Seminarski - Sociologija

UNIVERZITET U SARAJEVU EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU

NASLJEĐE KLASIKA I NOVE GRANICE IZMEĐU EKONOMIJE I SOCIOLOGIJE (The legacy of the classics and the new boundaries between economics and sociology) SEMINARSKI RAD

Predmet: Industrijska sociologija Mentor: Prof. dr. Nijaz Mesihović Studenti (broj indexa): Ismar Džaferović (68814) Adnan Džakmić (69502) Bakir Džananović (69639) Damir Efendić (67835) Amna Gološ (69520) Anja Gribajčević (68596) Arnela Grošić (69515) Amna Jažić (70051)

Nasljeđe klasika i nove granice između ekonomije i sociologije

Seminarski rad

Sarajevo, decembar 2011. godine

SADRŽAJ:

1. UVOD........ ................ ................ ................. ................. ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................. ................. ................ .............. .......... ......... ......... .... 3 2. METODOLOŠKA PERSPEKTIVA.................... ........................................... ........................................................ ........................................... .......... 4 2.1. Koncepcija Kon cepcija ekonomije ........ ................ ................. ................. ................ ................ ................ ................ ............ ........ ......... ......... ........ ......... ........ ... 5 2.2. Ekonomsko djelovanje..................... ............................................ .............................................. .................................................. ........................... 6 2.3. Pravila......... ................. ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................. ................. ................ ............ ........ ......... ......... ........ .... 7 2.4. Metoda istraživ istraživanja anja........ ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................. ................. ............... ........... ......... .........8 3. REZERVOAR HIPOTEZA..................... ............................................ .............................................. ...................................................... ............................... 11 3.1. Tržište....................... .............................................. .............................................. ................................................................ ................................................ ....... 11 3.2. Ekonomski razvoj..................... ............................................ .............................................. ............................................ ................................ ........... 14 3.3. Potrošnja...................... ............................................. ............................................... ........................................................... ............................................ ......... 16 16 4. REDEFINISANJE GRANICA IZMEĐU EKONOMIJE I SOCIJOLOGIJE............. ...................... ......... 19 4.1. Ekonomska i društvena stabilizacija stabilizaci ja u poslijer poslijeratnom atnom periodu......... ................. ................ ............. ......... 20 4.2. Promjene u gospodarst gospodarstvu vu i "Kejnzij "Kejnzijanska anska revoluci revolucija" ja"....... ............... ................. ................. ................ ............ .... 22 4.3. Talcott Parsons i nove granice...................... ............................................. .......................................................... ................................... 26

Ekonomski fakultet u Sarajevu

2


Seminarski rad

Sarajevo, decembar 2011. godine

SADRŽAJ:

1. UVOD........ ................ ................ ................. ................. ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................. ................. ................ .............. .......... ......... ......... .... 3 2. METODOLOŠKA PERSPEKTIVA.................... ........................................... ........................................................ ........................................... .......... 4 2.1. Koncepcija Kon cepcija ekonomije ........ ................ ................. ................. ................ ................ ................ ................ ............ ........ ......... ......... ........ ......... ........ ... 5 2.2. Ekonomsko djelovanje..................... ............................................ .............................................. .................................................. ........................... 6 2.3. Pravila......... ................. ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................. ................. ................ ............ ........ ......... ......... ........ .... 7 2.4. Metoda istraživ istraživanja anja........ ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................ ................. ................. ............... ........... ......... .........8 3. REZERVOAR HIPOTEZA..................... ............................................ .............................................. ...................................................... ............................... 11 3.1. Tržište....................... .............................................. .............................................. ................................................................ ................................................ ....... 11 3.2. Ekonomski razvoj..................... ............................................ .............................................. ............................................ ................................ ........... 14 3.3. Potrošnja...................... ............................................. ............................................... ........................................................... ............................................ ......... 16 16 4. REDEFINISANJE GRANICA IZMEĐU EKONOMIJE I SOCIJOLOGIJE............. ...................... ......... 19 4.1. Ekonomska i društvena stabilizacija stabilizaci ja u poslijer poslijeratnom atnom periodu......... ................. ................ ............. ......... 20 4.2. Promjene u gospodarst gospodarstvu vu i "Kejnzij "Kejnzijanska anska revoluci revolucija" ja"....... ............... ................. ................. ................ ............ .... 22 4.3. Talcott Parsons i nove granice...................... ............................................. .......................................................... ................................... 26


2


Seminarski rad

1. UVOD U prethodnim poglavljima smo nastojali rekonstruirati događanja koja su se dogodila u ekonomskoj sociologiji između 1890 i 1940. Ova nova analitička perspektiva plaća se u odnosu na međuovisnost između ekonomskih i društvenih fenomena, i smješta ekonomiju u sferu sferu društv društva. a. Od naroči naročite te važnos važnosti ti je njemač njemački ki kontek kontekst, st, sa Sombar Sombartom tom,, Weber Weberom om i Schumpeterom. Misao ovih autori zauzima oblik u kulturnom kontekstu u kojem dominira kritika sociološkog pozitivizma, i pod utjecajem metodoloških rasprava između historijskih ekonom ekonomist istaa i neo-kla neo-klasič sičnih nih ekonom ekonomist istaa (Metho (Methoden denstr streit eit). ). Međuti Međutim m naučni naučnici ci sa drugim drugim intelektualnim vezama imaju bitan doprinos: Durkheim i Veblen su bili više pod utjecajem pozitivizma i Polanyi je imao svoje neobične putanje. Svi ovi naučnici su imali neko znanje o ekonomiji, ali neki su znali bolje od drugih. Štoviše, dok je većina njih pripadala sociološkoj grani, Veblen i Schumpeter su mislili o sebi više kao ekonomisti, iako su obojica imala kritički tradicionalni zasnovan pristup. Mi smo napomenuli da ovi naučnici nisu znali jedan za drugog, niti su pročitali djela jedan drugog, s iznimk iznimkom om Sombar Sombart,t, Weber Weber i Schump Schumpete eter. r. Njihov Njihovaa politi političko čko usmjer usmjerenj enjee je bilo bilo znatno znatno drugačije. Neki su bili pod utjecajem socijalizma, drugi više liberalizma. Ove razlike bi se mogle uzeti kao takve, što je više iznenađujuće je upečatljiva konvergencija u njihovim temelj temeljnim nim metodo metodološ loškim kim i temats tematskim kim konce koncepti ptima ma.. To je važno važno jer je upravo upravo to vrsta vrsta metodološke i analitičke konvergencije za koju se može reći da podupire izvorne i autonomne naučne pristupe, sasvim odvojeno od vrijednosti i intelektualne putanje koju njeguju naučna istraživanja. U tom smislu onda, može se reći da su ovi autori osnivači tradicije ekonomske sociologije. Naravno, bilo koji izbor utemeljitelja je proizvoljan. Drugi naučnici bi mogli biti uzeti u obzir. Međutim, doprinos ovih autora su bili primjerni na dva načina. S metodološkog gledišta, oni dijele u velikoj mjeri pristup ekonomskih fenomena koji si dosljedno i različiti od marginalizma. I u materijalnom smislu, oni primjenjuju ove metodološke perspektive na teorijski i politički važne teme: rad tih autora je osobito važan i originalan u odnosu na druge osnovane disciplinske pristupe. Kao što smo vidjeli, oni se odnose prije svega na porijeklo i transformaciju kapitalizma u razvijenim zapadnim društvima. Mi ćemo sada nastojati sažeti bitne bitne aspekt aspektee ove nove nove perspe perspekti ktive, ve, buduć budućii da predst predstav avlja ljaju ju baštin baštinuu klasič klasičnih nih mod modela ela ekonomske sociologije. Ovaj fokus će nam omogućiti da ispitamo kako je to naslijeđe iz prošlosti prošlosti korišteno korišteno i kako je redefinirano redefinirano.. Dakle, Dakle, u drugom drugom dijelu ovog poglavlja, poglavlja, osvrnut ćemo se na pitanje granice između ekonomije i sociologije koji su se pojavili nakon Drugoga svjetskog rata, s obzirom na teorijske i historijske faktore koji su utjecali na odnos između ove dvije discipline i razvoj r azvoj ekonomske sociologije. sociologije.


3


Seminarski rad

2. METODOLOŠKA PERSPEKTIVA Ekonomska sociologija se pojavila krajem devetnaestog stoljeća kroz konvergenciju nastojanja različitih autora da ispune prazan prostor koji je ostavila neoklasična ekonomija. Ekonomija, kada je osnovana kao disciplina, nije proučavala ekonomski fenomen kao izolaciju iz društva, kao što se može vidjeti u " Velikoj sintezi“ Adama Smitha . On je obratio pažnju na neekonomske institucije kao što je država, i smatra je jednim od doprinosa "bogatstvu naroda", zajedno s tržištem, privatnim vlasništvom, i vođenim radom. No, Smith je također bio vrlo svjestan važnosti zajedničkih vrijednosti, a osobito moralnih načela koji reguliraju pojedinačne interese, za pravilno funkcioniranje tržišta. On nije vidio postojanje i reprodukciju tih načela kao nepromjenjiv sistemski dio prirode, kao što je prethodna filozofska tradicija, nego kao društveni proizvod povezan s određenim institucijama države. Kao što znamo, ekonomija, u svom kasnijem razvoju je postupno izgubila dodir sa svojim kulturnim i institucionalnim aspektima, kao što je približavanje standardima strogosti i generalizaciji prirodnih znanosti. Ova putanja je dosegla svoj logičan zaključak u "marginalnoj revoluciji" 1870ih. Bilo je u toj tački da se analiza ekonomskih pojava počinje sistemski odvajati od njihovog kulturnog i institucionalnog konteksta i da se koncentrira na proučavanje "zakona" na tržištu, promatrano odvojeno od tržišnog društvenog konteksta. Tako je stvorena nova paradigma ekonomije, koju karakterizira niz jasno izraženih elemenata. Pogledajmo sljedeće elemente kako bismo razlikovali različite poglede na ekonomsku sociologiju: 1. Koncepcija ekonomije. - Ekonomska aktivnost predstavlja racionalnu raspodjelu oskudnih sredstava koja bi se mogla koristiti za alternativne ciljeve. To je učinjeno od strane aktera koji su nastojali zadovoljiti svoje ciljeve u smislu rada i potrošnje, s obzirom na dostupna sredstva (rad, dohodak), to jest, kako bi povećali njihovu korisnost. U smislu ekonomske aktivnosti poistovjećuje se sa štednjom. - Djelovanje je tako motivisano racionalnim obavljanjem pojedinačnih interesa, to jest skupom preferencija nad radom i potrošnjom. U području proizvodnje, učesnici pokušavaju da povećaju svoju zaradu s obzirom na njihovu dostupnost za rad, a u području potrošnje pokušavaju da povećaju zadovoljstvo s obzirom na njihovu potrošnju preferencije, te su raspoređeni prema stabilnosti i koherentnom poretku prioriteta, sa datim prihodom na raspolaganju. Kao rezultat toga, utoliko što uključuje korištenje resursa, ekonomska akcija je uvjetovana utilitarističkom motivacijom. Preferencija rada i potrošnje (koju provode pojedinci), nastaje neovisno od utjecaja drugih faktora. U tom smislu, može se govoriti o atomističkoj viziji ekonomskog djelovanja. U svakom slučaju, formiranje kraja se smatra egzogenim za ekonomski upit, te se stoga može zanemariti, dopuštajući jednom da se koncentriraju na racionalnu raspodjelu sredstava. 2. Ekonomsko djelovanje.


4


Seminarski rad

- Djelovanje je pod utjecajem ograničenog skupa pravila koja se u najvećem dijelu mogu identificirati sa postojanjem konkurentnih tržišta. Naime, može se pretpostaviti da postoji veliki broj kupaca i prodavača, da ne postoje ograničenja za razmjenu i mobilnost faktora proizvodnje (rada i kapitala), te da učesnici koji su aktivni imaju potpune informacije o mogućnostima koje se nude od strane tržišta, kako bi mogli izračunati koliko je racionalno najbolje koristiti dostupne resurse. Ekonomisti zatim razmišljaju o posljedicama koje proizlaze iz ekonomske aktivnosti, kada pravila odgovaraju onima na konkurentnom tržištu, ili kad se odmaknu od ovog stanja kao rezultat distorzije, na primjer, kao rezultat oligopola ili monopola, ili gdje postoji nedostatak informacija (ekonomska istraživanja su sve više usmjerena na ove situacije). Pažnja posvećena tržištu kao ekonomskoj instituciji ne znači da se ne pridaje pažnja drugim ne - ekonomskim institucijama. Na primjer, uloga države je priznata. Država favorizira ekonomske aktivnosti sve dok to ne ometa tržište sa svojim političkim propisima, ali garantuje ispravnost ugovora između građana i bori se protiv prijevara. Čak i u ovom slučaju, međutim, to se tretira kao egzogena varijabla, to jest egzogena na predmet istraživanja. 3. Pravila.

- Ekonomska djelovanja istražuju kroz deduktivno - analitičku i normativnu metodu. Drugim riječima, početna tačka je gore navedena pretpostavka aktera sa atomističkim i utilitarnim motivima, koje posljedicama daje određena pravila, koja su u suštini sa tržišta. Ovaj model također koristi sofisticirane matematičke tehnike za analiziranje rezultata povezanim s ovim uvjetima, što je kulminiralo u ove ishode - posebno složen povezan s modelom opće ravnoteže. Metoda je normativna u tome što također daje kriterije za vođenje racionalne raspodjele sredstava pod određenim uvjetima. U svakom slučaju, neoklasičari - uključujući, kao što smo vidjeli, Mengera i Pareto - naglašavaju da naučna ispravnost rezultata jamči logičku demonstraciju ishoda koji proizlaze iz posebnih uvjeta. U tom smislu, to i nije toliko bitno koliko je potrebno da su takvi uvjeti u potpunosti provjereni na empirijskoj razini, da li oni uključuju motivaciju učesnika ili stvarna pravila koja uvjetuju njihovodjelovanje. Pogledajmo sada ukratko kako je pristup klasika ekonomskoj sociologiji razvio perspektivu koja je bila relativno koherentna i sistematska, te u isto vrijeme drugačija od one koja je tada prevladavala u ekonomiji. 4. Metoda istraživanja.

2.1. Koncepcija ekonomije

Svi naši naučnici kritiziraju identifikaciju privrednih djelatnosti s procesom racionalne raspodjele oskudnih resursa. U devetnaestom stoljeću, proizvodnja, distribucija dohotka i potrošnje u razvijenim zemljama svakako se čini da su pogodjeni takvim procesom. To je posljedica širenja na tržištu kao prevladavajući princip ekonomskih i socijalnih propisa. Međutim, ekonomski sociolozi su obicno zainteresovani za tržišno gospodarstvo kao da historijski fenomen karakterizira određeni institucionalni kontekst, a kao rezultat toga oni


5


Seminarski rad

obično vole govoriti o kapitalizmu. Dakle, oni žele razlikovati različite vrste gospodarstva, razumjeti kako liberalni kapitalizam poprima svoj oblik, zašto se razvija u određenim mjestima, a ne u drugima (ili u nekim mjestima prije nego u drugima), i na koji način bi se to moglo preoblikovati. Drugim riječima, različitost kroz prostor i vrijeme je fokus interesa, a to zahtijeva okvir analize koje se ne identificiraju isključivo sa tržištem - regulisane djelatnosti. U stvari, to dovodi do šire i općenitije vizije gospodarstva, koji je definisao Sombart gotovo istim riječima kao i Polanyi, kao "aktivnost usmjerena na traženje sredstava za život“. Ova definicija, koju znatno dijele klasični autori, omogućuje proučavanje kako je gospodarstvo organizirano na različite načine kroz prostor i vrijeme, te je pod utjecajem gospodarskih i ne gospodarskih institucija. To je također dovelo do upotrebe pojmova koji naglašavaju povijest i raznolikost, kao "gospodarskog sistema" (Sombart, Polany), od "oblika integracije gospodarstva" i "profita privrede" (Sombart, Weber), te različiti oblici kapitalizma (tradicionalni i moderni, liberalni i organizirani, uređeno tržište itd.) koji se mogu identificirati u svim klasicima. 2.2. Ekonomsko djelovanje

Niz posljedica proizlazi iz gore navedenih pretpostavki. Akcija usmjerena prema potrazi za sredstvima za život ne mora nužno uključivati racionalnu raspodjelu oskudnih resursa. Ova vrsta instrumentalne akcije, na temelju utilitarne motivacije, možda se proširila kako se tržište proširilo, ali ovi autori ne dopuštaju da ih zaslijepe ni akcije usmjerene na različite ciljeve (neutilitarne) ni socijalni uvjeti koji su podloga instrumentalnih akcija u tržišnom okruženju. Dakle, oni nisu ignorirali margine varijabilnosti u ekonomskom ponašanju. Kako bi se nosili s tim problemima, ekonomski sociolozi ispituju neoklasične ekonomije atomističku koncepciju djelovanja. Drugim riječima, oni dovode u pitanje ideju da je cilj jednog sudionika mogao biti formiran neovisno jedan o drugome. Ekonomske akcije bi umjesto toga trebale biti zamišljene kao društveno djelovanje, u smislu da su uvijek pod utjecajem očekivanja u odnosu na ponašanje drugih članova društva. Prilagodba ili ne takvim očekivanja podrazumijeva sankcije koje mogu biti ili pozitivne ili negativne za aktere. Nakon Webera, može se reći da takva očekivanja poprimaju oblik navika, tradicije, pravnih normi ili sukoba interesa, to jest odnosa moći. Važno je imati na umu da se svi naši autori slažu oko ovog način razumijevanja ekonomske akcije, bilo da ističu autonomiju aktera nad institucionalnim pravilima (kao što je Sombart, Weber, a Schumpeter) ili da počnu s institucijama i više naglašavaju utjecaj institucionalnih pravila o akterima (kao što su Durkheim, Veblen i Polanyi činili). To znači da se djelovanje ne može razumjeti bez odnosa institucija koje sistematskog stanja formiranja ciljeva. Dakle, mogu se identificirati neke vrste ekonomskih mjera koje su historijski široko rasprostranjene, a nisu osobito orijentirani prema utilitarizmu - kao u primitivnim društvima na koja je Polanyi usmjeren, ili kod onihkoje odlikuje ekonomija domacinstva (Sombart, Weber, Durkheim ) prije nego je prevladavalo tržište. Drugo, ovaj


6


Seminarski rad

pristup omogućuje nam da se bavimo problemom socijalnih uvjeta koji utječu na instrumentalno djelovanje, a time i njegovu promjenljivost. Ekonomski sociolozi nastoje objasniti ekonomske mjere kao društveno djelovanje, izbjegavajući individualistički atomizam neoklasične ekonomije. To uključuje bolje razumijevanje kada, gdje i zašto institucije legitimiziraju i potiću utilitarnu motivaciju, ali i kada ih ograničavaju i usmjeravaju. To je razlog zašto su ovi autori bili tako zainteresirani za porijeklo kapitalizma. Međutim, naučni interesi klasike ne prestaju ovdje. Oni također žele poboljšati svoje razumijevanje promjenjivosti instrumentalne aktivnosti, u smislu pojašnjavanja u kojoj se mjeri potraga za profitom i korisnosti maksimizira na temelju sklonosti potrošača i u kojoj su mjeri pod utjecajem različitih faktora ne utilitarne prirode. Na primjer, vjerske vrijednosti (Weber), stupanj društvene marginalizacije (Sombart), različiti oblici podjele rada i socijalne nejednakosti (Durkheim, Weber, i Polanyi), karakteristike porodicei ili različiti oblici organizacije preduzeća (Schumpeter). U svim tim slučajevima, utilitarni motivi i neutilitaristički komponente spajaju se konkretne mješavine koje mogu utjecati na poduzetničke aktivnosti, izbor rada i potrošnje. Tako naprimjer, potraga poduzetnika za dobiti može biti više ili manje usmjerena ka inovacijama, ulaganjima i rastu kapitala dugoročno, ili prema neinovacijama i kratkoročnom maksimiziranju profita. Ponašanje radnika može biti više ili manje konfliktno, a njihovo zadovoljstvo životom i uvjetima rada može utjecati na njihovu produktivnost. Erozija tradicionalnih oblika socijalne integracije često dovodi ljude da traže sredstva za priznavanje i zadovoljstvo u potrošnji, a to utječe na izbor potrošnje bez obzira na razinu dohotka (kao što su Simmel i Veblen posebno naglasili). U konkretnoj stvarnosti, ekonomsko djelovanje stoga je ukorijenjeno u mnoštvo motiva koje se samo može rekonstruirati induktivno, kroz složen i težak proces historijskoempirijskog istraživanja. Weber ističe da koncept i "zakoni", razvijeni od strane čiste ekonomske teorije "stanje koje usmjerava određene vrste da provjere ljudsko djelovanje ako je ono isključivo racionalno, na njeg nije utjecala greška ili emocionalni faktori i ako je, štoviše, to u potpunosti i nedvosmisleno usmjerena ka jednom kraju, maksimiziranje ekonomske prednosti. U stvarnosti, to je tako samo u neobičnim slučajevima, kao npr. ponekad na berzi, pa čak i tamo je obično samo aproksimacija idealnog tipa "(Weber [1922] 1978 , p.9). Obično, on nastavlja dalje, akteri u bilo kojoj situaciji podliježu "suprotstavljenim i oprečnim impulsima". To je razlog zašto ekonomska sociologija smatra potrebnim rad s idealnim tipovima, s generalizacijom baziranom na povijesnom - empirijskom istraživanju, a ne a priori pretpostavkama o racionalnoj potrazi pojedinih interesa, kao što čine u ekonomiji. 2.3. Pravila

Kao posljedica, pravila uvjetovana djelovanjem učesnika trebaju biti šira i složenija za ekonomsku sociologiju nego za gospodarstvo, gdje su uglavnom ograničene na tržišne oblike. Klasični autori dosljedno traže da se druge institucije uzmu u razmatranje, da bi se uzeli u obzir oblici ekonomske organizacije koji su drugačiji od tržišne ekonomije, kao i razliku


7


Seminarski rad

između različitih oblika tržišnog gospodarstva. Oni pridaju različite oznake za te institucije, ali značenje je u osnovi vrlo slično. Na primjer, oni govore o "oblicima organizacije" (Sombart), "oblicima integracije" (Polanyi), "propisima ekonomije", i, tačnije, "propisima ekonomske aktivnosti" (Weber), "institucija" (Durkheim , Veblen, Polanyi i Schumpeter). Općenito, razmatranje institucionalnih pojava osim na tržištu razvija se u dva smjera. S jedne strane, može se odnositi na ekonomske institucije koje se temelje na zajedničkim društvenim obavezama.Tipičan primjer za to je Polanyijeva "uzajamnost", ali i Weberova "tradicionalna razmjena" - što se odnosi na razmjenu darova za razliku od "racionalne razmjene" (tržišne razmjene) - vrlo je slično. To osvjetljava značajne aspekte ekonomske aktivnosti u primitivnim i modernim društvima. Ovi pojedini oblici regulacije se općenito proizvode i podupiru od strane zajednice, koristeći se Weberovim riječima, na "subjektivnom osjećaju .. da pripadaju zajedno" (Weber [1922] 1978, p.38). Tipični primjeri za to su obitelj, srodstvo, lokalne, etničke i vjerske zajednice, kao i - u modernim društvima – društveni pokreti. U svim tim slučajevima, sankcije se temelje, na nekim oblicima socijalnog odobravanja ili neodobravanja. S druge strane, postoje institucije koje uključuju pravila koja se temelje na političkim sankcijama, to jest, na normama koje u konačnici se oslanjaju na upotrebu sile, oba legitimna tipa - kao u slučaju države - i de facto tip - kao u slučaju zločinačkih organizacija. Primjeri institucija koje uključuju političku regulaciju ekonomije su Polanyijeva "preraspodjela", Sombartovo "planirano" ili "kooperativna ekonomija", i Weberova "regulativna" ili "upravna organizacija" Pravila ovog tipa su proizvedena i podržana od strane ne-ekonomske strukture kao što su one od države. Međutim, postoje primjeri drugih struktura - srednjovjekovne korporacije, karteli između preduzeća, sindikati, te razni oblici kriminala koji ostvaruju vlast na određenom geografskom području, kao što su mafije. Konkretni oblici ekonomske aktivnosti tokom vremena i prostora su, dakle, pogođene tim kako te razne institucije reguliraju djelatnosti proizvodnje, distribucije i potrošnje, i stanje djelovanja aktera. 2.4. Metoda istraživanja

Prethodna rasprava već ilustrira razlike između klasične ekonomske sociološle metode ispitivanja u ekonomskom djelovanju i njegove posljedice, i metoda zasnovana na marginalnoj revoluciji u ekonomiji. Dok drugi uključuju analitičko - deduktivnu i normativnu metodu, prvi uključuju induktivnu, na temelju historijske - empirije. Sociološki model nastoji formulisati generalizaciju koje dopuštaju posljedice određenih ekonomskih aktivnosti za objasniti. Međutim, dok ekonomija čini određene a priori pretpostavke s obzirom na aktere utilitarističke motivacije i prisutnost stalnih uvjeta za funkcionisanje tržišta, sociolozi pokušavaju rekonstruirati specifičnim uvjetima koji utječu na ekonomske mjere kroz empirijsko istraživanje. Nadalje, ekonomske mjere mogu rezultirati iz izraza ne-utilitarni


8


Seminarski rad

motivi, odnosno od elemenata utilitarizma u kombinaciji s drugim, različitim impulsima (tradicionalnim, emocionalnim ili ideološkim, da parafraziram Webera). Tabela 6.1. Metodološki aspekti neoklasične ekonomije i ekonomske sociologije

Neoklasična ekonomija

Ekonomska sociologija

Koncepcija ekonomije

Racionalna raspodjela Aktivnost usmjerena na oskudnih resursa korisnih za potragu za sredstva za život alternativne ciljeve (štednju).

Ekonomsko djelovanje

Atomizam i utilitarizam. Racionalna potraga pojedinačnih interesa pojedinca koji djeluju neovisno jedan od drugog.

Ekonomska aktivnost kao društvena akcija. Utilitarni i neutilitarni motivi pod utjecajem institucija.

Pravila

Konkurentna tržišta

Tržište, Društvene institucije (npr.uzajamnost) Političke institucije (npr.preraspodjela)

Metoda istraživanja

Deduktivno-asiomatska metoda Apstraktni modeli Visoke generalizacije

Induktivna metoda Empirijski utemeljeni modeli Ograničene generalizacije

Osim toga, klasični autori nastoje razumjeti pravila rada u bilo kojem određenom kontekstu kroz historijsko - empirijsku metodu. Dakle, oni se ne ograničavaju na analizu određenih posebnih uvjeta u izolaciji, ali procijenjuju utjecaj drugih institucija, zajedno s tržištem, o djelovanju i njihovim stvarnim posljedicama. Iz toga slijedi da sociološki modeli imaju više restriktivne vremenske i prostorne granice od ekonomskih, upravo zato što žele više voditi računa o historijsko-empirijskoj promjenjivosti institucija i djelovanja. Međutim, ti modeli obično šire dostižui "generaliziraju" od onih historijskih. Studija zapadnog kapitalizma, na primjer, je na nižoj razini generalizacije nego analiza zakona na tržištu kao istraživanje britanskog kapitalizma. Unatoč tim razlikama, ekonomska sociologija je usko vezana za historijsku analizu, kao što je Weber posebno naglašavao. S jedne strane, crpi materijale korisne za komparativne analize iz historije, što je u stvari bitno za testiranje hipoteza, s obzirom na neizvodljivost eksperimentalnih metoda u


9


Seminarski rad

proučavanju makro-socijalnog fenomena. S druge strane, ekonomska sociologija pridonosi stvaranju novih hipoteze koje mogu zauzvrat orijentirati historijske istrage.


10


Seminarski rad

3. REZERVOAR HIPOTEZA Do sada je naglašavanje bilo na principu obilježja klasične ekonomske sociologije iz metodološke tačke gledišta. Ipak se važno podsjetiti na neke od rezultata koji su izvedeni iz primjene ove perspektive. Težište istraživanja je bio problem koji obuhvata porijeklo, posljedice i transformacije kapitalizma. Historijski utemeljeni aspekti analitičkih modela obuzdavaju vremenski i prostorni obim teoretske generalizacije. Međutim bilo bi pogrešno odbaciti niz konvergentnih i koherentnih hipoteza koje proizilaze iz rada ispitanog gore. To je razlog zašto je naslijeđe naslijeđeno od klasika, informiralo i dalje informiše naknadna istraživanja. Stoga je vrijedno detaljnije ispitivanje tog “rezervoara hipoteza”, uzimajući u obzir tri glavne teme: tržište, razvoj i potrošnju. 3.1. Tržište

U istraživanju tržišta, korisno je razlikovati analitički između dva područja koja su tretirana ra različitim razinama naglaska i strogosti. Prvi je povezan sa procesom kroz koji je konstruisano kapitalističko tržište, a drugi sa uvjetima za njegovo uspješno funkcionisanje. S obzirom na prvi problem, postoji osnovna razlika iz pozicije usvojene od strane ekonomista (iako se najstrožiji neoklasični ekonomisti ne bave ovim problemom, smatrajući ga egzogenim). U ekonomskoj misli, generalno se drži, da se tržišni odnosi šire zbog svoje efikasnosti u odnosu na druge načine ekonomske organizacije, odnosno, njihove sposobnosti da zadovolje sklonosti pojedinih aktera po nižim troškovima. Tokom vremena, prednosti tržišta za pojedince, donijele su institucije i motivacije koje su u skladu sa funkcionalnim razvojem tržišta dajući tržištu legitimnost postojanja. Ova evolucionarna i optimistična vizija linearnog razvoja tržišta može biti u suprotnosti s onim iz ekonomske sociologije, koja je više osjetljiva na varijabilnost rezultata tokom vremena i prostora. U centru objašnjenja ekonomske sociologije je pojam zakonitosti. Kao prvo, da bi se uspostavio kao glavni regulatorni mehanizam ekonomije (gospodarstva), tržište mora postati društveno prihvatljivo, ali to je težak proces bez zagarantovanih rezultata. Veliki dio Sombartova i Weberova posla je posvećeno upravo ovom problemu, s obzirom na određeni historijski period: Porijeklo Zapadnog kapitalizma. Pokušali su da pokažu složeni niz kulturnih i industrijskih faktora koji su legitimizirali, ohrabrili i podržali tržišne odnose, uključujući religiju, državu i pravni sistem, gradove i modernu nauku. Ovaj proces je bio mnogo konfliktivan u drugim krajevima svijeta, gdje su se kultura i institucije protivili i opirali tržištu. Drugi autori poput Durkheim-a, Veblen-a i Polanyi-a koji su bili više zainteresovani za posljedice kapitalističkog tržišta nego za uslove njegova razvoja, su takođe dijelili ideju da uspješne operacije tržišta zahtijevaju kako je to Durkheim rekao: “Varijacije u društvenom okruženju.” Da bi ga legitimizirale. Podsječajući na Marx-a, Polanyi je istakao da proces ne mora biti nužno miroljubiv a izazvao bi upotrebu sile i političku moć.


11


Seminarski rad

Nakon što je utilitaristička i individualistička motivacija u skladu sa funkcionisanjem tržišsta, legitimizirana i uspostavljena, prednosti u smislu ekonomskog blagostanja i rasta u obimu pojedinačnih izbora i potrošnje, pojačavaju širenje tržišnih odnosa. Tako efikasnost ide ruku pod ruku sa legitimitetom. Međutim, sociološka tradicija je općenito osjetljiva na dvije odlike tržišta. Prvo, prednosti tržišta se šire nejednako kroz različite društvene grupe, koristi koje uživaju poduzetničke buržoazije, koji kontrolišu sredstva za proizvodnju, se prilipno razlikuju od onih koje uživaju radnici koji su samo u mogućnosti da prodaju svoj rad. Drugim riječima, ekonomska sociologija je više zainteresovana za problem poštenja na stvarnom tržištu, dok se ekonomija fokusira na problem efikasnosti, uzimajući zdravo za gotovo da će tržište savršene konkurencije riješiti bilo koji problem sa kapitalom. Iz te perspektive, svako bi bio nisplaćen prema njegovom doprinosu, koji bi se slobodno birao. Drugo, za sociologiste, koristi nisu ograničene na veći obim za materijalni pristup robama, već uključuje slobodu izbora, kako u korišteju vlastitog rada tako i u potrošnji. Međutim, postoji mala sumnja, da, i za ekonomiste i za sociologiste, tržište nastoji da smanji dostupni prostor za druge institucije u sferi ekonomskih aktivnosti, čim se uspostavi kao regulatorni mehanizam, od porodičnog do rodbinskog odnosa i lokalne zajednice, od korporacija do država. Ali do koje mjere tržište može biti slobodno od političkih i društvenih regulacija a da ne bude kompromisovan od svog vlastitog funkcionisanja? Ovo vodi do drugog problema kojim se klasičari uduboko bave. Znamo da neoklasični ekonomisti predpostavljaju postojanje dobro informisanih pojedinaca, povjerljivih i sposobnih za racionalno izračunavanje optimalnog puta zadovoljavanja njihovih preferencija. Ovi agenti se kreću u kontekstu pravila koja osiguravaju punu prohodnost dobara i faktora proizvodnje, te dostupnosti mnogih dobavljača i kupaca. U ovom primjeru na ulogu društvenih pravila ili pak političkih, se gleda kao faktor distorzije racionalne raspodjele resursa, a time i efikasnosti. Za primjer, porodične i rodbinske veze (odnosi) ili državne i sindikatske intervencije, mogu promijeniti plaćanje rada s obzirom na definiranu vrijednost u pogledu marginalne produktivnosti, što je doprinos pojedinačnog radnika u ukupnoj vrijednosti proizvoda. Ovo bi dovelo do povećanja troška proizvodnje dobra na štetu kupca. Hipoteza je dakle, da će tržište funkcionisati bolje što je veća sloboda pojedinačnih od društvenih i političkih uslova. Prema tome, tržište je mjesto razdvajanja među pojedincima, koji ne moraju biti pod uticajem nekih ekstra-ekonomskih faktora. Oblici interakcije i kooperacije regulisani poticajima koji nisu striktno ekonomski, su neizbješno sagledani sa sumnjom. Ekonomska sociologija je razvila drugačiji okvir za analizu. Ovo se može bolje razumjeti ako neko primijeti da je njena metodologija više vezana za historijsko-empirijsko istraživanje, i da problematizuje priori predpostavke ekonomske teorije. Pojedinci normalno nisu dobro informisani niti potpuno sposobni za racionalno računanje, i ne može se svako smatrati jednako povjerljiv sa moralne tačke gledišta. Manjak perfektnih informacija, zajedno sa rizikom moralnih opasnosti, čini tržišnu razmjenu problematičnom, čak i kad su legitimizirane, odnosno, društveno prihvaćene. Tržišta nisu uvijek perfektno konkurentna, što


12


Seminarski rad

znači, kao u primjeru tržišta rada, da ti zaposleni radnici mogu uticati na uslove ugovora u njihovu korist, neosporavajući formalnu slobodu cjenkanja između stranaka. Zbog toga Veber, prateći Marksa, govori o „formalno slobodnom” radu, i naglašava činjenicu da su „određene grupe sa dalekosežnim stepenom stvarne kontrole nad ekonomskim resursima u poziciji da iskoriste prednost formalne slobode tržišta kako bi uspostavili monopol.” U stvarnim društvima, stoga, tržište funkcioniše bolje ali ne u mjeri u kojoj su pojedinci odvojeni jedni od drugih i onemogućen im je ekstra-ekonomski uticaj, već u onoj mjeri u kojoj postoje institucije koje doprinose legitimitetu i društvenoj prihvatljivosti tržišnih odnosa, ograničavajući težnju za privatnim interesom. Ovdje se mogu spomenuti dva tipa. Prvi tip : Institucije koje generiraju i reprodukuju povjerenje, kroz osobne/lične interakcije (npr. One koji su povezani sa porodicom, rodbinske odnose, lokalne zajednice...), ili kroz indirektni/nelični način, kroz pravne sankcije primjenjive na osobama koje krše ugovore (ovo je primjer gdje su državne institucija imaju vitalni značaj). Ove su institucije veoma važne, jer u uslovima manjka informacija, ili gdje i kada postoji rizik obmane i prevare, mnogi ugovori i razmjene resursa koji imaju i koji nose određenu korist za ugovorne strane ali i generalno za društvo, se neće desiti, ili će se desiti ali u manjoj mjeri u odnosu na onu koja bi bila moguća u normalnim uslovima. Obrnuto, ako bi ono što Durkheim naziva, vanugovorne tačke ugovora, stupe na snagu, što znači da ako bi ekstraekonomski odnosi stvorili povjerenje i ako bi nelične institucije poput pravnih, poduprle vjerodostojnost ugovora, tržište bi bilo efikasnije. Međutim, kao što smo već naglasili, efikasnost ne mora značiti i pravednost. Postoji i drugi tip institucionalne kontrole koji treba uzeti u obzir, koji je u vezi sa odnosom snaga na tržištu koji uslovljavaju slobodu izbora izvođača radova (poduzetnika). Ako su odnosi naročito neuravnoteženi, naročito na tržištu rada, mogu se pojaviti konflikti u pregovaračkim odnosima, koji bi mogli ugroziti produktivne aktivnosti, ili bi kao alternativa radnici bili manje posvećeni njihovim zadacima, ččime bi smanjili produktivnost. U tim slučajevima, institucije koje zastupaju zajedničke interese radnika i uvode političke regulacije na tržište rada, postaju značajne. Štoviše, državna intervencija regulacije uslova rada (radnih sati, dječiji rad, zdravlje i sigurnost...) može biti prikladna. Općenito, ekonomski sociologi vjeruju da regulatorne intervencije od strane države trebaju da se bave problemom poštenosti, kroz redistributivne intervencije koje bi smanjile društvene nejednakosti. Kako je Durkheim naglasio, to može promijeniti uslove borbe na tržištu, što bi kompromisovalo slobodu izbora, i tako delegitimizirati tržište. Stoga se može zaključiti da je sociološka tradicija u suprotnosti neoklasičnim ekonomistima (naročito u njenoj originalnoj i radikalnoj verziji). Pošto se predpostavke, koje su prihvaćene od strane ekonomičara, vrlo vjerovatno mogu dobiti iz realnog života, tržišta bi trebala, ukoliko žele da funkcionišu efikasnije, da budu što manje izolirana od društvenih i političkih odnosa, ali bi u suprotnom trebala biti dobro društveno konstruirana. Dakle, šta je potrebno, jeste ravnoteža, koja se može odrediti samo na empirijskom levelu, između slobode slijeđenja ličnog interesa i ograničenja postavljenih na konkretne vježbe od


13


Seminarski rad

strane neekonomskih institucija. Bez ovih ograničenja tržišna sposobnost funkcionisanja, kao jednog efikasnog instrumenta za organizovanje ekonomskih aktivnosti, bi bila izložena riziku. Međutim, istina je također, kako Veber i Schupmter naglašavaju između ostalog, ako bi ograničenja prešla određeni prag, koji se ne može definisati apstraktnim izrazima, tržište kao ekonomska organizacija bi bilo ometano. Ekonomska aktivnost, ako je u kontekstu tržišta rada, mora osigurati mogućnost stabilne dobiti. Ako teret pravila stvara negativna očekivanja onih koji kontrolišu sredstva za proizvodnju, onda potrebne investicije za reprodukciju ekonomske aktivnosti mogu biti ugrožene. Zbog toga se ne treba podcjenjivati zabrinutost ekonomista. Sam problem se međutim ne može riješiti zauvijek samo teoretski. Za ekonomske sociologe ovo je ustvari empirijsko pitanje, zbog podnošljivosti društvenih i političkih ograničenja na tržištu, tj. oblika legitimacije na tržištu, koji mogu varirati u vremenu i prostoru. To znači da postoje društva u kojima zastupljena kultura i institucije legitimiziraju, ili čak traže veću autonomiju tržišta. Ova društva prihvataju društvene posljedice, u obliku nejednakosti u društvu, društvene i teritorijalne mobilnosti, koje su uslovljene operacijama na tržištu, i koje se dešavaju više nego u drugim institucionalnim oblicima. Ovo je npr. Lekcija Veberova istraživanja specifičnosti Zapadnog društva respektujući Istočni. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, unakrsna analiza takođe može napraviti razliku unutar i samog Zapadnog stila. Za primjer, Anglo-Saksonsko društvo u kojem tržište ima više autonomije (posebno u US-u) i drugi primjeri, kao što su oni većine Evrope, gdje postoji veća potreba za kulturnom i institucionalnom ograničenju autonomije tržišta kako bi se legitimizirala. Drugim riječima, u ocjenjivanju uslova funkcionisanja samog tržišta, možemo izvući još jedan zaključak u obliku klasičnog teksta: Treba izbjegavati potragu za optimalnim oblikom ekonomske organizacije u smislu efikasnosti. Ne postoji najbolji put, već nekoliko njih koji su u zavisnosti od odnosa unutar njihovog društva. Samo kroz komparativna empirijska istraživanja možemo započeti sa prepoznavanjem spomenutih i ocijeniti njihove odgovarajuće snage i slabosti. 3.2. Ekonomski razvoj

Od čega zavisi ekonomski razvoj tržišne ekonomije? Ne postoji nikakva sumnja da na njeg utiče i sama legitimnost. Ekonomska sociologija za razliku od pristupa neoklasičara, naglašava samu dinamiku efikasnosti tržišta. Ukazuje na to, kako alternative u alokaciji resursa, mogu voditi ka većim budućim koristima, zbog same uloge koju igraju društvene i političke institucije. Na primjer, preduzeće koje je kooperiralo sa nekim drugim, u nekom određenom periodu, može odlučiti da ne iskoristi povoljnu situaciju na tržištu, da bi tražili sniženje cijena, jer bi time i sami snizili vlastite cijene. Međutim, takav gubitak efikasnosti u kratkom roku bi mogao biti kompenzovan voljom dobavljača da kooperiraju sa više posvećenosti i povjerenja u budućnosti, tako da bi povećali ukupnu produktivnost tokom vremena. Ovaj isti mehanizam se može naći i na tržištu rada.


14


Seminarski rad

Promjena u suprotnosti razine plaća u tržišnim uvjetima može povećati troškove za određene tvrtke u bliskoj budućnosti, a može imati negativne posljedice za potrošače dobra. Međutim, to također može stvoriti uvjete da radnici stvarno sudjeluju u proizvodnoj djelatnosti, čime se povećava njihova predanost, uključenost, a time i produktivnost rada tijekom vremena - kao štoje Adam Smith već naveo. Tradicija ekonomske sociologije na taj način sugerira da je čvršće društveno prihvaćanje na tržištu, povezane s institucionalnih ograničenja društvene i političke prirode, to je uvjet ne samo za stabilnost, ali i za rast tržišnog gospodarstva. Međutim, ovo stanje, koje se odnosi na pravila uticaja ponašanja sudionika, nije dovoljno. Nasuprot tome, analitički model neo-klasične ekonomije pretpostavlja da će se sudionik ponašati jednako kada se suoči s vanjskim ograničenjima. Potrošači su dobro informirani, pouzdani i potpuno sposobni za racionalnu dodjelu oskudnih sredstava (kapitala, tehnologije, rada, itd.). U tom smislu, kao što je Schumpeter ističe, gospodarski razvoj shvatiti kao stvaranje novih dodatnih resursa. Iz sociološke perspektive nasuprot tome, ponašanje potrošača je promjenjivo, a resursi nisu dani. Cilj je objasniti njihov rast tijekom vremena, to jest, kako je gospodarski razvoj događa. Za to nije dovoljno da se na tržištu mogu legitimisati dati potrošači, treba procijeniti do kojeg se stupanja sudionicima na tržištu koristi razmjene koriste za stvaranje novog dobra, kreće izvan rutinske procedure tradicionalnih i konsolidiranih odnosa. Drugim riječima, potrebno je da se pridružuje inovacije sa proizvodima. Ako kapacitet za inovacije treba poticati, tržišni odnosi moraju biti visoko društveno prihvaćeni, a to olakšava suradnju i razmjenu. Međutim, to nije dovoljan uvjet. U kojoj mjeri su ove mogućnosti uzete? Na što se inovativni kapacitet odnosi? Praksa bi trebala odgovoriti da li to bitno ovisi o poduzetništvu, koje je - kao što Schumpeter kaže - sposobno da ostvari nove stvari (novi proizvodi, nove procese i metode organizacije proizvodnje, i nova tržišta). Kada jedan inovacijama stvara nove odnose, drugi se mora suočiti sa još više neizvjesnosti gledajući konačne rezultate akcije, kao i moralni hazard. Stoga, Schumpeter ističe kako poduzetnika karakterizira posebna svojstva koja mu omogućuju da se pozabavi tim problemima, što rezultira: usklađivanje kapaciteta za vizijom, predanost radu, ali i želja za društvenim uspjehom i priznanjem. Tu dolazi do kombinacija između "duha poduzeća" i "buržoaske duh" o kojem govori Sombart. Gledano u tom svjetlu, poduzetnik ima određeni skup značajki, čiji ciljevi su drugačiji od onih drugih ekonomskih sudionika, a koji se ne mogu identificirati kao generički racionalno obavljanje pojedinih interesa. Prema Schumpeter-u, objašnjenje ove neobične osobine i njihovo širenje nije samo psihološki i pojedinačno, to uključuje društveni kontekst, to jest, prisustvo institucija koje olakšavaju ili ometaju razvoj poduzetništva. Nakon ove konstatacije, Schumpeterov položaj se približava onom Sombartovom i Weberovom, čak i ako su ti autori bili više orijentirani prema problemu porijekla kapitalizma. Kao što znamo, oni su naglasili važnost faktora kao što su religije, ili isključivanja iz prava na državljanstvo, u nastanku kapitalističkog poduzeća. Općenito, ekonomska sociologija na taj način pokazuje da razvoj ne ovisi samo o ustanovama koje legitimiraju tržište, koje regulira odabir sredstava u odnosu na ciljeve, ali i na institucije koje definiraju ciljeve sudionika. Drugim riječima,


15


Seminarski rad

jedano je gledati kako sudionika definirati i uočiti njihove interese, ako se želi procijeniti jesu li, i u kojoj mjeri, poduzetinčka. Religija za Webera i Sombarta, isključenje iz prava na državljanstvo za Simmela i Sombarta, i pristup tehnoloških znanja za Veblena su sve primjeri konstitutivnih uloga institucionalnih pravila, za razliku od regulatorne uloge institucija koja je već spomenuta u kontekstu tržišta legitimnost. Općenito, najvažnije konstitutivna pravila su ona kojima se definira konačana vrijednost koja vodi ponašanje, tipičan je primjer vjerska uvjerenja o tržišnom kapitalizmu. Međutim, neki znanstvenici, uključujući i Veblena, Sombarta i Schumpetera, bili su svjesni sve veće uloge da kognitivnih resursa - faktora znanja, rutina i know-how – primijeniti u formiranju poduzetništva i razvoja u razvijenim kapitalističkim zemljama. Ovaj skup hipoteza o gospodarskom razvoju je važan za način na koji se ekonomska sociologija razvila, osobito u odnosu na istraživanje zemlje i područja koja će biti objašnjeno u poglavlju 7. Ona također ima veću pozornost tijekom posljednjih godina, s transformacijom proizvodne organizacije, temelji se na fleksibilnosti i većoj ulogi za mala i srednja poduzeća, u kojima je lično poduzetništvo važno. Međutim, treba imati na umu da utjecaj poduzetništva o sposobnosti inovacije, a time i na gospodarski razvoj, mora biti smješten u povijesni kontekst. Oni su predvidjeli da će firma postati sve impersonalizirana i birokratizirana kao posljedica razvoja kapitalizma, a prostranost za inovaciju bi poteklo iz ličnog poduzetništva organizacijskom sposobnošću - "vidljive ruke" od organizacije kao Alfred Chandler (1977). Ti učenjaci su bili zabrinuti zbog gospodarske dinamike, upravo zbog tog procesa. Mnogi od njih vjerovali su da birokratizacija firmi i povećanje organizacije povezani s novim političkim pravilima, uključujući državu i industrijske odnose može dovesti do gubitka inovativnih kapaciteta. Nema sumnje da je ekonomska sociologija pridonijela na taj način, s naglaskom na strukturalne problem kapitalističke ekonomije. Drugim riječima, nakon što se određeno, na tržištu se dovodi do progresivne erozije konstitutivnih pravila koja u početku podržava: religija, ustanove, i tradicionalne veze. To pogoršava problem društvenog prihvaćanja posljedica tržištu tokom vremena i dovodi do rasta novih regulatornih pravila (intervencije države u gospodarskom i društvenom području, industrijskim odnosima, itd.). U ovom trenutku moguće suprotnosti: raskorak između institucionalne regulacije tržišta i gospodarskog razvoja. Iz dinamičke perspektive, višak propisa može oslabiti inovativni kapacitet. Ovu hipotezu, koja se može izvući iz klasika, je osobito plodan, jer omogućuje postavljanje historijsko-empirijske usporedbe koje se bave razlikama ekonomskog razvoja kroz prostor i vrijeme. 3.3. Potrošnja

Problem potrošnje je također važno za ekonomsku sociologiju. Ovaj fenomen nije bio glavni fokus interesa klasičnih ekonomista, čiji je stvarni interes bio je za proizvodnju. Za neoklasične ekonomiste, međutim, umjesto potrošača zahtijevaju da je osnova za vrijednost robe kroz teoriju granične korisnosti. Potražnja tako je analizirana od početne tačke specifičnih hipoteza o ponašanju potrošača. Pretpostavka je da takvo ponašanje ima za cilj


16


Seminarski rad

zadovoljiti potrebe, koje su rang liste jednog sudionika koji kreira hijerarhiju preferencija. U tom smislu, stvaranje sklonosti nije pod utjecajem individualnih faktora, a smatra se kao egzogeni faktor koji ne istražuje ekonomija. S obzirom na ograničenja (cijene roba i raspoloživi dohodak), kupcima obično distribucija njihove kupovne moći je upravo proporcionalna njihovim preferencijama. Pod pretpostavkom da je zadovoljstvo povezano s određenim dobrom opada s potrošnjom dodatne jedinicama (granične korisnosti), pod pretpostavkom da to dobro će se konzumirati dok je dodatno zadovoljstvo jednako od druge robe koja se želi konzumirati. Ključna pretpostavka neoklasičnog modela je da su potrošači pažljivi, dobro informirani o cijenama i kvalitetu robe, te su u stanju neprestano kalkulirati njihov program, reagirajući na tržišne cijene podešavanjem njihove potrošnje. To je, zapravo, jasno da potrošači potiču konkurenciju između preduzeća, nagrađivanjem najučinkovitijih (koji proizvode robu po najnižoj cijeni).Teško je pronaći potrošače koji su neovisni od utjecaja drugih aktera. Interes sociologa je da se koncentrira na konkretne karakteristike ponašanja potrošača u društvu u kojem fenomen masovne potrošnje raste, paralelno s ekonomskim razvojem i porastom prihoda. S obzirom na ovu orijentaciju, pozornost se usredotočuje na socio-kulturni uređeni faktori i preferencije. Dakle, postavke i individualni ukusi se ne shvataju kao rezultat subjektivne procjene robe koja se konzumira, nego na temelju njihove upotrebne vrijednosti (korisnosti koje daju pojedinim potrošačima), u izolaciji od drugih članova društva. Roba se umjesto toga želi i konzumira u velikoj mjeri, zbog svoje simboličke i društvene vrijednosti, odnosno, to znači da se u društvenim odnosima s drugima, funkcionira kao znak priznanja za pojedince i društvene skupine s kojima potrošači žele biti identificirani, kao i znakovi razlikovanja od drugih skupina. Simmel je bio jedan od prvih naučnika koji je istakao simboličke funkcije potrošnje u natjecanju za dobivanje višeg socijalnig statusa. Istaknuo je kako je širenje monetarne ekonomije i tržišnih odnosa došlo ruku pod ruku s progresivnom erozijom tradicionalnih institucija (od lokalne zajednice do cehova, crkve, itd.) koja je dala identitet pojedinaca i pridonijela njegovu integraciju u širem društvu. Gradovi u kojima tradicionalne institucije imaju manje utjecaja, potrošnja funkcionira kao sredstvo za dobijanje socijalnog statusa i obilježavanje identitete. U tom kontekstu moda pronalazi plodno zemljište, prema Simmel (1911). Ona služi dvostruko: ona omogućava pojedincima da se identificiraju sa nekim društvenim skupinama te se razlikuju od drugih kroz jednu robu, koja ide i dalje od svoje korisnosti u smislu korištenja vrijednost.Za ovaj dio, Weber povezanosti ponašanja potrošača u potrazi za tipično stanje "status skupine", skupine koja je određeni prestiž. U modernom društvu, status skupine obično su profesione (samozaposleni, intelektualci, vojnici, itd.) i odlikuju se osobito količini i kvaliteti potrošnje. Međutim, Veblen, tj. sa njegove analize "upadljive potrošnje", koja je povezana sa potrošnjom za društveni status. Od popularnih osoba Amerike, uspio je uhvatiti sve veću važnost potrošnje u društvu, posebno snažno polarizirani u smislu socijalnih nejednakosti. U svom pionirskom istraživanju, koje je postalo vrlo uspješano i utjecajano, Veblen je naglasio kako raste pristup masovne potrošnje, koji je bitan instrument za integraciju društvenih skupina. Jasno je da motivacija za potrošnju na


17


Seminarski rad

kojem ekonomski sociolozi inzistiraje je vezana uz simboličku vrijednost robe u statusu natjecanja za društveni status. Ustvari, oni podrazumijevaju socijalne krutost u ponašanju potrošača koja dovodi do reakcije koje su neusalgašene s racionalnim obračunom korisnosti. To može značiti, primjerice, da povećanje cijena ne dovodi do manje potrošnje, ako dobro ima visoku simboličku vrijednost, obrnuto, ako je dobra izgubilo tu vrijednost, niža cijena ne može dovesti do više potrošnje. Potrošači koji nisu dobro informirani imaju malo sredstava za stjecanje znanja potrebnih za procjenu kvalitete ponuđenih proizvoda. Ta činjenica ima tendenciju da će svjesno biti iskorišteni od strane firmi, koje pokušavaju povećati simboličku vrijednost robe i kontrolu potrošnje ponašanja kroz modu. Tako, na primjer, Weber napominje da "iako potrošač mora biti u poziciji da kupi, njegova želi se 'probudila' i 'usmjerena' je od strane poduzetnika."Schumpeter dodaje da se potrošači ne ponašaju u skladu s ekonomskim pravilima u većini banalnih situacija. S druge strane, oni su tako primamljeni utjecajem oglašavanja i druge metode uvjeravanja da se često čini da proizvođači diktiraju kako bi se trebali ponačati u potrošnji. Uticajem na način oglašavanja, firme mogu brže uvesti nove proizvode. Stoga je moguće kreirati masovno tržište koje omugućava korištenje nove tehnologije i realizaciju ekonomije obima. " Standardizacija potreba " o kojoj Sombart govori je ojačana proizvodnjom robe niže kvalitete koja imitira trendove zdravijih grupa i ponuđena su potrošačima po nižim cijenama. U zbiru, ovo je kako ekonomska sociologija ispituje centralnu pretpostavku ekonomskih neo klasicara- načelo "suveriniteta potrošača" ; o kojem zavisi efikasnost proizvodne mašine. Ako je hipoteza dobro informisanog potrošača sa stabilnim i autonomnim preferencijama, koji je sposoban kontinuirano izračunati korisnost, ne stoji empirijski, njegova moć da disciplinuje kompanije, nagrađujući one koji su više efikasni i kažnjavajući one koji nisu, također je slabije. Ekonomska sociolgija ne poriče potencijalnu važnost mehanizma u tržišnoj ekonomiji ali ona je problematizira i govori da važnost varira. Polazeći sa analitičke abstrakcije prema empirijskoj stvarnosti vidmo da pozitivan efekat na efikasnost će biti veći kada niti jedan učesnik nije uvrijđen. U svakom slučaju, dovesti će do nedostataka informacija i mogućnosti potrebne za samu orijentaciju dajući cijene i kvalitet za ponuđenu robu. U suprotnom, možemo posmatrati i sa ovog gledišta također, efikasnost se društveno kreira. Samo ako postoje institucije koje mogu unaprijediti znanje uslovljavanjem ponašanja kompanija i koje će također educirati potrošače usmjeravanjem na organizovanje kako bi izabrali bolje i na taj način vidjeli njihov pozitivan uticaj na efikasnost firme. Još jednom, efikasnost je u institucijonalnom kontekstu. To je varijabilan fenomen koji ne može biti determinisan a priori, i predmet je razlika između prostora i vremena koje treba da se proučavaju sa historijsko-empirijskog stajišta gledanja i kroz komperativnu metodu.


18


Seminarski rad

4. REDEFINISANJE GRANICA IZMEĐU EKONOMIJE I SOCIJOLOGIJE Rad Schumptera i Polanyi-a je prekratnica razvoja ekonomske sociologije. Nakon objave, došlo je do pada tradicije analize sociologije kapitalizma koja je bila opisana u prethodnim poglavljima. Ova tradicija je bila bazirana na korištenju analitičkih modela da bi intrepretirala početke i transformaciju posebne forme ekonomske organizacije -Zapadni kapitalizam- koja je historijski razčraničila, kroz komparaciju različitih modela kroz prostor i vrijeme. U poslijeratnom preriodu naslijeđe klasičara je postalo fragmentirano i ekonomska sociologija ide prema boljim temama i disciplinskoj specializaciji. Posebno dva glavna dijela u nestala. Prvo, tema ekonomskog razvoja, koja je bila centar klasične teorije, postala je manje važna u proučavanju više razvijenih zapadnih zemalja. Makroekonomske teme su bile preuzete od novih Keynesian-skih ekonomista. Uprkos, originalni interes ekonomske sociologije u vezama između institucija i ekonomskog razvoja nije nestala. Nastavila je da cvjeta najviše u proučavanju nerazvijenih zemalja. U ovom polju istraživanja, uloga neekonomskih institucija uslovljavanjem procesa razvoja ostaje važna. Prema tome sa ove tačke gledišta može se reći da je orginalna perspetkiva ekonomske sociologije prvi put bila rekonstruisana u uslovima sociologije razvoja (kao što ćemo vidjeti u narednom poglavlju). Drugi pravac je mikroekonomske teme, koja se u klasičnoj teoriji obično bavila zajedno sa makroekonomskom na primjer, ogranizacija firme i rada, konflikt i radni odnosi. Proučavanja na ove teme sada teže da se razvijaju autonomno, dijelom kao rezultat rasta institucionalizacije socioloških proučavnja na univerzitetima i u istraživanju. Zbog toga razvile su se visoko specijalizovane discipline koje su postale nezavisne u odnosu da prvobitnu jezgru ekonomske sociologije: industrijska sociologija, izučavanje organizacije, rada i odnos industrijske sociologije. Kako možemo objasniti ove pojave? Jasno da su mnogi faktori uticali na proces fragmentacije i disciplinske specijalizacije ali treba posvetiti posebnu pažnju na dva glavna razloga. Prvi uključuje ekonomsku i društvenu transformaciju kroz koju su prošle mnoge zemlje nakon II Svjetskog rata. Na različite načine ovo je pomoglo u redefinisanju granica između države i tržista koje je vodilo većem posvećivanju vlade za punu zaposlenost i razvoj socijalne države. Ovaj proces je išao zajedno sa periodom napetog ekonomskog rasta i društvene i političke stabilnosti. Drugim riječima,mnoge od briga oko teške veze između ekonomije i društva u liberalnom kapitalizmu sad se čine manje važnima kao posljedica "velike transformacije" kapitalizima. Ovo se posebno dešavalo u razvijenijim zemljama gdje su Keynesian-ska politika i "Fordist" forme industrijske organizacije bile rasprostranjene. Drugi razlog uključuje savremeno redefinisanje granica između ekonomije i sociologije. S druge strane, ekonomisti su nabavili vezu sa historijsko-empirijskom stvarnosti, posebno sa "Keynesian-skom revolucijom" i predlaže nove instrumente za intrepretaciju i vodič ove nove


19


Seminarski rad

i napete faze ekonomskog rasta. S druge strane, institucionalizacija sociologije gurnula je škole ka poljima koja su bila manje izučavana od strane ekonomista i ohrabljivala specifičnu fragmentaciju i disciplinsku specializaciju ekonomske sociologije kao što smo vec napomenuli. 4.1. Ekonomska i društvena stabilizacija u poslijeratnom periodu

Prva stvar koje se moramo prisjetiti je historijski kontekst u kojem su izgrađene nove granice između ekonomije i sociologije. Prva tri desetljeća nakon II Svjetskog rata, sve do 70tih označena su kao period ekstremnog ekonomskog rasta. Iako su uništenja i gubici ljudskih života bili mnogo veći nego u I Svjetsko ratu oporavak je bio brži,stabilniji nego što je bilo prije. Američka politika pomoći je odigrala važnu ulogu u ovom procesu. Većina evropskih zemalja je bila na koljenima, pobjedinici kao i gubitnici. Stari Svijet je bio na rubu bankrota. Sjedinjene Američke Države su obrisale velike količine dugova saveznika i dale im veliku finansijsku pomoć kroz Maršalov plan. Ovaj put su izbjegli grešku napravljenju sa Njemačkom nakon Prvog svjetskog rata kada su zahtijevale kompenzaciju koja u praksi nije bila održiva. Dok je strategija pomoći pomogla rekonstrukciji i oporavku postojala je još jedna važna razlika sa poslijeratnim periodom Prvog svjetskog rata. Rast proizvodnje beneficirao je u velikoj mjeri sa progresivnom liberalizacijom tržišta, znatnog povećanja međunarodne ekonomije kao i od dogovora stabilizacije deviznih kurseva. Ovom su pomagali bliska međunarodna saradnja koja je vodila do kreacije novih ogranizacija kao što su Međunarodni monetarni fond, Evropska organizacija ekonomske saradnje i kasnije do institucija Evropske zajednice. Ova međunarodna institucionalna slika je kreirana u potpunosti sa onima koji su uticali na ekonomske i političke događaje Prvog svjetskog rata. U ovom novom kontekstu, potražnja za robama može rasti jako mnogo, prvo potaknuta zahtijevima rekonstrukcije i zahtjeva za običnim robama, mogućnostima zadovoljavanja novih potreba korištenjem moderne tehnologije da se proizvedu robe široke potrošnje - od auta do kućanskih aparata. Zatim jedan on najosobitijih otkrića od nastanka razvoja, posebno u evropskim zemljama, postojanja velike ponude rada koja je došla od niske produktivnosti u sektorima i područjima i posebno od agrikulture. Ovo je uključivalo radnu snagu sa slabim vještinama koja je mogla biti korištena u više modernim industrijama zbog korištenja nove proizvodne tehnologije i nove Taylor-ove teorije radne organizacije koja je dopuštala podjelu radnih zadataka i pojednostavljenje. Kao rezultat toga široko rasprostranjenost rada sa niskim troškovima je kreirala veliku kompetitivnu prednost, posebnu u područjima kao Evropa gdje je nacionalna kompanija u velikoj mjeri zavisila od izvoza. Međutim, ove ekonomije variraju, povezane sa rastom potražnje,dostupnosti jeftine radne snage i tehnološki razvoj treba da bude uvažen zajedno sa promjenama koje dolaze u instutucionalnoj regulacijiji ekonomije razvijenih zemalja. Sa ove tačke gledišta, "velika


20


Seminarski rad

transformacija", koju je Polanyi već predvidio kao reakciju na krizu u tridesetima, nastavljenja je i konsilodovana je. U šezdesetima, Andrew Schonfield je napravio komparativnu analizu zapadnih zemalja i omogućio jednu od najefektivnijih sinteza promjena koje je nazivao "moderni kapitalizam" koji je vrsta kapitalizima koji je više regulisan kako na miro tako i na makro nivou i koji je postao mnogo drugačiji od liberalnog kapitalizma 19 stoljeća. Možemo korisiti ove sinteze ( Shonfield, 1965, poglavlje 4.) da osvijetlimo glavnu razliku koja karakteriše tip kapitalizima koji je nastupio nakon Drugog svjetskog rata. Šta je to što je pretvorilo kapitaliziam sa kataklizmičnog promašaja u 1930ima u jedanu veliku mašinu prosperiteta poslijeratnog zapadnog svijeta? Ovo britansko školsko pitanje naglašava četiri nova elementa poslijeratnog razvoja: prvo, bilo je mnogo pravilnije nego u prošlosti, sa kraćim i slabijim recesijima; drugo, rast proizvodnje i dohotka nikada nije bio tako brz, posebnu u Zapadnoj Evropi; treće, ovaj novi prosperitet širio se populacijom-ne samo da su rasle plaće sa GDP-om,nego, posebno u Evropi, rast u socijalnoj zaštiti (socijalne usluge i zdravstveno osiguranje) dozvolio je redistribuciju prema društvenim grupama koje nisu mogle računati na povećanje nadnica; i u konačnici, ovo sve se odvilo bez bilo kakvog opadanja u protoku ušteđevine koja je bila potrebna da se održi visok nivo investicija. Pitanje koje je prouzrokovalo ovaj razvoj, prema Schonfiledu, ne može biti odgovoreno samo sa referencama uloge međunarodne trgovine, tehnološkog razvoja, rasta potražnje ili radne opskrbljenosti. Ono što još treba da bude razmatrano su promjene oblika ekonomske regilacije koja vodi redefinisanju granica između države i tržišta. Zbog toga ovo privlači pažnju na mnoge povezane faktore. Prvo, jači uticaj javnih vlasti u regulaciji ekonomije i održavanja pune zaposlenosti. U mnogim zemljama ovo je uzelo opseg kroz rast javne potrošnje, ali je također preuzelo i neke druge forme, uključujući kreditnu kontrolu, ulogu državnih firm i malo opširnije, regulaciju tržišta.Vlade se bile pod uticajem Keynesianske ideje kada je ona cirkulirala. Međutim,državna intervencija je otišla izvan granica Keynsovog koncepta ekonomskog upravljanja. Keyns je najviše bio zabrinut o shvaćanju potpunog korištenja raspoloživih sredstava-on je pokušao da riješi problem koji je nastao Velikom depresijom. U stvarnosti, vlade su otišle izvan ovoga nakon Drugog svjetskog rata.Njihov cilj je bio povećanje rasta i oni su to učinili usvajajući mnoge oblike planiranja, dok su u isto vrijeme promovisali redistribuciju kroz sistem socijalne pomoći. "Divljanje tržišta je ukroćeno" Shonfield je dodao, ne samo kao rezultat državne akcije, nego i zbog toga što promjena u firmama. Prilika za korištenje novih tehnologija, koja je omogućila da jedinstveni troškovi masivne proizvodnje budu manji, ohrabrivanje stvaranja velikih firmi koje su težile ostvarivanju dugoročnih stabilnih profita kako bi bile spremne amortizovati velike kapitalne investicije potrebne za proizvodnju. Metode planiranja su proširene u privatni sektor i bile su predstavljene i implementirane od strane menadžera koji su zamjenjivali stare vlasnike iz prošlosti. Kako su vlasnička i upravljačka funkcija bile razdvojene, birokratizacija korporacija je povećana i njihova sličnost sa javnom strukturom je nestala. Sve ovo je bio odobreno od strane vlade; zabrinute za rast i ekonomsku stabilnost one


21


Seminarski rad

su gurnule velike firme da međusobno surađuju sa javnim ovlastima u cilju ostvarivanja dugoročnih ciljeva. Sigirno da je slika koju je Shonfield opisao unijelaa veliku dozu optimizma u stanje nove relacije između države i tržišta koja garantira društvenu stabilnost i ekonomski rast. Kao što ćemo vidjeti, ova situacija je promjenjena u sedamdesetim godinama. Međutim, nema sumnje da namjere nevedenog opisa zabilježavaju ključne informacije o vezi između institucija i ekonomije. To je bila integracija države intervencionista,kasnije nazvana kao "Keynesianska država blagostanja" i velikih firmi masivne proizvodnje-kasnije nazvana "fordističkom" koja je dovela do rasta i osigurala poslijeratni razvoj. Prve korištene politike, fiskalna, društvena i ekonomska, korištene su kako bi potražnja bila regulisana, zadržavanje zaposlenja i stabilizaciju tržišta velikih firmi; ovo je bilo zbog namjere kako bi omogućile iskorištavanja potencijala tehnologije kako bi se ostvarila ekonomija obima u masivnoj proizvodnji potrošačkih dobara i povećanja proizvodnje, uzmanje koristi od liberalizacije trgovine. No taj proces nije bezbolan: To povlači za sobom različite oblike kolektivnog učenja u različitim zemljama, koje su se često odvijala kroz oštre društvene i političke sukobe. Peter Gourevitch (1986) je definirao taj proces kao "povijesni kompromis" između poslovanja, radne snage i države. Biznis je prihvatio kolektivno pregovaranje sa sindikatima, raste intervencije države u gospodarstvu i socijalnoj državi u zamjenu za socijalni mir i prihvaćanje tržišnog gospodarstva i tejlorističkih tvrtka organizacije rada. To je povijesni kontekst u kojem se, dakle, mora shvatiti pad sociologije kapitalizma. Oslabio je jer je njegova briga o unutrasnjoj društvenoj i političkoj nestabilnosti kapitalizma pronašao djelimični odgovor na institucionalne promjene u poslijeratnom razdoblju. Povijesni kompromis su nastojali održati i gospodarski rast i socijalnu stabilnost - i to je bio učinkovit oblik društvene konstrukcije na tržištu. 4.2. Promjene u gospodarstvu i "Kejnzijanska revolucija"

Drugi faktor koji se mora ispitati, ako želimo razumjeti razvoj ekonomske sociologije nakon Drugog svjetskog rata, ukljucuje i svoj unutarnji razvoj i promjene u ekonomiji. Oba su imala snažan utjecaj na redefiniranje granice između dviju disciplina. Prva značajna promjena se ticala ekonomskih istraživanja. U svojoj ranoj povijesti, sociologija se mjeri sebe protiv neoklasične ekonomije, koja je napustiila područje povijesno-empirijskog istraživanja i razvoja stvarne ekonomije istraživanja. To je nekoliko različitih oblika, od kojih se svi dijele, međutim, ciljem smanjenja jaza između analitičkih modela i povijesno-empirijska stvarnost. Da bi opisao taj proces, Daniel Bell (1981) je koristio govor slika "mostove prema stvarnosti", koji su građeni iz ekonomije. Najvažniji od njih bio je sastavljen od Keynesovog rada, prije Razmatranje ove, međutim, još jedna važan promjene treba se uzeti u obzir, s obzirom na mikro-ekonomsku razini. Tradicionalna neoklasična teorija je usmjerena na upit na dvije idealne tržišne strukture, savršene konkurencije i monopola.One su bile neprikladne za opisivanje konkretne stvarnosti tržišta,. Iz tog razloga, došlo je do rasta interesa u tridesetim


22


Seminarski rad

godina kod oblika organizacije tržišta definira kao "Imperfektno natjecanje" (Robinson 1933) i "monopolističkih natjecanje" (Chamberlin 1933). Iako su usvojili različite pristupe, oba učenja su ispitivala osnovnu ideju, da konkurentna tržišta uključuju razmjenu homogene robe (valja napomenuti da je upravo homogenost proizvoda ta koja omogućuja potpuno funkcionisane konkurentnosti tržišta). Robinson je istaknuo činjenicu da, sasvim neovisno od problema informacija, potrošači neće nužno odgovoriti na isti način na razlike u cijenama proizvoda, jer ulaze različiti čimbenici u njihovo ponašanje potrošnje, uključujući i mjesto prodavača i troškove prijevoza, kao i jamstva o razini kvalitete i lako plaćanje. Chamberlin usmjerava pozornost na diferencijaciju proizvoda kao resurs za tvrtke, dopuštajući im da izbjegnu konkurencija u određenoj mjeri, što je dovelo do segmentacije tržišta. Sa stvaranjem zaštitnog znaka ili drugih uređaja koji utječu na ugled i ocjenjivanje kvalitete robe (na primjer, oglašavanje), tvrtke mogu dobiti gotovo monopolističku prednost nad konkurencijom. Tako je pojam "monopolističkog natjecanje" nastao, kako bi se opisao oblik na tržištu koji prevladava u realnom gospodarstvu. Jasno je da su ove studije važne za implikaciju za obje teorijske pretpostavke i za gospodarsku političke intervencije koje su tradicionalno bile povezane s neoklasičnom ekonomijom. Na primjer, prednosti za potrošače su smanjene u konkurentskim uvjetima zacrtane novim istraživanjem. Monopolistička konkurencija znači da, više cijene mogu biti plaćene u odnosu na čistu konkurencij, jer će tvrtke uspjeti u kontroli cijena proizvoda kroz diferencijaciju. Osim toga, također je teško za nove tvrtke da uđu tržište. Tradicionalna princip suvereniteta potrošača i učinkovitosti konkurentnih tržišta, tako su dovedeni u pitanje, a tlo spremno za političku regulaciju tržišta, kako bi se smanjili ti problemi (na primjer, kroz regulaciju tržišnog natjecanja). Drugim riječima, bez znatnog mijenjanja utilitarne i atomističke pretpostavke neoklasične teorije djelovanja, novi studij je dozvolio empirijskom modelu da dotakne stvarnost. Kao što je Daniel Bell je istaknuo (1981), to je bilo posebno istinski ,u američkom kontekstu, Chamberlinova doprinosa, jer je pomicanjem pažnje s tržišta u tvrtku, on otvorio put do empirijskog proučavanje tvrtki i oblika industrijske organizacija, što je dovelo do izvanrednog razvoja. Dakle, ekonomska sociologija će se kasnije, za vrijeme tridesetih godina i u poslijeratnom razdoblju, morati se mjeriti od razvoja grana poslovne studije koja je više orijentirana empirijski na mikro razini i više povezana s ekonomskom povijesti. Međutim, "most prema stvarnost" koja je imala najjaču ekonomsku teoriju i državne politike u četrdeset godina od kraja tridesetih godina do ranih sedamdesetih, najjače je jasno djelo britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa (1883-1946). Kao što je Galbraith (1987) istaknuo, jedan od najvažnijih aspekata znatiželjnika tzv kejnzijanske revoluciju je da je predviđeno od strane stvarne gospodarske politike nekoliko vlada. Doista,potreba da se bave uništavajućim učincima Velike depresije tridesetih godina dovela je neke vlade da prekinu s ortodoksnom ekonomijom, koja si, kao što znamo, nalazi svoju vjeru u samopodešavanje tržištu. Kao rezultat toga, eksperimenti kako bi se borilo protiv nezaposlenosti kroz državne potrošnje na javne radove, naknade za nezaposlenost i novih oblika AF skrbi za zaštitu, svi su iskušali kao raznolik skup kontekstima kao Roosveltov New


23


Seminarski rad

Deal Amerike, Hitlerove nacističke Njemačke, te socijalno-demokratske Švedska (Gourevitch 1986). Drugim riječima, intervencionističke ulogu u ekonomskom polju države, ide protiv tradicionalnih gospodarskih formule. Keynes je dijelio ove nove ideje i političke prakse i dao im podršku. Njegov doprinos je bio, dati im solidan teorijski temelje pomoću jezika i alata iz ekonomske znanosti, koji su bili upoznati s njim zbog njegovih treninga u Cambridgeu pod Marshallom. Njegove ideje su izložena u „Opća teorija zaposlenosti interesa i novca“, objavljen u 1936. To je složena i teška knjige, s mnogo struja, u kojem su, utjecajne i dugotrajne temelje novog teorijski i praktičan način gledanja na ekonomske pojave su predstavljene. U poznatom predavanje u 1926, kraj Laissez faire, nekoliko pretpostavki koje će poduprijeti njegove kasnije teorije već se moglo zaključiti, Keynes odbijanje ortodoksnih i krutih vizija laissez-fairea se temelji na priznavanju temeljnih uloga nesigurnosti, i nepredvidivost budućih događaja u ekonomskom i društvenom životu. Kako kaže, "Mnogi od velikih ekonomske zla našeg vremena su plodovi rizika, neizvjesnosti i neznanja" (1926, str 47). To su, po njegovom mišljenju, glavni razlozi za poteškoće koje bi mogle spriječiti u potpunosti korištenje proizvodnih resursa i bili bi mogući uzrok nezaposlenosti. Keynes je zagovarao aktivniju ulogu za države u reguliranju gospodarskih aktivnosti upravo kako bi se suočili s ključni problemom negativnih učinaka neizvjesnosti. Za Keynes najosnovniji primjer za to je odnos između štednje i investicija. Upravo zbog te neizvjesnosti oko budućnosti, privatni poduzetnici koji žele ostvariti profit, ne prenose štednju u ulaganja na način da bi bilo pogodno za punu zaposlenost. Ako imaju nepovoljna očekivanja tržišta dobiti, može biti niža razina investicija tada je potrebna puna uporaba resursa i radne snage. Ove stavove razvio je tijekom pisanja u novinama i radai kao savjetnik državnim tijelima, gdje je predstavljen s većom teorijskom strogosti u svojoj knjizi Opća teorija, deset godina kasnije. U ovom, Keynes se preselio u fokus ekonomskog upita od mikro do makro razine. Dok je neoklasična ekonomija usmjerena na formiranje cijene robe i distribuciju prihoda, Keynes je pozornost usredotočio na čimbenike koji utječu na agregatnu razinu proizvodnje i zaposlenosti, s obzirom na određene dionice kapitalnih sredstava, rada i tehnologije. Keynes smatra da lijekove predlaže tradicionalne teorije prema depresijama, smanjenje plaće i kamatnih stopa, može zapravo dovesti do ravnoteže pod-zapošljavanja. To je vrsta putovanja u kojima je gospodarski sustav riskirao propadanje, ako država nije spremna intervenirati kada poduzetničke očekivanja, koji su povezani s osnovnim čimbenik nesigurnostu-nisu bili dovoljni kako bi se osigurala puni prijenos štednje u ulaganja. Stoga, u svojstvu javnosti ASA akter, država bi mogla napraviti prvi ključni doprinos rješavanju ovog problema, reguliranjem kredita i smanjenjem kamatne stope, kada je potrebno ubrzanje gospodarske aktivnosti i povećanje potrošnje. No, za održavanje potražnje i promicanja pune zaposlenosti država treba intervenirati kroz povećanje javne potrošnje. Očito ovaj pristup radikalno mijenja koncepciju države na tržištu odnosa koje je naslijedio od tradicionalne ekonomske teorije. Dok je kasniji dao teorijsku podršku na liberalizam i tržišnu samoregulacije kao sredstvo ekonomske prilagodbe, kejnzijanska analize pruža


24


Seminarski rad

osnovu za državne intervencije kako bi se zalagala za puno zapošljavanje putem upravljanja potrošnjom. S točke gledišta ekonomske politike, određene zaključci se mogu izvući da se s jedne strane ozakoni različitih eksperiment od strane neke vlade da se nosi s problemima Velike depresije i, s druge strane, djelovao kao vodič za buduće događaje,. Prisjetimo se nekih od značajki nove ekonomske politike. Prva je da deficit potrošnje u kejnzijanskoj perspektivi, više državnih rashoda uspijeva potaknuti dodatne potražnje, više efektivnih je u postizanju pune zaposlenosti. Stoga, ako se rashodi financiraju samo kroz poreze, održavanje uravnoteženog proračuna, to će zapravo biti zamjena za druge potrošnje privatnih lica koje neće nastupiti zbog poreza. U isto vrijeme, također je jasno da je vrsta trošenja koja se javlja realtivno nevažna. U principu, po Keynesovom poznatom primjeru, nezaposlenog bi mogao natjerati na kupanje rupa u zemlji. Problem nije jedan od povećanja proizvodnih kapaciteta, ali izrada potražnje raste po većim prihodima. Tu je još jedan važan aspekt koji je povezan s vladinom akcije u poslijeratnom razdoblju.U kejnzijanskoj perspektivi, sklonost potrošnji pada kako prihod raste, i kao rezultat je niža među bogatijim skupinama. Za razliku od tradicionalnih teorija, to daje potencijal opravdanje za preraspodjele politika vlada (na primjer, fiskalne i socijalne mjere) koja koristi siromašnijim društvenim skupinama, upravo za poticanje potražnje. u drugim riječima, redistribuciju može opravdati, ne samo u odnosu na probleme pravednosti, ali i za promicanje učinkovitosti gospodarskog sustava. Dakle, nova kejnzijanska perspektiva imala je sve potrebne sastojke za preusmjeravanje gospodarskih istrage, kao i uloga države u gospodarstvu i društvu. Ta dva aspekta su jasno povezani. Također je vrijedno spomenuti da je Keynes ojačao temelje ekonomije mostova ka empirijskoj stvarnosti u drugi način kroz njegov utjecaj na razvoj makro-ekonomskih modela i ekonometriju. Kejnzijanska ekonomija temelji se na kratkoročne i proizvodne kapacitete. Vrlo brzo, međutim, ekonomisti, pod utjecajem ove nove ideje, počela su istraživati tu implikaciju u dinamičnom okretui suočilise s problemom ekonomskog rasta. Makroekonomski modeli pokušali su procijeniti uvjete pod kojim ravnoteža potražnje i povećanja proizvodnih kapaciteta moglo održati, s obzirom nekim drugim uvjetima.ovih alata kojima se koriste i za vođenje vlade bira kako bi se postigla puno korištenje postojećih resursa i kako bi se utvrdili postojeći ciljevi za gospodarski rast. To se dogodilo ne samo u visoko razvijenim zemljama, nego i u zemljama u razvoju. Uz širenje razvoja ekonomije, modeli stvoreni su omogućili javnim tijelima da rade intervencije kako bi se postigla povećanje stope rasta tijekom vremena. Makro-ekonomsko modeliranje striktno je povezan s matematičkom analizom i statističkim tehnikama koje se dogodile je ekonometrija. Ovaj krajnji omogućuje uspostavljanje odnosa funkcionalnih međuovisnosti između različitih ekonomskih varijabli (prihode, potrošnju, štednju, investicije, itd.) i izradu predviđanja, o razvoju tijekom vremena pod određenim poznatim uvjetima. Ovaj novi pristup ima široku koristi i na mikro i makro razini, što je značajan doprinos empirijskih istraživanja u ekonomiji. "Kejnzijanska revolucija", nove studije o tržišnim strukturama i širenja ekonometrija su snažno utjecali na redefiniciju odnosa između ekonomije i ekonomske sociologije u poslijeratnom razdoblju. S ove točke gledišta, najvažniji element je svakako nastanak


25


Seminarski rad

kejnzijanske ekonomije makro kao sredstvo za tumačenje i vođenje procesa razvoja, posebno u naprednijim zemljama. Kejnzijanska ideja ponudila je teorijsku bazu i operativni alat za povijesni kompromis između kapitala i rada na kojima se Zlatno doba poslijeratnog razvoja temelji. 4.3. Talcott Parsons i nove granice

Dok je Keynes radio na Općoj teoriji tokom tridesetih godina, Talcott Parsons (19021979) je razvijao svoje shvaćanje uloge sociologije kroz niz članaka objavljenih u časopisu Kvartalni časopis za ekonomiju, dalje razvijen u Strukturu socijalne akcije (1937). Ovaj rad je imao ogroman utjecaj na sociološke studije i definiranje granice između ekonomije i sociologije. U jednom od svojih prvih pisanih komada na vezu između ekonomije i sociologije, Parsonsa je razmotrio znanstveni status ekonomije prema formuliranju utjecajnog neoklasičnog ekonomista, Lionel Robbinsa (Parsons 1934). Najvažnija granica, po njegovom mišljenju, bila je isključenje akterovih ciljeva. Robbins ih je tretirao kao i navedno - to jest, oni se nisu smatrali predmetom upita za ekonomiju, koja se umjesto toga usredotočila na odnos između ciljeva i sredstava, pretpostavljajući da će se akter usredotočiti na racionalni izbor sredstava za ostvarivanje svojih svrha. Parsons je bio svjestan da je ovaj smjer u ekonomskom istraživanju povezan s pokušajem da se izgradi jak naučni model nakon toga prirodnih znanosti. Zadatak razvijanja teorije sa visokom razinom generalizacije zahtjeva da se saučesnici ponašaju homogeno u uslovima racionalne potrage za svojim ciljevima. Međutim, isključujući istraživanja ciljeva neopozivo dovodi do atomističkog individualizma: to je pretpostavka da pojedinci definiraju svoje ciljeve neovisno o njihovoj međusobnoj interakciji. U ovom trenutku ozbiljan nastaje problem - nema razloga da se misli da "krajnji ciljevi pojedinaca trebaju automatski biti kompatibilni jedni s drugima" (Parsons 1934 str. 518). Ako nema faktora na radu koji uvode elemente koherentnosti, koordinacije i integracije između ciljeva različitih pojedinaca, društvo postaje rizik "samo kaos sukobljenih pojedinaca" Prema Parsonsu, rješenje za klasični Hobsijanski problem društvenog poretka nije jedan od sposobnosti političke moći da kontrolira pojedinačne interese, niti pretpostavka prirodnih i spontanih integracija ciljeva à la Locke, već postojanje skupa zajedničkih ciljeva - zajedničkih vrijednosti koje orijentiraju djelovanje. To je ono što čini cilj sociologije. S obzirom na ove pretpostavke, ekonomiju ne treba posmatrati kao disciplinu u pozitivističkom smislu, koja je sposobna za tumačenje konkretnih ekonomskih fenomena na empirijskom nivou. Ekonomski zakoni razlikuju se bitno od onih fizičkih, oni su "apstrakcija, formulacija samo dijela snaga koje djeluju u konkretnoj stvarnosti" (Parsons 1934, str. 519). Drugim riječima, ekonomski zakoni su normativni, te ukazuju na kriterije racionalnog djelovanja pod određenim uvjetima. Njihova empirijska valjanosti ovisi, međutim, o tome da li se akteri efektivno ponašaju u skladu sa ovim kriterijima da bi ispunili svoje ciljeve. Za ovo


26


Seminarski rad

je, prema Parsonsu, Weberu i svim ekonomskim sociolozima, vjerovatnoća u stvarnosti iznimno mala. Ovi argumenti već pokazuju da je Parsons bio veoma svjestan granica neoklasične ekonomije kao discipline koja sebe definira u smislu empirijske nauke. On se umjesto toga opredjeljuje da brani njenu naučnu valjanost kao analitičke discipline, slijedeći put koji su ranije naznačili Menger i Pareto, a koji je prihvatio Weber (vidi poglavlje 1). To je dodatno pojašnjeno u članku u kome je ispitivao pokušaje napravljene da se redefinira ekonomija kako bi povećala svoj obuhvat empirijskih objašnjenja, to jest, kako bi pružila potpuna teorijska objašnjenja stvarnih ekonomskih aktivnosti. Prema Parsonsu (1935a), ti pokušaji mogu se svrstati u dva tipa. Prvi je "pozitivistički empirizam", koji se pojavio uglavnom u anglo-saksonskom kontekstu. On se fokusirao na to kako su ekonomske aktivnosti uslovljene biološkim ili psihološkim faktorima. Jedan od primjera je Benthamov "psihološki hedonizam", koji je predstavljao teoriju djelovanja u čijem temelju je utilitarizam; tu je takođe i Veblen-ovo pribjegavanje teoriji instinkata kao bio-psihičkih snaga koje uslovljavaju djelovanje. Općenitije gledano, ova grana studija dovela je do biheviorizma – pristupa koji teži da umanjila vrijednost uloge idealnih faktora (vrijednosti, normi) u ponašanju aktera. Druga grana je nazvana "historicistički empirizam" (ili "romantični empirizam"). U ovom slučaju, pažnja je usmjerena na idealne i normativne faktore; jedan primjer je koncept "duha naroda" koji je korišten u njemačkom historicizmu. Međutim, u istorijskoj njemačkoj školi ekonomije, ovaj fokus na raznolikost kulturnih i institucionalnih faktora koji utiču na ekonomske aktivnosti radi na štetu teoretske preciznosti (što je Weber već istakao, vidi Poglavlje 1). Ukratko, Parsons odbacio oba Veblenova pristupa – i institucionalistički i istorijski. U oba slučaja, pokušaj da se pruži potpuno teoretsko objašnjenje konkretnih ekonomskih aktivnosti dovelo je do onoga što bi se moglo nazvati enciklopedijskom društvenom naukom, baziranom na empirijskom uopštavanju, a koja nije u skladu s njegovom idejom o nauci (Parsons 1935b). Drugim riječima, u njihovom pokušaju da dodaju druge faktore kako bi obogatili empirijsko objašnjenje ekonomskog ponašanja, i institucionalizam i historicizam su reducirali ekonomiju na "granu primijenjene sociologije." Osim toga, činilo se da sociologija postaje "enciklopedijska sociologija," neka vrsta opšte sinteze znanja o društvu. U tom smislu, ekonomist bi se razlikovao od drugih društvenih znanstvenika samo zbog svog većeg znanja o specifičnim sektorima društvenih aktivnosti, odnosno ekonomije. Prema Parsonsu, to je bilo pogrešno i protu-naučno i bilo je neophodno raditi na drugačijim temeljima za ove dvije discipline i njihov odnos, koji je nazivao "analitički faktorski stav" (Parsons 1935b). Najuvjerljivije rješenje, po njegovom mišljenju, su pružili autori koji se smatraju ključnima za utemeljenje sociologije: Durkheim, Pareto i Weber. Uprkos njihovim međusobnim razlikama, oni su - prema Parsons - dijelili zajedničku analitičku viziju i ekonomije i sociologije. Ova prva mora biti shvaćena kao analitička teorija faktora djelovanja zasnovanog na racionalnom ostvarivanju sopstvenih interesa, faktora koji je naročito prisutan


27


Seminarski rad

u konkretnim ekonomskim aktivnostima, mada ne samo u njima i nikada sam. U tom smislu, "ortodoksna ekonomska teorija", to jest, neoklasična ekonomija, može nesmetano zadržati svoj prostor. Ona se ne bavi konačnim ciljevima, već srednjim nivoom lanca sredstvo-cilj, koji u suštini predstavlja racionalnu raspodjelu oskudnih sredstava upotrebljivih za alternativne ciljeve. Sa svoje strane, sociologija se može shvatiti kao apstraktna analitička teorija jednog drugog faktora djelovanja, onog povezanog sa "krajnjim vrijednostima". Sa ove tačke gledišta, Parsons Durkheimovu "zajedničku svijest", Paretove "ne-logičke aktivnosti", te religijsku etiku koju je analizirao Weber, smatra različitim načinima formulisanja i osnove sociološke teorije i studija uticaja normativnih komponenti (vrijednosti i normi) na aktivnost. Parsons je dalje razvijao i prezentirao ovu tezu u radu „Struktura društvenog djelovanja“ (1937.), u kome je formulisao svoju "voluntarističku teoriju djelovanja“. To je momenat u kome su granice koje je on postavio između ekonomije i sociologije postale jasnije. Obje discipline (mada bi se ovo moglo proširiti i na, na primjer, političku nauku sa njenim pojmom moći) detaljno ispituju osnovne faktore koji uslovljavaju ljudsko djelovanje "u 'vještačkoj' izolaciji od ostatka" (1935b, str. 647) . Međutim, on je bio jako dobro svjestan da je istorijsko-empirijska stvarnost jedinstvena i da se ne može dijeliti: "svi važni konkretni istraživački problemi se protežu preko više sektora teorijske nauke" (1935b, str. 647, bilješka 2). To znači da je teoretska apstrakcija bitna za definiranje naučnikovog centralnog fokusa "ali nužnosti konkretnog istraživanja su takve da naučnik neizbježno mora prelaziti preko granica, vjerovatno u više smjerova" (1935b, str. 660, bilješka 4). U Parsonsovom radu postoji jasna razlika između teorijskog nivoa na kome svaka disciplina detaljno analizira svoju najfundamentalniju osobinu, odvojeno od drugih, u smislu apstraktnih analitičkih modela, i od nivoa istraživanja konkretne empirijske stvarnosti, gdje je potrebno prevazići disciplinarne granice i ispitati kako različiti faktori zajedno djeluju. U slučaju ekonomskih aktivnosti, na primjer, ovo bi bilo u obliku analize kako ekonomski i sociološki faktori zajedno djeluju. Nema sumnje, međutim, da je Parsonsova stvarna preokupacija postalo uspostavljanje sociologije na teoretskom nivou. On je vjerovao da je instituicionalistički put à la Veblen opasan, a da je američka sociologija tog vremena općenito slaba, jer se uglavnom temeljila na "pozitivističkom empirizmu". On je dakle htio učiniti za sociologiju ono što je već bilo učinjeno za ekonomiju sa neoklasičnom teorijom – plan koji je bio vrlo sličan Paretovom. To bi takođe, po njegovom mišljenju, dalo sociologiji prednost da ne mora tragati za akademskim prostorom na račun jače i konsolidiranije discipline kao što je ekonomija, s obzirom da je ona još uvijek bila akademski slaba, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ova nova teoretska reorijentacija bi tako omogućila sociologiji "da pobjegne od... iritantne pretencioznosti enciklopedijskog pogleda na njen obuhvat" (1935b, str. 666). Parsons je slijedio svoj cilj približavanja sociologije opštoj teoriji sa velikom odlučnošću i sa izvanrednim rezultatima. Njegov uticaj na američku i međunarodnu sociologiju je postajao sve jači nakon Drugog svjetskog rata s objavljivanjem rada Društveni sistem (1951.) i drugih


28


Seminarski rad

važnih radova. Međutim, važan - i nenamjeran – efekat toga je bilo udaljavanje interesa sociološke zajednice od ekonomske sociologije i približavanje drugim temama (Gouldner 1970., Granovetter 1990.). Ranije u radu utemeljitelja, razni važni ekonomski i institucionalni faktori su kombinovani u interpretativne modele savremenog kapitalizma i njegovog razvoja. Sada se pažnja prebacila na izgradnju opšte teorije i prema temama koje su bliže vezane sa proučavanjem institucija odvojeno od drugih faktora, na primjer, socijalizacije, društvene kontrole, devijantnosti itd. Čak i kad je bila više empirijski fokusirana, sociologija je ulazila u sfere koje su bile daleko od ekonomskih, posebno na makro nivou, gdje je tema razvoja uglavnom bila prepuštena novoj kejnzijanskoj makro-ekonomiji. Na mikro nivou je postojala tendencija ka disciplinarnoj specijalizaciji, sa autonomnijim razvojem područja istraživanja koje su ranije pripadala klasičnoj ekonomskoj sociologiji. Ona su naročito uključivala organizacione studije, industrijsku i sociologiju rada, te industrijske odnose. Dok su u izvornoj tradiciji ovi aspekti bili uže povezani sa proučavanjem ekonomskih sistema, u novoj situaciji je ova veza značajno oslabljena. Iz tog razloga, u sljedećim poglavljima, pozivanje na elemente relevantne za organizaciju firmi, odnosno rada i industrijskih odnosa, će se vršiti samo u onoj mjeri u kojoj se strogo povezani sa sociološkim istraživanjima ekonomskih pojava na mikro i makro nivou. Time se takođe specificira da tendencija sociologije da se odmakne od ekonomskih tema a Parsonov rad je bio izuzetno uticajan u tom pogledu - nije promijenjena ambicioznim naporima koje je on poduzeo, zajedno sa Neilom Smelserom, da se razvije teoretski model odnosa između ekonomije i društva. Čak iako se činilo da rad Ekonomija i društvo (Parsons i Smelser 1956.) ima naslov povezan sa klasičnom tradicijom ekonomske sociologije, ovaj rad je zapravo veoma različit. Cilj mu nije da utvrdi analitički model za tumačenje istorijskog fenomena, to jest, porijekla i transformacija savremenog kapitalizma. Naprotiv, negov cilj je da ilustruje primjenom tog modela na ekonomiju, opštu teoriju društvenih sistema koju je Parsons razvijao u srednjoj fazi svog intelektualnog puta, kada se distancirao od "voluntarizma" iz prethodnih godina. Prema toj teoriji, društvo se posmatra kao sistem međuzavisnih dijelova (strutura) koji moraju izvršiti četiri temeljne funkcije da bi se reproducirali. Ekonomija predstavlja sferu djelatnosti povezanu sa funkcijama prilagođavanja, to jest, sa problemom izuzimanja dovoljno resursa u smislu robe i usluga iz okoline za reprodukciju društva. U izvršavanju ovih zadataka ekonomija je u međudjelovanju s političkim strukturama (koje imaju funkciju ispunjenja cilja), sa onima koji motivišu pojedince prenošenjem i jačanjem vrijednosti i normi, to jest, porodice, religije i škole (funkcija latencije), te sa onima koji nadgledaju društveno raslojavanje, raspodjelu dobiti i sprječavanje konflikata (funkcija integracije). Korištenjem ovog okvira, Parsons i Smelser su pokušali ilustrovati složene razmjene koji se javljaju između ekonomije i drugih struktura, naglašavajući, na primjer, važnost doprinosa sistema latencije formiranju motivacije za rad, ali i ekonomije, putem prihoda, reprodukciji motivirajućih struktura, a naročito porodice. Druge važne razmjene se nalaze u ekonomskoj sferi, koja pruža važne resurse za stabilnost državnih struktura, koje opet održavaju


29

Seminarski - Sociologija

Recommend Documents