deviza predavanja; češće je ponavljano: »Kur'an je cjelina i samo se tako može razumjeti.« Takodjer i ajet: »Ono što žele, postići će oni koji na dobro pozivaju, a od zla odvraćaju.« Tri godine se je u TM razradjivao Kur'an i ništa više. Ako bih ja bio takav, kakvog me prikazuje optužba (ubij nevjernika, zabrana davanja krvi) onda sam strašan manijak, kojeg je trebalo davno zatvoriti. Kur'an se prema čitaocu odnosi onako kako se čitalac odnosi prema njemu: ono što u njemu tražite, to ćete i naći! Za kraj evo par citata onih vama nepoznatih poznavaoca: »lza svakog stava Kur'ana stoji biblioteka« (Nekez Smailagić). »Više od doktrine, Islam je pravilo života! ... Za vjernike je Kur'an riječ Božja, a ne nadahnuta knjiga kao Biblija, gdje je moguće raspravljati o valjanosti ovog ili onog odlomka ... Kur'an je riječ Božja i treba ga primiti onakvog kakav je, u cjelini, bez razlike ... « (Marijan Mole). »Bratstvo muslimana prethodi svakom drugom bratstvu- (Nerkez Smailagić). Ismet Kasumagić Nisam pripadao nikakvoj grupi, u Iran se nije išlo ni sa kakvim predumišljaljem. Nisam pisao niti rastu rao propagandni materijal; pisao sam samo stručne radove. Nikada nisam izrekao »etnički čista Bosna«. Sami svjedoci su pokazali kakva je optužnica i optužbe. U toku istrage tužilac mi je saopštila da sve što je starije od deset godina ne može doći u obzir. Takodjer mi je rekla da u toku pretresa može doći samo do sužavanja optužnice, a ona ju je proširila. Edhem Bičakčić Sve moje inkriminacije obuhvataju dva mjeseca. U istom periodu ja tek upoznajem suoptužene. Cengića i Kasumagića prvi put u Jugoslaviji vi dj am u sudnici. Ni s ostalim nisam ni prije ni poslije putovanja kontaktirao. Koja je to moja svijest o pripadnosti grupi? Put u Beč sa Izetbegovićem nisam nikad krio. Prije puta za nj su znale dvije osobe neoptužene, a po povratku majka i dvije sestre. Znam i to da je Omer rekao svojoj porodici. Velagić nam je u Beču rekao da smo mi dobro došli Kerešiju, jer će dobiti nekoliko besplatnih poziva, a nema kome da ih da. Svi gosti koji su bili u hotelu u Teheranu tamo su bili besplatno (oko 500 ljudi).
Živaljeva izjava mi je predočava na u tri verzije o mom čitanju. Ja Deklaraciju nisam čitao, niti znam da li je Živalj. .Nika?a.~isam rekao ni jednu riječ, koja bi bila neprijateljska i nacionalistička. Optužnica je sa svojim isticanjem da sam nacionalista udarila pečat na moju moralno-političku podobnost. Husein Živalj Zahvaljujem se sudskom vijeću što je prihvatilo moj prijedlog da se sasluša direktor škole u kojoj sam radio. ~vades.et tri. miliona stanovnika ove zemlje su obavješteni da sam, ja nacionalista, »zaqovornik islamizacije, etnički čiste Bosneitd. ~ahtje~a~ da se sa mene skinu te grozne etikete (kao i sa ostalih) objavljene kroz štampu. Neka se sada svi Jugosloveni obavijeste da ja nisam nacionalista, što je dokazano na glavnom pretresu. .p~t ~a~a i pet ~~ći sam bez prekida saslušavan (plače) i tada su sačlnjeni ti ZapISniCI, koje sam potpisao i za koje sam rekao da su dati kad sam bio izmoren i kada mi je bilo svejedno šta ulazi u zapisnik. Tako se je desilo da sam na pretresu dao iskaz kontradiktoran onome iz istrage. Petu noć poslije ponoći predložen mi je ovaj koncept, kao sinteza djelovanja: 1. 10 2. TM 3. Islamizacija Bosne 4. Etnički čista Bosna i 5. Islamska republika Bosna. Izjavljivao sam da mi je to smiješno i da takvo nešto prvi put čujem u svom životu, no ništa nije pomagalo. Ponovo sam pritvoren 5. V. Nakon tri dana saslušavanja i insistiranja, uspio sam se sjetiti da mi je Kupusović dao neki tekst. Pretpostavljalo se da je to 10, a ja se nisam sjećao navoda niti nekih detalja. Sada nakon čitanja, vidim da je to bilo nagadjanje (kako se ne bih sjetio pominjanja Pakistana). Ali bio sam u takvoj situaciji da bih bio sretan da sam se mogao sjetiti bilo čega. Takodjer je i Kupusovićeva izjava, koja je skoro identična s mojom nesigurna u pogledu sadržaja tog teksta. Tužilac misli da je to bježanje od 10. Ali sada kada sam je čuo, izjavljujem pred svima, da ne bježim i da nemam zašto bježati od tog teksta, jer smatram da je više nego očigledno da nije pisan za naše prilike. Ono pak što mi je dao Kupusović sigurno nije bilo 10, koja je ovdje čitana, ni po obimu ni po sadržaju.
I
.
Mustafa Spahić Za četvoricu od devet svjedoka odmah sam tvrdio da ja sa njima nisam imao nikakvog kontakta, a oni su to potvrdili na sudu. U istrazi
165 164
SARAJEVSKI PROCES me za drugog Oedića nije niko ni pitao, već samo o onom kojeg poznajem. Moj način postupanja je uvijek potpuna javnost i otvorenost. Ne želim olakšavajuće okolnosti. Iskazi svjedoka, to je jedna inkriminacija u mnogo varijacija. Iskaz jednog od njih je u sedam tačaka identičan s iskazom jednog drugog. Ipak najgori aspekt ovog procesa je dezinformiranje javnosti. Novinari nas prikazuju kao šoviniste i rasiste, i sam sud nas naziva poslije novinara kao borce za etnički čistu Bosnu. Zalaganje za etnički čistu sredinu ne može se zamisliti bez konclogora. Mene se i rodbina odrekla čitajući vašu štampu. Pitam se, ako ikad izadjem odavde šta ću i s kim ću govoriti i pričati? Melika Salihbegović Završna riječ ove optužene je data u sklopu (na kraju) njenog iskaza datog prije izvodjenja dokaznog postupka.
TOK PROCESA Tužilaštvo će provjeriti" uvjete istrage i dati ocjenu zakonitosti. Svjedoci su, mislim, mijenjali iskaze pod pritiskom porodica optuženih.? Što se tiče 10 ostajem pri svojoj tvrdnji: izbacite Pakistan, Ataturka, tatine sinove (buržuje), a unesite avi ije i dobićete upravo ono za što su okrivljeni optuženi.« Katić Svi branioci će se baviti prvom povredom postupka javnog tužitelja. Što ser tiče rješenja o ukidanju odbrane u istrazi, današnja ocjena ne stoji. Onog časa kad je branilac podnio punomoć, oni su trebali izdati rješenje. Tu se radi i o ličnom kontaktu: izbor branitelja nije formalna stvar. Odmah nam je saopšteno da ne' dolazi u obzir nikakav kontakt ni ikakav uvid u materijale. Branjenika sam vidio na par dana pred optužnicu, a punomoć mi je potpisao preko straže, tako da me nije ni vidjeo. Ostali branitelji se pridružuju Katiću navodeći da se i njima desilo isto.
Džemal Latić Ponavljam da nisam izgovorio nijednu inkriminaciju, a ni jedan svjedok iz optužnice nije meni pripisao nikoju inkriminaciju. Svi svjedoci su potvrdili moju odbranu: Brčić, Karić da nije bilo nikakvog kontakta; Jašarevićka da nije bilo nikakvog razgovora ni šetnje; Seljubac da se nikad nismo družili (rijetki formalni kontakti) i Hafizović da se nismo mnogo vidjali. Tužiteljica nema nikakvih dokaza o mom angažiranju u TM. Hadžiabdić je izronio baš kao deus ex machina, kad radnja ne može da se rasplete, a od decembra1981 (poslije otkrivanja »sveščlce«) niko pred njim ne govori.
Hasan Čengić Sama činjenica potrebe za ovom replikom tužioca ukazuje na svijest da na pretresu nisu utvrdjene činjenice koje bi potvrdile optužbu.
Na kraju, svi advokat i su za svoje branjenike zatražili oslobadjajuću presudu. Presuda je zakazana za 20.8.1983.
Derviš Djurdjević ?aista nisam počinio inkriminacije koje mi se stavljaju na teret. Zalim što sud nije prihvatio ni jedan od mojih dokaznih prijedloga. Tužilac Ponovo, mada zadnja riječi pripada optuženim: »Karkin je ukazao na neke propuste kao recimo da je uskraćeno pravo odbrane u istrazi, i to bez rješenja. Nisu bili ispunjeni uslovi za ovo rješenje (??) nijedan od branilaca nije stavio zahtjev za učešće u nekoj od prethodnih radnji postupka. Završne riječi ukazuju na to da su svi posjedovali svijest o pripadanju grupi, jer su znali da ide tri ili više lica, pa su mogli procjenjivati svaki svoj akt u odnosu na ono što bi oni drugi mogli učiniti tamo. 166
8) Prim. a. Ono to nikad nije učinilo. 9) Ni protiv članova porodice optuženih
nikad nije pokrenuta
istraga.
167
IV. PRESUDE
Presuda Okružnog suda u Sarajevu Ovaj sud je suprotno odredbama krivično-pravnog sistema u SFRJ priznao kao važeće izjave svjedoka iz istražnog postupka, a odbacio njihove iskaze date u toku javnog sudskog postupka. Presuda ovog suda je, u stvari, u potpunosti prepisana optužnica. Čvrsti aduti odbrane, potresna svjedočenja svjedoka o iznudjenim iskazima, skupo plaćeni advokati (glavni pretres je trajao 28 dana) nisu pomogli da se očlqledno unaprijed donesene presude imalo smanje. Maksimalna presuda predvidjena jugoslavenskim krivičnim zakonom je petnaest godina. Smrtna presuda i kazna zatvora od dvadeset godina su vanredne kazne i optužba ih srećom nije pominjala, mada je bilo pokušaja da iz mjesnih zajednica »krene prema sudu- prijedlog o smrtnim presudama. Izetbegović Alija je osudjen na četrnaest (14) godina zatvora, Omer Behmen na petnaest (15), Čengić Hasan na deset (10), Kasumagić Ismet na deset (10), Bičakčić Edhem na sedam (7), Živalj Husein na šest (6), Behmen Salih na pet (5), Spahić Mustafa na pet (5), Latić Džemal na šest (6) godina i šest (6) mjeseci, Salihbegović Melika na pet (5), Djurdjević Derviš na pet (5) godina, Bičakčić Djula na šest (6) mjeseci zatvora. Za vrijeme trajanja sudjenja Džemal Latić je, smatrajući valjda da se optuženi uspješno brane, napisao na ceduljicu koju je poslao Meliki Salihbegović: »Bacill smo Jugu na koljena! •• Ceduljica je uhvaćena od zatvorskih organa, i Džemal je dobio godinu i po zatvora više od suoptuženih po čl. 133. Presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Ovaj sud u osnovi potvrdjuje sve glavne inkriminacije optuženih te navode i generalne pravne kvalifikacije optužbe sa izuzetkom par verbalnih delikata kod Čengića, Kasumagića i Latića, za koje dopušta da su nedokazani. Dakle, izvršeno je kod većine optuženih izvjesno smanjivanje kazni, tako reći, bez ikakvog razloga: individualno neujednačeno smanjivanje kazne bez pravne osnove za pravljenje te razlike.
169
SARAJEVSKI PROCES Izetbegović Alija je osudjen na dvanaest (12) godina, Behmen Omer na jedanaest (11), Čengić Hasan na osam (8), Bičakčić Edhem na četiri (4), Živalj Husein na tri (3), Behmen Salih na četiri (4), Spahić Mustafa na tri (3), Latić Džemal na četiri (4), i Djurdjević Derviš na tri i pol (3, 5) godine zatvora.
V. ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
Presuda Saveznog suda SFR Jugoslavije Kvalifikacija svih inkriminacija za sve optužene se mijenja i »neprijateljska djelatnost« postaje »neprijateljska propaqanda« - član 136 postaje član 133. Oni više nisu »grupa« nego individualni »propaqandisti«. No kako je ta prekvalifikacija voluntaristički benigna, tako su to i detalji. Recimo, Edhem Bičakčić i dalje ostaje osudjen, a on nije bio optužen na za što drugo do za grupni odlazak u Iran. Isto tako su ranije presude kao i proces insistirali na inkriminiranosti ID kao platforme za neprijateljsku djelatnost i grupu (ne na tekstu samom po sebi), presuda Saveznog suda tvrdi da »stvaran]e grupe i kontrarevolucionarna djelatnost ničim nisu dokazani, a ipak zadržava ID za potrebe optuženja Izetbegovića kao opterećujući tekst. Izetbegović Alija osudjen je na 9 godina zatvora, Behmen Omer na 8, Čengić Hasan na 6, Kasumagić Ismet na 7, Bičakčić Edhem na 3, Živalj Husein na 2 godine i osam mjeseci i Džemal Latić na tri godine i šest mjeseci. Kao i obično nije se odgovaralo na upite i dokaze žalbi, a ovom prilikom žalbe četvoro osudjenih uopće nisu razmatrane.
1. Hasan Čengić Čengić Hasan, osudjenik, K. P. Dom 72000 Zenica Saveznom javnom tužilaštvu Vlajkovićeva 10, 11000 Beograd Predmet: Dopuna Molbe za za podizanje Zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda, Kps. 108/84, od 31.10.1985. god. Neposredni povod za ovo pismo je napis u beogradskoj »Politici« od 26. maja 1986. god. na str. 8. pod naslovom »Privredni kriminal u porastu«, u kome se navodi da je Saveznoj skupštini »ovih danadostavljen izvještaj Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i pokrajina, i Vrhovnog vojnog suda o kretanju kriminaliteta u Jugoslaviji u 1984. god. Posebno se iznosi zapažanje Saveznog suda "Po odredjenim pojavama koje su u pojedinim slučajevima uticale na pravilnost i zakonitost donetih odluka- u predmetima političkog kriminala. Radi lakšeg praćenja daljeg toka izlaganja evo nekih podataka: Rodjen sam 1957. god. u opštini Foča, SR BiH, završio sam osmogodišnju školu, Gazi Husrevbegovu medresu i diplomirao na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu 1982. g. Do pritvora u martu 1983. g. radio kao glavni imam i vjersko-prosvetni referent Islamske zajednice u Stocu. Presudom Okružnog suda u Sarajevu K. br. 212/83, od 20.08.1983. g. oglašen sam krivim za krivično djelo iz čl. 136. stav. 2. KZ SFRJ i krivično djelo iz člana 133. stav 1 KZ SFRJ, te i za jedno i za drugo djelo utvrdjena mi je kazna od po 6 (šest) godina zatvora, odnosno jedinstvena kazna od 10 (deset) godina zatvora. Presudom Vrhovnog suda SR BiH, u Sarajevu Kž. br. 12081
170
171
SARAJEVSKI
PROCES ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
83 od 14.03.1984.g. preinačena je presuda prvostepenog suda ~ og'lašen sam krivim za krivično djelo iz .člana 136. st. 2. KZ SFRJ I utvrdjena mi je kazna od 7 (sedam) godina zatvora. Presudom .Saveznoga suda u Beogradu, Kps. br. 108/84, od 31.10.1985', g. pre.l~ačena je presuda drugostepenog suda, tako što sam oglasen krivim za krivično djelo iz čl. 133. st. 1 KZ SFRJ i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina. . . Osudjen sam da sam sa pozicija »musllmanskoq nacionalizma, kleronacionalizma i panislarnizma«, a na osnovama »lslarnske deklaracije« Alije Izetbegovića, i ideja »rnladornuslimanatva« propagirao: »lslarnski preporod«, »islarnizaciju Bosne i Hercegovine«, »etnički čistu Bosnu i Hercegovinu« i »stvaranje islamske republike Bosne i Hercegovine«, kroz: »provodjenje -džihada- do krajnjih granica«, »zaqovaranje islama kao cjelokupnog sistema živtjenja«, »istrjebljenje ne-Muslimana ... «, i na taj način »podrivao ustavno uredjenje u SFRJ i pozivao na obaranje vlasti radničke klase, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, i neistinito i zlonamjerno prikazivao društveno - političke prilike u zemlji.« Podloga za sve presude je činjenično stanje utvrdjeno na glavnoj raspravi pred vijećem Okružnog suda u Sarajevu. Javni tužilac se nije žalio ni na jednu presudu. Moja odbrana je, od prvog dana istrage do zadnjeg dana glavnog pretresa i kroz žalbe uvijek ista i bez ikakvih izmjena. Sve što sam činio bilo je u granicama dozvoljenog i zato nisam počinio nikakvo krivično djelo. Moje ponašanje i rad bili su rezultat moga vjerskog uvjerenja i profesionalnog opredjeljenja. Presude su posljedica pogrešnog inepotpunog utvrdjenja činjeničnog stanja. Ono što se navodi u zapažanju Saveznog suda za neke Slučajeve u tom periodu, toliko je tipično za moj slučaj da nisam mogao, što kraće, to ne iznijeti, jer predstavlja »kolekclju- odredjenih pojava koje su u pojedinim slučajevima uticale na pravilnost i zakonitost donijetih odluka; uz dodatak još nekih koje u tom napisu nisu spomenute, a u Zapažanju možda jesu. Ovo navodim tim prije što i nakon tri presude u ovom predmetu »odredjene pojave- nisu sudski sankcionirane, tj. nisu otklonjeni nedostaci na kojima počiva sadašnja osuda.t Pošto je predmet veoma obiman nastojaću slijediti redoslijed navoda u spomenutom tekstu »Politike- i hronologiju dogadjaja u vezi procesa, sistematizirajući materijal tako da se izbjegava ponavljanje a dobije cjelovit uvid u predmet.
1) Nakon presude Saveznog suda podnio sam preko branioca Zahtjev zakonitosti Saveznom javnom tužilaštvu, što treba biti u postupku.
»Reč je o praktičnom tumačenju propisa po kome se organima unutrašnjih poslova na predlog javnog tužioca može poveriti vršenje istražne radnje kada su u pitanju krivična dela usmerena na podrivanje ili rušenje ustavnog poretka, ili krivična dela čiji su izvršioci povezani sa inostranstvom. U većini predmeta političkog kriminala o kojima je odlučivano u Saveznom sudu zapaženo je, medjutim, da su istragu vodili organi unutrašnjih poslova ... « (»Politika«, Beograd, br. 26091, od 26. maja, 1986.g.) U mom slučaju gdje sam bio jedan od trinaest suokrivljenih, SVE istražnje radnje su bile povjerene organima unutrašnjih poslova, a ja sam dobio rješenje o pritvoru »zboq osnovane sumnje da sam počinio krivično djelo iz čl. 133. st. 2. u vezi sa stavom 1. KZ SFRJ«. Da bi se stekla jasnija slika o tome kakvi su propusti i prekoračenja načinjeni u odnosu na ZKP navešću, ukratko, kako je tekla istraga: predistražne i istražne radnje: Nalazio sam se na dužnosti 'u Stocu 26. marta 1983. god., u subotu, kada su me u 5 sati ujutro, uz pomoć moga stanodavca, probudili pripadnici organa unutrašnjih poslova i dok sam se ja presvlačio počeli su pretres moje sobe. Nakon pretresa te sobe pretresli su unutrašnjost džamije u kojoj sam vršio obrede i letimično pregledali prostoriju Odbora I. Z., a onda rekli da za pretres ovih dviju prostorija nemaju nalog. Zapisnik o pretresu bio je završen u 9 sati ujutro. Sproveden sam u SUP Mostar i saslušavan od 11-16 sati. Iz te prostorije gdje sam saslušavan mogao sam otići samo u WC. Čitavo ostalo vrijeme sjedio sam na stolici. U 22 sata uveče rečeno mi je da mogu, po potrebi ogrnuti mantil, pošto je tu noć padao snijeg. Na stolici sam mogao sjediti ili kunjati, po volji, dok su se dva radnika SUP-a namještali da - nalakćena na sto - provedu noć. Nije bilo nikakvog ispitivanja. Citavu nuć sam sjedio na stolici. Ponekad sam se trzao iz drijemeža. (To me je na momente podsjećalo .na početak KONVEJERA A. Kestlera i A. V. Cibulskog.) U nedjelju, ujutro, sproveden sam u SUP Sarajevo. Isljedjivanje je počelo odmah i trajalo od 11- 17 sati. Ispitivao me je jedan inspektor, a drugi su ulazili-izlazili i povremeno se uključivali. Kada, u jednom trenutku nisam potvrdio nešto na čemu je taj isljednik insistirao počele su psovke i prijetnje. Ja sam ponovio svoju tvrdnju. Tada sam, na očigled inspektora koji me isljedjivao, bio izložen fizičkom maltretiranju od strane nekog drugog lica u civilu. Udaran
za zaštitu
172 173
SARAJEVSKI
PROCES
sam po licu i u predjelu bubrepa.š Pošto sam i dalje tvrdio isto, ovaj je telefonom tražio palicu, ne prestajući da viče na mene i prijeteći da ništa od mene neće ostati. Izašao je vani. Više se nije vraćao, a isljednik je nastavio sa ispitivanjem. Nisam mogao odgovarati na pitanja: u glavi mi je šumi lo, snaga je nestajala, često sam klizio sa stolice. (Inače, imam kronično oboljenje sinusa i srčani sam bolesnik. Potpuno sam oslobodjen služenja vojnog roka, zbog VITIUM AORTA COMPENSATUM«, 01.12.1982.g., od vojne komisije pri Regrutnom centru Sarajevo.) Zatražio sam pauzu. Oko 18. sati odveden sam u zatvor. Dobio sam kompot i parče hljeba sa mermeladom. U 20 sati ponovo sam odveden u SUP i nastavljeno je saslušavanje pred istim inspektorom. Osjećao sam uvredu, zbunjenost, umor i poniženost više nego bol. lsljedjivanje uz grdnje i druge »začine«, te »podsjećanja« na dogadjaje toga dana, trajalo je sve do 4 sata ujutro, u ponedjeljak. Konačno, potpisao sam prvi zapisnik u SUP-u, a samo sam maštao o krevetu. Odveden sam u zatvor. Pao sam u san. Odmah u 6 sati, ujutro, zatvorski stražar me probudio, uz strogo uputstvo da jedino mogu sjediti na stolici ili šetati u slobodnom prostoru ćelije (prolaz izmedju kreveta dug 4 metra, a širok pola metra). Bilo je zabranjeno zaspati na stolici ili naslonjen na sto. Taj dan sam bio, ponovo, na saslušanju od 17 - 20 sati. Iscrpljenost, nespavanje, malaksalost, nezainteresiranost za bilo šta, bili su rezultat prva tri dana saslušavanja, i zapisnik - naravno! . Poslije par dana pauze odveden sam' u sud istražnom sudiji, koji Je dotadašnje ispitivanje sažeo na par stranica, a da mi nije kazao ka.ko glasi član 133. stav 2 KZ SFRJ za koji sam dobio rješenje o pritvoru. (Ja, nažalost, nisam do tada ni čuo za taj član, kao ni za bilo koji drugi iz Krivičnog zakona). Istražni sudija me tom prilikom pitao imam li advokata i želim li ga imenovati? Kako sam bio potpuno neupućen u krivični postupak, rekao sam: »Nernam, a koliko znam, on do sudjenja i nema što raditi, te mi ne treba!- »Tako je« odgovorio je istražni sudija i počeo sa zapisnikom. Niti mi je on tada, a niti iko kasnije objasnio da mogu imati branioca i u istražnim radnjama, i kakva je njegova uloga (ZKP, čl. 67. st. 1, 2, 3.) Ni sa porodicom se nisam mogao konsultirati, pošto mi je svaki kontakt sa njom u toku čitave istrage (posjete i pisma) bio ukinut! Da, u zapisniku iz istrage, vjerojatno, piše da je okrivljeni "poučen o pravu odbrane«, ali, ovo je vjerodostojna interpretacija načina na koji sam . 2) Dan nakon ovog pojavilo se plavetnilo na desnoj arkadi i u predjelu desne sliepoočnice. Bolovi u krsti ma bivali su sve jači, naročito pri sagibanju. Javio sam se zatvorskom Ijekaru (to je zapisano u zdravstveni karton) i žalio sam se na bubrege. On ml Je, Ipak, dao tablete - ne znam kako se zovu - koje se daju za opuštanje muskulatur~ nakon naprezanja i mehaničkog oštećenja - gnječenja isl., kako je pisalo na njihovom uputstvu za upotrebu.
174
ZAHTJEVI
ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
-poučen«. Ja za ovo nemam svjedoka - to je Tužba obezbijedila za sebe! Ujedno, bio je to moj i prvi i posljednji iskaz dat istražnom sudiji. Ovom ispitivanju osim istražnog sudije, zapisničarke i milicionera prisustvovala je još jedna osoba. Tek petnaestak dana kasnije, u nastavku istrage u pritvoru, kada se ona opet pojavila, predstavljena mi je kao javni tužilac! Poslije istražnog sudije opet je ispitivanje, sedamdesetak dana, vodio pomenuti inspektor SDS-a sada u zatvoru. S vremena na vrijeme prisustvovao je i javni tužitelj. U takvim okolnostima ja ni emotivno ni racionalno nisam mogao razdvojiti sudsku od policijske istrage. Preciznije, za mene je postojala samo jedna.« (Čengić Hasan, Molba za podizanje Zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda, Kps. 108/84, od 31.10.1985.g. str. 2. i 3.) U toj atmosferi, uz dodatak problema sa ishranom i smještajem - te potpuni izostanak šetnji, nastajao je zapisnik iz istrage. Sve ove "psihološke pripreme« iz prvih dana istrage ostavile su dubok trag u psihi, pa je već sama pojava istog čovjeka koji je bez prestanka vodio -sluča]«, bila dovoljna asocijacija na prve kontakte i utiske i bez »podsjećanja« na ono »što je bilo«, u trenucima kada stvari nisu išle po njegovom planu. Istraga je tekla tako što je istražitelj postavljao pitanja, ja davao odgovore, a on to svojim riječima bilježio na papir. Nakon nekoliko dana dolazio bi javni tužilac i daktilograf, i on je svoje bilješke diktirao u mašinu. Ja sam nekada, kada sam smatrao za potrebno, intervenirao, i te ispravke su prihvatane. Nerijetko, ipak, nisu. Ovdje ću ukazati na neke vidove manipulacije u toku pravIjenja ovog zapisnika. a) Ja sam, na primjer, tražio da se riječ musliman piše uvijek malim slovom, a da ću ja naglasiti kada treba pisati velikim, kako ne bi došlo do zabune u značenju tog pojma. Pošto je istraga najviše bila vezana za islam, Islamsku zajednicu, vjersku pouku itd., ta imenica se najčešće odnosila na vjersku pripadnost, pa sam ja to stoga i naglašavao. Ipak se dogadjalo da pri čitanju zapisnika, prije potpisivanja, ustanovim da je na nekoliko mjesta napisano veliko slovo »M« umjesto malog. Ja sam to hemijskom olovkom ispravljao i označio da je ispravka moja. Medjutim, bilo je slučajeva kada je tako, pri diktiranju u mašinu, a da nisam imao vremena intervenirati izmijenjena pojedina riječ ili rečenični sklop, pa se dobivalo drugačije značenje; npr. »očuvan]e islama«, kako sam ja rekao, izdiktirano je kao -šlren]e islama- isl., a kada sam ja to naknadno htio ispraviti isljednik mi je zabranio i srdito rekao da se ne može -šarati- po zapisniku i, »kakav bi to zapisnik bio ako bi se po njemu šaralo kao po djačkoj svesci>- Kasnije mi je objašnjavao da to i onako nema nekog većeg značaja s obzirom da je ovo samo istraga, a da je važno što se kaže i kako se zapisuje na pretresu pred sudom. Ja ~am to
175
(
SARAJEVSKI
PROCES
prihvatio i poslije, u sličnim prilikama, vise nisam insistirao na svakoj» sitnici«. Na sudu je došla do izražaja sva naivnost takvog moga shvatanja, jer je tužilac ova moja objašnjenja tumačio kao izmjenu iskaza, a sud je redovno prihvatio ono što je išlo u prilog optužnice.š b) Pošto je tematika o kojoj je vodjena istraga vezano za mene, vrlo često bila na sasvim stručnom terenu iz područja islama, bilo je potrebno da istražitelju objašnjavam razne termine, propise, ideje, pravce, kategorije isl., iz teorije i prakse islama. U tom kontekstu bilo je i pitanje da li se vjerska pouka može smatrati vrstom » islamskog preporoda«, a naročito vjerska pouka za odrasle, kao i pojačan interes za religiju i zahtjev za »izvornirn«, »člstlrn«, »pravirn- islamom da li se može označiti kao »islamlzacfia«, odnosno »vjerska obnova«? Nakon pod užeg objašnjenja i prezentiranja istorijata vjerske obnove i islamskog preporoda, kroz istoriju teorije i prakse islama, koja je samo oko vijek mladja od same pojave islama, rekao sam, da se - uz ovo objašnjenje, te pojave mogu i tako teorijski odrediti. Medjutim, sva ova objašnjenja su ostala u eteru istražnog zatvora, a na papiru zapisnika o mom iskazu u istrazi ostala je, umjesto vjerske pouke i vjerskog odgoja: »islarnizacija«, »islarnski preporod«, »vjerska obnova«, ali kasnije sve to uklopljeno u konkretnu viziju islamskog preporoda, navodno, po »Islamsko] deklaraciji- Alije Izetbegovića dobilo je kontrarevolucionarnu odjeću i izgled. Tako je ovci navučena vučja koža. Slično se dogodilo i sa nekim suoptuženim i većim dijelom svjedoka, što su oni na sudu iznijeli ali bez rezultata." U istrazi sam direktno kazao da Alija Izetbegović pod »islarnskirn preporodom« kod nas podrazumjeva vjersku pouku i vjersko življenje u okvirima pozitivnih zakonskih normi. No, umjesto toga, optužnica pravi konstrukciju da je to za njega samo prolazna faza, i zamjenjujući teze (kroz izvrtanje mog iskaza i dr.) stavlja mu za teret rušenje sistema, kroz rušenje Islamske zajednice, i tako i mene proglašava pobornikom istog stanovišta. (Optužnica, str. 9. stav 3). U istrazi je bilo manipulacija u smislu, pa taj i taj kaže to i to, a ne tako; ne samo od istražnih organa, već i javnog tužioca. Jedan takav slučaj izmedju mene i javnog tužioca ostao je zabilježen u zapisniku sa glavnog pretresa, vezano za neki detalj o čitanju Deklaracije.
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
c) Poseban vid manipulacije je bilo selektivno predočavanje Tekstova u istrazi. Predočavani su mi tekstovi gotovo bez značaja za istragu kako bih se izjasnio da li sam ih čitao, ko ih je pisao isl., kao i neke knjige i zbirke tekstova, ali mi u toku cijele istrage, nijednog trenutka, nije pokazana »lslarnska deklaracija« Alije Izetbegovića, iako je ona ključni dokument za čitav proces, a za moj slučaj osobito, ma9a je po stanju u spisu i do tada utvrdjenim činjenicama to bilo nužno. Naime, u istrazi sam rekao da sam čitao tekst, otkucan na mašini, za koji mislim da se zvao »Islarnska deklaracija. i da ja ne znam autora, a da tekst ima 6 - 8 stranica. Na insistiranje istražitelja dozv?'io sam mogućnost da ima 10-12 stranica. Ništa drugo nije ukazivalo da se radi o tekstu Alije Izetbegovića, a Omer Behmen za koga sam ja kazao da mi je dao sporni tekst, odmah je u istrazi kategorički odbio mogućnost da je to bio tekst Alije Izetbegovića. S obzirom da »lslarnska deklaracija- Alije Izetbegovića iznosi 44 stranice, jasno da je predočavanjem to moglo biti riješeno. Tek kada sam iz optužnice i na sudu saznao da Izetbegovićeva »lslarnska deklaracija. ima 44 strane i kada sam se upoznao sa njezinim sadržajem nakon čitanja, mogao sam se sa sigurnošću izjasniti da TAKAV tekst nisam čitao. To je od strane zastupnika optužnice, a kasnije i suda, proglašeno izmjenom iskaza iz prethodnog postupkai odbačeno. Imajući u vidu veliku razliku u broju stranica izmedju ta dva teksta, svakako, predočavanjem se dilema mogla riješiti u istrazi. Atmosferu u istrazi, uz spomenute bolesti i hronični reumatizam i gastritis duodenuma, dopunjavala je i činjenica da je o svim mojim zahtjevima, pritužbama, prigovorima i sli., odlučivao isti čovjek koji me je kao radnik Službe unutrašnjih poslova saslušavao u SUP-u, i kao istražni sudija u pritvoru. Da li je on stvarno odlučivao ili nije ja ne znam, ali meni je to tako izgledalo, jer sam se ja obraćao direktno njemu, a on je, opet, kasnije meni davao odgovore. Nepoznavanje ZKP još više je doprinosilo takvom mom uvjerenju. Nadalje, blizu tri mjeseca bio sam potpuno odsječen od svijeta - kao u bunaru. Bila mi je uskraćena sva štampa, nisam mogao dobivati pisma od porodice ili nekog drugog da bih što o njoj saznao, bili su mi ukinuti paketi, čak i posjeta! Nije bilo ni advokata! Konačno, bilo mi je onemogućeno posjedovanje Kur'ana, kao i vjerske literature uopće ..
II 3) Manipulacije ove vrste dostigle su vrhunac u optužnici koja je masovno -prevodila- malo ••m« u veliko, »vjersku pouku- u »debatni klub- isl. Na str. 9 optužnice. citirajući moj iskaz iz islrage veli se: » ... govoriti da je rad u Tabačkom mesdžidu za opšte dobro Muslimana, mada u originalu stoji malo slovo -rn-, što je lahko provjeriti. 4) I kod svjedoka je bilo raznih stvari pa i dodavanja, za njih, novih pojmova: »lstamizacija Bosne i Hercegovine je riječ koju ja nisam uopšte upotrijebio, to mi je izdiktirao istražitelj,« kazao je svjedok Brčić na glavnom pretres u 08.08.1983.g.
176
»lstražne sudije su, kako se konstatuje, ostajale tako pasivne, propuštajući da donesu potrebna rešenja u slučajevima kada se braniocu uskraćuje razgledanje pojedinih spisa, ili prisustvovanje odredjenim 5) -Glavni tekstu: p. p
pretres«,
u daljem
tekstu:
gl. pr.: "prethodni
postupak«,
u daljem
177
SARAJEVSKI
PROCES
istražnim radnjama, da prate ili ostvaruju uvid u rad po predmetu ... « ("Politika«, 26. maj 1986.g.) Istražnog sudiju sam susreo jedamput, kada sam mu bio odvedan i dao izjavu na par stranica. Bio je to početak moga iskaza u p. p., o čemu je bilo govora. Uručena su mi takodje dva rješenja o pritvoru i njegovu produženju potpisana od dvojice istražnih sudija i to je sve. Spomenuti istražni sudija me nije poučio šta mogu a šta ne mogu, odnosno šta smijem a šta ne smijem činiti u istražnom postupku, kao ni o pravu i smislu odbrane. "Kontradiktornosti u istrazi nije bilo obzirom da je nesporno utvrdjeno da branioci nisu pozivani u istražne radnje iako nije doneseno rješenje suprotno tome (podvukao H. C.).« (Advokat, Fahrija Karkin, Žalba na prvostepenu presudu Vrhovnom sudu SR BiH, Sarajevo, str. 33) "VI Osudjeni Čengić Hasan je u istražnom postupku više puta saslušavan. Kod istražnog sudije ispitivan je samo jednom. Poslednji put je ispitivan 14. juna 1983.g. Nijednom nije ispitivan u prisustvu svog branioca Karkin Fahrije iako je ovom braniocu punomoćje izdato 13. maja 1983.g., znači u vreme kada nije završeno ispitivanje okrivljenog. lako stoji u zapisniku da ovaj osudjeni, kao i svi ostali, ne želi da angažuje branioca, činjenica da je branilac angažovan znači da okrivljeni želi da koristi svoje pravo na stručnu obranu. Time je ovaj okrivljeni opovrgao svoju izjavu kojom se odrekao prisustva branioca ... Inače, branilac okrivljenog je s njim prvi put mogao razgovarati kada je završena istraga. U završnoj reči branilac je rekao da je i ranije želeo kontakt sa okrivljenlrn.« (Advokat, Orhan Nevzati, Beograd, Zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Kž. 1208/83, od 14 marta 1984.g., str. 39-40; u daljem tekstu: Zahtev za vanredno preispitivanje). Obrazloženje Vrhovnog suda za isključenje branilaca iz istrage glasi: "Pogrešno je shvatanje da je takva obaveza nastala dostavljanjem punomoći istražnom sudiji. Tom radnjom u ovom slučaju stvorena je samo obaveza da istražni sudija obavijesti branioca o ispitivanju okrivljenog, ali kako su se svi optuženi odrekli tog prava što je konstatovano u zapisnicima o njihovom ispitivanju, a dostavljanje punomoći je uslijedilo nakon što su oni ispitani, nije povrijedjena odredba stava 9. člana 218 ZKP.« (Drugostepena presuda, str. 39.) Da li je baš tako: a) Ako se ostalo pri odricanju branioca zašto njegovo angažiranje i predavanje punomoći 23. maja 1983.g.? b) Ja sam bar desetak puta saslušavan nakon tog datuma (»Na saslušanju od ... 25.05.1983.g. Cengić je naveo ... « prvostepena presuda, str. 145) I suokrivljeni su ispitivani nakon 13. maja, (npr.
178
ZAHTJEVI ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
Latić Džemal je dao iskaz u odnosu na mene 04. juna 1983.g.), a i neki svjedoci su (možda većina?) davali izjave poslije ovoga datuma (vidjeti zapisnike iz p.p.). »Osudjeni ... obzirom da branilac nije bio prisutan istražni smatra da je povrijedjen Zakon o krivičnom postupku, jer branilac nije bio pozivan u istražne radnje u čemu vidi i manjkavost istražnog postupka. Nezadovoljan je obrazloženjem drugostepene presude sa str. 39. u čemu bi vidio i povredu prava na odbranu. Naime, tumačenje odredbe člana 168. stava IV ZKP-a strogo formalno, kako se to čini, nije dovoljno obzirom na komplikovanost predmeta i mogućnost da branilac prisustvuje istražnim radnjama ... « (Advokat, Fahrija Karkin, Sarajevo, Zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude, AD-1) Dakle, nema rješenja o isključenju branilaca u p.p. od strane istražnog sudije, odnosno nadležnog organa, niti kasnije u presudama ima valjanog obrazloženja.
III -Istražno sudije su ... propuštale ... da vode računa o procesnim garancijama koje zakon pruža okrivljenom ... « (»Politika«, 26. maj 1986.g.) U istrazi sam bio dugo i temeljito saslušavan na okolnosti pisanja predavanja za Tabački mesdžid i njihovih sadržaja." S obzirom da sam bio zadužen za taj rad vjerske pouke ispred studenata Islamskog teološkog fakulteta ispitivan sam o svim predavanjima, kojih je u periodu februar 1979. - juni 1981.g. bilo preko šezdeset u obimu oko 600 stranica kucanog teksta. Posebno sam ispitivan o značenju pojedinih stavova ili rečenica iz njih: kako to ja shvatam i tumačim, kao i o smislu čitavih tekstova i njihovim porukama. U tu svrhu su mi čitani odabrani pasusi ili rečenice - istrgnute iz konteksta - a onda sam se ja morao izjašnjavati o njima. To je direktno upisivano u moj iskaz. Kako su predavanja (ja sam pisao manji dio njih) nastala na 2 - 4 godine prije moga hapšenja a u medjuvremenu ih nikada nisam čitao, tom prilikom sam tražio da mi se dadu u ćeliju kako bih se čitanjem podsjetio na njihov sadržaj i onda mogao pružiti tražene odgovore. To sam tražio od istražitelja i javnog tužioca. Odbijen sam uz obećanje javnog tužioca da ću u toku istrage dobiti sve što u svezi toga želim. Iako sam i kasnije ponovio par puta taj zahtjev nikada ništa nisam dobio. Na početku glavnog postupka 6) Mesdžid je vrsta vjerskog objekta: džamija bez minareta, a »tabački« je pridjev koji označava da su ga nekada koristili -tabacl- - kožari. Tabački mesdžid se nalazi na Baščaršiji u Sarajevu . »Tabački mesdžid, u daljem tekstu: T. M. U njemu je vršena vjerska pouka učenika i studenata, a vodili su je studenti »lslamskoq teološkog fakulteta" iz Sarajeva, u daljem tekstu: ITF. Pouka je održavana jedamput sedmično.
179
SARAJEVSKI
PROCES
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
tražio sam od predsjednika vijeća ovo isto, uz napomenu da mi je to javni tužilac ranije obećao. Uzalud - i na sudu sam se morao izjašnjavati po sjećanju o onome što sam čitao prije tri-četiri godlne.? Nakon ovoga nije teško zaključiti kako je istražni sudija »pratio i ostvarivao uvid u rad po predrnetu«, a naročito kako je vodio računa o »procesnirn garancijama koje zakon pruža okrivljenom i slično.« U ovom predmetu, očito, istražni sudija je bio suvišan.
IV »U takvim predmetima ... suviše se ograničavaju prava branioca ... « (»Politika«, 26. maj 1986.g.) Optužnica je bila uručena 23.06.1983.g., a glavni pretres je počeo 18.07.1983.g. Prvi put sam mogao kontaktirati sa braniocem nakon što je podignuta optužnica. »Tvrdnja da je bio uskraćen kontakt branioca i optuženih a posebno za vrijeme glavnog pretresa, nema uporišta u činjeničnom stanju u spisu, pa se neosnovano ukazuje da bi na ovaj način bilo povrijedjeno pravo na odbranu.« (Drugostepena presuda, s. 40) Valjda ne treba navoditi da je sudija koji vodi zapisnik (»činjenično stanje u spisu«) ista osoba koja je »uskraćivala kontakt branioca i optuženlh«, i da je tu razlog za »nepostojanje uporišta«. » ... pogrešno je shvatanje optuženih da je uskraćivanjem fotokopiranja spisa (zapisnika sa glavnog pretresa) i odbijanjem zahtjeva da se zapisnik sa glavnog pretresa vodi u više primjeraka učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer time nije bilo uskraćeno samo pravo razmatranja i prepisivanja spisa, obzirom da se iz žalbi (i stanja u spisu) vidi da je ostvarivanje tog prava bilo onemogućeno u manuskriptu.« (Drugostepena presuda, str. 40.) »Neophodno je istaći sledeće: 1. braniocima osudjenih je do krajnjih granica otežavan rad u krivičnom postupku pred prvostepenim sudom, a naročito po tome što im nije omogućeno da razmatraju spise tako što će pojedine delove iz raznih zapisnika i ostalih dokaza fotokopirati. Drugostepeni sud je smatrao da je za rad branioca bilo dovoljno što je »ornoqućena rnanuskripta«. Da je time stvarno onemogućen rad branioca govori činjenica da je upoznavanje sa materijalima bilo omogućeno isključivo nakon dobijanja optužnice, da je od dobijanja optužnice do glavnog pretresa bilo zakonski najkraće dozvoljeno vrijeme, da je bilo odredjeno, odnosno angažovano trinaest advo7) Ovo sam naveo u svojoj žalbi drugostepenom sudu na str. 10. Gotovo je suvišno napominjati da ni pri prvom (i jedinom) saslušanju kod istražnog sudije nisam obaviješten o djelu za koje se teretim, odnosno, koje su stvarne osnove optužbe i pravna kvalifikacija djela.
180
kata, a materijal bio obiman. 8 Osim toga, takodje je bilo nemoguće koristiti zapisinke sa glavnog pretresa u postupku žalbi, jer je poznat rok žalbe, a i broj branioca i obim materijala sa glavnog pretresa koji je trajao više od mjesec dana. 2. Branioci nisu upoznati sa sadržajem odgovora zamenika okružnog javnog tužioca u Sarajevu na žalbe branilaca i optuženih. O postojanju odgovora zamenika javnog tužioca, branioci su upoznati na sednici veća kada je sudija izvestilac Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine izneo samo delove iz tog odgovora. Ova činjenica nije značajna zbog formalnih razloga, već zbog činjenice da se prisustvo zamenika okružnog javnog tužioca u istražnim radnjama uzima kao dokaz zakonito vodjenoq krivičnog postupka, i to vis-a-vi činjenici da jedan broj branioca - pored postojanja punomoćja - nije mogao prisustvovati radnjama u kojima je bilo obezbijedjeno prisustvo javnog tužioca, pa i saslušanju okrivljenih! Odredjena pitanja Islama koja su istaknuta tokom krivičnog postupka zahtevala su, delom, i neka stručna tumačenja. Kako branioci nisu imali stručna saznanja o tim pitanjima, bilo je predloženo da se obezbedi tumačenje pojedinih pitanja od poznavalaca te materije (Smajlović, Kalajić, Bučan i dr.)« ... Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 8. i 9.)9
v » ... ili se, pak, beleške organa unutrašnjih poslova i zapisnici o iskazima svjedoka blagovremeno ne izdvajaju iz spisa ... « (»Politika«, 26. maj 1986.g.) 8) Svi navodi u ovoj fusnoti su dati na osnovu slobodne procjene, nakon odredjenog uvida u materijal u toku sudjenja ili njegovog poznavanja od ranije, ali radi sigurnosti podaci su zaokruženi na niže cifre. Nadalje, optužnica je bila postavljena tako da su svi okrivljen ni - ukupno trinaest - bili povezani, što tužbom za udruživanje (šest lica). što medjusobnim ••kontaktima- i »radnjarna« sa prvim ili s njima i ostalima itd., izuzev Djurdjević Derviša. Branioci su se, stoga, morali upoznati sa cjelokupnim materijalom: a) oko b) oko c) oko
300 stranica 150 stranica 100 stranica
gusto kucanog teksta gusto kucanog teksta - Optužnica
iskazi sukrivljenih iz p. p., iskazi preko 60 svjedoka iz p. p.,
d) oko 1800 stranica
kucanog teksta - pisani radovi okrivljenih i dr. (knjige, zbirke tekstova, pojedinačni radovi ... 2350 stranica ukupno e) nekoliko DESETINA knjiga i časopisa - oduzetih od okrivljenih, f) preko 400 stranica gusto kucanog teksta ZAPISNIK sa glavnog pretresa. 9) ••Prvostepeni i drugostepeni sud odbili su predloge odbrane da o pojedinim stručnim pitanjima sudovi pribave mišljenja priznatih stručnjaka za pitanja Islama. Ovi sudovi nisu obrazložili svoju odluku, što Savezni sud ocenjuje kao povredu odredaba krivičnog postupka.« (Advokat, Orhan Nevzati, Beograd, ••Molba za podizanje Zahteva za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda, Kps. 108/84, od 31.10.1985.g., u daljem tekstu: Zahtev za zaštitu zakonitosti.)
181
SARAJEVSKI
PROCES
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
Mada, vezano direktno za mene, ovog propusta nije bilo, ukratko ću navesti jedan ovakav slučaj sa sudjenja na kome sam oglašen krivim, kako bi se stekao cjelovitiji uvid u način pripremanja i vodjenja ovog sudskog postupka. Svjedok Arapčić Mehmed koji je, po optužnici na str. 39., trebao svjedočiti na teže inkriminacije u odnosu na petoricu suokrivljenih, nije se pojavio na sudu. Pozvan je vještak - neuropsihijatar koji je na sudu kazao da svjedok zbog svog trenutnog zdravstvenog stanja, a nalazi se na njegovoj klinici na liječenju, nije kadar svjedočiti, i da se, s obzirom na vrstu bolesti, nikako ne može kazati kada će to biti. Tim povodom javni tužilac je predložio da se pročita iskaz svjedoka. Odbrana se obratila vještaku. pitajući da li se taj iskaz može uzeti kao vjerodostojan, imajući u vidu specifičnost oboljenja, tj. duševni poremećaj? Je li, dakle, u času davanja iskaza svjedok za to bio potpuno sposoban? Vještak je kategorički odgovorio da jeste. To je tvrdio na temelju iskaza svjedoka pisanog njegovom rukom, koji je vještak imao u svojim rukama, i na osnovu stručne analize tog teksta on odgovorno može kazati da je iskaz valjan, tj. svjedočenje prihvatljivo. Kada je od odbrane upitan na koji način je došao do te izjave svjedoka, vještak je rekao da mu je izjavu stavio na uvid istražni sudija. (!) Javni tužilac je na licu mjesta odustao od tog svjedoka. (Sve ovo se može vidjeti u zapisniku sa glavnog pretresa od 11.08.1983.g.) Slična se stvar dogodila, po mišljenju odbrane, i u vezi jednog svjedoka (Dedić Muhamed) koji je svjedočio na inkriminacije pripisane optuženom Spahić Mustafi. (Pogledati drugostepenu presudu, str. 33.)
VI »Irna slučajeva da u predmetima političkog kriminala sudovi nekritički prilaze optuženima i prihvatajući činjenično stanje iz istrage na njemu zasnivaju svoju odluku ... « (»Politika«, 26. maj 1986.g.) Mislim da bi u ovu tačku valjalo uvrstiti dva aspekta »nekritičkog pristupa okrivljenom«, bar kada je moj slučaj u pitanju. Prvi bih označio kao »psihološki«, a drugi kao »činjenlčno-pravni«. Pod prvim aspektom podrazumjevam jednu cjelovitu atmosferu koja se oko okrivljenog stvara i nameće u svijesti pojedinaca ili društva (i članova sudskog vijeća, naravno) prije i u toku sudjenja. Tu su mnogi momenti naoko nevažni i zanemarljivi, u krajnjem neki sasvim legalni, ali u datom kontekstu izoštravaju željenu predstavu o nekome. U ovom slučaju nemoguće je zaobići informiranje od strane masovnih medija, koji su svojim izvještajima i mnogo prije sudjenja donijeli ne samo -sasvirn dovoljan- činjenični opis, već i
182
presudu/osudu, koju je samo trebalo sudski sankcionirati kroz odredjen broj godina robije. Nisam to trenutno u mogućnosti potvrditi navodima, jer ih sve ne posjedujem, kao i zbog obimnosti materijala. To mi, uostalom, nije ni cilj, već želim samo da potcrtam taj veoma značajan momenat. Dan uoči početka sudjenja sarajevsko »Oslobodjenjedonijelo je informaciju o tome, sa nadnaslovom: »Sutra u Sarajevu počinje sudjenje muslimanskim nacionalistirna«. Dakle, već se zna da smo »naclonallsti«, a sud će te činjenice presudom samo da ovjeri! To je poprimilo takve razmjere, da je jedan svjedok nakon što je dao iskaz pred sudom, zamolio predsjednika vijeća da mu dozvoli da se direktno obrati tu prisutnim predstavnicima »sedrne sile«. Rekao im je: »Tražirn da u štampi objektivno i tačno prenesete ovaj moj iskaz, jer je, unaprijed, bilo manipulacija i neistina oko moga svjedočenja. Želim da poslije ovoga odavde mogu časno izaći. U protivnom, biću prisiljen da pokrenem sudski spor.« Od mog prvog istupanja na sudu pa preko saslušanja svjedoka i drugog postupanja na glavnom pretresu tužba je nastojala da nametne jednu specifičnu sliku o meni, a koja vuče korjenje iz istrage. Možda bi se ona mogla sažeti u sintagmu »avlljsko-čarštjski intelektualackoja se našla u jednom tekstu u »Oslobodjenju« posvećenom završetku sudjenja, a koja u tom kontekstu treba da ima »karakazansko-handžarske konotacije«. Bio sam na sudu pitan o mom ličnom ponašanju, odnosu prema prema vjerskim obredima: da li ih vršim ili ne, kako gledam na njih i da li mislim da ih treba izvršavati? Pitan sam koliko se držim moralnih normi vjere i da li sam ih nametao ili preporučivao; i svojoj sestri?! (U istrazi sam bio ispitivan, u istoj funkciji, o najintimnijim stvarima moga privatnog života.) Bilo je aluzija na moje nošenje brade kao znaka odredjenog opredjeljenja. Valjda bi tako i nečiji brkovi, u drugom okviru, mogli slično značiti? Kroz ispitivanje svjedoka o nošenju šala na glavi, kod moje sestre, valjalo je baciti svjetlo na mene i moju »rnračnu djelatnost«, Da li ja prihvatam čitav Kur'an i da li je on u cijelosti za mene ispravan, bila su izuzetno važna pitanja za tužbu na koja su, uz mene, morali odgovarati i svjedoci. Sve je to trebalo u svijesti prisutnih stvoriti predstavu o zaostalosti, religioznom primitivizmu, ograničenosti, mračnjaštvu i dogmatizmu, ali i o agresivnosti ortodoknosti, slijepoj pokornosti, lsključivostl fanatizmu. Na jednoj strani apsolutno prihvatanje svakog načela islama i dosljedno primjenjivanje svake njegove moralne norme i, istodobno, na drugoj strani zagovaranje nasilja, prisile, zlostavljanja - do istrjebljenja, što je u direktnoj suprotnosti sa prethodnim islamskim načelima i moralom i predstavlja contradictio in adjecto. U vezi s tim u žalbi drugostepenom sudu sam kazao: »Ono što me je naročito pogodilo jeste
183
SARAJEVSKI
PROCES
moje potpuno privatno ponašanje, kao i moja ličnost, ali ne da bi se objektivno sagledala stvarnost, nego da bi se našli »karnenčići potrebne boje« koji će se uklopiti u unaprijed zamišljeni mozaik ... Na sudu je činjenica da ja nastojim provoditi propise vjere u svom ličnom životu bila izvorište i dokaz svih inkriminacija, koje se u biti na to svode. Sudilo mi se kao unaprijed osvjedočenom nacionalisti, šovinisti, ... i moralnoj olupini koja ne da je pocjepana na dvoje (riječ i djelo) već je razbijena u paramparčad ... « (Čengić Hasan, osudjeni, Žalba Vrhovnom sudu SR Bosne i Hercegovine na presudu Okružnog suda u Sarajevu, K. br. 212/83, od 20.08.1983.g., str. 3. i 4.; u daljem tekstu: Žalba na prvostepenu presudu) » ... u radnjama ovog osudjenog nema RADNJE KRIViČNOG DELA, već postoji samo MiŠLJENJE, UČNI STAV, UČNO POSTUPANJE PREMA UČENJIMA ISLAMA, koje se, po merilima ovog društva može oceniti kao »verska zatucanost«, »konzervativnost«, »zaostalost« ali se mora poštovati kao sopstveni izbor i sobstveno opredelenje«. (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za zaštitu zakonitosti, str. 10.) Ipak to je bio dokaz kontrarevolucionarnosti. U drugi, »člnjenlčno-pravniaspekt »nekritičkoq pristupanja okrlvljenorn«, ovdje ću svrstati manipulacije odredjenim pisanim materijalima, te iskazima suokrivljenih i svjedoka~ -_ a) Na sudu se kao dokaz koncepcije rada Tabačkog mesdžida navodi tekst »Karakteristike islamske koncepclje«, koji je navodno korišten u Tabačkom mesdžidu akoji: » ••• po svojoj prirodi predstavlja prikaz islamske koncepcije kroz sučeljavanje sa filozofskim, naučnim religioznim i idejnim pravcima ... « (Prvostepena presuda, str. 146.), pa se citiraju neke istrgnute misli i njihovim »tumačenjernukazuje na inkriminirajuće značenje. Jedini dokaz da je tekst »korišten« jeste činjenica da je pronadjen u stanu suoptuženog Latića Džemala gdje su nadjeni i neki drugi tekstovi predavanja u Tabačkom mesdžidu. On je kazao da tekst nije čitan u Tabačkom mesdžidu, isto sam i ja tvrdio od početka istrage, a i iz spiska tema predavanja u Tabačkom mesdžidu, koji je pročitan na sudu, vidi se da nije korišten u Tabačkom mesdžidu. Ipak, prošao je kroz ruke, čuo se na sudu, spomenut je u prvostepenoj presudi ... Na sudu su, takodje, pročitana dva privatna pisma svjedoka Hafizović Rešida i Makić Vehbije koja su na tasu pravde trebala doprinijeti da prevagne ona strana koja moju ličnost i djelatnost karakterizira kao kriminalnu, pošto oni u tim svojim pismima na nesvakidašnji način prikazuju prilike u sredini u kojoj se trenutno tada nalaze i kritički se odnose prema Islamskoj zajednici. Moja veza sa tim pismima je samo u tome što sam ja bio - njihov primalac! Medjutim, dojam se postepeno formira ... b) Z~ ovu tačku karakteristični su iskazi suokrivljenih Latić Džemala i Zivalj Huse. Radi se o njihovim iskazima u p. p. koje je 184
ZAHTJEVI ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
optužnica koristila kao podlogu za neke inkriminacije. Oni su trebali da imaju posebnu težinu s obzirom da su iskazi suokrivljenih. Sugeriralo se da su oni posebno upućeni u stvari, pošto su »bili zajedno sa mnom pri izvršenju- nekih inkriminacija. Kada su se pojavili na sudu i jedan i drugi su izmijenili iskaz i objasnili da su oni tako govorili i u istrazi, ali da su njihove formulcije mijenjane, objašnjenja izostavIjena, a »oqoljeni- iskaz stavljan u drugi kontekst. 10 Njihovi odgovori na moja pitanja u glavnom pretresu, koja im ranije nisu postavljana i na koja se nisu nigdje do tada izjašnjavali, u cijelosti su potvrdili moju odbranu u tom dijelu i potpuno obesnažili zapisnik iz istrage o njihovim izjavama. Sve je to još više potvrdjeno ukrštanjem sa ostalim dokazima izvedenirn pred sudom. Iskaz Latić Džemala je kasnije izostavljen, a iskaz Zivalj Huse iz istrage je zadržan u svim presudama i pored toga što je on na sjednici Vrhovnog suda još jednom dao detaljno objašnjenje kako je nastojao njegov iskaz iz istrage i što je ponovio da ostaje pri iskazu sa glavnog pretresa kao vjerodostojnom. c) Ovdje se susrećemo sa ključnim pitanjem čitavog postupka i sa najobimnijim materijalom. To je pitanje iskaza svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu. U konačnom zbiru isključivo od njega je ovisila presuda, i proglašavanje mene krivim za bilo kakvo djelo. Pošto su se ovim bavile sve tri presude i sve žalbe nastojaću ih što više koristiti, kako bi subjektivnost bila svedena na najmanju mjeru. Navešću jedan hendikep koji može ličiti na manipulaciju: -Prije izlaganja žalbe u odnosu na ovo krivično djelo, odbrana ističe hendikep da nije bilo precizirano - po prvobitnoj optužnici 11 da se optuženom stavlja na teret krivično djelo neprijateljske propagande iz čl. 133. st. 1. KZ SFRJ, kada bi bilo moguće tokom vodjenja dokaznog postupka uporno tražiti tačno navodjenje inkriminacija, vremena kada su izgovorene i pred kim su inkriminacije rečene. Naime i precizirana optužnica to stavlja široko u periodu od 1977. g. do maja 1981.g., u raznim vidovima i pred raznim licima.« (Advokat, Fahrija Karkin, Žalba na prvostepenu presudu, str. 19. i 20., vidjeti i Fahrija Karkin, Zahtjev za vanredno preispitivanje, AD-2.) Optužnica je ponudila jedanaest svjedoka na inkriminacije koje su prvostepenom presudom okvalificirane kao djelo iz čl. 133. st. 1. KZ SFRJ. Za krivično djelo iz čl. 136. st 2. KZ SFRJ dokazi su bili samo iskazi suokrivljenih. Svi svjedoci su dali iskaze u istrazi a potom su se pojavili na glavnom pretresu. 12 Tada je SVIH JEDA10) ••... svi okrivljeni su naveli da su i oni saslušavani suprotno načinu predvidjenom ZKP.« (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 37.) ") PO ovo] optužnici bio sam tuže n za član 136. st. 2. KZ SFRJ, da bih tek pred kraj sudjenja, kada je potpuno završen dokazni postupak a prije završne riječi, bio - uz navedeni - tužen i za član 133. st. 1. KZ SFRJ. 12) Zanimljivo je napomenuti da sam od toliko svjedoka, u istrazi suočen samo sa jednim, Mahtić Halilom, koji je tom prilikom nakon unakrsnih pitanja istražitelja i zastupnika optužbe, bez prisustva advokata, potvrdio moju odbranu u istrazi.
185
SARAJEVSKI
PROCES
ZAHTJEVI ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
NAEST SVJEDOKA IZMIJENILO ISKAZ iz istrage i kazalo da ništa neprijateljsko od mene nisu čuli, ni vidjeli da takvo nešto činirn.» »Nairne, svjedoci ... su potpuno izmijenili svoje iskaze na glavnom pretresu ... « (Prvostepena presuda, str. 149.) Objašnjavajući to ova presuda veli: »Nairne ... sud je došao do čvrstog uvjerenja da su ovi svjedoci izmijenili svoje iskaze ili pod uticajem brata optuženog Latić Džemala ... , ili pak iz sopstvenih obzira prema optuženom Čengić Hasana ... , doveli u povoljniji položaj pred sudom ... « (Prvostepena presuda, str. 151.) I pored »čvrstoq uvjerenja«, sud je neodlučan: » ... ili je ... ili je ... « Drugostepeni sud je izvršio »identitikaciju« u dispozitivu presude tako što je precizirao što je pred kojim svjedokom rečeno, jer je prvostepeni sud samo nabrojao svjedoke, a onda inkriminacije. Svjestan neuvjerljivosti obrazloženja prvostepene presude o izmjenama iskaza svjedoka - mada ga prihvata, ovaj sud veli da je »neophodno imati u vidu i slijedeće«: »Objašnjenja svjedoka za izmjenu iskaza se svode na tvrdnju da su iskaze u istrazi dali u posebnom psihlčkom stanju, pod prijetnjom ili da je istražni organ pogrešno unosio u zapisnik ono što su oni stvarno izjavili. Ova objašnjenja u sebi sadrže takva navodna subjektivna stanja svjedoka s jedne strane, i po njima stav istražnog organa s druge strane, koja se kao razlozi za izmjenu iskaza uvijek mogu iznositi bez mogućnosti da svjedok dodje u situaciju davanja lažnog iskaza.P Jer, kako bi bilo moguće suprotno utvrditi (osim prihvatiti ih kao tačna), kada sadrže subjektivno prolazno stanje ili tvrdnju u stilu »[a sam govorio jedno a drugo je uneseno u zaplsnlk«, pa svjesni toga žalioci i predlažu provjeru objašnjenja. postoji drugi aspekt sa kojeg se moraju ocjenjivati razlozi izmjene iskaza svjedoka. Kada se podje od činjenice da ova objašnjenja izmjene iskaza iznose uglavnom svjedoci koji svjedoče na inkriminacije optuženih Čengić Hasana, Spahić Mustafe i Latić Džemala vezano za njihovo djelovanje u Debatnom klubu u Tabačkom mesdžidu te neki od svjedoka na inkriminacije Alije Izetbegovića, Omera Behmana i Ismeta Karamagića, logično je pitanje, kako kod inkriminacija ostalih optuženih nema takvih izmjena iskaza svjedoka, te da li za izmjene iskaza ima neko objašnjenje? Da bi se po ocjeni ovog suda dao odgovor na to pitanje, potrebno je vidjeti kakva je veza inkriminisane djelatnosti prvo i drugooptuženog, te Čengić Hasana, Latić Džemala i Spahić Mustafe? Iz opisa djela se vidi da postoji veza inkriminisane djelatnosti ovih optuženih u tom smislu što su Čengić, Latić i Spahić verbalno 13) Svakako,
i to je razlog što je zakonodavac može prisustvovati branilac okrivljenog.«
186
odredio
"da saslušanju
svjedoka
istupali U Debatnom klubu gdje su se provodili stavovi »Islamske deklaraclje«, pa je izgleda po njima bilo neophodno (da bi se to dovelo u pitanje) na neki način učiniti sumnjivim dokaze iz kojih proizlazi takav zaključak. Kako su iskazi iz istrage ovih svjedoka, pored ostalih, dokazi o toj medjusobnoj povezanosti, po stanovištu ovog suda tu leži stvarni razlog za izmjene na glavnom pretresu, a da bi se takve izmjene mogle i »potkrijepiti« valjalo je pronaći »pokriće« koje bi bilo »ubjedljivo«, pa je to očigledno bilo preneseno u područje rada istražnog organa.« (Drugostepena presuda, str. 38.) Nužno je duže se zadržati kod navedenog objašnjenja. Na ovom procesu je bilo dosta izmjena iskaza svjedoka, ali su uočljive velike razlike u njima. Dok su jedni samo precizirali odredjene formulacije ili mijenjali detalje manje bitne za predmet, dotle su drugi negirali raniji iskaz u cijelosti. U mom slučaju to je bilo drastično. Svjedoci su davali iskaze koji su bili ne samo drugačiji, već su poricali optužnicu. Vrhovni sud postavlja pitanje zašto, pa veli da se odgovor nalazi u vezi inkriminirane djelatnosti prve dvojice optuženih i Čengića, Latića i Spahića. Podsjećam, po presudi ovog suda, stvorena je grupa za neprijateljsku djelatnost, koju su stvorili prvo i drugooptuženi a čiji član sam bio i ja (čl. 136. st. 2. KZ SFRJ), ali je Latića i Spahića, kao i prvostepeni sud i ovaj sud oglasio krivim isključivo za član 133. st. 1 KZ SFRJ. Po istoj presudi, moja uloga je propagiranje ideja »lslamske deklaraciie« u Tabačkom mesdžidu, no Latić i Spahić ni po optužnici, ni po ijednoj od prve dvije presude - znači ni ovoj - nisu imali nikakve veze kako sa prvom dvojicom optuženih, tako ni sa »lslarnskorn deklaracljorn«. Nisu je čitali, nisu je propagirali, nisu razgovarali o njoj, nisu čuli za. nju.14 Na kraju, uopće nisu znali da se, navodno, »propagiraju ideje -Islamske deklaracije- u Debatnom klubu.« Njihovi verbalni istupi su potpuno samostalni i lični, ali - eto - sada prvi put, po ovom obrazloženju, postoji »veza inkriminisane djelatnosti«, jer su verbalno istupali u Debatnom klubu gdje su se provodili stavovi "Islamske dektsrecile« (podvukao H. Č.). Jasno je da se ti stavovi nisu provodili sami od sebe, već ih je neko provodio. Kako je rečeno - po toj presudi - bio sam to ja. Ne utvrdjuje li ovim, možda, presuda novu grupu od ovih pet lica, pošto »postoji veza«?' No, ona ide dalje ka »odgovoru na pitanje«, pa čarobnim štapićem na čijem je početku hipoteza a na završetku »dokaz«, veli: » ... pa je izgleda (podvukao H. Č.) po njima bilo potrebno na neki način ... ; po stavu ovog suda tu leži stvarni razlog (podvukao H. Č.) za izmjene na glavnom pretresu ... « Prvo se inaugurira hipoteza 14) »Uostalorn, taj sud je poimenično nabrojao imena lica upoznatih sa tekstom »lslarnske deklaracije« (str. 3-4 Presude). Zašto bi, u tom Slučaju, izostavio imena ove dvojice.« (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 36).
187
SARAJEVSKI
PROCES
»izqleda«, jer očito ne izgleda, pa se onda iz tog »izqleda« autoritativno zaključuje na "stvarni raztoq«, a to je - jednako sedam godina robijanja! Da ovo raščlanimo: na početku bi valjalo ustanoviti na koga se odnosi "po njima bilo potrebno«. da li po posljednjoj trojici ili svoj petorici? Iz postojećeg to je veoma teško utvrditi, pa ćemo to ostaviti nerješenim i razmotriti slijedeći stav da je: » ... bilo neophodno (da bi se to dovelo u pitanje) na neki način učiniti sumnjivim dokaze ... «, dakle, trebalo je ORGANIZOVANO ("po njtrna«) PREDUZETI R'ADNJE("neophodno ... učiniti surnnjivirn«). Kada bi to i htjeli, kako je to moguće ljudima koji su u pritvoru od prvog dana istrage, u ćelijama potpuno odvojeni jedan od drugog, koji se nikada do početka sudjenja nisu vidjeli ni u mimohodu (ja nikoga nisam vidio, čak, ni sa petog sprata zatvora na šetnji u dvorištu, ljudima koji ~ toku cijele istrage nisu primali poštu od kuće a niti imali posjetu, kOJI tada nisu imali ni branioca; konačno, koji su posjetu od 10 minuta u 15 dana, nakon dobijanja optužnice, obavljali u prisustvu inspektora SDB - gdje je bilo apsolutno -zabrarueno razgovarati o djelu«, i čija je pošta od časa kada su je počeli primati - kada i P?sjetu.redovito prolazila kroz cenzuru. Iz ovoga je jasno da »oru« to rusu mogli ni pojedinačno ni zajednički - ni na koji način - učiniti! Ostaje, onda, da su to mogla učiniti »treća lica zainte.r~sovan~ za ovaj proces«, a tu tvrdnju treba dokazati. Zar ne? Jer, Iii se radi o krivičnom djelu s jedne, iU o kleveti s druge strane? Pa čak, i pored želje da se ovo učini valjalo bi imati maštu pisca kriminalističkih romana i vještinu Džejms Bonda pa uskladiti toliko radnju. Na sudjenju je, naime, svaki posjetilac morao imati propusnicu od suda za svaki dan, kasetofon se nije mogao unositi, a novine su citirale optužnicu i tužioca, a sasvim malo optužene. I pored svega, svjedoci su ne samo porekli prethodne iskaze, već su potvrdili moju odbranu 15,nekada iznoseći detalje pojedinih dogadjaja o kojima sam ja, na primjer govorio samo u istrazi. Svjedoci su se, nadalje, nalazili u Sarajevu, Fojnici, Zenici, Srebrenici, Tuzli, a neki u mjestima van BiH gdje su bili na odsluženju JNA! Na sudu su neki rekli da su bili praćeni i nadzirani od nadležnih organa i posjećivani od njih kod kuća, u mjestima udaljenim od Sarajeva, a neke je direktno u su?nicu dovela vojna policija! Pa i taj jedan svjedok l" koji je tvrdio da Je
.
15) ••Kada se pogleda u ovaj izmjenjeni iskaz svjedokinje Jašarević Nerrnine još detaljnije iz zapisnika sa glavnog pretresa, očito je da potvrdjuje odbranu Cengića u Cijelosti, pa je interesantno kako će ova svjedokinja znati kako se Cengić brani, kada sa njim objektivno nije imala, niti mogla imati kontakata." (Advokat, Fahrija Karkin, Zalba na prvostepenu presudu, str. 38.) 16) ••... osim svjedoka Seljubac Seada nijedan drugi svjedok nije tvrdio da je na njega vršio pritisak neko od članova porodice okrivljenih. Medjutim, druqostepeni sud, u citiranom delu presude, govori o ••svedocirna«, umesto o jednom svedoku. NIJe valjda da i sudu ne deluje ubedljivo takav razlog JEDNOG SVEDOKA!" (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 36.)
188
ZAHTJEVI ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
bilo pritisaka na svjedoke od strane rodbine okrivljenih, izričito je rekao da to nije bio slučaj sa jednom svjedokinjom, a njezina izmjena iskaza je bila najdrastičnija! Očito, »pokriće koje bi bilo ubjedljivo« i »odqovorno- ovoga suda bio bi smiješan, da nije tragičan - zbog svojih posljedica. Pitanje izmjene iskaza svjedoka postoji i na njega stvarno valja tražiti odgovor. »Za glavni pretres održan pred okružnim sudom u Sarajevu po ovom krivičnom predmetu karakteristično je da su svedoci rnenja!i svoje iskaze date u prethodnom postupku. U slučaju osudjenih Cengića, Spahića i Latića to je imalo izrazite note drarnatičnosti.« (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 28.) » ... sud bi svakako trebao provjeriti šta se to dogadjalo sa svjedocima 17 u istrazi: oni spominju duga isljedjivanja, drugačije formulacije u zapisnik od njihovih iskaza, vrijedjanje od istražnih organa,18 potezanje pištolja na njih, pozivanje u SDB prije početka sudjenja radi učenja napamet iskaza iz prethodnog postupka da ne bi zamuckivali ... « (Čengić Hasan, Žalba na prvostepenu presudu, str. 8. i9.) Zbog bbimnosti materijala i funkcije ovog teksta navešću samo karakteristične detalje iz iskaza troje svjedoka koji omedjuju ovo pitanje, dok su iskazi ostalih svjedoka na glavnom pretresu, uglavnom, »kraće verzije« i različiti aspekti iskaza svjedoka Hafizovića, Jašarevića i Seljupca. Uz to, iskazi ovo troje svjedoka su i po zadnjoj presudi 19jedini temelji inkriminacija o: »islamizaciji Muslimana«. 17) Od jedanaest svjedoka njih osam su intelektualci, a trojica završili srednju školu. Trojica su asistenti na fakultetu, a dvoje predavači na srednjoj školi. Nikada nisu osudjivani, nikada ranije nisu svjedočili pred sudom. Stari su izmedju 25 - 30 godina. Odslužili su yojni ro.k. 18) ••SVEDOK BRCIC RASID ... Objašnjavajući razloge protivrečnosti iskaza sa glavnog pretresa i prethodnog postupka ... izneo je izmedju ostalog: ••U vezi izjave u prethodnom postupku dolazio sam u SUP pet dana, od 9 sati ujutro - bio preko dana do uveče, s tim što je 3. i 4. dan zadržavanje bilo kraće, a petog dana sam dao izjavu koja je formulisana u zapisnik. Toj izjavi je prisustvovao i javni tužilac. Nisam mogao da pratim izjavu, već sam jedva čekao da se sve to završi i da to potpišem ... nisam imao snage da prisustvujem ispitivanju ... Bilo je uvreda na moj račun, i bilo je maltretiranja. Ja sam ovaj iskaz potpisao prije čitanja. Nisam mogao biti tu gladan i žedan, psihički i fizički iznuren, i zbog metoda koji su primjenjivani u toku mog saslušanja ... " (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 29.) 19) ••Osudjeni Čengić Hasan je govorio: 'pred: Jašarević Nerminom i Hafizović Rešidom: - da islamski preporod počinje. pred: Hafizović Rešidom i Jašarević Nerminom: - da je cilj islamske revolucije . - da -džihad- treba provoditi . pred: Seljubac Seadom, Jašarević Nerminom i Hafizović Rešidom: - da Muslimani u homogenoj zajednici ... - da pripadnike vaše organizacije ... « (Trećestepena presuda, str. 12.)
189
SARAJEVSKI
PROCES
»etnički čistoj Bosni i Hercegovini«, »lslarnsko] revoluclji«. »islarnskoj republici Bosni i Herceqovini« ... Svakako, na kraju će se vidjeti koji njihovi iskazi. »SVEDOK HAFIZOVIC REŠID ... je veoma jasno, konkretno i detaljno objasnio svako od pitanja optužnice. Medjutim, kako ovaj iskaz svedoka baca bitno drugačije sveti o na (ne) postojanje krivičnog dela i krivične odgovornosti osudjenog, on je na pitanje sudije ovako objasnio tu protivurečnost: Na mene je vršen pritisak, istinit je iskaz koji sam danas dao, a ne onaj u prethodnom postupku. Ja sam pozvan nekoliko puta u SDB Sarajevo. Tamo, umesto dobrodošlice, islednik mi je rekao: -Gde si neprijatelju, gde si ustašov- Kada sam rekao da ću napustiti prostorije ako se korektno ne ponaša, islednik je trgao pištolj i rekao: -Ne bi načinio ni dva koraka a našao bi se usta punih krvi na podu. Odavde se može izaći mrtavane žlvl- Osećao sam se kao rob i lišen slobode. Jednom sam čak dobio udarac, ali nije bio jak. Zbog ovih razloga nisam skrenuo pažnju tužiocu prilikom saslušanja. Tvrdim da je na mene izvršen pritisak i pretnja. Jednostavno zbog toga sam rekao i potpisao ono što je rekao islednik.« Istom prilikom ovaj svedok je rekao da je prethodni dan (4. augusta 1983.g.) pozvan u SUP, ali da on nije otišao. Medjutim, ističe svedok, inspektor mu je u petak, kada je vidio svedoka - neposredno pred davanje iskaza - rekao da na glavnom pretresu govori onako kao u prethodnom postupku. Zanimljivo je istaći da je na glavnom pretresu, nakon ovakve izjave svedoka, zamenik javnog tužioca, bez opomene od strane predsednika veća, htela da prikazuje svedoka kao neprijateljsku ličnost. Naime, srdito, drugarica javni tužilac je počela predočavati svedoku delove pisma koje je on svojevremeno iz vojske uputio osudjenom Čengiću. Da li ovo pismo treba da opravdava postupak ovlašćenog lica prema ovom svedok u? lli o (ne) podobnosti svedoka da svedoči s obzirom na predmet krivičnog postupka?«2o (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 30 i 31.) -Svedok SELJUBAC SEAD na glavnom pretresu u Okružnom sudu u Sarajevu dao je dva iskaza, prvi 03. augusta 1983.g. (srijeda) i drugi 05. augusta 1983. godine (petak). Prvi iskaz je dao pre svedoka Hafizović Rešida, Jašarević Nermine i Brčić Rašida, a drugi posle Hafizović Rešida, a pre Jašarević Nermine i Brčić Rašida. Svedok SELJUBAC SEAD je na glavnom pretresu od 03. augusta dao iskaz koji je sasvim različit od iskaza datog u prethodnom postupku. On je ovu činjenicu objasnio sledećim rečima: -Irnao sam
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
tri saslušanja u Tuzli, mimo ovog u Sarajevu. Prvi dan saslušanje je trajalo 10 sati. Prvi dan nije bilo formulacija već sutradan, jer mi se nije verovalo da je to sve što znam. Drugi dan je napravljena formulacija onog što sam rekao prethodnog dana, ali onako kako smatra sam islednik. Treći put je bila dopuna iskaza. Cetvrti, zadnji put, izjava je data u prisustvu drugarica javnog tužioca. Cetvrti put je izjava data za 3 sata.,21 (prema beleškama) Kako je drugarica javni tužilac na glavnom pretresu rekla da će protiv svedoka poduzeti zahtev za pokretanje postupka zbog lažnog svedočen]a, večernje novine tog dana, a dnevni listovi sutradan, ovo su stavljali kao naslov članaka sa sudjenja u Sarajevu. Tako, na primer, »POLlTIKA« od 04. augusta 1983.g. (četvrtak) pod naslovom: »LAL:NO SAM SVEDOCIO« - izjavio svedok Seljubac Sead, imam iz Gornje Tuzle, ističe: >UOkružnom sudu je odlučeno da se nadležnom tužilaštvu predloži pokretanje postupka protiv Seada Seljupca zbog toga što je lažno svedočeći počinio krivično delo.' Nije nam poznato da li je takav postupak pokrenut. Da je pokrenut, svedok bi bio optužen da je lažno svedočio u prethodnom postupku. OČigledno da se I!a tom iskazu ne bi mogla zasnivati odluka o krivičnoj odgovornosti CENGICA ... Medjutim, 5. augusta 1983.g. (petak) svedok SELJUBAC SEAD se ponovo pojavljuje pred sudom i daje izjavu. Svoje razloge objašnjava (prema našim beleškama i njihovim uporedjivanjem sa pisanjem dnevnih listova): -Prije pretresa na dva dana na mene su izyršili uticaj i pritisak brat optuženog Latić Džemala - Latić Nedžad i Cančar Nusret ... Cančar Nusret bio je poslat od Latić Nedžada da sa mnom razgovara, jer je Nedžad bio u uverenju da sam nešto lažno teretio njegovog brata. Posle sam imao kontakt sa Nedžadom i obećao sam mu, da ću izmeniti taj iskaz pred sudom. U tom razgovoru Nedžad mi je rekao da je razgovarao i tražio saglasnost od ostalih svedoka, ali mi je rekao da nije stupio u kontakt sa Jašarević Nerminom. Nakon svega što sam izložio, a čitajući iz štampe o ovom sudjenju, učio sam da su svedoci menjali iskaze, pa sam mislio da je on uspio da utiče na svedoke, te sam i ja odlučio da menjam iskaz.c22 I, ovaj svedok je tog dana dao svoj iskaz ... Prema mišljenju predsednika veća, ova izjava je identična izjavi datoj u prethodnom postupku. Predsednik veća je rešenjem odbio zahtev branilaca da u celini unese izjavu svedoka datu na glavnom pretres u od 5. augu21) Uz to, svjedok
20) Ovo pismo
je ono isto koje je spomenuto na str. 22. ovog teksta. U njemu, medju ostalim, svjedok veli da je isposlovao da bude "godišnjak«, a već je bio diplomirao na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu i u prethodni postupak je direktno stigao nakon godinu dana provedenih u vojsci. Ipak, nedugo nakon davanja iskaza na glavnom pretres u otišao je u JNA na dosluženje još 3 mjeseca.
190
je tom prilikom, takodje, rekao da je "lagao u istrazi.« (Advokat Karkin, Zalba na prvostepenu presudu, str. 34.) 22) Koliko je ova tvrdnja tačna vidi se iz činjenice da je prije njegovog prvog iskaza, samo svjedok Mehtić Halil svjedočio o mojoj djelatnosti, a do njegovog drugog svjedočenja još i Hafizović Rešid. Cak osam svjedoka se pojavilo poslije njegovog drugog istupa pred sudom. (Vidjeti Zapisnik sa glavnog pretresa: 05.08.1983.) Fahrija
191
SARAJEVSKI
PROCES
sta ... «23 (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 31., 32. i 33.) "Posle svedoka Seljubac Seada i najavljena od njega, svedočila je svedokinja JAŠAREVIČ NERMINA. Svoj iskaz je počela insistiranjem da se utvrdi njena obaveza da će morati govoriti istinu, te da joj sud pruži garanciju za zaštitu zbog istinitosti iskaza. Dalji tok njene izjave je sasvim različit od izjave date u prethodnom postupku. U veoma dramatičnim trenucima, ova svedokinja je na predočavanje predsednika veća o razlikama u izjavama, istakla: -Jedan deo iskaza u prethodnom postupku sam rekla, jedan deo mi je sugeriran, a jedan prisilom upisan, jer nisam imala snage da više poričem. Uporno su pitali da li sam čula - to i to, i to i to - i više nisam imala snage da poričem i sve je upisano. Kada sam rekla maloprije što je tačno u iskazu iz prethodnog postupka, to je onaj deo koji je izjavljen i u današnjem iskazu.< Kroz plač je, tada, upozorila predsednika veća: .Ne morate vi to meni čitati, znam ja to sve napamet. Već šest dana u prostorijama SUP-a učim napamet zapisnik iz prethodnog postupka.> Sa učenjem sam počela u prošli četvrtak, a najteži mi je dan bila sreda, 3. augusta kada sam dva puta bila u SUP-u; pozivana sam telefonom kući, zaustavljana u gradu i upozoravana sam na ulici da moram govoriti kao u zapisniku od prethodnog postupka. Rado ću od ležati pet godina zatvora, a neću ni dana više da živim sa onim što stoji u zapisniku iz prethodnog postupka.« (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 33. i 34.) "No, vratimo se, opet, podobnosti svedočenja Seljubac Seada. On je tvrdio da je pretnja bila ozbiljna, jer je iz novina čitao da su svedoci menjali lskaze.> Medjutim, sasli.Jšavanju svedoka pristupilo se 1. augusta 1983.g., znači dva dana' pre nego što je svedočio Seljubac. Tačno je da je "POLlTIKA« od 3. augusta imala članak pod naslovom: "SVEDOCI SE NE SEČAJU«, ali to su, osim Mehtića, svedoci za druge optužene, a ne za Čengića. Medjutim, u sarajev23) Ova njegova izjava se razlikovala i od one u prethodnom postupku i one na glavnom pretresu. U ovakvoj situaciji branioci su svjedoku postavili odredjena pitanja na osnovu kojih se, nakon njegova odgovora, lahko može vidjeti navedena razlika. Svjedok je i tada rekao da Čengić nije zagovarao: ••islamizaciju Muslimana«, » islamsku revoluciju«, ••etnički čistu Bosnu i Herceqovinu-, ••islamsku republiku Bosnu- i » džihad do krajnjih granica«. (Uporediti sa Zapisnikom sa glavnog pretresa od 05.08.1983.g.) 24) Zbog čega će neko učiti NAP~MET ono što je rekao prije dva mjeseca kao SVOJE SJECANJE na nešto što je DOZIVIO prije 3 -4 godine. Osim toga, par stranica ona je morala učiti danima, a završila je: gimnaziju kao odličan djak - oslobodjena mature, i paralelno s njom vanredno položila Medresu u Sarajevu (srednju vjersku školu), a potom, za slijedeće četiri godine diplomirala Islamski teološki fakultet u
Sarajevu i dala tri godine filozofskog fakulteta - grupa orijentalistika?! 25) Valja, nadalje, uočiti da je svjedok Seljubac naglasio da je ••pritisak vršio Latić N. da on ne bi lažno teretio njegovog brata Džernala«, ne spominjući ni jednog časa da je neko od moje porodice činio to isto, ili da je barem Nedžad spomenuo i mene uz njegova brata; a svjedok u drugoj varijanti svoga iskaza mijenja iskaz TERETECI MENE. (Vidjeti u Zalbi na prvostepenu presudu, advokat Fahrija Karkin, str. 36)
192
ZAHTJEVI
ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
~kim "~E~ERNJIM NOVINAMA" od 2. augusta 1983. god. ima širih Izvoda IZ Iskaza svedoka (što kasnije nije slučaj) koji su objašnjavali razlog~ promene iskaza. Da li se možda kao pretnja može uzeti sl~dećl pasus iz gorenavedenih novina, koji glasi: -Valja reći da je erlsu~tvo ovog svedoka (Mahtić Halila - O. N.) poslužilo optuženom Ce.~glću da u odred,ienom smislu pokuša da diskredituje svjedoke kOJItek treba da dodju pred sud, kako bi porota eventualno prihvatila da ga oni terete jer ga ne pOdnose?c26
I konač~~, kakvo je zn~čenje trebao da ima deo iskaza ovog s~edoka kOJI Je naglašeno Istakao da Latić i drugi članovi rodbine msu mogli naći i ~ticati na. sved.okinju Jašarević Nerminu, koja je ~aslu~ana posle njega? I, Ima li nekog značaja da su svi dnevni listovl na dan .4. augusta 1983.g. u naslovu istakli da će se pokrenuti postup~k protiv ovog svedoka zbog lažnog svedočenja? A to je dan posle nJegov~g prvog saslušanja, odnosno dan prije njegovog drugog saslušanja. Smatramo dovoljno obrazloženim i argumentovanim stav da je u prethod~om. postupku izvršena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, J~r !e na?1n na kO,ii su uzimani iskazi od svedoka stavljen pred sumnju Iskazl~a samih svedoka, a sudovi, odbijajući da pro~er~ I~.kaz~ne sumnje, uzimaju kao činjeničnu podlogu svoje odluke isključivo Iskaze date na ovaj način i pod ovim okolnostima u prethodnom postupku (podvukao H. C.)" (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 37, 38 i 39.)27 Da se malo poslužim i statistikom: »Prvostepena presuda citira prostorno, 55% iskaza svjedoka sa glavnog pretresa, a 45% iskaz~ IZ pretho.dnog postupka (izuzimajući Seada Seljupca, iz jasnih razloga) •. ali preko 90% inkrtrninaci]a po kojima je donijeta presuda sa~rzano J~ upravo u IZjavama svjedoka u prethodnom postupku! OVI rezultati se dobivaju uporedbom i analizom dispozitiva Presude (str. 16-18) i njegovog obrazloženja (str.149-152.)" (Čengić Hasan, Za_lba na prvostepenu presudu, str. 15.) 26) Navedeni citat iz novina treba sagledati i u kontekstu tvrdnje drugostepenog suda (25. str. ovog teksta) kako su svjedoci ••na neki način«, prihvatili da pomognu nekim okrivljenim, tako što će lažno svjedočiti da bi ih » doveli u povoljniji položaj pred sudom, što bi tada, u koliko je tačna ova tvrdnja suda, taj moj gest (vidjeti Zapisnik sa glavnog pretresa od 02.08.1983.g.) bio apsurdan! 27) Izjava ~vjedoka Seljupca da su Latić Nedžad i Cančar Nusret izvršili pritisak na nJega. I prijetili mu ••ako bude lažno teretio Latić Džernala« (!) bila je provjerena. Ova dvojica su, naime, pozvana u SUP Sarajevo i ispitivana u vezi navodnih pritisaka na svjedoka Seada Seljpca. Nakon ispitivanja obojica su puštena bez podnošenja prekršajne ili krivične prijave protiv njih, ili pokretanja postupka, kao i bez poduzimanja bilo kakve druge mjere u odnosu na njih. To je najbolji dokaz koliko su bili tačni
navodi spomenutog
(ključnog)
svjedoka.
193
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
SARAJEVSKI PROCES
U odnosu na iskaze svjedoka, drugostepena i trećestepena presuda su na istom kao i prvostepena, izuzevši neke korekcije »tehničke prirode«, pošto su one samo preuzele »utvrdjeno činjenično stanje- iz nje. Na kraju ove tačke da analiziramo i zadnji argument drugostepene presude u prilog pravilnosti zaključaka prethodnog suda. »Problern koji nameću žalbe Čengić Hasana u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka već je djelomično obrazložen. Pravilno su analizirani iskazi svih saslušanih svjedoka na opis djela pod tačkom Vili, u kom pravcu su na strani 147. do 152. dati iscrpni razlozi. Ovo naročito iz razloga, jer je prvostepeni sud iskaze svjedoka uporedjivao sa sadržinom opisanih predavanja iz izreke presude u tom dijelu, pa je na osnovu toga došao do zaključka da su iskazi u pojedinim dijelovima identični sa onim što se navodi u predavanjima. To znači da su ovi svjedoci u svojim iskazima u istrazi iznosili stvarno ono što je optuženi pred njima govorio, jer imaju svoju verifikaciju u sadržini materijalnih dokaza ... ec (Drugostepena presuda, str. 55. i 56.)28 Na str. 149. prvostepene presude spominje se i predavanje »Karakteristike islamske koncepcije«, kao podloga za inkriminacije koje mi se stavljaju na teret, a u izreci Presude na str. 16. to predavanje se uopće ne spominje. Uz to, sud nikada nije ponudio nijedan dokaz da je to predavanje korišteno. Po članu 69 KZ SFRJ oduzeta su još tri predavanja (drugostepena presuda, str. 20.) koja u izreci presude nisu spomenuta, a obrazloženje drugostepene presude tvrdi »da su iskazi (svjedoka u prethodnom postupku - H. Č.) u pojedinim dijelovima identični sa onim što se navodi u predavanjima.« . Logično slijedi da ti dijelovi predavanja koji su »identični iskazima svjedoka«, a oko kojih se »koplja lorne«, budu citirani u izreci presude, jer oni predstavljaju materijalne dokaze koji nisu podložni »promjenljivim subjektivnim stanjima svjedoka«. »Ni jedna (!) od 17 alineja iz presuda, pa i presude Saveznog suda u stavu VII na str. 11.12. i 13., NIJE UZETA iz mojih pisanih predavanja, a ona su ARGUMENTI PRESUDA! I presuda Saveznog suda navodi sedam naslova tih predavanja na str. 11. (oko stotinu stranica kucanog teksta). Ovim se najozbiljnije dovodi u pitanje tačnost navoda i trećestepene presude. Samo u tri alineje 1, 7 i 13. manji dio čine citati moga pisanog teksta ili Kur'ana, iz dva gore spomenuta teksta, gdje su neutralni stavovi, a tek drugi dio te inkrfrninaci]e naveden po iskazu svjedoka, u pravilu, iz prethodnog postupka sadrži ono što može biti 28) Kako se lijepo uočava dvojnost kriterija ovog suda: sada prihvata ••verifikaciju. u sadržini materijalnih dokaza" a u slučaju svjedoka Seljupca i njegovih razgledanja, to se i ne registrira! Ova presuda je bogata takvim primjerima.
194
POZIV i POSTOJANJE! Ali zato je, čak, pet alineja: 2, 3, 4, 5 i 10. citirano po »ISLAMSKOJ DEKLARACIJI«, iako toga u mojim tekstovima NI~DJE NEMA i opet »potpornoqnuto« lstlrn »Iskazlma svjedokal« (Cengić Hasan, Zahtjev za zaštitu zakonitosti, str. 6.)29 Zar bi još isto trebalo kazati u prilog tvrdnji »da sudovi nekritički prilaze optuženima, i prihvatajući činjenično stanje iz istrage na njemu zasnivaju svoju odluku?«
VII » ... u nekim slučajevima odbrana okrivljenog se dovoljno ne proverava ... « ("Politika«, 26. maj 1986.g.) U situaciji koja je nastala nakon završetka dokaznoq postupka po prijedlogu optužnice kada su svjedoci - na spomenuti način dali iskaze na glavnom pretresu i nakon uvida u pisane materijale i njihovog čitanja, radi obezbjedjivanja materijalnih dokaza o istinitosti moje odbrane (a ona je od početka istrage nepromijenjena ni za jotu), ponudio sam u pisanoj formi svoje dokazne prijedloge. Kako su iskazi svjedoka, sada, postali, u najmanju ruku nepouzdani i pravno problematični, ja sam predložio nove »nekornpromltlranesvjedoke radi provjere mojih navoda o verbalnim istupima. Posebno sam insistirao na materijalnim dokazima koji su postojali (pisani tekstovi i zvučna dokumentacija) kojima sam želio potvrditi tačnost navoda moje odbrane u cijelosti. To sam taksativno naveo, uz adrese gdje se koji od svjedoka ili materijala nalazi, te naziv i datiranost svakog dokumenta. Pa, iako je sve bilo u Sarajevu i na dohvat ruke - sve se moglo dobiti za par sati - sud je rješenjem to potpuno odbio . Ništa od šest svjedoka i 10 dokumenata nije prihvatio. Istodobno, prihvatio je zahtjev tužioca da se sasluša još jedan svjedok u odnosu na moju djelatnost! Dakle, tužilac je optužnicom predložio 11 svjedoka, doveo je još 'dva koja nisu spomenuta u dispozitivu optužnice i, evo, konačno još JEDNOG, a ja nisam mogao »dobiti- nijednog. Drugostepeni sud o tome veli:
29) -Islarnsku deklaracijusam, navodno, čitao u maju 1981. g. (Prije dvije godine«, kako veli drugostepena presuda, str. 40!), a moja inkriminirana djelatnost po istoj presudi, str. 11., traje -od 1977.g. do maja 1981.god«! Ovom prilikom žetlrn istaći i slijedeće: -Kako usvajajući kao verodostojne iskaze svedoka date u istražnom postupku, sudovi navode kao argumentaciju da se istinitost tih iskaza utvrdjuje činjenicom da su delovi tih inkriminacija već sadržani u materijalnim dokazima pisanim tekstovima predavanja?! Medjutim, uvidom u iskaze tih svedoka vidi se da su njihove izjave medjusobno identične od tečke do zapete (podvukao H. Č.) Pa ili su se ovi svedoci, pre davanja izjave u SDS, medjusobno dogovorili o sadržaju izjave, ili su, pak, te izjave dali na način kako Su sami objasnili na glavnom pretres u? (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za zaštitu zakonitosti, str. 11.) Istim pitanjem se ozbiljno bavi -Zantev za vanredno preispltivanle«, pod tačkom AD-1, advokata, Fahrije Karkina iz Sarajeva.
195
ZAHTJEVI SARAJEVSKI
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
PROCES
»Dokazni prijedlozi Čengića Hasana su prema podnesku dvojaki: saslušanje odredjenih svjedoka te pribavljanje neke dokumentacije. Što se tiče svjedoka iz podneska se vidi da bi ih trebalo saslušati u vezi sa organizovanjem i odlaskom na ekskurziju, a te činjenice prema opisu djela nisu odlučne za utvrdjivanje krivične odgovornosti. 30 Svjedoci od 1 - 5 iz podneska su predloženi na okolnosti općenito rada u Tabačkom mesdžidu, pa kako je saslušanjem većeg broja svjedoka utvrdjena njegova inkriminirana djelatnost nepotrebno je saslušavati ove svjedoke .•• (Drugostepena presuda, str. 74.) Po tomačenju ovog suda »podnesak« predlaže: a) saslušanje odredjenih svjedoka i b) pribavljanje neke dokumentacije: a) - »te svjedoke je trebalo saslušati u vezi sa organizovanjem i odlaskom na ekskurziiu«: njih je po prijedlogu bilo 5, a pošto je nakon podnošenja ovog prijedloga tužilac odustao od ove tačke, tačno je »da te činjenice prema opisu djela nisu odlučne za utvrdji-
30) PO optužnici, moja verbalna djelatnost je opisana u tri tačke na str. 20 - 23, a po prečišćenoj verziji optužnice, nakon završetka dokaznog postupka na glavnom pretresu opis se sveo na dvije tačke. Druga, po redu, tačka prvobitne optužnice je izostavljena. Zbog značaja za prethodno i ovo pitanje evo je u cijelosti: ••U toku 1979 i 1980 godine provodeći svoju koncepciju islamskog preporoda organizovao je za polaznike vjerske pouke ekskurziju u Istočnu Bosnu, Hercegovinu i Krajinu, te ekskurziju za studente Islamskog teološkog fakulteta u Crnu Goru, na kojima su organizovani mevludi, sijela i predavanja kroz koja je putem uvodnih riječi i predavanja iznosio stavove islamskog preporoda i islamizacije«. (O.J.T., Optužnica
K.T. 118/83, Sarajevo, Nakon saslušanja
17.06.1983.god., str. 22.) već famozne jedanaestorice
svjedoka
i čitanja
nekoliko
doku-
menata, dokazano je slijedeće: a) ekskurzije su bile, ne 1979 i 1980.g, već 1978 i 1979.g. a izlet u Crnu Goru 1980.g. b) ništa od toga nisam organizirao ja, nego: Starješinstvo I.Z. za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, Odbor IL Sarajevo i neki odbori IL na terenu, te Starješinstvo I.Z. Crne Gore i neki odbori Islamske zajednice njihovim područja, uz saradnju sa polaznicima vjerske pouke iz Sarajeva i Udruže njem studenata I.T.F-a., c) da na ••mevludima, sijelima i ·predavanjima ... « nisam » iznosio islamskog preporoda i islamizacije«, jer sam uopće veoma malo nastupao,
stavove a i kada
sam to činio nije bilo na opisani način. Veći dio spomenutih svjedoka (tj. svi koii su učestvovali na tim ekskurzijama i izletu) detaljno su porekli navode optužnice i potvrdili ne samo moju odbranu, već i to da su i sami nastupali u nekim od posjećen ih mjesta (Seljubac Sead, na primjer) i da tu nije bilo ničeg nezakonitog. Izmedju ostalog u svojoj odbrani ukazao sam sudu na protivrječnost izmedju stava u ovoj tački i stava na str. 43, 44. iste optužnice. Ovdje se, naime, kaže: » .•. provodeći svoju (podvukao H.C.) koncepciju islamskog praporoda«, atamo: ••... da načelo islamizacije i islamskog preporoda iz »tslarnske dektaracile«, kao apsolutni istomišljenik Alije Izetbegovića i Omera Behmena počinjem da provodim.« Po ovoj optužnici tužen sam za čl. 136. str. 2 KZ SFRJ (član grupe) a po navodu ••provodim SVOJU koncepciju«, proizlazi da sam samostalan, ili da sam organizator neke druge grupe (čl. 136 st. 1 KZ SFRJ), što je suprotno svemu drugom u ovoj optužnici. Prečišćena verzija optužnice je svladala ovu teškoću, svrstavajući me u -šablon-, po kome sam bio -šarat- mašine koju su drugi konstruirati, i izostavila je ovu tačku.
vanje krivične odgovornosti«, ali sigurno imaju značaja - za provjeru tačnosti moje odbrane. • .- -sviedoct od 1- 5, a njih je u prijedlogu, ipak, 6 (šest)! predlozen~ na okolnosti općenito rada u Tabačkom rnesdžldu«, jer je saslušanjern većeg broja svjedoka utvrdjena njegova inkriminisana djelat~ost, su~išni su, pošto je NEPOTREBNO (podvukao H. Č.) sasluša~1ove svjedoke u , Kako shvatiti, nakon svega, ovaj zaključak suda osrrn kao kršenje propisa krivičnog postupka i kao odsustvo smisla za pravičnost?! b) ta, »neka dokumentacija •• je, opet, dvojako usmjerena: - »organizovanje i odlazak na ekskurzije «c , što je kasnije, stvarno, postalo suvišno, -. »utvr.djiv~nje činjenica vezano za rad Tabačkog mesdžida i, naročito moje djelovanje kroz pisanje tekstova, koji su na glavnom pretresu s~lektlvno pominjani i citirani samo kroz ulomke. I dok prvostepeni sud n~ obrazlaže svoju odluku o odbijanju ovih prijedI~~a, drug~st~penl to pokušava ispraviti ovim komentarom, ali ni on n~Jednom rječju ne obrazlaže zašto se odbija prijedlog o »prlbavljanju neke dokumentacije ••! Do~azni p.rij.edloz! su navedeni na 4 stranice kucanog teksta. 31 Oni ~pomlnJu, poimence, pet svjedoka ko]e treba saslušati na okolnosti odlaska na ekskurzije i šest (!) svjedoka na okolnosti rada u Tab~čkom .me~džidu te moje druge verbalne istupe, uz točno formulirana p~tanJa,kao npr.: Da li su Reis ul ulema Naim Hadžiabdić i dr. Hamdija ~emerlić (tada predsjednik Sabora Islamske zajednice u SF~J. - H.C.) ~ili sa članovima ekskurzije u PIjevijima na džumi (m.~lItva petko~). I.ako su bili, šta je Reis ul ulema kazao za program kOJI su P?!aznlcl.l.zveli i uopće za kompletnu ekskurziju i njezinu svrhu?«, III: -da II Je skretana pažnja od strane studenata Islamskog teološkog fakulteta koji su rukovoditi radom u Tabačkom mesdžidu da istupi moraju biti vjerskog karaktera i odvijati se u okviru teme' kao i d~ li s~ stude~ti v.o~itelji reagovali na eventualne istupe pojedi~ naca, I da II sam Ja činio to isto i na koji način u Tabačkom rnesdžidu?« . Od doku~entac~je bilo je predloženo 7 dopisa i odluka i 2 zapisnika, plus spisak svih predavanja održanih u Tabačkom mesdžidu i njihovi I~T~GRALNI.tekstovi. Pet dopisa je vezano za ekskurzije, ali dva ~~plsnlka u periodu od po tri godine: 1979-1981 g. su trebala pružiti dokaze o odlučnim činjenicama vjerske pouke u Tabačkom me~džidu; eventualnim ekscesima itd. Kompletni tekstovi predavan!a, uvodnih .riječi, i dr. bili su najbolji dokazi o koncepciji rada, o ~~ČInU ra.~a, o lznošenlrn stavovima; što so kroz istrgnute rečenice, III čak, dl~elove rečenica, kako je to činjeno kroz istragu i glavni pretres, nikako ne može sagledati. Tužba je forsirala kratke citate, 31) Vidjeti:
(Advokat,
Fahrija
Karkin,
Žalba
na prvostepenu
presudu,
str. 27-31.)
197 196
SARAJEVSKI PROCES
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
»kornadiće«, sugerirajući da se kroz njih može sagledati koncepcija čitavog rada u Tabačkom mesdžidu. Tužba je insistirala na lzvodjenju općeg iz pojedinačnog, a odbrana obratno. Odbrana je smatrala i dalje smatra, da se koncepcija rada koji je trajao dvije i po godine i materijal veći od 600 kucanih stranica ne može sagledati kroz nekoliko minuta (pristrasne) interpretacije ili četiri-pet rečenica i njihovih dijelova.32 Tu postoje dokazi do kada je radio Tabački mesdžid, kako je kontroliran rad u njemu, je li se od Islamske zajednice tretirao kao »vjerska djelatnost« ili privatna tribina »Debatnog kluba- ... ? Rječju, nalaze se objektivni dokazi i odgovori na sva pitanja vezana za moje ponašanje, na teritoriji Jugoslavije, inkriminirano u izreci presude. Sud je, medjutim, više volio rješavati »ukrštene rliečl«, nego utvrditi činjenice. »Odbrana smatra da se neizvedeni dokazi nisu mogli cijeniti samostalno, nego samo nakon provodjenja tih dokaza u kontradiktornom postupku uz izjašnjavanje stranaka, uz konfrontiranje sa ostalim dokazima i uz poredbu sa odbranama, te tek nakon toga donositi ocjenu o vjerodostojnosti tih dokaza.« (Advokat, Fahrija Karkin, Zahtev za vanredno preispitivanje, AD-4)
Vili » ... drugi, pak, (sudovi) nastoje, u cilju otklanjanja nedostataka iz optužbe, da u presudu unesu i činjenice utvrdjene na glavnom pretresu koje nisu sadržane u optužbi, čime se čini bitna povreda odredaba krivičnog postupka ... « (»Politika«, 26. maj 1986.g.) Ovdje je riječ o prekoračenju optužbe. Nije sasvim jasno šta znači »otklanjanje nedostataka iz optužnice«, pa ću ostati pri odredjenju -unošenju činjenica utvrdjenih na glavnom pretres u a koje nisu sadržane u optužnici«. Nešto slično ovome u mom slučaju se nije
32) -Presuda se poziva na moje pisane tekstove, koji su. navodno sami za sebe argumenti. To je, zapravo. najobičnija konstrukcija, jer ni jedan tekst nije preze~tiran. u cijelosti, nego su iz ••jih iščupeni odred jeni citati, rečenice, pa čak samo atjetovt rečenica, te su uklopljeni u unaprijed postavljeni šablon ... Upravo sa~ zato na glavnom pretresu tražio da se provedu dokazi u smislu integralne analize. svakog teksta, integralne analize ciklusa predavanja i, konačno, Integralne analize SVih tekstova predavanja održanih na vjerskoj pouci u Tabačkom mesdžidu ... Provodjen[em tih dokaza u temelju bi bila oborena na silu iskonstruirana osnova optužnice. (Nema čovjeka koji je bilo šta napisao, da ne može biti optužen za ne znam kakvo djelo, na osnovu cijepanja konteksta i nasilnog sprezanja u novi, inkriminlralućl.«
198
dogodilo.33 Ipak, odlučio sam u ovo pitanje uvrstiti nešto što naoko izgleda suprotno, ali se u biti radi o istom. To je izostavljanje u presudama onoga što se nalazi u optužnici, ili u ranijoj presudi. Mislim da bi bilo brzopleto zaključiti kako se ne radi ni o kakvom protuzakonitom postupku, jer je ovakvo izostavljanje, prvo - suprotno utvrdjenim činjenicama, a drugo - mijenja dotadašnji smisao teksta, a time i značenje nekog čina. »Sud nije ovlašten da bez izmene optužnice menja činjenični opis dela pa ni u slučaju kada je na osnovu sprovedenih dokaza u pogledu izvršenja krivičnog dela utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je opisano u optužnici.« (Presuda Saveznog suda, str. 24). AD. 1. Drugostepena presuda je u uvodnom dijelu VII tačke na str. 11. izostavila osam redova teksta iz istog poglavlja prvostepene presude na str. 16., a da to nije ni spomenula, niti dala razloge za to. Na str. 74. iste presude u obrazloženju stoji: »U odnosu na ostale radnje koje nisu ušle u opis djela u ovoj presudi, sud nalazi da ne sadrže obilježja krivičnih djela zbog kojih su oglašeni krivim, a neke su ispuštene jer su suvišne obzirom na ostale radnje.« (Drugostepena presuda, str. 74.) Kako nema izravnog obrazloženja za ovaj dio izostavljenog teksta ostaje da se u uporedbi sa ovim općim odredbama pronadju razlozi. Izostavljeni tekst glasi: » ••• i tvrdio da je islam religija, ekonomija, politika, nauka, moral, kultura i svojevrsna revolucija, da je u islamu neprekidno prisutan revolucionarni duh, da u tom smislu treba vršiti vjersku pouku potpuno je politizirajući kroz izvorno tumačenje i praktičnu primjenu islama kao cjelokupnog sistema življenja, te nakon upozorenja Starješinstva Islamske zajednice da predavanja u Tabačkom mesdžidu poprimaju ekstremni i politički karakter, oglušio se na ova upozorenja i upozorenja nekih studenata Islamskog teološkog fakulteta, te nastavio sa ovakvim radom ... « (Prvostepena presuda, str. 16., identično i u optužnici, str. 20 i 21.) Dalja analiza slijedi iz uporedbe ovog ispuštenog teksta i iskaza druqostepene presude sa str. 11. 12 i 13., i ova dva spomenuta načela. 33) Da je i toga bilo, u malo drugačijoj formi, na ovom procesu vidi se iz slijedećeg primjera: -Prerna navodima optužnice koja je izmenjena na glavnom pretresu, 15 augusta 1983.g. osudjeni Latić Džemal je delo koje mu se stavlja na teret izvršio u vremenu -od 1981.do maja 1983. godine, pa se osnovano u zahtev u navovodi da su prvostepeni i drugostepeni sud prekoračili optužbu kada su kao vreme izvršenja dela naveli vreme -oo 1978. do maja 1983. godine, i time povredili zakon na štetu osudjenog - odredba ćlana 364. stav 1. tačka 9. ZKP.« (Presuda Saveznog suda, str. 24.)Ovom odlukom Saveznog suda ozvanićen je slijedeći kuriozitet. Uporedjivanje iskaza svjedoka, na kojima se bazira i ova, trećestepena presuda, a koji su do sada dovoljno analizirani, proizlazi da je i Latić od riječi do riječi isticao iste stavove, na istim mjestima, pred istim svjedocima i sa »istovjetnc izgovorenim verbalnim_ Inknmmacljarna« kao ja (Čengić Hasan), jer kako su se svjedoci izrazili bili smo -kao SIPKA I BUBANJ«. Razlika je samo u jednom; ja sam to činio u periodu -ođ 1977. do maja 1983.g.«, a Latić u periodu -od 1981 - maja 1983.g.!«
199
SARAJEVSKI
PROCES
a) - » ... tvrdio da je islam religija, ekonomija, politika, nauka, moral, kultura i svojevrsna revolucija ... « - ovaj stav je suvišan, jer se nalazi iza ovoga pasusa na istoj strani presude, u prvoj inkriminaciji, b) - » ... da je u islamu neprekidno prisutan revolucionarni duh ... «, takodje je suvišno ponavljati, jer je u drugoj inkriminaciji, na istoj strani, sadržan isti smisao, c) - » ... da u tom smislu treba vršiti vjersku pouku potpuno je politizirajući kroz izvorno tumačenje i praktičnu primjenu islama kao cjelokupnog sistema življenja ... « 1. za ova] stav se ne može reći da je suvišan, jer se nigdje u izreci presude (str. 11, 12 i 13.) ne spominje ovakva inkriminacija; ni u cjelosti a ni djelomično, kao: »politiziranje vjerske pouke«, i »primjena islama kao cjelokupnog sistema življenja«, 2. za ovaj stav se ne može reći ni da ne sadrži obilježja krivičnog djela. Baš naprotiv, ovo je bila jedna od centrainih poruka optužbe, a i presude, jer se zapravo cjelokupna presuda svodi na to da sam sve »ciljeve koje sam zaqovarao- nastojao ostvariti time što sam »kroz predavanja i diskusije u Tabačkom mesdžidu (a upravo je Tabački mesdžid mjesto gdje se vršila vjerska pouka) izlazio iz okvira religijskog i zagovarao političke clljeve«, kroz zagovaranje da se »lslarn primjenjuje kao cjelokupan sistem življenja.« Tek sada je nejasno zašto je ovo izostavljeno? Kako nema objašnjenja u presudi ostaje se u domen u pretpostavki. Ipak, sa sigurnošću se može kazati da presuda u slučaju da je zadržala ovaj stav nije mogla citirati nijednu rečenicu u prilog tome iz pisanih predavanja, a nakon odustajanja optužbe od tačke dva prvobitne optužnice (o ekskurzijama za polaznike vjerske pouke i »propagiranju islamizacije i islamskog preporoda- na njima), i drastičnog mijenjanja iskaza svjedoka na glavnom pretresu, uz sve očitije potvrdjivanje moje odbrane kako je proces dalje odmicao, stvarala se »atrnostera- u kojoj je ova tvrdnja bila dalje neodrživa. Biće da je to drugostepeni sud - sa distance - mogao bolje ocijenlti nego prvostepeni. Ali ni on to izostavljanje nije mogao obrazložiti, jer bi tada zgrada presude ostala bez temelja. d) - » ... te nakon upozorenja od strane Starješinstva Islamske zajednice da predavanja poprimaju ekstremni i politički karakter, oglušio se na ova upozorenja i upozorenje nekih studenata Islamskog teološkog fakulteta, te nastavio sa ovakvim radom ... « Za ovu tvrdnju se ne može kazati, pošto bi bilo ponavljanje, da je suvišno. Nigdje se, naime, nešto ovakvo ili slično ne navodi u izreci presude. Da li sadrži obilježje krivičnog djela? Prvi dio stava da se »oglušlo o upozorenje Starješinstva Islamske zajednlce«, (ne navodi se za koje područje) ne bi predstavljalo obilježja krivičnog djela, ali u kontekstu bavljenja nedozvoljenom političkom djelatnošću, a naro-
200
ZAHTJEVI
ZA ZAŠTITU
ZAKONITOSTI
čito u kontekstu čitave presude ovo je itekako inkriminirajuće ponašanje. Ono se, kasnije, navodi kao razlog za »zabranu rada Tabačkog rnesdžida« od strane, valjda, istog Starješinstva Islamske zajednice. Razlozi za izostavljanje se ne navode. Kako je ova tvrdnja znatno preciznija od prethodne, a na glavnom pretresu je potpuno precizirano i vrijeme i povod za nju, kao i druge okolnosti moguće je precizno kazati zašto je ova inkriminacija izostavljena. Na sudu je pročitan dopis Starješinstva Islamske zajednice upućen Odboru Islamske zajednice Sarajevo u vezi sa navodima u gornjoj inkriminaciji i zahtjevom da Odbor pred uzme potrebne i taksativno navedene mjere. Nakon toga, pročitano je i pismo Odbora Islamske zajednice Sarajevo od 23. februara 1979.g. upućeno kao odgovor spomenutom Starješinstvu, iz koga se vidi: »da je 21. februara 1979.g. održan sastanak, na kome su učestvovali Čengić Hasan i još neki studenti ispred fakulteta, a ispred Odbora Islamske zajednice Hadžijamaković Muhamed i dr. te da je na tom sastanku dogovoreno da se predavanja u pisanoj formi dostavljaju Odboru sedam dana prije održavanja predavanja, te da se diskusije nakon predavanja kreću u okviru terne.« (Prvostepena presuda, str. 136.) Ja sam ovo sve izjavio još u istrazi, a i svi svjedoci (na okolnosti rada u Tabačkom mesdžidu) su ovo potvrdili. Svjedok Čelebić Midhat koga drugostepena presuda nikako ne spominje (!)34 izjavio je: »da je od januara do jula 1980.g. ispred Odbora Islamske zajednice Sarajevo bio zadužen da kontroliše rad Tabačkog mesdžida, pa je u tu svrhu čitao predavanja koja su dolazila u Odbor na saglasnost (podvukao H. C.) Tvrdi da u tim predavanjima, koja je pročitao, nije našao ništa što bi bilo van religijskih okvira (podvukao H. Č.) Ističe da je prisustvovao jednom ili na dva predavanja, a na ostala je slao zamjenika, i na kojima takodje nije primijetio bilo šta što bi se moglo okarakterisati kao kompromitirajuće za Tabački mesdžid ... « (Prvostepena presuda, str. 117. i 118.) Sada je jasno, a to prvostepeni sud nije uočio da je ova inkriminacija iz dispozitiva u suprotnosti sa dokazima analiziranim u obrazloženju. Taj propust »popravio- je drugostepeni sud. Izostaviti inkriminaciju, ne dati objašnjenje - eto formule za ispravljanje nedostataka presuda! AD. 2. Drugostepena presuda u svom dispozitivu uopće ne spominje PET svjedoka koje spominje prvostepena na str. 16. i DVA svjedoka koja su saslušana na sudu na prijedlog tužbe, ali nisu nabrojana u izreci tužbe nego nego samo u spisku svjedoka koje 34) -Medjutim, proqrešno se ... zaključuje da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav. 1. tačka 11. ZKP, jer se ovi iskazi o~nose Ila činjenice i okolnosti koje nisu sadržane u opisu djela, što znači da ti iskazi nisu dokazi o odlučnim činjenicama ... «. (Drugostepena presuda, str. 66.) veli se za ~edan.drugi slučaj izostavljanja iskaza svjedoka sa glavnog pretresa, u presudi. A, ako Je sa ovim iskazom gdje su »činjenice I okolnosti sadržane u opisu djela?
201
SARAJEVSKI
treba saslušati, na str. 40 optužnice. Ovo izostavljanje svjedoka ista presuda nikako ne spominje, niti daje objašnjenje za to! U izreci prvostepene presude na str. 16. nabrojana su mjesta vršenja inkriminacija jedno za drugim, a potom nazivi inkriminiranih pisanih predavanja. Tek potom slijede sve inkriminacije svrstane u dvije tačke - u prvoj, čak sedamnaest. U obrazloženju te presude na str. 149-152, konačno se susreće identifikacija, koja alineja se temelji na kojim iskazima svjedoka (i da li su iskazi iz prethodnog postupka ili sa glavnog pretresa), i na kojim tekstovima. Drugostepeni sud je, kao i prethodni nabrojao skupno: mjesta inkriminacija i inkriminirane tekstove, a onda alineje odredio tako što je ispred svake stavio imena svjedoka, bez preciziranja mjesta i vremena dotične inkriminacije, kao i bez tekstova koji potvrdjuju to. Tim povodom se u drugostepenoj presudi veli: »Uvažavajući činjenicu da je u prvostepenoj presudi utvrdjeno koje inkriminacije je optuženi iznosio pred pojedinim svjedocima (već je kazao na koji način H. Č.), ovaj sud je to opisao u izrecl.« Ni riječi nema o izostavljanju svjedoka i razlozima za to. Na drugom mjestu u povodu izostavljanja nekih radnji iz opisa u izreci presude, vezano za nekog drugog suokrivljenog, drugostepena presuda kaže: »Posto]i propust suda (prvostepenog - H. Č.) što u obrazloženju presude o tome nije dao razloge na što ga je obavezivala odredbačlana 357. ZKP, ali kako je to ispuštanje u korist učinioca (jer je smanjenja kriminalna količina) takva povreda nije imala uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude(str. 37.) Ista presuda, u vezi istog suokrivljenog, vezano za tri svjedoka koja su svjedočila u odnosu na njega, na inkriminacije što su izostavljene u prečišćenoj optužnici, veli: »Medjutim, pogrešno se u žalbi zaključuje da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav. 1. tačka 11. ZKP, jer se ovi iskazi odnose na činjenice i okolnosti koje nisu sadržane u opisu djela, što znači da ti iskazi nisu dokazi o odlučnim ćinjenicarna.« (str. 66.) U ovom mom slučaju iskazi svih izostavljenih svjedoka odnose se na »činlenlce i okolnosti koje su sadržane u opisu djela«. Možda se, onda, radi o »izostavljanju u koris učinloca?«. Pa, zar sud smije biti pristrasan ili, čak, na strani učinioca? U najkraćem ćemo to vidjeti na primjerima: 1. Svjedok Fetić Ahmed se spominje u izreci prve presude a i optužnice. (Kako optuženi nisu dobili prečišćenu verziju optužnice, već samo njezini branioci, ne znam je li i tu spomenut.) Na glavnom pretresu ovaj svjedok se nije pojavio iako je više puta pozivan, niti je dato objašnjenje zašto ga nema. Zastupnica je optužbe jednostavno odustala od tog svjedoka. Kako je on po mome mišljenju bio najvažniji svjedok - u istrazi mi je čitan njegov iskaz, koji me najteže tereti - je sam insistirao da se qn privede. Niti je priveden,
202
ZAHTJEVI
PROCES
ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
niti je dao iskaz na glavnom pretresu. Kako je tužba »bezrazložno« odustala od njega, jasno je zašto ga je izostavila drugostepena presuda. 2. Svjedok Makić Vehbija, nije spomenut u dispozitivu optužnice, ali je po njoj, str. 40., predložen i saslušan. O tome postoji bilješka u obrazloženju prvostepene presude na str. 101. On se izjasnio na okolnosti rada u Tabačkom mesdžidu - kao mjestu za najveći broj inkriminacija - u prvoj tački dispozitiva. Iako nije naveden u izreci optužnice, svakako da je tužba imala svoje razloge što ga je predložila. On je u cijelosti potvrdio moju odbranu. Možda je to bio dovoljan razlog da bude izostavljen? 3. Svjedok Celebić Midhat je, kao i Makić, iz nekih razloga predložen od optužbe, mada nespomenut u njezinoj izreci. Ovaj svjedok se izjašnjavao na okolnosti ekskurzija polaznika vjerske pouke, gdje je upravo on bio vodič, koja inkriminacija je u toku pretresa izostala. Ali, on se izjasnio i o okolnostima rada u Tabačkom mesdžidu pošto je jedno vrijeme ispred Odbora Islamske zajednice Sarajevo bio zadužen za kontrolu rada u njemu.35 Njegov iskaz se može uporediti sa dokumentacijom koja je čitana na sudu. On je, zapravo, jedini svjedok ispred organa Islamske zajednice vezano uz mene. Može biti da je u tome razlog izostavljanja - kada je jedan neka ne bude ni on - i pored toga što je tretirao odlučne činjenice optužbe i presude. Potvrdio je moju odbranu. (Obrazloženje prvostepene presude njegov iskaz predočava na str. 117. i 118.) 4. Suokrivljeni Latić Džemal, spomenut je u izreci optužnice i presude, pošto se po njima i na njegovom iskazu iz prethodnog postupka temelje inkriminacije. Suokrivljeni je, i osudjen da je zajedno sa mnom radio u Tabačkom mesdžidu zloupotrebljavao u smislu člana 133. st. 1. KZ SFRJ. Svoj iskaz je na gfavnom pretresu izmijenio u dijelu koji me je teretio, a kao razlog je naveo nekorektnost zapisnika iz istrage, pošto u njemu nije ono što je on govorio i kako je govorio. Njegove i moje inkriminacije su gotovo identične. Uglavnom se odnose na rad u Tabačkom mesdžidu. Na isti su »kaluf«. Potvrdio je moju odbranu i na glavnom pretresu je govorio o detaljima moga rada koje sam ja iznio tek na glavnom pretresu. Kako je on mogao potvrditi ne samo glavne crte moje odbrane već i pojedinosti, »sltnlce«, kada je kao i ja bio u pritvoru, potpuno izoliran? Prvi put smo se vidjeli na sudu. Izmedju ostalog on je kazao da sam mu ja skrenuo pažnju, kada je trebao voditi predavanje i razgovor u Tabačkom mesdžidu da uopće ne dozvoli kakve ekscese i prelazak u sferu politike od strane posjetilaca. Ako bi se i uzelo da mi je želio pomoći, jer je i sam bio u istoj poziciji, ali to nije dovoljno. Jedno je htjeti, a drugo to i učiniti. To je bilo moguće samo zato što 35)
To pogledati na str. 50. ovo teksta.
203
SARAJEVSKI
PROCES ZAHTJEVI
je istinito iznio ono što je bilo, i što sam i ja to isto učinio. Njegov iskaz iz prethodnog postupka i sa glavnog pretresa je ispušten u izreci presude, a obrazloženja tome nema. 5. Svjedok Pašalić Enver, imam, spomenut u izreci optužnice i presude, a izostavljen iz drugostepene presude, kategorički je porekao sve inkriminacije za moje navodno tumačenje Kur'ana protivno društveno-političkom uredjenju. Kao jedan od dvojice imama medju svjedocima, vjerojatno je posebno trebao da potvrdi inkriminacije o ulozi imama, po optužnici, odlučujućoj ulozi u islamskom preporodu i islamizaciji, tj. »sprovodjenju konačnih ciljeva Islamske deklaracije«. Sve je opovrgao. POprvostepenoj presudi, str. 103. i 104., gdje je na čitavoj stranici dat njegov iskaz iz prethodnog postupka i sa glavnog pretresa, a koji po toj presudi, »odudaraju jedan od drugog« na glavnom pretresu je kazao: » ... da mu je Cengić dao neka predavanja u fotokopiji (koja su korištena u Tabačkom mesdžidu - H. Č.) ... i da u ovim predavanjima nije bilo ništa što bi se moglo okarakterisati kao neprijateljsko u odnosu na naš sistem, na bratstvo i jedinstvo i sl.« 6. Svjedok Karić Enes, asistent na Islamskom teološkom fakultetu, prije kraja svojnog roka pušten iz JNA zbog bolesti i takav saslušavan u prethodnom postupku. U toku izlaganja na glavnom pretresu predsjednik vijeća je naložio da mu se dade stolica da sjedne, zbog bolova u stomaku. U prvostepenoj presudi stoji na str. 149. da je on »djelomično odustao od iskaza u prethodnom postupku na glavnom pretresu«, što je netačno, pošto u njegovom iskazu iz prethodnog postupka stoji: » ... da je Čengić ... isticao da je krajnji cilj islamskog preporoda u našoj zemlji stvaranje čisto muslimanske Bosne i Hercegovine ... te govorio da -džihad- treba provoditi do istrebljenja i posljednjeg nevjernika.« (Prvostepena presuda, str. 112.) On je, posebno, uz samo još jednog svjedoka trebao da svjedoči o inkriminacijama »U prostorijama fakulteta, na časovima pojedinih nastavnika.« Na glavnom pretresu je rekao da je bio prisutan »kada se Cengić Hasan suprotstavljao nekim stavovima prof. Huseina Djoze.« Kada je to objasnio bilo je jasno da nema nikakve veze sa inkriminacijama. Ipak, ovaj stav o suprotstavljanju profesorima je ostao u izreci drugostepene presude str. 11.a svjedočenje ovog svjedoka je izostavljeno! Ovaj svjedok je na glavnom pretresu porekao sve inkriminacije: »Tvrdi da Čengić Hasan pred njim nikada nije pomenuo islamizaciju Bosne, stvaranje islamske republike Bosne i Hercegovine, isl.« (prvostepena presuda, str. 112.), a Objašnjavajući razloge za izmjenu iskaza iz prethodnog postupka, rekao je da je zbog teškog načina ispitivanja, a bio je bolestan, odlučio sve riješiti - potpisom tog iskaza. Drugostepeni sud, ništa ne obrazlažući, izostavio je ovaj iskaz. Samo ukratko prepričan, u Obrazloženju prvostepene presude, ovaj iskaz isnosi pune dvije stranice teksta: 111. i 112. strana!
7: Svjedok Kurdić Šefik je zadnji od ovih izostavljenih svjedoka, i treći od njih koji je po mišljenju prvostepene presude »djelomično odstuplo« od ranijeg iskaza. On je, posebno, trebao svjedočiti o drugoj tački dispozitiva presude o kojoj je svjedočila još jedino Jašarević Nermina. U vezi te tačke na glavnom pretres u je izjavio »da se ne sjeća da li je tekst -Nužnost obnove, dobio od Čengić Hasana ili Fatić Ahrneda«. (Prvostepena presuda, str. 104 i 105.) Na predočenje sudije da je u istrazi rekao odredjeno da sam mu ja dao taj tekst, »svjedok je izjavio da ni u prethodnom postupku nije bio siguran tko mu je dao taj tekst, ali je na kraju rekao pred isijednikom da mu je taj tekst dao Cengić Hasan.« (Prvostepena presuda, str. 105.) Svjedok je kroz ovaj iskaz i kroz objašnjenje razloga za razlike izmedju njega i onog iz istrage, porekao sve inkriminacije, a na glavnom pretres u je rekao ne samo da je prisustvovao predavanjima u Tabačkom mesdžidu, već da ih je tu čitao prisutnima, po prijedlog.u voditelja, ali da [lema ništa kazati što bi potvrdilo neprijateljsku djelatnost Hasana Cengića. Zašto je izostavljeno i ovo svjedočenje? Možda stoga što je u vrijeme istrage i trajanja glavnog pretresa svjedok bio na odsluženju roka u JNA, i što ga je vojna policija dovela direktno - u sudnicu!,36 pa »zalnteresirana lica nisu mogla izvršiti pritisak ili drugačije uticati na svjedoka«, koji je, eto, na glavnom pretresu potvrdio moju odbranu. Tako je izostavljeno sedam svjedoka, odnosno njihovi iskazi, a dodan je iskaz svjedoka Zatega Ahmeda, za koga je odmah na početku utvrdjeno da laže, a koji iz jednog moga razgovora s njim od dvadesetak minuta, po presudi prvostepenog suda na str. 123. o 124. iznosi: » ... da je Cengić Hasan istakao da su Muslimani u njegovom kraju u podredieno] ulozi u odnosu na Srbe, a kada su poveli razgovor o imam ima, Cengić mu je rekao da imami ne bi trebali da budu bliski sa političarima.«(!) Vjerovali ili ne, ova presuda je taj iskaz prepričala u DEVET (!) redaka, a izostavljeni iskaz npr. Karića na DVIJE STRANICE. Valjda je i sudu, konačno, bio potreban bar jedan svijedok koji ne mijenja iskaze?! Zašto su ovi iskazi izostavljeni iz drugostepene presude? Nema osnova za zaključak da su suvišni. Iz izloženog se vidi suprotno. Za neke od ovih inkriminacija, spomenuti svjedoci su bili samo jedan od dvojice (a u svakom tom slučaju onaj drugi, koji je o~tao u presudi, izmijenio je iskaz u vezi dotične inkriminacije), pa je njegovo svjedočenje time neophodnije. Ako je ijedan iskaz suvišan to je novouvršteni iskaz svjedoka Zatega Ahmeda, koji, ako se i poprimi kao potvrda inkriminacija, više je nego ponavljanje onih »najnevinijlh«. Ranija pretpostavka o tome da izostavljeni iskazi ne govore »0 činjenicama i okolnostima koje su sadržane u opisu djela«, nakon rečenog - neodrživa je. 36)
204
ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
Ovo je zabilježeno u Zapisnik sa glavnog pretresa, od 04.08.1983.g.
205
SARAJEVSKI
PROCES
Možda su iskazi ovih svjedoka neuvjerljivi? Zar su uvjerljiviji iskazi svjedoka koji su »potpuno- (podvukao H. C.) izmijenili svoje iskaze iz prethodnog postupka (prvostepena presuda, str. 149.), a to je, upravo, onih sedam koji su ostali u drugostepenoj presudi, ili iskazi svjedoka koji su »djelomićno« (podvukao H. C.) odustali od svojih iskaza iz prethodnog postupka« (prvostepena presuda, str. 149. i 150.), a to su, opet, zadnja trojica od izostavljenih svjedoka? Ako još i ima nedoumica u pogledu razloga za izostavljanje iskaza ovih svjedoka, teško da ih ima u odnosu na povredu krivičnog postupka tim činom. AD. 3. Drugostepeni sud, u inkriminaciji, na str. 12., koja glasi: »- da .džihad- treba provoditi do krajnjih granica, posebno naglašavajući: -Ne treba čekati izazov i povod-: Muslimani moraju izazov izmisliti. Oni moraju biti ti koji će izazov izmisliti, a cilj će sam po sebi doći«, izostavio je iz prvostepene presude i optužnice, str. 21., u prvoj rečenici: »1 KROZ NJEGA ISTRIJEBITI NEPRIJATELJE I NEVJERNIKE ... « , lščitavajući ovo, prvo se uočava nepreciznost u odnosu na područje na koje se odnosi inkriminacija, pa se s tim u vezi pitanje ugrožavanja zaštitnog objekta. Izostavljanjem ovog dijela rečenice cijela inkriminacija postaje besmislena, jer: »vdžlhadtreba provoditi, ne čekati izazov i povod - povod izmisliti - cilj će sam doćll« To je pravi košmar. Rečenica počinje arapskom riječi »džihad«. U riječniku stoji da ona označava »napor U ostvarivanju nekog cilja«. Šta ja pod tim pojmom podrazumjevam, rekao sam na pretresu - u kontekstu u kome sam ga upotrebljavao, a naglasio sam da o~u inkriminaciju nisam nikada izgovorio, te da je smatram nelogičnom, banainom, neislamskom i uz to glupom! »Džihad« označava, kazao sam, napor za izmjenu samoga sebe, vrstu katarze. Sudovi to nisu prihvatili. Odbili su i, da vještačenjem stručnjaka za islam saznaju njegovo značenje. Zar spomenuti sudovi imaju kvalifikacije da tumače stručna pitanja iz oblasti islama? (O pitanju »džihada« napisana je, bezmalo, čitava BIBLIOTEKA djela islamskih i neislamskih autora.) Prvostepeni sud je, valja reći, imao u svojoj inkriminaciji jedno odredjenje, upravo u izbačenom dijelu: »KROZ NJEGA ISTRIJEBITI NEPRIJATELJE I NEVJERNIKE«, pa je tako barem formalno-Iogički zadovoljio smislom u toj rečenici; makar što je time tek otvorio pitanje koliko je to stvarno značenje -džthadav. " Drugostepeni sud 37) Jedno od tumačenja »džlhada« je: »On (džihad) je tradicionalno bio pozvan na borbu protiv hrišćana, protiv -stranaca- tudjih .nevjerničkih- uticaja, da bi se sada usmjerio na borbu protiv -velikoq sotone- (i američkog i svjetskog djavola) odnosno sve više potencirao socijalnu dimenziju, u smislu ciljeva za odbranom pravde kao otpor agresiji, za oslobodjenje potlačenih.« (»Duga«, spec. izdanje, -Povratak bogova«, april 1986.g. dr. Nijaz Duraković, »Džihad bez šansi«, str. 25.)
206
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
to izbacuje i tako ostavlja rečenicu bez smisla, inkriminaciju bez značenja, gest izbacivanja bez obrazloženja i presudu bez najjasnijeg dokaza o »rnojo] djelatnostl« na putu »tslarruzaclje«, »etnlčki čiste Bosne i Herceqovine«, »islamske republike ... «1 Nigdje više u čitavoj izreci presude nema ništa slično, a kamo li tako »[asno i precizno- kazano. Iako je ovo, na prvi pogled. izbacivanje samo dijela rečenice, to je u stvari najtemeljitije potkopavanje BITI presude koju je iko učinio! Ovim je presuda »osakaćena« kao da je izostavljeno nekoliko drugih inkriminacija. Sada je ona kao balon bez vazduha. Kojim razlozima je rukovodjen druqostepeni sud da ovo učini? Pozivati se na to da u mojim tekstovima i nema ništa slično, na iskaze svjdoka u kojima inkriminacija nije potrebna ... , bilo bi bavljenje prastarim zanatom gatanja. Uostalom. zar moraju uvijek postojati razlozi?! AD. 4. Evo i zadnjeg primjera »podšišivanja« inkriminacija. U inkriminaciji: »da je ekonomska situacija svojevrstan božiji bijes zbog obespravljenosti Muslimana, da je vjera najveća snaga jednog naroda, i da je socijalizam bilo poljskog ili jugoslovenskog tipa, promašena stvar«, na strani 13. drugostepene presude, izostavljene su riječi: »KOD NAS«, i »TE DA JE POLJSKA KLASI CAN PRIMJER ... «, koji se nalaze u prvostepenoj presudi na str. 17. Ova inkriminacija se sastoji od tri tvrdnje: 1. - da je ekonomska situacija (»KOD NAS«) svojevrstan božiji bijes38 zbog obespravljenosti Muslimana. Bez odredjenja »kod nas- ovo bi se »zlonamjernim ineistinitim prlkazivanjern« moglo odnositi na razne zemlje gdje žive Muslimani, 2. da je vjera najveća snaga jednog naroda; jer misao iz koje se ne vidi šta je izvršenje, jer nema POZIVA i PODSTICANJA. Tek dodavanjem izostavljenih riječi »TE DA JE POLJSKA KLASICAN PRIMJER« ova rečenica sadrži aluzi)u, opet bez poziva. 3. i (a) da je socijalizam bilo po.ljskog ili jugoslavenskog tipa promašena stvar; a smisao ove rečenice zavisi i od formulacije prethodnog; uz zadržavanje slične pravne karakteristike. I ovdje smo ostali uskraćeni za odgovor zašto je došlo do izmjene, mada su posljedice po koncepciju presude u ovom primjeru neuporedivo manje. Kada već razmatram skraćivanja i preformulacije teksta u dlspozitivu, unatoč tome što ne spada striktno li ovu problematiku, pome-
38) Mada ja ovo nisam nikada rekao, interesantna je koincidencija, izmedju ovog stava »da je ekonomska situacija svojevrstan božiji bijes«, i onoga što ga je 1985.g. izgovorila predsjednica SIV-a Milka Planinc: »kao da je trenutna ekonomska situacija božija kazna ... « Beogradski -NIN« je ovo kao naslov teksta stavio na sa stavku jednog svoga broja.
207
SARAJEVSKI
PROCES
ZAHTJEVI
nuću jedan primjer gdje su presude, da tako kažem, »istočnim grijehorn« došle u kontradikciju sa dokaznim činjeničnim stanjem. - Kako je rečeno na str. 8. ovog teksta tražio sam, da se u mom iskazu iz prethodnog postupka malim slovom piše riječ musliman, a ja ću kada bude potrebno naglasiti da se piše veliko slovo »M«. Na strani 9. optužnice stoji: » ... za opšte dobro Muslimana ... «, a ovaj citat ima za podlogu samo moj iskaz iz prethodnog postupka u kome piše malo slovo »rn«. Ista je stvar i sa prvostepenom presudom koja na strani 8. ovaj citat piše na istin način. Da nije riječ o štamparskoj greški, već o sistematskom »prevodjenju« malog u veliko slovo: »rn« U »M«, vidi se i iz naslova jednog predavanja za Tabački mesdžid sa str. 20 iste optužnice: »Kornpleks niže vrijednosti kod Mustlrnana«. Ovaj naslov je upisan na omotu teksta (a jedino se tu nalazi). ispisan hemijskom olovkom a mojom rukom, i na sudu se jasno vidjelo prilikom predočavanja MALO slovo, a ja sam još ranije tvrdio da je tako napisano - što je tada sudija potvrdio, no ono je ipak porasto.w Na taj način je vjerska pripadnost pretvarana u nacionalnu. Upornost u pisanju velikog slova »M« umjesto malog dovedena je do apsurda. U optužnici na str. 22. piše: » ... a nevjernici su oni koji nisu Muslimani ... « Pa, valjda je dovoljno biti' vjernik i minimalno obrazovan, a ne imati visoko vjersko obrazovanje, pa znati da nasuprot »vjernik« stoji »nevjernik«, anasuprot »Mustirnan« stoji »pripadnik neke druge naclje«: da vjerska pripadnost ne uključuje nacionalnu, i obratno. Sa stanovišta islama ova konstrukcija je dvostruko smiješna: jer je vjernik u islamu onaj ko priznaje Boga i vrši islamske obrede, a ne samo ko ima veliko slovo »M« bez prvog odredjenja40 i, b) jer, po islamu, osim muslimana, vjernici su i »Ehlulkitab«: pripadnici nebeskih knjiga (vjera) - kršćani i I ili hrišćani, jevreji i sabejci, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ovo obrazloženje na sudu je otišlo u vjetar, a u sve tri presude (prvostepena, str. 17., drugostepena, str. 12. i trećestepena, takodje, str. 12.) ostao je APSURD. - Na glavnom pretresu kroz sve dokaze i iskaze svjedoka i pisane materijale (dokumentaciju) djelatnost moja (i studenata Islamskog teološkog fakulteta) u Tabačkom mesdžidu nazivana je i naziva se »vierska pouka«. Medjutim, optužnica na str. 9. tu vjersku pouku naziva »debatni klub« proglašavajući me za njenoga voditelja, jer samo tako od «vjerske djelatnosti(prvostepena presuda, str. 136.) može napraviti privatnu tribinu »debatnog kluba- u nacio39) Na sudu sam prilikom čitanja tekstova pronadje bar jedan primjer velikog slova ••M" u stotinu stranica kucanog teksta) - NIJE USPIO. tri) pišu isključivo veliko slovo. 40) Jasno da vjerska pripadnost ne isključuje automatski.
208
i uvida u njih tražio od sudije da tekstovima za koje sam optužen (oko Unatoč toga optužnlce i presude (sve nacionalnu,
kao što je i ne uključuje
ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
nal.i~tičkom ruhu. Prvostepena presuda preuzima to u svojoj formulaciji na str. 8. izreke i u obrazloženju na str. 145., provlači ideju: »da se rad debatne sekcije (ranije na Islamskom teološkom fakultetu _ H. C.) ~astavio u Tabačkom mesdžidu.« To će drugostepena presuda (~tr. 4 Iz~ek~) prihvatiti do te mjere da će govoriti isključivo o » ... djelovanju Cengić Hasana ... u Debatnom klubu u Tabačkom mesd~idu.« (str~na.38. ~O ... ) i to sa velikom »D«. Trećestepena presuda ce to prepisati .~a Istu (4.) stranu svoga dispozitiva. Nema ni jednog dokume~ta kOJI se našao na sudu da ovu vjersku pouku naziva »Debatni klub«, dok su pročitana dva teksta, čitana u Tabačkom me~džidu, u kojlrna se rad studenata Islamskog teološkog fakulteta ~ njemu naziva »v]e.rska. pouka«. Cetrnaest svjedoka i dva suoptuz~na stalno upotrebljavaju Izraz »vierska pouka« u Tabačkom mesdž~?u, pa čak i svjedok Seljubac Sead, koji je stalno mijenjao iskaz, ~.'jedamput u toku dva nastupa na sudu nije rad u Tabačkom mesdZidu na.zvao »Debatnirn kluborn«. Ali, optužnica i sve tri presude bile su doslje.dne u mijenjanju postojećeg stan]a.« Naravno, to nije ostalo bez posljedica. - Drugostepena presuda je na str. 7. napravila još jednu »nesrnotrenost-, koja je, nažalost, nasljednim putem prešla u trećestepenu • presudu, t~kodje na str. 7. Radi se o citatu: » ... da je u Tabackom mes?zldu vršena obuka Muslimana ... =, koji u optužnici na str. 14. glasI: » u Tabačkom mesdžidu vršena obuka muslimanske omladine «, a u prvostepenoj presudi: » ... u Tabačkom me~džidu vršena obuka Muslimanske omlaoine«, (str. 11.) Da, baš vell~o slovo »Musl.imanske«. Pa, ako ovo može ličiti na štamparsku gresku, pretvaranje »Muslimanske omladineu »Muslirnane« to nikako nije, već je širenje pojma sa omladine na Muslimane sa vjerskog na nacionalni plan. ' Tako sam, malo po malo, »proizveden« u nacional istu.
IX :>Vrhovni sudovi republika i pokrajina čine, doduše, napore da san~raju .propuste prvostepenih sudova, preinačujući presude, ili vraćajući predmete na ponovno sudjenje. Slično postupa i Savezni sud kada u odlukama vrhovnih republičkih i pokrajinskih sudova nisu' u potpunosti otklo~jeni nedostaci.« (»Politika«, 26. maj 1986.g.) Ovaj predmet je obilovao preinačavanjem presuda. Uz načine nav~dene u »Politici«, za otklanjanje nedostataka u slučaju o kom~ je riječ primjenjeni su i neki drugi. Evo jednog: A) U izreci presude Vrhovnog suda SR Bosne i Hercegovine na str. 4. u stavu 1. tačka 3. došlo je do skraćivanja teksta! Inače, taj dio teksta treba da potvrdi »da je osudjeni Cengić Hasan imao ulogu -rnosta. izmedju pisca >ISLAMSKE DEKLARACIJE<, odnosno osudje-
209
SARAJEVSKI
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
PROCES
nih pripadnika bivše organizacije -Mladlh muslimana, (A. .Izetbeg~vića i Omera Behmena, organizatora grupe - po ovoj presudi, H. Č.), i muslimanske omladi.ne ~. Medresi .i .Islam~~om teološkom fakultetu sa ciljem da ih pridobije za političke ciljeve .Isl~ms~e deklaracije'. Tu po našem mišljenju leži razlog upornog vezivarua krivične odgovornosti Cengić Hasana i Latić Džernala.va P? drugostepenoj presudi i Saphić Mustafe.« (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 6. i 7.) Spomenuta tačka u drugostepenoj presudi, str. 4. i 5., glasi: »U vremenu od 1978. o 1981.g. u Sarajevu u više navrata kontaktirali sa Čengić Hasanom, studentom Islamskog teološkog fakulteta i rukovodiocem Debatnog kluba u Tabačkom mesdžidu, davali mu tekstove za pripremu predavanja i diskusija u Tabačko~. mesdži~~. Behmen Omer mu dao na čitanje -Islarnsku deklaracijua Alija Izetbegović mu kroz razgovore ukazao na mogućnosti islamskog preporoda kod nas.« .' . Na ovom mjestu je citat u druqostepeno] presudi prekinut, m.ada u prvostepenoj na str. 8. nastavlja dalje i glasi:.» ... ~a~odećl da islamska zajednica nije voljna da u našim uslovima UČini nešto ~a islamskom preporodu, jer se brine samo o materijalnom poslovanju zajednice, pa u više navrata mu, iako su znali za stav Starješ~~stva Islamske zajednice koji nije odobravao rad u Tabačkom mesdžidu u kome su predavanja i diskusije izlazile iz vjerskih okv~~a i dobiv~le politički karakter, govorili da je rad u Tabačkom rnesdžidu za opst~ dobro Muslimana,41 da isti mora postati praksa i primjer kako se radi na obrazovanju i odgajanju Muslimanske omladine, a Behmen Omer se na sjednicama Odbora Islamske zajednice Sarajevo zalagao za ovakav rad studenata, te nakon što je Starješinstvo donijelo odluku o zabrani rada Tabačkog mesdžida napisao anonimno pismo u kome je napao ovu odluku Starješinstva, umnožio ga te jedan. primjerak dao A. Izetbegoviću, a ostale uputio članovima novotormiranoq Odbora Islamske zajednice Sarajevo. Navod u dijelu koji je ostao pod ovom tačkom u drugostepenoj presudi potpuno je identičan sa prvim dijelom navoda u p~vostepenoj presudi, uz jednu napomenu; prvostepena presu~a Je u .t~~ dijelu citata umjesto riječi »NEMOGUCNOSTI«, kako stOJI u optužntci na 9. str. napisala: »ukazao na MOGUCNOSTI islamskog preporoda kod nas ... (!) ... «, a to čitanjem daljeg teksta, upravo onoga koji je izostavljen, daje potpuno drugi smisao. Prvi dio - onaj koji je zadržan u drugostepenoj presudi sadrži četiri tvrdnje: 1. » ... u vremenu od 1978. do 1981. godine ... « Iz objašnjenja na glavnom pretresu dijela iskaza iz prethodnog postupka na kom se temelji ova tvrdnja vidi se da je riječ o periodu 4') Rečeno je već, da u izvorniku
210
ovog citata stoji malo slovo -muslirnana«
od marta 1979.g., jer sam se ja u istrazi izjašnjavao u školskim godinama: npr. »bllo je to u drugoj godini fakulteta (šk. god. 1978/ 79.), a u iskazu je unijeto: »1978«.g. 2. » ... davali mu tekstove za pripremu predavanja i diskusija u Tabačkom mesdžidu ... « U optužnici na str. 9. stoji: » ... davali mu tekstove Alije Izetbegovića i drugih ... « Osnova i za ovu tvrdnju je, kao i za čitavu ovu inkriminaciju, moj iskaz iz prethodnog postupka od 25.05.1983. g. u kome je u produžetku ove rečenice navedeno, poimenično, koji su to tekstovi. (Radi se o 4 - 5 tekstova Alije Izetbegovića i jednom Melike Salihbegović - od kojih ni jedan nije spomenut u izvacima optužnice, ni presude!) 3. » ... Behmen Omer mu dao na čitanje -Islarnsku deklaraciju-.« O ovom je nešto već rečeno. Radi se da sam ja čitao tekst (od najviše 12. stranica, a »Islarnska deklaracijaima 44. str.) za koji sam mislio da se tako zove. Sud ovo Objašnjenje nije prihvatio. U redu. Behmen Omer poriče da mi je dao »Deklaraciju« - on to nikada nije ni rekao - kao ni Izetbegović. Ja sam to kazao u prethodnom postupku, uz obrazloženje koje sam iznio na glavnom pretresu. U istrazi sam kazao da je to bilo »PRIJE DVIJE GODINE«, (drugostepena presuda, str. 47.) Preračunato: najranije, maja 1981. gOd., a po istoj presudi u »MAJU 1981.G.« je prestao rad u Tabačkom mesdžidu u kome sam ja PROVODIO stavove »lslarnske deklaracije«! Eto odlučne činjenice! To je ključni dokaz. Svjesna ove šupljine, presuda, prepisujući optužnicu, pokušava to svoje stanovište učvrstiti i slijedećim: » ... u 1981.g. Izetbegović Alije zajedno sa Dozo Huseinom dogovorio se da sačini zbirku tekstova za Objavljivanje pod naslovom: »Problerni islamskog preporoda«, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi -Deklaracijepa jedan primjerak dao Djozo Huseinu koji ju je koristio za potrebe studenata, a Cengić Hasan za predavanja u Tabačkom mesdžidu.« (Drugostepena presuda, str. 4. - izreka presude.) Ovu tvrdnju sam porekao još u istrazi (nakon predočenja spomenute zbirke). kao i na glavnom pretresu. Na pretresu je vršen uvid u tu zbirku. Na moj upit predsjednik vijeća je kazao da je zadnji tekst u zbirci datiran »december 1981.g.«, (svaki tekst u ovoj zbirci na završetku nosi oznaku kada je napisan). 42Nepotrebno je više bilo šta reći o »odlučnirn činjenicarna«, Ovo je primjer kako Vrhovni sud »sanira propuste prvostepenog suda. 4. » ... a Alija Izetbegović mu kroz razgovore ukazivao na mogućnosti islamskog preporoda kod nas.« 42) »Da li je Cengić Hasan ovaj zbornik mogao koristiti u Tabačkom mesdžidu? Prema izvedenim dokazima na glavnom pretresu ta mogućnost se mora lskllučltl. Prema našim beleškama sa glavnog pretresa u Okružnom sudu, na dan 12. augusta 1983.g., ova skripta sadrži radove Izetbegovića u vremenu od 1972 -1981.g. Stampana je uproleće 1982.g ....• (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 13.)
211
SARAJEVSKI
PROCES
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
o ovome
dokazu - moj iskaz iz prethodnog postupka - kao i ovaj izostavljeni dio. Obašnjenje za ovo. skraćenje nalazi se upravo na mjestu gdje je navod preklO.ut. ()vaj dIO.navedene tačke koji je ostao u drugostepenoj presudi, I dvije od tn tvrdnje u izostavljenom dijelu iste tačke iz prvostepene ~:esud~ se t~mel.ie samo na mom iskazu iz prethodnog postup~~. Taj Iskaz je ovdie dj.elomično citiran a djelomično prepričan. OCItO, druqostepeni sud je analizom ovog dijela izreke uočio propust. I, da ne bi morao »saniran propust prvostepene presude-, o~. je ~o naprosto -odrezao-, pa ga više nema! A propust je u slijedećem:
nešto kasnije. U ovome dijelu, prvostepena i drugostepena presuda, su identične, uz spomenutu napomenu. Sada da razmotrim ispušteni dio koji je mnogo obimniji, a sadrži tri tvrdnje. . . _ . a) Islamska zajednica nije voljna uradl~1 nesto na 1:I~mskom preporodu, jer se brine samo o svom maten.laln.0n:' po~?zaju. _" Pa, iako sama za sebe ne predstavlja Inkrirninaciju, ona CIOI važnu sponu izmedju uvodnog dijela presude (»Islamska deklaracijka« i drugo) i mojih pojedinačnih inkriminac!j~ koje slijede u njezinom daljem tekstu; ustvari, izmedju »pos~oje?eg s~anja«u ~slamskoj zajednici i »budućeq«. (Ovo, jasno.' vr~je?1 u~.ollko se »ISlamski preporod«, sam po sebi, ne smatra IOknmlO~cljom). . b) lako su (Izetbegović A. i Behmen Omer) ::nall .za ~t~v St~q~šinstva - nije odobravalo rad Tabačkog mesdžida, j~r. je izlazio IZ vjerskih okvira i poprimao politički karakter) - g?vo.nll. mu da je to rad za opšte dobro Muslimana, i da mora postati pnmjer!. . c) Behmen Omer se na sjednicama Odbora Islamske zajednice Sarajevo zalagao za ovakav rad studenata - a nakon zabrane Tabačkog mesdžida - napisao anonimno pismo i napao t~ zabra.nu. Ovu tvrdnju prvostepena presuda uzima kao doka~ m.oje neprijateljske djelatnosti u Tabačkom mesdžidu. 43 Odustaj~njem od ove inkriminacije ne odustaje li drugostepena presuda I od osu?e za takvu vrstu djelatnosti na spomenutom mjestu? Ipak, po njo] sam osudjen za tu propagandu i u tim prostorija~~.. .., Biće zanimljivo potražiti razloge za skraćlvanje ove mkrtrntnacije u drugostepenoj presudi, kada već tamo ~.isu ~av:.d~ni .. Ovo skraćivanje je izvršeno bez ponovnog utvrdiivania čtnjeručnoq stanja.
.
.,
._ ., suvisne. Nigdje drugo se ne spominju, a one su tu da objasne KARAKTER kontakata izmedju mene i navedenih suokrivljenih. .. . .. .. 2. Da li se može reći da ne predstavljaju lnkrirninacije? Suprotno tome, [er se njima potvrdjuje odobravanje rada u Tabačkom mesdžidu, a tamo »diskusije dobivaju politički karakter«. 3. Možda su izostavljene pošto za njih nema uporišta u -utvrd]enom činjeničnom stanju«? Tačno. Medjutim, na istim ili istovjetnim »činjenicama« se zasnivaju druge inkriminacije u ovoj presudi, pa su ipak ostale u izreci (opisu djela). Uostalom, i prvi. dio ove tačke presude (četiri analizirane tvrdnje) utemeljen je na Istom I jedinom
.. a) ?ptužnica je krivotvorila činjenice vezane za ovu inkriminacuu. All, to se jasno vidi tek kada se čita i izostavljeni i zadržani dio nav.oda.u prvo.stepenoj. i drug.~stepenoj presudi zajedno, pa se usporedi .sa I~vornlkom. Naime, nije Izetbegović meni govorio »0 mogućnostima 1~lams.kog p~eporoda«, već sam ja Izetbegoviću govorio »0 (nelmosućnostlma« Isla~skog preporoda-s, jer se islamska zajed~lca..brine samo o rnaterijalnorn položaju«. To ne da nije isto, nego je dijametralno SUPROTNO. b) uz zamjenu uloga ova formulacija je inkriminaciji dala potpuno DRUGI kontekst, a time i smisao ovim MOJIM riječima. Ja sam u tom razg?voru sa Izetbegovićem, koji sam iznio u prethodnom postupku, njemu kazao da na vjerskoj pouci u Tabačkom mesdžidu pov:emeno ima problema, odnosno provokacija od strane nekih posj~tllaca (na glavn~m pretresu iskazima svjedoka je to potvrdjeno, k~o I..da sam ja te Istupe uspješno otklanjao), koji insistiraju na ~Itanjlma »graničnog« ili izvanvjerskog karaktera; pa sam u istom Iskazu rekao da mi je Izetbegović Alija kazao da takve pojave nikako N.EDOZ.VOLlMO u Tabačkom mesdžidu, jer jedino radom u okvirima vjere, vjerska pouka može postojati, a ona je »opšte dobro musli~ana« (malo ~Iov?, za razliku od onoga što je u presudi) koji nešto zele da saznaju o Islamu. Tako (ukratko) izgleda iskaz u prethodnom postupku •.k.oji je jedina podloga ovom dijelu presude. Nije teško, sada,_UO?I~Ikako drugostepena presuda mudro krati citat izastajući na recemci: » ... lzetbecović mu ukazivao na mogućnosti islamskog prep?r?da ... «, s~ge~lra kontekst »Islamske deklaraclje«, i koncept optužnice, a zaobilazi STVARNI KONTEKST u kome su izgovorene navedene riječi.
..
1. Ne može se reći da su ispuštene lnkrlminacije
43) » •.• a na to upućuje i anonimno pismo Behmen Omera upućeno novoizabranim članovima Odbora Islamske Zajednice Sarajevo u kome se ukazuje na razloge zbog kojih se Starješlnstvo ogradilo od rada Tabačkog mesdžida',1 OVi,m pismom je opovrgnuta odbrana Cengića da se on suprotstavljao ekscesrurn sttuacuarna koje su kazivali drugi u Tabačkom mesdžidu ... « (Prvostepena presuda, str. 149.) Mada Je bilo u spisu, navodi ovog pisma nisu uopće provjeravani na glavnom pretresu, lako ono spominje neke osobe koje su se kao svjedoci pojavile pred sudom,
212
Na no~okomp?novard kontekst, gdje Izetbegović govori meni, i uz montazu drugih. ~omen~ta (znali za »stav Starješinstva ... «] dobro se nadovezuje I tvrdnja »a Behmen Omer se na sjednicama
. I
44) Kako ispravno u svim slijedećim.
ova izreka stoji u optužnici,
45) •• islamski preporod" str. 8. ovog teksta.
je ••prijevod«
mog
a pogrešno izraza
u prvostepenoj
••vjerska
pouka«,
presudi Vidjeti
na
213
SARAJEVSKI
PROCES
Odbora Islamske zajednice Sarajevo zalagao za takav (podvukao H. C.) rad Tabačkog mesdžida ... « (Kontekst je definitivno zaokružen tvrdnjom o »zabrani rada u Tabačkomk mesdžidu.« Koliko je ova manipulacija išla vidi se i iz ovoga: U dijelu koji je, po drugostepenoj presudi, izostavljen, u isti vremenski kontekst, odnosno kao neposredni vremenski kontinuitet sugeriraju se navodi o »stavu Starješlnstva«, što je bilo u februaru 1979.g. i -zabrani« u maju 1981.g. (prvostepena presuda, str. 8.) Izostavljanjem tvrdnje o »zabrani« rada u Tabačkom mesdžidu, drugostepena presuda, izostavlja se i obaveza da se kaže na čemu se ta tvrdnja temelji (nema nikakvog dokaza) i da se »ispravl propust prvostepenog suda«. Ta tvrdnja je do tada imala ulogu KRUNSKOG DOKAZA o karakteru rada Tabačkog mesdžida jer, normalno je da sud uoči takav rad u Tabačkom mesdžidu kad je taj neprihvatljivi »karakter- već ranije uočilo Starješinstvo Islamske zajednice. Time je, onda, dokazana i moja djelatnost i veza sa »ISLAMSKOM DEKLARACIJOM«, odnosno »njezinim tvorcima-.) To je jedna, od metoda u »otklanjanju nedostatka prvostepene presude«. Svakako da bi stvarno otklanjanje nedostataka, ukidanjem ovakve presude, mnogo više doprinijelo zakonitosti i povjerenju u pravosudni sistem, te pravnoj sigurnosti gradjana. Na taj način bi se smanjilo pisanje o »pojavama koje su uticale na pravilnost i zakonitost donetih odluka«, a koje po zapažanju Saveznog suda nisu zanemarljive. B) Iz razloga koji su nakon čitanja ovog teksta više nego jasni, na prvostepenu presudu uložio sam žalbu ja lično, kao i moj branilac iz Sarajeva Fahrija Karkin. Presuda je pobijana iz svih žalbenih razloga .. U završnoj riječi sam kazao, a u žalbi ponovio da sam potpuno nevin i tako se osjećam od prvog dana do danas. Na kraju sudjenja sam, takodje, kazao da je u potpunosti dokazana - moja odbrana, a time i tvrdnja, da nisam počinio bilo kakvo krivično djelo. Stoga je u žalbi moga advokata predloženo »da se u smislu člana 350. tačka 3. ZKP oslobodim od optužbe, ili, pak, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje ... « (Advokat Fahrija Karkin, Žalba na prvostepenu presudu, str. 1.) »Rješavajući po žalbi, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, presudom KZ 1208/83., od 14. marta 1984.g. preinačio je presudu Okružnog suda u Sarajevu K. br. 212/83, od 20 augusta 1983.g. Vrhovni sud je delimično uvažio žalbu i našao da u odnosu na osudjenog CENGIĆA HASANA ne stoji sticaj krivičnih dela iz člana 136. st. 2. KZ SFRJ i člana 133. st. 1 KZ SFRJ, već samo krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz člana 136. st. 2. KZ SFRJ. Vrhovni sud je, takodje, stao na stanovište da su izrečene kazne od strane prvostepenog suda prestroge, pa je, uzimajući olakšavajuće okolnosti u obzir na strani osudjenog ĆENGIĆ HASANA, odmerio novu
214
ZAHTJEVI
ZA ZA$TITU
ZAKONITOSTI
kaznu u trajanju od 7 (sedam) godina.«46 (Advokat, Orhan Nevzati Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 3.) , Na taj način Vrhovni sud je propustio priliku da »santra propust ~rvostepenog suda ... vraćajući predmet na ponovno sudjenje«, što je po mom mišljenju bilo jedino primjereno dotadašnjem stanju u ovom procesu. Zbog toga su na ovu presudu uloženi zahtjevi za van~.e?no ~reispitivanje pravnosnažne presude Saveznom sudu, po dvojici mOJih branilaca: Fahriji Karkinu iz Sarajeva i Orhanu Nevzatiju iz Beograda, iz više žalbenih osnova, s prijedlogom da budem oslobodjen od optužbe, ili da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno razmatranje prvostepenom ili drugostepenom sudu. Razmatrajući po ovom zahtjevu »Savezni sud svojom presudom Kps. 108/84, od 31. oktobra 1985.g. delimično je uvažio zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude i preinačio presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercepovlne., Kž 1208/83. od 14. marta 1984.g. tako što je u odnosu na CENGIĆ HASANA u celosti zadržao inkriminact]e, ali .ie izmenio pravnu kvalifikaciju dela, smatrajući da u r~dnjan:'.a os.udjenog ne stoje obeležja krivičnog dela udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz člana 136. stav 2. KZ SFRJ već da stoje obeležja krivičnog dela neprijateljske propagande iz člana 133. stav 1. ,:
46) Spomenutom
presudom
Okružnog
IZ čl. 136. st. 2. KZ SFRJ i (6) šest godina
venu kazna od 10 (deset)
suda osudjen sam na 6 (šest) godina za djelo po čl. 133. st. 1. KZ SFRJ, odnosno na jedinst-
godina.
215
SARAJEVSKI
procesa. ZKP, sve postupka elemente
PROCES
Iako samo par njih predstavljaju bitne povrede odredaba one još jasnije osvjetljavaju okolnosti koje su uticale na tok i dogadjajima izvan sudnice pojašnjavaju manje jasne ovog sudskog spora.
»Javnost je bila isključena sa glavnog pretresa suprotno odredbama ZKP«, kaže se u žalbama branilaca osudjenih. Na početku rasprave sud je donio odluku da u dijelu koji se odnosi na dokazni postupak i činjenice vezane za postupanje nekih okrivljenih u Iranu isključi javnost. Te inkriminacije su opisane u tački 2., 3. i 4. drugostepene i trećestepene presude. Ovom dijelu rasprave po odluci suda mogli su da prisustvuju samo članovi najuže porodice, a njih je u istom času u sudnici moglo da bude svega troje, bez obzira koliko ih stvarno želi ući. Drugo ograničenje se odnosi na prisutne u ostalom dijelu pretresa, jer su u sudnicu mogli ući samo oni koji su imali propusnicu. Kriterij za dobivanje te propusnice javnosti je ostao nepoznat. »lz zapisnika o glavnom pretresu se vidi da je rješenje o isključenju javnosti u jednom dijelu glavnog pretresa doneseno na način odredjen u odredbi člana 288. i 290. ZKP. Okolnost da razlozi za tu odluku nisu izneseni u obrazloženju prvostepene presude ne predstavljaju povredu odredaba krivičnog postupka. Ovo iz razloga jer je u pismeno izraženoj presudi postupio po odredbi stava 2. člana 357. ZKP, i samo u uvodu presude označio tu okolnost jer po odredbi stava 7 člana 357. ZKP sud nije bio dužan u obrazloženju pismeno izradjene presude iznositi razloge o isključenju javnosti glavnog pretresa. I po ocjeni ovog suda postojali su razlozi za iSključenje javnosti u tom dijelu glavnog pretresa. Kako je održavanje glavnog pretresa pobudilo odredjeni interes javnosti, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je dozvolio ulazak u sudnicu samo onolikom broju lica koja ima u vidu odredba člana 287. stav. 2. ZKP, koje je bilo moguće smjestiti u sudnicu obzirom na njene prostorno-tehničke uslove ... Činjenica da su (prema stanju u spisu) javnost odnosno publiku u najvećem broju činili rodjaci žalioca, demantuje tvrdnju žalbi da je to bila » izabrana javnost- ... (Drugostepena presuda, str. 37.) Odmah nakon saopštenja odluke prvostepenog suda o isključenju javnosti, optuženi Izetbegović Alija je uložio prigovor na tu odluku o propusnicama, tražeći da se vrata sudnice otvore za publiku koja pred njima čeka i da udju oni koji to žele u broju koji dozvoljava prostor sudnice - ali bez biranja. To je prokomentarisao riječima: »Ja nemam čega da se plaširn ili stidim, zato neka ljudi
216
ZAHTJEVI ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
udju i vide šta se ovdje doqadja.« To se nije dogodilo. Pred sudnicom je redovno bio veći broj onih koji su željeli ući, mada je ona, istovremeno, bila jedva malo više od polovine ispunjena publikom. Samo prvi i zadnji dan sudjenja sala je bila dupkom puna. Sudeći po frenetičnom aplauzu kojim je popraćena odluka suda odrakonskim kaznama osudjenima, teško je prihvatiti tvrdnju drugostepenog suda »da su javnost, odnosno, publiku u najvećem broju činili rodjaci žalioca«. »U obrazloženju žalbi branioca ... navedeno je da je povrijedjeno načelo javnosti glavnog pretresa, jer su u sudnicu puštena lica na osnovu propusnica koje su glasile na ime ... « (Drugostepena presuda, str. 28.) Takav postupak je od prvog do zadnjeg dana dosljedno provodjen. Ipak, negdje od polovine sudjenja potpuno je zabranjen pristup u sudnicu bratu optuženog Latića, Latić Nedžadu i ženi optuženog Spahić Mustafe. I nakon prigovora ova odluka je do kraja sudjenja ostala na snazi. Da li su u citiranom obrazloženju drugostepenog suda navedeni svi razlozi za ovakav postupak u odnosu na javnost sudjenja, ostaje otvoreno pitanje? Savezni sud je, kako je rečeno, preinačio ranije presude u pogledu pravne kvalifikacije i SVE osudjene oglasio krivim za krivično djelo iz člana 133. st. 1. KZ SFRJ, zadržavajući potpuno činjenični opis presude drugostepenog suda, pa i onog dijela na koji se odnosi isključenje javnosti. U obrazloženju navodi da se "Savezni sud nije upustio u ostale navode zahteva osudjenih i njihovih branilaca koji se odnose na: •... povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364, stav 1. tačke 4. Zakona o krivičnom postupku u odnosu na protivzakonito isključenje javnosti na glavnom pretresu ... « (Trećestepena presuda, str. 28). . . Ne stoji li, nakon ovog, tvrdnja da je javnost bila protivzakonito isključena?
II U pitanje posebne vrste u prethodnom postupku spadaju doqadjaji i postupci u vezi sa nekim suokrivljenim i svjedocima. Radi se, naime, o tome da su se neki od njih razboljeli u toku istražnog postupka, ili su pritvarani pa saslušavani, ili su svjedoci saslušavani pa naknadno hapšeni i optuženi ... _ Živalj Huso. Najproblematičniji iskaz i iskaz koji je najviše mijenjan i osporavan medju iskazima suoptuženih iz prethodnog postupka, jest iskaz ovog suokrivljenog. On je sa još četvoricom optuženih putovao u Iran. Ta činjenica je i prije pokretanja predistražnog postupka bila poznata nadležnim organima. On Je rnedju
217
SARAJEVSKI
prvima priveden na saslušanje (tri dana prije mene) i šest dana je proveo u pritvoru gdje je dao iskaze kao svjedok (!) a onda pušten kući. Nakon toga je povremeno pozivan u SUP gdje je davao kraće izjave. Tek nakon mjesec i po dana: 05.05.1983.g. i on je uhapšen kao osumnjičeni. Svi suokrivljeni, osim Latić Džernala (07.05.1983.g.), uhapšeni su izmedju 23. i 29. marta 1983.g. Zivalj Huso je na glavnom pretres u nakon izmjene svog iskaza iz prethodnog postupka i pojašnjavanja rekao da je iskaz davao u posebnom psihičkom stanju i da više nije bio u stanju opirati se tvrdnjama istražitelja ... Nije jasno koliko je to objašnjenje sveobuhvatno, a na temelju tog iskaza nastao je iskaz u prethodnom postupku na kome se bazira činjenični opis »radn]i svih okrivljenih vezano za put i boravak u Iranu. - Spahić Mustafa. Na sudu je izjavio da je optužen zato što nije htio biti svjedok. Objašnjavajući, iznio je da mu je isljednik kazao neka potpiše odredjeni iskaz protiv suokrivljenog Prgude Rušida, pa odmah »rnože ići kući, ženi i djecl«, ali Spahić nije provjeravao to obećanje, jer je više volio robiju nego klevetu na drugoga.47 Svjedoci: (Makar da nisu vezani za moju krivičnu odgovornost, u kontekstu svega rečenog, pripomoći će razumjevanju nekih tvrdnji, a indirektno imaju značaja i s obzirom na drastično mijenjanje iskaza svjedoka koji su svjedočili o mojoj djelatnosti.) - Arapčić Mehmed. Predložen da svjedoči na inkriminacije pet suoptuženih (vidjeti str. 17. ovog teksta). Po iskazu vještaka-neuropsihijatra na sudu, u toku trajanja glavnog pretresa svjedok je bio na liječenju na Neuropsihijatrijskoj klinici u Sarajevu, gdje je smješten već oko dva mjeseca. Duševni poremećaj zbog kojega se ne može pojaviti kao svjedok na glavnom pretresu, niti se može uopće preciznije kazati kada bi to mogao - kada će se oporaviti - zbog specifičnosti i intenziteta oboljenja, dovedeni su u vezu sa davanjem iskaza, odnosno dužim kontaktima sa organima koji su vodili istragu i saslušavali ga više dana, pošto je on ranije osudjivan na višegodišnju kaznu zatvora zajedno sa nekima od optuženih. Svjedok, po iskazu vještaka, nije bolovao ranije ni od kakve bolesti, posebno ne od neke na nervnoj bazi. Optužba je odustala od saslušanja ovog svjedoka, a on je zadržan na liječenju. - Kožarić Vahid. Dao iskaz 01.08.1983.g. na glavnom pretresu, u kome je uglavnom potvrdio navode optužnice koji su se temeljili na njegovom iskazu iz prethodnog postupka. Naveo je da optuženog 47) Optuženi Prguda Rušid, koji je ranije preživio infarkt, razbolio se u istrazi. Prvog dana glavnog pretresa vještak-internista je rekao da je optuženi nesposoban pratitl pretres. Nakon toga postupak protiv njega je izdvojen. Poslije nekoliko dana pušten je iz pritvora na kućno liječenje. Nekoliko mjeseci kasnije pojavio se na sudu, all je sud odložio raspravu tražeći mišljenje Ijekarskog konzilija o zdravstvenom stanju optuženog. Cekajući mišljenje ljekara optuženi je godinu dana po održavanju glavnog pretresa podlegao od infarkta.
218
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
PROCES
Behmen Omera, u odnosu na koga je svjedočio, poznaje više decenija pošto je sa njim bio na izdržavanju kazne zatvora zbog istog djela. Obrazlažući neke razlike u iskazima iz prethodnog postupka i sa glavnog pretresa, kazao je, da je bio u »posebnorn psihičkom stanju- i da u prethodnom postupku nije upisivano sve kako je rekao. Potom je dodao da se ni trenutno ne osjeća sasvim dobro, pošto je neposredno poslije davanja iskaza u prethodnom postupku doživio infarkt, prvi u životu, i da se sve do sada nalazio na liječenju i oporavku.w . - Veladžić Ismet. Pojavio se kao svjedok na neke okolnosti u odnosu na optuženog Latić Džemala, ali nakon usvajanja dokaznog prijedloga ovog optuženog. Potvrdio je odbranu optuženoq u to~ dijelu, ali to sud nije uvažio, smatrajući iskaz drugog sVjedok~.k~jl je teretio Latića »potpuno uvjerljivim«. Medjutim, svjedok Velad.zlć je na samom početku istražnog postupka u ovom procesu, kao svjedok proveo pet dana u pritvoru. Nije potpisao nikakav iskaz. Latić Džemal u to vrijeme nije bio pritvoren. To je učinjeno tek mjesec dana kasnije. Čega se ovaj svjedok bezuspješno prisjeća pet dana?, u zatvoru!
III Prepuštajući svaki komentar onima koji ovo budu ra.zmatrali navešću hronološki na koji način je moja inkriminirana djelatnost pravno kvalificirana. Činjenični opis od prvog rješenja o. sp.rovodjenju istrage do trećestepene presude.ie. gotovo nelz':':'jenjen, (u medjuvremenu su ispuštene neke tvrd~je I~ ~azlo.~a kOJI su uglavnom analizirani) i sadrži sve osnovne mknmmaClje.' od borav~a.u Iranu i isticanja »da su u Jugoslaviji vjernici u podre~je~om p~lozaju i obespravljeni", te »da Iran iskoristi moć. ~afte I. time utiče na jugoslovensku vladu kako bi poboljšal~ položaj Muslimana u .Jugos: lavi]!«, do tvrdnje pred svjedokom Selju~ac Seadom o :)u~rozeno~tl Muslimana ... , o ograničavanju vjerskih sloboda, uticaju mladih imama na budjenje nacionalne svjesti, i i~no.še.nje -ustova- :a pobjedu Islama u nas ... « (Rješenje o provodjeniu Is~rage, Okružni sud Sarajevo, br. Kž. 107/83., od 01.04.1983.g. str. 1. 12.)
48)
» ...
iz nekih iskaza, sa glavnog
pretresa,
je vidljivo
...
da je na svjedoke
vršen pritisak od strane organa kome le povjerena Istraga .. : .. . .' . Iz ovog proizlazi da su iskazi svjedoka u lstrazt iznudjivani prijetnjom I SIlom, jer se iz nekih iskaza vidi da su svjedoci saslušavanI I po 48 čas ova neprestano (svjedok Branković) ... " (Advokat, Nenad Jovanović, Zahtjev za izvanredno prelspitivanle, str. 6.)
219
SARAJEVSKIPROCES -
ZAHTJEVIZA ZASTITUZAKONITOSTI
član 133, KZ SFRJ
»Postoji osnovana surnnja«, Rješenje o pritvoru, Centar SDB, Sarajevo, br. 592., od 27. marta 1983.g. Rješenje o pritvoru, Okružni sud Sarajevo - istraž. sudija Ninković Savo, br. K. 107/83., od 30.03.1983.g. Rješenje o sprovodjenju istrage, Okružni sud u Sarajevu, istr. sudija Hadžikarić A., br. Ki.107/83, 01.04.1983.g. Rješenje o produženju pritvora, Okružni sud u Sarajevu - krivično vijeće, br. Kv. 601 83, od 27.04.1983.g49 Optužnica, Okružno javno tužilaštvo, Sarajevo, br. KT. 1181 83, od 17.06.1983.g. Optužnica - prečišćena verzija Presuda, Okružni sud Sarajevo br. K.212/83, od 20.08.1983.g. Presuda, Vrhovni sud R. Bosne i Hercegovine, Sarajevo, br. Kž. 1208/83, od 14. marta 1984.g. Presuda, Savezni sud SFRJ, Beograd, br. Kps. 108/84, od 31. oktobra 1985.god.
član 133. st. 2., u vezi sa st. 1. KZ SFRJ
član 133. st. 2, u vezi sa st. 1. KZ SFRJ
član 133. st. 2., u vezi st. 1. KZ SFRJ
-
sa
član 136. st. 2. KZ SFRJ
član 136. st. 2. i čl. 133. st. 1 KZ SFRJ član 136. st. 2., i čl. 133. st. 1. KZ SFRJ član 136. st. 2. KZ SFRJ
-
član 133. st. 1. KZ SFRJ
IV Ovdje, napokon, valja postaviti temeljno i principijeino pitanje šta je to uopće kriminalna radnja iz čl. 133. st. 1. KZ SFRJ. U posljednje vrijeme vrlo su česte diskusije, skupovi, savjetovanja te polemike putem štampe, teoretičara i praktičara područja krivičnog prava, kao i društveno-političkih i javnih radnika o toj temi. Iskristalizirala su se dva sasvim oprečna mišljenja: »za« i »protiv« toga člana.
49) Napominjemda je istu pravnu kvalifikaciju, do ovog trenutka imao i okrivljeni DjurdjevićDerviš;a ondaje on, načinjeničnomopisuistovjetnomonomeiz o sprovodjenju istrage,optuženu optužniciza krivično djelo iz člana 133. st. 1. KZ SFRJi za to djelo oglašen krivim u sve tri sudske instance,opet izmjenačinjeničnog opisa.
220
Iz razumljivih razloga oni koji na osnovu tog člana izdržavaju kaznu zatvora ne mogu iznijeti svoje mišljenje o tome, mada se upravo njih najdirektnije tiče. Bez bilo kakve namjere da se upuštam u polemiku za i protiv »verbalnog dellkta«, ili »delikta mišljenja- želim da se i kroz ovaj primjer sagleda koliko stoji tvrdnja »da je zakonska formulacija dovoljno jasna i da je delikt PRECIZNO razqraničen«, te »da u praktičnoj primjeni nema primjera zloupotrebe ovog člana i ograničavanja ljudskih prava i sloboda, kritičkog mišljenja, ili, čak, samo mišljenja.« Moj primjer je specifičniji u toliko što se ne radi ni o kritičkom mišljenju, već naprosto o običnom mišljenju, ili iznošenju naučnih činjenica, kao i o citatima iz Kur'ana i druge stručne literature vjerskog karaktera, što je sve inkriminirano: 1. U prvom dijelu dispozitiva presude 50 navedene su inkriminacije vezane za odlazak petorice osudjenih u Iran. Odlazak i .istupa~j~ tamo je, po optužnici, prvostepenoj i drugostepenoj presudi, okvalificirano kao djelo iz čl. 136. st. 1 i 2. KZ SFRJ. Iste inkriminacije pod Tačkom 2-4 ovog dlspozitiva+' trećestepena presuda je okvalificirarla kao djelo iz čl. 133. st. 1. KZ SFRJ kod sve petorice suosudjenih, preuzimajući u cijelosti činjenični opis iz drugostepene. presude ..Ne precizirajući šta je ko kazao u »razqovoru sa predstavnikom vlasti te zernlje«, jedna od inkriminacija glasi: » ... tražili da ta strana zemlja iskoristi dobre ekonomske odnose sa Jugoslavijom i ekonomsku moć nafte koju posjeduje radi poboljšanja položaja Muslimana u Jugoslaviji ... « (Drugostepena presuda, str. 7.) . Opet je imenica Muslimani pisana velikim slovom, mada su SVI okrivljeni koji su putovali u Iran decidno kazali i u prethodnom postupku i na glavnom pretresu da su tu imenicu tamo koristili .sa~o ka~ od~e.dnicu vjerske pripadnosti, i da su se u Iranu pre.dstavljah k.ao vjerruci. Šta je u ovoj inkriminaciji biće krivičnog djela? Gdje je tu »POZIV i PODSTICANJE« na rušenje vlasti radničke klase ... «? (Ovu inkriminaciju, nadalje, valja posmatrati .i.u kontekstu pr~thodne inkriminacije koju je, navodno, Kasurnacić Ismet IzgOVOriO prilikom pripreme za razgovor sa »predstavnikom vlasti«. Citirana je na istoj strani drugostepene presude: .. . -Kasumacić Ismet istakao da bi trebalo rec: tom predstavniku da prilikom ekonomske saradnje sa SFRJ zahtijeva dolazak radnih organizacija iz Bosne i Hercegovine i da se takve radne orqaruzacue 50) Ovdjeje za podloguuzetadrugostepenapresuda,kaokrivični tekstovog dijela izreke. . . 5') Osnovza sve inkriminacije pod tri spomenutetačkesu j.edinoiskazi suokr.lvljenih, i to iz prethodnogpostupka.jer objašnjenjakoja su davali u istraz: nisu uvrštena u iskaze,a ista objašnjenjana glavnompretresuuglavnomsu otpadalakao "pokušaj popravljanjapoložajapred sudom-. I pri takoširoko postavlje.nom. opisudjela došloje do "tehničkog suglašavanja Teksta« u prvostepenoj. a JOS vise u druqostepenoj presudi.
221
SARAJEVSKI
PROCES
biraju, jer je u njima zaposlen veći broj Muslimana kako bi ovim putem djelovali na izmjenu njihovog položaja kod nas i da u tom pravcu toj stranoj zemlji nafta može poslužiti kao pogodno sredstvo za ostvarivanje tog cilja.« Uz napomenu da ovo nije njegova formulacija, već je nastala u toku istražnog postupka, optuženi Kasumagić je rekao da je kao ekspert Ujedinjenih nacija za metalurgiju, putem predstavništva UNIDO-a u Beču, godinu dana (1981 -1982.g.) boravio na radu u Iraku. Učno je imao na umu da bi na isti način želio biti angažiran i u Iranu. Isključivo time je bio motiviran pri iznošenju ovog stava, bez bilo kakvih drugih namjera. U takvom svjetlu bilo bi pravo umijeće pronaći elemente krivičnog djela u ovom iskazu. U njemu se spominju DOBRI EKONOMSKI odnosi - radi POBOLJŠANJA položaja Muslimana u Jugoslaviji. Dakle, ne radi se ni o kakvom uslovljavanju, ucjeni, pritisku isl., nego o DOBRIM ekonomskim odnosima, a sami EKONOMSKI odnosi ukazuju da to POBOLJŠANJE ode u pravcu materijalnog - EKONOMSKOG položaja. Zar ti razlozi ne rukovode sve naše radnike pri odlasku na rad u INOSTRANSTVO, i zar nije više nego jasno, da upravo oni koji se vraćaju odtuda POBOlJSAVAJU svoj položaj kod nas. To je bio bjelodan slučaj sa onima koji su do tada odlazili na rad kod »nattaša«. Iskorištavanje »ekonornske moći nafte- za poboljšanje položaja u Jugoslaviji je samo odraz onoga što i današnja štampa piše, da »gotovo« cjelokupni devizni prihod te zemlje »dolazl od izvoza nafte.« POBOLJŠANJE nije što i PROMJENA POLOŽAJA naročito nije NASILNA PROMJENA, koja bi bila sadržana u »RUŠENJU VLASTI RADNiČKE KLASE«. Svaki drugačiji zaključak je isključen samim jezičnim tumačenjem teksta inkriminacije, da se i ne govori kako u kontekstu interpretacije »lslarnske deklaracije- od strane sudova, i »zagovaranje islamske republike, etničke čistoće. isl. logička disonancija ovu tvrdnju čini kontraargumentom presudi. Nisu od pomoći za sugerirano shvatanje od strane presude ni sugestivni izrazi u stilu: »da zahtjeva«, i »da se ... biraju«. Bar do sada, usprkos ekonomskoj krizi zagovaranje poboljšanja (ekonomskog) položaja bilo kog naroda i njegovog dijela, nije bilo krivično djelo. Suprotno, to je bio i ostao osnovni cilj svih mjera koje se u zemlji preduzimaju. 52 52) Pažljivijim čitanjem se uočava da u čitavom tekstu ne spominjem inkriminacije u odnosu na moj odlazak u Iran. Razlog je vrlo jednostavan. Mada sam za inkriminacije u vezi s tim dobio šest godina zatvora prvostepenom presudom, a drugostepena je sve prevela u »udružrvanje«. pa je posebno pooštravajući ovaj dio izreke odredio mi sedam godina, sva moja djelatnost u vezi s tim se može izreći u par rečenica. Ni jedna jedina inkriminacija u odnosu na pripreme i sam razgovor sa predstavnikom vlasti te zemlje nije pri pisana meni! U prvostepenoj presudi je postojala konstrukcija: »saglasio se s time«, a u druqostepeno] je to ispušteno, ali je moje ime spomenuto medju prisutnima tome razqovoru, »Osudjenorn Cengiću stavlja se na teret neprijateljsko delovanjs u Iranu koje se sastoji: (1) iz njegovog razgovora kod predstavnika
222
ZAHTJEVI
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
2. Prva inkriminacija pod tačkom VII drugostepene presude na str. 11. glasi: »- da islam nije samo vjera, nego politika, ekonomija, nauka, moral, kultura i svojevrsna revoluclja«,
zvanične iranske vlasti, (2) razgovara sa čuvarima revolucije, (3) razgovara sa osudjenim Zivalj Husorn«. (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 23.) Prema iskazima svih saputnika: (1) pred -predstavnikorn zvanične vlasti- nisam izrekao nijednu inkriminaciju. Napomena: ja sam govorio pred »predstavnikom« na arapskom, a ostali su g_ovorili na engleskom jeziku. »Svi osudjeni su saglasni u pogledu sadržine izjave Cengića pred 'predstavnikom iranske vlastl-. On je kao što je opisano u prvostepenoj a izbačeno u drugostepenoj presudi, sugerirao kontakte sa Islamskom zajednicom u Jugoslaviji, sa Islamskim teološkim fakultetom, Medresom i Grazi Husrevbegovom bibliotekom. U iz netom nema nikakvih političkih primesa, a pogotovo ne zahteva za podršku za menjanje društvenog uredjenja SFRJ.« (Advokat, Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 24.) Predložio sam, ustvari, da se na legalan način kontaktira sa legalnim institucijama Islamske zajednice. »U izbačenom delu inkriminacije stoji na str. 10. prvostepene presude da je ova sugestija učinjena u -cilju mijenjar;ia sadašnjeq stanja u Islamskoj zajednici" ali nije obrazloženo kako je svojim reči ma osudjeni Cengić iznosio ovaj cilj, odnosno način i pravac menjanja stanja u islamskoj zajednici. Ili, možda to znači zaključak da je to mogao biti cilj i nam era osudjanoq? Ovdje se zapravo radi o contradictio in adjecto, jer ako je navodni stav osudjenog Cengića da treba menjati rukovodstvo islamske zajednice (to je sadržano i u mojim inkriminacijama vezano za ponašanje u Jugoslaviji - H. Č.), onda je besmislena saradnja i razmena sa tom zajednicorn.« (Advokat Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje, str. 25.) Od četiri saputnika u Iranu, sve moje inkriminacije su zasnovane na iskazu JEDNOG od njih. I taj iskaz je iz prethodnog postupka. On je ovaj iskaz djelomično izmijenio i dao na glavnom pretres u razloge tome, te je tada bilo jasno da inkriminacije ne postoje. Sud, medjutim, izmjenama ne vjeruje, osim kada su u prilog optužnici - slučaj svjedoka Seljpca. Iskaz na kome su zasnovane sve inkriminacije je dao onaj suoptuženi koji je uhapšen mjesec i po dana nakon ostalih, a putovao je u Iran. U to vrijeme tretiran je kao svjedok! (2) Inkriminacija se svodi: Pred čuvarima revolucije (Cengić Hasan) govorio da su Muslimani u Jugoslaviji ugroženi i obespravljeni, da nema vjerskih sloboda iako ih Ustav garantuje.« (Prvostepena presuda, str. 7.) To je trebalo reći na engleskom jeziku a ja to nisam umio. Saputnik na čijem iskazu je ovo bazirano veli da ni sam ne zna te riječi na engleskom jeziku - pa da to i u slučaju da je rečeno nije mogao razumjeti! Razloga za takav iskaz u prethodnom postupku našao je u »odredjenim okolnostirna«. (3) I na kraju, ja sam tom suokrivljenom u Iranu, navodno govorio o mom radu u Tabačkom mesdžidu kao »načinu islamskog preporoda-; da -treba smijeniti ljude u Islamskoj zajednici i dovesti ljude spremne da se bore«, itd. Zar se ovakvim »tračevima« Islamske zajednice, u zemlji »odakle za ovu grupu putnika dolazi sunce, spas i nadahnućs«, kako, valjda, ironično, reče jedan novinar, ruši društvenopolitičko uredjenje, zar se tako provode ciljevi kao »etničkl Čista Bosna i Hercegovina, islamska republika u SFRJ ... «? Teško se oteti dojmu da su ove četiri inkriminacije (razgovor sa suoptuženim Živaljem u Iranu) blijeda parafraza inkriminacija vezanih za rad u Tabačkom mesdžidu u tački VII dispozitiva d~ugostepene presude, odnosno pokušaj da se dokaže makar kakva neprijateljska dlelatnost (kada je već nema u Iranu, ono bar) u Tabačkom mesdžidu. pošto je bilo Jasno upućenima na kakvim se »arqumentlma« temelje i ove »domaće« inkriminacije. Ove inkriminacije, s mojom adresom, vezane "Za boravak u Iranu zaista groteskne. dj~luju. Zvuči kao bajka da se za takve riječi (po prvostepenoj presudi) može dobiti SEST godina robije.
223
SARAJEVSKI PROCES
Na glavnom pretresu stavio sam prigovor na raspored riječi u ovoj rečenici, odnosno kategorija u vrijednosnom sistemu islama. Islam kao idealistički svjetonazor ne može preferirati »ekonomiju i potitiku«, nad »rnoral, kulturu ... « Ovo je samo znak da iza zadnjeg strukturiranja ove rečenice - inkriminacije - stoji autor materijalističkog pogleda na svijet. Vezano za "svojevrsnu revoluciju«, valjalo bi ovdje prvo odrediti značenje pojma »revolucija«, pa onda pristupiti analizi. Islam jeste »revolucionaran« u mjeri u kojoj nije samo ideologija. Kao »rnost- koji spaja sakralno i profano, duhovno i tjelesno, vjersko i svjetovno, ezoteričko i egzoteričko, umjetnost i nauku, moral i pravo, milostinju i porez ... Zbog nemogućnosti da citiram najznačajnije i najmjerodavnije izvore, koji tretiraju fenomen islama, citiraću ono što mi je pri ruci. 53Napominjem da i svi ozbiljni zapadni islamolozi i orjentalisti govore o »jedinstvenom karakteru islama- (Goldziher, Rosenthal, Kanmati, Sehaht ... )54 - »lslarn ne poznaje razliku izmedju zemaljskog i božanskog carstva, izmedju religijskog i svjetovnog ... « (Smailagić Nerkez, Klasična kultura islama, II, Zagreb, 1976.g., str. 221 i 222.) - «Jedinstvo vjerskog i svjetovnog kao povijesna činjenica odražava se i u sadržaju Kur'ana koji je istodobno i vjerski i svjetovni zakonik prve muslimanske zajednice. (Bučan Danijel, Poimanje arabizma - povijesna dimenzija jedne duhovnosti, Mladost, Zagreb, 1980., str. 96.) - -Ljudska povijest - svjetovna povijest, mora biti povijest društvene zajednice koja će imati značaj pripreme za vječnost. Povijest i oblik društvene zajednice, prema tome, važni su samo kao odgovarajući kontekst za tu pripremu. No, za razliku od kršćanstva koje svjetovni život poima, isto tako, no u kojem je naglašena individualna, osobna strana i u kojemu je duhovno odvojeno od svjetovnog za islam je od bitne važnosti upravo zajednica vjernika kao idealni kontekst svjetovne pripreme za vječnost, te je upravo stoga
53)Ne
njemu neponato radikalno odvajanje svjetovnog i duhovnog ... « (podvukao H. Č.). (Isto, str. 154.)55 I ovo par citata je dovoljno da bi se poredjenjem uočilo kako je jedna objektivna, u krajnjem naučna kvalifikacija pretvorena u delikt! Gdje su tu granice i kriteriji izmedju prava ineprava? 3. Druga tačka izreke drugostepene presude sa str. 13. odnosi se na tekst »Nužnost obnove«, Tekst ima preko 20 stranica, a ovdje je prepričan u četiri reda - četiri inkriminacije. Tekst predstavlja analizu islamskog preporoda u dvadesetom vijeku u Egiptu, Iranu i Pakistanu. Nigdje se ne spominje ni Jugoslavija, ni Bosna i Hercegovina, a niti ima kakvih aluzija na društveno-političko uredjenje i stanje u njima. Analiza može biti tačna ili netačna, naučna ili nenaučna, s njom se može slagati ili ne, ali ne sadrži »zlonarnjerno i neistinito prikazivanje prilika u Jugoslaviji«, niti poziva na »rušenje društveno-političkog uredienia« u njoj. U izreci nije citirana baš nijedna rečenica iz teksta! Da je postojala makar jedna koja predstavlja inkriminaciju sigurno bi bila navedena. Evo te četiri inkriminacije: 1. » ... u tekstu se navodi da treba provoditi stalni -džihad- čišćenje zemlje od Alahovih neprijatelja ... « Ne navodi se koje »zernlje«, apošto obradjuje dio prošlosti tri konkretne, imenom spomenute zemlje, jasno je da nema nikakve veze sa Jugoslavijom. Čak ni ovo nije citat, nego slobodna interpretacija, što je slučaj i sa preostale tri inkriminacije. 2. » ... da je politička borba vjerska dužnost ... « Nema POZIVA, nema PODSTICANJA, najobičnija konstatacija, a istrgnuta je iz konteksta u kome je imala neki konkretni smisao, samo da bi se UOPŠTAVANJEM stvorila ASOCIJACIJA! 3. » ... da je islam i vjerovanje, ibadet i zakonodavstvo ... « Radi uporedbe: » ... Za nositelja i pronositelja Božje riječi, za Muhameda, može se reći da nije bio samo vjerski vodja, a za Kur'an se može reći da je bio i ostao temeljni zakon svjetovne zajednice muslimana ... « (podvukao autor) - (Bučan Danijel, Poimanje arabizma, Mladost, Zagreb, 1980 str. 79.) - »Jedinstvo vjerskog i svjetovnog kao povijesna činjenica (podvukao H. Č.) odražava se i u sadržaju Kur'ana koji je istodobno bio i vjerski i svjetovni zakonik (podvukao H. Č.) prve muslimanske zajednice .. (Isto. str. 96.) H
posjedjujern
nikakvu stručnu knjigu. osim Kur'ana. jer mi je to sasvim onemo-
gućeno u KPD Zenica. 54)Osudjeni Alija Izetbegović napisao je knjigu ••Islam izmedju Istoga i Zapada«, u kojoj na preko 300 stranica razmatra "islam kao cjelokupan način života-. od "ekonomije do morala- iz različitih aspekata. Ova knjiga je bila na spisku "predmeta kojima je izvršeno krivično djelo ... « U drugostepenoj presudi. Savezni sud je. medjutim. donio odluku: » II Preinačava se odluka o izrečenoj meri bezbednosti oduzimanjem predmeta iz čl. 69. KZ SFRJ tako što se ne oduzima knjiga: "Islam izmedju Istoga i Zapada«. (Presuda. str. 15.) Inkriminacija je. ipak. ostala. Pa neka. Ovo je u stvari jedina -inkrtrninacija« iz dispozitiva presude koju priznajem od prvog dana istrage.
224
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
---s5)(Citatl pre'uzeli iz »Zahteva za zaštitu zakonitosti«, Advokat, Orhan Nevzati). U inkrirrunaciji o kOJOJJe riječ ne tvrdi se da sam ja poimanje islama koje je u njoj sadržano zagovarao za primjenjivanje u životu. Stoga je svaka daJnja argumentacija u tom pravcu izlišna.
225
SARAJEVSKI
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
PROCES
_ »Kur'an - knjiga pravna i bogoslužna. Kur'an je knjiga muslimanskog zakona, i to zakona kojim se, u toj istoj knjizi, propisuju i pravila kulta (bogoslužja) i pravila društvenih odnosa tj: i pravna i bogoslužna pravila ... « (Larrousse, knjiga I, Vuk Karadžić, Beograd, 1971.g., str. 508.) Zar u doba »komunikacijske revolucije«, u eri nauke i obrazovanosti u doba izuzetne pristupačnosti svih kulturnih dobara svijeta ovakve stvari treba objašnjavati? Zar još treba dokazivati da je mlijeko bijelo? 4. » ... u kome (tekstu) se odbacuje klasna borba, uz obavezu da muslimanski pokret napusti svaku opreznost i kolebanje.« U tom čitavom tekstu se nigdje ne upotrebljava sintagma »muslimanski pokret«, već isključivo »Islarnskl pokret«. Ovo »prevodjenje« je valjda trebalo da sugerira »musttrnanstvo«, tj. »muslimanski n~cionalizam«. Ipak, u cijelom sudskom spisu nema pomena »rnusllmanskog pokreta«, a niti se u optužnici ili presudama i na jednom mjestu djelatnost koja se stavlja na teret svima osudjenim, ili do drugostepene presude »qrupi«, tretira »muslimanskim pokreto.m«. Znači, ni u prenesenom smislu ova inkriminacija se ne odnosi na naše područje. Sta znači » ... i odbacuje se klasna borba?« Nije li to ZAKONSKO propisivanje obaveze da se u islam kao učenje obavezno unese »klasna borba- koja tamo zaista ne postoji, ni kao direktna ni kao naučna kategorija kojom se objašnjava dogadjanje povijesti? Nije li to oficijelno uniformiranje, ne ideološkog već idejnog opredjeljenja; uspostavljanje »rnonolitnosti« svih religijskih, filozof!skih i inih svjetonazora u Juqoslavl!l? A to, jasno, znači njihovo potiranje. Ovdje je mišljenje prešlo u delikt, odnosno, nemišljenjem j~ učinjen delikt - na moju štetu. Ovo je školski primjer sudske »Igre bez granica«, prelaženje granice izmedju mišljenja i delikta, izmedju nauke i delikta. Vrhunac ove logike predstavlja rečenica u obrazloženju prvostepene presude na str. 133. gdje se objašnjava inkriminiraj ući sadržaj ovoga teksta time što »on zagovara potrebu borbe da se zbaci nasllie«. (!)56 4. U uvodu VII tačke dispozitiva sve tri presude na teret mi se stavljaju »pisana predavanja koja je pisao ili nabavljao za Tabački
56) Nema nikakvog
i važenja.
226
objašnjenja
ni koje nasilje,
ni gdje. Konstatacija
općeg smisla
mesdžid i Carevu džamiju:57 Druženje i prijateljstvo, , .. materijal za Carevu džamiju ... « U daljem tekstu slijedi 17 inkriminacija. Nijedna nije u cijelosti citirana iz nekog od ovih predavanja. Samo u nekim prvi dio je istrgnuta rečenica ili dio rečenice iz nekog od ovih predavanja, a drugi dio koji sadrži »poziv- i »podstican]e- je iz iskaza svjedoka (iz prethodnog postupka). Po ovakvoj knstrukciji uvoda izreke presude ja sam osudjen za svaki od ovih tekstova kao cjelinu. Sta je inkriminacija objašnjava obrazloženje prvostepene presude, koje drugostepena presuda u ovom dijelu »U cijelosti usvaia«. Radi ilustracije navešću samo neke primjere. iz kojih postaje jasno da sam osudjen što sam čitao Kur'an (njegov prijevod) vjernicima u džamiji! - »U tekstu predavanja -Druženje i prijateljstvo- navodi se da ne tr~ba da .Ijudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi s onima kOJI se Allahu suprotstavljaju, makar im oni, bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rodjaci njihovi ... a u jednom dijelu teksta se kaže: neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima viernika.« Za neupućenog nema dileme da iz ovog proizlazi da su to moje misli. Za upućenog nema sumnje da je po srijedi manipulacija PAR EXCELLENCE. Ovdje je pri prepisivanju izostavljeno ono iz čega je, u originalu jasno da su to citati Kur'ana, i to citati samo dijelova ajeta (rečenica): a) » ... ne treba da ljudi ... ee (dalje u nastavku slijedi objašnje ovog stava, a što je u original u ovog teksta za Tabački mesdžid navedeno. Ovo je, inače, ajet: 22., sura (poglavlje): 58. (AI Mugadale)58 (Korkut Besim, »Prijevod Kur'ana«, Starješinstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, str. 544.) b) » neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika «, ali bez oznake da tu nije kraj rečenice, već da slijedi: » ... To učinite jedino da biste se od njih sačuvali ... <, što je, opet, ajet: 28. iz sure: Ali'lmran; 3:28 (Isto, str. 52.)
. 57) Drugostepena presuda na str. 73. veli: »Ispitujući odluku o mjeri bezbjednosti IZ čl. 69. KZ SFRJ, u vezi sa prigovorima iz žalbe ovaj sud nalazi da je postojao zakonski osnov da se ona izrekne. Stoji propust prvostepenog suda što u izreci nije označio predmete koji se oduzimaju. Medjutim, kako se iz utvrdjenog činjeničnog stanja vidi na koje predmete se izrečena mjera odnosi, ovaj sud je uvažavanjem prigovora iz žalbi, označio u izreci presude predmete koji se imaju oduzeti i time precizirao izrečenu mjeru bezbjednosti.« Na strani 20. iste presude stoj i: . »Na osnovu odredaba člana 69. Z SFRJ oduzimaju se predmeti namjenjeni Izvršenju krivičnog djelo i to: (pa se izmedju ostalog navode i tekstovi) »Biranje bračnog druga", »Blud«, »K.arakteristike islamske koncepcije- i »24. džuz«; te •.pismo Hafizović Rešida upućeno Cengić Hasanu". Nijedan od ovih tekstova ne spominje se u izreci presude (str. 11.). gdje se navode tekstovi kojima sam •.učinio krivično djelo«. 58) ajet: rečenica, stih; sura: poglavlje Kur'ana. Pri označavanju navodi se prvo redni broj sure, a potom redni broj ajeta. Ovaj primjer: 58:22
227
SARAJEVSKI
PROCES
» ... i uvodna riječ sa mevtuda=' u Carevoj džamiji u Sarajevu60, u kojoj se izmedju ostalog navodi: Kada se u borbi sa nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte, sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, a potom na drugom mjestu u ovom tekstu se ističe: Zašto oni ne putuju po svijetu da vide kakav je bio konac onih prije njih, njih je Allah istrijebio, a to čeka i ostale nevjernike. Onima koji ne vjeruju - propast njima .« (Prvostepena presuda, str. 136.) Čitanjem ovog citata stiče se nedvosmislen utisak da su ovo moje riječi iz tog materijala. Medjutim, to je posljedica: manipulacije, cijepanja konteksta i polovljenja rečenica. U »uvodno] riječi- koja iznosi svega jednu stranicu, a koju sam ja napisao, nijedna misao nije problematična. To je izjavila, lično, zastupnica optužbe na moj upit poslije čitanja ovog teksta u tokupredočavanja i iščitavanja pisanih tekstova na glavnom pretresu. Cista je podvala tvrdnja u ovom citatu da se spomenute rečenice nalaze u »uvodno] riječi«. Ne, nijedne ove riječi tamo nema. Zato je umjesto mojih misli izabran i naveden, iz teksta koji dolazi poslije -uvodne riječi«, DIO AJETA: »Kada se u borbi ... =, koji se na završava: » ... a onda ih vežite«, već se rečenica nastavlja: » ... i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkup zahtjevajte, sve dok borba ne prestane.« (47:4; Isto, str. 506.) A onda se u objašnjenju presude koju analizi ram, preskače par stranica teksta »rnaterljala za mevlud« i navodi: »Zašto oni ne putuju po svijetu ... -. što je jedan od trideset osam ajeta sure »Muhamrned«, kako bi se konstruiralo nepostojeće. Da bi se dokazala optužba (krivica) ne biraju se načini, pa ne samo da iza riječi: »a to čeka i ostale nevjernike«, nema oznake da je to Kur'an, tj. 10. ajet iste sure, nego se kao nastavak ISTE misli navodi: »Onlrna koji ne vjeruju - propast njirna!«, što je, ustvari, prvi DIO 8. ajeta sure »Muharnrned«, koja je u džamiji integralno pročitana. Nisu tamo, kako je ovdje slučaj. birane odredjene rečenice i potom ovako »ispreturane«, odnosno NANOVO SLAGANE. U »uvodno] riječi« se kaže da se sura »Muharnrned« u programu mevluda neće tumačiti, ali će se u cijelosti pročitati, ostavljajući svakom vjerniku da o njoj razmisli, budući da je ovo jedino poglavlje u Kur'anu koja nosi njegovo ime. Razlog za čitanje ove sure je jednostavan i potpuno prirodan - obilježava se rodjendan poslanika Muhammeda. Na osnovu rečenoga jasno je da sam osudjen i zbog čitanja Kur'ana, jer preko 60% »materijala za Carevu džarniju« čine citati Kur'ana, a ovdje su uporno oni doslovno navedeni i to po prijevodu Besima Korkuta po kome su citirani i u »materijalu«.
59) »Mevlud« - rodjenje Poslanika islama, Muhameda; povodom njegova rodjendana kod nas u djžamijama održavaju prigodni vjerski programi njemu u spomen. 60) U izreci presude se navodi: »materijal za Carevu džarniju«, a on se sastoji od uvodne rijeći, nekoliko izreka Poslanika islama' i integralnog teksta sure -Muharnmed- (koja ukupno iznosi 4 stranice).
228
ZAHTJEVI
ZA ZAŠTITU
ZAKONITOSTI
Drugostepena presuda na str. 56. to obrazlaže: . »Da li .~e .u sadržaju nekog teksta nalaze i obilježja krivičnog ?jela nepniattiske propagande odlučuje činjenica da li taj napis ili jedan. njegov dio u sebi sadrži zakonom odredjena obilježja krivičnog djela. Kako iz utvrdje~.e s.adržine tih predavanja u obrazloženju prvostepene presude slijedi d~. ~u ~ njima izneseni stavovi neprijateljSko,9 karaktera .... onda cmieruca da se u njima pisac poziva na kur.anske pr?plse ne isključuje njihov neprijateljski karakter, niti ih moze svrstati u kategoriju religioznih predavanlasi kako se to u žalbi nastoji prikazati ... ~a praviln.u ?cje.nu njegovih istupa odlučno je da li se njima ugrozava zaštitni objekt krivičnog djela.« (Drugostepena presuda, str. 56.) »Nesporno je .utvrdjeno da su tzv. -kriminalne inkrirninactje. osudjenog CENGICA izgo~orene u ME~RESI (dok je bio učenik zavrsnog razreda) u TABACKOM MESDZIDU (verska obuka odraslih) gdje su prisustvovali vernici, u ISLAMSKOM TEOLOŠKOM FAKUL TETU (u okviru nastave i razmatranja pojedinih pitanja u okviru programa nastave), te u KRUGU ISTOMiŠLJENIKA. Radnje krivičnog dela u ovom objektivnom okviru, pod pretpos,t~vko~ da navedene inkr~minac~je na taj način i u tom obliku mogu bl~1p'nplsane osudj.~no~ CENGICU ne mogu predstavljati obeležja krivičnoq dela nepnjateljske propagande iz čl. 133 st. 1. KZ SFRJ, jer ne sadrže NITI POZIV, aNITI PODSTICANJE PROTIV ZAŠTITNIH OBJEKATA iz čl. 133. st. 1. KZ SFRJ, vec samo RAZMATRANJE P?J~DINIH PITANJA VERSKOG ŽiVOTA MUSLIMANA, polazeći od ucenja KUR'ANA i tumačenja tog učenja u nazličitim razdobljima.« (Advokat, Orhan Nevzati, zahtev za zaštitu zakonitosti, str. 5. i 6.) ».Takodj~ je značajno da pripisane inkriminacije ne pripadaju osudjenorn CENGICU, već je deo tih inkriminacija prepisivanje de. lova iz )ISLAMSKE DEKLARACIJE. odnosno )TAKVIMA. 197262 odnosn,o naučno obl!kovane definicije Islama, a deo, integralni tekstovi KUR ANA, a ostali deo preformulisani neutralni stavovi u inkriminacije koje sad~že RADNJU POZIVANJA ~ PODSTICANJA!« (Isto, str. 7.) • »Prerna Izl?ženom inkriminacije koje se pripisuju osudjenom CEN~!C.U, a ko]e ~e odnose na definiciju ISLAMA, ne mogu krivično ~eretltl C~NGICA jer, (1) su te definicije opšte poznate i izlažu se javno,. koje, . nar~.vn? mogu biti naučno osporene, i (2) nastale u od:edjen~m.lstonjsklm okolnostima, nisu uperene protiv zaštitnih o.bjekata IZ cl. 133 st. 1 KZ SFRJ ... te, konačno, (3) reči u inkriminacijama, kao »KAD ZATREBA«, »DIGNU GLAS«, »MORAJU KONFRONTIRATI«, »TREBA PROVODITI« i sl., nisu reči koje je izgovorio 61) 62)
Vjerovatno se, ipak, misti na religijska predavanja. gdje su ti dijelovi objavljeni bez potpisa autora.
229
SARAJEVSKI
PROCES
osudjeni ČENGIĆ, vec su formulacije nastale u toku k~ivičn09 postupka, kako je istakao na glavnom pretresu osudjeni CENGIC detaljno objašnjavajući tehnologiju nastanka formulacija, a što su na glavnom pretresu potvrdili i svedoci. Lični stav, lično ponašanje i lični moralni nazori osudjenog ČENGICA okvalifikovani su kao radnje krivičnog dela. U krivičnom postupku ničim nije dokazano da je ovaj osudjeni zahtevao versku nacionalnu netrpeljivost. Ovaj osudjeni je obavljao i praktični rad kao verski službenik. Taj rad je obavljao javno, u prisustvu velikog broja gradjana i zakonom za to odredjenim mestima. Zanimljivo da u inkriminacijama nema nijednog istupa kažnjive prirode, što dokazuje da je osudjeni obavljao versku aktivnost u sklopu zakonskih propisa.w Drugo je, pak, pitanje teoretskih debata o odredjenim pitanjima u okviru nastave, u okviru verskih kružoka i medju istomišljenicima ... Konačno, te debate su vodjene medju vernicima, od kojih se ne može zahtevati da pitanja raspravljaju na osnovama marksizma i istorijskog i dijalektičkog materijalizma. Njihove debate su bile u okvirima njihove vere.« (Isto, str. 9.) Nakon svega, u svoj svojoj ozbiljnosti nameće se pitanje, gdje su granice izmedju mišljenja i delikta, izmedju ličnog uvjerenja i prekršaja, izmedju iznošenja naučnih činjenica i neistinitog prikazivanja, izmedju didaktičkog djelovanja i prestupa, izmedju poučavanja u 63) Ovdje napominjem još neke momente: Paralelno sa radom u Tabačkom mesdžidu vodio sam vjersku obuku u jednoj džamiji u Sarajevu (1978-1981 god.) za oko tridesetak polaznika: osnovaca i srednjoškolaca. Vezano za tu obuku nema nijedne inkriminacije, pa čak ni spomena te moje djelatnosti!? Inkriminirajuća djelatnost u Tabačkom mesdžidu smještena je u PEI lodu 1978-1981.g., ali samo u toku školskih godina (kako je utvrdjeno na glavnom pretresu). U istoj prostoriji, ali preko školskog raspusta - u mjesecu ramazan u - 1979. i 1980.g. vodio sam vjerske obrede i predavanja za vjernike, pa ni u vezi te djelatnosti nema niti jedne inkriminacije. Prilikom odmjeravanja kazni prvostepeni sud kod mene nije našao olakšavajuće okolnosti, a drugostepena presuda je usvojila ovo obrazloženje uz djelomičnu korekciju, jer sam »prvi put u sukobu sa krivičnim zakonorn«, te je to jedina olakšavajuća okolnost. Otežavajuće su -upornost, trajnost i sistematičnost u izvršenju djela.« (Prvostepena presuda, str. 178.) U svjetlu navedenih činjenica, i činjenice da nema nikakve neprijateljske djelatnosti (inkriminirani period je 1977- maj 1981. i 2-14 januar 1983.g.) u periodu juni 1981.g-2. januar 1983., te nakon 14. januara -25. marta 1983.g" nije teško utvrditi koliko su tačni navodi o UPORNOSTI, TRAJNOSTI i SISTEMATICNOSTI u izvršenju djela. Bilo bi interesantno čuti objašnjenje suda za ovo. Moja, navodna, djelatnost ima posebnu težinu zbog zbog činjenice da sam poznavao Izetbegovića A. i Behmen Omera, te tako predstavljao -rnost- izmedju -Islarnske deklaracije« i drugih njihovih ideja s jedne strane i muslimanske omladine na Fakultetu, Medresi iTabačkom mesdžidu s druge strane. (Da li je otpadanjem pravne kvalifikacije o »udruživanju« bitnije promijenjen značaj i -težina« tih kontakata?) Dakle, sve što sam radio bilo je pod direktnim uticajem ove dvojice. Po presudi, njih sam upoznao u oktobru 1978.g. ili kasnije, a moja djelatnost, po istoj (svakoj) presudi počinje od 1977 - oktobra 1978.g., gotovo dvije godine?
230
ZAHTJEVI ZA ZA$TITU
ZAKONITOSTI
vje~.i i neprijateljske propagande, izmedju mišljenja o vjerskim lnstltucijarna ili poledindsclma u njima i zlonamjernog prikazivanja? Nevolja nije u pitanju o kome je riječ, već u činjenici da njegovo pogrešno rješavanje individualne i zajedničke sudbine odvodi na mračn.e puteve dugogodišnjih robijanja i patnji. I ovo je prilog sagled~vanJu tog problema. Naime, valjda, nije stalo da se sloboda pojed~nca sv.ede na slobodu šutnje. Fluidnost pravnih aršina, kakova je bila ovdje, opasno naginje tome smjeru.
v "Sarajevski proces-, ili kako je domaća štampa, uglavnom, pisala »sudjen]e muslimanskim nacionalistima u Sarajevu«, izazvalo je veliko interesovanje jugoslovenske javnosti. Svi veliki dnevni listovi su gotovo svakodnevno donosili izvještaje, a sedmičnici komentare i zapažanja sa i oko sudjenja. Ovdje iz objektivnih razloga nisam u stanju ni citirati ni šire analizirati pisanje tim povodom. 64 Moguće je, ipak, kazati da je, općenito uzevši, ovo doprinijelo stvaranju klime u kojoj su morale "pasti glave««.Uprkos uočljivim nijansama ovismo od redakcije do redakcije, sposobnost izvještača i pretpostavljenog stava i ukusa čitalačke publike, dominantna crta medijskog predstavljanja je senzacionalnost, neobjektivnost, vulgarnost, apologetska pristranost ... Tome je, istina, pripomogla i pravna kvalifikacija djela i brojnost optuženih, ali više od toga informiranje sa stajališta optužbe a ne neovisnog i nepristrasnog posmatrača. Doduše, i tu su, čak u istom listu, nekada primjetne razlike u izvještavanju kako je sudjenje dalje odmicalo. Dok su citirane sve važnije, pa i sitne tvrdnje optužbe, dotle se odbrana uglavnom prenosila u par ovještalih i uopćenih konstatacija u smislu: "porekao navode optužbe«, "odbacio tvrdnje svledoka-, i:;I., a nekada je bilo netačnih, pa i zlobnih tvrdnji i podmetanja. Stampa je, uprkos načela "da je svako nevin dok se suprotno ne dokaže«, i prije sudjenja znala da smo »nacionallstl«, »kleronacionatlsti«, da smo svi "djelovali sa pozicija -lslamske deklaraci]e-« ... (mada je zbog toga po optužnici tuženo šest od trinaest optuženih) itd., pa ni ponavljanje, čak i predsjednika vijeća, da nisu svi optuženi tuženi za pripadništvo grupi i djelovanje sa pozicija -lslarnske deklaracije-, ništa nije pomoglo; štampa je ostala pri svome. 64) Naime, do početka sudjenja, u istražnom zatvoru nismo uopće mogli dobivati štampu. Počeli smo je primati kada je započelo sudjenje, ali sve što je s nim bilo u vezi bilo je isiječeno i tako s tim nismo imali nikakvog dodira. I po završetku sudjenja, iz istog razloga, neki komentari o njemu nisu mi bili dostupni u novinama koje sam dobivao. PO dolasku na izdržavanje kazne upoznao sam se sa nekim napisima. Kako mi je i sada dostupan ograničen broj dnevnih i sedmičnih novina samo na srpskohrvatskom jeziku to su to su ova zapažanja .na njima i utemeljena. Stoga je ova analifa nekompletna, a SVI nedostaci su samo I Jedino razlog te činjenice. I
231
SARAJEVSKI
PROCES
Preko novinskih stupaca širile su se analize o »Handž ar-diviziji«, o indicijama da joj je ime dao sam Hitler, pa do tvrdnji »kako jedan krug ljudi iz redova islamskog klera i muslimanske inteligencije nikada nije do kraja raščistio sa fašističkom ideoloqijorn« (podvukao H. Č.), mada niko od trinaest suoptuženih nije pripadao nekoj fašističkoj formaciji (pa, čak, ni njihovi roditelji sa fašizmom nisu imali veze, osim kao njegove žrtve); a šta više, osam od trinaest tuženih je rodjeno poslije 1945.g.! Ništa za sve ovo; novine su rekle svoje, a »ono što se ne objavi nije ni bilo«. Ilustrativan primjer o odnosu štampe jeste i činjenica da »vratolornne prekvalifikacije« od »udruživanja- do »propaqande«, te preinake od, recimo 15 na 8 godina zatvora nisu ni zabilježene. Kolio mi je poznato, niko u zemlji nije objelodanio presudu Saveznog suda u ovom slučaju, pa smo mi za jugoslovensku javnost i dalje »grupa za neprijateljsko djelovanje«. makar što to više ni sudski nije tako! Teško da bi tu šta pomoglo i pozivanje na Zakon o štampi, a kamo li na dužnost objektivnog i potpunog informiranja javnosti. Ovim osvrtom na medijski tretman sudskog procesa, predjeno je sa razmatranja subjektivnih i unutarnjih činilaca, uslovno kazano, na vanjske i objektivne faktore koji su bili u vezi sa »Sarajevskim procesorn«, ili su s njim dovodjeni u vezu. Mada ne predstavljaju neposrednu i uzročnu vezu, svi ti elementi su na ovaj ili onaj način učestvovali u njegovom nastajanju i odvijanju ili su mu pripisivali. Šta je čemu uzrok a šta posljedica teško je sada kazati. Smatram da će se tek sa »istorijske dlstance« taj problem razbistriti. 65 Umjesto produbljenih analiza veza i odnosa, stvarnih i izmišljenih, što nije cilj ovoga teksta, postaviću nekoliko pitanja - teza koje su veoma značajne za razumijevanje koordinata u kojima se kako vremenski, tako i konstelacijski, ovaj proces dogadjao. (Nije mi namjera da postavljam »sugestivna pltanja«, kako bi pravnici kazali, nego da ukažem na svu složenost problematike za čije neke elemente Darko Tanasković, u tekstu koji ću ovdje koristiti,
65) »Nije li možda citirani stav (o mojoj, navodnoj, svijesti o pripadništvu grupi, po drugostepenoj presudi, - H. C.) samo refleks stava koj je visio u vazduhu aponekad izražavao u pojedinim stavovima pojedinih ličnosti preko sredstava informisanja (podvukao H. Č.), da su svršeni studenti verskih škola u inostranstvu, kao i deo učenika Medrese i studenata Islamskog teološkog fakulteta, te još jedan broj muslimanske omladine i muslimanskih intelektualaca, potpali pod uticaj islamskog fundamentalizma i ideja panislamizma, a naročito od 1979.g. naovamo? Ako je tako. gdje kako i koliko su narušene granice izme'dju ideološke opredeljenosti u sferi svesti i i intimnog opredeljenja i aktivnosti na popularizaciji te ideologije ... ?« (Advokat. Orhan Nevzati, Zahtev za vanredno preispitivanje. str. 21.)
232
ZAHTJEVI
ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
kaže da ih »nauka još nije riješila na zadovoljavajući način.«66 A po kojima bi se mjerilima trebalo ravnati pri ocjenjivanju šta je »istin~~o«.a ~ta »lažno« ako ne po objektivnim - naučnim, pošto je za biće »vrlikoq delikta- neophodno i identificiranje »NEISTINITOG prikazivanja prilika«?!) Ta pitanja-teze u odnosu na »vanjske«, »objektivna-, faktore bile bi: 1. Ekonomsk~ kriza - društvena kriza u zemlji? (U to vrijeme uglavnom se govonlo o ekonomskoj krizi. Slična kretanja su svakako bila i na širem, svjetskom planu.) 2. Eskalacija ~aci~nalizma u zemlji? (Tu su, opet, poznati dogadjaji na Kosovu, all I gibanja u drugim sredinama, te nekoliko sudskih slučajeva u Zagrebu. Beogradu, Sarajevu, Mostaru ... djelatnicima s područja nauke, religije i kulture.) Vezano za ovo pitanje, u povodu našeg procesa pisano je i govoreno kako je »eskalirao i muslimanski nacionalizarn«. Logično se postavlja pitanje u čemu se ogleda »eskalacija«, dakle, koji je to odlučujući faktor z? pokretanje ovog sudskog postupka u vrijeme u koje je pokrenut? Sta je POVOD? Je li neko od okrivljenih, neki od njih. ili svi: - objavio knjigu, tekst. letak Isl., - izazvao demonstracije i nerede (ili druge postupke masovnog karaktera) koji su doveli do napetosti, materijalne štete. fizičkog maltretiranja ili ugrožavanja života itd., - podstakao naglo ili postepeno, sistematsko ili spontano »iseljavanje pod pritiskorn«. - uzrokovao sukob ili raskol u Islamskoj zajednici, ili isto izmedju institucija Islamske zajednice i vjernika ... , -:- na drugi način. protuzakonito, javno istupio??? Sta se, dakle, neposredno dogodilo pa je bilo nužno pokrenuti krivični postupak? Ako bi se neke od ovih pretpostavki mogle i smatrati razlozima, ostaje pitanje DIREKTNOG POVODA? 3. Interes za religioznost općenito u svijetu - sličan interes u našoj zemlji? (Prema novijim sociološkim istraživanjima taj interes je posebno uočljiv kod mladih i kod obrazovanijih.) U ovom kontekstu valja sagledati i poziciju islama kod nas. »Prije svega islam se kod nas opaža, doživljava i objašnjava kao niz nerazlučivlh dvojstva od kojih su najizrazitija: spojevi SVETSKOG i DOMACEG, VERSKOG i NACIONALNOG i, najzad. INSTITU66) Za takvo rješavanje valja ispuniti više uslova: »Jasnoća idejnih i teorijskih polazišta. zdrava istoričnost, autentična obaveštenost. dovoljna misaona nezavisnost ineopterećenost kompleksom .osetljivosti tema i trenutka., sve su to osobine naučno utemeljenog. društveno odgovornog i intelektualno poštenog pristupa kakav se u pokušajima razmatranja i tumačenja raznih aspekata islama u nas još uvek nedovoljno često može susresti.« (s-Duqa«, specijalno izdanje. »Povratak boqova-, Beograd. april 1986. god.; Darko Tanasković, »Sta se peva sa minareta«, str. 20.)
233
SARAJEVSKI
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
PROCES
CIONALNOG (zvaničnog) i SPONTANOG nezvaničnoc.« ("Duga«, specijalno izdanje, ~.Povratak Bogova«, Beograd, april 1986.g., Darko Tanasković, »Sta se peva sa rninareta, str. 20.) ., 4. Dinamička interakcija SVJETSKOG i DOMAĆEG? (Ovo pitanje bi se moglo svesti u jedno dvodjelno:) _ "Kakva kretanja bitno odredjuju islam, na svets.kom pla;,u danas i kako se ta kretanja odražavaju, ukoliko se uopste odražavaju, na islam u našoj zernlji?« (Isto.).. . a) » ... tokom poslednjih godina, a naročito od pobede "ISlamske revotuciie- u Iranu (1979. g.) čitav svet ne prestaje da ... upire pogled ka Bliskom i Srednjem Istoku.: :«. . b) " ... opšte je uverenje da savremem. Islamski. svet ~rol~zl kroz fazu "reislamizacije« i da je politizovam Islam JOSuve.k Jedina ideologija kadra da od Magreba do Indonezije pokren~ ~usli.~anSk~ mase i posluži kao izvor legitimizovanja svako] ambiciozrulol političko] vlasti ... « (Isto.) .' "Može li se pri takvom stanju stvan na opste~ planu, ..A PRIORI isključiti porast verskog entuzijazma i izvesna radlkall::aclja u ponašanju jugoslovenskih muslimana? Naravno d.a ne moze: .. Opasno bi, medjutim, bilo ići u drugu krajnost. pa parucno pozivati na uzbunu pred navodnim "ajatolaštvom« ~itavih soclokulturmh. sredina,. jer izmedju porasta broja zabradjenih mladih muslimanki na sa.rajevskim ulicama pa i u fakuitetskim aulama, 67igeografske .karte Isla~: skog sveta pronadjene unedrima Homeinijevih mučen~ka, na k?jOj je Sarajevo uočljivo ucrtano i obojen~.zelemm kao vazno .uponšte islama -u dijaspori" svakako da posto]t odrediena ve~a, all ta v~~a nikako nije neposredna i jednostavna (podvuka~ H. C.) k~kO ~.I !e uznemireno antiislamsko raspoloženje, kod nas, IZ lako obJašnjlvlh istorijskih i kolektivno - psiholoških razloga prilično rasprostranjeno, želelo po svaku cenu alarmantno da predsta~i.« (Ist~.) _ "» ... širenje verskih osećanja, posebno medj~ mladima zapaža se i u katoličkim i u pravoslavnim sredina~~, a nije za z~n~marivanje ni prodor raznih oblika tzv. netradtctonamth rellgljsklh učenja i kultova, tako da jačanje islama neizostavno treba posrnatrati kao plod sadejstva spoljašnjih i unutrašnjih činilaca.«68 (Isto, str. 21.) . 5. Neuhvatljivo prožimanje VJERSKOG I NACIONALNOG? . " ... po mnogo čemu je središnje dvojstvo islamskog manitestovanja u našoj sredinl.« (Isto.)
67)
života
"Pod uticajem i ove parole
ovakvog (inkriminiranog iz Tabačkog rnesdžida,
H. C.) tumačenja pojedinih pitanja iz rzvjesru broj slušateljki IZ Tabačkog
mesdžida počelo se pokrivati ... " (Prvostepenapresuda, str. 148.) . . 68) "Iznalaženje prvog aršina za odrneravanje rasprostranJenosti, snage I vrste lundamentalističkih strujanja medju našim rnuslimanlrn ometa I povremeno tendericiozno pisnje strane stampe ... " (»Duga" ... , isto, str. 21.)
("Jedno od zanimljivih obeležja planetarne sudbine islama jeste da je upravo ta religija kojoj je izričita univerzalistička nadnacionalnost dobrim delom i omogućila neslućenu svetsku ekspanziju, veoma često spo/ja (podvukao H. Č.) doživljavana i primana kao najmarkantniji atribut nacionalne pripadnosti i sličnosti ... ... Pa ipak, u pogledu odnosa izmedju konfesionalne i nacionalne pripadnosti, kada su islam i muslimani u pitanju, još uvek ima podosta konfuzije, delom, nasledjene, adelom u novije vreme nastale, što sve zajedno primetno otežava objektivan i objektivizovan pristup čitavom nizu velikih tema naše prošlosti i savremenosti a nije olakšavajuće ni za njihovu umetničku tranpoziciju. ' U središtu te kompleksne versko - narodne problematike s delikatnim političkim konotacijama, nalazi se za jugoslovensku zajednicu definitivno životno i pravno potvrdjeno, a inače verovatno jedinstvena, činjenica postojanja muslimanske nacije, u čijoj je etnogenezi iz/sred bratskih slavenskih naroda istoga jezika islam kao integralni civilizacijski fenomen, uz sticaj mnogih drugih faktora, bio svakako od presudnog značaja.«69 (Isto, str. 22). 6. Jedna od čvornih tačaka je i objašnjenje dvojstva INSTITUCIONALNOG (zvaničnog) i SPONTANOG (nezvaničnog) u islamskom fenomenu u nas. (Svakako, to je pitanje odnosa Islamske zajednice kao zvanične, organizovane, institucije i formalnih i neformalnih zajednica koje djeluju u/uz Islamsku zajednicu, bilo da su uzrokovane potrebama vjerskog življenja koje se ne mogu zadovoljiti kroz institucije u sklopu Islamske zajednice (derviški redovi), ili zbog oprečnih stanovišta u raznim pitanjima (stvaranje novih odbora Islamske zajednice, odvajanje imama (vjerskih službenika) od matične Islamske zajednice, i sl.) Nakon sagledavanja "Sarajevskog procesa- u svim ovim koordinatama mnogo toga biva jasnije i razumljivije.
Treba kazati, umjesto zaključka, da bi bilo najnepravičnije da se "Sarajevski proces- (ovaj slučaj) ovim završi. Ova »zbirka« odredjenih pojava koje su uticale na pravilnost i zakonitost donijetih odluka imala bi smisla samo ukoliko bude poticaj za ispravljanje nepravilnosti i propusta dosadašnjeg sudskog postupka, ako kao praktična ilustracija bude prilog za najOdgovorniji i sveobuhvatan pristup pitanju delikventnosti mišljenja - jednom od najozbiljnijih pitanja delikvencije i jednom od najdelikatnijih pitanja mišljenja samog 69) Ne navodim ove citate da bih uspostavljao ili branio stav da je vjerskO i nacionalno kod muslimana/Muslimana istovjetno, već da bi se uočila sva složenost tog problema i u tom svjetlu shvatila izuzetna težina razgraničavanja ta dva tenomena, što je za krivnju »verbalnirn detiktorn- NUŽNO ali teško,a za manipuliranje pri
optuživanju
jednostavno,
ili mnogo lakše.
235 234
SARAJEVSKI PROCES ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
u nas; a svakako, pitanje poštovanja normi krivičnog postupka i zakonitosti općenito nedjeljivi je dio ovog komp.leksa.. . »Ako je jedna od funkcija (ili je možd~ bolje reći - jed~n o~ najvažnijih elemenata) principa pravne drzave siqurnost čo.vj.eka I gradjanina, u prisustvu toliko značajnog ideološkoq naboja krrvlčn~g zakona ne bih mogao da tvrdim da se o~aj 'prr~clp u nas poštuje onoliko koliko bi to zaista u jednoj pravnoj drz~vl m~~a.I.oda bude. I obzirom na to da krivično pravo omogućava najosetljivije zahvate u sferu prava i sloboda gradjana, očito je da se.de lege.f~renda mora učiniti veći napor, koji bi, ako ne spre~io (j~r da. II je to uopšte moguće) ono barem u najvećoj rnoqućo] m.?!1 otezao zloupotrebu krivičnih zakona na štetu gradjana.« (»Knjlzevna reč-, ~eo~ra~, br. 280., od 10.06.1986.g., Djordje Marjanović, Za pravnodrzavnr pnstup uredjenju zaštite države«, str. 5) Podnosilac Dopune: Zenica: 19.08.1986.g. Hasan Čengić
2. Alija Izetbegović Izetbegović Alija KPD Foča - Foča SAVEZNOM JAVNOM TUŽiOCU BEOGRAD Vlajkovićeva 10 PREDMET: Inicijativa za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda, Kps. 108/84 o~ 31.10.1985., te presude Okružnog suda u Sarajevu K. 212/83 od 20.8.1983. i Vrhovnog suda BiH, KZ. 1208/83 od 14.3.1984. Presudom Kps. 108/84 od 31.10.1985, Savezni sud je djelomičn~ uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude I preinačio presudu Vrhovnog suda ~iH.' Kž ..12~8/8~ od. 14.3.1984. tak~ što je, zadržavši uglavnom iste inkrrmlnac~~e, Izmlj~nro pravnu k~~11 fikaciju djela, zauzevši stanovište da u mo~~mr~dnja~a nema ?~llježja krivičnog djela udruživanja radi ne~r.ljateljsk.e djelatnosti I~ čl. 136, stav 1 KZ SFRJ, već obilježja krivičnoq djela neprr!a~elj~ke propagande iz čl. 133, stav 1 KZ SFRJ. S ~bzir?m na tu činjenicu, Savezni sud mi je, umjesto kazne od 12 godina, Izrekao novu kaznu od 9 godina zatvora. . . . .. lova presuda i postupak koji joj je prethodio, uključujući Istragu: sudjenje i navedene presude oba suda, sadrže i bili su praćeni
236
grubim povredama zakona, koje čine opravdanim zanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
i pravednim podi-
Pošto sam u pisanju ovog podneska u izvjesnoj mjeri odstupio od uobičajene metodologije, potrebno je da učinim jednu uvodnu napomenu. Naime, nezakonite sudska presude obično su posljedica grešaka ili nezakonitosti u procesu njihovog donošenja. Ovdje je slučaj obrnut: lažna temeljna optužba - ona o karakteru i namjeni -Islamske deklaracije« - čija je neistinitost bila oČigledna i jasna od prvog dana istrage, ali koja se, iz razloga koje mogu samo nagadjati, morala po svaku cijenu pretvoriti u osudjujuću presudu, povukla je za sobom čitav lanac nezakonitih radnji u procesu donošenja takve presude i uvukla pOjedine organe istrage i suda u grube povrede zakona, pa i u otvorene falsifikate. Zvuči paradoksalno, ali tvrdim: da sam stvarno bio kriv, imao bih zakonito sudjenje. Nisam ga imao jer sam bio nevin. Da sam stvarno bio kriv, istragu bi proveo istražni sudija (što je pravilo), a ne SUP (što je izuzetak), advokatima bi bio omogućen kontakt sa optuženima od prvog saslušanja kao što to zakon nalaže (a nije im omogućen sve do podizanja optužnice), saslušanja optuženih i svjedoka obavila bi se u prisustvu branilaca (to pravo nije uskraćeno ni A. Artukoviću, optuženom za ratni zločin), ne bi se primijenile nezakonite metode prema svjedocima i iskrivijavali njihovi iskazi, ne bi bilo potrebno da štarnpa nečuvenom kampanjom stvara posebnu psihozu i još u toku istrage uvjerava »narod« u krivicu optuženih, a naročito ne bi mi se tajno sudilo. Sve ovo ne bi bilo potrebno, a bilo je, jer je trebalo naći krivicu tamo gdje je nema, a pravo stanje stvari prikriti od javnosti. Pošto je, kako sam naveo, u osnovi čitave optužbe protiv mene stajalo izopačeno tumačenje »Islamske deklaracije« i pošto su, po mom čvrstom uvjerenju, sve druge povrede zakona bile u funkciji ove prve, ja ću prvo izložiti povrede vezane za »lslarnsku deklaraciju« (v daljem tekstu: ID).
I POVREDE ZAKONA U VEZI SA »ISLAMSKOM DEKLARACIJOM« Ove povrede su dvojake: jedna je materijalne, prirode.
a druqa procesne
A. Povrede materijalnog zakona u vezi sa ID Ova povreda se sastoji u tome što sam optužen i osuden za pisanje i objavljivanje jednog teksta koji po svoJOJ stvarnoj sadržini i namjeni ne dolazi u sukob ni Sa jednim važećim p r o p is o rn u Jugoslaviji. Ustvari, radi se o povredi načela »Nullum crimen ... « koje je prihvatilo i naše
237
SARAJEVSKI
PROCES
zakonodvstvo, propisujući da "nikome ne može biti izrečena kazna za djelo koje ... zakonom nije odredjeno kao krivično djelo i za koje nije zakonom propisana kazna- (čl. 3 KZ SFRJ i čl. 181 Ustava SFRJ). Navedeno načelo, prema tumačenju koje je opšte prihvaćeno, znači da za inkriminaciju jednog djela, u mom slučaju spisa, nisu dovoljni niti mogu poslužiti bilo kakvi ideološki ili politički obziri (razlozi) ako zakonodavac nije to obzire (razloge) pretočio u zakonske i izrazio kao zakon. U odnosu na pisanu riječ, zakonodavac je odredio da će za neprijateljsku propagandu odgovarati 'autor koji" ... napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protivustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uredjenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravijanja i vlasti i njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravijanja koje su od značenja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, bezbjednost i odbranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zernlji« (član 133, stav 1 KZ SFRJ). lako, kao i mnogi drugi, citiram član Krivičnog zakonika smatran neustavnim, jer je u formulaciji kakva jest suprotan članu 169 Ustava SFRJ o slobodi misli i izražavanja, kao i nizu medjunarodnih konvencija kojima je i Jugoslavija pristupila (Opšta deklaracija UN o pravima čovjeka, Medjunarodni pakt o gradjanskim i političkim pravima, Finalni akt iz Helsinkija iz 1975), tvrdim da se pisanjem ID nisam ogriješio ni o taj tako restriktivan i uskogrud član KZ. Ako sam se o nešto ogriješio, onda je to praksa koja se u ime istog zakona vrlo različito provodi u različitim sredinama i često bez mnogo veze sa samom zakonskom odredbom. ID nigdje ne spominje nijedan od zaštitnih objekata navedenih u citiranom članu Zakona (vlast radničke klase, samoupravijanje, bratstvo-jedinstvo, itd), bilo da ih brani ili napada i, šta više, nijedan od tri suda ne tvrdi suprotno. Iz dosta nejasnih i konfuznih obrazloženja sarajevskih sudova (dakle, ne iz izreke nego iz razloga presuda), može se zaključiti da ti sudovi primjenjuju sljedeću logiku: "Islamska deklaracija zagovara islamski poredak; pošto je islamski poredak potpuno različit od našeg, ona samim tim - i bez izričitog spominjanja objekata zaštite iz čl. 133 KZ - ugrožava te objekte. Da ID zagovara islamski poredak, to je istina. Notarna je, medjutim, laž da ona taj poredak zagovara u Jugoslaviji, i to je jasno svima koji su pročitali ID. Radi se o tako bjelodanoj činjenici da je to od prvog časa bilo jasno (ili je moralo biti jasno) i isljednicima i tužiocu i sudijama sva tri suda. Nisam osudjen jer sam zagovarao uvodjenje islamskog poretka u Jugoslaviji - jer to nisam zagovarao. Osudjen sam iz razloga koji su poznati onima koji su me isljedjivali, optuživali i osudivali. Ma kakvi ti razlozi bili, jedno je sigurno: oni nisu bili 238
ZAHTJEVI ZA ZASTITU ZAKONITOSTI
~ravni ni zakonski. Ja nisam povrijedio nijedan zakon u zemlji i, ako Je ovo pravna država, ja moram biti oslobodjen. Ja ovdje nemam tekst ID da ga u dokaz svojih tvrdjenja priložim N~slo~u. Medj~tim, isti. se nalazi u sudskom spisu. Molim vas da ga pribavite I pročitate zajedno sa tri predgovora (prvom izdanju, turskom !zdan.iu i izdanju iz 1982.). Ipak smatram se dužnim da.svoje tvrdnje Učinim bar vjerovatnim, pa ću navesti neke osnovne činjenice u vezi sa nastankom i samim tekstom ID, koristeći bilješke sa svoje odbrane. Od rane mladosti bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta i o tome sam, pored ID, napisao oko 20 članaka i knjigu "Islam izmedu Istoka i Zapade«. Svi ovi tekstovi izuzeti su od mene i nalaze se u sudskom spisu. Skoro svi članci objavljeni su u našim .časopisima (vjerskim i civilnim), a knjiga "Islam izmedju Istoka I Zapade« prevedena je na engleski i objavljena u SAD (Izdavač: »Arnerican Trust Publication«). Nijedan od ovih tekstova ne tiče se Jugoslavije niti prilika u njoj i, sa izuzetkom ID, nije predmet optuženja. (Iznimno, jedan od napisanih članaka odnosi se na Jugos~a~iju. To je moj referat o nekim karakteristikama ekonomskog polozaja Muslimana u Jugoslaviii, održan koncem 1981. na simpozijumu muslimanskih sociologa u Serbruku (Kanada). Ćlanak se nalazi u sudskornsptsu i takodjer nije predmet optuženja. O njemu ću kasnije nešto više reći.) Pripreme za pisanje ID počeo sam 1966-67 godine, prikupljanjem potrebne dokumentacije, literature i podataka. Prvobitno sam ovaj tekst zamislio kao monografiju o islamskom svijetu, stanju i kretanjima u njemu, pa sam prvi dio pod naslovom »Zaostalost muslimanskih naroda- tako i napisao. Tek 1969.g., smatrajući da sam uočio neke karakteristične pojave i tendencije u tom svijetu, odlučio sam d~ taj materijal pretvorim u jedan programski tekst. Tada sam napisao Dio II - Islamski poredak (uglavnom u vidu teza) i, kao obrazloženje ovome, Dio III - Neki problemi islamskog poretka danas. Tekst sam u cjelosti dovršio u prvoj polovini 1970. (što se vidi i iz naslovne strane) i nisam ga više mijenjao. Dvije ideje dominiraju tekstom ID. Prva, iznesena u I dijelu, o ogromnom jazu izmedju inteligencije i masa, u većini muslimanskih ~emalja, u stvari, izmedju pozapadnjačene svijesti inteligencije i Islamskog osjećanja masa. Otudjenost inteligencije je pojava koja se susreće i u drugim zaostalim sredinama, ali po intenzitetu u kojem se ispoljava u nekim muslimanskim zemljama, kao i po svojim posljedicama, ta pojava je bez uporedjenja u istariji. Ispitujući razI,oge ovome, našao sam da se oni nalaze u krajnje neodgovarajucem, skoro nakaradnom sistemu obrazovanja, o čemu sam u tekstu naveo nekoliko osnovnih činjenica. Druga ideja izložena u Dijelu II ID jeste da se islamski svijet ne može izmijeniti bez islama. Što sam više proučavao i upoznavao taj 239
SARAJEVSKI
PROCES
---
svijet, sve sam više otkrivao islam kao jedinu realnu silu koja je u stanju pokrenuti muslimanske narode i dovesti do konstruktivnih promjena na duhovnom i društvenom planu. Ideje evropskog porijekla ~e mogu tamo ništa ~činiti jer ~staju ~ glava~a ograničenog broja intelektualaca, niukoliko ne dotiču mastu muslimanskih masa bez čijeg učešća je nemoguće bilo šta izmijeniti. U ovom smislu se zalaže za emancipaciju muslimanskih naroda na osnovu vlastitih (a ne tudjih) vrijednosti i tradicija. Od ostalih misli i dijelova teksta treba spomenuti kritiku uloge muslimanskog sveštenstva u današnjem muslimanskom svijetu (str. 4), odnos prema zapadnoj civilizaciji - dva oprečna primjera, Japana i Turske (str. 5 - 6), statističke podatke o socijalnim razlikama i kulturnim prilikama u nekim važnijim muslimanskim zemljama (str. 9), kritiku obrazovnog sistema (str. 10), specifičan islamski pristup društvenoj obnovi (kroz ljude, a ne kroz zakone i dekrete - str. 14). Na strani 17-27 izložene su teze za islamski poredak današnjice. To je jedna vizija savremenog, humanističkog i tolerantnog islama. Ukazujem na Tezu 2 o jednakosti svih ljudi (str. 18), Tezu 5 o legitimnosti društvenih mjera protiv svih oblika neupotrebe i zloupotrebe privatne svojine (str. 20), Tezu 7 o republikanskom principu, Tezu 8 protiv totalitarnog oblika vlasti i kulta ličnosti (str. 21), Tezu 10 o Obrazovanju i prihvatanju tekovina nauke i tehnologije (str. 23), Tezu 11 o slobodi savjesti, Tezu 14 o položaju žene (»žena je ravnopravna, ali različita«). Tezu 15 -Cil] ne opravdava sredstvo«, Tezu 16 o položaju manjina, Tezu 17 - šest principa o odnosima prema drugim zajednicama u svijetu (str. 27). Sve ove teze pozivaju se na odgovarajući izvor islama. U III i posljednjoj glavi 10 razmatraju se neki problemi i dileme sa kojima će se suočiti islamski poredak današnjice. Na str. 28 - 31 raspravlja se o tome da li će put do islamskog preporoda voditi kroz vjersku obnovu ili kroz političku revoluciju (odgovor: primarna je vjerska obnova). Na str. 31 - 32 govori se o pozitivnim i negativnim iskustvima Pakistana kao prve deklarisane islamske republike novog doba. Na str. 33-38 raspravlja se dilema: nacionalizma ili panislamizam i ukazuje na pojavu »anacionalnoq nacionalizma- u današnjem islamskom svijetu. Tekst 10 se završava izlaganjem odnosa islama prema dvije glavne svjetske religije, hrišćanstvu i jevrejstvu, i prema dva glavna svjetska društvena sistema, kapitalizmu i socijalizmu. To je u najkraćim crtama sadržaj »Islarnske deklaracije«. Objekat posmatranja: islamski svijet, jasno odredjen (»Od Maroka do Indonezije, i od Centralne Azije do tropske Afrike«, str. 4). Predmet analize: tipični problemi toga svijeta: zaostalost, rascjep izmedjU inteligencije i naroda, školstvo u rukama stranaca, dilema pred nadirućom zapadnom civilizacijom, ostaci kolonijalizma i pojave neokolonijalizma u ekonomiji i duhovnoj sferi, itd. Nigdje Jugoslavije
10
240
ZAHTJEVI ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI -------------------~~~~~~~~~
i njenih prilika i neprilika, ni u najdaljoj analogiji. Ponovo molim da pročitate »lslarnsku deklaraclju« u integralnom tekstu (40 stranica). Ranije sam naveo da nespominjanje Jugoslavije u 10 nije sporno. Iako u izreci sugeriše jugoslovensku namjenu lO, prvostepena presuda u razlozima priznaje da se Jugoslavija u tekstu nigdje ne spominj~. Na početku str. 139 spomenute presude nalazi se sljedeća rečenica: »Sa druge strane, pada u oči da se Izetbegović trudi da u .t~kstu »Deklaracije« n_e spominje Jugoslaviju i BiH, mada spominje čak Japan, SSSR, Svedsku, Staru Kartaginu. -« Da je tekst čovjek, izmijenio bi svoj »iskaz- i Jugoslavija bi se našla u spisku zemalja koje treba da postanu islamske republike (?!) kao što se našla u iskazu jednog svjedoka koji je takve izjave davao u istrazi, a povlačio na sudu. Ali, tekst je neumoljiv, pa su optužba, a zatim Okružni sud u Sarajevu i Vrhovni sud BiH pribjegli drugom argumentu: autor 10 ne spominje izričito Jugoslaviju, ali je isto tako i ne isključuje, dakle - kriv je. Ovu tezu - uostalom neistinitu, kao što ću dalje pokazati - lansirao je u toku sudjenja dr. Fuad Muhić. U članku Objavljenom u listu »Danas- od 9.8.1983, dakle dok je trajao glavni pretres (!), dr. Muhić piše: »Tvorci Islamske deklaracije ističu da se oni nisu obraćali jugoslovenskim muslimanima, nego muslimanima u svijetu. Ali, ako je to tormalno-tekstualno tačno (moje podvlačenje, A. 1.) isto toliko je izvjesno da ih nisu ni isključili iz opšteg.pojma »svjetskih muslimana», te nije sigurno da svoje tumačenje ne bi usmjerili u potpuno drugačijem pravcu da su supjeli da ostvare koncepcije svoga proqrarna- (»Oanas«, 9.8.1983, st. 16). Ove Muhićeve riječi skoro doslovno ponovila je zastupnik javne tužbe Edina Rašidović sedam dana kasnije u svojoj završnoj riječi. Smatrala je valjda da tadašnji dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu zna šta govori. Mi smo dakle osudjeni (90 godina zatvora!) ne zato što smo nešto učinili, nego jer nije bilo sigurno da to »nešto- ne bi učinili (»jer nije.sigurno da svoje tumačenje ne bi usmjerili u potpuno drugačijem pravcu ... «). Da ostavimo po strani ovo nedopustivo miješanje u sudski proces koji je u toku i ovo nečuveno kažnjavanje za eventualni, mogući, budući, još nepostojeći, dakle, nepostojeći »zločin«, .u pitanju je mnogo važnija stvar: radi se o tome da je Muhićeva (i tuži očeva) tvrdnja neistinita. U trenutku kad su davali svoje izjave, i dr. Muhić I tužilac su znali da se u tekstu 10, na str. 26, nalazi Teza 16 koja primjenu »lslarnske deklaracije- (odnosno programa koji ona nudi) ograničava na muslimanske zemlje i time izričito isključuje zemlje ~ao što je Jugoslavija. Ovu činjenicu dr. Muhić i javni tužilac su Jednostavno prešutili. Zbog njene važnosti za utvrdjivanje materijalne istine u ovoj stvari, tezu 16. ću ovdje citirati u punom tekstu. Ona glasi: »lslarnski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva. Bez ove većine islamski 241
SARAJEVSKI
PROCES
dio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrdjivanju da li postoji krivično djelo ... itd.« ... a prema odredbi člana 364 stav 1 tačka 11, sud čini bitnu povredu ZKP ako "presuda uopšte nema razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili u znatnoj mjeri protivrječni ... itd. Sa stanovišta jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva zagovaranje islamskog poretka samo po sebi nije nedopušteno, a još manje je krivično djelo. Zagovaranje islamskog poretka u Jugoslaviji je po jugoslovenskom zakonu krivično djelo. Dakle, mjesto, prostorno odredjenje gdje se taj poredak zagovara jeste odlučna činjenica. Pošto sam cijelo vrijeme tvrdio da se iz teksta ID jasno vidi da su to muslimanske zemlje (Teza 16 ID), a pošto su prvostepeni i drugostepeni sud tvrdili da je to i Jugoslavija, ovo je od početka bila sporna činjenica. U zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude je stoga zatraženo da Savezni sud uvidom u tekst ID utvrdi ovu činjenicu, kola se pojavljuje kao odlučna, jer od nje zavisi pravno pitanje i pravna ocjena da li je lO (ili nije) neprijateljski tekst te, sljedstveno, pitanje da li (ili ne) postoji krivično djelo. Savezni sud na ovo pitanje nije odgovorio, te u ovom dijelu ne postoji presuda Saveznog suda. Umjesto toga, Savezni sud se »pokrio- lakonskim obrazloženjem: "S obzirom na izvršeno preinačenje presude (misli se na prekvalifikaciju djela sa čl. 136 (1) na 133 (1) KF SFRJ - moja opaska), sud se nije upuštao u ostale navode zahtjeva koji se odnose na povrede krivičnog zakona- (str. 23 Presude). Istina je da je izvršeno preinačenje presude za optužene 1 - 6 značajna stvar, ali je potpuno nerazumljivo zašto Savezni sud to preinačenje uzima kao razlog (ili opravdanje) da se - kako kaže ne upušta u ostale navode zahtjeva o povredama KZ. Takav razlog zaista se ne vidi i nije uopće logičan. Ovo stoga što stav odbrane i u ovom zahtjevu i u toku čitavog procesa nije bio da optužba u vezi sa ID nije djelo iz čl. 114 KZ (dakle, da je možda djelo iz čl. 133 KZ) nego da uopšte nije krivično djelo. Članom 427 ZKP taksativno su navedeni razlozi zbog kojih se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Odredbom ovog člana predvidjeno je da se takav zahtjev, pored ostalog, može podnijeti ako je krivični zakon povrijedjen u pitanju: (1) da li je djelo za koje se optuženi tereti krivično djelo (čl. 365 tačka 1) i (2) da li je u pogledu djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (čl. 365 tačka 4 ZKP). Svoj zahtjev podnio sam, pored ostalog, i iz oba ova razloga. Savezni sud je, medjutim, rješavao i riješio samo zahtjev iz razloga pod (2). tako što je izmijenio pravnu kvalifikaciju djela. Prvi razlog sud je samo na- ~ značio u razlozima presude, ali ga nije razmotrio niti po njemu odlučio. Drugim riječima, Savezni sud ne samo da nije u cjelosti riješio podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, nego nije riješio temeljno pitanje svakog procesa, tj. da li
ZAHTJEVI
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
krivično djelo uopšte postoji. A radi se o pitanju na koje je sud, pre.ma čl: 37? ZK~, dužan da. pazi u svim fazama postupka po službeno] dužnosti (dakle, bez obzira da li postoji takav zahtjev stranke). To što je razlog iz čl. 365 tačka 1 izričito naveden kao osnov iz kOj.egse može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnazne presude, znači i mora značiti samo da on predstavlja samostalan osnov za podizanje zahtjeva i da je sud dužan navod po ovom osnovu samostalno razmotriti i po njemu odlučiti. Sud mo~e »ne upuštati se- u ostale navode zahtjeva, ali ne i kada se radi o Slučajevima iz čl. 427 ZKP. Navode podnesene iz razloqa nav~?enih u ?vom članu sud je dužan uzeti u ocjenu i po njima odlučitl. Pošto Je u mom slučaju postupijeno suprotno, presud~ Saveznog suda u tom dijelu bitno je manjkava i nezakonita. OV~J nedo~tatak presude je sam za sebe dovoljan razlog za podizanje .zaht!eva za z~štitu zakonitosti. Prihvatanjem ovog zahtjeva ostvanla bi se mogucnost da sud otkloni ovaj nedostatak odnosno da nedostajući dio presude donese i obrazloži. '
II POVREDA NAČELA MATERIJALNE
ISTINE
Zakon o krivičnom postupku SFRJ državnim organima i sudu nalaže sIJ:d~će: »S.ud.i .državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito I potpuno utvrde činjenice koje su od važnosti za ?o~o~e~je zakonite presude. Oni su dužni da sa jednakom pažnijom ispita]« I utvrde kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist- (čl. 15 ZKP). K~~ .što ću pokazati na sljedećim primjerima, državni organi i ~ud. činili s.u sv~ s.uprotno odredbi ovog člana. Iako je takvim ponasanjern državnih I sudskih organa došlo do potpuno krive slike i ~i~jenič~om ~~anju, pogrešno utvrdjeno činjenično stanje nije suština OVih mojih navoda. Radi se o ponašanju ovih organa, o njihovom odnosu prema navedenom načelu Zakona o krivičnom postupk~, a n~ ~oslJedlcama tog ponašanja. Može se dogoditi da sudovi pognJ~se u utvrdjivanju istine, i to se može razumjeti. Dog~dJa se, n~~me, da državni organi i sudovi učine sve što je u nJihOVOJrnoct da utvrde istinu, ali zbog subjektivnih i objektivnih ograničenja, ili složenosti slučaja, ne uspijevaju u tome. U mom slučaju mislim da stvari stoje obrnuto: činjenice su ponekad vrlo Jasne, a sud državni organi čine sve što je u njihovoj moći da istinu prikriju i dokažu neku svoju unaprijed postavljenu šemu otužbe i krivice. Ta šema je - zna se - bila neprijateljska grupa za kontrarevol~cionarnu djelatnost. Da bi se »dokazala- optužba za ovu nepostojeću krivicu, koja će se vući sve do Saveznog suda kada će
244 245
SARAJEVSKI
PROCES
konačno otpasti, bilo je potrebno »pritaqoditl«, ustvari iskriviti smisao skoro svih izjava optuženihi svj~doka i mnogih tekstova, i izvršiti sistematsku selekciju činjenica, naravno uvijek u korist postavljene optužbe i uvijek na štetu optuženih. Opisani slučaj sa »lslamskorn deklaracijom« samo je najizrazitiji, ali ne i jedini primjer. Prije nego što predjem na iznošenje još nekih (he svih) karakterističnih primjera, moram još jednom spomenuti slučaj sa Tezom 16, jer dobro ilustruje ovo o čemu govorim. U toj tezi, kao što sam već naveo, ja kažem da se islamski poredak može ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva. Rečenica je jednostavna . i kristaino jasna i nikakvo joj posebno tumačenje ili objašnjenje nije potrebno. Svaki sud je sretan ako pred sobom ima jednu jasnu, ·nedvosmislenu činjenicu. Vrhovni sud BiH bio je zbog toga nesretan. On stoga ulaže ogroman umni napor, piše pravo malo »Bizrnarkovo pismo«, da bih dokazao da ja hoću ono što sam tako jasno napisao da neću, i obrnuto. Ako se ovako nešto činilo sa pisanim materijalima (dakle materijalnim dokazima), šta se onda moglo činiti sa iskazima svjedoka, koji su tek nastajali medju četiri zida, na osnovu razgovora izmedju isljednika i saslušavanog, u prijetećoj tišini istražnog zatvora u Sarajevu (većina svjedoka saslušavana je baš tamo)? Navodim još 10 primjera: 1. Kad citiraju ID, optužba i sud izdvajaju rečenice iz konteksta, pažljivo izostavljajući one koje sadrže subjekat, objekat ili mjesto zbivanja, odrednice koje bi jasno pokazale da se citirane rečenice ne odnose na jugoslavenske prilike nego na muslimanski svijet. Ustvari, nije bilo lako odabrati takve »geografski neodredjene« rečenice u jednom geografski vrlo odredjenom tekstu u kojem se rečenica »muslirnanske zemlje- i »islamski svijet- spominju na 34 mjesta. U jednom od citata (od ukupno 14 koliko ih se u presudi navodi), kojeg se optužba nije mogla odreći jer zvuči »politlčki«, ali u kojem se, na nesreću optužbe, nalaze riječi »od Maroka do Indonezije i od tropske Afrike do centralne Azije. (granice islamskog svijeta) sud nalazi jednostavan izlaz: on u citatu ove riječi izostavlja i umjesto njih stavlja tri tačke (jedanaesti citat na str. 3 presude). Ova upornost optužbe (i suda) da po svaku cijenu, pa i po cijenu ovakvih nedopustivih zahvata u tekst, održe tvrdnju o »jugoslovenskoj- namjeni ID, utoliko je čudnija što je sasvim bezizgledna. ID je prevedena na arapski, engleski, turski i njemački jezik i objavljena na više mjesta u muslimanskim i nemuslimanskim zemljama, a i u našoj zemlji bar 1000 ljudi zna kako stvari stoje. To su svi advokati sa sudjenja, isljednici, tužioci, sudije sva tri suda, svi rodjaci optuženih koji su prisustvovali i oni koji nisu prisustvovali sudjenju. Svo ljudsko iskustvo govori da istina ima svoje puteve i da nju nije moguće osuditi na zatvor. Uostalom, »rukopisi ne gore« (Bulgakov). 2. Na str. 3 Presude Saveznog suda (posljednji odlomak) stavlja mi se na teret da sam 1981 (mjesec se ne navodi) sastavio zbirku 246
ZAHTJEVI
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
tekstova za objavljivanje pod nazivom »Problemi islamskog preporoda«, pa jedan primjerak ovih skripta dao Čengić Hasanu, koji ju je, prema optužbi, koristio za predavanja u Tabačkom mesdžidu (vjerska pouka za odrasle). Iako ne vidim u čemu je moja krivica za sastavljanje ove zbirke iz koje se ne inkriminiše nijedna rečenica, niti to sud pokušava da objasni (kakve veze ima odredba čl. 133 KZ sa vjerskim tekstovima koji se pojedinačno ne inkriminišu), suština ovog mog navoda je druge prirode:vrijeme nastanka ove zbirke je netačno navedeno i to je sudu bilo poznato. Naime, Zbirka je nastala 1982, a Cengić Hasan je prestao raditi u Tabačkom mesdžidu u proljeće 1981 (što nije sporno, vidi presudu Saveznog suda, str. 11), te je Cengić nikako nije mogao u navedene svrhe koristiti. A da je zbirka mogla nastati samo krajem 1981 ili kasnije, moglo se utvrditi uvidom u samu zbirku. Naime, posljednji članak koji je u nju unesen, »Uloqa islama u borbi muslimanskih naroda za nacionalno i socijalno oslobodienje«, napisao sam za časopis »Arqumentiiz Rijeke najvjerovatnije u decemebru 1981, ali nikako prije novembra 1981. To se vidi iz moje prepiske sa urednikom časopisa koja se nalazi u spisu, a godina pisanja članka označena je ispod teksta na kraju članka. Pouzdano znam da se u tekstu spominju neki dogadjaji iz jeseni 1981 (mislim da se radi o nacionalizaciji banaka u Iranu). Na sve ovo sam ukazao na sjednici Vrhovnog suda BiH 14. 1111984i sve je to ušlo u zapisnik. Medjutim, greška nije ispravljena. Tako je u presudama ostao jedan apsurd: zbirka tekstova služi za predavanja znatno prije nego što je uopšte nastala. Pored toga, ovdje se radi i o bitnoj povredi odredaba ZKP iz člana 364 stav 1 tačka 11, jer posto]l očita protivrječnost izmedju onoga što se u presudi navodi o sadržaju isprave (u ovom slučaju o vremenu nastanka zbirke, što je ovdje bitna činjenica) i same te isprave. 3. Na simpozijumu islamskih sociologa u Šerbruku (Kanada) koncem decembra 1981. održao sam referat pod naslovom »Musllmani u Jugoslaviji« (»Muslims in Yugoslavia«). Na traženje odbrane ovaj referat je pročitan na glavnom pretresu, ali ga presuda ne uzima u obzir i, šta više, uopšte ga ne spominje medju dokazima koji su izvedeni (izvedeni dokazi pobrojani su na str. 71 prvostepene presude). Razlog je jednostavan: ovaj referat ne podupire, već opovrgava optužbu. U spisu se, naime, nalazi još jedan tekst pod istim naslovom koji je inkriminisan i koji optužba pripisuje Omeru Behmenu i meni. Branio sam se da nije logično da sam autor dva potpuno različito intonirana teksta na istu temu, tim prije što otužba ne posjeduje nikakve čvrste dokaze za moje učešće u pisanju teksta koji je predmet optuženja. Isticao sam razliku i u stilu i u [ezlku, koju će Vrhovni sud BiH primijetiti i priznati (str. 43 Presude). Clanom 347 ZKP naloženo je sudu da »savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana«, ačianom 357 stav 7 i »da 247
SARAJEVSKI
PROCES
je dužan pri tome dati ocjenu protivrječnih dokaza«. Ra~.ilo se upravo o ovom posljednjem slučaju, ali sud ne samo da nlj~ ?ao ocjenu dokaza koji je izveden na glavn?m pre~r~s~, nego ga.~ IZOstavlja iz pregleda izvedenih dokaza, OČitOda bi izbieqao neprlJat~o polemisanje sa dokazom koji izravno opovrga~a optu~b.u: I da je naveo kanadski referat, sud je mogao, upotrebljavaiući (III zloupotrebljavajući) svoje pravo slobodne ocjene dokaza, odbaciti ovaj tekst kao irelevantan za presudjenje (što on naravno nikako nije), ali ga nije mogao ostaviti bez komentara, a još manje ga je mogao prešutiti. Ovo predstavlja grubu povredu citirane odredbe ZKP,. al~ pošto se ne radi o nehotičnom zaboravu suda, ovo predstavlja I povredu načela materijalne istine iz člana 15 ZKP. Za ocjenu objektivnosti suda i sudjenja umjesno je ovdje učiniti jedno uporedjenje: za sud je relevantno šta ja sa svojim bliskim prijateljima prilikom kućnih posjeta, uz TV i u prisustvu supruga ćaskam o nekim aktualnim pitanjima (što će se kvalifikovati kao neprijateljska propaganda - verbalne inkriminacije sa str. 8 Presude), a uopšte nije relevantno šta o tome kažem na jednom medjunarodnom skupu na kojem su bili prisutni naučnici i javni radnici iz 38 muslimanskih zemalja i 14 zemalja Evrope, Sjeverne i Južne Amerike. Zanimljivo je upitati se ovdje šta bi se dogodilo da je optužba u mom referatu iz Kanade našla jednu jedinu rečenicu koja bi se mogla okarakterisati kao neprijateljska. Da li bi se tada dogodio »prevld« da se taj referat u optužnici i presudi ne spomene? Kao što sam već naveo, referat je pročitan na uporno insistiranje odbrane. 4. U vezi sa inkriminisanim tekstom »Muslimanl u Jugoslaviji« stoji još jedna neobjektivnost suda i još jedna povreda ZKP. Naime, o pisanju ovog teksta Omer Behmen je dao tri različite izjave: (1) da ga je pisao sam (pred istražnim sudijom 29.3.83), (2) da sam i ja učestvovao u pisanju dijela teksta (pred istražnim organima SUP-a kada su ovi preuzeli istragu) i (3) da ga je pisao uz pomoć Djoze Huseina (na glavnom pretresu). U izboru izmedju ova tri iskaza, sud je odabrao drugi, jer tereti ne jednog već dvojicu optuženih i jer posredno podupire omiljenu tezu optužbe o grupi. Na glavnom pretresu O. Behmen je objasnio da su ga istražni organi uporno ubjedivali da sam ja priznao učešće u pisanju teksta i da je to bolje za njega jer se odgovornost polovi (ona se ustvari udvostručuje, ali Behmen toga nije bio svjestan). Ovom ubjedjivanju istražnih organa, kako se kasnije pokazalo, išla je na ruku jedna činjenica. Nakon povratka iz Kanade ja sam Omeru Behmenu dao na čitanje svoj referat iz Šerbruka, i to njegovu srpskohrvatsku verziju koja je sadržavala kratak istorijski osvrt od pojave muslimana na ovom tlu zaključno do početka II svjetskog rata (u članku označeno kao otomanski period, austrougarski period i period stare Jugoslavije). Behmen je preuzeo skoro u cjelosti ovaj istorijski dio moga kanadskog referata, koji inače ne sadrži nijednu inkriminisanu rečenicu.
248
ZAHTJEVI
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
Tako sam ja »pomogao « U pisanju inkriminisanog teksta »Muslimani u Juqoslavi]i«, a ova činjenica je pomogla organima SUP-a da ubijede Behmena da sam ja priznao neke dijelove teksta kao svoje. Što je još čudnije: sud odbija potpuno logičan zahtjev mog branioca da se vještači Behmenova pisača mašina jer je tekst kod njega pronadjen. Sve ove činjenice mogu biti manje ili više važne za zahtjev za zaštitu zakonitosti, ali jedna je relevantna: da je sud prešutio postojanje Behmenovog iskaza pred istražnim sudijom. Radi se o povredi članova 347 i 357 stav 7 ZKP koji nalažu sudu da ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Suvišno je dokazivati da dokaz koji se u presudi i ne spominje nije mogao biti ocjenjivan ni sam za sebe ni u vezi sa drugim dokazima. Prešućivanje mog kanadskog referata i prešućivanje iskaza Omera Behmena pred istražnim sudijom - ove dvije nedopuštene radnje suda - omogućile su sudu da održi potpuno neosnovanu optužbu o mom učešću u pisanju inkriminisanog teksta »Muslirnani U .Juqoslavi]i«. 5. Primjer iz prethodne tačke pokazuje kako sud bira iskaz koji mu odgovara (izmedju tri - onaj optužujući), a ovaj koji ću navesti pokazuje kako sud ne bira razloge kada treba da optuži i osudi, pa i po cijenu otvorne protivrječnosti. Tako, na pr., istovremeno se optužujem (i osudjujem) da zagovaram uspostavljanje islamskog poretka sa islamskim zakonima, (str. 12 prvostepene presude) i uvodjenje parlamentarne demokratije zapadnog tipa (str. 13 iste presude). (Pošto Savezni sud ne mijenja činjenično stanje, iste se inkriminacije pojavljuju i u presudi Saveznog suda - str. 8 Presude). Od tri moguće kombinacije: (1) da zagovaram jedan od ova dva sistema, (2) da ne zagovaram nijedan od njih i (3) da zagovaram . oba, od kojih su prve dvije moguće logički (a prva je i inkriminira[uća), sud bira baš posljednju, koja je logički nemoguća, ali koja sadrži maksimalnu »kriminalnu količlnu«. Ili: na str. 81 prvostepene presude tvrdi se da sam »isticao da Muslimani moraju biti jedinstveni kako bi se organizovanije oduprli shvatanjima da su Muslimani vještačka tvorevina koja treba da pripadne Srbima ili Hrvatlrna«, a na str. 141 iste presude potpuno suprotno tome, tj. da mi je cilj »da se potre nacionalno biće Muslimana, da se eliminiše revolucionarno-klasna dimenzija muslimanske nacionalne emancipacije, da se rasture bosansko-hercegovački Muslimani kao narod ... « (citiranu rečenicu sudija je doslovno prepisao iz lista »Svijet« broj 1316 od 22.8.1983. I to se dogadja!). Po prvoj tvrdnji ja okupljam Muslimane, po drugoj ih rastu ram. Okupljam pa rastu ram. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. U izvršenju zadatka sud je suviše revnostan (»što je ponekad opasno«, Šekspir), pa u svom žaru, stiqavši na 141 str, zaboravlja šta je napisao na 81 str. Presude. Koja je od ove dvije tvrdnje istinita, pošto obje takve ne mogu biti? Za sud su, očigledno, istinite obje, pa me za obje osudjuje.
249
SARAJEVSKI
Pored grube povrede načela istine iz člana 15 ZKP, navedene protivrječnosti bez sumnje predstavljaju i bitnu povredu odr~?be ZKP iz člana 364 stav 1 tačka 11 (»ako je presuda nerazumljiva, protivrječna samoj sebi ili ~~zl~zi~na p~esu~e.": i.1isu ti razlozi potpuno nejasni, ili u znatnoi] mjeri ~rotlvrjecnl •... I~d).. 6. Sud tvrdi da moj članak »Musfirnanka - zena I majka- predstavlja razradu stavova o ženi iz 10. Ovaj članak, iz kojeg s,~ ne inkriminiše nijedna rečenica, ali koji će se uprkos tome nact na spisku predmeta koji se oduzimaju, kao »predm~ti u vezi ~a krivičnim djelorn«, napisan je 1968. i objavljen u časopisu »Takvirn- za tu godinu, što nije sporno. Takodjer nije sporno da j~.IO napisan~ 1~70. Sud se nije smatrao obaveznim da otkloni ovu očiqlednu protivrječnost niti da objasni kako se jednim člankom može razradjivati tekst koji još nije napisan i koji će nastati tek kroz 2 godine, odnosno kako se može vršiti razrada teksta koji ne postoji. 7. U vezi sa prednjim člankom postoji još jedan - ko zna koji po redu - »previd- suda, naravno na moju štetu. U tom članku klj~čnu rečenicu »Žena je ravnopravna, ali raztičita«, sud pretvara u »Zena je neravnopravna, ali razllčlta- (str. 170 prvostepene pr~sude). N~hotičan previd? Možda. Ipak, s obzirom na ostale »previde« više Je vjerovatno da se radi o grubom falsifikatu sa ciljem da mi se imputira zalaganje za položaj žene suprotan Ustavu. 8. Drugo ime osim grubog falsifikata ne mogu dati ni navodu u presudi Vrhovnog suda BiH da sam se odrekao usluga advokata pri mom saslušavanju u toku istrage i saslušanju svjedoka, i da je to konstatovano u zapisnicima o saslušanju. Zar je uopšte vjerovatno da bi se normalan čovjek, suočen sa teškim optužbama, odrekao prava na odbranu u danima kad mu je ona najpotrebnija? Prvo istražni organi propuštaju svoju obavezu da upoznaju optuženog sa njegovim pravom da uzme branioca, a što su dužni učiniti prije prvog saslušanja (član 67 stav 2 ZKP). Kad optuženi to sam zahtijeva, oni odgovaraju da na to nema pravo i obavljaju sve istražne radnje i kompletnu istragu (oko 70 dana). a da optuženi nije ni vidio svoga branioca. Kad optuženi to pitanje pokreću na glavnom pretresu, sud na to šuti, ali zato Vrhovni sud BiH »pronalazi« (gdje i kako?) da su se svi optuženi, i to baš svi, bez izuzetka, odrekli toga prava (str. 39 presude Vrhovnog suda). Ovaj slučaj. osim što ilustruje vrlo ružnu stvar, ukazuje i na niz povreda koje se tiču prava odbrane i procesnih garantija iz člana 67, člana 168 stav 4 i člana 218 stav 9 ZKP, pa i člana 182 stav 3 Ustava SFRJ. Zašto su se istražni organi upustili u ovako grubu i očevidnu povredu zakona? Razloga je bilo više, a najvažniji se nekako ticao manipulacije svjedocima, koja u prisustvu ~ branioca ne bi bila moguća, a po kojoj će ovaj proces ostati uparnćen. Tom pitanju posvećena je naredna tačka ovog podneska. 9. U toku glavnog pretresa saslušano je ukupno 59 svjedoka (ili su pročitane njihove izjave iz prethodnog postupka), i to njih 56 po
250
ZAHTJEVI
PROCES
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
prijedlogu optužbe i 3 po prijedlogu odbrane. Od toga broja, izjave 23 svje~.oka bile su irelevantne sa stanovištva optužbe i odbrane, te se na njih presuda u osudjujućem dijelu ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, na čijim se iskazima zasniva presuda, njih 15 je uglavnom ?stalo pri svojim optužujućim izjavama iz prethodnog postupka, dok 21 ~vJedok u većoj ili manjoj mjeri izmijenio svoj iskaz iz istrage lli ga Je u Cjelosti porekao. To su sljedeći svjedoci: Serdarević Ismet, Mehtić Halil Čerimović Hilmi!a, Branković Hasib, Delalić Atit, Pašalić Haris, Hreija Vasvija, Tur~lić .I~met, Skaljić Besim, Sestić Džemaludin, Orljević Sulejman, Hafizović Rešid, Makić Vehbija, Silajdžić Adnan, Pašalic Enver, Kurdić Sefik, Seljubac Sead, Jašarević Nermina, Karić Enes, Brčić Rašid, Godušević Nevzeta, Jurišić Vedada, Čelebić Midhat i Ožiha Emina. Slučaj ovako masovnog povlačenja iskaza svjedoka, po saglasnom mišljenju skoro svih advokata na procesu (a bilo ih je 15), nije zabilježen u analima jugoslovenskog pravosudja. Mijenjanje iskaza od strane okrivljenog može se razumjeti i dosta je čest slučaj. Uostalom, zakonodavstva svih civilizovanih zemalja to mu pravo prećutno priznaju (tzv. »pravo na laž- okrivljenog). Medjutim, položaj svjedoka potpuno je različit. On je dužan da govori istinu i u istrazi i na sudu pod prijetnjom kazne (do 5 godina zatvora). Zašto 21 svjedok mijenja iskaz i rizikuje krivično gonjenje? Na ovo pitanje suda i odbrane svjedoci su davali različite odgovore, ali zajednički sadržaj tih objašnjenja je bio: iskaz dat u istrazi ne odgovara istini, ovaj dat na sudjenju je istinit. Većina svjedoka tvrdi da je na osnovu usmenih razgovora, koji su znali trajati satima, isljednik sastavljao zapisnik i podnosio im ga na potpis u kojem nisu mogli da prepoznaju svoj iskaz. Pošto bi svjedok odbio da potpiše takav zapisnik, započinjalo bi iscrpljujuće ubjedjivanje praćeno pritiscima i prijetnjama. I sve to u specifičnoj atmosferi Istražnog zatvora u Sarajevu, u sablasnoj tišini u kojoj su se, kako je opisao na sudu jedan svjedok, samo povremeno čuli otvaranje i zatvaranje željeznih vrata i bat stražarskih koraka u hodnici ma. Svjedok Karić Enes rekao je da je njegovo kazivanje o običnim dogadajima isliednik pretvarao u »iskaz pun eksploziva«. Na zahtjev da to objasni, naveo je kao primjer sljedeće: »Moje riječi: Čengić mi je rekao da ćemo se naći pred kinom, isljednik bilježi kao: Čengić mi je zakazao sastanak pred kinom. Ili riječi: pričao sam mu kako sam bio u Turskoj. u isljednikovoj verziji postaju: podnio sam mu izvještaj o putu u Tursku. Vjerska poduka odraslih postaje »islamizacija Muslirnana«, a normalan vjerski rad (i Karić i Cengić su vjerski službenici) - borba za islam svim sredstvima. Itd. Isljednik me je, kaže Karić, uporno ubjedivao da je to isto i da treba da potpišem zapisnik. Poslije devet sati natezanja potpisao sam zapisnik jer nisam imao izbora, uz odluku da na sudu iznesem okolnosti pod kojima sam iskaz potpisao i šta je u tom iskazu istina..
!~
251
SARAJEVSKI PROCES . dok Čerimović Hilmija izjavio je da su razgovori sa isljedniS~e . "k d kom sa malim prekidima trajali 40 sati da bi se sas~avlo ~aplsnl .o št više od jedne kucane stranice. Svjedok Kozanć Vahid saslusanes o ., k .• I" I b d ) je tri dana a da nije puštan kući (bio Je pra neno isen s o o e . van . di t Treći dan je dobio srčani napad i prevezen je u bolnlc~ g. Je Je o~ ao 20 dana. Nakon toga vraćen je ponovo u SUP gdJe. Je p~tplsao zapisnik na kome je isljednik ona tri dana insistirao. ~vJ~docl .Ar~pčić Muhamed i Hundur Hamzalija, koji su saslušavani u I.strazl:. msu se pojavili na sudu. Obojica su doživjeli ner~~i slom. I.~ v:.IJeme sudjenja (4 mjeseca kasnije) jer su se nalazili na ~~lnIJatnJskom liječenju, pa je zastupnik javne optužbe odusta~ od ~JI~OVO~saslušavanja na glavnom pretresu. Svjedok Hafizovic. Re.sld IZJ~VIOJe da je isljednik na njega potezao pištolj. Naime, posto Je odb~o ~a..~o.tpiše zapisnik o saslušanju, isljednik mu je rekao da ne.ce IZICI ~z zgrade dok ga ne potpiše, bez obzira koliko će to trajati. Na t~ J~ Hafizović rekao da on nije zatvorenik nego slobodan gradJanln I krenuo prema vratima. Isljednik je tada potegao pi~.t?lj i .~ekao da stane jer da neće napraviti ni tri koraka. Svjedo~ Brčić ~asld naveo je da je saslušavan pet dana po devet sati i da Je ~~ vr.IJe~e sa~I~~ šanja grubo vrijedjan. Svjedok Jašarević Nermina izjavila J~ pl~cuCI na sudu: "Iskaz koji sam dala na sudu nije mOJ nego isljednlkov. Napisali su ga i tjerali me sve do sudjenja da ga učim napam:~. Radije ću ići u zatvor pet godina nego živjeti sa ovim teretom n~ dU~I: Taj iskaz je lažan.« Optuženi (i osudjeni) Spahić ~~staf~ ~a sJ~.d.nlcl Vrhovnog suda 14.3.1984. ispričao je da su mu IslJ~dnlcl pružlli .da bira: da potpiše optužujući iskaz protiv jednog od tr~J~cepr~o optuze~ nih (neka sam odabere) i da ide kući, ili će sam ?Itl ~~tuzen. R~kll su mu da će najmanja kazna na ovom sudjenju biti pet godina zatvora. Na sjednici je naveo i imena te dvojice isljednika i dan k~da se to desilo. Pošto je to odbio, bio je optužen i osudjen na pet godina zatvora. Ovo je kazivanje nekih svjedoka koji su ~ili sprem~~ da na sudjenju iznesu okolnosti pod kojima su potpisali Iskaze kojih se na sudu odriču. Karakterističan je primjer svjedoka Seada Seljupca. On je u suštini dao tri različita iskaza: jedan u istrazi i dva na sudu. Na sudu, 3.8.83., odrekao se potpuno iskaza datog u istrazi i izjavio da je taj iskaz inudjen pritiscima i iscrpljujućim saslušanjima. Zastupnik javne optužbe na sudjenju Edina Rašidović izjavil~ je na~?n toga.~a će protiv svakog svjedoka koji daje lažan iskaz (bilo Je OCltOda cilja na Seljupčev iskaz na sudu, a slijedilo je svjedočenje još tridesetak svjedoka!) pokrenuti krivični postupak. Ovu tuži očevu prijetnju pre~ nio je Radio-Sarajevo istog dana u » Dnevniku- od 16,00 h, a sutradan je ta pretnja osvanula u štampi. 5.8. predsjednik sudskog vijeća je saopštio da mu se javio svjedok Seljubac Sead i da želi da ponovo svjedoči. Kad je pristupio, Seljubac je izjavio da njegov iskaz pred
252
ZAHTJEVIZA ZAŠTITUZAKONITOSTI sudom od prije dva dana nije istinit, da ga je dao pod prijetnjom rodjaka nekih optuženih i dao treći iskaz koji nije bio identičan sa onim iz istrage, ali je sadržao uglavnom sve optužbe iz tog iskaza. Sve ovo što se odvijalo na sudjenju, sudu nije bilo nimalo čudno. Sta više, u presudi koju će donijeti, sud će, ukoliko postoji razlika, u svim slučajevima bez izuzetka, odbaciti iskaze svjedoka date pred sudom, a pokloniti vjeru iskazima datim u istrazi. Formalno-pravno, sud je mogao tako postupiti, iako je neobično da vjeruje onome što je svjedok izjavio drugdje i pod okolnostima koje su mu nepoznate, a ne vjeruje onome što ovaj izjavljuje pred licem suda. To ostavlja utisak da sud više vjeruje istražnim organima nego sebi, i da je istraga a ne glavni pretres - najvažnija i odlučna faza postupka. Ovu mogućnost - da sud prihvati iskaz iz istrage, a ne sa suda - zakonodavac je sudu ostavio kao izuzetak. Nezgoda je što je sud taj izuzetak pretvorio u pravilo. (Nije to jedini primjer da su u ovom pravnom slučaju korišteni zakonski izuzeci. Pravilo je da istragu vodi istražni sudija, a izuzetak da se ona povjerava organima SUP-a. Primijenjen je izuzetak. Pravilo je da branilac prisustvuje saslušanju optuženog i svjedoka, a izuzetno to mu se pravo može uskratiti. Opet se primjenjuje izuzetak. Ovim uzastopnim pretvaranjem tri izuzetka u pravila, državni organi i sud prave od zakonitog postupka karikaturu, od glavnog pretresa predstavu bez sadržaja i značaja, izigravajući ako ne slovo a ono sigurno duh zakona.) Karakteristično je kako sudovi objašnjavaju svoje stoprocentno opredjeljivanje za iskaz koji je svjedok dao u istrazi. Prvostepeni sud: »Medjutlrn, sud je prihvatio ono što su navedeni svjedoci iskazali u prethodnom postupku jer objašnjenja koja su dali na glavnom pretresu u vezi s izmjenom iskaza su neprihvatljiva i nelogična ... Ovi svjedoci su svoje iskaze davali bez ičije sugestije, a u zapisnik je glasno diktirano ono što su oni izjasnili, pa su takve zapisnike nakon čitanja i potptsali.« (str. 153 Presude Okružnog suda Sarajevo). Sud nije objasnio kako zna da je to bilo baš tako i zašto je u to siguran. Vrhovni sud BiH: »Objašnjenja svjedoka za izmjenu iskaza svode se na tvrdnje da su iskaze dali u posebnom psihičkom stanju, pod prijetnjom, ili da je istražni organ pogrešno unosio u zapisnik ono što oni stvarno izjavili.« (str. 38 Presude) Prema tome, pravilna je ocjena da se objašnjenja svjedoka za izmjenu iskaza svode na bezrazložnu sumnju u rad istražnih organa ... « (str. 39). Savezni sud: ..I u odnosu na tvrdnje da su iskazi svjedoka iznudjeni primjenom sile i prijetnje, tj. protivno čl. 228 ZKP, u spisu nema dokaza, niti su za to ponudjeni dokazi u zahtjevu." (str. 26) Bilo kako, nijedan od sudova nije se pokazao spremnim da se upusti u razjašnjavanje .čudne pojave sa iskazima svjedoka ili da provjeri bar neki od najdrastičnijih slučajeva, tim prije što su ih
253
SARAJEVSKI
PROCES
svjedoci svojim uvjerljivim kaziva~jem pred ~udor:n u~.in~1iu vis~ko mjeri vjerovatnim. U vezi sa slučajem o kojem je ruec, nekoliko pitanja ostalo je bez odgovora: 1. Kakvog interesa mogu imati svjedoci da dovode u sumnju, i to u »bezraztožnu surnnju«, rad istražnih organa? Da mu i ne visi nad glavom prijetnja krivičnog gonjenja za neistinit iskaz, izvjesno je da se svjedok izmjenom iskaza i navodjenjem okolnosti pod kojima ga je dao teško zamjera »vlastirna« (tuži ocu i istražnim organima). Smije li neko »bezrazložno sumnjati •• u istražne organe? Kakvog interesa ima svjedok da to čini kad mu već optuženi nisu ni braća ni rodjaci (jer takvi i nemaju obavezu svjedočenja)? 2. Zašto je Vrhovni sud BiH odbio u svim žalbama postavljeni zahtjev da se provjere navodi svjedoka o okolnostima saslušanja u istrazi? Zašto sud odbija ovakav normalan i logičan zahtjev odbrane? 3. Zašto je i javni tužilac ostao ravnodušan na sve izmjene iskaza, jer je očigledno imao pred sobom krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti? Naime, svaki od ovih svjedoka (njih 21) dali su po dva različita iskaza, pa je bar jedan od njih bio lažan. Zašto tužiocu nije bilo do istjerivanja istine u ovom slučaju, pa je svjedocima »oprostlo« lažan iskaz na sudu? Nekada su stvari toliko jasne da se u pitanju već nalazi odgovor. _ Jedna od inkriminacija trećeoptuženog Hasana Cengića glasila je da je govorio da »rnusliman ne može primiti krv od nemuslimana, niti mu je može dati«. Optužba pogodna da se kod običnog čovjeka izazove odium prema optuženom i kao takva obilato navodjena u dijelu štampe. Optuženi Čengić je uporno poricao da ikad izjavio tako nešto. Medjutim, skoro slučajno, na glavnom pretresu će Se ispostaviti da je sam optuženi dobrovoljni davalac krvi i da o tome posjeduje iskaznicu (uostalom kao i još neki od optuženih, medju kojima sam i ja). Svjedok Pašalić Enver, inače svjedok optužbe, dajući svoj iskaz na sudu dana 6.8.83. rekao je dase začudio kad je u »Oslobodjenju •• pročitao gornju optužbu protiv Cengića, jer mu je poznato da je upravo Hasan Čengić bio vrlo aktivan u akciji davanja krvi u Medresi, i da je te godine kada je ovu akciju vodio Cengić, Gazi-Husrevbegova medresa od svih _srednjih škola u gradu imala najbolji rezultat. Poznato mu je da je i Cengić davao krv. Ova svjedokova izjava djelovala je kao šok u sudnici i svi smo smatrali da je time ova optužba na najbolji način demantovana. Ali sud nije dijelio to mišljenje pa je u presudama sva tri suda ostalo da se dobrovoljni davalac krvi osudjuje kao lice koje se protivi davanju krvi bilo kome ko nije musliman (Svakome ko je dao krv poznato je - pa je to znao i Čengić Hasan - da je korisnik krvi nepoznat). 11. Konačno, objektivnost suda možda više od ovih nezakonitih postupaka ilustruje jedan stav koji formalno nije nezakonit. Odmjeravajući kazne optuženima, Okružni sud u Sarajevu će konstatovati
254
ZAHTJEVI
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
da »po ocjeni ovog suda na strani optuženih nije bilo olakšavajućih okolnostl« (str. 178 Presude). Sudovi sude ratnim zločincima, ubi~ama, drumskim razbojnicima siledžijama svih vrsta, pa skoro uvijek z~ optužene nalaze neke olakšavajuće okolnosti. Najpoznatiji prav~1 autorit~ti u svijetu čak smatraju da nema zločinca na čijoj strani se ne bi mogla naći bar jedna olakšavajuća okolnost, a ako to sud ne nalazi onda je to do njega, a ne do čovjeka kome se sudi. Na ov~m procesu su pred sudom, pored ostalih, sjedila dva pjesnika kOJI~dgovaraju za riječ, skoro svi optuženi su porodični ljudi, neki od ~jlh su stariji od 60 godina, petorica mladji od 30, njih 8 se nalazi prvt put pred sudom, jedan od njih ima značajno zvanično priznanje za n~u~ni i r~dni doprinos svoje radne organizacije, kod dvoje optuženih su ljekari ustanovili teško narušeno zdravlje, itd. Sve ove činjenice koje su po svakom zakonu i za svaki sud olakšavajuće okolnosti, za Okružni sud u Sarajevu na ovom procesu nisu. Čak će i Vrhovni sud BiH, koji se nije proslavio objektivnošću, pri razmatranju žalbi optuženih, naći da je Okružnih sud pretjerao (str. 71 Presude Vrhovnog suda BiH). Mislim da izneseni primjeri dovoljno ilustruju kako su državni organi i sud u istrazi i na sudjenju respektovali načelo materijalne istine i posebno kako su odgovorili zakonskoj obavezi da -sa jednakom pažnjom ispitaju i utvrde kako činjenice koje terete okriVljenog, tako i one koje mu idu u korist « (čl. 157 ZKP). Smatram da ovi primjeri govore sami za sebe i da im je svaki daljni komentar suvišan. III POVREDA ČL. 3 ZKP I »OSUDA PRIJE OSUDE ••
,
U članu 3 ZKP stoji odredba: »Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrdjeno pravosnažnom sudskom presudom». Ova odredba koja je izravno prenesena iz čl. 181 stav 4 Ustava SFRJ znači: (1) da je svako dužan da se uzdrži od javnih zaključaka (ili mišljenja) da je neko kriv dok se to ne utvrdi u normalnoj sudskoj proceduri i (2) da je za utvrdjivanje takve krivice nadležan samo sud i niko drugi, bez obzira na njegovu (pretpostavljenu) pamet, moć i položaj u društvu. Tako glasi ustavni i krivični propis, a u našem slučaju postupano je kao da Ustav i zakon nalažu sasvim suprotno: novinari i političari su se utrkivali ko će optužene još u fazi istrage pred javnošću više oklevetati i diskvalifikovati kao ljude i gradjane. Ova kampanja je bila očito organizovana i pojačavala se što je istraga više odmicala i što se više pokazivalo da stvarnih elemenata za gonjenje nema. Kampanja je trebala da nadoknadi nedostatak činjenica. Ovdje bi se moglo prigovoriti da ponašanje štampe nije stvar suda i da sud nije odgovoran za izjave političara i pisanje novinara.
255
SARAJEVSKI
ZAHTJEVI
PROCES
Moglo bi se to reći da kamp~.nja .štainp~ očevidn? nije ~il~ ~a~tavni dio scenarija procesa. Sud ruje blo »nevin- U ovoj ~tv~rI. ~ldl?Je šta se radi i objavljuje, novinari su svih 30 dana sudjenja sjedili pred njim u svojim klupama (»za štamp~«) .i. d~ j~ ~tio, s~d !e mogao t? spriječiti ili bar apelovati za objektlvnlJ~ l~vJe~tav~nJ.e I komentarisanje procesa. Ništa od toga sud nije učinio. čime Je Jasno pokazao da je saučesnik. Od mog lišenja slobode do izricanja prvostepene pres.ude, da~l~ dok sud uopšte još nije bio rekao svoju riječ, ob}avlj~n,l. su brojni članci i komentari o »krivicioptuženih, ne racunatuci r~dovne dnevne izvještaje sa sudjenja. Samo neki od naslova dovoljno g.o~ vore o nečuvenom prejudiciranju krivice, ali i o tome kako se publi~~ servira tzv. -Istinita, objektivna i potpuna informacija«. Pregled, kOJI sigurno nije kompletan, sadrži sljedeće naslove: Red. broj Naslov članka
List i datum
Nacionalističke zablude i iluzije »Oslobodjenje«, 10.4.'83. Duboki korijeni, opasni planovi »Svijet«, 18.4.'83. Scila prošlosti, Haribda buduć»Svijet«, 2.5.'83. nosti »Svijet«, 16.5.'83. Četa mala, ali zatrovana 4. -ostoboojenie«, 18.5.'83. Prljava čistota 5. -ostooocjenie«, 16.7. '83. Podrivali društveno uredjenje 6. ..Politika expres«, 20.7.'83. Cilj islamska republika 7. ..Politika«, 22.7.'83. Protiv Alahovih neprijatelja 8. ..Svijet«, 25.7.'83. Duboki, zli korijeni 9. »start«, 30.7.'83. 10. Protiv Ustava u ime Kurana Mračne misli naivnog teoreti11. ..Svijet«, 1.8.'83. čara 12. Sijanje mržnje na školskim ča» Oslobodjenje«, 5.8.'83. sovima » Svijet«, 8.8.'83. 13. Stare veze, bajate ideje -ostobodlenie-. 9.8.'83. 14. Deklaracija mraka i mržnje .>Več. novine«, 9.8.'83. 15. Mračne poruke »Oslobodjenle«, 13.8.'83. 16. Crni refreni neprijateljske grupe » Več. novine«, 13.8.'83. 17. Istorija izopačenih shvatanja 18. Aveti prošlosti u terorističkom plaštu »Oslobodlenje«, 14.8.'83. 19. Razdorom do mračnih ciljeva »Več. novine«, 17.8.'83. 20. Rasturači mržnje ••Več. novine«, 18.8.'83 21. Neprijateljima 90 godina zatvora ••Oslobodenje«, 21.8.'83. 22. Bog u službi bratoubistva » Svijet«, 22.8.'83. Sve sam ovo utvrdio naknadno, po odlasku na izdržavanje kazne (novembar, '83), nešto i uz pomoć svojih advokata, i izvjesno je da
1. 2. 3.
256
ZA ZAŠTITU
ZAKONITOSTI
to nije ni približno kompletan pregled objavljenih članaka, jer obuhvata samo glavne listove. Sem toga, to su samo članci objavljeni do izricanja prvostepene presude, još dok pisanje nije imalo bilo kakvu podlogu u nekom sudskom stavu. Ovo ća se nastaviti i dalje, a presuda će postati pravosnažna tek 13. juna '84. Prejudiciranje krivice optuženih od strane štampe i nekih polltičara, iako očito nezakonito i čak protivustavno, moglo bi se smatrati formalnom stranom stvari uz uslov da se zasnivalo na činjenicama koje su ~ile ili će biti utvrdjene, dakle na istini. To, medjutim, nije bio slučaj. Clanci su vrvili dezinformacijama, a najčešće u njima i nisu iznošene činjenice (ni istinite ni lažne), nego samo mišljenja, »stavovi« i etikete. 10. aprila 1983 (petnaest dana nakon hapšenja) »Oslobodjenje« je objavilo članak iz pera Izudina Filipovića u kojem se spominju »mračni ciljevi« uhapšenih, kleronacionalistička mržnja, fanatizam, agresivnost, izdaja, pa čak i jame i noževi (?!), da bi zaključilo kako uhapšeni » rade o glavi naših naroda i narodnosti, svih nas-. Bilo je to svega 15 dana nakon napšenja, istraga je tek bila počela. Otkud Filipović ovo sve zna? Pet dana nakon toga » Oslobodjenje« se ponovo oglasilo da bi »otkrilo« javnosti da je » osnovno polazište uhapšene neprijateljske grupe bilo stvaranje etnički čiste Bosne i Hercegovine » (Oslobodjenje, 15.4.'83). Ova optužba bez uporišta i u optužnici i u presudi, nastavljaće se povremeno pomaljati sve do danas. Zanimljivo je utvrditi kako je nastala, tim prije što se takva optužba u formalnom smislu nije nalazila u optužnici, te se od nje niko nije ni branio, a uprkos tome uporno se u štampi lijepi la optuženima (nikada za neko odredjeno ime). Koliko znam, takva inkriminacija prvi put je »teoretski elaborirana- od strane jednog poznatog teoretičara (čije ime ovdje namjerno ne spominjem) u članku » Duboki korijeni, opasni planovl« objavljenom u sarajevskom »Svijetu« 18.4.1983. Ovdje on citira neke stavove iz ••Islamske deklaraclje« i kaže da se iz tih stavova mogu izvući neki zaključci, počev od teoretskih pa do praktično-političkih ...•• Prvi bi bio - kaže pisac članka - da učenje o univerzalnosti islama, tj. o islamu kao nedjeljivoj cjelini vjerovanja i zakonodavstva, rezultira u shvatanju o nespojivosti islama i neislamskih sistema, kao i o nemogućnosti koegzistencije izmedju islama i neislamskih društvenih i političkih institucija, što prsktlčkl predstavlja zahtjev za etničkom čistotom Bosne i Hercegovine (moje podvlačenje, A. 1.), te za organlzovanje islamske države kao izraza moralnih koncepata islamske religije«. Etnički čistu Bosnu niko od optuženih nije tražio, 10 najmanje, ni etnički čistu ni etnički miješanu, ona nikakvu Bosnu ne spominje, i to nije sporno. Ali zato se ona »Iogički izvlačl« (opet ta logika umjesto činjenica!) iz odbacivanja neislamskih društvenih i polltičklh institucija. Koliko ta logika »držl. to može svako da procijeni.
257
ZAHTJEVI SARAJEVSKI
Etnički mir (ili nemir) zavisi mnogo viš~ od druqih ~tva.ri nego od d št enih i politički institucija (bile one Islamske III neislarnske). p~UstO~irepublika sa etničkim progOllima (JuŽn08.frička ~e~ublika) ~ monarhija s etničkom tolerancijom (Sve.dska~: O.tk~d ~tnlčkl prog.on~ (ili »težnja za etničkom čistotorn«) ~~aJ socIJal~~tl~k.lh dr.u~tvenlh I političkih institucija (Bugar~ka.' ~lbanlJa, RumunIJa) 11.1 ~azll~lta 'p0n.~šanja uz u suštini iste (socijallstičke) ~ruštvene.~ poll~lč~e mstlt~?IJe u Bugarskoj i Jugoslaviji? Zato mi logika t~oret~cara IZ .lIsta »SvIJe~« koji etničku čistotu BiH izvlači iz odbacivanja ne~~la~sklh dr.~štvenl~ i političkih institucija više liči na postupak madjlcničara kOJIu šešir stavlja šarene marame, a iz njega vadi golubove. .•. Tako stoji stvar sa famoznom optužbom (u štamp.i~ »~tnlCkl čistoj BiH". U svakom slučaju, ona se ne zasniva na cmJenlcama, nego na logici. Kakvoj, vidjeli smo. . U »lIustrovanoj politici« od 19.4.1983. navodi se da sa~ 194~. osudjen na 15 godina zatvora zbog neprijateljske ~jelatnostl. MOJa porodica piše uredništvu da je to potpuna nelstm~, .da sa~ se, naprotiv, te godine zaposlio i radio sve do 1982.g., all list odbija da
?
objavi ispravku. •. . »Oslobodjenje« 18.5.1983. piše kako, prema optužernrna, »~ I~e čistote islama dijete muslimanske majke treba da ~.mre o~ gladi ~rlJe nego ga podoji majka tudje vjere,> te kako. se »nJI~o~a Id~oIO~IJa u osnovi legitimisala kao eminentan Izraz naclonalšovmlzma I tašizma« -vjesntk- 19. jula 1983. kaže kako su optuženi zagovarali »oružanu revoluciju= (?!), a -ostoboolenle« istog dana da su »na?ela I~ o formiranju Bosne i Hercegovine kao dr~~ve Musl.im.~na.(?) I ra~bljanje zajednice jugoslovenskih .naro~a bili. osn~vnl cllJev~ or.ga~lzo: van og neprijateljskog djelovanja ovih naclonallsta«: sucjenle Je taj dan počelo. Može li se prihvatiti da je atmosfera bila normalna za jedan objektivan i nepristrasan proces? . • .• • Kako sudjenje teče, kampanja štampe se pojacava, naJ~es~e bez veze sa činjenicama sa procesa. »Svijet« 18.7.1983.: »U pitanju je recidiv onih snaga koje su svoje nade i ~voj~.su~binu vezale za fašizam tipa Trećeg rajha« (autor: Bahru~m .BIJ~dIĆ, str. 7.). Start, 30.7.1983. sugeriše čitaocu da se u ID nalazi receruca: »Musllman ~e može primiti krv od nevjernika niti mu je dati; Muslimanka ~e smije dojiti dijete od nemuslimanke, niti ova dojiti musliman~ko dl~ete«, te da su autori ID precizno locirali buduću islamsku dr~avu, I to ».od Teherana do Slavonskog Broda i od afganistansko-sovJetske granice do dna Atrike.« Laž, jednom lansirana, širi se bez provjere dalje, ~a će »Btartovo« otkriće doslovno prenijeti »Osrnica« (27.8.1983), s tlm što je vijest još preclzlrala-: »Velika republika Islama koja bi seza~a_ do Slavonskog Broda i obala Jadrana, uključujući dijelove susjednih republika i pokrajina SFRJ« (str. 15). .. Dezinformacije, laži, falsifikati i na toj osnovi osude unaprtied. sve to dok je u toku istraga i sudjenje (presuda je izrečena
258
ZA ZA$TlTU
ZAKONITOSTI
PROCES
20.8.1983.). Moj advokat Muslim Nikola, koji za razliku od mene zna šta se dogadja (ja ne dobivam štampu), stavlja zahtjev da se »Islamska deklaraclja« povjeri na vještačenje i stručno mišljenje (naročito na okolnost njenog odnosa prema Jugoslaviji) nekom od instituta za društvene nauke. Htio je očito da probije izolaciju koju je nametnula ograničena javnost sudjenja, što je dozvolilo novinarima da potpuno neodgovorno izvještavaju sa sudjenja i da svojoj mašti daju punu slobodu. Zahtjev je, naravno, odbijen. U napisu Nagorke Idrizović »Mračne misli naivnog teoretičara(Svijet, 1.8.83) tvrdi se da »Islarnska deklaracija neprijateljski govori o narodima i narodnostima Jugoslavije (?) i da je iz redova organizacije »Mladi rnusllmanl« formirana »Handžar-dlvlzlja«, što je naravno izmišljotina, kao i ono prvo. Sve okolnosti i činjenice o obrazovanju navedene kvislinške vojne formacije na našem tlu istorijski su utvrdjene i poznate, i za ovih 40 godina nikada niko do spomenute novinarke »Svijeta« nije dovodio u vezu organizaciju Mladih Muslimana i SS divizije. (O torne je, kao što je poznato, mnogo i dokumentovano pisao Rodoljub Colaković u svojim »Zapisirna ... «, postoje tolika istoriografska djela o NOB-i, a odgovarajuće, verifikovane činjenice mogu se naći i u bilo kojem vojnom leksikonu). Ali, Nagorka Idrizović se valjda rukovodi devizom da je »protlv progonjenih i laž dovoljna«. U ovom članku spomenuta novinarka, koja se inače specijalizovala za ovaj proces, i o kojem je pojedinačno napisala najviše članaka, proslavila se još jednim biserom. U toku saslušanja ing. Ismet Kasumagića, predsjednik sudskog vijeća Rizah Hadžić ga je pored ostalog upitao i o nekim materijalima koji su kod njega pronadjeni prilikom pretresa stana. Bila su četiri takva materijala. Listajući ih, predsjedavajući ga je rutinski upitao za četvrti koji je nosio naslov -Ja, Robinzon Kruso«. Kasumagić je odgovorio da ne zna za taj tekst, ali da pretpostavlja da se radi o lektiri njegove kćerke. Sudija je to objašnjenje prihvatio jer se vjerovatno radilo o nekom prikazu poznatog djela Danijela Defoa, te se taj materijal dalje nigdje više ne spominje. Ali, novinarki Nagorki Idrizović, koja očito nije bila čula za ovo slavno djelo engleskog pisca, bilo je tu nešto sumnjivo pa je sutradan svoje čitaoce obavijestila kako se »Hasljanl profesor pravi da ne zna za tekst veoma neprijateljskog sadržaja sa veoma čudnim naslovom »Ja, Robinzon Kruso« koji je pronadjen u njegovom stanu. Mislio je, kaže, kćerkina lektira.« (»Svijet«, 1.8.1983., str. 11). Nušić nije izmišljao svoje likove. Ovaj posljednji slučaj neodoljivo podsjeća na njegovog -Analtabetu«. Zivot nadmašuje literaturu u fantastici! Ovo nestrpljenje novinara da sačekaju šta će reći sud, koji je jedini nadležan da utvrdi krivicu (član 181 Ustava SFRJ), može se tumačiti njihovim patriotskim žarom ili srdžbom prema »neprijateljima društva«, srdžbom koja ne može da čeka i da se savlada. Možda. Ali tada ostaje pitanje: Zašto im je u svemu tome bila potrebna laž?
259
SARAJEVSKI PROCES
Ali kako god su se različite neistine izmišljale, a zatim naširoko komentarisale, tako se sistematski prešućivalo sve što bi moglo baciti drugačije svjetlo na optužene i njihov »zločin«. Kada su na kraju procesa advokat i iznijeli odbrane i optuženi svoju završnu riječ, u »Oslobodjenjuje to sutradan registrovano sa samo dvije rečenice: da su optuženi i njihovi branioci izložili svoju završnu riječ i da su branioci za sve optužene zatražili oslobadjajuće presude. Čime su to i kakvim argumentima advokati obrazlagali svoj zahtjev za oslobodjenje optuženih - o tome nema nijedne riječi. Dvije rečenice za izlaganja koja su trajala ukupno preko 12 sati (16.8. tri sata i 19.8. čitav dan) i koja su sadržavala preko 200 strana napisanog teksta! Ova »zavjera šutnje- za sve što ide u korist optuženih nastavila se konsekventno do današnjeg dana. Koncem decembra 1985 Savezni sud je, nakon razmatranja od oko godinu i po dana, optuženima dostavio svoju konačnu odluku:presude Okružnog suda u Sarajevu i Vrhovnog suda BiH se preinačuju, otpadaju članovi 136 i 114 KZ SFRJ (organizovana djelatnost i kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uredjenja), djela se kvalifikuju kao verbalni delikt (čl. 133 KZ SFRJ), a kazne nešto smanjuju. Nijedan list u zemlji, sa izuzetkom NIN-a koji o tome izvještava u veoma kratkom članku, ne objavljuje ovu izmjenu presuda. Pošto se » ono što ne piše u novinama nije doqodilo«, za širu javnost mi smo i dalje osudjeni kao neprijateljska grupa za kontrarevolucionarnu djelatnost, a za manje kritičan dio te javnosti i za sve ono što su nam te novine i novinari nesnovano pripisali. Što se tiče NIN-a, on je registrovao izmjenu presuda i kvalifikacije djela, ali opet na veoma jednostran i mjestimično tendenciozan komentar. Moja djeca šalju redakciji dva pisma sa molbom da ih, u ciljl.1 pravilnog informisanja javnosti, objave. Pozivaju se na zakon o štampi, ali nijedno pismo nije objavljeno. Prije nego što završim ovo izlaganje o »osudi prije osude- i o dezinformacijama koje su sistematski pratile ovaj proces, moram spomenuti još jedan slučaj koji je uslijedio sa veoma visokog mjesta i, bez obzira na namjere, sigurno imao teške posljedice. Dana 8.5.1985, u jednom intervjuu TV Zagreb, Stane Dolanc je, izmedju ostalog, izjavio: »Nedavno je u Sarajevu sudjeno grupi Muslimana i nakon toga došlo je do reakcije, potpisivanja peticija, zašto im je sudeno, itd. Zašto im se sudilo? Sudilo im se zato što su tražili etnički čistu BiH i etnički čisto Kosovo. Dvije etnički čiste države u Jugoslaviji ... itd« Bio sam preneražen ovom izjavom, pa sam odlučio da ga obavijestim da ono što je on te noći saopštio milionskom audltorlju dezonformacija, naj vjerovatnije nehotična., Napisao sam mu sasvim učtivo pismo u kojem sam mu rekao da mi nismo ni optuženi ni osudjeni zbog zalaganja za nekakvu etnički čistu BiH, da je, istina, o tome štampa pisala, ali da to nije istina, a
260
ZAHTJEVI ZA ZA$TlTU ZAKONITOSTI
~a nas za etnič~i ~isto Kosovo ni ona do tada nije optuživala. Potsjetio s~m ga d~ je jednu od peticija koje on spominje u svojoj izjavi pot~lsala velika grupa srpskih i hrvatskih intelektualaca i upitao ga da ..1I ?n s~atra logičnim da bi se ti intelektualci zauzimali za ljude kOJI njl.hovlm sunarodnicima poručuju da se sele. Nije li to daleko od pa~etl? Na kraju zamolio sam ga da zatraži našu presudu i upozna se s predmetom. . Pi~~o .sam pr~dao upravi zatvora u Foči radi redovnog pregleda I Odašlljanja: Poslije dv~ da~~ vratio mi se prazan koverat sa napomenom da pismo ne moze biti upućeno. Insistirao sam, pozivajući se na odred~.u Kućn?g reda Doma prema kojoj se ograničenje korespon?e~clje osudjenoq lica nikada ne odnosi na njegovo obraćanje zva~l?nlm ~rganima i. inst~tucijama. Uprava zatvora je ostala pri svololodtuct, a š.to se tiče ~Isma, koje mi nije vraćeno, saopšteno mi je da je ono ulozeno u mOJ dosije koji se vodi u upravi zatvora Napominjem da je izjava S. Dolanca pala baš u vrijeme kad su ra~matrane. naš~ .žalbe na Vrhovnom sudu BiH i da sam čvrsto u~jeren da je ta IZjava, bez obzira na namjere njenog autora, bitno uticala na odluku suda. Može li se pretpostaviti drugačije? . U svak.om slučaju, i ovaj pokušaj da se ispravi jedna dezinformacija i da se kaže istina, bio je onemogućen.
IV POVREDA PRINCIPA JAVNOSTI SUDA Član 2~1 ~ta~ 1 ZKP utvrdjuje da je glavni pretres javan. Ovo je i ust~Vnl prln~lp (čl. 227 stav 1 Ustava). Glavni pretres je, medjutim, odrzan uz bitno ograničenje je javnosti. .. Prije sveg~, glavni pretres je i formalno oglašen tajnim u dijelu kOJI ~e odno~lo na ..putovanje i boravak nekih optuženih u jednoj ~usllmanskoj zernljl. Iako ~vjerenju odbrane za to nije bilo valjanih razloca, št? će s~ kasnije I pokazati tačnim, moj prigovor se ne odnos.1 na. ovaj slučaj, nego na neformalno, ali utoliko više efektno ?granrče~je javnosti sudjenja u dijelu u kojem je ono formalno bilo !avn~: N.alme, s~d je pri]e početka glavnog pretresa odabrao publiku I podijelio ulaznlce koje su glasile na ime i kvantitativno i kvalitativno ogr~niči~e .i.?vnost. Kvantitativno, jer je broj ulaznica bio relativno mall ~prrbllzno ni za pola sjedišta u sudnici), a kvalitativno jer je ulaz?lc~ dao samo odredjenim kategorijama publike i to užoj rodbini optu~enl~ (do 3 ulaznice), jednom broju domaćih novinara, službenlb lica. I odabranih predstavnika DP organizacija, i to: sin, jedna ~ćerka I sestr.a. Druga kćerka nije mogla ući na sudjenje, a kada je jednog dana Ipak odlučila da udje ne obazirući se na »službenlka« koji je stajao na vratima sudnice i kao u bioskopu tražio ulaznicu,
~?
261
SARAJEVSKI
PROCES
bila je pozvana u SUP i zadržana do kasno poslije podne. »Za kaznujoj je oduzet pasoš. Tako je izgledala »[avnost« ovog procesa. Iznesene činjenice nisu sporne i mogu ih posvjedočiti 15 advokata sa sudjenja čija se imena nalaze u sudskom spisu. U sudnicu je onemogućen ulaz i predstavniCima Amnesty International-a koji su radi prisustvovanja sudjenju doputovali dan ranije iz Londona. Molili su za intervenciju mog advokata Muslim Nikolu koji je sa njima išao kod predsjednika suda, ali bez uspjeha. Sutradan su otputovali iz Jugoslavije. U žalbama na presudu svi branioci su isticali ovu povredu Zakona iz čl. 364 stav 1 tačka 4 ZKP koju u pravnoj teoriji smatraju »apsolutno bitnom- povredom procesa. Vrhovni sud BiH kao da ne razumije žalbe u ovom dijelu pa odgovara nešto sasvim drugo, tj. »da je sud pravilno postupio kada je dozvolio ulazak u sudnicu samo onolikom broju lica koliko je bilo moguće smjestiti u sudnicu s obzirom na njene prostorno-tehničke uslove« (str. 37 Presude). lako ni ovo nije bilo tačno, jer je sudnica skoro svo vrijeme, osim na dan izricanja presude, bila poluprazna (što je primijetio i dopisnik NIN-a, v br. od 24.7.83.), Vrhovni sud ovim izbjegava da odgovori na žalbeni navod o ulaznicama i odabranoj publici. Prešućivanje odgovora na neugodna pitanja i navode postalo je stalna praksa u ovom pravnom predmetu. Da sud ne može lzdavanjern ulaznica na ime odrediti publiku čije prisustvo prihvata, a isključiti onu čije mu je prisustvo nepoželjno, ili koja mu je nepoznata, jasno je i Vrhovnom sudu BiH, pa on ne može ući u otvorenu odbranu ove grube povrede Zakona. Uostalom, o tome postoji i sudski presedan iz prakse Saveznog suda. Naime, razmatrajući istovjetan prigovor, Savezni sud je u predmetu Kps. 15/82 od 30.9.82. zauzeo stanovište da »sud ne može da odabira lica kojima će davati ulaznice» (Bilten Saveznog suda br. 17, jul- decembar, 1982). (Uzgred rečeno, ovdje stoji i jedna čudna nedosljednost Saveznog suda. Razmatrajući prigovor iste vrste u našim zahtjevima za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, Savezni sud će izjaviti da se nije upuštao u ocjenu ove povrede, kao i nekih drugih, jer ne predstavljaju osnov iz čl. 427 ZKP za ulaganje ovog pravnog lijeka - str. 29 Presude Saveznog suda). Povreda načela javnosti procesa stajala je u najužoj vezi sa povredom odredbe čl. 3 ZKP koju sam izložio u prethodnoj glavi, a koja se odnosila na kampanju štampe u vezi sa sudjenjem. Ove dvije povrede su komplementarne: omogućavale su jedna drugu. Bez drastičnog ograničavanja javnosti, koje je proces praktički svelo na tajno sudjenje (jer i tajnom sudjenju mogu prisustvovati bliski rodaci i službena lica - čl. 289 stav 2 ZKP) ne bi bile moguće sve mistifikacije optužbe i manipulacije dokazima koje sam izložio u člavi I i II' ?vog ~o~neska. Zid podignut izmedju sudnice i javnosti omogućio je štarnpi (I ne samo štampi) da toj javnosti servira sliku optužbi i
262
ZAHTJEVI
ZA ZASTITU
ZAKONITOSTI
optuženih kako je samo željela i bez veze sa onim što se stvarno dogadjalo u sudnici. Drakonske kazne (od 5 do 15 godina zatvora) za nepostojeće krivice (ili verbalne delikte kako će kasnije utvrditi Savezni sud) najavljene optuženima još u istrazi, mogle su biti izrečene i bile su izrečene.
V OSTALE POVREDE KZ I ZKP Na str. 4 Presude stavlja mi se na teret da sam u zajednici sa Omerom Behmenom napisao tekst »Musllrnani u Jugoslaviji«. U glavi II ovog podneska, u tački 3 i 4 ukazao sam na protivrječnosti presude u vezi sa ovom optužbom. Ovdje želim da ukažem na povrede Krivičnog zakona, jer mi se stavlja na teret djelo koje pravno nije izvršeno, odnosno u kojem nedostaje radnja izvršenja. Po zakonu i saglasnoj sudskoj praksi, pisanje bilo kakvog teksta nije samo po sebi krivično djelo. Krivično djelo počinje u vezi sa njegovim rasturanjem (ako se radilo o nedopuštenom sadržaju). Nije sporno da taj tekst nije rasturan, niti je bio namijenjen rasturanju. To priznaju sva tri suda. Radi se, dakle, o osudi za rukopis nadjen u stolu, a to je direktna povreda čl. 3 KZ. Na ovu okolnost ukazao sam i u Zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Iako se nesumnjivo radilo o slučaju predvidjenom u čl. 427 ZKP zbog kojeg se ovaj zahtjev može podnijeti, jer se tvrdi da djelo za koje se goni nije krivično djelo, Savezni sud nije taj navod raspravio, niti po njemu odlučio, što bez sumnje . predstavlja i povredu Zakona o krivičnom postupku. 2. Sa upravo opisan om povredom sličan je još jedan slučaj povrede zakona u vezi s »Islamskorn deklaracijom«. Zastupnik republičkog javnog tužioca na sjednici Vrhovnog suda BiH 14.3.1984. pročitao je podnesak u kojem je pored ostalog stajalo da se »lzetbegović Alija ne optužuje zato što je napisao i objavio ID, nego što je na njenoj osnovi stvorio neprijateljsku grupu.« Ovaj podnesak je uložen u sudski spis. U skladu sa ovim, Vrhovni sud BiH u presudi konstatuje da -radn]a izvršenja nije pisanje i objavljivanje »lslarnske deklaracije«, već niz utvrdjenih kriminalnih radnji koje su bile upravljene na stvaranje grupe za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog poretka- (str. 61 Presude Vrhovnog suda). Kao što je poznato, Savezni sud odbacuje optužbu o stvaranju grupe, utvrdjuje dakle da ta »radnja izvršenja- po republičkom javnom tužiocu i Vrhovnom sudu BiH ne postoji, pa se postavlja pitanje, na osnovu čega, kod ovako izmijenjenog stanja stvari, uopšte ostaje optužba za ID? Naime, zar se u navedenom stavu Vrhovnog suda BiH (i republičkog javnog tužioca) implicitno ne nalazi stanovište da ID sama po sebi (po svom sadržaju) nije krivično djelo nego samo u
263
SARAJEVSKI
PROCES
kontekstu grupe, ako ta grupa postoji? Pošto je Savezni sud utvrdio da nikakva grupa nije stvorena i izričito izbrisao tu optužbu iz činjeničnog opisa, nije li time ostala optužba bez radnje izvršenja, što je apsurd i gruba povreda KZ? U svakom slučaju, stoji ovdje u važnoj stvari krupna kontradikcija izmedju stava Vrhovnog suda BiH i Saveznog suda. Osnovano je, osim toga, upitati se da li, s obzirom na navedenu izjavu Republičkog javnog tužioca, više uopšte postoji optužba ovlaštenog tužioca, što je bitan procesni uslov za inkriminaciju. (Tužilac me više ne tuži za samo pisanje i objavljivanje 10, a Savezni sud me baš za to osudjuje). Pošto je radnja izvršenja činjenično a ne pravno pitanje, sud me nije mogao suditi za radnju za koju ne postoji optužba ovlaštenog tužioca. U pitanju je bitna povreda odredbe ZKP iz čl. 364 stav 1 tačka 5 i 9. 3. U glavi I ovog podneska, u dijelu koji se odnosi na materijalne povrede zakona u vezi sa 10, citirao sam puni tekst odredbe stava 1 člana 133 KZ SFRJ, po kojem sam u posljednjoj sudskoj instanci osudjen. Imajući u vidu ovu odredbu, zapravo ono što se stručno naziva elementima bića krivičnog djela, ostalo je sasvim nejasno, a sud se nije potrudio da to objasni i obrazloži, na koji način su sljedeće inkriminacije iz presude došle pod udar odredbe ovog člana: - »lstorija ne pozna nijedan suštinski islamski pokret koji nije bio istovremeno i politički pokret. To je stoga što je islam vjera, ali je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedna atmosfera, jednom rječju integralan način života.« (str. 2 presude Saveznog suda) - »lslarnski poredak je jedinstvo vjere i polltike« (str. 2) - »lslam ne prihvata podjelu i grupisanje ljudi prema vanjskom, objektivnom mjerilu, kakvo je klasno« (str. 2) - »U našem slučaju vjerska obnova znači »lslarnlzacllu» ljudi koji sebe nazivaju muslimanima ili koje drugi obično nazivaju tim imenom» (str. 2) Kakve veze imaju ove naučne (ili kvazinaučne) konstatacije sa onim o čemu govori čl. 133 KZ? Zašto je »lslamizaclja« muslimana od strane muslimana (ne dakle katolika, ateista, itd), ako se vrši riječju i uputom, krivično djelo i kojim članom kojeg zakona je zabranjena? Ako je »lslarnizacija« muslimana krivično djelo, onda službenici Islamske vjerske zajednice permanentno vrše ovo krivično djelo (naravno, ako obavljaju svoj posao). lli: na str. 4 se pripisuje »U grijeh« što sam kontaktirao sa Čengić Hasanom, studentom Islamskog teološkog fakulteta i rukovodiocem debatnog kluba u »Tabačkom mesdžidu«, davao mu tekstove za pripremu predavanja i diskusija u Tabačkom mesdžidu i »kroz razQovore ukazivao mu na mogućnost islamskog preporoda kod nas«. Cengić Hasan je bio slobodan gradjani n i vjerski službenik, Tabački
264
ZAHTJEVI
ZA ZASTll'U
ZAKONITOSTI
mesdžid legalna vjerska ustanova, a tekstovi dati za pripremu predavanjaodnose se na tri članka čisto vjerskog karaktera i to: » Razrnišljanja uz 1400- gOdišnjicu Kur'ana«, »Muslirnanka - žena i majka- i »Kako čitati Kur'an- (Savezni sud ne navodi nazive članaka, ali ih navodi prvostepeni sud u razlozima presude). Ne vidi se u čemu je »grijeh« niti to ijedan sud pokušava da objasni. Neće da objasni, a hoće da osudi. Sudovi valjda smatraju da se to samo po sebi razumije, ali mi kojima se stalno ponavlja da se ne sudi vjeri, i koji hoćemo da to prihvatimo, više ne razumijemo ništa. Ako su tekstovi navedenih predavanja sadržavali neku rečenicu koja predstavlja zloupotrebu vjere ili napad na objekte zaštićene čl. 133 KZ, postavlja se pitanje zašto je tužilac ili sud ne navede. Ako ih ne navode, to je pouzdan znak da takvih rečenica nema i da su tekstovi čisto vjerskog karaktera. A ako mi se sudi zbog tekstova čisto vjerskog karaktera, onda je ovo ipak proces protiv vjere, a ne protiv zloupotrebe vjere, Ali proces protiv vjere bio bi nezakonit i protivustavan akt i u to se tužilac i sud, kao čuvari zakona, ne bi mogli upustiti. Prema tome, to nije proces protiv vjere. A šta je onda? I tako sudnica postaje ludnica. Konačno, na str. 8 presude, kao samostalna inkriminacija (pod tačkom V, 2) navodi se da sam, «u razgovorima sa Živalj Husom isticao da islam nije samo religija, nego čitav sistem življenja od politike do morala.» Ne znam koliko sam od mojih 9 godina zatvora dobio za ovu opšteprihvaćenu definiciju islama. Da je sud otvorio bilo koju od enciklopedija, pod odrednicom «islam» našao bi ovaku ili sličnu definiciju tog pojma. Nedavno sam u «Frontu» pročitao da je čak i Tan Malaka (inače zadužen za region islamskog svijeta) na IV Kongresu Kominterne sasvim slično izjavio: «Islam je za muslimane sve. On nije samo religija, on je država, ekonomija, hrana i sve ostalo» (Front, 20.1.1984.). Ali zašto bi se sud uopšte bavio definicijama islama kad to i nije njegov posao. Zadatak suda u ovom slučaju je bio da objasni zašto bi definicija islama - bez obzira kako ona glasi - bila krivično djelo, a taj posao sud nije obavio. Razlozi za ovako delikatnu i dalekosežnu inkriminaciju nigdje u presudi nisu dati. Ova analiza otkriva da ja zapravo i nisam sudjen po čl. 133 KZ. U svojoj revnosti sudovi su otišli još dalje i sudili me po nekom «zakonu» koji zabranjuje i ono što čak ni član 133, restriktivan i uskogrud kakav jest, ne zabranjuje. Takav zakon ne postoji u Krivičnom zakoniku, a kada bi na osnovu moje presude bio napisan, on bi bio ružan kao ova presuda, a famozni član 133 bi se prema njemu doimao kao uzor slobode i demokratije. 4. U izreci presude (str. 1) opisuju se okolnosti u vezi sa 10 iz kojih bi se moglo zaključiti - mada to ne stoji izričito - da je 10 konačno napisana u 1974.g. U sudskom spisu nalazi se ovaj tekst na kojem je kao vrijeme nastanka označena 1970.g. i to na naslovnoj
265
SARAJEVSKI
PROCES
strani i ispod prvog Predgovora (juli 1970): U r~zlozima. prvost~pene presude na str. 138 kao vrijeme odluke.o pisanju n~vodl se kraj 1~69. i početak 1970. Slično i Vrhovni sud BIH konstatuje ... što z.načl.~~ su njih dvojica (misli na mene i Omera Behm.ena, op. A. ~.)z~je?nlckl odlučili da se sačini tekst ID u 1969.g., a da je prvooptu~e.n~ taj .tekst napisao krajem te ili početkom 1970.g. (~t~.4~, s~dm.1 I S~.Stl red odozdo). Dakle, u odnosu na ovu bitnu činjenicu (jer je vrijeme u konkretnom slučaju bitna okolnost) postoji protivrječnost izmedju onoga što se u izreci i razloz.ima. navodi o sadržini isprave ~ID~i same te isprave, što predstavlja bitnu povredu odredaba ZKP IZ cl. 364 stav 1 tačka 11. Konfuziju u izreci prvostepene presude priznaje i Vrhovni sud BiH, ali istu pravda lapsusom Okružnog suda koji je riječi «od 1979 do 1983» kao očiqledno suvišne zaboravio da ispusti. Tako kaže Vrhovni sud BiH. 5. Pošto je ID nesumnjivo nastala 1970, dakle skoro 13 godina prije nego je preduzeta radnja gonjenja, nas~~pi!a je z_ast~ra krivičnog gonjenja, sve da ID ima onaj karakter kOJIJOJoptuzba I pre~uda daju. Prema čl. 79 KZ, gonjenje za djela iz čl. 133 KZ ~FRJ, s ob~lro~ na zaprijećenu kaznu, zastarijeva u roku od 10 godina. Pošto je taj rok protekao, u pitanju je povreda KZ predvidjena iz čl. 365 tačka 3 ZKP. 6. Višestruko je povrijedjeno pravo odbrane, i to: a) uskraćen mi je svaki kontakt sa braniocima u toku istrage, čime je povrijedjena odredba čl. 67 stav 2 ZKP. Ova odredba, šta više, obavezuje istražnog organa da prije prvog saslušanja pouče okrivljenog o njegovom pravu da uzme branioca i da branil~c može prisustvovati njegovom saslušanju. Cinjenica da mi je uskraćeno ovo pravo nije sporna. b) U toku samog sudjenja zabranjivan mi je i onemogućavan izravan kontakt sa braniocem, osim s izričitom dozvolom predsjednika sudskog vijeća. Ovo je bio slučaj sa svima optuženima, te to mogu potvrditi svi advokati sa ovog sudjenja. c) Branilac nije uopšte izvještavan o izvršenju pojedinih istražnih radnji (pretresi stana, saslušanja okrivljenog i svjedoka) te im nije mogao ni prisustvovati - pravo predvidjeno čl. 168 stav 1 - 4 ZKP. Nisu postojale zakonske smetnje za ovo, jer da su postojale, bilo bi to utvrdjeno rješenjem protiv koga je dozvoIjena žalba. (čl. 73 stav 3). Takvo rješenje nije doneseno, š~o znači da su mi istražni organi bez zakonskog osnova uskratili ovaj vid odbrane garantovan i Ustavom SFRJ (čl. 182 stav 3). Ova povreda omogućila je sve ove nepravilnosti i nedopuštene radnje koje sam opisao u II glavi, tačka 9 ovog podneska, koje su bitno utjecale na donošenje pravilne i zakonite presude. d) Braniocu je uskraćeno fotokopiranje spisa i dobivanje kopije raspravnog zapisnika.
266
ZAHTJEVI
ZA ZA~TITU
ZAKONITOSTI
Isključenjem branioca iz prethodnog postupka i ograničenjem njegovih prava u toku glavnog pretresa, pored već navedenih, grubo je narušen i princip kontradiktornosti postupka, jer je nasuprot ovakvom položaju branioca, javni tužilac imao sva prava: prisustvovao je saslušanjima svih okrivljenih i svih svjedoka, od prvog dana, i imao spis i svu dokumentaciju čitavo vrijeme na raspolaganju. Pored toga, svi' dokazni prijedlozi odbrane su odbijeni. U dokaznom postupku saslušano je 59 svjedoka, njih 56 po prijedlogu optužbe i 3 po prijedlogu odbrane. Pročitano je ili je izvršen uvid u ukupno 40 materijala (knjiga, rukopisa, članaka), od čega u 38 po prijedlogu optužbe i 2 po prijedlogu odbrane (to su bili moj referat iz Kanade koji će sud kasnije prešutiti i dokumentacija o naučnim radovima i priznanjima optuženog Kasumagić lsrneta). Svi ostali dokazi i prijedlozi odbrane (saslušanje višeg broja svjedoka, uvid u više pisanih materijala, vještačenje nekih tekstova) odbijeni su. (Ovi prijedlozi se bliže navode na str. 74 Presude Vrhovnog suda BiH). Sta više, o odbijanju dokaznih prijedloga nisu dati nikakvi razlozi, ni u rješenju donijetom na glavnom pretresu, ni u Obrazloženju prvostepene presude, na šta sud obavezuje odredba čl. 292 stav 5 i čl. 375 stav 3 ZKP. Ovu povredu priznaje Vrhovni sud BiH, ali nalazi da ona nije bitna (str. 74 Presude Vrhovnog suda BiH), Povredu priznaje i Savezni sud, ali ni po njemu ona nije imala uticaja na donošenje pravilne odluke (str. 28 Presude Saveznog suda). Rezultat svega ovoga je da se presuda i optužnica skoro ne razlikuju, odnosno da je presuda prepisana optužnica. Koliko se to u ovom slučaju može smatrati «dobrom stranom» presude, to je pitanje na koje smatram da je već odgovoreno.
Postavlja se, na kraju, pitanje: ako je to sve tako kao što sam ovdje naveo, zašto sam sudjen? Neki razlozi su morali postojati. Smatram da sam dokazao da ti razlozi nisu bili zakonski. Ali oni nisu bili ni politički, ako i dok politika ima ikakav racionalan sadržaj. Ali politika, ako se i ne rukovodi pravom, rukovodi se interesom, a nikakav stvarni interes Zemlje nije stajao iza ovog sudenja, Naprotiv! Bez obzira šta su inicijatori ovog procesa htjeli, on je kod običnog čovjeka primljen kao napad na vjeru. U muslimanskom svijetu je protumačen kao napad na islam, a u zapadnom kao nasrtaj na slobodu i ljudska prava. U svakom slučaju, proces nije doprinio slavi i ugledu Jugoslavije ni unutra ni napolju. Oni koji vode ovu zemlju znaju o tome više. Šteta je, dakle, napravljena, a šta se dobilo? Posljednjih više od 30 godina ja sam vrijedno obavljao svoj posao, podizao svoje troje djece i sanjao snove o slobodi i boljem životu muslimanskih naroda. Te snove sam nekada zapisivao i nikome se ništa nije desilo, najmanje Jugoslaviji. Sada je jedan sanjar preseljen u zatvor. Sanja iste snove, ali ih više ne piše. Da li je time
267
SARAJEVSKI
PROCES ZAHTJEVI
sigurnost zemlje povećana i da li su ti snovi uopšte ugrožavali zemlju? Ako je to politika, onda su neki pojmovi pomiješani. Uostalom postoji i neodgovorna i štetna politika. ' Što se mene tiče, po mogućnosti da do kažem najočiglednije i najjednostavnije stvari, po osjećanju da je sve uzaludno i da sud nije ovlašten da išta čuje, vidi, razumije i mijenja, da je to neko drugi neka sila izvan sudnice, nedostupna razlozima i argumentima, j~ sam ovo sudjenje doživio kao osvetu i pobjedu iracionalne političke volje nad pravom, razlozima i istinom. Samo osudjeni u «dahauskim procesima» su se suočili sa sličnim ponorom nepravde i samo oni to mogu potpuno razumijeti. Naravno, oni koji su preživjeli. Po svemu osim po obimu tragičnih posljedica, naši procesi su isti. ' Dok sam ovo pisao, jedna misao me zaustavljala i ometala naime misao da ovo pisanje nema nikakve svrhe. Sada mi je godina, narušenog sam zdravlja - koliki su izgledi da uopšte dočekam vaš odgovor. Nastavio sam da pišem jer sam shvatio da je to, iako beskrajno malo, ali jedino što još mogu učiniti da se slične stvari ne ponove ili da se dogadjaju što manje. Volim ovu zemlju i stalo mi je da to ne bude zemlja bezakonja. Uostalom, u njoj će nastaviti da žive moja djeca. .
61
Podnosilac: Alija Izetbegović Foča, 8. aprila 1986. REZIME POVREDA ZAKONA U ovom podnesku konstatovano je ukupno 27 povreda Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku, i to: 1. ID nije krivično djelo - povreda KZ iz čl. 365, stav 1 ZKP. 2. Savezni sud ne rješava zahtjev u vezi sa tač. 1 (neosnovano inkriminisanje ID) - povreda čl. 357/7, 376 i 427 ZKP-a. 3. Inkriminacija ID metodom istrgnutih citata iz konteksta i tornljenja rečenica - povreda načela materijalne istine iz čl. 15 ZKP-a. 4. Neosnovana inkriminacija zbirke »Problemi islamskog preporoda- - povreda KZ iz čl. 365 stav 1 ZKP-a. 5. Pogrešno se navodi vrijeme nastanka Zbirke iz prethodne tačke: protivrječnost izmedju onoga što se navodi o sadržaju isprave i same isprave - povreda iz čl. 364 stav 1 tačka 11 ZKP-a. 6. Prešućivanje u Presudi iskaza Behmen Omera u vezi sa tekstom »Muslimani u Jugoslaviji« pred istražnim sudijom - povreda odredbe čl. 347 i 357/7 ZKP-a. 7. Protivrječnosti u prvoj presudi (izreka suprotna razlozima; razlozi protivrječni) - povreda iz čl. 364/1 tačka 11.
268
ZA ZM>TITU
ZAKONITOSTI
8. Dvije povrede u vezi sa člankom «Muslimanka - žena i maika«: pogrešno se citira tekst, netačno se navodi vrijeme nastanka članka - povrede iz čl. 364/1 tačka 11 ZKP. 9. Podmetanje izjave o odbacivanju prava na branioca u istrazi, koja nije data. 10. Povrede u vezi sa svjedocima. Zasnivanje presude na očiqledno iznudjenim i neistinitim iskazima - povreda iz čl. 364 stav 1 tačka 8 ZKP-a. 11. Očigledna povreda I]ačela materijalne istine iz čl. 15 ZKP, u inkriminaciji protiv Cengić Hasana da je protiv davanja krvi (imenovani je sam davalac krvi). 12. Kampanja u štampi. Osuda prije osude. Povreda čl. 3 ZKP-a. 13. Povreda principa javnosti sudjenja iz čl. 364 stav 1 tač. 4 ZKP-a (i čl. 222 stav 1 Ustava SFRJ). 14. Neosnovana inkriminacija teksta »Muslimani U Jugoslaviji«. Tekst nije rasturan. Nedostaje radnja izvršenja - povreda KZ iz čl. 365 stav 1 ZKP-a. 15. Savezni sud ne rješava zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne-presude u vezi sa prethodnom tačkom. Povreda odredaba čl. 427, 357 stav 7 i 376 ZKP-a. 16. Četiri inkriminacije na str. 2 Presude Saveznog suda (citati iz ID) i jedna na str. 4 Presude nisu krivično djelo - povreda iz čl. 365 stav 1 ZKP-a. 18. Protivrječnosti u Presudi u vezi vremena nastanka ID - izreka konfuzna i protivrječna razlozima - povreda iz čl. 364 stav 1 tačka 11 ZKP-a. 19. Zastara gonjenja za ID - povreda iz čl. 365 stav 3 ZKP-a. 20. Povreda prava odbrane iz čl. 67 ZKP-a i čl. 182 stav 3 Ustava SFRJ, i to: okrivljeni nije poučen da može uzeti branioca u toku istrage član 67 stav 1 ZKP-a. . branilac nije prisustvovao izvršenju istražnih radnji - Član 168 stav 1 - 4 ZKP-a i odbijeni dokazni prijedlozi odbrane a da za to nisu dati razlozi - povreda člana 292 stav 5 i čl. 357 3 ZKP-a.
269
Doda~k:PREDSTAVKE
I PREDSEDNIŠTVIMA
SFRJ i SR BiH
Od 18. jula do 19. avgusta 1983. godine u Sarajevu je sudjeno dvanaestorici muslimanskih intelektualaca. To sudjenje će ostati zabeleženo u istoriji novijeg jugoslovenskog pravosudja kao arhetip egzemplarnog kažnjavanja za tudju reč i misao. Prvostepeni sud je za delikt mišljenja izrekao drakonske kazne, neuobičajene čak i za naše prilike: troje optuženih osudjeno je na po 5 godina zatvora, dvojica na po 6 godina, jedan na 6 godina i 6 meseci, jedan na 7 godina, dvojica na po 10 godina, jedan na 14 i jedan na 15 godina zatvora. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine izrekao je neznatno manje kazne, u rasponu od 3 godine i 6 meseci do 12 godina, a Savezni sud je, uz dalje sužavanje obima inkriminacije, odmerio kazne od 2 godine i 8 meseci do 9 godina zatvora. Ovom prilikom posebno vam ukazujemo na slučaj pesnika i profesora srpsko-hrvatskog jezika i književnosti Džemala LATIĆA, s čijim se predlogom za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda upoznao i ovaj Odbor. Na primeru njegovog stradanja i osude najbolje se mogu uočiti nezakonitost čitavog postupka i proizvoljnost izrečenih kazni. Krivični postupak protiv Džemala Latića započeo je zato što je on, mesec i po dana nakon hapšenja grupe muslimanskih intelektualaca, odbio da u svojstvu svedoka potpiše lažni iskaz protiv jednog od okrivljenih. Odmah potom su od nekolicine svedoka iznudjeni iskazi koji su teretili samog Latića. Po njihovom kazivanju na samom sudjenju, iznudjivanje je vršene pretnjama, zlostavljanjem i torturom. Na jednog svedoka islednik je potegao pištolj uz pretnju da će se naći mrtav na podu; drugi svedok je šest dana morao da dolazi u Sekretarijat unutrašnjih poslova da bi napamet naučio iskaz koji će dati na sudu; treći je na sudjenje došao iz JNA u pratnji jednog starešine; četvrti je u istražnom postupku ispitivan pet dana, i to po devet i deset sati, sve dok nije potpisao ono što je islednik bio formulisao; peti je krajem trećeg dana popustio i potpisao sve što je od njega traženo, jer ga islednici nisu hteli pustiti kući sve dok ne
271
PREDSTAVKE
SARAJEVSKI PROCES udovolji njihovim zahtevima. Zato su na sudjenju svi svedoci tražili zaštitu i jemstvo suda da im se nikakvo zlo neće dogoditi posle svedočenja i poricanja ranijih iskaza, iznudjenih u istrazi. Na osnovu ovakvog, inkvizitorskog postupka, Džemal Latić osudjen je na šest i po godina zatvora, a Savezni sud mu je smanjio kaznu na tri godine i šest meseci. U zeničkom zatvoru Latić je kasnije teško oboleo, pa je prebačen u kazneno-popravni dom u Foči, gde se i danas nalazi. Hteli bismo da vas i ovom prilikom podsetimo da Ustavom zajemčene slobode mišljenja, izražavanja, savesti i veroispovesti pretpostavljaju i zahtevaju trpeljivost. Iako Džemal Latić i ostali optuženi u ovom procesu nisu osudjeni neposredno zbog duhovne vezanosti za islam, njima su, primera radi, stavljeni na teret i iskazi da je islam celovit pogled na svet i da se pojavio najpre kao versko-moralna, a potom i kao politička revolucija. Zar su sudije zaista smetnule s uma da u ovom našem vremenu ima, pored islama, i drugih religija i ideologija koje pretenduju da budu celovit pogled na svet, u ime koga treba izvršiti radikalan preobražaj svega postojećeg? Zar se zaista zaboravilo da suzbijanje drugih, konkurentskih uverenja i veroispovesti počiva na varljivoj veri da zvanični i jedino dopušteni pogled na svet predstavlja otkrovenje apsolutne istine svega bivstvujućeg? To je, medjutim, kobna zabluda čije je nasilno nametanje bezbroj puta dovodilo do pogubnih posledica. Sloboda misli i veroispovesti kao opšte pravo pretpostavlja trpeljivost, bez koje nisu mogućni ni kritička rasprava u traganju za istinom, ni društveni mir, ni pravna sigurnost gradjana. Najdublje opravdanje načela trpeljivosti nalazi se u samoj ljudskoj poqrešivosti, na šta su ukazivali svi veliki humanisti, počev od Nikole Kuzanskog i Erazma Roterdamskog. "Šta je to trpeljivost» - pita se Voltaire u svom Filozofskom rečniku, pa odgovara ovako: "To je plata ljudskosti. Svi smo mi sazdani od slabosti i zabluda; opraštajmo jedni drugima naše gluposti, to je prvi zakon prirode». U ime ovakve ljudske pogrešivosti, od koje niko nije izuzet, pa ni oni koji su trenutno na vlasti, zalažemo se za trpeljivost prema drukčijem mišljenju i verovanju. Ono što je učinjeno sarajevskim procesom ne može se povući. Ali, dalje patnje i stradanja Džemala Latića mogu se odmah prekinuti. Prdlažemo vam da aktom o pomilovanju odmah obustavite dalje izdržavanje kazne i pustite na slobodu Džemala Latića. Cinjenice koje smo naveli da bismo ilustrovali sudbinu Džemala Latića bacaju neotklonjivu senku na čitav sarajevski proces i dovode u najozbiljniju sumnju opravdanost i zakonitost kažnjavanja svih okrivljenih. Zato vam predlažemo da pomilujete sve osudjene'' u Sarajevu i tako omogućite puštanje na slobodu onih koji se još uvek nalaze na izdržavanju kazne zatvora.
272
u Beogradu, 6. juna 1986. godine Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja: akademik Matija Bećković, s.r. akademik prof. dr Dimitrije Bogdanović, s.r. dr Kosta Čavoški, s.r. Dobrica Čosić, s.r. prof. dr Andrija Gams, s.r. dr Ivan Janković, s.r. prof. dr Neca Jovanov akademik prof. dr Mihailo Marković, s.r. akademik Dragoslav Mihailović, s.r. Borislav Mihajlović - Mihiz, s.r. akademik prof. dr Nikola Milošević, s.r. Tanasije Mladenović,s.r. akademik dr Gojko Nikoliš, s.r. akademik prof. dr Predrag Palavestra, s.r. akademik Mića Popović, s.r. akademik prof. dr Radovan Samardžić, s.r. akademik Mladen Srbinović, s.r. akademik prof. dr. Dragoslav Srejović, s.r. akademik prof. dr Ljubomir Tadić, s.r. U ime Odbora: Ljubomir Tadić s.r.
II PREDSEDNIŠTVIMA
SFRJ i SR BiH
Dana 6. juna 1986. obratili smo vam se s predlogom da svojim aktom o pomilovanju odmah obustavite dalje izdržavanje kazne zatvora Džemaludinu LATIČU. Takodje smo vas zamolili da pustite na slobodu i ostale osudjenike u ovom sarajevskom procesu, pošto su činjenice koje smo izneli da bismo ilustrovali sudbinu Dž. Latića bacile neotklonjivu senku na čitav ovaj proces i najozbiljnije dovele u sumnju opravdanost i zakonitost kažnjavanja svih okrivljenih. U medjuvremenu je Dž. Latić oslobodjen izdržavanja preostalog dela kazne, dok se u zatvoru još uvek nalaze Alija Izetbegović. Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić i Salih Behmen. Zbog toga vam ponovo ukazujemo na pravnu i moralnu neodrživost ovih teških osuda sa molbom da dalje stradanje preostalih osudjenika odmah obustavite. Glavna optužba na prvostepenom sudjenju u Sarajevu prevashodno se ticala najtežih krivičnih dela udruživanja radi neprijateljske delatnosti (čl. 136. u v. čl. 114. KZ SFRJ), da bi im bio pridodat
273
PREDSTAVKE
SARAJEVSKI PROCES
----------_._-_.
i tzv. delikt mišljenja - neprijateljska propaganda iz čl. 133. st. 1. KZ SFRJ. Prihvativši kao dokazane ovako teške optužbe, Okružni sud u Sarajevu izrekao je u jednom slučaju maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina, a u ostalim slučajevima nešto kraće kazne od 5 do 14 godina. Savezni sud je svojom presudom od 31.10.1985. odbacio kao neosnovanu i nedokazanu glavnu optužbu za stvaranje neprijateljske grupe radi kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog poretka, pa se preostala optužba svela na nekoliko tekstova i navodna usmena kazivanja koji su kvalifikovani kao znatno lakše krivično delo neprijateljske propagande. Kazne su, medjutim, i dalje ostale drakonske. Iako se za ovo delo, posle svih smanjivanja, obično izriče kazna od 1 ili dve godine zatvora. Alija Izetbegović je presudom Saveznog suda osudjen na 9 godina zatvora, Omer Behmen na 8, Ismet Kasumagić na 7, Hasan Čengić n 6 i Salih Behmen na 4 godine. Ovom prilikom ponovo vam ukazujemo na nezakonitost čitavog postupka i proizvoljnost i nepravičnost izrečenih kazni. Ono što najpre izaziva podozrenje i sumnju, to je činjenica da je na glavnom pretresu od 36 svedoka, na čijim se iskazima zasniva presuda, 21 svedok u većoj ili manjoj meri izmenio svoj iskaz iz istrage ili ga je u celini porekao. Razlozi ovakvog neobičnog ponašanja svedoka čuli su se na glavnom pretresu: njihovi iskazi, dati u istrazi iz koje je isključena odbrana bez ikakvog pismenog rešenja i obrazloženja, iznudjeni su dugotrajnim iznurivanjem i zlostavljanjem, ozbiljnim pretnjama, a ponekad i grubom silom. Niko od onih koji su pozvani na saslušanje u Službu državne bezbednosti nije znao da li će u pretstojećem procesu biti svedok ili optuženi, a mnogima je, radi pritiska i ucene, oduzeta putna isprava. O tome najbolje svedoči slučaj Mustafe Spahića, kome je po prvobitnom scenariju ovog sudjenja bila namenjana uloga svedoka. Na sednici Vrhovnog suda BiH od 14.03.1984. on je ispričao da su ga islednici stavili pred izbor: da potpiše optužujući iskaz protiv jednog od trojice prvooptuženih po vlastitom izboru i da potom ide kući, ili da on sam bude optužen. Rekli su mu da će najmanja kazna na pretstojećem sudjenju biti 5 godina. Na sednici Vrhovnog suda Spahić je naveo imena te dvojice islednika i dan kada se to dogodilo. Pošto je odbio da svedoči, Spahić je optužen i osudjen na 5 godina zatvora. Sve nas ovo podržava u uverenju da su optužbe zasnovane na ovakvom svedočenju u istrazi iskonstruisane i da je sud morao uzeti kao verodostojne iskaze date na glavnom pretresu. Sud, medjutim, nije hteo da poveruje onome što je neposredno čuo i video već je poklonio veru iskazima iznudjenim u istrazi, datim bez prisustva odbrane. I to je činio sa začudjujućom upornošću čak i onda kada su materijalni dokazi opovrgavali pojedine inkriminacije zasnovane na ovakvom svedočenju. Tako je Hasanu Čengiću optužnicom stavljeno
na teret kako je govorio «da Musliman ne može primiti krv od nevjernika ili mu je dati ». Na glavnom pretresu se, medjutim, ispostavilo da je Čengić bio dobrovoljni davalac krvi i da o tome poseduje iskaznicu. Šta više, bio je i organizator akcije davanja krvi u med resi. A kada se krv dobrovoljno daje, krajnji korisnik te krvi je nepoznat, pa se ne može znati ni koje će vere biti. To ipak nije uverilo Čengićeve sudije, pa su ga sva tri suda osudila zbog iskaza da «Musliman ne treba da daje krv onome ko nije Musliman ••. Ovakve i slične činjenice navode nas na zaključak da izrečena presuda ne počiva na valjanim razlozima i da je celo sudjenje inscenirano. Odbor se takodje upoznao sa predlogom prvooptuženog A. Izetbegovića za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda i pridružuje se njegovom mišljenju da je ovo sudjenje muslimanskim intelektualcima bilo pobeda iracionalne političke samovolje nad pravom, razlozima i istinom. Sada, medjutim. nije pogažena samo pravda. Posle tri i po godine provedenih u zatvoru pod teškim najčešće nepodnošljivim uslovima, Aliji Izetbegoviću, Omeru Behmenu, Hasanu Čengiću, ls metu Kasumagiću i Salihu Behmenu ugroženo je ne samo zdravlje već i sam život Stoga vam još jednom predlažemo da radi predupredjivanja onih najtežih, tragičnih posledica odmah omogućite njihovo puštanje na slobodu.
274
u Beogradu,
4. oktobra
Odbor za odbranu
-.
1986. godine
slobode
misli i izražavanja:
prof. dr Andrija Gams, s.r. akademik Matija Bećković, s.r dr Kosta Čavoški, s.r. akademik Dobrica Ćosić, s.r. akademik prof. dr Dragoslav Srejović, s.r. akademik prof. dr Ljubomir Tadić, s.r. akademik prof. dr Mihailo Marković, s.r. akademik Dragoslav Mihailović, s.r. Borislav Mihajlović - Mihiz, s.r. akademik prof. dr Nikola Milošević, s.r. Tanasije Mladenović, s.r. akademik dr Gojko Nikoliš, s.r. akademik prof. dr Predrag Palavestra s.r. akademik Mića Popović, S.r. akademik prof. dr Radovan Samardžić, S.r. akademik Mladen Srbinović, s.r. dr Ivan Janković, s.r. prof. dr Neca Jovanov
275
SAAAJEVSKIPROC~S U ime Odbora: Borislav Mihajlović-Mihiz
276
V, s.r.