hrvatski

MARKO TOKIĆ

HRVATSKI JEZIK KAO OPĆI PREDMET

MOSTAR 2014. 1

2

Hrvatski jezik

Jezik kojim govore Hrvati nazivamo hrvatskim. Koji je i kakav je to jezik. I govore li Hrvati istim jezikom? Pojavni oblik nekoga jezika u jezikoslovnoj znanosti nazivamo idiomom.

idiom – pojavni oblik jezika Jezikoslovna znanost razlikuje organske i neorganske idiome. Organski idiomi su oni pojavni oblici jezika koje ĉovjek uĉi uronjen u govornu okolinu. To se uĉenje ostvaruje uronjenošću u govornu okolinu i posljedica je komunikacijskih potreba i igre. Ĉovjek uronjen u govornu okolinu ovlada jezikom vlastite govorne okoline do šeste (najkasnije devete) godine ţivota. To se uĉenje odvija kao nesvjesni proces usvajanja jezika zahvaljući osobinama našega mozga u razdoblju takozvanoga upijajućeg uma. Ukoliko smo u tom poĉetnom razdoblju našeg ţivota iz nekih razloga na odreĊeno vrijeme lišeni govorne okoline taj će proces usvajanja jezika biti manjkav. Bez govorne okoline ljudsko biće nije u stanju usvojiti niti jedan jezik. Jezik naše govorne okoline. Jezik je naše obitelji. Jezik našega zaviĉaja. Lokalni govor. Kao takav lokalni se govor pridruţuje skupini sliĉnih idioma koje u jezikoslovnoj znanosti nazivamo dijalekt. Dijalekti su lingvistiĉki odreĊene kao skupina lokalnih govora i podskupina nekog jezika.

3

DIJALEKT   

nositelj zaviĉajne kulture (i identiteta) uspješno sredstvo komunikacije (u obitelji i zaviĉaju) jezik knjiţevnosti (pogodan za literarno stvaralaštvo: intimne, zaviĉajne teme… liriku…). Hrvatski jezik ima tri skupine dijalekata koje lingvistiĉki nazivamo narjeĉja. Narjeĉja se mogu doţivjeti i kao zasebni jezici istoga naroda, ali su zapravo ukupnost organskih idioma jednog naroda i u tom smislu jeziĉna stvarnost istoga naroda/jezika. Hrvatska se narjeĉja nazivaju prema realizaciji upitno odnosne zamjenice istoga znaĉenja: što, ĉa, kaj. Hrvatska narjeĉja: 

štokavsko



ĉakavsko



kajkavsko.

Hrvatski organski idiomi meĊusobno su priliĉno razliĉiti i s obzirom na leksiĉki, gramatiĉki i govorni izraz. Na temelju njih su mogli nastati razliĉiti jeziĉni standardi, a tijekom povijesti su postojali i ozbiljni pokušaji njihove standardizacije. Organski idiomi Ĉovjek se raĊa unutar odreĊene kulture. U našoj kulturi, osim u iznimnim prilikama, raĊa se unutar obitelji. Obitelj govori odreĊenim jezikom, pripada odreĊenom narodu i odreĊenoj civilizaciji. Ĉovjek, dijete koje se raĊa, ništa od toga nije birao. On kao takav nasljeĊuje genetski materijal svojih roditelja koji ga odreĊuje kao potencijalnu mogućnost i uranja se u kulturu kojom ostvaruje vlastite potencijale. U tom smislu jedna od najkarakteristiĉnijih tekovina koje baštini je govor njegove obitelji. To je govor u koji je uronjen i govoreći i ostvarujući komunikacijske uspjehe i neuspjehe usvaja jezik vlastite govorne okoline. Jezik njegove govorne okoline je organsko nasljeĊe njegovih govornika. Sve što je za taj jeziĉni oblik bilo nuţno jest govorniĉka praksa i uĉenje modelom pokušaja i pogrješaka, uronjenost u odreĊenu govornu praksu. Za ove pojavne oblike jezika mogli bismo ustvrditi da nisu dosegli potrebu niti svoga potpunoga opisa, pa niti na njegovu temelju uspostavu njegovih propisa, što hoće reći da se nalaze u predgramatiĉkoj eri vlastitoga postojanja. Razlozi za to mogu biti višestruki: civilizacijska razina njegovih govornika, sliĉnost ili pripadnost jeziĉnoj zajednici koja već ima opisani i propisani pojavni oblik jezika.

4

Ĉakavski govori

Ljubo Stipišić: Dalmacijo poviješću opterećena

Ljubo Stipišić: Dalamatino povišću pritrujena

Izlizana Bašćanska ploĉa hrvatskog djetinjstva, zaboravljene ogrebotine glagoljaških zavojnica; nagriţeni novĉići, rubnina i lanĉići. Izlizani ideali i misali po hrvatskim stranputicama; sokolaške procesije, priĉesne demonstracije od jedne do druge vinske toĉionice! Svjetlošću krv ĉasna vazda trpeća nasljeduje pogrde Balkana.

Izlizana Bašćanska tavuleta rvackeg ditinjevanja, zaudobjeni friţi glagojaški serpentini; isfrolani patakuni, ţurke i kadeni. Izlizani Ideali i misali po rvackin oputinan; sokolaški procesjuni, pricešćeni demonštracjuni od taverni, do taverni! Svitlosju kerv ĉastna vikoviĉni terpećemu naslidovati pogerda Balkanike.

Putevi se zatiru koje su teretom utirali magarci, Ĉatrnje ţedne milijun vjedara i polivaĉa; Nabrekla poprsjâ teţaka Od motike nadniĉara Nadniĉarenjem opterećena!

Pute, laze pizon dubli tovari, gustirne ţedne milijun sići i lati; konkulana škina teţakov od motik po ţurnatin, ţurnatin pritrujena!

Pragove ulica gleţnjevima utirali buntovnici, Gnojni ĉir Dalmacije odzvanja na draĉi, Kroz lance djecu sisama napajali, A ljudi uspravni kao stupovi; Dalmacijo poviješću opterećena!

Prage kalet ţnjutin dubli Puntari, naboj dalmatine rebati na draĉi, kroz kadene dicu ĉiĉan pasli, a judi driti ka kolone; Dalmatino povišću pritrujena!

Ljetinu pravice tjelima poţeli Dalmacijo poviješću opterećena! Rod buntovni rastao na draĉi; Dalamcijo poviješću opterećena! Djetinjstvom gladnim povijest zaĉepili; Dalmacijo poviješću opterećena! Kroz lance djecu sisama napajali, A ljudi uspravni kao stupovi, Dalmacijo poviješću optrećena!

Intradu pravice s tilin štrukali Dalmatino povišću pritrujena! Rod puntarski resa na draĉi; Dalmatino povišću pritrujena! Ditinstvon gladnin povist štukali; Dalmatino povišću pritrujena! Kroz kadene dicu ĉiĉan pasli, a judi driti ka kolone, Dalmatino povišću pritrujena!

(prepjevao: Marko Tokić)

Naravno da je i Stipišićev ĉakavski više mogući naddijalektalni idiom nego li organski govor. 5

Kajkavski govori

Ana Benešić: Suza za zagorske brege

Ana Benešić: Suza za zagorske brege

U jutro mirisno dok brijegovi još sniju a mjesec zaći ne ţeli. Tiho sam otvorio rasklimanu ogradu I na pleća uprtio zaveţljaj.

V jutro dišeĉe gda bregi su spali a mesec još zajti ni štel. Potiho sam otprl rasklimanu lesu i pinklec na pleĉa sam del.

Stara je mati išla za mnom Nijemo gledajući u zemlju.

Stara je mati išla za menom, nemo vu zemlu gledeĉ.

Nije mogla znati što prebirem u duši I zašto od sinoć ni rijeĉi ne rokoh. Previše smo toga kazat si htjeli A sve smo zaboravili već.

Ni mogla znati kaj zbirem vu duši I zakaj od vĉera nis rekel ni reĉ. Preveĉ smo toga povedat si šteli A se smo pozabili veĉ.

Kad smo već prošli i posljednju kuću U suzama odjednom sam bio. Da ne bi to vidjela stara mi mati Rukama lice sam skrio.

Gda smo vre prešli kraj najzadnje hiţe Vu suzah najemput sem bil. Kaj ne bi to vidla stara mi mati Z rukami lice sem skril.

Svud oko mene su mirisale ruţe Bijaše rascvjetani svibanj.

Sud oko mene su disale roţe i bil je rascveteni maj.

A ja nisam nijednom pogledao za sobom, Od tuge nisam mogao pozdraviti kraj, Samo sam brjegovima dragim obećao Da ću se vratiti natrag. Samo sam brjegovima dragim obećao Da ću se vratiti nazad.

A ja nis ni jemput pogledal za sobom, Od tuge nis mogel pozdraviti kraj, Samo sem bregima dragim obeĉal Da vrnul se bum nazaj. Samo sem bregima dragim obeĉal Da vrnul se bum nazaj.

(prepjevao: Marko Tokić)

I ovaj kajkavski je pokušaj naddijalektalnog kajkavskoga, tako bi mogao izgledati kajkavski da je završen proces njegove standardizacije. 6

Budući da postoji fama kako mi Ercegovci (a osobito moji Duvnjaci, iz nekih razloga ili pak ovi iz Istoĉne Ercegovine iz posve drugi razloga), najbolje priĉamo rvacki moro sam navesti samo nekoliko ovi riĉi kako bi' potvrdio tu navodnu istinu. Pivac skakuće na nozi, vitar zavija i nosi lepušinu. Ladno ti je, krvi ti. No da ne izmišljam dalje, vrvi nonamo, nego ću ti stavit neku svoju pismu da se u to i sam uviriš.

U Vedikuši razgraĊen vrto A bio dobar A bio plodan A sada vitar kroz njega svira Prolaze stada Priskaĉe blago Zidove ori Ograda pala Zapušten rodan A bio plodan Svi naši vrtli Kao i ovaj Srušene ograde A stoka gazi Uţiva Lomi Priĉaju okolo: Kada smo taki Jedino nama vrto ne triba Ne znamo s njime I što bi s time Tko se još uvik ogradom sluţi Otvori vrata Plotove sruši Il pusti vrimenu neka ih ruši Tko zemlju pusti tako mu bude Ili je naivan i ne zna ljude Il je budala pa mu se ĉude Tapšu ga, rabre Ţivi od nade A oni rade, rade li rade...

Budući da je štokavski idiom uzet kao podloga za izgradnju standardnoga jezika, naravno da je nama, kojima je organski govor neki od štokavskih dijalekata, standardni oblik jezika nešto bliĉi, ali mi ga jednako moramo uĉiti. On nije organski govor – on je standardni jezik opisani i propisani oblik hrvatskoga jezika.

7

Hrvatski standardni jezik Osim organskih idioma koji postoje kao nesvjesni ostvaraji pojavnih oblika jezika kao tradicija odreĊene govorne zajednice (na odreĊenom govornom podruĉju), postoje i svjesno stvarani pojavni oblici jezika. Oni se kao svjesno ljudsko nastojanje ostvaruju iz posve razliĉitih pobuda. U tom smislu jezikoslovna znanost razlikuje neorganske idiome kao standardne i substandardne. Standardni jezik. Opisani i propisani pojavni oblik jezika. Prisjetimo li se razlika koje proistjeĉu iz razliĉitih govornih okolina hrvatskih govornika zakljuĉit ćemo da u njihovoj meĊusobnoj komunikaciji moţe doći do manjih ili većih nesporazuma, pa ĉak i nemogućnosti meĊusobnog razumijevanja. Prevladavanje meĊusobnih komunikacijskih poteškoća oĉita je potreba hrvatskih govornika. Nacija i kao emocionalna zajednica pokušava otkloniti mogućnosti nesporazuma. U tom smislu pokušava izgraditi pojavni oblik jezika kojim će otkloniti poteškoće meĊusobnog razumijevanja. U više navrata i na razliĉitim jeziĉnim osnovama (organskim govorima) pokušavao se izgraditi hrvatski standardni jezik. Prvi pokušaj nadilaţenja lokalnih govora i nekog oblika standardizacije dogaĊao se na ĉakavskim temeljima (predrenesansna i renesansna gibanja); potom jedan pokušaj jeziĉnog upijanja razliĉitih narjeĉnih sastavnica (u okviru takozvanog ozaljskog kruga), zatim pokušaj izgradnje standarda s kajkavskom osnovicom i u konaĉnici je prevladala politiĉko-povijesnim razvojem hrvatskoga naroda jeziĉni standard zasnovan na štokavskome narjeĉju. Povijest njegove standardizacije kreće od prve hrvatske gramatike Bartola Kašića iz 1604. godine pa sve do današnjih dana. Standardni jezik nije samo jezik kojim se prevladavaju meĊusobne govorne razlike, nego je on ujedno i pojavni oblik jezika s kojim jedna nacionalna zajednica sudjeluje u internacionalnoj civilizaciji. A da je hrvatski standard mogao izgledati posve drugaĉije

uvjerite se na temelju dva poznata stara hrvatska pisma. 8

POĈTOVANOMU U ISUKARSTU POPU I PARMANCIRU SPLICKOMU GOSPODINU DO(M) DUJMU BALISTRILIĆU KUMU SVOMU MARKO MARULIĆ HUMILJENO PRIPORUĈE(N)'JE Z DVORNIM POKLONOM MILO POSKITA Sih dan svetih korizmenih, poĉtovani u Isukarstu gospodine i kume moj dragi dom Dujme, privraćajući ja pisma staroga Testame(n)ta namirih se na histor(i)ju one poĉtene i svete udovice Judite i preohologa Oloferna, koga ona ubivši, oslobodi svu zemlju israelsku jur od nadvele pogibli. Tuj historiju ĉtući, ulize mi u pamet da ju stumaĉi(m) naši(m) jaziko(m), neka ju budu razumiti i oni ki nisu nauĉni knjige latinske aliti djaĉke. Da od te stvari hoteći tvomu otaĉastvu, obojega jazika dobro umiću, dar prikazati, odluĉih naslidovati hitrost ditce one ki o mlado(m) litu starijih svojih darijući, nara(n)ĉe nad(i)ju mirisnimi zel'ji, maţurano(m), rusmarinom, rutom; umitelno naprave dar svoj, da zloćudo loveći povekše uzdarje. Ja put zloćudi njih ne perim, da samo onogaj hitra kiće(n)'ja, jer inoga uzdarja od vas ne išćem nego ko sam vele od pri našao: ljubav pravu i svaršenu u Isukarstu ku mi stanovito nosite veće ner sam dostoja(n), da koliko se pristoji pitomšćini vašoj ka svakomu prikloniti i pri(j)aznivi. Tu poni hitrost, kako dim, naslidujući, usilovah se reĉenu histori(j)u tako napraviti kako bude nikimi izvanjskimi urehami i uglajen'je(m) i uliza(n)'jem i razlicih masti ĉirsan'je(m) obnajena; a to da ne reĉete da vam poklanja(m) onuje ţita rukovet koju u vaših knjigah bolju nahodite. Zaisto je onaje rukovet, da mnozim cvitje(m) obkićena. Kada ju dobro razgledate, reći ćete: Prominila (j)e lice kakono voći(n)a stabla premaliti kada najveće veselo cvasti budu. Evo bo histori(j)u tuj svedoh u versih po obiĉaju naših zaĉinjavac i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno poĉitati kako je dilo prošlo, da mnoge naĉine obkladaju, neka je viĉni(j)e onim ki budu ĉtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhaĉa ki na gospockoj tarpezi ne klade listo varene ali peĉene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari da slaje bude onim ki su prišli blagovati.

9

Ništar manje, da prem dar moj ni tolika dostoja(n)stva, uzdan sam u vašu dobrotu da ćete ga ljubeznivo pri(j)ati cića priproste pito(m)šćine i sartĉene pri(j)azni ka je od davna meju nami. Eto k vam gre Judita gospoja ma visoko poĉtovana, more biti ne s manjom urehom nego kada se ukaza Olofernu, ne da vas kako i njega tim prihini, da pr(i)ja pokripi u uzdarţan'ju svete ĉistoće, prid oĉi vaše ponesši i postavivši sve lipote, krasosti, kriposti, dike i slave svoje, kimi se je urešila vele plemeniti(j)e i gizdavi(j)e nego keno se reše svilo(m), zlato(m) i bisero(m); a znajući da će moći tako poĉteno pribivati pod striho(m) vašo(m) kako je nigda pribivala u Betuliji pod svojom. Kada se budete s njom pitomo razgovarati, darţu da ju ćete pohvaliti ne manje ner veli pop Eliaki(m) ki od Jerosoli(m)e dojde sa svimi leviti u Betul(i)ju vidit (j)u, ĉuvši sarca sminost, dila hrabrost i ĉudnovatu svetinju ţivota nje. S toga joj da hvale izvarsne, ĉasti dostojne, uzviše(n)je visoko i poljubljen'je ĉisto, duhovno, poboţno, nijedno(m) troho(m) nedostojna poţelin'ja ockvarnjeno, kako se sveti(m) pristoji i sluga(m) boţji(m) podoba. I vi poni dvorno ju primite, dobrovoljno nastanite, i ku vazda hvalite dilo(m), tu pohvalite i ustmi jer je nauĉna hvaljena biti, navlastito od svetoga reda vašega popovskoga. Nju primite, a meni zapovite: zapovide(m) vašim sluţba ma vazda je pripravna da izvarši ĉa budete veliti, koliko joj bude uzmoţno. Mir i milost gospodina našega Isukarsta budi vazda s vami. Amen.

10

29. 4. 1671. ţeni Katarini: Moje drago serce! Nemoj se ţalostiti svrhu ovoga pisma, niti burkati. Polag Boţjega dokonĉenja sutra u deseti ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naokupe, tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srĉano prošĉenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekuveĉni v a l e t e, tebe proseći, ako sam te u ĉem zbantuval, ali ti se ĉem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga svemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem tronušem u dike vekuveĉne sastanemo. Veće ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokonĉenja našega siromaštva. Ja sam ove na Boţju volju ostavil, ti se ništar ne ţalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu, pred zadnjim dnevom mojega ţivljenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod veĉer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Auroru Veroniku blagoslovi. Grof Zrini Petar

11

Standardni jezik kao opisana i propisana jeziĉna stvarnost sredstvo je meĊusobne komunikacije odreĊene jeziĉne zajednice kojom ona prevladava moguće poteškoće u meĊusobnom sporazumijevanju. On je isto tako jezik kojim odreĊena jeziĉna zajednica komunicira na internacionalnom planu s drugim jeziĉnim zajednicama na svim podruĉjima ljudskoga duha. Standardni jezik kao pojavni oblik jezika, odreĊen je jeziĉnim normama: 

pravopisnom



pravogovornom



gramatiĉkom (fonološkom, morfološkom, sintaktiĉkom)



leksiĉkom.

Ove jeziĉne norme odreĊuju jeziĉni sustav kao podlogu svake govorne realizacije, na razini ispravnog i neispravnog u smislu njezina poštovanja. One isto tako postoje kao nešto u usporedbi s ĉime se moţe utvrditi mjera odstupanja posve odreĊene govorne realizacije jezika. Normativni priruĉnici: 

gramatika



pravopis



rjeĉnik



jeziĉni savjetnik.

12

Substandardni idiomi Iz posve drugih pobuda nikli su substandardni idiomi, koji su takoĊer plod svjesnog ljudskog nastojanja, ali kao posljedica potrebe odreĊene grupe (unutar govorne zajednice) za takvim meĊusobnim sporazumijevanjem koje iskljuĉuje govornike iste govorne zajednice jer ne razumiju vrstu preinaĉenja (zajedniĉkog jezika) kojom se ĉlanovi grupe koriste. Substandardni idiomi, najĉešće su u svom postanku i razvoju vezani uz svjesnu ĉovjekovu djelatnost na njegovu obliku, i sluţe u svrhu meĊusobnog razumijevanja odreĊene skupine unutar govorne zajednice; no to druge govornike istoga jezika dovodi gotovo do nemogućnosti razumijevanja. Ĉesto se iz tih razloga govori o rubnim društvenim i jeziĉnim skupinama, kao, primjerice, govornici odreĊenog jezika iz krim miljea, ali isto tako o ţargonu odreĊene struke ili posve neobiĉnim potrebama jeziĉne igre: Liblaliga linelima Lido lioličilinjeg livilida Lidraliža lisilimi Liod lioličiliju lidraliga…

Lidraliža lisilimi

Liod lioličiliju lidraliga…

Žišku rista? Đido mova lima…

Radim na crno – trošim na bijelo. 13

JEZIĈNI OSJEĆAJ

-

uĉenje jezika u razdoblju upijajućega uma (organski idiom – naviknutost)

-

stjeĉe ga u svakodnevnoj govornoj praksi.

Ima jeziĉni osjećaj!!! 1. ZAVIĈAJNI GOVOR – govornik reagira na njegovo narušavanje – ima jeziĉni osjećaj! 2. STANDARDNI JEZIK – prigode za upoznavanje s njegovim postojanjem: govor odgajatelja, medija (televizije), govor nekih govornika u govornoj okolini. Tek će se stjecati znanja i vještine za njegovo korištenje (govornim i pisanim izraţavanjem): uĉitelj / uĉiteljica kao govorni model; uĉenje pravila, usporeĊivanje s vlastitim govornim idiomom, reakcije i upozorenja te savjeti uĉitelja – govornik stjeĉe osjećaj za standardni jezik!

Od poznatog nepoznatom – didaktiĉko pravilo!?

OSLOBODITI DIJETE ZA KOMUNIKACIJU MNOGO JE VAŢNIJE OD JEZIĈNE ISPRAVNOSTI.

organski govor – temelj standardni jezik – nadgradnja 14

FUNKCIONALNI STILOVI Jezik je po lingvistiĉkoj definiciji sustav znakova i pravila njihova kombiniranja, ali on je i više od toga, jer je sredstvo komunikacije, samoizraţavanja, samospoznaje i spoznaje svijeta u kojem ţivimo. Ĉovjek koristi jezik, oĉito je, u razliĉite svrhe. I s obzirom na te svrhe njegov se govor mijenja, pa se govori o razliĉitim funkcionalnim stilovima istoga jezika. U poĉetku je takvu specifiĉnost uoĉio tek na razini sakralnog i vulgarnog. Onog otajstvenog jezika kojim je ţelio postići magijski uĉinak i svakodnevnog jezika meĊusobne komunikacije.

Raslojavanje jezika i svrha uporabe govora.

FUNKCIONALNI STILOVI

SAKRALNI

PROFANI (SVJETOVNI)

Jezik se razlikovao i u izboru rijeĉi i u tonu, naĉinu govora. Ĉesto se drţalo da je za jezik magije potreban poseban zanos na granici ludila, a govor je ĉesto pratio odreĊni ritma govorenja i takoĊer vrlo ĉesto ritulani ples. Ovo prvotno raslojavanje jezika i njegova dva temeljna funkcionalna stila nisu definirani unutar zajednice kao takvi, ali je tradicija zajednice ĉuvala svijest o razliĉitosti tih govora. Uskoro im se pridruţio i jezik kojim se zabavljalo: pripovijedalo i pjevalo zbog uţitka i zabave. Pa bi se moglo reći da se kao treći funkcionalni stil pojavio jezik umjetnosti.

15

No, prva zapaţanja o razliĉitosti u vrsti govora nisu slijedili gore navedenu logiku. U zapadnocivilizacijskom krugu stari su Grci prvi uoĉavali odreĊene govorne razlike, pa i primjerenost govora predmetu (temi o kojoj se raspravljalo i ciljevima koji su se govorom htjeli postići). Tako su prve rasprave o stilu prouĉavane u okviru retorike (nauka o uvjerljivu i uspješnu govoru), a tragovi tih rasprava su se dali uoĉiti i u poetici (nauku o lijepom govoru). U ĉemu su se osjećale razlike?

Izbor rijeĉi. Ton. Kompozicija. Svaka od navedenih sastavnica bila je temom retoriĉkih rasprava kao i govorni ukrasi koji su na osobit naĉin prouĉavani i uspostavljani kao naputci govornicima o mogućnostima ukrašavanja vlastitoga govora (i naĉinima na koji se ti ukrasi grade). Aristotelova i Horacijeva poetika imale su udjela u povijesti pojma stil, no kudikamo znaĉajniji utjecaj u toj priĉi imala je retorika. Ona je bila govorniĉko umijeće, ali i teorija govorništva koja se trudila pronaći naputke i odgovarajuća sredstva za uspješan govor. Cilj svakog govora je uspješno uvjeravanje slušatelja. Što doprinosi tome uspjehu? Kako govor ukrasiti da postigne ţeljene uĉinke? Kako ga komponirati? Ako bi poĉeli oda samih poĉetaka retorike kao teorije govorništva došli bi i do prvog naĉelnog sukoba njezinih teoretiĉara, s jedne strane bi stajali sofisti koji su zagovarali naĉela uspješna govora (bez obzira na istinu) i s druge strane zagovornici govora u sluţbi istine (Platon sa Sokratom, Aristotel...) Ove dvije škole bi mogli nazvati praktiĉnom i idealistiĉkom. Nije da opravdavam sofiste, ali što istina moţe pomoći onome koji je u nekom sporu imao potrebu upravo istinu osporiti? S druge strane, takoĊer ćemo se vjerojatno sloţiti da vrhunci govorniĉkoga umijeća mogu se uistinu postići samo u onim govorima koji u sebi sadrţe teţnju k istini i drţe da njoj uistinu sluţe.

16

Što su, dakle, nudili stari retoriĉari u školama govorniĉkoga umijeća. Vrijedne, uzor govore i govornike. Kompoziciju govora, stilska sredstva, trikove za slabije pozicije, prikladnosti i neprikladnosti odreĊenih sredstava vrstama govora. Sofisti koji su imali naĉela uspješnosti na prvome mjestu vrlo ĉesto su rabili prikaze trivijalnih, svakodnevnih tema sudske i druge govorniĉke prakse, meĊutim nije to bio bijeg od dubokih i umnih misli nego sklonost pragmatizmu. I u svojim filozofskim promišljanjima kao mislioci su bili skloni relativizmi i subjektivizmu. S jedne strane su upozoravali na ĉovjeka kao mjerilo sviju stvari i samo središte svemira, a s druge strane, budući da je to tako, bili su svjesni subjektivnosti svakoga ĉovjeka i s obzirom na to relativnosti istina do kojih ĉovjek moţe doći, ograniĉenosti ljudske spoznaje. Najpoznatiji sofisti Protagora i Gorgija ujedno su i filozofski predstavnici ovakvoga naĉina mišljenja. Skepticizam koji je posljedica subjektivizma i relativizma kojega su zagovarali moţe se oĉitati iz ovih Protagorinih rijeĉi: «O bogovima ne mogu reći niti da jesu niti da nisu, mnogo toga sprječava spoznaju, nejasnoća samih stvari i kratak ljudski ţivot.» Zagovornici govora u sluţbi istine, a prije svih Platon, osim što su osuĊivali sofiste jer su pomagali loše učiniti boljim, trudili su se pokazati da postoje naĉini postizanja objektivnih ljudskih sudova i tako su zapravo bili prinuĊenu rabiti filozofsku disciplinu logiku. Jer polazeći da je bit neĉega u općem a ne u pojedinaĉnom za svrhu iznalaţenja su postavili cilj da treba pronaći opće odreĊenje koje će onda obvezivati i druge ljude. Platonov sustav u kojem prvu realnost predstavljaju ideje, a materijalni svijet kao izvod tih ideja nadopunio je njegov uĉenik Aristotel mišlju da jedinstvo općeg i tvarnog daje pojedinaĉno. Osnovna zadaća retorike nije samo uvjeravanje, nego i iznalaţenje uvjerljivoga u svakom danom sluĉaju. U tu svrhu u govorništvu dobro doĊu dokazi koje nismo sami pronašli: priznanja (ponekad dobivena i muĉenjem), pismeni ugovori i sliĉno. U ostalim sluĉajevima ostaju nam metode uvjeravanja: primjeri i entimemi. Kao logiĉar zalagao se za znanstveni pristup stvarima u kojima je dokazana pojava uzroka stvari i njihova razloga. Takva se spoznaja odvija u oblicima koji se zovu pojam, sud i zakljuĉak. Aristotel je do takvih spoznaja zacrtao put odredbom demonstrativne spoznaje ili silogizmom, u kojemu se iz dviju premisa izvodi zakljuĉak, kako to propisuju pojedine silogistiĉke figure. Kao retoriĉar (teoretik govorništva) znao je da u govorništvu nema idealnih uvjeta i zato je zagovarao entimeme (skraćene silogizme) u 17

kojima je zakljuĉak izveden iz samo jedne premise, odnosno, tvrdnjom da je to vjerojatni zakljuĉak iz vjerojatnih premisa, a to se najĉešće dogaĊa u ţivotu gdje većina sluĉajeva ne pruţa mogućnosti za potpune, idealne silogizme. Tako je, iako je bio zagovornik retorike u sluţbi istine, ipak priznao da se i u apsolutnoj sluţbi njezinu veliĉanstvu ĉovjek mora sluţiti vjerojatnostima. Istim onim vjerojatnostima za koje su sofisti odavno znali da mogu biti ĉak i uvjerljivije od same istine. Aristotel (384 – 322 prije Krista) Retorika: Unutar retorike rasprava na koji će naĉin prozni stil biti jasniji, bolji, uspješniji. Ali kada govori o vrstama stila razlikuje: 

pisani



raspravni.

Pisani stil je dotjeran. Raspravni stil je onaj koji se neposredno moţe prenijeti na slušateljstvo. Iz Aristotelove Retorike ne bi se dalo zakljuĉiti da je Aristotel imao ikakva udjela u priĉi o tri stila. Ali stoga je tu njegova, Poetika: «Prema osobitostima karaktera pjesnika pjesniĉko se umijeće razdvojilo: oni uzvišenijeg duha oponašali su plemenita djela i djela isto takvih ljudi, a oni skromnijeg duha djela prostih ljudi sastavljajući najprije rugalice kao što su oni prvi sastavljali himne i enkomije. ... Komedija je, kao što smo kazali, oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših u svakom pogledu, nego je ono što je smiješno dio ruţnoga. Smiješno je, naime, neka pogreška ili neka ruţnoća koja ne izaziva bol niti vodi u propast: primjer je koji se odmah nameće komiĉka maska koja je ruţna i izobliĉena, ali ne iskazuje bol. Tragedija, naime, nije oponašanje ljudi nego ljudskih dijela i ţivota. Karakter je ono što pokazuje kakvo je neĉije opredjeljenje u situacijama u kojima nije jasno za što se neko lice opredjeljuje, a što odbija. 18

...Budući da oponašatelji oponašaju ljude u akciji, a kako su ovi po naravi nuţno ili plemeniti ili prosti – jer karakteri gotovo uvijek prianjaju uz jedno od toga dvoga: svi se, naime, karakteri razlikuju opakošću odnosno vrlinom – oni oponašaju ljude ili bolje od nas, ili lošije, ili i poput nas, kao što to ĉine slikari. Polignot je, naime, slikao ljude boljima, Pauson lošijima, a Dionizije nama sliĉnima, pa je jasno da će i svaka od spomenutih vrsta oponašanja sadrţavati te razlike i da će se razlikovati time što oponaša ono što je razliĉito u tom pogledu. Jer moguće je da te nesliĉnosti nastanu i kod plesa, i kod sviranja na fruli i citri, a takoĊer kod proznih djela i onih u recitativnom stihu: Homer, na primjer, oponaša bolje ljude, Kleofant sliĉne stvarnima, a Hegemon Tašanin, koji je prvi spjevao parodije, i Nikohar, autor Deilijade, lošije. Isto je tako to moguće i ko ditiramba i kod noma: mogao bi, naime, tko oponašati onako kao Timotej i Filoksen Kiklope. To je upravo ona graniĉna crta kojom se tragedija odvaja od komedije: ova, naime, traţi da oponaša ljude lošije od onih kakvi su danas, a ona bolje.»1 Iz ovoga navoda o mimezisu (oponašanju) vidljiva je trostruka podjela ljudi na one poput nas, lošije i bolje od nas, a budući da je zagovarao da uz odgovarajuće karaktere budu izraţene i odgovarajuće misli, sama primjerenost govora pojedinih likova i naĉin njihova izraţavanja upućivali su (potencijalno) na tri moguća stila. Kompozicija govora. Teoretiĉari govorništva ne samo da su preporuĉivali stilske figure ili kako voditi ljudske duše, nego su i razmišljali o tome kako treba sastaviti odreĊeni govor, kako osmisliti njegovu kompoziciju, suodnos njegovih dijelova. Tako je Platon predlagao, osim naĉelne preporuke u Fedru da govor mora biti poput ţivoga organizma i sljedeći njegov ustroj: 1. uvod 2. pripovijedanje 3. svjedoĉanstvo-dokazi 1

ARISTOTEL: Petika,

19

4. vjerojatnosti I kasnije dodano: 5.

potvrĊivanje

6.

natpotvrĊivanje.

Aristotel je naravno imao svoje pojednostavljenje:

KOMPOZICIJA GOVORA

UVOD (učinkoviti i poticajan)

NARACIJA (pripovijedanje ili izlaganje)

ARGUMENTACIJA (svjedočanstva ili dokazi)

EPILOG (završna riječ: dojmljiv i učinkovit sažetak)

Retorika (znanost/nauk o naĉelima umijeća uvjerljiva/uspješna govora) i poetika (znanost/nauk o na naĉelima lijepa govora) teţile biti i normativnima (obvezujućima) za sve buduće govornike i pjesnike. One su uspostavljale kanone uspješnoga i lijepoga govora. Od kompozicije, stilskih figura, sadrţaja, naĉina voĊenja duša, do beskrajnih i nepotrebnih sitnica, a kod lošijih s mnogo preporuka općih mjesta i fraza koje valja koristiti u govorima sliĉnoga tipa. Demetrije iz Falerona (ranije se Teofrast drţao autorom): O stilu. Danas se drţi za autora iako se izraţava sumnja da je i on napisao tu raspravu. I vrijeme se drţi upitnim, pa ipak se najĉešće datira u stoljeće prije Krista, na temelju stila i jezika te rasprave. 20

Raspravlja o skladnji reĉenice, no glavni je dio rasprave podjela proze na osnovne stilove: 

jednostavni



elegantni snaţni



veliĉanstveni stil.

Svaki od tih stilova ima i svoju neuspješnu varijantu: 

jednostavni – suhoparni



elegantni - afektirani



veliĉanstveni – hladni.

Veliĉanstveni stil: 

primjerne misli



dikcija



raspored rijeĉi.

Raspored rijeĉi, himniĉki ritam, glatkoća i eufonija nemaju mjesta u veliĉanstvenom stilu, tvrde rijeĉi (trpki red suglasnika i samoglasnika) stvarju dojam veliĉanstvenosti. Dikcija ukrašena i neobiĉna, metafora od iznimne vaţnosti. Hladni stil nastaje kao neuspjela varijanta veliĉanstvenoga, koji su razlozi postignutoga suprotnoga od priţeljkivanoga uĉinka: 

neprimjerena misao



neritmiĉan red rijeĉ



neprimjerena uporaba figura osobito hiperbole.

Afektirani stil kao neuspjeli elegantni stil se prepoznaje nezgrapnošću u uporabi: 

misli



dikcije



poretka rijeĉi.

Jednostavni stil nalazi najprimjerenije teme u lakim i trivijalnim temama. Dikcija je obiĉna i svakodnevna, a jasnoća je stila od bitnog znaĉenja. Za volju jasnoće valja osnovne ideje i misli ponavljati, a zavisne reĉenice valja izbjegavati. Red rijeĉi što prirodniji. Taj stil zahvaljuje svoju ţivost i ljepotu, toĉnom detalju i konkretnim pojedinostima. Nešto što je nejasno i neobiĉno, jedva moţe biti uvjerljivo. 21

Osim o govorništvu u raspravi se navode i misli o stilu osobnih pisama. Na koncu navodi i snaţni stil, za njega kaţe da i pisci ĉiji je stil slab, ako im je predmet primjeren poprime snaţniji stil. Što bi se danas reklo nije to njihova zasluga nego zasluga teme o kojoj govore. Snaţni se stil mora oblikovati jezgrovitom djelotvornošću, a rijeĉi kojima se tu sluţimo moraju odgovarati našim mislima, ponekad i sama opisana situacija ostavlja snaţan dojam više nego same rijeĉi. Još jedna antiĉka rasprava koja je za raspravu imala nama zanimljivo podruĉje pripisuje se Hermogenu iz Tarsa, Vrste stila. No da bi stvar ipak na neki naĉin zaokruţili idemo do najvećeg rimskog govornika i teoretiĉara govorništva Marka Tulija Cicerona. Sve njegove zasluge ne ćemo ovdje navoditi, navest ćemo tek kao ilustraciju jednu njegovu misao koja se odnosi na svrhovitost i estetiku govora te njegov opis koji se moţe drţati i klasiĉnim tri vrste stila koji je kao takav saĉuvan kroz stoljeća koja su slijedila do zamiranja retorike i uspostave stilistike. Ciceron (106. – 43. prije Krista) – u govoru se isprepliću nuţnost i ljepota. Jednostavan (priprost) stil nema ukrasa, ali je dojmljiv i simpatiĉan, jezik mu je jasan, toĉan i znaĉenjski uvjerljiv (na mjestu su vicevi). Stvara dojam obiĉnog jezika što on ipak nije. Neritmiĉan, ali ne smije djelovati kao besciljno lutanje, nego kao opuštena šetnja. Kao što su neke ţene ljepše bez šminke i dobar jednostavan stil je uspješan bez ukrasa. Srednji stil bogatiji od jednostavnog u njemu se oĉituje blagost i njeţnost, koje “trpe i ţele” ukrase. U njemu dominira niz metafora i bljesne poneka alegorija. Zato je taj stil ukrašen, vedar i uglaĊen, a ostvaruje se ljepotom iskaza i rijeĉi. Uostalom, upamtimo da bez metafore nema srednjeg stila. Uzvišen (visoki) stil je bogat i ukrašen, to je najsnaţniji stil, koji najviše djeluje na slušateljstvo u kojemu stvara uvjerenja i izaziva osjećaje. Drugi rimski teoretiĉar govorništva i veliki pedagog Marko Fabije Kvintilijan, nije poput Cicerona bio ujedno i velik govornik, nego je više bio usmjeren na odgoj mladih i teoriju govorništva. On je na neki naĉin sublimirao sveukupnu antiĉku govorniĉku 22

tradiciju, i od njega ćemo za primjer tek uzeti misao o vaţnosti teme, te o vaţnosti umijeća za ostvaraj ljepote, nije kod stila slijedio Cicerona premda mu je ovaj bio itekako poznat nego je stil podijelio drugaĉije, a ustvrdio je i koja svojstva mora imati kompozicija govora. Marko Fabije Kvintilijan (35. – 95.) poslije Krista. Drţe se teme pa će rijeĉi slijediti same. Ljepota uvijek traţi umjetnost. Odlike govora: 

jasnoća



dobar stil



dobra dikcija.

Dva stila: 

vezani (slatki)



slobodni (labaviji).

Kompozicija govora i teksta mora imati tri temeljna svojstva: 

red



povezanost



ritam.

Kasnija djela retoriĉka slijede misli ovih velikih uĉitelja. Iako je renesansa na neki naĉin prva uoĉila relativnost prošlosti imenujući stari vijek (antikom), a ono izmeĊu antike i Novog doba Srednjim vijekom, ona se ipak kao i barok te dobrim dijelom i sljedeće razdoblje knjiţevnih racionalizama (klasicizam i prosvjetiteljstvo) gibalo unutar istovjetnoga obrasca. Normativnih poetika, vladavine ukusa (u smislu da se o ukusima ne raspravlja jer je dobro poznato što je uistinu vrijedno, klasiĉno), vjerovalo se takoĊer da se recimo govoreći o lijepom podrazumijeva istovjetan pojam, postojali su uzor pisci i djela na koje se trebalo ugledati, a originalnost je shvaćana ne kao otpor uzorima nego kao njihovo nasljeĊivanje, baštinjenje njihova umijeća u novim okolnostima. Eksplicitne

23

poetike od Aristotela i Horacija, do Boileaua zagovarale su istovjetne svrhe pisanja: zabaviti i pouĉiti. Nek vam Muza štivom pouĉnim i plodnim korisno i trajno spoji vijek s ugodnim.2 Pa ipak se kroz povijest knjiţevnosti govori o mijenama stilskih razdoblja. One dakle nisu samo posljedica eksplicitnih nego i imanentnih poetika, onih poetika koje su sadrţane u djelima pisaca koji su svrhe vlastitoga pisanja podvrgavale poimanju svrhe pisanja u svome vremenu. Od 18. stoljeća poĉelo je jedno novo strujanje koje se moţe shvatiti kao konaĉno sazrijevanje i poimanje epohalnosti renesansnog razlikovanja, antike, Novog doba i Srednjeg vijeka. Historizam kao shvaćanje relativnosti prošlosti s naglaskom da njezine vrijednosti nisu vjeĉne (klasiĉne) i da se dogaĊa tijekom vremena metamorfoza pojmova koja uvjetuje razlike sve više prevladava. Tako Friedrich Schlegal komentira sam pojam lijepoga: Sve što je lijepo, lijepo je ovdje i sada, ili ondje i tada, a nipošto apstraktno; ali ljepota se, dakako, u mijenama vraća. Novi duh će se osjećati vjerojatno i zbog teţnje graĊanskih mislilaca da dokinu „vjeĉni“ poredak pa i filozofske i knjiţevne teorije slijede nove ideje traţeći ujedno i opravdanje za rušenje starog feudalnog društvenog poretka. Sve nove poetike, one eksplicitne kao proglasi odreĊenih knjiţevnih pravaca i one imanentne sadrţane u djelima zagovarat će originalnost kao preduvjeta, a inovaciju kao vrijednost samu po sebi. Ukus sve više zamjenjuje moda, a ona stara da se o ukusima ne raspravlja nije više poziv na autoritet uzora nego na obranu subjektivnoga prava ili ako hoćete drugaĉije na dokidanje ukusa. Na neki naĉin da bi se izbjegla potpuna anarhija zagovara se duh vremena koji sugerira da se od razdoblja do razdoblja pokušavaju konstituirati smislovi odreĊenih pojmova, naĉina gledanja i svrha pisanja. Pozitivistiĉki iscrpne analize knjiţevnih dijela, njihovih izraza i njihovih sadrţaja kao dviju odvojenih kakvoća istoga teksta na neki je naĉin vratilo pitanje izraţajnosti na njegov poĉetak, a sve se više traţi naĉin da se prevlada ja izmeĊu izraza i sadrţaja. Evo nekoliko originalnih naputaka iz tih vremena: 2

Nicolas Boileau, Pjesničko umijeće, Matica hrvatska, Zagreb 1999. str. 38.

24

Naš je predmet onaj u kojemu se poklapaju misao, reĉenica, motiv, kompozicija, slika, ali i ţivot – stil. Ono što je utjelovljeno u knjiţevnosti to je stil. Pojedinost shvatiti iz cjeline – cjelinu iz pojedinosti. Nakon ovih naputaka vrijedno je se spomenuti još jedne dimenzije problema. Osim novoga poimanja prošlosti osamnaesto stoljeće (njegov konac) je donijelo i priĉu o velikim pojedincima genijima. Ova priĉa o genijima i njihovim epigonima takoĊer je pomogla u konstituiranju pojma duha vremena jer se pozitivistiĉkim marnim analizama dalo ustvrditi da izmeĊu pojedinih genija i navodnih njihovih oponašatelja nije bilo nikakve stvarne veze. Duh vremena je, naravno, i iskaz njemaĉkog klasiĉnog idealizma i sve te sastavnice su dovele do novog naĉina sagledavanja stvari, kao što je i neporeciv utjecaj imala Wölflinova analiza naĉina viĊenja u slikarstvu renesanse i baroka. Mijena stila povijesni je dogaĊaj. Rascjep izmeĊu forme i sadrţaja pokušava se prevladati pojmom stil. Pojedini periodi karakteriziraju se znanstvenim pojmovima koji obuhvaćaju ĉitavo umjetniĉko djelo. Djelo se više ne rašĉlanjuje na idejno bogatstvo, kompoziciju, radnju nego se govori o linearnosti, zatvorenoj formi, apsolutnoj jasnoći kao osobinama koje odraţavaju cjelovit dojam ĉitavoga, jedinstvenoga djela. Opće crte kao imperativ – epoha kao zbroj odlika / zajedniĉkih nazivnika. Karakterizacija se, ipak, raspada u pojedinaĉne osobine – to je problem. Ne pitati se kako je djelo došlo do svog oblika – nego kako taj oblik djeluje.

25

Priĉa o tri antiĉka stila danas se moţe podvesti pod priĉu o tonu govora. Nitko od nas ne će se na istovjetan naĉin koristiti jezikom (odnosno ne će imate istovjetan ton govora) ukoliko razgovaramo s prijateljima na ulici ili kafiću ili kada se naĊe u nekoj sluţbenoj situaciji (bilo na sveuĉilištu ili školi, u nekoj drugoj isntituciji: bolnici, poreznoj upravi, banci) ili kad uzme ĉašu da nazdravi ili pak ma prigodu govoriti pred stotinama ili tisućama ljudi.

Razlog uporabe jezika i svrha govora. FUNKCIONALNI STILOVI

RAZGOVORNI

SLUŽBENI

No kad bi funckionalni stil razvrstali samo na razgovorno korištenje jezika i ono u nekim sluţbenim prigodama to ni izbliza ne bi odslikalo društvenu raspodjelu jezika. U tom se smislu nude razliĉite podjele na odreĊene funkcionalne stilove s obzirom na društvenu podjelu rada. Jedan mogući prikaz funkcionalnih stilova moţete vidjeti na sljedećoj shemi:

FUNKCIONALNI STILOVI

SAKRALNI RAZGOVORNI ZNANSTVENI ADMINISTRATIVNI (POSLOVNI) KNJIŽEVNI NOVINARSKI POLITIČKI

26

VRJEDNOVANJE TEKSTA

Iz svoje uĉeniĉke prakse znate da su vaše stvaralaĉke uratke (bilo pismene zadaće, bilo nekakve drugaĉije vrste sastavaka) uĉitelj-i/ce ocjenjival-i/e. I u struĉnijim krugovima pojavljuje se potreba za vrjednovanjem tekstova u tom smislu se oĉekuje ocjena takozvanih recenzenata ili u konaĉnici knjiţevnih znanstvenika ukljuĉivanjem ili ne ukljuĉivanjem u korpus knjiţevnosti ili pak njegovim uzdizanjem na razinu klasika i onih koji se tek navode kao oni koji su takoĊer pisali u odrĊenom razdoblju. Ocjene i procjene vrsnoće testova dakle uobiĉajeni su u našoj kulturi. Kako se vrjednuju tekstovi od onih trivijalnih (kao što su školski sastavci) pa sve do onih koji pretendiraju biti umjetnošću? I postoji li tu neki obrazac? Svaki se tekst makar u poĉetku moţe sagledavati s tri razliĉita, no meĊusobno

LOGIKA

IZRAŽAJNO - MANJE IZRAŽAJNO

JEZIČNE NORME

SMISLENO - BESMISLENO

PRAVILNO - NEPRAVILNO

povezana motrišta.

STILISTIKA

27

PRAVOPISNA

PRAVOGOVORNA

FONOLOŠKA

GRAMTIČKA

MORFOLOŠKA

LEKSIČKA

SINTAKTIČKA

JEZIČNE NORME

Jeziĉne norme nekog jezika odreĊuju neki jezik kao standardni jeziĉni oblik neke govorne zajednice. One su norme jezika koji je posve svjesno odreĊuju odreĊeni idiom3 izgraĊen kao jezik pomoću kojega odreĊena zajednica otklanja moguće komunikacijske poteškoće i s kojim ona sudjeluje na razini internacionalne civilizacije u razmjeni kulturne baštine na razini ĉovjeĉanstva. Ocjenjivati neki jeziĉni uradak sa stajališta jeziĉne norme znaĉi utvrĊivati je li, i u kojoj mjeri je, odreĊeni pisani ili govorni uradak u skladu sa standardnim jezikom (odnosno njegovim normama). U tom smislu ocjenjivaĉ se moţe postaviti kao neupitan autoritet koji ustvrĊuje da nešto jest ili nije u skladu s jeziĉnim normama standardnog

3

NEPRAVILNO

PRAVILNO

jezika. Ocjena se dakle moţe nedvojbeno utvrditi.

Daju opis i propis standardnog jezika.

28

U tom se smislu i mogu razmjeti sve one uĉiteljske preporuke i crvenom olovkom otisnute oznake koje upozoravaju na to da je nešto napisano neispravno dok sve ono na što se nije upućivalo drţi se valjanim i u skladu s jeziĉnim normama. Ukoliko je uĉenik pratio ove preporuke i ispravljao u daljnjim radovima vlastite pogreške on je usvajao jeziĉne norme standardnoga jezika i time potvrĊivao vlastitu pismenost.

Usporedimo: jezik je ne samo figure u igri (igraĉi), on je i pravila igre. Ukoliko se pravila ne poštuju igra uskoro prestaje biti igrom i dolazi do nesporazuma meĊu onima koji igraju. Ukoliko ne uvaţavamo i vrijednosti figura: znaĉenja rijeĉi, odnosno njihove znaĉenjske vrijednosti i ne koristimo ih u podrazumijevanim i od govorne zajednice dogovorenim i obvezujućim vrijednostima znaĉenja takoĊer će doći do nesporazuma

i

nemogućnosti

ostvaraja

odgovarajuće

komunikacije. Druga mogućnost ocjene je ona ocjena koja se moţe dati već na razini jedne napisane reĉenice. To je logiĉka ocjena iskaza. Ima li on smisao ili ne. Je li ono što se izgovorilo ili napisalo suvislo sloţena jeziĉna graĊa kojom se ostvaruje smisleni iskaz ili se naprosto radi o izgovorenoj ili napisanoj besmislici. No ocjena nije ĉesto i tako jednostavna, jer se smisao uspostavlja ne samo na razini zbroja znaĉenja rijeĉi nego i na temelju konvencija govorne zajednice (fraze) ili, u našem sluĉaju, ĉitavoga zapodnocivilizacijskoga kruga (stilske figure prenesenoga znaĉenja). I inaĉe je odnos izmeĊu mišljenja te govora (jezika) jedna zasebna tema. Naime misao prethodi govoru i tek se u razdoblju egocentriĉnog govora negdje od dvije do ĉetiri i pol godine ţivota kod djeteta uspostavlja veza izmeĊu mišljenja i govora i premda se taj proces završi negdje do pete godine kada dijete svoje misli više izgovorno ne oĉituje nego ih unutarnjim govorom ostvaruje ipak taj proces je u osnovi odvojen i nikada nije posve istovjetan.

Moguće je jedno misliti drugo (iz)reći ili moguće je istu misao izreći na razliĉite naĉine (iako smo promijenili jeziĉni sadrţaj 29

nismo promijenili misao). Jeziĉni izraz u svakoj prilici obvezno pretpostavlja postojanje misli.

GOVOR

Jezik je u odnosu na misao samo instrument.

USMENI

PISANI

Govor kao konkretna realizacija jezika sluţi sporazumijevanju ljudi u meĊusobnoj komunikaciji, ali isto tako omogućava i duhovnu nadgradnju osoba, naroda, ĉovjeĉanstva. U tom smislu on ne samo da omogućava ţivot, onakvim kakvim ga poznajemo, nego je zapravo uvjet ĉovjekova ĉovještva. Po njemu tek mogući su uĉenje, sjećanje i budućnost dakako. REZULTAT GOVORA: TEKST (ISKAZ). ONO ŠTO JE IZREĈENO ILI ZAPISANO.

Ne mlati, praznu slamu. U košulji imala je dvije šumske jagode.

PRETPOSTAVKA: SVAKI BI ISKAZ TREBAO IMATI ODREĐENI SMISAO. SMISLENO – BESMISLENO. RIJEĈ – JEDINICA ZNAĈENJA. REĈENICA – JEDINICA SMISLA.

30

BESMISLENO

SMISLENO

Ukoliko sa stajališta smisla iskaza pogledamo dva u krugu navedena primjera utvrdit ćemo da su sa stajališta pribrajanja znaĉenja rijeĉi i njihova znaĉenja ti iskazi besmisleni i gotovo da na doslovnoj razini shvaćanja njihova znaĉenja teško moţemo utvrditi kontekst unutar kojega bi oni imali odgovarajući smisao. No ukoliko ih shvatimo kao jeziĉno nasljeĊe. U prvom sluĉaju govorne zajednice bit će vam potupno jasno, u sluĉaju kada bih vam pretpostavimo takvu reĉenicu rekao na usmenom dijelu ispita, da se ona ne odnosi na uzaludni posao jer iz ovršene slame više se ne moţe dobiti ţito da vam nisam htio reći to nego da ne radite uzaludan posao i ne priĉate gluposti. Smisao ove fraze za nas je utvrdila naša govorna zajednica. Kao što se u drugom sluĉaju smisao ne moţe dobiti pribrajanjem znaĉenja nego primjenom metaforiĉke potrage za njezinim znaĉenjem U košulji imala je nešto kao dvije šumske jagode i svi se muškarci zagonetno smiju iako bezobraznici pojma nemaju što je to metafora. Treću ocjenu nekog iskaza takoĊer je nemoguće izbjeći. Ona je stilistiĉka. To vam je ono kada vam uĉitelj/ica sugerira da je neku misao bilo bolje izraziti ovako ili vam prigovara da slike koje ste uporabili nisu dojmljive i neoĉekivane, nego već mnogo puta korištene (i stoga otrcane). Te ocjene nisu nedvojbene one su ĉesto i iskaz odeĊenog izgraĊenog ukusa onoga koji ocjenjuje, one su utemeljene na nekakvaoj ocjeni onoga o ĉemu pišemo te onoga što time hoćemo poruĉiti te primjerenosti naĉina na koji pišemo i temi i poruci našeg sastavka. Ona je, mogli bismo reći, prvenstveno ocjena ovoga kako. STILISTIKA VIŠE – MANJE IZRAŢAJNO DA LI SE TO BOLJE ISKAZATI? TO!? Što je to? SADRŢAJ GOVORA (TEKST – ISKAZ). TEMA – O ĉemu? IDEJA – Poruka? SVRHA – CILJ. KAKO?!! 31

PRAKTIĈNA STILISTIKA

U jednom trenutku vlastitog zanimanja za pisanje kao mogućnost izraţavanja na temelju jedne knjige ameriĉke voditeljice škole za kreativno pisanje (Dorothea Brande: Becoming a Writer, 1934.) na našem sveuĉilištu sam pokušao povesti jedan donekle prilagoĊeni teĉaj u trajanju od tri mjeseca. Vlastitu kreativnu radionicu smo nazvali

Mostarska kocka vedrine i obvezali se da ćemo ispunjavati obveze koje voditelj (to jest, ja) postavi. Prva je obveza bila da se kao polaznici obveţemo na pisanje takozvanih jutarnjih stranica. Naime, zahtjev je da svako jutro ĉim ustanemo, dok još uvijek ne uĊemo u dnevnu rutinu, prije bilo ĉega dok smo još sanjivi i u nekoj vezi sa svojim zaumljem ispišemo ĉetiri stranice teksta. Naprosto treba pisati doslovno sve što vam padne na pamet. Ako ništa drugo onda makar onu tuţbalicu: kojem je ovo kretenu palo napamet... U tri mjeseca devedeset puta ĉetiri stranice ispisalo se tako tri stotine i šezdeset stranica. Nakon mjesec dana smo imali obvezu pisanja u toĉno zadano vrijeme: dvije stranice. Odabrali biste toĉno vijeme dana ili predveĉerja kada ćete bez odgode ispisati dvije stranice teksta. I tako u šesdest dana napisano je sljedećih stotinu dvadeset stranica. Ukoliko ih zbrojim s jutarnjim stranicama ukupan broj ispisanih stranica teksta je ĉetiri stotine i osamdeset. Zašto ovo uopće priĉam? I ja sam kao voditelj radionice, naravno obvezao se raditi što i svi ostali. Nisam imao nikakav plan pisanja, nego sam zbilja pisao tih ĉetiri pa dvije stranice o svemu i svaĉemu i niĉemu, ali sam ispisao ĉetri stotine i osamdeset stranica teksta u tri mjeseca. Ima desetak godina imam roman u glavi (napisan ĉak u fragmentima), ali ga još uvijek nisam napisao. Nemam vremena. A ne vjerujem da bi obujmom, ili barem ne mnogo, premašio ovih ĉetiri stotine i osamdeset stranica. Vremena dakle ima. Koji je sljedeći izgovor? Radeći u osnovnoj školi kao predmetni nastavnik hrvatskoga jezika, uvjeren kako sam najbolji uĉitelj na svijetu, zamijetio sam da ipak svojim predavanjima ne privlaĉim djeĉju znatiţelju. Znao sam: nešto radim pogrešno. I stoga sam odluĉio napraviti odstupanje od nastavnoga plana i programa: ne će gradivo pobjeći... I pošao razgovarati s djecom. Izlazak u prirodu, razgovori, govorne vjeţbe, opis. Dopustio sam im, dapaĉe, inzistirao sam na uporabi organskog govora (našeg zaviĉajne duvanjske iskavice), a zatim sam lagano ih upućivao na razliku u odnosu na standard i o tome smo razgovarali i na neki naĉin nakon tog nastavnog predaha, i uspostave odgovarajućeg ozraĉja i meĊusobnog povjerenja, nastava je odjednom izgledala mnogo bolja. Uskoro smo po povratku u razred poĉeli i s pisanim vjeţbama. Teme koje sam zadavao bile su gotovo banalne. Jedan od njih mi je ostala zauvijek u sjećanju: Najsmješniji događa u mom životu. Zbog ĉega?

32

Jedna djevojĉica je napisala jedan iznimno zanimljiv sastavak s puno duha, specifiĉnog humora, ali sa stajališta jeziĉne norme (osobito pravopisne) gotovo nepismen rad. Kao mlad uĉitelj pitao sam se što uĉiniti. Komotno sam i bez mnogo obrazlaganja mogao odbaciti njezin trud i sve ono što je zraĉilo iz tog pripovijedanja i sastavak ocijeniti sa stajališta jeziĉne norme kao nepismen. Ili? Odluĉio sam se uĉiniti posve drugaĉije. Za ovaj sastavak sam dao ocjenu odliĉan. I napisao obrazloţenje u kojem sam ustvrdio da je sa stajališta jeziĉnih normi taj sastavak potpuno nepismen, no to se da nauĉiti. Ono što ona ima puno je teţe ukoliko je uopće moguće nauĉiti. I to je toj djevojĉici dalo poticaj. I svakim danom je bivala bolja i bolja. Na koncu mogu otići u njezinu budućnost (koja je sada, dok ovo pišem, već prošlost) i reći vam da je kad je diplomirala kiparstvo na Likovnoj akdemiji našeg sveuĉilišta na Širokom Brijegu mene i moju gospoĊu pozvala na vlastitu promociju. Godinama prije, a poslije one ocjene za sastavak, znala bi kad bi me srela staviti ruku na srce i reći mi da me u srcu nosi, što mi je kao uĉitelju jedno od draţih iskustava u pedagoškom radu. Pismenost se uĉi. Jeziĉne norme standardnog jezika se usvajaju. A pisati? Kako se uĉi pisati?

Pisat se uĉi pišući!? O ĉemu pišeš? Što ţeliš reći? (Što pokušavaš reći?) OSLOBODITI DIJETE ZA KOMUNIKACIJU MNOGO JE VAŢNIJE OD JEZIĈNE ISPRAVNOSTI – NAPISATI ONO ŠTO JE VAŠA POTREBA (ONO ZBOG ĈEGA PIŠETE) MNOGO JE VAŢNIJE OD JEZIĈNE ISPRAVNOSTI!? 33

JEZIĈNA ISPRAVNOST (uloga i vaţnost)

Zašto se ipak drţi da je jeziĉna ispravnost dokaz naše pismenosti? Standardni jezik je opisani i propisani jeziĉni oblik. On ima svoje jeziĉne norme. Njihovo poznavanje odslikava našu uĉenost. Pisanje standardom znaĉi naše svjesno pristajanje na pripadnost odreĊenoj govornoj zajednici, njezinoj kulturi. Mi prihvaćamo i uvaţavamo potrebu komunikacije bez ikakvih poteškoća sa svakim ĉlanom naše govorne zajednice. Mi drţimo da je naše govorno, politiĉko, identitetsko jedinstvo uvjet opstanka jednog naĉina postojanja ĉovjeka kao takvog: ĉovjeka na hrvatski naĉin. I tek u okviru tog jedinstva znamo da se moţemo izraţavati i svojim organskim govorom u onim jeziĉnim ostvarajima koji to jedinstvo ne ugroţavaju nego mu doprinose i nude nove poticaje i ţivotne sokove.

PISATI Zašto? Komu? Kada? Kako? Zašto pišemo? I pišući moţemo priopćiti drugima:

 misli  osjećaje  htijenja (ţelje i potrebe)... Povodi za pisanje moţe biti i razmjena:    

iskustava spoznaja znanja informacija…

Pisati se moţe da bi se izrazilo sebe i svijet. Pisati se moţe iz mnogih drugih i samo onomu koji piše poznatih razloga. 34

GOVORNA PORUKA – PISANA PORUKA GOVOR – ZAPIS Pisanje i govorenje dvije su jeziĉne djelatnosti kojima se ostvaruje jezik: konkretno realizira. Tekst koji se ostvaruje kao govor ili kao zapis unatoĉ uporabi istoga jezika specifiĉni su s obzirom na razumijevanje poruke. U govornoj realizaciji (govorenjem) smisao izreĉenoga uvijek pripada govorniku. Sugovornik uvaţava ovaj stav. Ukoliko mu se nešto uĉinilo besmislenim on moţe postaviti tisuće pitanja ili zahtjeva za obrazloţenjem.

PITANJA I POTPITANJA GOVORNIKU ONOME KOJI JE NAPISAO?! Vrijedi li isto pravilo za jezik ostvaren pismom, odnosno ostvaren u zapisu. Je li nazoĉan onaj tko je pisao? I što u odsutnosti onoga koji je pisao? Što je pisac htio reći? Pišĉeva nakana. I njezino išĉitavanje. Pitanje koje je dalo mnogo suvislih knjiţevnih interpretacija. Ali, je li samisao onoga što je autor ispisao istovjetan njegovoj nakani? I kako moţemo dobiti odogovor? Ĉesto to nalikuje na naše uvjeravanje onoga koji je pisao da je htio kazati ono što mi mislimo da je htio kazati. I što je pisac rekao?! I tko ustvrĊuje smisao, kada onoga koji je pisao nema već tisućljećima. Ĉitamo li mi Antigonu samo stoga jer tako nešto uĉimo o antiĉkoj civilizaciji ili vjerujemo da ona još uvijek ponešto govora nama o nama i o svijetu u kojem mi ţivimo? Isto je tako zanimljivo da su tri najveća uĉitelja svijeta Isus, Buda i Muhamed bili samo govornici svojih uĉenja. Oni nisu pisci, pa ni zapisivaĉi vlastitih tekstova. Za Isusa je posvjedoĉeno da je bio pismen. S dvanest godina u hramu je ĉitao tekst Staroga zavjeta i ne samo da je ĉitao tekst, nego ga je i tumaĉio nazoĉnima. U trenutku velike pogibli za preljubnicu koju su htjeli kamenovati, i kada su Isusa provocirali da se izjasni o tome što im je ĉiniti znajući da u svome uĉenju zagovara beskrajnu ljubav i praštanje, a zakon je zahtijevao za ovakvu vrstu grijeha javnu osudu i 35

kamenovanje, zapisano je (da je prije nego li im je rekao: Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen) kako se šutke sageo i pisao u prašini. Pa ipak niti On nije zapisao vlastito uĉenje. Zbog ĉega? Jedan od odgovora moţe i biti da smisao izreĉenoga pripada govorniku i istinitost govorenoga moţe jamĉiti govornik. Onaj koji piše podloţan je tumaĉenju. On moţe tek upućivati na istinu.

SMISAO PISANE PORUKE Sugovornik odsutan. U ĉitanju (i razumijevanju) imamo sve vrijeme svijeta. Ali i u samom pisanju ĉesto imamo mnogo više vremena nego prigodom govorenja. Izgovara se u dahu. Govor traje koliko i govorenje. Izvan toga nema ništa. Pišući moţete zastati, prošetati, promisliti... Pisanje uglavnom daje više vremena nego ga imamo u govornoj komunikaciji (gdje je brzina rekacije ĉesto iznimno vaţna). Pisanje – razmišljanje – izbor rijeĉi – brisanje – ponovno pisanje – vrijeme najĉešće nije ograniĉavajući faktor…

TRI SAVJETA ZA DOBRO PISANJE:  BUDI TO ŠTO JESI  ISKRENOST  PISMENOST. NAPIŠITE TOĈNO ONO ŠTO ŢELITE REĆI!!! GRAMATIĈKI I PRAVOPISNO ISPRAVNO!? Zahtjev za pismenošću više je potvrda vašeg obrazovanja, vaše pismenosti i vašeg uvaţavanja onih kojima pišete (pripadnicima iste govorne zajednice koji koriste isti standardni jezik, a nisu nuţno i govornici vašega organskog govora). 36

KONKRETNA STILISTIKA

Što suvislo reći o onome kako, a da nije već poznato? Gotovo da to i nije moguće, pa ipak vam se usuĊujem savjetovati odreĊene stvari. Zbog ĉega? Savjeti uvijek dobro doĊu. I oni koje odmah ne prihvatite dugoroĉno utjeĉu na vaše promišljanje, ako ih i niste uvaţili svijest o njima već je korekcija onoga s ĉime ste prije njih raspolagali o odreĊenoj temi. Ako nisu promjena, pa ni korekcija oni su mogućnost poredbe. I zar je nuţno da budu posve orignalni? Pa najbolja uĉenja o ţivotu nisu ona koja su izraz orginalnosti uĉitelja nego iskustva zajednice i ĉovjeĉanstva, ona uĉenja koja razmatraju ţivot s obzirom na iskustvo ţivota kojega ima ĉitavo ĉovjeĉanstvo i s obzirom na iskustvo ljudskih postupaka i njihovih uĉinaka za ţivot ĉovjeka i zajednice u kojoj ţivi. Isto tako ukoliko ste neki savjet već ĉuli, u sliĉnom ili gotovo istovjetnom obliku to ne će znaĉiti da je taj savjet manjkavost ovoga priruĉnika, nego će biti prije potvrda njegove kvalitete. Stoga na poĉetku i prije nego poĉnete pisati treba otkloniti strah od pisanja. Ukoliko znate govoriti zašto bi pisati bilo tako velika poteškoća. Treba se opustiti. I bez straha krenuti na posao. Prvi savjet je uvijek:

NE BOJTE SE PISANJA!?? No, to vam ne će pomoći ukoliko otklonite strah i ništa ne poduzimate. Ĉovjek nije samo misaono, osjećajno ili biće ţelja, igre i nada, on je prije svega djelatno biće. Biće koje djeluje. I stoga drugi je savjet:

PIŠITE!? Kao i sve druge vještine i pisanje se usvaja ĉineći. I stoga nije fraza:

PISAT SE UĈI PIŠUĆI! Pisao bih, ali znate ja sam vam tudum za pisanje. Ili antitalent. Nemam ja dara. Nije to za mene. Kada nešto napišem više to uopće ne preoznajem kao vlastito mišljenje. To što je napisano zapravo ne izraţava ono što sam ţelio reći. I tako dalje i tome sliĉno.

37

No, ja vam tvrdim:

ANTITALENTA ZA PISANJE, NEMA. Postoje oni koji sebi nikada nisu dopustili ovladati tom vještinom, ĉak niti na razini jednostavnog izraţavanja vlastitih misli, osjećaja, htijenja... Oni, uvjereni da ne znaju pisati, od toga su odustali. Isto kao da ste odustali od hodanja kao dijete kada ste se uvjerili da vam baš i ne ide. I, odgovorite iskreno, da li biste prohodali? Ne samo da ljudi odustaju od pisanja u smislu samoizraţavanja, nego se ustruĉavaju napisati sami i najjednostavnije dopise. Zašto? Govorite li? Bi li govorenjem znali izreći što trebate, šta ţelite, što zahtjevate? Zašto onda to ne bi mogli izreći zapisom?

PORUKA Koji je karakter onoga što pišete? Je li to privatna (intimna) prouka ili sluţbeno obraćanje. Tome ćete naravno prilagoditi ton. Bliskost ili pristojna udaljenost? Uvaţavanje i poštovanje. Ljubav?

KARAKTER PORUKE:  PRIVATNA  SLUŢBENA ZAŠTO JE UOPĆE PIŠETE? ZNATE LI TO? PRIGODA – KOJA I KAKVA?! JESTE LI SIGURNI ŠTO ŢELITE POSTIĆI? Sa sobom morate rasĉistiti neke stvari. Morate biti iskreni u odgovorima na ova pitanja. S jasnoćom misli i zapis poruke će biti mnogo jednostavnije ispisati. Odlikovat će se jasnoćom i preciznošću. 38

JOŠ MALO SAVJETA:  NE ŢURITE  ZAŠTO PIŠETE (ODGOVORITE SAMI SEBI NA OVO PITANJE I ZAPIŠITE ODGOVOR)  RAZMISLITE ŠTO JE ONO KLJUĈNO ŠTO ŢELITE POSTIĆI ZAPISOM (I ZAPIŠITE)  DOPIŠITE ŠTO VAM SVE PADA NAPAMET (SRODNE TEME, MISLI...)  NAPIŠITE PRVU VERZIJU (ONOGA ŠTO MISLITE DA JE ONO ŠTO TREBA NAPISATI O TEMI)  OSTAVITE I PROŠETAJTE (PROMISLITE JOŠ JEDNOM O SVEMU: JESTE LI ŠTOGOD ZABORAVILI, ŠTO BI SE DALO BOLJE REĆI)  DOTJERAJTE (PRECRTAJTE SUVIŠNO – DOPIŠITE POTREBNO – RAZMOTRITE SLIJED = KOMPOZICIJU)  NAPIŠITE ZAVRŠNU VERZIJU (I POTPIŠITE). Trebate li još nekih potankosti? I savjeta?

PRIJE SVEGA: POĈNITE! NAPISATI MOŢETE SAMO AKO PIŠETE. Ako vam ne ide i imate strah od pisanja: poĉnite frazama – no ne mislite o njima one se pišu tek onako da pišete – mislite dok ih ispisujete reda radi, ne o njima, nego o onome što kanite reći. Pišite frazetine dok vam se ne svidi ono što ste domislili ili vam je iznenada sjevnulo o onome što bi trebalo reći.

FRAZE UVIJEK MOŢETE IZBRISATI. NE SRAMITE SE!!! ONOGA ŠTO VAM JE NA SRCU: 39

    

ŠTO VAS MUĈI ŠTO VAS VESELI ĈEMU SE NADATE ŠTO BISTE ŢELJELI ŠTO KANITE UĈINITI…

PORUKA IMA SVRHU!!! ONO ŠTO ŢELITE REĆI. VOLIM TE – OSTAVLJAM TE DAJTE MI POSAO – DOBILI STE OTKAZ DRAGO MI JE – ISPRIĈAVAM SE ŢELIM OSTVARITI PRAVO – NE MOŢETE DOBITI TRAŢENO ŢELIM – BOJIM SE MOLIM VAS – HVALA…

Kada završite s pisanjem uvijek je dobro razmotriti: MOŢE LI SE ONO ŠTO STE NAPISALI SHVATITI DVOSMISLENO??? JE LI TON PRIKLADAN? Pošaljite! Objavite. Ili, ĉekajte nekoliko godina i sagledajte iz nove perspektive. Ako je preţivjelo vrijeme moţda je to što ste napisali uistinu umjetnost. 40

PISANJE PREDLOŠKA!? (NACRTA PORUKE) Jedno od pitanja koje se neminovno nameće treba li i li ne treba pisati nekakav nacrt poruke? Odogovor je uvijek potvrdan. I kad vam je najjasnije što ţelite poruĉiti nacrt poruke je uvijek neka osnova kompozicija. Plan. Scenarij razvoja. Planiranje uvoda, izlaganja i završnice. Ako vam se ne da pisati konkretni plan na konkretnu temu postoje li neki opći okviri unutar kojih bi se pisani sastavak trebao kretati? Odogovor je potvrdan.

POĈETAK – SREDINA – KRAJ. I kao da ništa nismo rekli. Ako izlaţete, obrazlaţete, predstavljate ili tumaĉite sredina će zahtijevati zanimljiv poĉetak i efektan i uvjerljiv završetak. Ukoliko pripovijedate uvod mora potaknuti znatiţelju te oslikati likove, prostor i vrijeme. On teba iskazati poĉetno stanje iz kojega priĉa zapoĉinje postupcima likova i njihovo savladavanje zapreka u nastojanju da ostvare svrhu vlastitih postupaka (iskazati njegovu ţelju i njezino postvarenje ili njegov neuspjeh), završetak mora iskazati posljedice koje je na likove ostavio dogaĊaj i iskazati stanje novih odnosa. TEMA Marko Fabije Kvintilijan (35. – 95.) poslije Krista: Drţe se teme pa će riječi slijediti same. Promašena tema: piše se o neĉemu drugom, a ne o onome o ĉemu bi trebalo…

Što ĉešće pisati – zapaţanja, misli, osjećaji (o bilo kojem predmetu). Proĉitali ste knjigu – napišite vlastita zapaţanja. Doţivjeli ste neki ne-ugodan dogaĊaj – napišite. Nazoĉili ste nekom dogaĊaju – ispriĉajte ga i ispriĉajte ga pišući. Uoĉili ste nekoga ili nešto – opišite. Gledali ste film – napišite svoje dojmove… Pišite! Pišite o bilo ĉemu. Pisat se uĉi pišući!!! 41

Pisati o neĉemu – da se prikaţe, objasni, dokaţe… Što je cilj kojem teţimo? Kako ćemo se kretati prema tome cilju? Plan misaonog kretanja. Pravilna kompozicija. Pravilan raspored dijelova našeg sastava. Napravite plan svog pisanog rada. Nacrt. Skicu. Crtice. Motive (manje tematske jedinice) o kojima ćete pisati. Temu (ono o ĉemu ćete pisati). Što ţelite poruĉiti?! Zašto uopće pišete to što pišete? Komu se obraćate? Tko je vaše ĉitateljstvo (ili ĉitatelj)? Pregledajte i ispravljajte paţljivo ono što ste napisali.

PISANJE PREDLOŠKA (NACRTA PORUKE) Aristotel (kompozicija govora): 1. UVOD (uĉinkovit i poticajan) 2. NARACIJA (pripovijedanje – izlaganje) 3. ARGUMENTACIJA (svjedoĉanstva-dokazi) 4. EPILOG (završni, dojmljiv i uĉinkovit saţetak).

Greške protiv dobre kompozicije:  promašena tema  nesreĊeno izlaganje  nepotpunost. NesreĊeno izlaganje: manjka postupnosti i povezanosti izmeĊu misli, osjećaja, htijenja… Nepotpunost: nemoć da se tema sagleda u svoj svojoj slojevitosti i cjelovitosti. Ne pišite dugim reĉenicama!!! Duge reĉenice su ĉesto gomila zvuĉnih rijeĉi bez jasnoće misli i teško utvrdiva smisla. VELIĈINA I OBLIK – ZAVISE OD SVRHE KOJOJ TREBAJU POSLUŢITI I PUBLIKE. IZRADA PLANA KOMPOZICIJE ANALIZA TEME  tema (predmet o kojem se govori = ONO O ĈEMU SE GOVORI)  ideja (smisao ili pravac = PORUKA KOJU ŢELIMO PRIOPĆITI)  izabrati odgovarajući oblik. O ĉemu ćemo pisati? U kojem pravcu ćemo pisati? O ĉemu ne treba i ne smijemo pisati? Opiši – ako to imamo u naslovu – oblik je odreĊen. Ispriĉaj – oblik se nameće.

42

Ponekad trebamo izabrati oblik?! Prema materiji, temi i prema teţištu – radimo izbor. Tema: Ideja: Oblik: Ako imamo tek jedan element (temu) – što uĉiniti? Sami trebamo odrediti ideju! Dva elementa upućuju na treći. Prikupljanje materijala o temi Prikupiti što više ĉinjenica. Zabiljeţiti sve što u vezi s temom znamo. Koristimo sposobnosti duhovnog ţivota: osjetila, zapaţanja, pamćenje, maštu, mišljenje, osjećaje, htijenja… Koncentracija!!! Sve na što se koncentrirate – širi se! Vidjeti – a ne samo gledati. Ĉuti – a ne samo slušati. Umjeti – a ne samo razumjeti. Zapamtiti – a ne samo preletjeti. Zamišljati – a ne samo išĉitavati. Zapaziti – a ne samo opaţati. Proţivljavati i osjećati – a ne samo zapaziti. Analizirati i izvoditi logiĉke zakljuĉke…

Izrada plana teksta  naĉelo jedinstva  naĉelo napredovanja  naĉelo postupnosti. Naĉelo jedinstva – Ĉitav sastav u svim svojim dijelovima govori o temi i ideji. Naĉelo napredovanja – misao treba napredovati, prelaziti na nove i nove nagovore na temu kako bi nas dovela do potpunog odgovora na temu. 43

Naĉelo postupnosti – misao zadobiva onoliko mjesta koliko svojom vaţnošću zasluţuje.

Najprostiji plan nekog izlaganja (predavanja, predstavljanja...)  Uvod  Izlaganje  Zakljuĉak. Analiza uvoda Zainteresirati ĉitatelja za temu. Povod – ako postoji. Znaĉaj teme. Privid. Paradoks. (Jasnoća, ţivost, kratkoća – desetina ili petnaestina uratka) Analiza izlaganja Ideja rada. Prikupljeni materijal – srodne ĉinjenice i misli. Ideje za razvijanje i dokazivanje glavne ideje. Kronološki red. Logiĉki red. (Ţivopisnost, kronologija, logika) Opis: ne koncentriraj te se na ono što vidite – nego na to što je karakteristiĉno u onome što vidite. Naracija: vremenski slijed i ideja o dogaĊaju – opis dogaĊaj mora istaknuti upravo tu ideju. Vremenske i mjesne okolnosti, likovi – dogaĊaji. Priĉa! Pazite na red u izlaganju. Jesu li vam misli nepovezane. Bez reda i redoslijeda. Zbrda-zdola. Ponavljaju li vam se sliĉne misli na razliĉitim mjestima, a suprotstavljene jedne pored drugih… Analiza zakljuĉka Sud na temelju razrade. Glavna misao same teme – pri polasku teza – na cilju dokaz. Sinteza sudova. Zakljuĉni sud. U zakljuĉku misli trebaju biti saţetije i jasnije povezane. Provjera uratka: sukladno planu teksta – jest ili nije.

Dotjerajte!!! Naĉelno: sve što ste napisali da se skratiti. Izraziti jednostavnije. I s većom jasnoćom. No, moţe se i prejerati u skraćivanju.

Ništa nije dovoljno dugaĉko ako se dobro skrati.

44

JOŠ JEDNOM O ISTOM

OSNOVNA KOMPOZICIJA (SVAKOG ZAPISA)

(o kompoziciji uopće)

POČETAK SREDINA

KRAJ

POĈETAK – ZANIMLJIV – TKO ĈITA ONO ŠTO NE POBUĐUJE ZANIMANJE SREDINA – ARGUMENTACIJA OBRAZLOŢENJE – PRIDOBIVANJE ZAVRŠETAK – LOŠ KRAJ POKVARITI DOBAR DOJAM??

–

MOŢE

45

JEZIĈNA PRAVILNOST I LJEPOTA IZRAZA

ORGANSKI GOVOR. Izraziti se. Vaţnije od jeziĉne ispravnosti!!! GRAMTIĈKA I PRAVOPISNA ISPRAVNOST – JEZIĈNI STANDARD. PREDUVJET DOBROG PISANJA. – Ne. Zakljuĉak o vašoj pismenosti, uljuĊenosti, kulturi – da!!! – To se da nauĉiti. Kako? Strpljivo i polako. LJEPOTA IZRAZA. Kada se uvjeţbate u izraţavanju onoga što ţelite kazati o temi (o kojoj pišete) sljedeći ć vam cilj biti ljepota izraza. Da li se to izreći jednostavnije, bolje, ljepše... Glatkoća reĉenice. Intonacija i redoslijed naglasaka. Ritam. Glatkoća. Zvuĉnost rijeĉi kao govorna vrjednota. Prinos pojaĉavanju onoga što je izreĉeno ili sugestivnog upućivanja. Slikovitost jeziĉnog izriĉaja. Misli i osjećaji se doĉaravaju. Ĉitanje lijepe knjiţevnosti, poezije, misli velikih knjiţevnih i filozofskih znalaca pripomoći će i vašim traţenjima odgovarajućeg izraza. Misao se da i moţe izraziti na više naĉina. Moţete li to iskzati dojmljivije.

PIŠETE LI ODGOVOR – PAŢLJIVO PROĈITAJTE PORUKU NA KOJU ODGOVARATE. TON: UVIJEK POZITIVNO I S NADOM – AKO VAM NIŠTA NE PADA NAPAMET ISKAŢITE MAKAR POŠTOVANJE ODSUTNOM SUGOVORNIKU – POTPIS. U svakom dopisu i svakom zapisu imate ako ništa drugo povod za pisanje. Uoĉite do ĉega je stalo onome koji piše, što drţi vaţnim. Htio ili nehtio pisac uvijek otkriva i dio vlastitoga karaktera. Pišete li rukom, nuţna je ĈITKOST

RUKOPISA. – DOPISI

Ukoliko se koristite raĉunalom, ostaje pitanje na koje je potrebno dati odgovor

POTPIS (DA ILI NE) PODRAZUMIJEVAJU?

I

KOJI

GA

46

PISMO    

MJESTO I NADNEVAK UVODNI POZDRAV SADRŢAJ ZAVRŠNI POZDRAV (I POTPIS)

UVIJEK POMAŢE, PET NOVINARSKIH PITANJA:     

TKO? ŠTO? ZAŠTO? GDJE? KADA? Mostar, 21. studenoga 2013.

Draga Ivana! Pišem ti… (AnĊele moj, pišem ti…)

…. sadrţaj… …. sadrţaj…

…. sadrţaj…

…. sadrţaj…

Voli te tvoj Matej

47

MOLBA ŢALBA PRIGOVOR Ime Prezime Kralja Tomislava 14 Mostar Mostar, 22. studenoga 2013.

Znanstveno nastavno vijeće FPMOZ na ruke dekana dr. sc. Marija Vasilja Predmet: Molba za oslobaĊanje od plaćanja školarine

Poštovani gospodine dekane, budući da sam na prvoj godini studija matematike ostvario/la _____ ETSC bodova i stekao/la pravo upisa u drugu godinu s prosjekom ocjena 4, 9 molim Vas da me, kao studenta koji je ostvario traţeni uvjet, oslobodite plaćanja školarine u akademskoj _____/_____ godini.

Ovo oslobaĊanje plaćanja školarine bi itekako pomoglo i moje roditelje u lakšem ostvarivanju obiteljskoga proraĉuna. U nadi da ćete uvaţiti ovu moju molbu svako Vam dobro u ţivotu i radu. Unaprijed zahvaljujem. S poštovanjem student/ica Ime Prezime (potpis) Molbi prilaţem: 1. …….

2. ……. Dostavljeno: 1. ……

ŢIVOTOPIS

48

PREPORUKA

Marko Tokić Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Mostaru Mostar Mostar, 22. studenoga 2013.

Znanstveno nastavno vijeće FPMOZ na ruke dekana dr. sc. Marija Vasilja Predmet: Preporuka za oslobaĊanje od plaćanja student-a/ice

Poštovani gospodine dekane, budući da je na prvoj godini studija matematike ostvario/la _____ ETSC bodova i stekao/la pravo upisa u drugu godinu s prosjekom ocjena 4, 9 molim Vas da student-a/icu oslobodite plaćanja školarine u akademskoj _____/_____ godini. Unatoĉ tomu što se Fakultet uglavnom financira od studentskih školarina ovim oslobaĊanjem od plaćanja iznimno vrijedn-og/e student-a/ice ipak se ne bi doveli u pitanje, a potakli bismo i druge studente na još bolje uĉenje. U nadi da ćete uvaţiti ovu preporuku svako Vam dobro u ţivotu i radu. Unaprijed zahvaljujem.

S poštovanjem mr. sc. Marko Tokić (potpis) Dostavljeno: 1. …… 2. ……

49

ŢIVOTOPIS IME I PREZIME: DATUM ROĐENJA: MJESTO ROĐENJA: ADRESA I TELEFON: BRAĈNO STANJE: ŠKOLOVANJE:

RADNO ISKUSTVO:

DODATNA ISKUSTVA:

STRANI JEZICI:

KVALITETE:

HOBI:

50

PRAKTIĈNA STILISTIKA

Georg Orwel: Paţljiv pisac pri svakoj svojoj reĉenici postavit će sebi barem ĉetiri pitanja: 1. Što pokušavam kazati 2. Koje će to rijeĉi izraziti 3. Koja će slika ili izraz to uĉiniti jasnijim 4. Je li ova slika dovoljno svjeţa da postigne uĉinak? A vjerojatno će se upitati još dvoje: 1. Mogu li to reći jednostavnije 2. Jesam li štogod izrazio nezgrapno što bi se dalo kazati bolje?

51

ULOGA ĈITANJA U VJEŠTINI PISANJA Ĉesto ĉujete savjet: ĉitajte kako biste dobro pisali. I to je toĉno. Ali samo pod jednim uvjetom: ukoliko pišete. Pisat se uĉi pišući. I nema drugog naĉina. Da biste nauĉili pisati – morate pisati. I to je tajna. No, ima i drugih tajni. Zašto je ĉitanje vaţno? Bogatimo rijeĉnik. Naravno i to j jedan od uĉinaka ĉitanja. Rjeĉnik nam postaje širi, upoznajmeo razliĉita promišljanja, ĉitanjem se uţivlajavamo u stanja i situacije koja osobno nismo iskusili. Ono pridonosi našem razumijevanju svijeta u kojem ţivimo, ali i nas samih. Ono u dubini naše podsvijesti ucrtava i nekakve obrasce izraţavanja. Stoga i ja ću vam preporuĉiti da ĉitate ukoliko ţelite bolje pisati. Ali to vrijedi i jedino vrijedi ukoliko pišete. Ako ne pišete teško ćete samo ĉitanjem popraviti vlastito pisanje. Pisanje je vještina. Vještina se stjeĉe ĉineći. Pisanje knjiţevne umjetnosti je normalno nešto sloţeniji oblik pisanja, za njega će vam trebati kulturološka pozadina vaših nastojanja, dijalog s prethodnicima. No, pisati na razini pismenosti i odgovarajućeg sluţenja rijeĉima postići ćete ukoliko pišete i bez nekog velikog ĉitanja, jer vi umijete govoriti. Vi umijete iskazati vlastite misli. Znate izreći vlastite ţelje, htijenja. S osjećajima je nešto kompliciranije, ali treba tek iskrenosti i opuštenosti. Pisati moţete kao što moţete i govoriti. Korektno. No, za velika spisateljska postignuća trebat ćete i nešto više od toga: uspostavu odnosa s vlastitom podsviješću, eleiminaciju zapreka izmeĊu vas i pisma, kulturološku pozadinu, izgraĊen knjiţevni ukus (koji podrazumijeva ĉitanje prethodnika i jedino se tako i moţe izgraditi), znanje knjiţevnih signala (dodatnih estetskih obavijesti). No, tko od vas ovo ĉita da bi pisao romane, drame ili pjesme? Rijetki.

52

Većina, naprosto ţeli korektno napisati molbu, zahtjev, ţivotopis... poneki seminar i diplomski. I to je to. Pisati na toj razini uz malo truda. Uistinu se moţe. Ali trebate poĉeti pisati. Za poĉetak nemojte previše brinuti o jeziĉnim normama. Bitno je napisati ono što mislite, osjećate, trebate, ţelite... Ukoliko će vas to dodatno osloboditi slobodno pišite svojim zaviĉajnim (organskim) govorom. Potom svoje zapise pokušajte uskladiti s jeziĉnim normama. Jeste li ikada ĉitali tekst koji nije imao niti jedno veliko slovo, nijednog pravopisnog znaka? Ako jeste onda ste su uvjerili u njihovu potrebitost. Na poĉetku ukoliko pišete bez pravopisnih znakova, pokušajte pjesniĉki: tamo gdje osjećate neki predah, potrebnu stanku u govoru poĉnite s novim retkom. Kasnije razmišljajte što se tim iskazom htjeli priopćiti. Pitati? Dati nekakva iskaz, opis... Iznijeti neku tvrdnju. Nešto potvrditi ili zanijekati. Naprosto izjaviti. Ili ste moţda iskazli nekakvo uzbuĊenje, zapovijed, nešto što bi u govoru viknuli? Je li na mjestu predah iskaz završio? Jeste li postigli njegovu cjelovitost ili je on dio neke veće cjeline? Moţda će vam trebati zarez, crtica, dvotoĉka... Je li vaš rjeĉnik, izbor rijeĉi u skladu sa standardnim jezikom? Pogeldajte u rjeĉniku. Uvjerite se. Jesu li vaši oblici rijeĉi kao u gramatici standardnoga jezika. Koja je razlika i ima li je uopće? U poĉetku to moţe biti i zamorno. Moţda vam se bude ĉinilo da se i ne miĉete smjesta, ali vremenom ćete osjetiti napredak. Lakoća izraţavanja u standardu će vas iznenaditi. Prijevod iz jednog u drugi idiom ići će mnogo lakše. Unatoĉ svim razlikama radi se o istom jeziku i vi ga poĉinjete osjećati. I pravopisni znakovi i pravila više nisu smješni i suvišni – vi ih polako usvajate. I vaši su sastavci sve pismeniji i pismeniji, a vaše izraţavanje se odlikuje lakoćom. Uĉenje, ĉitanje, razmišljanje – proširivanje osobnih vidika – jaĉanje misli. 53

Koga i što treba proĉitati? POEZIJA Izbor iz poezije: Kranjĉević, Matoš, Šimić, Šop, Ivanišević, Kovaĉić, Kaštelan, Parun, Pupaĉić, Mihalić, Slaviĉek, Slamnig, Gotovac, Dragojević, Delorko, Maruna, Koroman... Makar deset pjesama dvojice autora. DRAMA Marinković: Glorija ili Brešan: Donjoj

Predstava

Hamleta

u

Mrduši

ROMANI Krleţa: Povratak Filipa Latinovića; Marinković: Kiklop; Novak: Mirisi, zlato i tamjan; Raos: Prosjaci i sinovi; Šoljan: Kratki izlet; Aralica: Put bez sna Jedan od ovih neki drugi iz hrvatske knjiţevnosti po vlastitom izboru. 54

život kao šalica kava grupa bivši student sada već uspješni poslovni ljudi okupiti se kako biti posjetiti jedan stari profesor s faks razgovor biti ubrzo prerasti u prituţba o umor i iscrpljenost stres na posao u obitelj i na svaki ţivotni korak profesor oni biti slušati s puno paţnja i suosjećanje ĉiniti ja se da vas trebati šalica dobra kava reći biti i povući se u kuhinja vratiti s veliki lonac iz koji se pušiti kava i cijeli asortiman šalica svaki biti biti drugaĉija biti biti tu porculanski plastiĉni stakleni papirnati kristalni keramiĉki neki biti izgledati skupocjeno kao da biti stići s dvor posljednji kineski car druge biti izgledaati sasvim obiĉno treći biti biti okrhani i polupani posluţiti se mjerkati tuĊi šalica kad biti svi biti studenti imati šalica u ruka profesor biti primijetiti lijepi i skupocjeni zaĉas biti planuti na stol biti ostati nedirnuti ruţni obiĉni i jeftini šalica nastaviti biti za sebe ţeliti samo najbolji što vi biti ujedno i izvor stres a ipak izgled šalica ne dodati okus ljepši posuda obiĉno biti samo skuplji a katkad i zamagliti ono što ispijati svi vi biti uistinu trebati dobar kava a ne šalica ipak ste posegnuti za najbolja a onda ste nastaviti mjerkati tuĊa šalice kad se uhvatiti u vrtlog stres i nezadovoljstvo sjetiti se da biti kava poput ţivot a posao novac i poloţaj u društvo poput šalica alat za drţati ţivot šalica ne definirati niti mijenjati kvaliteta ţivot koji ţiviti ponekad koncentrirati se samo na šalica propustiti uţivati u kava piti kava a ne šalica najsretniji ljudi nemati sve najbolje oni izvući najbolje od sve ţivjeti jednostavno govoriti ljubazno voljeti velikodušno

ŠTO STE PROČITALI? BISTE LI SA SIGURNOŠĆU MOGLI PRENIJETI NEKOME DRUGOM?

55

život kao šalica kave grupa bivših studenata sada već uspješnih poslovnih ljudi okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa razgovor je ubrzo prerastao u prituţbe o umoru iscrpljenosti stresu na poslu u obitelji i na svakom ţivotnom koraku profesor ih je slušao s punom paţnjom i suosjećanjem ĉini mi se da vam treba šalica dobre kave rekao je i povukao se u kuhinju vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica svaka je bila drugaĉija bilo je tu porculanskih plastiĉnih staklenih papirnatih kristalnih keramiĉkih neke su izgledale skupocjeno kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara druge su izgledale sasvim obiĉno treće su bile okrhane i polupane posluţite se mjerkanje tuĊe šalice kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci profesor je primijetio lijepe i skupocjene zaĉas su planule na stolu su ostale nedirnute ruţne obiĉne i jeftine šalice nastavio je za sebe ţelite samo najbolje što vam je ujedno i izvor stresa a ipak izgled šalice ne dodaje okusu ljepša posuda obiĉno je samo skuplja a katkad i zamagljuje ono što ispijamo svima vam je uistinu trebala dobra kava a ne šalica ipak ste posegnuli za najboljom a onda ste nastavili mjerkajući tuĊe šalice kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva sjetite se da je kava poput ţivota a posao novac i poloţaj u društvu poput šalice alati za drţati ţivot šalica ne definira niti mijenja kvalitetu ţivota koji ţivimo ponekad koncentrirajući se samo na šalicu propustimo uţivati u kavi pijete kavu a ne šalicu najsretniji ljudi nemaju sve najbolje oni izvuku najbolje od svega ţive jednostavno govore ljubazno vole velikodušno

OVO JE ISTI TEKST NEMA SAMO PRAVOPISNIH ZNAKOVA ČITANJE JE DONEKLE LAKŠE NO I OTEŽANO 56

Strijeljati ne pustiti. Je li svejedno gdje ćemo staviti zarez?! Život kao šalica kave Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa. Razgovor je ubrzo prerastao u prituţbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom ţivotnom koraku. Profesor ih je slušao s punom paţnjom i suosjećanjem. "Ĉini mi se da vam treba šalica dobre kave", rekao je i povukao se u kuhinju. Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica. Svaka je bila drugaĉija. Bilo je tu porculanskih, plastiĉnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramiĉkih... Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obiĉno, treće su bile okrhane i polupane... "Posluţite se." Mjerkanje tuĊe šalice... Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio: "Lijepe i skupocjene zaĉas su planule." Na stolu su ostale, nedirnute, ruţne, obiĉne i jeftine šalice. Nastavio je: "Za sebe ţelite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa."

57

"A ipak, izgled šalice ne dodaje okusu. Ljepša posuda obiĉno je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je uistinu trebala dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom... A onda ste nastavili mjerkajući tuĊe šalice."

"Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput ţivota. A posao, novac i poloţaj u društvu... - poput šalice. Alati za drţati ţivot. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu ţivota koji ţivimo." "Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uţivati u kavi. Pijete kavu, a ne šalicu. Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Ţive jednostavno. Govore ljubazno. Vole velikodušno."

OVO JE KONAĈNO PRIĈA NAPISANA U SKLADU S JEZIĈNIM NORMAMA JESU LI VAM ONE OLAKŠALE MOGUĆNOST RAZUMIJEVANJA ZAŠTO JE POTREBNO UĈITI JEZIĈNE NORME I JE LI TO UOPĆE VIŠE PITANJE 58

GRAMATIKA

59

GRAMATIKA Svaki jezik, nakon babilonskog raspada, ukoliko je uspio opstati kao komunikacijsko sredstvo zajednice, nuţno je morao poštovati njezin dogovor kako bi unutar dogovorenih jeziĉnih znakova (njihovih znaĉenja), mogućnosti njihova izbora i pravila kombiniranja mogao biti sredstvom meĊusobnog sporazumijevanja. Oĉito je da su znaĉenje znakova, kao i pravila i mogućnosti njihova kombiniranja zadaća onih kojima je jezik znanstvenim podruĉjem, pa se tako znakovima i njihovim znaĉenjem u općem smislu bavi semantika (semiologija), ali u ovom smislu leksikologija, ili ako hoćete drugaĉije: nema jeziĉnog standarda koji postoji kao priznati jezik zajednice koji nema vlastitih rjeĉnika, i ne samo vlastitih rjeĉnika nego i nizove usporednih rjeĉnika s jezicima drugih naroda. I to naravno nije sve postoje i potreba da se svaki jezik zajednice opiše, ali taj opis postaje ujedno i propisom, time se u svim jezicima bavila Gramatika. Gramatika se uobiĉajeno dijeli na: -

fonologiju (i fonetiku)

-

morfologiju

-

sintaksu.

Negdje u njezinu sklopu, a ponegdje kao posebno jeziĉno podruĉje pojavljuju se pravopis i pravogovor dotiĉnog standardnog jezika, kao uţe i izriĉito normativno jeziĉno podruĉje. Pravopis (kako pisati neki jezik) i pravogovor (kako govoriti isti jezik) pripadaju ili se mogu prouĉavati i kao normativne jedinice svakog od navedenih gramatiĉkih podruĉja. Oni se ĉešće navode kao cjeloviti normativni priruĉnici s posebnim pravopisnim rjeĉnikom koji je uputa za uoĉena dvojbena mjesta govornika (i pisaca) nekoga jezika.

60

FONETIKA I FONOLOGIJA

Fonetika se bavi fizikalnim svojstvima glasova, a fonologija prouĉava njihove vrijednosti i razlike unutar izgovornih lanaca. Znanstvena grana koja glasove prouĉava kako se tvore i kako se ĉuju naziva se fonetika (phonetikos grĉ. = glasovni). Fonem je najmanja jeziĉna jedinica koja nema znaĉenja, ali ima razlikovnu ulogu. p–o–ć–i d–o–ć–i Znanstvena grana koja prouĉava foneme naziva se fonologija. grĉ. phone = glas; grĉ. logos = rijeĉ, govor, znanost… Fonem je apstraktna jedinica. Ostvaruje se u govoru kao glas s onim glasovnim osobinama koje ga razlikuju od ostalih fonema. Glas u jeziku zaposlen za razlikovanje značenja naziva se u jezičnoj znanosti fonem. Glasovne inaĉice se u jeziĉnoj znanosti nazivaju alofoni. Glas je najmanja sljedbena jedinica govora. Ona sluţi za razlikovanje znaĉenja. Ĉujemo zvukove. Ĉujemo glasove. I glasovi su zvukovi, kao i šumovi, krikovi... Zvukovi su sve ono što ĉujemo. Postoje zvukovi koje ĉovjek moţe proizvoditi svojim govornim organima, no svi ti proizvedeni zvukovi nisu glasovi.

61

Glas je zvuk uposlen u jeziku za razlikovanje znaĉenja. Glasovi su ono što govornim organima proizvode ljudi kako bi mogli izreći rijeĉi, izreći misli. Najmanju izgovornu jedinicu nazvali smo slog. Rijeĉ ima toliko slogova koliko je u njoj samoglasnika. Hrvatski jezik ima sljedeće vokale: a, e, i, o, u – te slogotvorno r. Neki hrvatski govori još ĉuvaju i slogotvorno l: slza.

NAGLASAK

U izgovoru se rijeĉi, odnosno govornih skupova svi vokali ne izgovaraju jednakom snagom (jaĉinom i visinom). Uobiĉajeno se kaţe da se razlikuju naglašeni i nenaglašeni slogovi rijeĉi (a nenaglašeni slogovi se mogu razlikovati duţinom). Isticanje sloga jaĉinom i visinom glasa zove se naglasak ili akcent. Kratkosilazni naglasak: tȍp, kȕća Kratkouzlazni naglasak: nòga, pòtok Dugosilazni naglasak: môst, môre Dugouzlazni naglasak: rúka, prílog Jedna rijeĉ ima jedan naglasak – iznimno: neke sloţene rijeĉi i superlativi mogu imati dva naglaska. Jednosloţne rijeĉi mogu imati samo silazne naglaske. Višesloţne rijeĉi na prvom slogu mogu imati svaki naglasak.

62

Višesloţne rijeĉi na srednjim slogovima mogu imati samo uzlazne naglaske. Na posljednjem slogu višesloţnih rijeĉi nema naglaska – iznimno: rijeĉi izgovorene u uzbuĊenju: Aha! Oho! – (drugi slog kratkosilazni naglasak) Rijeĉi koje nemaju svoga naglaska zovu se nenaglasnice ili klitike. Zanaglasnica (ili enklitika/naslonjenica) je nenaglašena rijeĉ koja se nalazi iza naglašene i s njom se izgovara kao jedna naglasna cjelina: / Jaćuga pitati. / Prednaglasnica (ili proklitika/prislonjenica) je rijeĉ bez svog naglaska koja se nalazi ispred naglasnice i izgovara se s njom kao jedna naglasna cjelina: / Ţivim uselu. /

PRAVOGOVOR

Naĉinom izgovaranja rijeĉi (govornih skupova), reĉenica, ritma i intonacije u govoru trebao bi se sustavno baviti pravogovor. U ovom smislu posebno je potrebno naglasiti potrebu za pravogovorom kod radijskih i televizijskih voditelja, spikera i novinara. Pravogovor (ortoepija): skup pravila koji odreĊuje naĉin na koji ćemo izgovarati koji jezik. Kod pravogovora bi trebalo posebno paziti: 

na naglasne osobine rijeĉi



reĉeniĉnu intonaciju (naĉelno):

a) ravnu (izjavnu) 63

b) uzlaznu (upitnu) c) silaznu (uskliĉnu)... 

stanke u govoru (s vlastitim obiljeţavanjem): koje mogu biti logiĉke (u koje spadaju i one sugerirane pravopisnim znacima), ali i psihološke



snagu/jaĉinu izgovora (glasno ili tiho),



tempo (brzo ili sporo)...



boja (emocionalna obojenost sukladno sadrţaju poruke)...

Tek kad neki tekst obradimo racionalnom pripravom za njegovo odgovarajuće ĉitanje, dva tri puta pokušamo proĉitati sukladno vlastitim bilješkama dobro je taj tekst ostaviti zatim negdje po strani i proĉitati ga ponovno tek onda kad je predviĊeno njegovo ĉitanje. Ĉitati ga s potpunim samopouzdanjem da ćete tekst ne samo proĉitati nego da ćete ĉitajući i tumaĉiti njegov sadrţaj. Za to je potrebno nešto dara ali i dopustiti vlastitim emocijama da se suobliĉe s emocijama koje tekst pokušava iskazati. Ova emocionalna nadgradnja s povratkom vjernih pratitelja svake ţive govorne rijeĉi mimike i gesta ponovno je utjelovljenje zapisa koje se primiĉe scenskom ostvaraju dramskoga teksta u kojemu rijeĉ potpuno ulazi u tijelo koje prateći naputke (didaskalije) rabi naznaĉenu i opredmećenu scenu kao odgovarajuću sliku stvarnog ţivotnog prostora i u kojemu pisana rijeĉ postaje igrom, koja oslikava ţivot. Naravno po svojoj prirodi tekstovi od nas ne će zahtijevati njihovo igranje, nego tek ispravnu interpretaciju, prijenos sadrţaja. U tom smislu ne smijemo nikada smetnuti s uma nuţnost iskazivanja govornih vrednota potencijalno utkanih u tekst. Uvijek je potrebno prethodno ĉitanje teksta poradi njegova razumijevanja, kako bismo se onda mogli odluĉiti za odgovarajuća govorna sredstva koja su nam potrebna u ĉitanju konkretnog teksta. Razliĉito ćemo ĉitati poeziju i prozu. Šalu i vijest. Uvijek se sjetiti da sadrţaj zahtijeva primjeren ton.4

4

Ovdje se treba nasloniti na raspravu o tri stila stare retorike, ili kako danas ih stilistiĉari pokušavaju imenovati kao tri tona

64

SLOVO I GRAFIJA

Znak kojim se oznaĉava glas/fonem zovemo slovo. Oznaka za svaki glas, dobro sada slušaj ovo, naziva se rijeĉju slovo (malo se zezam, ispravno). Slovopis (grafija): sustav slova kojima se pišu pojedina slova kojega jezika. Hrvatska latinica se ustrojavala postupno i dugotrajno, od prvih pokušaja da se na latinskome ispišu domaća imena, preko prvih pisanih latiniĉnih spomenika hrvatskoga jezika, do njegove uporabe u tiskanju knjiga te njegove konaĉne standardizacije tijekom IXX. stoljeća. Zbog istaknute uloge Ljudevita Gaja u standardizaciji naĉina pisanja latinicom u hrvatskome jeziku, hrvatska se latinica naziva i «gajicom». Hrvatski pisci tijekom stoljeća rabili su takoĊer: glagoljicu, ćirilicu (i to hrvatskoga tipa, koja se naziva i «bosanĉicom» poradi njezine velike uporabe u okviru pismenosti franjevaca Bosne Srebrne, ali i kao pisma srednjovjekovnoga bosanskoga dvora), zna se reći da su rabili i arabicu u takozvanoj aljamiado knjiţevnosti. Ĉinjenica je da u povijesnom smislu o tome se da govoriti kao i osporavati: ćirilica, arabica; iako postoji jaka i utemeljena argumentacija za navedene tvrdnje. Koga ove teme više zanimaju odgovore moţe pokušati pronaći u odgovarajućoj literaturi.5 Spora nema kada je rijeĉ o pismu kojim Hrvati danas pišu: na uporabnoj razini moţemo govoriti iskljuĉivo o hrvatskoj latinici (gajici). U smislu pojedinaĉnih zahvata s nakanom prigodniĉarskoga ili znanstvenoga sjećanja svakako moţemo naići i na prigodna pisanja glagoljicom (uglavnom uglatom) i ćirilicom (bosanĉicom).

5

Jedna od najboljih knjiga na temu povijesti hrvatskoga jezika svakako je: ZLATKO VINCE, Putovima hrvatskoga knjiţevnog jezika

65

PRAVOPIS

Pravopis (ortografija): skup pravila koja odreĊuju na koji ćemo naĉin pri pisanju kojega jezika rabiti sve pismene znakove, a to znaĉi slova, reĉeniĉne i pravopisne znakove, ukljuĉujući i bjeline. Problemi s hrvatskim pravopisom su povijesno-politiĉke naravi. U pravopisnu raspravu se ovdje ne bismo upuštali. Iako mislimo da je iznimno vaţno razriješiti ovo pitanje. S obzirom na nove politiĉke okolnosti: ostvaraj slobode nezavisnom i samostalnom drţavom – razlozi zbog kojih bi se to i nadalje vuklo kao nerazriješeni problem ne postoje. Iako se i sada politikantski daju izjave kako će netko unatoĉ moguće i drugaĉijem propisu i nadalje pisati neću (skupa), kao da je izbor naĉina pisanja stvar osobne volje pojedinca, to naravno moţe biti samo put u pravopisnu anarhiju. U dotiĉnom sluĉaju osobno se opredjeljujem za odvojeno pisanje i ne iz politiĉkih razloga nego iz jednostavnog dodatnog pravila kojega bi, mislim, trebalo uvesti kao dopunski kriterij: ako za neka pravila u pisanju postoje iznimke, trebalo bi se naĉelno opredijeliti da njihov broj bude što je moguće manji. Za pravopis je najvaţniji dogovor struĉnjaka i sukladno njemu njegova izrada te odluka nadleţnoga tijela (ministarstva za obrazovanje) o primjeni upravo toga pravopisa. Ĉini mi se da se u tom pravcu krenulo traţeći od katedri za hrvatski jezik na hrvatskim sveuĉilištima jezikoslovce za taj posao (naravno tu se pojavljuju primjedbe tipa mjesta i uloge odreĊenih «jeziĉnih škola/katedri», ali sve su to traţenja dlaka u jajetu, i to se na koncu moţe uvaţiti: tko smeta, no bit je u tome, da taj posao valja obaviti). Kada se taj posao obavi, ostaje ministarstvu naprosto donijeti Odluku da je taj pravopis vaţeći. Pravopisna pitanja koja ostanu «otvorena» i nakon takvog jeziĉnoga dogovora, na njemu utemeljenih propisa i odgovarajuće odluke odgovornoga drţavnoga tijela ili će biti uţeg strukovnog karaktera ili tek potreba zanovijetanja. 66

POĈETNA PRAVOPISNA PRAVILA

Reĉenica se zapoĉinje velikim poĉetnim slovom. Ostala slova u reĉenici pišu se malim slovom. Na koncu reĉenice stavlja se pravopisni znak u ovisnosti o naravi reĉenice. Jesmo li reĉenicom nešto izjavili? Jesmo li reĉenicom nešto pitali? Ono što smo zapisali u reĉenici uvikujemo li? Je li iskaz nekog uzbuĊenja, iznenaĊenja? Je li misao koju smo iskazali reĉenicom dovršena! Ukoliko izjavljujemo ono što je u reĉenici na njezinu koncu stavljamo toĉku. Ukoliko pitamo reĉenicu ćemo završiti upitnikom. A ako ono što je reĉenicom izraţeno uzvikujemo ili je iskaz nekog uzbuĊenja završit ćemo je uskliĉnikom. Ukoliko je izraz nekog iznenaĊenja moţemo pokušati s uskliĉnikom i upitnikom zajedno. Ukoliko iskaz nije dovršen završiti ćemo je s tri toĉke. Osim prvoga slova ostala se slova u reĉinici u naĉelu pišu malim slovom ukoliko se ne radi o nekom imenu. Postoji ĉitavi niz pravila o tome kada se i u kojim sluĉajevima piše veliko slovo. Sve je ovo, naravno, regulirano pravopisom. Stoga je pravopis priruĉnik kojega mora imati svaki ĉovjek koji ima potrebu pisati standardnim jezikom. Iz prethodnog izlaganja je vidljivo da postoji i odrĊena vrsta meĊusobnog proţimanja pravogovrne i pravopisne norme.

67

RADOVI NA VISOKOŠKOLSKIM USTANOVAMA 

SEMINAR



ZAVRŠNI RAD



DIPLOMSKI (MAGISTARSKI) RAD



DOKTORSKA DISERTACIJA



ZNANSTVENI RAD (OGLED, RASPRAVA)



RECENZIJA.

ZNANSTVENA METODOLOGIJA Pismo – Times New Roman Veliĉina slova – 12 Razmak – 1,5 Lijeva margina – 3,5 Desna margina – 2,5 Gornja margina – 2 Donja margina – 2,5 Pozivna podnoţna bilješka – references AB6 - PREZIME, Ime (autora): Naziv knjige (italic – ukošen), Nakladnik, Mjesto 2014., str. 121. Podnoţena bilješka: Pismo: Times New Roman Veliĉina slova – 10 Razmak – 1 Literatura: PREZIME, Ime (autora): Naziv knjige (italic – ukošen), Nakladnik, Mjesto 2014., str. 121.

6

PREZIME, Ime (autora): Naziv knjige (italic – ukošen), Nakladnik, Mjesto 2014., str. 121.

68

MORFOLOGIJA

Morphe grĉ. – oblik Morfologija se hrvatski moţe nazvati oblikoslovljem. Ona se bavi morfemima, jeziĉnim jedinicama koje imaju znaĉenje, ali u sklopu samostalne znaĉenjske jedinice koju nazivamo rijeĉ. Postoje rijeĉi koje se sastoje od jednog morfema. No morfologija se prvenstveno bavi rijeĉju i njihovim vrstama. Kako bi potpuno opisala rijeĉi ona se sluţi gramatiĉkim kategorijama: Kategorija rijeĉi: njihovih vrsta. Kategorija broja: razlikuje u hrvatskom jedninu i mnoţinu. Kategorija padeţa: sedam za jedninu i sedam za mnoţinu (nominativ maline). Kategorija roda: muški, ţenski i srednji rod. Kategorija vida: nesvršeni i svršeni. Kategorija stanja: radna (aktivna) i trpna (pasivna). Kategorija lica: prvo, drugo treće (govorna, sugovorna i negovorna osoba ili predmet o kojemu se govori. Kategorija vremena: sadašnjost, prošlost, budućnost Kategorija naĉina: izjava, zapovijed, mogućnost, ţelja. Kategorija ĉlanova reĉenice: predikat, subjekt, objekt, priloţna oznaka. Kategorija reĉenice: jednostavne, nezavisnosloţene, zavisnosloţene. Posljednje dvije kategorije su izvan podruĉja morfologije i pripadaju djelu gramatike koji smo imenovali sintaksa (skladnja).

69

RIJEĈ

Rijeĉ je najmanja samostalna jeziĉna jedinica koja ima samostalno znaĉenje. Nauk koji se bavi oblicima rijeĉi zove se oblikoslovlje ili morfologija. Dio rijeĉi koji ima neko znaĉenje u gramatici se naziva morfem. Morfeme dijelimo na  rjeĉotvorne  i oblikotvorne. Tri osnovne vrste afiksalnih morfema su:   

Prefiksalni: ne-pošten Sufiksalni: ţen-ic-a Gramatiĉki: ţen-a.

Rjeĉotvornim morfemima se bavi rjeĉetvorje, a oblikotvornim morfemima oblikotvorje.  

Rjeĉotvorni i oblikotovrni morfemi se dodaju dijelu rijeĉi koji se zove osnova. Rjeĉetvorna osnova je dio rijeĉi na koju se dodaju rječotvorni morfemi. Oblikotvorna osnova je dio rijeĉi na koji se dodaju oblikotvorni, morfemi. Ima rijeĉi koji nemaju oblikotvornih morfema i te rijeĉi nazivamo nepromjenjivima. Rijeĉi koje imaju oblikotvorne morfeme mogu se mijenjati. Rijeĉi se mijenjaju ili po padeţima (sklonidba, deklinacija) ili po licima (sprezanje, konjugacija). No, tomu ćemo se vratiti kasnije i progovoriti o tome na drugaĉiji naĉin. S obzirom na ulogu u tvorbi rijeĉi morfemi su: - korijenski (zajedniĉki ĉitavom nizu rijeĉi istog podruĉja/polja znaĉenja, ĉesto alomorfi) - i afiksalni. Rijeĉ je glas ili niz glasova koji ima potpuno znaĉenje. Rijeĉi s jednim glasom su malobrojne i uglavnom su unutar hrvatskoga jezika propisane i opisane, veznici: a, i, (e – zast. : jer, da); prijedlozi: k, o, s, u, – ili rjeĉce/ĉestice: i (čak i on tako misli), uzvici: a (a, što mogu), o, u... Ako ih kao takve na trenutak stavimo izvan razmatranja, moţemo uvjetno govoriti:

70

Rijeĉ je uvijek nekakav niz govorno povezanih glasova. Niz glasova kao bzgd bez obzira što je gotovo izgovorljiv teško će postati rijeĉju, ali recimo niz glasova kao ĉkpg je gotovo nezamisliv da bi mogao to biti. Jezik, oĉito, traţi mogućnost izgovora. Ovdje ćemo iskoristiti svima tako drag primjer: T-R-A-V-A R-A-T-A-V V-R-A-T-A A-T-R-A-V V-A-T-R-A R-A-V-A-T Navedeni nizovi glasova ne razlikuje se s obzirom na mogućnost izgovora jer je svaki od njih za govornike hrvatskoga jezika moguć, ali samo neki od njih imaju svoja znaĉenja: trava, vrata, vatra. Nizovi: ratav, atrav, ravat moţda u nekom drugom jeziku imaju znaĉenje ili bi ga s obzirom na svoju izgovorljivost mogle dobiti unutar hrvatskoga jezika ukoliko bi se arbitrarno ĉitava govorna (jeziĉna) zajednica dogovorila da neki od njih za sve pripadnike zajednice ima odgovarajuće znaĉenje. To se najvjerojatnije ne će dogoditi jer ne postoje korijeni rijeĉi (morfemi nositelji znaĉenja) koje bi ih dovele u suodnos s potencijalno mogućim znaĉenjskim poljem koje bi omogućilo takvu tvorbu rijeĉi. Uvjeti za postojanje odreĊene rijeĉi su: mogućnost izgovora i znaĉenje. Rijeĉ je glas ili niz glasova koja ima potpuno znaĉenje, a u tekstu se piše slovom ili nizom slova izmeĊu dvije bjeline. Rijeĉ je dio teksta (slovo ili niz slova) napisan izmeĊu dva prazna mjesta, dva razmaka, dvije bjeline. ŠTO AKO NEZNAMO PIŠELI SE NEŠTO SKUPAILI ODVOJENO? Manjkavost ovoga odreĊenja oĉita je iz njezine ovisnosti o pravopisu. ŠTO S RIJEĈIMA KOJE NISU NAPISANE? A jezik se većinom ostvaruje u svakodnevnoj komunikaciji govorom. IZGOVOR U JEDNOM DAHU ili JEDNIM NAGLASKOM? Niti jedno niti drugo.

71

Ranije smo već govorili o govornim cjelinama, jer se rijeĉi s naglaskom, u odreĊenim uvjetima, izgovaraju zajedno s pripadajućim nenaglašenim rijeĉima. Izgovor u jednom dahu bio bi bliţe odreĊenju reĉenice, a zna se koristiti kao definicija stiha. S obzirom da je vrlo mali broj informacija koje moţete odaslati tek uporabom jedne rijeĉi7, one se kombiniraju s drugim rijeĉima po sasvim odreĊenim pravilima u veće cjeline koje onda daju što potpuniju obavijest o onome što ţelimo priopćiti. S obzirom na naĉin na koji se rijeĉi pojavljuju u (tim) većim govornim cjelinama, zamijećeno je da pravila skladnje/sintakse utjeĉu na oblike pojedinih rijeĉi, dok se druge stalno pojavljuju u istovjetnim oblicima. Znaĉi, rijeĉi se tijekom govorne uporabe pojavljuju uvijek u istom obliku ili s obzirom na govornu situaciju; s obzirom na ovu ĉinjenicu kada govorimo o vrstama rijeĉi razlikujemo ih upravo prema ovoj osobini i to kao PROMJENJIVE i NEPROMJENJIVE vrste rijeĉi.

7

U razvoju djeteta postoji razdoblje korištenja takozvane holofraze kada dijete oslanjajući se na vlastite potrebe i mogućnost izgovora jedne rijeĉi, njezinim korištenjem u kombinaciji s informacijama konteksta komunicira sa svojom okolinom.

72

VRSTE RIJEĈI

PROMJENJIVE VRSTE RIJEĈI

-

IMENICE PRIDJEVI ZAMJENICE BROJEVI GLAGOLI. NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEĈI

-

PRILOZI (PRISLOVI) PRIJEDLOZI VEZNICI USKLICI (UZVICI) ĈESTICE (RJEĈCE).

73

PROMJENJIVE VRSTE RIJEĈI

-

IMENICE PRIDJEVI ZAMJENICE BROJEVI GLAGOLI

74

IMENICE

Imenice: rijeĉi kojima se imenuju bića stvari i pojave. Zapravo, sve ono o ĉemu mislimo kao o posebnim pojavama; dakle, predmete mišljenja imenujemo imenicama. Njima se vanjski i unutarnji svijet odrţava statiĉki kao zbroj predmeta, kao prostor kakav nam se moţe uĉiniti u jednom trenu. Imenice i kada sadrţe naznake radnja i zbivanja kao da ih zaustavljaju i fiksiraju pojavu u jednom trenu kao poseban predmet. Mijenjaju se po padeţima, imaju stalan rod, u reĉenicama mogu biti subjekt, objekt, imenski dio predikata, apozicija ili jezgra priloţnih oznaka i atributnih skupova. Imenice dijelimo na: stvarne (konkretne) – koje se odnose na vanjski stvarni zasebni predmet mislene (apstraktne) – koje su mišljenjem (umovanjem) izdvojene kao domišljeni predmeti. Stvarne (konkretne) dijelimo dalje na: -

pojedinaĉne – oznaĉavamo vrstu stvari ili bića i njome se imenuje svaki (ili bilo koji) pripadnik vrste: majka, crv, planina, klas, knjiga... - zbirne (kolektivne) – oznaĉavamo skup istovrsnih bića ili stvari: djeca, gospoda, momĉad... - gradivne (materijalne) – oznaĉavamo razliĉite vrste materijala: drvo, brašno, srebro... Mislenim imenicama izriĉemo: -

- osobine bića i stvari: ljepota, junaštvo, ţutilo... - fiziĉke, fiziološke i duševne moći: osjećaj, um, govor... - stanja i osjećaje: nada, strah... - radnje i prirodne pojave: lom, guţva... - prostorne i vremenske pojmove: ljeto, prostor... - društvene pojave: umjetnost, pravo, zajednica... - spoznajne pojmove: istina, povod, kakvoća... Imenice dijelimo i na: -

opće koje se odnose na imenovanje bića, stvari i pojava u njihovoj neodvojivosti od bića, stvari i pojava iste vrste: ĉovjek, pas i vlastite (njihova podskupina je nadimak) – koje se odnose na imenovanje konkretnoga (pojedinaĉnoga) bića, stvari, pojave: Ante, Šarko. GRAMATIĈKE OSOBINE IMENICA

75

Imenice imaju sljedeće gramatiĉke osobine: -

-

rod: s kojim se oblikom pridjevske rijeĉi imenica slaţe, najĉešće se rabi pokazne zamjenice: ovaj, ovo, ova – imenujemo ih kao muški, ţenski i srednji broj: neki oblici imenica govore o jednom primjerku onoga što znaĉi imenica, a neki o više njih; sukladno ovome govorimo o jednini i mnoţini: izbor broja ovisi o stvarnosti izvan jezika (od onoga o ĉemu se govori). Imenice koje stoje uz brojeve: dva, tri, ĉetiri, oba u nominativu traţe drugaĉiji oblik pa se tako zna govoriti da hrvatski jezik ima petnaest padeţa (sedam za jedninu i sedam za mnoţinu te ovaj nominativ maline). padeţ: u ovisnosti od uloge u reĉenici, odnosno kojemu dijelu reĉenice pripada, koju sluţbu vrši imenica se pojavljuje u razliĉitim oblicima. Prepoznatljivi su s obzirom na vlastite gramatiĉke nastavke, prijedloge s kojima dolaze, sluţbu koju vrše.

Padeţi:

najĉešća izriĉemo:

Nominativ: tko, što

– vršitelja radnje

Genitiv: koga, ĉega

– djelomiĉnost i pripadnost

Dativ: komu ĉemu

– cilj i namjenu

Akuzativ: koga, što

– predmet radnje

Vokativ:

– doziv

Lokativ: o komu, o ĉemu – mjesto radnje Instrumental: s kim, s ĉim – sredstvo i društvo

Nominativ se rabi kada se što imenuje u priopćavanju i pripovijedanju. Vokativ se rabi za izravno obraćanje, oslovljavanje i dozivanje. Naziva ih se nezavisnim padeţima iako nominativu najĉešće mjesto otvara predikat (kao subjektu) ili glagolski dio predikata (kao imenskom dijelu predikata ili predikatnom proširku) isto tako kao + nominativ se pojavljuje u reĉenici kada izriĉemo istovjetnost razina nekih navedenih osobina... Vokativ, se rabi najĉešće kao potpuno nezavisan padeţ od ostalih reĉeniĉnih dijelova i stoga se odvaja zarezom ukoliko s uskliĉnikom nije samostalna reĉenica. U nekim pjesniĉkim tekstovima zna se pojaviti kao padeţ subjekta (zamjena za nominativ), no to je izuzetno stilski obiljeţeno (drţi se zastarjelicom).

76

SKLONIDBA IMENICA

Imenica u razliĉitim ulogama u reĉenici poprima drugaĉije oblike (njezinoj se oblikotvornoj osnovi dodaju razliĉiti gramatiĉki morfemi). Broj oblika koje imenica poprima je sedam za jedninu i sedam za mnoţinu. U gramatici hrvatskoga jezika odreĊujući padeţ za odreĊenje sklonidbene (deklinacijske) podjele je genitiv jednine: po njegovu obliĉnom nastavku (gramatiĉkom morfemu) odreĊuje se deklinacija i to u tri vrste: - a – vrsta - e – vrsta, i - i –vrsta. a – vrsta

ĉovjek

prozor

ĉovjek-a

prozor-a

selo sel-a

polje

vrijeme

polj-a

vremen-a

e – vrsta

kuća

zadaća

bilješka

kuć-e

zadać-e

bilješk-e

i – vrsta

stvar

radost

mladeţ

stvar-i

radost-i

mladeţ-i

Imenice se ĉesto grupiraju s obzirom na rod, bez obzira je li prirodni ili gramatiĉki, i ta je podjela dobra no on je nešto sloţenija.

77

a – sklonidba

N - Jelen-Ø

grad-Ø

jelen-i

gradovi

G - Jelen-a

grad-a

jelen-a

gradova

D - Jelen-u

grad-u

jelen-ima

gradov-ima

A - Jelen-a

grad-Ø

jelen-e

gradov-e

V - Jelen-e

grad-e

jelen-i

gradov-i

L - Jelen-u

grad-u

jelen-ima

gradov-ima

I – Jelen-om

grad-om

jelen-ima

gradov-ima

Akuzativ jednine jednak je genitivu ako imenica oznaĉuje što ţivo – ako imenica oznaĉava što neţivo, akuzativ je jednak nominativu. Dativ i lokativ imaju isti nastavak –u: razlikuju se što pred lokativom uvijek dolazi jedan od ovih priloga: u, na, o, po, prema, pri. U instrumentalu veliki broj imenica ima nastavak –em. Imenica put moţe imati oba nastavka. Nominativ i vokativ mnoţine imaju istovjetan nastavak – i, razlikuju se po sluţbi. U genitivu mnoţine neke imenice mogu imati nastavak –i, -iju: crvi, gostiju; mravi, prstiju... Dativ, lokativ i instrumental razlikuju se po znaĉenju u reĉenici. Imenice brat, gospodin i vlastelin nemaju pravilnu gramatiĉku mnoţinu: izriĉemo je zbirnim imenicama braća, gospoda, vlastela. Imenice ĉovjek i neĉovjek imaju mnoţinu ljudi, neljudi. Uz brojeve dva tri i ĉetiri dolazi nominativ maline (po obliku jednak genitivu jednine): dva ĉovjeka, dva konja... no, od broja pet nadalje dolazi posebna nominativ jednak po obliku genitivu mnoţine: pet ljudi, pet konja... Imenice muškog roda s nominativnim nastavkom –o ili –e, takoĊer su imenice sklonidbe –a. Za njih je karakteristiĉno da su to preteţno imena, prezimena, odmilice, posuĊenice.

78

Imenice s završnim –i u osnovi bez obzira završavale u nominativu na –o ili –Ø, proširuju osnovu glasom j. Imenice srednjeg roda takoĊer pripadaju –a sklonidbi. Neke od njih imaju proširene osnove sa -n-, -t-, -es-: pleme, plemena..., drvo, drveta..., ĉuda, ĉudesa... e – sklonidba N - srn-a

mati

srn-e

mater-e

G - srn-e

mater-e

srn-a

mater-a

D - srn-i

mater-i

srn-ama

mater-ama

A - srn-u

mater- Ø

srn-e

mater-e

V - srn-o

mati

srn-e

mater-e

L - srn-i

mater-i

srn-ama

mater-ama

I - srn-om

mater-om

srn-ama

mater-ama

Imenice ţenskog roda na –a u nominativu. Imenica mati. Odmilice s dugouzlaznim naglaskom. Imena i hrvatska prezimena s nominativom na –e. Ţenska osobna imena na –e. i – sklonidba N – kokoš- Ø

misao- Ø

kokoš-i

misl-i

G – kokoš-i

misl-i

kokoši/kokoš-iju

misl-i

D – kokoš-i

misl-i

kokoš-ima

misl-ima

A – kokoš- Ø

misao- Ø

kokoš-i

misl-i

V – kokoš-i

misl-i

kokoš-i

misli-i

L – kokoš-i

misl-i

kokoš-ima

misl-ima

I – kokoš-ju/kokoš-i

mišlj-u/misl-i

kokoš-ima

misl-ima

79

Zbirne imenice sa sufiksom –ad. Nastavak –ju u instrumentalu jednine je stilski obiljeţen i obiĉno se rabi kad je imenica bez atributa i bez prijedloga. Po ovoj sklonidbi se sklanja imenica kći, koja proširuje vlastitu osnovu sa –er. Imenice bol, ĉar i glad mogu biti muškoga i ţenskoga roda, odnosno a – sklonidbe ili i – sklonidbe. Promjenom roda znaĉenje mijenja samo bol. U muškom rodu znaĉi osjećaj tjelesne, a u ţenskom duševne patnje – slijedom ovoga primjera na neki naĉin razdvajanju znaĉenja teţe i druge dvije imenice, makar još uvijek bez konaĉne podjele, kao što ona nije do kraja izvedena niti kod imenice bol. Zakljuĉno bi o imenicama mogli reći da su najpolifunkcionalnije rijeĉi. Osim sintaktiĉke predmetnosti: subjektnosti ili objektnosti, njima se moţe izraziti i sintaktiĉka svojstvenost, adjektivnost (ĉovjek duge kose), sintaktiĉka predikativnost (Roda je ptica.) i sintaktiĉka okolnosnost, adverbijalnost (Došao je na sastanak.), pa i sintaktiĉka prepozicionalnost (ĉelo stola, vrhu glave i sl...).

80

PRIDJEVI

Pridjevi: rijeĉi koje pobliţe oznaĉuju imenicu, izriĉući razliĉita obiljeţja (osobine, svojstva) bića, stvari i pojmova. (Koji?/Kakav? Čiji? Od čega?) Imaju posebnu sklonidbu u tri roda, provodi se stupnjevanje, slaţu se s imenicama u rodu, broju i padeţu, u reĉenici najĉešće imaju sluţbu atributa ili dijela imenskog predikata. Pridjevi oznaĉavaju stvarne ili zamišljene osobine predmeta mišljenja izreĉenih imenicama (i drugim vrstama rijeĉi koje oznaĉuju samostalne pojave). 

Pridjev suţava znaĉenje rijeĉi koju pobliţe odreĊuje. Uporabljen samostalno moţe poprimiti sintaktiĉke osobine imenice. Takve pridjeve nazivamo poimeniĉenima. Pridjeve dijelimo na: - opisni (kakvoćni, kvalitativni) - gradivni (materijalni) - posvojni (posesivni) Opisni pridjevi oznaĉavaju razliĉita tvarna (materijalna, prirodna, fiziĉka) i netvarna (misaona, duhovna, psihiĉka) svojstva predmeta. Što jednostavnije izriĉemo na sljedeći naĉin: Opisni pridjevi – oznaĉavaju razliĉite osobine (koje imenicama pripisujemo) i daju odgovor na pitanje kakav? Gradivni pridjevi – oznaĉavaju tvar, odnosno graĊu predmeta i odgovara na pitanje od čega (od koje tvari) - kakav? Posvojni pridjevi – oznaĉavaju pripadanje ili podrijetlo predmeta i ogovara na pitanje čiji? Odnosni pridjevi (podvrsta posvojnih pridjeva) izriĉu svojstva koja predmet ima u odnosu na koji drugi predmet, najĉešće se njima izriĉu podrijetlo i pripadnost, prostor i vrijeme te graĊu predmeta, odgovaraju na pitanje na što? (se odnosi)?

GRAMATIĈKA SVOJSTVA PRIDJEVA

Gramatiĉka obiljeţja pridjeva su: -

rod broj 81

padeţ - uvijek sukladno imenici uz koju stoje (pa se mogu shvatiti kao, zapravo, imeniĉke osobine) i pridjevna gramatiĉka obiljeţja: -

-

stupnjevanje (komparacija) odreĊenost/neodreĊenost. ODREĐENOST/NEODREĐENOST PRIDJEVA

OdreĊenost/neodreĊenost svojstvo je opisnih i gradivnih pridjeva dok su posvojni pridjevi po svojoj naravi uvijek odreĊeni. OdreĊeni pridjevi ogovaraju na pitanje koji? NeodreĊeni na pitanje kakav? Ukoliko se ţeli istaći svojstvo koje se pridjevom izriĉe rabi se neodreĊeni oblik. Ukoliko ţelimo opisati, ali i identificirati premet mišljenja rabimo odreĊeni oblik pridjeva. NeodreĊenim pridjevom se premet kvalificira, utvrĊuje se kakav je. OdreĊenim pridjevom se predmet identificira, utvrĊuje se koji je. OdreĊeni pridjev moţe u reĉenici preuzeti funkciju imenice: poimeniĉiti se.

STUPNJEVANJE (KOMPARACIJA) PRIDJEVA

Predmeti mišljenja mogu imati istu osobinu ali u nejednakoj koliĉini s obzirom na vrijeme ili u usporedbi s drugim premetima mišljenja – stupnjevi razlike u koliĉini iste osobine i izriĉu se posebnim oblicima: - pozitiv - komparativ - superlativ. Gradivni i posvojni pridjevi izriĉu razlike u koliĉini osobine kada zapravo istiĉu kvalitetu (igraju ulogu opisnoga pridjeva). UsporeĊivati se mogu i dva predmeta s jednakom koliĉinom kvalitete i to sintagmo kao + nominativ: Zlatna kao dan. Komparativ otvara mjesto za izricanje onoga što ima manje neke zajedniĉke osobine otvara mjesto za sintagme nego ili no + nominativ ili od + genitiv: Bijaše mudriji nego/no mudrac sam/ od mudraca. SlaĎa je ljubav tvoja od vina. 82

Ako bi se izricala koliĉina osobine superlativom poredbene veliĉine koriste sintagme meĎu + instrumental, od + genitiv, izmeĎu + instrumental: Britva je najoštrija od svih instrumenata, a ova ovdje je najoštrija meĎu britvama. IzmeĎu dragog kamenja najtvrĎi je dijamant.

SKLONIDBA Muški rod neodreĊeni oblik

odreĊeni oblik

N – crven - Ø (konj) crven-i (konji)

crven-i (konj)

crven-i (konji)

G – crven-a (konja) crven-ih (konja)

crven-og(a) (konja)

crven-ih (konja)

D – crven-u (konju) crven-im(a) (konjima) (konjima)

crven-om(u) (konju)

A – crven-a (konja) crven-e (konje)

crven-og(a) (konja)

ili crven- Ø (cvijet)

ili crven-i (cvijet)

V–

crven-i (konju)

L – crven-u (konju) (konjima)

crven-im(a) (konjima)

crven-e (konje)

crven-i (konji)

crven-om(e) (konju)

I – crven-im (konjem) crven-im(a) (konjima) crven-im (konjem) (konjima)

crvenim(a)

crven-im(a)

crven-im(a)

Ţenski rod je puno kompliciraniji jer je jedina meĊusobna razlika odreĊenih i neodreĊenih pridjeva u padeţima zapravo odreĊena tek pravogovorom: naglasnim osobinama, osim u vokativu koji poznaje samo doziv odreĊenoga pridjevskoga oblika. N – crven-a (ruţa)

crven-e (ruţe)

G – crven-e (ruţe)

crven-ih (ruţa)

D – crven-oj (ruţi)

crven-im(a) (ruţama)

A – crve-u (ruţu)

crven-e (ruţe)

V – crven-a (ruţo) – samo za odreĊeni oblik - crven-e (ruţe) L – crven-oj (ruţi)

crven-im(a) (ruţama)

I – crven-om (ruţom)

crven-im(a) (ruţama) 83

OdreĊeni oblik zadrţava naglasak (u oba sluĉaja on je kratkouzlazni) na prvom slogu dok se neodreĊeni oblik naglašava na drugom slogu, takoĊer, u svim padeţima. Srednji rod

N – crven-o (lice)

crven-o (lice)

crven-a (lica)

G – crven-a (lica)

crven-og(a) (lica)

crven-ih (lica)

D – crven-u (licu)

crven-om(u) (licu)

crven-im(a) (licima)

A – crven-o (lice)

crven-o (lice)

crven-a (lica)

V – -- - -

crven-o (lice)

s.o.o: crven-a (lica)

L – crven-u (licu)

crven-om(e) (licu)

I – crven-im (licem) crven-im (licem)

crven-im(a) (licima) crven-im(a) (licima)

Naglasak (i ovaj put kratkouzlazni) u srednjem je rodu za neodreĊeni oblik, takoĊer, na drugom slogu, dok je na odreĊenim oblicima na prvom slogu kako u jednini koja je obliĉno razliĉita i u mnoţini koja je obliĉno istovjetna (osim naravno vokativa kojega ne moţe biti u neodreĊenom obliku). Zakljuĉno bi o pridjevima mogli reći da se svrstavaju u imenske rijeĉi. To je opravdano i morfološki, prije svega što su deklinabilne kao i imenice (iako se od njih razlikuju po tome što imaju sva tri roda, a i po tome što u odreĊenim oblicima imaju “vlastitu” deklinaciju) i funkcionalno. Naime, osnovna njihova funkcija, atributivna, svojstvena je i imenicama (npr. rijeka Sava), a, s druge strane, pridjevima se moţe izraţavati i sintaktiĉka predmetnost, koja je inaĉe primarna funkcija imenica (npr. deţurni, predsjedavajući i sl.).

84

ZAMJENICE

Zamjenice: rijeĉi koje zamjenjuju druge rijeĉi, najĉešće imenice i pridjeve, pa su i po sluţbi u reĉenici dvovrsne: imeniĉne i pridjevne, a po znaĉenju su osobne, posvojne, povratne, povratno-posvojne, upitno-odnosne i neodreĊene. Zamjenice predmete mišljenja (imenice) i njihove osobine (pridjeve) ne oznaĉavaju izriĉito, nego na njih upućuju. 

Imaju opće gramatiĉko znaĉenje (kao i gramatiĉke rijeĉi), konkretno leksiĉko znaĉenje dobivaju u jeziĉnom kontekstu (u diskursu ili govornoj situaciji). Zamjenice su posebna vrsta rijeĉi, jer oznaĉavaju sva tri lica – imenice pripadaju samo trećem licu. Neke se zamjenice rabe za sva tri lica: sebe, svoj, sam. Povratne oznaĉavaju istovjetnost sa subjektom (sebe), pripadanje subjektu (svoj), govorniku (moj), sugovorniku (tvoj). Zamjenica kao subjekt: Ja pjevam. Vi pišete. Ova vrsta zamjenica ne moţe biti atribut. Zamjenica kao objekt: On olajava mene. Zamjenice ja, ti u svakoj misli imaju rod imenice koju zamjenjuju. Zamjenice su zapravo imenice i to imenice koje zamjenjuju druge imenice. Oĉev, moj – kaput Nema roda, padeţne odnose ne izraţava sama: znaĉi pridjev. Ne moţe se napraviti odreĊenje zamjenice kao vrste rijeĉi jer iz gornjega vidimo da se u jeziku realiziraju na razliĉite naĉine: imenice (nazivi pojmova) i pridjevi (svojstva pojmova). Tvrdnja: Rijeĉi koje zamjenjuju druge rijeĉi su zamjenice isto tako ne stoji: Petar je hrabar i Pavao je isto takav. Petar je hrabar i Pavao takoĊer. Ovaj primjer je identiĉan navedenoj tvrdnji, a radi se o odnosu pridjeva i priloga koji ga zamjenjuje.

85

Zamjenice su one vrste rijeĉi koje zamjenjuju druge rijeĉi ako su te rijeĉi imenice i pridjevi, ali ne i prilozi. Ovo postoji kao moguća znanstvena tvrdnja, no i tvrdnja da zamjenice ne postoje isto tako, ako ne i više je znanstveno opravdana. Uz imenice pridjevi i priloge imamo i zamjeniĉke imenice, pridjeve i priloge kojih je ograniĉeni broj.

IMENIĈKE ZAMJENICE

Imeniĉke zamjenice zamjenjuju imenice, razlikuju se od imenica upućivaĉkim znaĉenjem, oznaĉavanjem sve tri osobe, posebnom sklonidbom i posebnim sintaktiĉkim osobinama. Imeniĉke se zamjenice dijele na: - osobne (kojima imenujemo osobe govorne komunikacije) - povratne i - neodreĊene. Osobne zamjenice upućuju na gramatiĉka lica koja nam govore radi li se o govornoj, sugovornoj ili osobi o kojoj se govori (ili upućuje na ono o ĉemu se govori.)8 Zamjenice ja i ti slaţu se sa sva tri roda u predikatu. Izbor roda zavisan je od spola osobe na koju upućuje zamjenica. Srednji rod se koristi iznimno tek kao rijetko rabljena stilska osobitost jer i dijete o sebi govori kao o muškom ili ţenskom.

8

U tom smislu ih je u prvoj hrvatskoj gramatici Bartul Kašić i drţao pokaznim zamjenicama

86

SKLONIDBA

N – ja

ti

on i ono

ona

G – mene (me)

tebe (te)

njega (ga)

nje (je)

D – meni (mi)

tebi (ti)

njemu (mu)

njoj (joj)

A – mene (me)

tebe (te)

njega (ga, nj)

nju (je, ju)

V–

to

–

L – (o) meni

(o) tebi

(o) njem(u)

(o) njoj

I – mnom(e)

tobom

njim(e)

njom(e)

Iako ćemo se vjerojatno sloţiti da mi nije mnoţina od ja ĉesto puta ćete naići na usporedno navoĊenje sklonidbe ovih zamjenica, bez ikakve napomene, kao da se upravo o tome radi. Mi, istina je ukljuĉuje govornu osobu, no ona u tom smislu govori o nekom skupu osoba ĉijim se neodvojivim pripadnikom (dionikom) osjeća. Postoje izvjesne prigode u kojima mi oznaĉava jednu osobu, radi se o takozvanoj sveĉanoj mnoţini (carevi, kraljevi, pape), no postoji takoĊer i mi skromnosti kojim (skromnosna mnoţina) autor umjesto ja govori mi «zbog skromnosti». Ĉesto mi kao zamjenu za ja rabi i znanstveni stil. Isto tako imenujući nekakav vi govorna osoba taj skup osoba osjeća kao zajednicu meĊusobno povezanu nekakvom njemu znanom sliĉnošću/istovjetnošću kojom je pripadnikom/dionikom sugovorna ili sugovorne osobe. Vi se ĉesto rabi i kada se zapravo misli na jednu osobu: iz poštovanja ili zbog nedovoljne upoznatosti kao znak pristojne udaljenosti... i tada se ĉitavi iskazi izriĉu kao da se odnose na mnoţinu. Odsutne osobe takoĊer se mogu u mnoţini drţati jedinstvenom zajednicom o kojoj se govori povezanih naĉelom znanim govorniku i kao takvu zamjenjivati osobnom zajednicom u mnoţini: oni, one, ona.

87

N – mi

vi

oni ona one

G – nas (nas)

vas (vas)

njih (ih)

D – nama (nama)

vama (vama)

njima (im)

A – nas (nas)

vas (vas)

njih (ih)

V–

vi

–

L – (o) nama

(o) vama

(o) njima

I – nama

vama

njima

I kod osobnih zamjenica u jednini i mnoţini u zagradama su nenaglašeni oblici zamjenica u navedenim padeţima.

POVRATNA ZAMJENICA

Povratna zamjenica sebe ima gramatiĉko znaĉenje istovjetnosti sa subjektom: predikatni imenski dio istovjetan sa subjektom. Ja

vidim

sebe

Mi

vidimo

sebe

Ti

vidiš

sebe

Vi

vidite

sebe

vide

sebe

On Ona Ono

Oni vidi

sebe

One Ona

Rabi se kad pojam oznaĉen subjektom treba ponovno izreći kojim od zavisnih padeţa za svako lice u jednini i mnoţini.

88

SKLONIDBA

Povratna zamjenica ima samo sklonidbu u jednini iako zamjenjuje osobne zamjenice i u mnoţini. Ispravnije bi dakle bilo reći da zamjenica sebe (se) ima ove padeţne oblike za sva tri roda u jednini i mnoţini. Nema oblika za nominativ i vokativ. N– G – seb-e (se) D – seb-i (si) A – seb-e (se) V– L – (o) seb-i I – sob-om

NEODREĐENE IMENIĈKE ZAMJENICE

NeodreĊene imeniĉke zamjenice su: tko, što te sloţenice s njima i (-šta). Ne izriĉu ni rod ni broj. Netko, nešto; ponetko, ponešto – nitko, ništa – itko, išta – svatko, svašta, gdjetko, gdješto, gdješta – kojetko, štotko, koješta, štošta – tkogod, štogod.

89

SKLONIDBA

Vjerojatno vam se ĉini da ste je negdje već sreli. Naravno, kod takozvanih pitanja uz padeţe. Upravo je to sklonidba zamjenica tko i što. Izvedenice sklanjamo sukladno tome. N – tko

što

G – kog(a)

ĉeg(a), šta

D – kom(u), kome

ĉem(u)

A – kog(a)

što

V– – L – kom(e)

(o) ĉem(u)

I – kim(e)

ĉim(e)

PRIDJEVNE ZAMJENICE

POSVOJNE ZAMJENICE

Imenica kojoj je posvojna zamjenica atribut u nekoj je vezi, u odnosu s pojmom na koji posvojna zamjenica upućuje. Ogovaraju na pitanje čiji? čija? čije? Dijele se na subjektne i nesubjektne.

90

Posebnost je nesubjektnih posvojnih zamjenica u tome što oznaĉavaju pripadnost pojmovima koji u reĉenici nisu subjekt. Moj, tvoj, njegov, njezin, njen i mnoţina: naš, vaš, njihov.

SKLONIDBA moj, moja, moje N – moj

moja

moje

G – mojeg(a), mog(a)

moje

mojeg(a), mog(a)

D – mojem(u), mom(u)

mojoj

mojem(u), mom(u), mom(e)

A – mojeg(a), mog(a)

moju

moje

(moj – za neţivo) V – moj

moja

moje

L – mojem, mom(e)

mojoj

mojem, mom(e)

I – mojim

mojom

mojim

N – moji

moje

moja

G – mojih D – mojim(a) A – moje

moje

moja

V – moji

moje

moja

L – (o) mojim(a) I – mojim(a)

91

Kao moj mijenja se i zamjenica tvoj. N – naš

naša

naše

G – našeg(a)

naše

našeg(a)

D – našem(u)

našoj

našem(u)

A – našeg(a)

našu

naše

naša

naše

(naš – za neţivo) V – naš L – (o) našem(u)

(o) našoj

(o) našem(u)

I – našim

našom

našim

N – naši

naše

naša

A – naše

naše

naša

V – naši

naše

naša

G – naših D – našim (-ima)

L – (o) našima (-ima) I – našim (-ima) Kao naš mijenja se zamjenica vaš.

92

POVRATNA POSVOJNA ZAMJENICA

Ako se posvojnost odnosi na subjekt tada se izriĉe povratno-posvojnom zamjenicom svoj. U odnosu prema glagolskoj radnji ponaša se kao osobna povratna zamjenica sebe (se) Zamjenica svoj moţe imati i pravo pridjevno znaĉenje: vlastit, roĊeni, srodan (blizak, prisan), slobodan (nezavisan, samostalan) naroĉit, originalan.

SKLONIDBA N – svoj G – svojeg(a), svoga(a) D – svojem(u), svom(u) A – svojeg(a), svog(a) V– L – (o) svojem(u), svom(e) I – svojim

POKAZNE ZAMJENICE

Pokazne zamjenice upućuju na nešto i oznaĉavaju da je to u blizini pojedinoj osobi. Ovaj, ovi – ovakav, ovakvi – ovolik, ovoliki – govornoj osobi. Taj, ti – takav, takvi – tolik, toliki – sugovornoj osobi. Onaj, oni – onakav, onakvi – onolik, onoliki... – osobi o kojoj se govori. U pokazne zamjenice ubrajaju se i zamjeniĉki pridjevi: isti i sam.

93

SKLONIDBA N – ovaj

ova

ovo

G – ovog(a)

ove

ovog(a)

D – ovom(u)

ovoj

ovom(u)

A – ovog(a)

ovu

ovo

L – (o) ovom(e)

(o) ovoj

(o) ovom(e)

I – ovim(e)

ovom

ovim(e)

N – ovi

ove

ova

(ovaj – za neţivo) V– –

G – ovih D – ovim(a) A – ove

ova

V– L – (o) ovim(a) I – ovim (a) Kao ovaj mijenjaju se i zamjenice taj i onaj. Zamjenice ovakav, takav, onakav, ovolik, tolik, onolik mijenjaju se kao pridjevi.

94

NEODREĐENE PRIDJEVNE ZAMJENICE

Upućuju na nepoznate osobine (nedovoljno odreĊene) ili na pojmove koji se zbog raznih razloga ne ţele izriĉito, jasno oznaĉiti. Koji, ĉiji, kakav, kolik (koliki); Neki, nekoji, nekakav, neĉiji, nekolika (m. i s. r.), nekolike (ţ. r.); Svaki, svakoji, svaĉiji, svakakv, svakaki; Štokoji, štoĉiji, štokakav, gdjekoji, kojekakav, kakavgod, koji god, ĉiji god, kakav god; Pokoji, poneki, pogdjekoji. Sklanjaju se kao pridjevi.

PRILOŢNE ZAMJENICE

Priloţne zamjenice (tamo, amo, ovdje...) razlikuju se od priloga samo svojim upućivaĉkim znaĉenjem, a kako kao nepromjenjive rijeĉi nemaju drugih razlika, to se prikazuju meĊu prilozima.

Ukoliko ipak drţimo da su svojim zajedniĉkim osobinama zamjenice ipak vrsta rijeĉi onda ih moţemo sagledavati kao jedinstvenu cjelinu s vlastitom logikom unutarnje podjele o kojima smo ponešto kazali i kroz trostruku podjelu zamjenica na zamjeniĉke imenice, pridjeve i priloge. Po znaĉenju se zamjenice dijele na: -

osobne 95

- posvojne - povratne - pokazne - neodreĊene - upitne - odnosne. Upitne i odnosne zamjenice nisu posebne zamjenice, nego su upitne neodreĊene zamjenice tko, što; koji, ĉiji, kakav i kolik kad dolaze u upitnim reĉenicama, a kad se tim zamjenicama ništa ne pita, nego se uvodi zavisna reĉenica: subjektna, objektna ili atributna – tada su to odnosne zamjenice. Kategorija zamjenica obuhvaća veoma ograniĉen broj rijeĉi: stotinjak, koji se ne povećava jer se nove zamjenice više ne tvore.

BROJEVI

Brojevi: rijeĉi dijelom sklonjive, dijelom nesklonjive, koje izriĉu koliko je ĉega (glavni brojevi) ili koje je što po redu (redni brojevi) te dolaze uz imenice. Brojevi oznaĉavaju izbrojenu koliĉinu bića, stvari, apstraktnih pojmova (u matematici oznaĉuju i samostalne pojmove: dva i dva su ĉetiri). 

Oni su sloţena vrsta promjenjivih i nepromjenjivih rijeĉi koje u nekom smislu pripadaju ili imenicama ili pridjevima dok su u drugom smislu izuzetno bliske prilozima. Glavni se brojevi pišu rastavljeno, ali se u novĉanim dokumentima mogu napisati i kao jedna rijeĉ. Redni se brojevi od višeĉlanih brojeva tvore tako da se u rednom liku uzme samo posljednji ĉlan. Niz glavnih brojeva pokazuje raznovrsnost po gramatiĉkim osobinama. 96

Brojevne rijeĉi stotina, tisuća, milijun, milijarda su prave imenice. Istina je da izraţavaju odreĊeni koliĉinski odnos. Imaju osobitosti: Stotinu kuna nije nešto osobito. Subjekt u akuzativu. Uz imenice, pridjeve i priloge imamo već smo rekli i zamjeniĉke imenice, pridjeve i priloge (kojih je odreĊeni broj); kao i takve koje govore o odreĊenim koliĉinama: brojevne imenice, zamjenice i priloge.

BROJEVNE IMENICE

Brojevi: stotina, tisuća, milijun, milijarda, bilijun... su brojevne imenice i sklanjaju se po imeniĉkoj sklonidbi. Brojevne imenice: obojica, dvojica, trojica, ĉetvorica, petorica...rabe se samo za muškarce – kada se izriĉu imenice razliĉitoga roda rabe se brojevne imenice srednjeg roda oboje, dvoje, troje, ĉetvero, petero... BROJEVNI PRIDJEVI

Broj jedan je promjenjiv i sklanja se kao pridjev. Moţe imati i mnoţinu kad znaĉi «isti», «neki»... Brojevni pridjev jedan, jedna, jedno: dolazi uz imenicu jedan ĉovjek i jedna ţena – donekle se moţe smatrati i ĉlanom: bio jednom jedan kralj. Brojevi dva, tri, ĉetiri imaju posebnu sklonidbu. Dv-a, -ije; tri, ĉetiri: pridjevi su u biti, rastom pridjevske karakteristike slabe, no još uvijek tri i ĉetiri atributski stoje uz svoju imenicu. U izboru izmeĊu priloga i pridjeva bolje je reći da su brojevne rijeĉi dva, tri i ĉetiri pridjevi. Redni brojevi sintaktiĉki su pridjevi i sklanjaju se kao odreĊeni pridjevi. 97

Znaĉaj (sadrţaj) tih brojnih pridjeva kvantitativni je odnos po redoslijedu. Umnoţni ili mnoţni brojevi kazuju kolikostruko je što: jednostruk, dvostruk...

BROJEVNI PRILOZI

Ostali se brojevi ne sklanjaju. Oni imaju osobine priloga, ali se od njih razlikuju jer ne mogu doći uz glagole: lijepo raditi – pet raditi. Brojevne rijeĉi od pet nadalje izuzev stotinu, tisuću, milijun, milijarda... ponašaju se kao prilozi. Jedan ĉovjek – mnogi ĉovjek – zamjena pridjevom. Pet ljudi – mnogo ljudi – zamjena prilogom. Pitanje koliko? – moţe se odgovoriti neodreĊenim brojem (koji su gotovo istovjetni koliĉinskim prilozima samo što oni dolaze uz imenice, za razliku od priloga koji dolaze uz glagole: mnogo ljudi – mnogo radi), ali i sasvim odreĊenom brojivom (izbrojenom) koliĉinom: jedan ĉovjek, sedam jabuka – takve brojeve nazivamo glavnim. NeodreĊeni brojevi ne mogu se zamijeniti odreĊenim brojem pa s gledišta brojivosti oni i nisu brojevi, nego samo koliĉinski prilozi. Priloţni brojevi kazuju koliko puta ili po koji put: jedanput, dvaput ili dva puta... prvi put, stoti put... To su zapravo prilozi. Dijelni brojevi kazuju po koliko: po jedan, po tri... To nije posebna vrsta broja, nego je sintaktiĉka veza prijedloga i glavnog broja.

98

GLAGOLSKA SKUPINA RIJEĈI

Iako ovdje radije govorimo o glagolskoj skupini rijeĉi negoli do sada uobiĉajeno o glagolima ipak ćemo poći od naĉina kako se do sada pokušavalo definirati glagole. Glagoli: rijeĉi koje izriĉu radnju, stanje i zbivanje te se spreţu (ili konjugiraju) izriĉući osobu i vrijeme (ili naĉin) radnje, stanja i zbivanja, a u reĉenici im je temeljna sluţba izricanje predikata. Pojmovi promatrani u procesu kao radnja stanje i zbivanje izriĉu se promjenjivom vrstom rijeĉi koju skupno nazivamo glagolima. 

Za radnju je znaĉajna svjesna i namjerna uporaba energije vršitelja radnje (to su ţiva bića): kopati, skakati, pisati... Zbivanja opisuju nesvjesno i nenamjerno trošenje energije kojim se proizvodi nesvjesni uĉinak: mirisati, venuti, starjeti, debljati se... Kod stanja nema vidljivog procesa promjene: ţivjeti, stajati, mirovati, plaviti se... Granice meĊu kategorijama nisu apsolutne, zato se najĉešće opisujući glagol kaţe da on oznaĉava protjecanje u vremenu nekoga djelovanja, odnosno, izriĉe radnju. S obzirom na razliĉitosti koje glagol pokazuje u tijeku vlastite egzistencije i da ga se ne da dovoljno dobro znanstveno definirati, u toj se priĉi onda pojavljuje i izriĉaj glagolskih oblika. Glagolskim oblicima nazivamo sve oblike glagolskih promjena koje ima jedan glagol kao cjelina. Glagolski oblici dijele se na: -

sprezive i nesprezive.

Sprezivi oblici su: -

glagolska vremena: prezent, aorist, imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt, futur I., futur II. - glagolski naĉini: imperativ, kondicional I., kondicional II. Nesprezivi oblici su: -

infinitiv particip prezenta (glagolski prilog sadašnji) particip perfekta (glagolski prilog prošli) pridjev radni pridjev trpni. 99

Po sprezivim oblicima cjelokupna se glagolska promjena naziva sprezanje ili konjugacija. Pa ipak danas radije govorimo o glagolskim rijeĉima negoli o glagolima. Jer ono što bi bio tradicionalni glagol ne da se znanstveno opisati. Glagolska rijeĉ ima kategoriju vremena: Pišem Pisao sam Pisat ću MeĊutim rijeĉ pisanje i pisati ne pokazuje kategoriju vremena. Glagolska rijeĉ ima kategoriju broja: Pišem Pišete Pisanje ima kategoriju broja, ali je pisati, iako svi znamo da je taj glagolski oblik infinitiv (i to reprezentativni glagolski oblik) zasigurno nema. Glagolska rijeĉ ima kategoriju naĉina: Pišem Piši Infinitiv se definira kao neodreĊeni naĉin – ali to nije nikakav naĉin, jer naĉin ima vrijeme i lice. Infinitiv nema ni lice ni broj i zato on nije nikakav naĉin. Glagolska rijeĉ ima kategoriju vida i to kao svršene, odnosno nesvršene glagolske radnje. Ĉak i u glagolskim imenicama se vid osjeća: zauzimanje tvrĊave – nesvršeni vid (S obliţnjeg vidikovca smo mogli promatrati zauzimanje tvrĎave); zauzeće tvrĊave – svršeni vid (Vojnici su isticanjem stijega objavili zauzeće tvrĎave). Infinitiv ima kategoriju vida. Kategorije glagolskih priloga i pridjeva nemaju lica ni broja. Glagolske rijeĉi: oblici jednine i mnoţine onoga što nazivamo indikativ svih triju osoba.

100

Infinitiv, glagolska imenica i svi participi (glagolski pridjevi i prilozi) ne udovoljavaju sve uvjete glagolskih rijeĉi – postavlja se pitanje je su li to glagolske rijeĉi? U redovitoj morfološkoj obradi glagolskih rijeĉi glagolske imenice se izostavljaju i obraĊuju skupa s ostalim imenicama, kao njihov niĉim izdvojiv dio (tek razliĉit po obrazlaganju njihove tvorbe/nastanka).

INFINITIV

Nalikuje imenici, ali je podjednako udaljen od njih kao i od glagolskih rijeĉi. Moţe biti subjekt, imenski dio imenskoga predikata, ali mu je u oba sluĉaja atributom prilog kao uz glagole, a ne pridjev kao uz imenice, te moţe biti i objekt u reĉenici. Pjevati je lijepo. Ivanu je naporno čitati.. Ne volim čekati. Nema jednine niti mnoţine što ga udaljava i od imenica i od glagola. Rod nema, ni padeţ nema. Infinitiv nema ni glagolske ni imeniĉke osobine. Od glagola nema vrijeme, osobu i naĉin – od imenica nema rod i padeţ – od obaju isto tako nema ni broja. Ima kategoriju vida koja je glagolska, a ne imenska. Infinitiv iako nema nijedne bitne imeniĉke osobine po sintaktiĉkoj funkciji sliĉan imenici. Infinitiv formalno glagolska rijeĉ, ima ĉak reprezentativnu funkciju (što ga pribliţava imenici); u formalnom morfološkom pogledu uklopljen je u tvorbeni sustav glagola i nema ništa s imenicama. 101

Infinitiv se pojavljuje kao moguća zasebna vrsta rijeĉi ili ga je potrebno uklopiti s glagolima. Otuda infinitiv meĊu glagolskim rijeĉima. Sliĉni problemi se pojavljuju kada su u pitanju glagolske imenice, glagolski pridjevi i glagolski prilozi. Infinitiv oznaĉava radnje bez oznake: - lica - vremena - naĉina. Upravo se zato i kaţe da se pribliţava imenicama, no u njemu su sadrţane glagolske kategorije vida i stanja i po tomu pripada sustavu glagolskih oblika. Zbog ovih posebnih obiljeţja naziva se i neodreĊenim glagolskim oblikom. Na neki naĉin ga se drţi polazišnim oblikom obliĉnoga glagolskoga sustava: u tom se obliku, recimo, glagoli nalaze u rjeĉnicima. Većina glagola u hrvatskome jeziku u infinitivu završava na – ti: znati, pjevati... Manji broj glagola ima u infinitivu završetak – ći: reći, teći... (zapravo se do ovih ći, uvijek stiţe nastavkom –ti koji je postao –ći glasovnim promjenama).

Temeljne glagolske kategorije su: - vid - stanje. Njih sadrţe svi glagolski oblici. Većina glagolskih oblika sadrţi i kategorije: - vremena - naĉina - osobe - broja - roda. Ako bi se o infinitivu nešto odreĊenije usudili reći moţda bi to bilo da je neosobni glagolski oblik (u kojemu su vidljive kategorije vida i stanja) i koji je uklopljen u morfologiju glagolskih oblika i kao takav u sluţbi imenovanja glagolskih radnji.

102

GLAGOLSKI PRIDJEVI

- glagolski pridjev radni - glagolski pridjev trpni. Za glagolske pridjeve je jasno da su nastali od glagola kao što je i jasno da glagolski pridjev radni kad tvori glagolske oblike izraţava aktivna (radna) glagolska stanja (izriĉe radnje koje subjekt obavlja), kao što i glagolski pridjev trpni tvori oblike koji iskazuju da njihovu radnju subjekt trpi (ona se obavlja na subjektu, on je stvarni predmet radnje, trpi radnju).

GLAGOLSKI PRIDJEV RADNI

Tvorba: osnova + nastavci: -o (ao), -la, -lo, -li, -le, -la; (pisao, pisala, pisalo, pisali, pisale, pisala) Kao što se pojavljuje kao dio glagolskih oblika, on se zna pojavljivati u istinskoj sluţbi pridjeva kao atribut imenica gdje ponekad ĉak i zaboravimo na njegovo podrijetlo: Na uglu naše ulice svaku je večer stajala jedna ocvala dama, u ruci je gotovo uvijek držala uveli cvijet.

GLAGOLSKI PRIDJEV TRPNI

Tvorba: osnova + nastavci: -n, -na, -no, -ni, -ne, -na -t, -ta, -to, -ti, -te, -ta -en, -ena, -eno, -eni, -ene, -ena -jen, -jena, -jeno, -jeni, -jene, -jena Pomoćni glagoli nemaju oblika za trpni pridjev. Glagolski pridjev trpni nastaje samo od prijelaznih glagola. Glagolske imenice nastaju najĉešće od glagolskih pridjeva trpnih, sklanjaju se po padeţima, dakle prave su imenice.

103

Nastavak glagolske imenice -je s završnim suglasnicima -n, -t pri tvorbi glagolske imenice jotiraju u -nj, -ć: ĉitanje, postignuće.

GLAGOLSKI PRILOZI

- Glagolski prilog sadašnji - Glagolski prilog prošli. Iako ne izriĉu vrijeme kao što to ĉine glagolska vremena, moţe se odrediti dogaĊa li se radnja predikata istodobno s radnjom priloga ili se radnja izreĉena prilogom dogodila prije radnje predikata. Glagolski prilozi se tvore od glagola, u reĉenici dopunjuju i propiruju predikat glagolski prilog prošli izriĉući radnju koja prethodi predikatnoj radnji, a glagolski prilog sadašnji radnju koja se istodobno odvija s predikatnom radnjom.

GLAGOLSKI PRILOG SADAŠNJI

Tvorba: osnova (oblik za treću osobu mnoţine prezenta) + nastavak: -ći: ĉitaju-ći

GLAGOLSKI PRILOG PROŠLI

Tvorba: osnova (infinitivna) + nastavci: -vši, -avši; i nastavci zastarjelice -v, -av U pjesniĉkim testovima zna se dogoditi da glagolski prilog sadašnji izgubi završno i, -ć(i): pazeć da ne bi... Glagolski prilozi mogu postati pridjevi kad se veţu uz imenicu. Šišmiš je leteći sisavac.

104

KATEGORIJA VIDA

Svaki glagolski oblik u hrvatskome jeziku pripada jednom glagolskom vidu: - svršenom (perfektivnom) - ili nesvršenom (imperfektivnom). Glagoli nesvršenoga vida mogu izreći pravu sadašnjost: dati odgovor na pitanje: Što upravo sada radiš? Dakle, onu sadašnjost u trenutku govora. Glagoli svršenog vida mogu izreći tek modalnu (relativnu sadašnjost), neko pretpostavljivu sadašnjost u prošlosti ili budućnosti. Razdoblje u kojem se govori, sadašnjost prema kojoj se odreĊuju prošlost i budućnost ona je vremenska orijentacija koja govori o apsolutnoj uporabi vremenskih oznaka. Razdoblje o kojem se govori, sadašnjost prema kojoj se odreĊuju prošlost i budućnost ona je vremenska orijentacija prema kojoj uporabljeni glagolski oblik dobiva svoju gramatiĉku oznaku vremena o kojoj govorimo kao o relativnoj uporabi vremenskih oznaka. Koliko razdoblje obuhvaća sadašnjost ovisi o govornikovu gledištu. Koliko on govoreći hoće ili ţeli obuhvatiti pogledom, toliko se prostire sadašnjost, ono prije toga je prošlost, a ono poslije toga budućnost. Nesvršenim vidom izriĉu se radnje koje se gledaju protegnute u vremenu, neko neprekinuto trajanje izmeĊu svojeg poĉetka i kraja i uzimaju se u obzir upravo s obzirom na trajanje: ĉitati, pisati, gledati... Isto tako drţe se nesvršenima one radnje kod kojih se naglašava ponavljanje i uĉestalo vršenje odreĊene radnje: kuckati, tipkati... Svršeni vid izriĉu se radnje skupljene u jedno od svog poĉetka do kraja bez obzira na trajanje. Mogu izricati dovršavanje radnje: pročitati, poĉetak njezina vršenja: povesti; ili vršenje radnje u jednom trenu: udariti.

105

KATEGORIJA STANJA

Hrvatski jezik poznaje dva glagolska stanja: - aktiv - pasiv. Hrvatski jezik proteţira sustav glagolskih oblika kojima se izriĉe da je subjekt ujedno i vršitelj radnje, odnosno aktivno glagolsko stanje. Pasiv ili trpno glagolsko stanje izraţava usmjerenost glagolske radnje na subjekt. U takvim iskazima stvarni objekt dolazi u reĉenici kao subjekt, a vršitelj se radnje ili ne izriĉe ili rjeĊe dolazi u genitivu s prijedlogom od ili u instrumentalu bez prijedloga. Pasiv je sustav glagolskih oblika koji kao predikat oznaĉuju da se radnja vrši na subjektu (da je subjekt «trpi»). Pasiv se u hrvatskom jeziku tvori: -

od prijelaznih glagola aktivnim oblicima glagola biti ili bivati i participom pasivnim (glagolskim pridjevom trpnim): srušen je, bivaju hvaljeni aktivnim oblicima odabranog glagola s ĉesticom se: vrti se, lijeva se...

KATEGORIJA NAĈINA

U svakoj reĉenici izraţen je neki odnos prema vršenju glagolske radnje, po tome se u hrvatskom jeziku razlikuju ĉetiri naĉina: - indikativ - imperativ - kondicionali - optativ. 106

INDIKATIV IZJAVNI NAĈIN

Indikativ ili izjavni naĉin oznaĉava radnju kao: - stvarnu (tako što izriĉe prisutnost te radnje u stvarnosti) - nestvarnu (nijeĉe prisutnost radnje). Nijekanje prisutnosti radnje ne mijenja znaĉenje izjavnog naĉina jer se govori o odsutnosti radnje u odreĊenom vremenu. Izjavni je naĉin obvezatno povezan s vremenom. Ovaj se izjavni naĉin ĉesto zamjenjuje takozvanom reĉeniĉnom kategorijom u kojoj se neke reĉenice nazivaju jesnim, a neke nijeĉnim. Ukoliko dobro promotrimo o ĉemu se zapravo radi: Reĉenica koja izriĉe da nešto jest ili moţe biti zove se jesna reĉenica: Crvenkapica ide baki. Reĉenica koja izriĉe da nešto nije ili ne moţe biti zove se nijeĉna reĉenica: Crvenkapica ne ide baki. Zapravo se radi o informaciji radi li se o stvarnoj (moţebitnoj) radnji ili onoj koja to nije (odnosno, njezinoj odsutnosti), na djelu je, dakle, indikativ (izjavni naĉin). Problem nastaje kad se jesnost i nijeĉnost reĉenica proširuje s vremena i na naĉine, pa se tako reĉenica s imperativnom zabranom (Ne bacaj papir), za razliku od druge reĉenice s imperativnim nalogom (Bacaj papir) drţi nijeĉnom, odnosno jesnom. U smislu indikativa tu se ne moţe govoriti jer se indikativ odnosi samo na glagolska vremena, ne i na druge naĉine, jer ako ćemo pravo tu se ne radi o nazoĉnosti ili odsutnosti, nego su na djelu naredbi i zabrani i tako zapravo (po mome) obje jesne.

107

IMPERATIV ZAPOVJEDNI NAĈIN

Imperativ ili zapovjedni naĉin prikazuje djelovanje koje se treba ili ne treba ostvariti od druge osobe iskazanom voljom govornika kao potreba, poticaj ili odluĉna molba. Imperativ se izriĉe sugovornoj osobi: zapovijed, poziv, molba, nutkanje. Isto tako moţe ga izreći govorna osoba koja je dio pretpostavljive govorne mnoţine, najĉešće kao poticaj na zajedniĉko djelovanje (ili njegovu zabranu). Moţe se izreći i sugovornim osobama u mnoţini. Jedan oblik imperativa posrednim se putem izriĉe sugovornoj osobi za odsutne osobe i u jednini i u mnoţini (neka + uradi/urade). Tvorba: Ja – –

Mi – -mo, -jmo, -imo, -jimo

Ti – -0, -j, -i, -ji

Vi – -te, -jte, -ite,

On – uvjetno: neka + prezent

Oni – neka + prezent

-jite

Izuzetak (glagoli? bez drugih glagolskih oblika, osim ovih u imperativu): hajde, hajdemo, hajdete – nemoj, nemojmo, nemojte – jesu li to glagoli ili su to imperativni uzvici. Isto tako blaţi oblik imperativa zabrane se moţe tvoriti od oblika nemoj(-mo, -te) + infinitiv.

108

KONDICIONALI POGODBENI NAĈINI

Kondicional ili pogodbeni naĉin izriĉe radnju kao moguću, pretpostavljenu ili poţeljnu. Hrvatski knjiţevni jezik ima dva kondicionala: -

sadašnji (I.) prošli (II.).

KONDICIONAL I.

Tvorba: nenaglašeni oblik aorista pomoćnog glagola biti + pridjev radni. Ja – bih došao

Mi – bismo došli

Ti – bi došao

Vi – biste došli

On(-a, -o) – bi doš-ao(-la, -lo)

On-i(-e, -a) – bi doš-li(-le, -la)

Zbog duhovne inercije (tromosti) ĉesto se griješi pa se i u oblicima govorne i sugovorne osobe u mnoţini neispravno rabi oblik bi, umjesto ispravnih bismo, biste.

KONDICIONAL II.

Kondicional drugi tvori se od kondicionala I. pomoćnog glagola biti + glagolski pridjev radni. 1. Bio bih radio 2. Bio bi radio 3. Bio bi radio

Bili bismo radili Bili biste radili Bili bi radili 109

OPTATIV ŢELJNI NAĈIN

Optativ ili ţeljni naĉin: njime iskazujemo ţelju da se glagolska radnja dogodi ili ne dogodi. Nema zaseban morfološki izraz, izriĉe se glagolskim pridjevom radnim: Ţivio! U uţem smislu naĉinima se drţe optativ, kondicionali i imperativ jer se u njima izraţava odnos govornika prema vršenju glagolske radnje. Budući da optativ nema zasebnog morfološkog izraza, a indikativ se izriĉe glagolskim vremenom (ili njegovim zanijekanim oblikom) u sustava pouĉavanja glagolskih rijeĉi najĉešće se kao naĉini navode samo kondicionali i imperativ.

110

KATEGORIJA VREMENA

Izricanje glagolske radnje na vremenskoj crti odnosi se na tri vremenska razdoblja: - prošlost - sadašnjost - budućnost; ali, odreĎena prema trenutku govora ili nekoj drugoj vremenskoj odredbi.

Glagolski sustav hrvatskoga knjiţevnoga jezika ima sedam vremena: - opće vrijeme: prezent (glagolima nesvršenog vida moţe se izreći trenutna sadašnjost, dok se ona ne moţe izreći glagolima svršenoga vida; pretpostavljiva buduća ili prošla sadašnjost izriĉe se glagolima oba glagolska vida). - prošla vremena: aorist, imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt - buduća vremena: futur I. i futur II. Prošla i buduća vremena odreĊena su prema svojoj temeljnoj uporabi, ali i ona mogu biti rabljena za razliĉite vremenske odsjeĉke. Najjednostavniji prikaz uporabe glagolskih vremena s obzirom na njihovo korištenje je ono u odnosu prema trenutnoj (pravoj) sadašnjosti od glagola nesvršenoga vid. Tada bi se sadašnjost iskazivala prezentom: što radiš? – ĉitam, prošlost prije toga trenutka u obavljanju iste radnje perfektom: što si radio? – ĉitao sam; i budućnost u kojoj će se obavljati ista radnja izricala bi se futurom I.: što ćeš raditi? – ĉitat ću. Nemogućnost da se glagolima svršenoga vida izriĉe trenutna (prava) sadašnjost upućuje nas na postojanje nekih odstupanja u uporabi glagolskih vremena s obzirom na vrijeme govora. To nas upućuje na mogućnost da govornik na neki naĉin osim trenutkom govora pozicionira nekakvu pretpostavljivu sadašnjost prema kojoj se onda izriĉe neka pretpostavljena prošlost ili budućnost. Ta pozicionirana pretpostavljena sadašnjost moţe biti u prošlosti ili budućnosti s obzirom na vrijeme govora. 111

Dakle dolazimo do pojma relativne uporabe glagolskih vremena, koja govore o pretpostavljivim sadašnjostima, prošlostima i budućnostima s obzirom na neke izrijekom navedene vremenske odrednice u odnosu na vrijeme u kojem govornik govori. U tom smislu uporaba glagolskih vremena se odnosi na neku pretpostavljenu sadašnjost i prema njoj odreĊenoj prošlosti i budućnosti.

PREZENT

Izriĉe radnje koje se obavljaju u sadašnjosti bilo trenutnoj (pravoj) ili nekoj pretpostavljenoj sadašnjosti.

Tvorba Osnova + nastavci: -im, -am, -jem, -em Ja

misl-im

pjev-am

pi-jem

tuĉ-em

Ti

misl-iš

pjev-aš

pi-ješ

tuĉ-eš

pjev-a

pi-je

tuĉ-e

On, Ona, Ono misl-i Mi

misl-imo pjev-amo pi-jemo tuĉ-emo

Vi

misl-ite

Oni, One, Ona misl-e

pjev-ate

pi-jete

tuĉ-ete

pjev-aju

pi-ju

tuk-u

Prezent nema sluţbu samo izricanja neke pretpostavljive sadašnjosti, u tom smislu je najzanimljivija njegova uporaba od glagola svršenoga vida u svrhu izricanja predbudućega vremena. Naime prezent svršenih glagola istovjetan je po svojem vremenskom znaĉenju (izricanju predbuduće glagolske radnje) oblicima futura II. 112

U ovom smislu u hrvatskome jeziku se preporuĉa uporaba prezenta i rijetko se rabi futur II. od glagola svršenoga vida. Popijem li više nego mogu podnijeti napit ću se. Budem li popio više nego mogu podnijeti napit ću se. Prezent pomoćnog glagola biti jesam

sam

nisam

budem

ne budem

jesi

si

nisi

budeš

ne budeš

jest

je

nije

bude

ne bude

jesmo

smo

nismo

budemo

ne budemo

jeste

ste

niste

budete

ne budete

jesu

su

nisu

budu

ne budu

Prezent pomoćnog glagola htjeti

hoću

ću

ne ću

hoćeš

ćeš

ne ćeš

hoće

će

ne će

hoćemo

ćemo

ne ćemo

hoćete

ćete

ne ćete

hoće

će

ne će

Pravopisna je dvojba hoće li se ovaj ne ću pisati ovako ili zdruţeno. Argumentacije postoje i za jedan i za drugi naĉin pisanja: mnogi u tome prvenstveno vide politiĉko, a ne pravopisno pitanje. Osobno pišem odvojeno iz razloga što drţim da broj iznimki u pravilu je uvijek dobro smanjiti na nuţni minimum.

113

AORIST Oblike u aoristu imaju samo svršeni glagoli. Tvori se od svršenih glagola i izriĉe blisko dovršenu prošlu radnju. Oblik se tvori od osnove + nastavci Ja -h Mi -smo

Ja -oh

Mi -osmo

Ti -0 Vi -ste

Ti -e

Vi -oste

On -0 Oni -še

On -e

Oni –oše

banu-h banu-smo

rek-oh

rek-osmo

banu

banu-ste

reĉ-e

rek-oste

banu

banu-še

reĉ-e

rek-oše

Budući da se tvori samo od svršenih glagola, ĉesto se dovodi u svezu s imperfektom koji se tvori samo od nesvršenih glagola. Razlikujemo ih po svršenosti odnosno nesvršenosti glagola, nastavcima ali i prošlosti koju izriĉu.

IMPERFEKT Tvori se od nesvršenih glagola i izriĉe prošlost koja traje (prošlu nesvršenu radnju koja je trajala u prošlosti). Tvorba: osnova + nastavci Ja -ah

Mi -asmo

Ja -jah

Mi -jasmo Ja -ijah

Mi -ijasmo

Ti -aše

Vi -aste

Ti -jaše

Vi -jaste

Vi -ijaste

On -aše Oni –ahu

On –jaše

Oni -jahu

Ti -ijaše On -ijaše

Oni –ijahu

Imperfekt pomoćnih glagola: bijah

bjeh

hoćah

htijah

bijaše

bješe

hoćaše

htijaše

bijaše

bješe

hoćaše

htijaše

bijasmo bjesmo

hoćasmo

htijasmo

bijaste

bjeste

hoćaste

htijaste

bijahu

bjehu

hoćahu

htijahu 114

PERFEKT

Izriĉe prošle radnje. Tvorba: nenaglašeni prezent glagola biti + glagolski pridjev radni pisao sam

pisali smo

bio sam

bili smo

pisao si

pisali ste

bio si

bili ste

pisao je

pisali su

bio je

bili su

U pripovjednim oblicima perfekt se ĉesto izriĉe bez nenaglašenog prezenta glagola biti: Bio jednom jedan car i imao tri sina. Ako se navode osobe (bilo kao osobne zamjenice ili imenice kao osoba o kojoj se govori) onda nenaglašeni prezent dolazi ispred glagolskog pridjeva radnoga. Iz stilskih razloga nenaglašeni oblik prezenta se moţe udaljavati od glagolskoga pridjeva prema poĉetku reĉenice: Đuro je Martić poludio.

PLUSKVAMPERFEKT

Izriĉe gotovu prošlost. Ili prošlost prije neke druge prošlosti. Pojavljuje se u dva (tri) oblika istovjetne sluţbe, naime, tvori se od perfekta ili imperfekta pomoćnog glagola biti + glagolski pridjev radni Ja bijah (bjeh) išao

bio sam išao

Ti bijaše (bješe) išao

bio si išao

On bijaše (bješe) išao

bio je išao

Mi bijasmo (bjesmo) išli

bili smo išli

Vi bijaste (bjeste) išli

bili ste išli

Oni bijahu (bjehu) išli

bili su išli

Iako se za pluskvamperfekt kaţe da izriĉe prošlost prije neke druge prošlosti, ĉešće se koristi da se izrekne radnja koja je izvršena pa poništena: Ja sam bio došao.

115

FUTUR I.

Buduće vrijeme. Budućnost moţemo oĉekivati s manje ili više pouzdanje, u smislu, da će se ona i dogoditi. Zato futur I. ne izriĉe buduću radnju neizravno, nego kazuje o njezinu oĉekivanju u sadašnjosti. Pripravnost da se zbiljska ili zamišljena radnja vrši ili izvrši iskazuje se oblicima glagola htjeti. Tvorba: infinitiv + nenaglašeni prezent pomoćnog glagola htjeti. pisat ću

pisat ćemo

pisat ćeš

pisat ćeš

pisat će

pisat će

Glagoli koji u infinitivu završavaju na –ći zadrţavaju taj oblik kao što svi imaju potpuni infinitiv ako nenaglašene oblike pomoćnoga glagola pišemo prije infinitiva: Ja ću budan sanjati. Ići ću svijetom i pjevati.

FUTUR II. PREDBUDUĆE VRIJEME.

Ĉesta je dvojba radi li se o vremenu ili naĉinu, izriĉe se najĉešće neka radnja u budućnosti nakon koje će se obaviti neka druga buduća radnja. U hrvatskom se jeziku rijetko tvori od glagola svršenoga vida, jer se za tu svrhu vrlo dobro koristimo prezentom svršenih glagola. Tvorba: svršeni prezent pomoćnog glagola biti + glagolski pridjev radni. Ja budem pjevao

Mi budemo pjevali

Ti budeš pjevao

Vi budete pjevali

On bude pjevao

Oni budu pjevali

Postoji i jedan moglo bi ga se nazvati Futur III. koji izriĉe radnju koja se dogodila, ali će njezini se rezultati znati tek u budućnosti, on je oblikom istovjetan Futuru II., no za razliku od predbudućega vremena za kojega postoji preporuka da se ne izriĉe od svršenih glagola umjesto kojih se rabi prezent svršenih glagola, u izricanju ovoga futura ne postoji obveza da se pri njegovoj uporabi ne rabi tvorba od svršenih glagoli: A što ako je bude prodala. 116

PASIVNI OBLICI

Postavlja se sasvim konkretno pitanje: Ĉime se izriĉe pasiv i postoje li glagolska vremena u pasivnom obliku. Ĉesto se zna reći da se pasiv izriĉe glagolskim prilogom trpnim. No, ĉinjenica je da taj glagolski prilog u pasivnim konstrukcijama dolazi uvijek s nekim od oblika glagola biti (ili glagola bivati). Pitanje je hoće li se takav oblik drţati nekom vrstom imenskoga predikata ili se radi o pravim pasivnim glagolskim oblicima. Ako bi ih drţali trpnim glagolskim oblicima, onda bi prema profesoru Laznibatu njihov izgled bio sljedeći:

PASIVNI GLAGOLSKI OBLICI

Vremena Prezent: bivam hvaljen i hvaljen sam (ovaj potonji oblik moţe oznaĉavati i prošlost i sadašnjost) Aorist: bih hvaljen Imperfekt: bijah hvaljen ili bjeh hvaljen Perfekt: bio sam hvaljen Pluskvamperfekt: bijah bio hvaljen, bjeh bio hvaljen ili bio sam bio hvaljen Futur I.: bit ću hvaljen Futur II.: budem hvaljen ili budem bio hvaljen Naĉini Imperativ: budi hvaljen Kondicional sadašnji: bio bih hvaljen Kondicional prošli: bio bih bio hvaljen Glagolski prilozi Prilog sadašnji: budući hvaljen 117

Prilog prošli: bivši hvaljen. „Prema tome, trpno stanje ima sve glagolske oblike koje ima i radni lik“, ustvrdi profesor Laznibat. Po stupnju samostalnosti na sintaktiĉkoj razini (razini skladnje), odmah poslije uzvika, dolaze glagoli. Glagolski su oblici, posebice osobni, redovito jezgrene komponente reĉenica – za njih je tipiĉna kategorija predikativnosti i sadrţe najviše obavijesti o morfološkim karakteristikama drugih dijelova reĉenice. Same po sebi, odnosno po morfološkim kategorijama koje su im svojstvene, bivaju uvedene u ustrojstvo reĉenice: funkcioniraju kao upravne, a ne kao zavisne sintaktiĉkih struktura. MeĊu glagolskim oblicima ima i onih koji su manje ili više lišeni leksiĉkog znaĉenja: pomoćni glagoli koji sluţe za tvorbu sloţenih oblika. Takvi se oblici zato ĉesto promatraju kao tzv. sluţbene i/ili pomoćne rijeĉi, a ponekad se ĉak izdvajaju u posebnu vrstu rijeĉi. U vezi s glagolima nameće se pitanje miješanih glagolskih oblika (po nekim klasifikacijama) hibridnih vrsta rijeĉi. Rijeĉ je o oblicima koji zadrţavaju neke kategorije svojstvene glagolima (kategorije vida, vremena, stanja i sl.), ali poprimaju neka svojstva i drugih vrsta rijeĉi: Imenica: infinitiv Pridjeva: glagolski pridjev Prilog: glagolski prilozi. Takve je oblike opravdano drţati glagolima jer su glagolske kategorije u njima primarne i/ili “unutarnje” (glagolski vid...), a kategorije drugih vrsta rijeĉi na neki naĉin sekundarne, “vanjske” (tako realizacija imenske padeţne paradigme mijenja narav glagolskih pridjeva i priloga : usp. Zrela kruška, napadnuti grad, noseća ţena, bivši prijatelj...).

118

VRSTE RIJEĈI

NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEĈI

PRILOZI (PRISLOVI) PRIJEDLOZI VEZNICI UZVICI ĈESTICE 

119

PRILOZI

Prilozi (prislovi): nepromjenjive rijeĉi koje se najĉešće dodaju glagolima kao oznaka okolnosti radnje stanja i zbivanja (mjesta, vremena, naĉina, uzroka…). Mjesto u reĉenici im otvara predikat, kao priloţnim oznakama ili pridjev, odnosno prilog, kao vlastitim pridjevima, te imenice ako one imenuju radnju: putovanje ljeti, skretanje nalijevo. 

Neki drţe da su djelomice promjenjive rijeĉi jer imaju stupnjevanje kada izriĉu neko svojstvo. Budući da se takvi prilozi se tvore od opisnih pridjeva popriloţenjem, ili sufiksima – o i –e, ispravnije je stajalište da se ti stupnjevani prilozi zapravo tvore od komparativa i superlativa dotiĉnih pridjeva, pa prema tome prilozima ne pripada svojstvo promjenjivosti. Prilozi tipa: vjerojatno, jamaĉno, moţda, valjda, navodno, toboţe – iskazuje se stav govornika prema iskazu koji izgovara – u tom smislu ovi se prilozi pribliţavaju rjeĉcama (ĉesticama). Ono što ih razdvaja od ĉestica je da prilog ima ulogu reĉeniĉnog ĉlana ili je njegov dio, dok ĉestice nemaju ulogu u skladnji reĉenice (uloga im je preoblika cjelovita iskaza). Odnos priloga i pridjeva. Prilog uglavnom izriĉe okolnosti vršenja glagolske radnje i nepromjenjiva je vrsta rijeĉi – pridjev dolazi uz imenice i sroĉan je s njom u padeţu, rodu i broju. No zanimljivo je da ista rijeĉ ponaša se kao prilog i kao glagol: Tiho pjevanje je izuzetno zahtjevno. U tihom pjevanju Ivanov glas se gubi. Klapa tiho pjeva. I uvijek tiho uz glagol. Odnos priloga i prijedloga. Poslije Ivana nastupio je Ante. Molim vas doĊite malo poslije. Prilozi su rijeĉi, najĉešće tvorene od drugih vrsta rijeĉi, kojima je specifiĉnost priglagolska, okolnosna sluţba. Uporabljive su osim toga i uz pridjeve kao “pridjevi pridjeva”: vrlo dobar, i uz imenice izvedene iz glagola: klizanje zimi i uz druge imenice u kojima se na neki naĉin pretpostavlja glagolska jezgra: vrućina ljeti.

120

Ima priloga koji se ne spajaju ni s jednom od spomenutih vrsta rijeĉi, nego se odnose na ĉitavu reĉenicu: Naravno, bilo je upravo tako. Ovako uporabljene rijeĉi nazivaju se modalnim rijeĉima, reĉeniĉnim prilozima ili modifikatorima i katkad se izdvajaju u posebnu vrstu rijeĉi. Pored priloga u takvoj se funkciji mogu naći glagoli: On je, ĉini se, umoran. Prijedloţni izrazi: S obzirom na okolnosti, moglo je biti i gore. Ĉitave reĉenice, a posebno klauze subordiniranih reĉenica: Kao što je reĉeno, to se nije dogodilo. Sintaktiĉka narav reĉeniĉnih priloga još je uvijek slabo istraţena pa prema tome i razgraniĉenje priglagolskih (ad-verbnih) od prireĉeniĉnih (ad-fraznih) elemenata. Njihova sintaktiĉka funkcija nije dostatna da bi se reĉeniĉni prilozi izdvojili u posebnu vrstu rijeĉi (sliĉno tomu bi bilo kada bi imenice u atributivnoj sluţbi smatrali pridjevima).

PRIJEDLOZI

Prijedlozi: nepromjenjive pomoćne rijeĉi koje izriĉu meĊusobne odnose meĊu stvarima i radnjama u reĉenici. Pomoćna vrsta rijeĉi. 

Ukazujući na odnose izmeĊu bića, stvari, pojava i pojmova zapravo prijedlozi izriĉu padeţne odnose meĊu osnim što znaĉe imenice ili na što upućuju zamjenice. Prijedlozi uobiĉajeno stoje pred imenicama ili zamjenicama, otuda im i ime, no prijedlozi radi, nasuprot, unatoĉ, uprkos, usprkos; mogu iz stilskih razloga doći i poslije njih.

121

Ima prijedloga kojima se znaĉenje ne izvodi iz neke druge rijeĉi: od, do, bez, iz, k, u, na, s, za, pred, preko... Ima i onih kojima se znaĉenje moţe povezati s osnovom neke druge rijeĉi: duţ, kraj, vrh, pomoću... Kao i onih sloţenih (nastaju vezom dvaju prijedloga ili prijedloga i imenice...): ispod, ispred, iza, izmeĊu, nasuprot, navrh, usred, uoĉi... Veza prijedloga s imenicom naziva se prijedloţni izraz. Ima prijedloga koji dolaze samo s jednim padeţom, neki uz dva, a neki ĉak uz tri padeţna oblika. u – genitiv, akuzativ, lokativ. za – genitiv, akuzativ, instrumental. u, na, po – nikada ne dolaze s dativom. Lokativ uvijek dolazi s prijedlozima: u, na o, po, prema, pri. Prijedlozi su nepromjenjive, “sluţbene”, nesamostalne rijeĉi koje prethode samostalnim rijeĉima, u prvom redu imenskima, i oznaĉuju raznolike odnose, najĉešće prostorne, izmeĊu onog što je oznaĉeno imenskom rijeĉju i onog što je oznaĉeno rijeĉju s kojom se imenica povezuje. Leksiĉko znaĉenje prijedloga obiĉno se ĉuva bez obzira na to kakvim rijeĉima prethode. Rijetki su sluĉajevi kad se ono gubi, tj. kad se posve gramatikalizira: prijedlozi u funkciji prefiksa sluţe za promjenu glagolskog vida, tj. za perfektivizaciju imperfektvinih glagola; uĉiti – nauĉiti.

122

VEZNICI

Veznici: nepromjenjive pomoćne gramatiĉke rijeĉi kojima se povezuju rijeĉi u reĉenici ili sureĉenice u sloţenim reĉenicama, te reĉenica u diskursu. Postoje rijeĉi koje igraju ulogu veznika, ali smo ih upoznali po nekim njihovim sluţbama unutar drugih vrsta rijeĉi, takve rijeĉi nazivamo nepravi veznici ili vezniĉkim rijeĉima: odnosne zamjenice, neki prilozi i neke druge rijeĉi. Veznici uz nezavisne reĉenice: 

Sastavni: i, pa, te, ni, niti Rastavni: ili Suprotni: a, ali, nego, no, već, dok Zakljuĉni: dakle, stoga, zato Iskljuĉni: samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što, osim što. Uz zavisne reĉenice dolaze ovi veznici (vezniĉke rijeĉi): Odnosne zamjenice: tko, što, koji, ĉiji, kakav, kolik Mjesni prilozi: gdje, kamo, kuda, odakle, dokle Izriĉni: da (kako, gdje) Namjerni: da, eda, kako, li, neka Posljediĉni: da, tako da, te Uzroĉni: jer, budući da, što (gdje, kako) Naĉinski: kako, kao da, kao što, kanda Poredbeni: kako, nego, nego što, negoli, kamoli, a kamoli, nekmoli, a nekmoli Vremenski: kad, kada, dok, ĉim, istom, prije nego, prije nego što, prije no što, pošto, nakon što Dopusni: iako, ako i, i da, da i, premda, makar Pogodbeni: ako, ako li, kad li, da. Veznici su rijeĉi koje se odreĊuju iskljuĉivo sintaktiĉki (gotovo svaki veznik moţe se naći u još kakvoj funkciji, najĉešće priloškoj ili zamjeniĉkoj). Sluţe za povezivanje jezgri sintaktiĉkih jedinica (jedinica predikativne naravi), drugim rijeĉima pretpostavlja se da se veznicima ne povezuju istovrsni i istofunkcionalni dijelovi reĉenice. 123

Njihovo je leksiĉko znaĉenje još apstraktnije (ili u većoj mjeri gramatikalizirano) nego kod ostalih dosad razmatranih vrsta rijeĉi, ali se ne moţe reći da ga nemaju. Kada bi bilo drugaĉije, dovoljan bi bio po jedan veznik za koordinirane i jedan za subordinirane strukture.

USKLICI (UZVICI)

Uzvici (Usklici): nepromjenjive rijeĉi koje sluţe za izricanje osjećaja, duševnih raspoloţenja, za dozive i poticaje ili za oponašanje prirodnih zvukova. Uzvici se ĉesto sastoje od zvukova koji se ne rabe u jeziku, naglasne osobine su im razliĉite od drugih rijeĉi, igraju sliĉnu ulogu kao geste i mimika zato ih se zna nazivati jeziĉnim gestama. 

Razumiju ih gotovo uvijek ispravno i negovornici nekoga jezika. Oni iskazuju duševno stanje (dojmove): jao, oh... Skreću pozornost (izdaju zapovijedi): gle, pst, hej, na, de... Doziv ili tjeranje blaga: mujs, iš... Oponašaju zvukove u prirodi i glasanje ţivotinja: kukuriku, krc... Ovi onomatopejski usklici znaju se iskoristiti u slaganju reĉenice kao glagolski predikati (jezgro reĉenice): A on njega capcarap. Od svih vrsta rijeĉi najviši stupanj gramatiĉke i sintaktiĉke samostalnosti imaju uzvici. Mnogi ih ne drţe rijeĉima u pravom smislu nego emocionalnim simbolima, govornim znacima, ekvivalentima rijeĉi... Sintaktiĉka narav uzvika slabo je opisana. 124

Općenito se drţi da ne stupaju niti u kakve sintagmatske odnose. Ako ih se ipak uklapa u skladnju (sintaksu) kao neizostavne dijelove teksta, najĉešće su posebne reĉenice ili sureĉenica. Ako bi opisivali ovaj odnos uzvika prema ostatku teksta Pranjković drţi da bi ga najbolje bilo imenovati kao odnos obvezne nazoĉnosti. Sintagmem kojemu je svojstvena uzviĉnost i komunikativna funkcija uspostavljanja verbalnog odnosa sa sugovornicima moţe biti izraţena i drugim sredstvima: vokativom ili optativom, katkada eventualno i imperativom. Isto kao što se sintagmem s dominantnim svojstvom imperativnosti moţe, osim imperativom, izraziti imenicom ili infinitivom: (Šutite! Tišina! Šutjeti!) Nerijetko se meĊu uzvike svrstavaju i onomatopejske rijeĉi: vau-vau, av-av, pljas, šljap, hop-cup, cap-carap i sl. Jedni ih nazivaju glagolskim uzvicima Ima ih koji ih svrstavaju u imeniĉke rijeĉi Od pravih uzvika oni se razlikuju semantiĉki: uzvicima se izraţavaju emocije – onomatopejske su rijeĉi uvjetna kopija zvukova. Razlikuju se i sintaktiĉki: onomatopejske se rijeĉi uklapaju u strukturu reĉenice (mogu funkcionirati kao njezini ĉlanovi: A on njega cap-carap. Ide vau-vau.) – uzvici ne mogu. Razlikuju se i morfološki: onomatopjeske rijeĉi mogu postati promjenjivima: av-ava, pljasnuti, šljap(k)ati – uzvici izuzetno: aha...

125

ĈESTICE (RJEĈCE)

Ĉestice: nepromjenjive rijeĉi koje sluţe za oblikovanje ili preoblikovanje reĉeniĉnog ustrojstva, za davanje drugaĉijeg znaĉenja pojedinim rijeĉima ili za izricanje govornikova stava prema reĉeniĉnom sadrţaju. Ĉesto im se odriĉe posebnost u smislu vrste, a ipak su vrlo vaţna i neobiĉna vrsta rijeĉi. 

Ĉestice koje ste najĉešće susretali su: ne, neka, li... One su iskaz o cijelom reĉeniĉnom sadrţaju ili sluţe njegovoj preoblici: daju novi smisao ĉitavom reĉeniĉnom sadrţaju. Vidiš nevolje i patnje svoga naroda. Vidiš li nevolje i patnje svoga naroda? Samostalno li je bez znaĉenja, no cijeloj reĉenici mijenja znaĉenje. Negacija: ne, ni Upit: li, zar, zar ne Pojaĉivaĉi: da, doista, naravno, jamaĉno, sigurno Nestrpljenje i zadovoljstvo: bar, baš, ĉak, još Ravnodušje: ma, bilo, god Iskazati dozu sumnje: moţda, vjerojatno. Na najniţem stupnju samostalnosti od svih vrsta rijeĉi nalaze se ĉestice (rijeĉce, partikule). Po svojim znaĉenjskim i funkcionalnim svojstvima one se nalaze negdje izmeĊu morfema i tzv. sluţbenih, gramatikaliziranih rijeĉi. Od prvih se razlikuju po tome što su pokretljivije jedinice, a od drugih odsutnošću leksiĉkog znaĉenja. Od svih drugih vrsta rijeĉi razlikuju se i po tome što su i znaĉenjski i funkcionalno heterogene: zar i li oznaĉuju upitnost, ne negaciju, da afirmaciju i sl.)

ZAKLJUĈNO O VRSTAMA RIJEĈI 126

MIMIKA GESTE

ZVUCI

MRMLJANJE GLASANJE KRICI

UZVICI

Z IMENICE

PRIDJEVI

PRILOZI

A

B

M

R

J

O

E

J

N

E

I

V

C

I

INFINITIV

GLAGOLSKI PRIDJEVI

GLAGOLI

GLAGOLSKI PRILOZI

E

PRIJEDLOZI VEZNICI ĈESTICE (RJEĈCE)

127

Ukoliko pokušamo saţeti ono što smo izrekli o vrstama rijeĉi onda bi se to moglo prikazati kao na gore navedenoj slici. Nju, u osnovi, moţete vidjeti i kod drugih autora.9 Uzvici kao samostalan, nezavisna vrsta rijeĉi, vrlo bliska krikovima i drugim glasanjima koja ĉovjek neartikulirano ili artikulirano moţe proizvoditi, na samom rubu iskaza iskaziva pismom. Kao iskaz emotivnih stanja duše, logiĉno je da izvan njihova obzora postoji tek šutnja (?). Krikovi, mimika, geste, zvuci. Pokušaji artikulacije poruke. Usklici su, moţemo tako reći, granica izmeĊu rijeĉi i zvukova. Ĉetiri su vrste rijeĉi koje se na neki naĉin nalaze u središtu pozornosti: imenice, pridjevi, prilozi i ono što najĉešće imenujemo glagolima. Dakako tu su i zamjenice i brojevi (no njih ne moramo nuţno promatrati kao zasebne vrste rijeĉi). Sve ove navedene vrste nalaze se u nekakvim meĊusobnim suodnosima. Imenice i glagolske rijeĉi, koje se predstavljaju svojim oblikom u infinitivu, moţemo nazvati temeljnim vrstama rijeĉi: s jedne strane imenujemo predmete mišljenja, a s duge strane imenujemo sve radnje, odnosno, sve procese: naĉine promjena koji postoje, odnosno, umijemo imenovati, zapravo; koje imenice (predmeti mišljenja, ili zamjenice koje upućuju na njih) mogu izvršiti ili koji se na njima vrše. Pridjevi izriĉu svojstva imenica (osobine), kao što bi se moglo reći da prilozi izriĉu svojstva glagola (okolnosti izvršenja njihovih radnji). Postoje takoĊer zamjeniĉke i brojevne imenice, pridjevi i prilozi. No, i glagolske rijeĉi, odnosno svi oblici glagola imaju svoje odnosne oblike prema imenicama: to je infinitiv jer igra ulogu imenovanja glagolskih radnji, glagolski pridjevi naravno stoje u istoj ravni s pridjevima, jer oni to i jesu kada stoje uz imenicu i izriĉu njezina svojstva, kao što i glagolski prilozi stoje u istoj ravni s prilozima. Za razliku od brojevnih i zamjeniĉkih odnosa prema imenicama, pridjevima i prilozima (koji su toliko bliski da se postavlja pitanje njihova postojanja kao vrste rijeĉi) infinitiv, glagolski pridjevi i glagolski prilozi imaju još bliţi suodnos s drugim glagolskim rijeĉima o odnosa kojega uspostavljaju prema nekim drugim vrstama, osobito kad su u pitanju njihove uloge u tvorbi glagolskih oblika.

9

Ivo Pranjković, Hrvatska skladnja, Hrvatska sveuĉilišna naklada, Zagreb, 1993.

128

I na koncu, nepromjenjive (pomoćne, gramatiĉke) vrste rijeĉi prijedlozi, veznici i rjeĉce igraju specifiĉne jeziĉne uloge izraţavajući odnos izmeĊu punoznaĉnih vrsta rijeĉi ili reĉenica, oblikujući ili preoblikujući reĉeniĉni sadrţaj, ponekad izriĉući i komentare govornika na sadrţaje iskaza...

129

VRSTE RIJEĈI

MIMIKA GESTE

ZVUCI

MRMLJANJE GLASANJE KRICI

USKLICI (UZVICI) Z

IMENICE

PRIDJEVI

PRILOZI

A

B

M

R

J

O

E

J

N

E

I

V

C

I

INFINITVI

GLAGOLSKI PRIDJEVI

GLAGOLI (NAĈINI I

GLAGOLSKI PRILOZI

VREMENA)

E

PRIJEDLOZI VEZNICI ĈESTICE (RJEĈCE)

130

ŠTO SE OZNAĈAVA (I IZRIĈE) KOJOM VRSTOM RIJEĈI

IMENICE

IMENICE

BIDA

STVARI

POJAVE

PREDMETE MIŠLJENJA

131

PREDMETI MIŠLJENJA

IMENOVANJE

SVIJET STATIĈAN – IMENOVAN I JEST – NEPOMIĈAN U SVOJOJ SLOŢENOSTI – RAZVRSTAN – UOĈEN – OZNAĈEN...

SVIJET NIJE STATIĈAN U NJEMU SE NEŠTO DOGAĐA I TO ŠTO SE DOGAĐA DOGAĐA SE U VREMENU ĈIME TO IZRIĈEMO

GLAGOLI

ŠTO SE IZRIĈE GLAGOLIMA

132

GLAGOLI

RADNJA STANJE ZBIVANJE

GLAGOLSKA RADNJA INFINITIV – IMENOVANJE – GLAGOLSKE RIJEĈI PREDSTAVLJA U RJEĈNICIMA

GLAGOLSKI PRIDJEVI = JESU LI DIO GLAGOLSKIH OBLIKA ILI IMAJU ULOGU POBLIŢEG ODREĐIVANJA IMENICE (PRIDJEVI)

GALGOLSKI PRILOZI = DIO GLAGOLSKIH OBLIKA ILI IZRICANJA OKOLNOSTI VRŠENJA GLAGOLSKE RADNJE (PRILOZI) ILI DOLAZE UZ IMENICU

133

PRIDJEVI

PRIDJEVI

KAKVO JE ŠTO OD ČEGA JE ŠTO ČIJE JE ŠTO

134

PRILOZI (PRISLOVI)

OKOLNOSTI VRŠENJA GLAGOSLKE RADNJE

PRIJEDLOZI

ODNOSE NAJĈEŠĆE IZMEĐU BIĆA, STVARI I POJAVA

135

VEZNICI

VEZE IZMEĐU RIJEĈI, SINTAGMI I REĈENICA

ČESTICE (RJEČCE)

PREOBLIKA ISKAZA

136

USKLICI (UZVICI)

DUŠEVNIH STANJA, RASPOLOŢENJA, NESVJESNIH REKACIJA, OPONAŠANJE ZVUKOVA PRIRODE…

ZAMJENICE

RIJEĈI KOJIM ZAMJENJUJEMO DRUGE RIJEĈI(?) 137

BROJEVI

IZRAĈAVAJU TOĈNU KOLIĈINU NEĈEGA ILI TOĈAN REDOSLIJED NEĈEGA

138

SKLADNJA

139

SKLADNJA Nauk koji prouĉava reĉenicu naziva se sintaksa (syntaksis – sreĊivanje). Hrvatski izraz je SKLADNJA.

REĈENICA

Osnovnu ustrojbenu jedinicu u gramatiĉkoj organizaciji jezika kojom se izriĉe obavijest zovemo reĉenica. U sintaksi se prouĉava ustrojstvo jedinica i cjelina većih od rijeĉi: spojeva rijeĉi (sintagmi), jednostavnih reĉenica, sloţenih reĉenica, teksta. Drugim rijeĉima, u sintaksi se prouĉavaju pravila po kojima se rijeĉi slaţu (razmještaju) u spojeve rijeĉi i reĉenica, a reĉenica u sloţene reĉenice i razliĉite vrste tekstova. Reĉenica ima znaĉenje ali je ono uopćeno, apstraktno. Zato se kaţe da je takvoj jedinici svojstveno znaĉenje, ali joj nije svojstven smisao. Kada meĊutim ista reĉenica postane dijelom stvarnog govornog ĉina u kojem sugovornici znaju na što se stvarno odnose pojedine rijeĉi iz te reĉenice, kad reĉenica dobije smisao, onda postaje govornom jedinicom. Jedinice kojima je svojstveno samo znaĉenje jeziĉne su jedinice i nazivaju se reĉenicama, a one koje su dio stvarnog govornog ĉina, koje imaju konkretan smisao nazivaju se iskazima. Reĉenice i iskaz mogu se razlikovati i s obzirom na ustrojstvo. Reĉenica naime mora biti uvijek potpuna10, a iskaz ne mora.

10

Vrlo je dvojbeno jesu li reĉenice tipa: Vatra! uistinu reĉenice u pravom smislu rijeĉi ili iskazi koji podrazumijevaju razumijevanje govornog konteksta.

140

To je zato što znaĉenje reĉenice proizlazi iz zbroja znaĉenja sastavnica koje ju ĉine, a u iskazu ne mora biti tako jer smisao iskaza moţe proizlaziti iz cjeline u koju je taj iskaz ukljuĉen. Da bi rijeĉi mogle iskazati sve ono što osjećamo, mislimo, sve naše potrebe, naloge, naredbe nisu dovoljne tek rijeĉi kao takve. One moraju ući u ţivot, postati dijelovima ţivoga organizma govora, moraju postati iskazima, tekstom. Doticati se s drugim rijeĉima, nadopunjavati se, povezivati. Ispreplitati i meĊusobno djelujući postojati. Da bi to mogle, moraju postojati nekakva pravila njihova meĊusobna povezivanja i zajedniĉkoga sudjelovanja u obavljanju temeljne zadaće izricanja meĊusobnih obavijesti, ostvaraju komunikacije meĊu govornicima. U tom smislu pokušavamo pronaći veće govorne cjeline od same rijeĉi: - spojevi rijeĉi (sintagme) i - reĉenice. Spojevi rijeĉi, iako vrlo zanimljivi, još uvijek nisu u tolikoj mjeri predmetom lingvistiĉkih, gramatiĉkih i filozofskih istraţivanja kao što je to reĉenica. Reĉenica kao cjelovit iskaz neke misli ili obavijesti ona je jeziĉna ĉinjenica koja je stoljećima prouĉavana, pokušavalo se definirati kao i obrazloţiti njezino ustrojstvo, naĉin gradnje i otkriti tajnu njezinih pravila unutar nje same, kao i u suodnosu unutar većih govornih cjelina sve do razine cjelovita teksta. Isto tako prouĉavanje većih govornih cjelina, naĉinu njihova jeziĉnog uobliĉavanja je u nesrazmjeru s prouĉavanjem reĉenice. Pa ipak iako tako dugo i s pomnjom prouĉavana još uvijek nije potpuno definirana. Svi se trude dati što znanstveniju, objektivniju i toĉniju definiciju reĉenice, no ona kao da neprestano izmiĉe. Ili bi se pak moglo reći, za svaku izreĉenu definiciju, da se tijekom godina njezine primjene naĊe nedostatnom. Misao iskazana ili napisana. Uvijek negdje11 zadobije svoju cjelovitost i u tom trenutku govornik uĉini prirodnu govornu stanku, a pisac stavi toĉku (upitnik ili uskliĉnik dabome, a moţe i tri toĉke ako mu se uĉini da misao nije cjelovita i da ono što slijedi samo treba naznaĉiti u smislu da misli tu nije kraj ili da joj kraja nema). Reĉenica je rijeĉ ili skup rijeĉi kojim se izriĉe cjelovita obavijest. Reĉenicama izjavljujemo, pitamo ili izraţavamo naglašenu osjećajnost: one su izjavne, upitne ili uskliĉne.

11

u glavi govornika, donosi se odluka što ţeli priopćiti, od niza postojećih mogućnosti u oblikovanju reĉenice on bira one koje su sukladni njegovim potrebama u priopćavanju

141

Ona je jednostavna (neproširena i proširena) ima i sloţenih, u nizove, a moţe se i nezavisno povezivati, a ima i zavisno sloţenih (u kojima kao i u ţivotu prepoznajemo glavnu i zavisnu). Nekad se vjerovalo da se reĉenicom ponajprije izriĉe ono o ĉemu je u reĉenici rijeĉ (ono o ĉemu se u reĉenici govori) i to su stari Hrvati imenovali kao PODMET ili uĉenije (latinštinom) SUBJEKT kojega uvijek filozofskim marom povezujemo i s idejom o njemu kao vršitelju glagolske radnje. Hrvatski je termin znao da subjekt osim uloge vršitelja biva i predmetom radnje u pasivnim reĉeniĉnim iskazima. I gotovo je cjelovito oslikavao takav pristup u kojem se ono što se izricalo o PODMETU nazivalo ogovarajućim iskazom PRIROK (oliti vam PREDIKAT ili ono što se govori o onome o ĉemu se govori). Nešto se u pristupu gramatika promijenilo, pa se umjesto subjekta danas predikati podvlaĉe jednom crtom i drţe temeljima reĉenice. Tvrdi se da je predikat onaj reĉeniĉni dio koji u reĉenici otvara mjesto samome sebi i drugim reĉeniĉnim dijelovima. Neka nam bude dopušteno slijediti takav stav.

TEMELJNA OBAVIJEST RADNJA, STANJE, ZBIVANJE

PREDIKAT SUBJEKT

OBJEKT PRILOŢNE OZNAKE

Po predikatu moţemo predvidjeti subjekt, objekt i priloţnu oznaku. Ako bi sada izrekli jednu reĉenicu sa svim navedenim reĉeniĉnim dijelovima, ona bi izgledala ovako: 

Ivan sporo čita knjigu. Naravno da smo u ovom primjeru naveli samo jednu od mogućih okolnosti, ali naĉelno svi su reĉeniĉni dijelovi tu, ako bi smo to doveli u suodnos s našom priĉom o vrstama rijeĉi ustvrdili bismo sljedeće: predikat: ĉita – glagol tko? subjekt: Ivan – imenica (u nominativu) što? objekt: knjigu – imenica (u akuzativu) kako? Priloţna oznaka vremena: sporo – prilog 142

Ovako apsolutno pojednostavljeno, za izricanje obavijesti bi nam bile potrebne samo tri vrste rijeĉi: imenice (subjekt i objekt), glagoli (predikat) i prilog (priloţna oznaka). No stvari ni pribliţno nisu tako jednostavne. Svaki od ovih reĉeniĉnih dijelova moţe se izricati skupovima rijeĉi ili ĉak ĉitavim reĉenicama. Što hoće reći da nemamo dovoljan broj glagola (za iskaz svih mogućih predikata). Niti dovoljan broj imenica da bi njima iskazali sve subjekte i objekte, a vrlo će nam brzo postati jasno da imenice traţe vlastite dopune koje zajedno s njom ĉine reĉeniĉni dio, a te su dopune imenice atributi i apozicije. Uloga imenica će postati još sloţenija kada se one pojave i u predikatu kao dio imenskoga predikata, a one se tu ponašaju jednako, odnosno, takoĊer mogu imati vlastite dopune. Isto tako ćemo ustvrditi da nemamo niti dovoljan broj pridjeva da bi izrekli sva odreĊenja imenica. Ustvrdit ćemo takoĊer vrlo brzo da nemamo niti dovoljan broj priloga da bi njima izrekli sve okolnosti odvijanja glagolskih radnji i ono što je izgledalo jednostavno postade zamršeno i još zamršenije. Ono što je temeljno ipak treba upamtiti da se reĉeniĉni dijelovi uvrštavaju u reĉenicu po predikatu, da je on jezgra reĉenice koja otvara mjesto za druge reĉeniĉne dijelove.

143

NEZAVISNO SLOŢENE REĈENICE

Nezavisno sloţene reĉenice sastoje se od dvije ili više sureĉenica. Mogu biti nevezniĉke i vezniĉke. Nevezniĉke se odvajaju zarezom i nazivaju se i reĉeniĉni niz. Vezniĉke nezavisno sloţene reĉenice su: - sastavne - suprotne - rastavne - iskljuĉne - zakljuĉne. Odnos nezavisno sloţenih reĉenica je takav da se one ne uvrštavaju s obzirom na predikat neke od sureĉenica, ali niti kao imeniĉka dopuna bilo koje imenice u sureĉenicama.

Reĉeniĉni niz

Iz raznih razloga znanih govorniku, odnosno piscu, reĉenice se mogu nizati jedna za drugom, a da se ipak ne inzistira na njihovu odvajanju, nego ih se ţeli prikazati jedinstvenim dijelom govornoga niza koji tek tako cjelovit daje cjelovitu misao. Ivan svira, Marko leţi, Ana pleše. Naravno da se moglo inzistirati na završavanju svake reĉenice i na taj naĉin sugerirati odvojenost tih radnji razliĉitih vršitelja, no tada ne bi postojala sugestija opisa sasvim odreĊene slike. Moglo se i vezniĉki sugerirati nekakav odnos izmeĊu tih reĉenica (i radnji). Ivan svira, a Marko leţi dok Ana pleše. Ivan svira, Ana pleše, a/dok Marko leţi. Dok Ivan svira, Marko leţi, a Ana pleše. Nezavisno sloţena reĉenica u kojoj su nanizane reĉenice bez veznika zove se reĉeniĉni niz. Dajte mu zraka, dim će ga zagušiti. 144

Nebo se zastrlo oblacima, more je crno.

Sastavne reĉenice

Veţu se sastavnim veznicima: i, pa te; te sastavnim nijeĉnim veznicima: ni, niti. i – istodobnost (i poslijevremenost) radnji, istovrsnost, zdruţivanje predmeta mišljenja pa – izriĉe odnos slijeda radnji (poslijevremenost) ili slijeda predmeta mišljenja te – izvorno sugerira slijed i poslijevremnost, no moţe oznaĉavati i istodobnost (na neki naĉin se pribliţava vezniku i), uglavnom sluţi kao zamjena jednom ili drugom vezniku u sluĉaju njihove uĉestalosti. Nikome nisam udijelio ništa te se odmakoše. Ni – zanijekani i niti – još jednom nijekani ili pojaĉano zanijekani i. Ukoliko je indikativ glagola nijeĉan onda se rabe sastavni veznici. Reĉenice se povezuju u cjelinu zbog osjećaja neke vrste zajedništva njihovih sadrţaja. Niti mogu u vatri izgorjeti niti me moţe voda isprati. Dječica se drţe za ručice pa se veselo smiju.

145

Suprotne reĉenice

a – izriĉe nekakav osjećaj neusklaĊenosti sadrţaja sureĉenica ali – iskazuje izriĉitu suprotnost nego – najĉešće se rabi nakon nijeĉnih sureĉenica no – gotovo da je potisnut, no on se ne da već – rijedak u ovoj sluţbi Suprotne reĉenice nam sugeriraju da se sadrţaj jedne reĉenice suprotstavlja sadrţaju druge. On će ostati u svom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju. To mu zapravo i nije bilo pravo ime, nego se on zvao mnogo otmjenije.

Rastavne reĉenice

ili – jasan znak da od ponuĊenih mogućnosti samo se jedna moţe realizirati Radnja jedne reĉenice iskljuĉuje sadrţaj druge. Ostvaraj jedne reĉenice negira mogućnost ostvarenja druge. Prevari ga san ili ga ţelja odvuče prema zvijezdama. Ili jesmo, ili nismo.

146

Iskljuĉne reĉenice

samo tek jedino samo što tek što jedino što Iz sadrţaja jedne reĉenice iskljuĉuje se (izuzima) dio sadrţaja izreĉen u drugoj reĉenici. Sve je mirno, jedino svjetiljka poigrava na stropu. Svi polegli u hlad pod borovima, tek jedno dijete praćaka se u moru.

Zakljuĉne reĉenice

dakle zato stoga Sadrţaj druge reĉenice zakljuĉak je sadrţaja prve. Mnogo smo se trudili, dakle mogli bi i uspjeti. Ne ţeliš čuti, zato i ne ćeš znati.

147

REĈENICA NAŠA SVAGDAŠNJA PONOVNO

Ukoliko bi se ponovno vratili temeljnoj shemi reĉenice znajući da ih je moguće nezavisno povezivati, i uoĉavajući da pojedini reĉeniĉni dijelovi su iskazani na razliĉite naĉine: - jednom rijeĉju - skupinom rijeĉi - ĉitavom reĉenicom; moţemo se vratiti njezinom ponovnom razmatranju.

PREDIKAT SUBJEKT

OBJEKT PRILOŢNE OZNAKE

S obzirom na prepoznatu moć uvrštavanja u reĉenicu, ona bi morala imati dodatni shematski iskaz koji bi nam govorio da ukoliko je imenica sastavnim dijelom bilo kojega reĉeniĉnoga dijela da ona potencijalno omogućava mjesto u reĉenici imeniĉkim dopunama.

IMENICA

IMENIĈKE DOPUNE Atribut Apozicija Prilog kao imeniĉka dopuna

148

ATRIBUT Najuobiĉajenija imeniĉka dopuna je atribut. Najĉešće se radi o pridjevu koji pobliţe odreĊuje imenicu. Izriĉe njezino svojstvo ili osobinu. Kao atributi se mogu pojaviti i brojevni i zamjeniĉki pridjevi. Ukoliko je atribut izreĉen imenicom ona nije u istom padeţu kao imenica koju pobliţe pojašnjava. Ulogu atributa mogu imati sintagme i zavisna reĉenica. APOZICIJA Ĉesto puta uz imenicu dolazi druga imenica u istom padeţu kao i imenica koju ona pobliţe odreĊuje. Takav imeniĉki atribut nazivamo apozicijom, drţeći ga zasebnim sluĉajem izricanja osobina imenice, odnosno posebnom vrstom imeniĉke dopune. Jer ona (apozicija) ne izriĉe atributni odnos kakva imenica je, nego mogli bismo reći subjektno objektni odnos: što ona jest. U istoj poziciji se moţe naći i reĉenica kao imeniĉka dopuna. PRILOG KAO IMENIĈKA DOPUNA Ponekad i prilog moţe biti imeniĉkom dopunom. Uglavnom on se kao dopuna pojavljuje uz glagolske imenice ili imenice u kojima se još uvijek moţe prepoznati glagolski udio. Tu priĉa ne završava. PRIDJEV

PRIDJEVNE DOPUNE

PRILOG

PRILOŢNE DOPUNE

Za razliku od uobiĉajenih tvrdnji kako je uvrštavanje u reĉenicu moguće samo na dva moguća naĉina uvrštavanjem po predikatu ili po imenici postoje i sluĉajevi kada pridjevi i prilozi u reĉenici otvaraju mjesta za priloge (ĉesto ih nazivaju intenzivatori (pojaĉivaĉi), no meni se ĉini da bi im prikladnije bilo izreći odreĊenje pridjeva: pridjeva i priloga). Vrlo dobar učenik. Vozio je izuzetno brzo.

149

DOPUNE GLAGOLSKIH PRILOGA Izuzetno su zanimljive dopune glagolskih priloga (prošloga i sadašnjega) koje moţemo shvatiti i kao objekt zamijenjenoga predikata: Pročitavši knjigu upustio sam se u njezinu analizu. Čitajući ovu knjigu shvatio sam puninu nekih jednostavnih istina.

SPOJEVI RIJEĈI I SKUPINE RIJEĈI

SKUPINE RIJEĈI

Veza prijedloga i imenice Ĉestice i glagola Skupina rijeĉi moţe se drţati tek jednom od sastavnica spoja rijeĉi (sintagme).

150

SINTAGME

Sintagmama se drţe najmanje dvije rijeĉi/samoznaĉnice) meĊusobno povezane.

punoznaĉne/samoznaĉne

(znaĉenjske

Ne zaboravimo samoznaĉnim vrstama rijeĉi drţimo imenice, pridjeve, priloge (zamjenice, brojeve) i glagole. Sroĉnost: nam daje uobiĉajene spojeve rijeĉi kojemu smo već odredili odreĊujuće (odredbene) dijelove kao atribut, odnosno apoziciju. OdreĊenica (ono što se odreĊuje) imenica sugerira rod, broj i padeţ odredbenoga dijela. Upravljanje: glavna sastavnica predodreĊuje imensku rijeĉ u kakvom kosom padeţu (s ili bez prijedloţnog izraza). Upravljaĉke rijeĉi su najĉešće glagoli: graditi kuću... Mogu biti imenice (osobito one nastale od glagola, ali i druge): gradnja kuće, vrata dvorane... Pridjevi: pun snage, opijen vinom... Pridruţivanje: zavisna sastavnica je nepromjenjiva vrsta rijeĉi. Govoriti glasno. – prilog Odluĉio je doći. – infinitiv Glagolski prilog sadašnji: govori sjedeći. Glagolski prilog prošli: oslobodio se pobjegavši. Glavna sastavnica je najĉešće glagol, ali mogu biti i imenice: zavoj ulijevo sposobnost preţivjeti... Pridjevske rijeĉi: spreman pomoći... Prilozi: sinoć kasno...

151

SUZNAĈNI GLAGOLI

Glagolska skupina rijeĉi je uglavnom samoznaĉna, meĊutim postoje i pomoćni glagoli koji sluţe za tvorbu pojedinih glagolskih oblika (sloţenih glagolskih vremena i naĉina), no to doţivljavamo kao specifiĉne glagolske oblike i ne predstavlja osobiti problem. Ali, postoje i takozvani modalni glagoli koji ne oznaĉavaju imenovanu radnju kao samoznaĉnu nego u sluţbi modifikacije kakve druge imenovane radnje: ne moţe doći, namjerava govoriti. Postoje i glagoli koje nazivamo faznim, a koji oznaĉavaju fazu kakvog procesa: nastavljamo raditi. Perifrazni glagoli koji su nedovoljni kao obavijest predikata nego traţe imensku dopunu: vršiti popis, podnijeti izvješće. I sve nije tako jednostavno jer imenske dopune mogu se pojaviti u razliĉitim padeţima ili ĉak prijedloţno-padeţnim oblicima.

PREDIKAT 152

TEMELJNA REĈENIĈNA OBAVIJEST RADNJA, STANJE, ZBIVANJE REĈENIĈNA JEZGRA Temeljne karakteristike koje ĉine predikatnost predikata nazivaju se PREDIKATNE KATEGORIJE: LICE: predikat će nam uvijek ponuditi odgovor na pitanje radi li se o govornoj, sugovornoj ili negovornoj osobi (osobi ili predmetu o kojem se govori), odnosno prvom, drugom ili trećem licu (jednine ili mnoţine) ROD: iz predikata ćemo moći doznati i rod (muški, ţenski ili srednji) BROJ: jednina ili mnoţina (ovaj se broj nikada ne odnosi na broj radnji, nego na broj vršitelja radnje ili predmeta radnje u pasivnim reĉenicama) NAĈIN (i vrijeme je naĉin): što u prijevodu znaĉi da je predikat obvezno ili naĉin ili vrijeme, odnosno, zasigurno naĉin (ako krenemo od ĉinjenice da svi glagolski oblici vremena su ujedno i izjavni naĉin: indikativ). Vrste predikata: - GLAGOLSKI i - IMENSKI.

IZRICANJE PREDIKATA

GLAGOLSKI: glagolskim vremenom ili glagolskim naĉinom Ivan ĉita. IMENSKI: Spona (kopula) = oblici glagola biti (u onom sluĉaju kada izgube leksiĉko znaĉenje postojati, boraviti) + imenska rijeĉ: On je student. On je u Zadru. Oblik glagola biti, u ovom sluĉaju, leksiĉki izriĉe znaĉenje postojati, boraviti i on je samostalno predikatom. Mama i tata su radnici. 153

Lat. Predicatium – ono što se o komu ili o ĉemu izriĉe ili hrvatski jednom rijeĉju PRIROK (ono što se govori o onome o čemu se govori). Ovo odgovara starom gramatiĉkom poimanju. U skladu s novim gramatiĉkim pristupom: Predikat je neovisan o drugim ĉlanovima reĉeniĉnog ustrojstva. On je reĉeniĉna jezgra. Ostali reĉeniĉni ĉlanovi uvrštavaju se izravno ili neizravno po predikatu. Predikat sadrţi najviše podataka o drugim ĉlanovima reĉeniĉnog ustrojstva. Predikat je temeljni reĉeniĉni dio koji u reĉenici otvara mjesto samomu sebi i ostalim reĉeniĉnim dijelovima. PREDIKAT sadrţi podatke: - broja, osobe i padeţa SUBJEKTA - po glagolu predikata znamo padeţ OBJEKTA - priloţna veza: – slabo upravljanje: Ne radi nedjeljom. –

pridruţivanja: Ne ustaje rano.

154

PREDIKATNE KATEGORIJE

LICE BROJ VID VRIJEME ILI NAĈIN (ako ne volite priĉu o indikativu)

LICE

Oznaka onoga koji govori: govorne, sugovorne ili osobe/predmeta o kojem se govori Uspostavlja odnos sa subjektom ovo je posebno vidljivo kod uporabe zamjenica govorne i sugovorne osobe: subjekti mogu biti samo nominativi osobnih zamjenica. Negovorne osobe (osobe o kojima se govori) mogu biti imenovane imenicom, a ona se moţe zamjenjivati zamjeniĉkom imenicom za treću osobu jednine ili mnoţine s obzirom na rod.

BROJ

Izrazito usmjerena prema subjektu. Ne odnosi se na predikat, u smislu, je li rijeĉ o jednoj radnji (procesu) ili više njih. On oznaĉava radi li se o jednom vršitelju radnje ili više njih (Uĉim. Uĉimo. Ivan uĉi. Uĉenici uĉe. Ne – koliko radnji, nego koliko vršitelja: jedan ili više /jednina ili mnoţina.)

155

VID

Odnosi se baš na predikat, njegovo je svojstvo, i to kada je glagol u sluţbi predikata. Njime se oznaĉava radi li se o svršenim ili nesvršenim radnjama (procesima). Pravu (trenutnu) sadašnjost ne moţemo izreći prezentom svršenih glagola. Nesvršeni glagoli izriĉu radnju koja u odreĊenom vremenu još nije svršena. Svršeni glagoli izriĉu radnju koja je u odreĊenom vremenu već svršena bilo u cjelini bilo samo djelomiĉno. (bacati, ubacivati – baciti, ubaciti)

NAĈIN (I VRIJEME)

VRIJEME SADAŠNJOST (Ĉitam.) PROŠLOST

(Ĉitao sam)

BUDUĆNOST (Ĉitat ću) Vrijeme govorenja (apsolutna uporaba) Ili vrijeme o kojem se govori (relativna uporaba) Pročitam i prestrašim se. Bez oznake vremena ne moţemo dokuĉiti odnosi li se na prošlost ili budućnost, sigurno je tek, i paradoksalno jer se radi o prezentu, da se ne odnosi na sadašnjost. Jučer pročitam tu strašnu vijest i prestrašim se. Naravno, ovakvi iskazi su mogući, ali, moţda je bolje: 156

(Jučer) Pročitavši tu strašnu vijest prestrašim se. Ako pročitam i prestrašim se ti ćeš mi pomoći. Pročitam li i prestrašim se ti ćeš mi pomoći. Čitam. Ovdje se jasno iskaz moţe protumaĉiti kao odgovor na pitanje: Što radiš upravo sada? Ukoliko rabimo prezent svršenoga glagola, bit ćemo (paradoksalno) sigurni tek da ne izriĉemo pravu sadašnjost. I u prošlosti i u budućnosti izriĉemo radnju nakon koje slijedi neka druga radnja. Ukoliko se odnosi na budućnost izriĉemo, dakle, predbuduće vrijeme (glagolsku radnju koja će se obaviti prije neke druge buduće radnje), zapravo ono što izriĉemo inaĉe Futurom II. U hrvatskome se jeziku za izricanje toga vremena svršenim glagolima preporuĉa prezent: Kad pročitam «Banket u Blitvi», moći ću reći da sam za ovu godinu završio s lektirom. Pročitam li «Banket u Blitvi» pročitat ću predviĎenu lektiru. Budem li pročitao «Banket u Blitvi» pročitat ću predviĎenu lektiru. Budući da su glagolska vremena ujedno tijesno povezana s indikativom (izjavnim naĉinom) koji nam govori stvarnoj (mogućoj) radnji ili nijekanju njezine mogućnosti, moţemo govoriti da se predikat izriĉe glagolskim naĉinima: INDIKATIV – (lat. indicare – otkriti, pokazati) izjavni, izriĉni naĉin – izriĉe se nekim od glagolskih vremena (Radim. – Ne radim.) OPTATIV – izricanje ţelje (izriĉe se glagolskim pridjevom radnim: ţivio!) IMPERATIV – izricanje zapovijedi/zahtjeva - zabrana… (Baci! – Ne baci) KONDICIONAL – mogućnost, moţebitnost ili uvjetovanost (Skakao bih kad bi…) No da se ne ponavljamo, ako vam još uvijek nije jasno, vratite se na priĉu o glagolskim naĉinima.

157

IZRICANJE PREDIKATA

Predikat se izriĉe: - glagolskim predikatom: - glagolom u bilo kojem licu i vremenu (glagolski predikat): Mi učimo. - bilo kojim od glagolskih naĉina: Volio bih da me voliš. - glagolom i infinitivom kao dopunom: Mi volimo učiti. - imenskim predikatom: - oblicima pomoćnog glagola biti i riječju u nominativu ili instrumentalu (imenski predikat): Mi smo učenici. Mi smo - što? Mi smo postali studentima/studenti. Mi smo postali - što? Pozor: oĉito je da osim uz biti takav instrumental moţe doći i uz neke druge glagole: postati, zvati, imenovati, proglasiti… oblicima pomoćnog glagola i zavisnom (predikatnom) reĉenicom: Mi smo da nam u školi premca nema. Mi smo - kakvi? -

U ovoj reĉenici zapravo imenski dio mijenja (ne)postojeći pridjev. Predikatnu reĉenicu ćemo uvijek prepoznati po nekom obliku pomoćnoga glagola biti kao njezinoj sponi koja omogućava nekakvu imensku rijeĉ i po postojanju subjekta. Priĉu naravno usloţnjavaju imenski dodaci koji su dijelom predikata, tada dijelom predikata postaju skupine rijeĉi, najĉešće sintagme (spojevi rijeĉi). Ja sam koji jesam. Reĉenica koja se odnosi prema glavnoj kao dio imenskog predikata zove se predikatna reĉenica.

158

SUBJEKT

  

Uvrštava se u reĉenicu po predikatu. Nominativnim pitanjima tko ili što? Nominativ je padeţ subjekta. PREDIKAT

Tko? ili Što?

SUBJEKT lat. subiectum – ono što leţi pod ĉim, što je podmetnuto PODMET – podloga govorenja, ono o ĉemu je rijeĉ u reĉenici. Onaj ĉlan reĉenice koji se u nju uvrštava po sroĉnosti s predikatom kazujući na što se odnosi obavijest sadrţana u predikatu.

IZRICANJE SUBJEKTA

Subjekt se izriĉe jednom rijeĉju: Po svojoj sroĉnosti s predikatom subjekt je imenica u nominativu: Tko? (ako je rijeĉ o ţivom) – Ptice pjevaju. Što? (ako je rijeĉ o neţivom) – Brod se primiĉe. U sluţbi subjekta: Zamjenice: 159

Mi stanujemo u vagonu. Taj se ne zbunjuje. Nitko nije slušao. POIMENIĈENI PRIDJEVI: Novi se odjednom rastuţi. Mladi su sretni. Općinsko je svaĉije i niĉije. GLAGOLI U INFINITIVU: Orati je teško. – Oranje je teško. Bolje je umrijeti nego umirati. – Bolja je smrt nego umiranje. Kada je subjekt infinitiv imenska rijeĉ u imenskom predikatu je prilog, kada je subjekt imenica imenski dio predikata je pridjev. Orati je - kako? Oranje je - kakvo? BROJEVI (Brojevne imenice) Petorica donose. Obje se digoše. SUBJEKT DRUGE VRSTE RIJEĈI (u posebnim okolnostima) Pred je prijedlog. Ali je veznik. Ĉitam je prvo lice prezenta. OPREDMEĆIVANJE – Obiljeţje svojstveno imenicama – u sluţbi imenovanja. Gramatiĉko obiljeţje subjekta: Rod: muški, srednji, ţenski Broj: jednina ili mnoţina Padeţ: nominativ. Primjeri: Subjekt se izriĉe skupom rijeĉi: Primjeri: 160

Subjekt se izriĉe zavisnom sureĉenicom: Primjeri: Ne mora se izreći posebnom rijeĉju (ukoliko je oĉit iz glagolskoga oblika ili prethodnoga teksta): Iznimke u kojima se subjekt ne izriĉe nominativom? Primjeri: Tko čeka doĉeka. Subjektna reĉenica: Zavisnom reĉenicom iskazan je subjekt glavne reĉenice.

OBJEKT

lat. obiectum – ono što je pred ĉim, što je izloţeno, što je stavljeno nasuprot ĉemu drugom PREDMET Ĉlan reĉeniĉnog ustrojstva koji stoji nasuprot subjektu. Subjekt – predmet o kojemu je u reĉenici rijeĉ. Objekt – predmet kojega zahvaća glagolska radnja, u svezi s kojim se glagolska radnja vrši. Objekt se uvrštava pragmatiĉkim i leksiĉkim svojstvima glagola koji ima sluţbu predikata. Objekt se u reĉenicu uvrštava po glagolu (u sluţbi predikata). Da je tomu tako nabolje svjedoĉi ĉinjenica da je moguće prepoznati otvara li glagol mjesto objektu i u infinitivu glagola. Skupljati – koga ili što? 161

Obratiti se – komu ili ĉemu? Sluţiti se – ĉime? Skuplja knjige. Obratio se svima nama. Sluţi se svim sredstvima. Objekt moţe biti izravni i neizravni. IZRAVNI OBJEKT Mjesto u reĉenici mu otvara prijelazni glagol. Radnja prelazi izravno sa subjekta na objekt. Otac skuplja knjige. Djeca beru jabuke. Seljani grade školu. Objekt je obvezan jer bez njega reĉenice nisu dovoljno obavijesne: Otac skuplja….) OBJEKT IZRAVNI OBJEKT se moţe izreći i dijelnim genitivom: Dodajte mi kruha. i slavenskim genitivom u nijeĉnim konstrukcijama: Nisu napuštali grada. Nisam ni vidio tvornice. Prepoznaje ga se tako što je genitiv zamjenjiv akuzativom. OBJEKT NEIZRAVNI OBJEKT Predmet je zahvaćen radnjom, ali se ne pretpostavlja izravan prijelaz sa subjekta na objekt. Ivane dodaj loptu Anti. Pilot upravlja letjelicom. (osim predmeta i sredstvo kojim se radnja vrši). Bez objekta – glagoli stanja i kretanja: leţati, stajati, sjediti, lutati, koraĉati… OBJEKT Stupanj obveznosti objekta:

162

Što je znaĉenje glagola općenitije objekt je potrebniji i što je znaĉenje glagola konkretnije objekt je manje obvezan. brati, praviti – objekt obvezan pjevati, kopati – objekt ne mora ni doći: Pjeva po kavanama. Kopa cijeli dan. On ne govori. – ne zna govoriti, nijem, šuti… On ne govori istinu. Ivan je pisao ţalbu. Što je Ivan pisao – objekt neispustiv. Objekt moţe biti nepotreban: kad je pisao? gdje je pisao? tko je pisao?

Tko? Što?

PREDIKAT

SUBJEKT GLAGOL (PREDIKATA)

izravni: Koga? Što? (slavenski i dijelni)

Koga? Ĉega?

neizravni: (Koga? Ĉega? Komu? Ĉemu? O komu? O ĉemu? S kim? S ĉim?)

OBJEKT

Ispriĉat ću ti što sam doţivio. Objektna reĉenica: Zavisna reĉenica se prema glagolu predikata glavne reĉenice odnosi kao objekt.

163

PRILOŢNE OZNAKE

PREDIKAT SUBJEKT

OBJEKT PRILOŢNE OZNAKE OKOLNOSTI

Gdje? Kamo? Otkuda? Kuda? Odakle? Dokuda? Dokle? MJESTA

Kada? Otkad? Dokad? Dokle? VREMENA

164

Kako?

NAĈINA

Zašto? Zbog čega? UZROKA

Radi čega? S kojom namjerom?

NAMJERE

165

S kim (u društvu)? DRUŠTVA

Koliko? Koliko puta? KOLIĈINE

S kojim posljedicama? Koje su posljedice glagolske radnje?

POSLJEDICE

166

Pod kojim uvjetom? Uz koji uvjet?

POGODBE

Usprkos čemu? Unatoč čemu?

DOPUŠTENJA

Što se izuzima iz sadrţaja rečenice?

IZUZIMANJA

167

IZRICANJE PRILOŢNIH OZNAKA

PRILOŢNE OZNAKE MJESTA Gdje? Kamo? Kuda? Odakle? Otkuda? Dokle? Dokuda? Škola mu je u ulici Malog Marijana. Svako ljeto odem u Zadar. Ana hoda cestom, a planinari stazama. Došao sam do kraja staze. Brod za Hvar krenuo je iz Splita… MJESNE Idi kamo ti je nareĊeno. Predikat glavne reĉenice otvara mjesto zavisnoj reĉenici kao i priloţnoj oznaci mjesta.

168

PRILOŢNE OZNAKE VREMENA Kada? Otkad? Dokad? Dokle? Jutros je padala kiša, na podne se razvedrilo, a sada je sunce. Ĉitam do posljednjeg traĉka svjetla. Oduvijek volim pisati. VREMENSKE Doći ću vam kad me budete trebali. Predikat glavne reĉenice otvara mjesto zavisnoj reĉenici kao i priloţnoj oznaci vremena.

PRILOŢNE OZNAKE NAĈINA Kako? Prošloga ljeta je jedva plivala, a sada pliva kao riba. Ne valja raditi navrat, nanos. NAĈINSKE Govorit ću vam kako on govori. Predikat glavne reĉenice otvara mjesto zavisnoj reĉenici kao i priloţnoj oznaci naĉina.

169

PRILOŢNE OZNAKE UZROKA Zašto? Zbog ĉega? Iva već dva dana ne ide u školu zbog bolesti. More se još ne vidi od planina. Loše plivam zbog straha od dubine. UZROĈNE Budući da svi nisu mogli govoriti u isti ĉas, nastade uzbuna. Predikat glavne reĉenice otvara mjesto zavisnoj reĉenici kao i priloţnoj oznaci uzroka.

PRILOŢNE OZNAKE NAMJEREE Radi ĉega? S kojom namjerom? Zašto? Koja je svrha Luka ide na igralište radi igranja. Na bazen dolazimo radi kupanja. Stigao je novi glasnik da sve razjasni. Predikat glavne reĉenice otvara mjesto zavisnoj reĉenici kao i priloţnoj oznaci svrhe.

170

PRILOŢNE OZNAKE DRUŠTVA S kim u društvu? Bio sam s prijateljima u lovu.

PRILOŢNE OZNAKE KOLIĈINE

Koliko? Koliko puta? Malo znam o njemu. Ĉovjek veoma mnogo radi. Dvaput se već ugasila. Ona je zakašljala triput.

171

PRILOŢNE OZNAKE POSLJEDICE S kojim posljedicama? Koje su posljedice glagolske radnje? Lancima ih stegnuše do krvi. Smijali smo se do suza. POSLJEDIĈNE Tako jako se smijao da su mu suze potekle. Zavisna reĉenica dopunja glavnu da bi oznaĉila posljedicu onoga što se izriĉe glavnom reĉenicom.

PRILOŢNE OZNAKE POGODBE Pod kojim uvjetom? Bez uĉenja nećeš imati dobre ocjene. Uz pojaĉani nadzor svi će biti sigurni. Nema sretnog djetinjstva bez igre. POGODBENE Svima bi nam bolje bilo da sam ja uĉiteljica. Zavisnom reĉenicom se izriĉe pogodba ili uvjet da se izvrši radnja glavne reĉenice. 172

PRILOŢNE OZNAKE DOPUŠTANJA Smetnja, zapreka koja ipak ne sprjeĉava izvršenje. Usprkos? Unatoĉ ĉemu? Usprkos zabrani, Iva je otišla u kino. Unatoĉ strogom odgoju, Luka je ipak razmaţen. Kaputi se kupuju usprkos skupoći. DOPUSNE Sve radim mada sam bolestan. Iako se sadrţaj zavisne reĉenice protivi izriĉe zapreku, ona ipak, unatoĉ tomu, dopušta sadrţaj glavne reĉenice.

PRILOŢNE OZNAKE IZUZIMANJA Što se izuzima iz sadrţaja reĉenice? Nauĉio je sve izuzev matematike. Na tom se vrancu ne bi nitko drugi usudio trkati osim Rašice.

173

ZAVISNO SLOŢENE REĈENICE

Mislim da je naš jezik vrlo kompliciran. Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti ĉine crni. Jedna je reĉenica dio gramatiĉkog ustrojstva druge reĉenice. Zato se jedna sureĉenica naziva glavnom, a druga zavisnom. Glavna reĉenica ne prethodi uvijek zavisnoj. Kad zavisna stoji ispred glavne, reĉenica je u inverziji.

PREDIKATNE Zavisna sureĉenica odnosi se prema pomoćnom glagoli kao imenski dio predikata. Vezna sredstva: što, da, koji, ĉiji, kakav…

SUBJEKTNE Zavisna se sureĉenica odnosi prema glavnoj kao što se subjekt odnosi prema predikatu. Vezna sredstva: da, što, tko, koji, kako, ĉiji, kamo, kuda, gdje, kad, odakle, da li, li…

OBJEKTNE Zavisna se reĉenica odnosi prema glavnoj kako se objekt odnosi prema predikatu. Vezna sredstva: da, što, tko, koji, kakav, ĉiji, da li, li, gdje, kamo, dokle, kuda, odakle, kako, kakvo, koliko, zbog ĉega, zašto…

ATRIBUTNE Zavisna se sureĉenica odnosi prema imenici (ili kojoj drugoj imenskoj rijeĉi) u glavnoj reĉenici kao njezin atribut. Vezna sredstva: koji, što, ĉiji, kakav, kolik, tko, što, da, kako, neka, gdje, kamo, kuda… 174

PRILOŢNE:

,

… MJESNE

Zavisna sureĉenica se prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka mjesta, ili po mjesnom zamjeniĉkom prilogu glavne reĉenice. Vezna sredstva: gdje, kamo, kuda, odakle, dokle, otkud, god…

VREMENSKE Zavisna sureĉenica se prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka mjesta. Vezna sredstva: dok, kad, pošto, ĉim, tek što, nakon, kako, samo što, istom, prije nego, prije nego što, prije negoli, otkako, otkad, da, kako, sve, dok god, dokle god… NAĈINSKE Zavisna sureĉenica se prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka naĉina. Vezna sredstva: kako, onako, kako, ovako, kako, tako kako, što, kao što, kao da, kao kad, nego što, negoli, nego da, nego kad POSLJEDIĈNE Zavisna se sureĉenica prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka posljedice. Vezna sredstva: tako da, tako te, toliko, odviše da, suviše da… UZROĈNE Zavisna se sureĉenica prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka uzroka. Vezna sredstva: budući da, jer, što, kad, ĉim, dok, kako… NAMJERNE Zavisna se sureĉenica prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka svrhe. Dolazi obvezno tek nakon glavne reĉenice. Vezna sredstva: radi, da, kako, eda, li, neka…

175

POGODBENE Zavisnom se sureĉenicom izriĉe uvjet pod kojim se ostvaruje (ili ne ostvaruje) radnja glavne reĉenice. Vezna sredstva: ako, ukoliko, li, kad, da… DOPUSNE... U zavisnoj se sureĉenici dopušta ostvarenje sadrţaja glavne reĉenice unatoĉ što je njezin sadrţaj u suprotnosti sa sadrţajem glavne. Vezna sredstva: iako, ako i, ipak, mada, premda, unatoĉ tome što, usprkos tome što, bez obzira na to što, unatoĉ tome što, i pored toga što, makar, da (n)i, ma kako, ma koliko, ma što, kako god, što god, kakav god…

,

…

,

…

,

…

176

IMENIĈKE DOPUNE ATRIBUT Bliţa oznaka imenice, imeniĉke zamjenice, poimeniĉenog pridjeva. Pridjev, zamjenica (pridjevna), broj (pridjevni), genitiv imenica i imeniĉkih zamjenica. * Atributni skup. * Atributna reĉenica: Ali još nije došlo vrijeme da baka umre. *

kakvo vrijeme? Zavisna reĉenica uvrštena je imenicom u glavnoj reĉenici, s nakanom da je pobliţe oznaĉi. APOZICIJA Imenica koja pobliţe odreĊuje drugu imenicu s kojom se slaţe u padeţu. Atribut i apozicija pojavljuju se u reĉenici kao dijelovi reĉeniĉnih dijelova – mjesto u reĉenici otvara im IMENICA (bez obzira na njezinu sluţbu u reĉenici). REĈENICA (još jednom): * *

SUBJEKT AP

ATR

PREDIKAT GLAGOLSKI IMENSKI

OBJEKT ATR

AP

AP ATR

PO ATR

AP

Predikat, subjekt, objekt i priloţna oznaka mogu otvoriti mjesto za atribut i apoziciju ukoliko je u njihovoj sluţbi IMENICA.

177

REČENICA

JEDINICA SMISLA Sturkura koja omogućava kombiniranje jeziĉnih znakova (rijeĉi).

SUBJEKT

PREDIKAT

OBJEKT

PRILOŽNE OZNAKE

178

IMENIĈKE DOPUNE

IMENIČKE DOPUNE

(DOPUNE ZAMJENIĈKIH IMENICA, POIMNIĈENIH PRIDJEVA…)

ATRIBUT

APOZICIJA

PRIDJEVNE (I PRILOŢNE DOPUNE)

PRILOŽNE (I PRIDJEVNE) DOPUNE • POJAČIVAČI (INTENZIVATORI)

Vrlo dobar. Veoma brzo. Jako slatko. 179

Bliţe oznaka imenice, imeniĉke zamjenice, poimeniĉenog pridjeva.

ATRIBUT

Atribut moţe biti: - pridjev, zamjenica (pridjevna), broj (pridjevni), - genitiv imenica i imeniĉkih zamjenica - atributni skup - atributna reĉenica. Ali još nije došlo vrijeme da baka umre. kakvo vrijeme? Zavisna reĉenica uvrštena je imenicom u glavnoj reĉenici, s nakanom da je pobliţe oznaĉi.

APOZICIJA

Imenica koja pobliţe odreĊuje drugu imenicu s kojom se slaţe u padeţu. Grad Mostar ovih je dana domaćin najboljim europskim maţoretkinjama. Atribut i apozicija pojavljuju se u reĉenici kao dijelovi reĉeniĉnih dijelova – mjesto u reĉenici otvara im IMENICA. 180

Ivan sporo čita knjigu.

SUBJEKT

PREDIKAT

OBJEKT

PRILOŽNE OZNAKE

TEMELJNA OBAVIJEST? – PREDIKAT. (RADNJA, STANJE, ZBIVANJE) ĈITA!? (Glagol)

TKO ĈITA? – SUBJEKT. IVAN. (Imenica)

ŠTO ĈITA? – OBJEKT. KNJIGU. (Imenica)

KAKO ĈITA? – PRILOŢNA OZNAKA. SPORO. (Prilog) 181

Za izricanje reĉeniĉnih djelova dovoljni su nam: Glagol, imenica i prilog. I S TOGA STAJALIŠTA NE BI NAM BILE POTREBNE DRUGE VRSTE RIJEĈI. No rijeĉima i reĉenicama izriĉemo misli. Spoznajemo sebe i svijet oko sebe. Vlastitu sudbinu, sudbinu ĉovjeka, ĉovjeĉanstva i sudbinu svijeta.

Dječak Ivan sporo čita svoju prvu knjigu. Broj reĉeniĉnih djelova ostaje isti. Nove vrste rijeĉi se ukljuĉuju (u skladu s potrebama onoga što ţelimo iskazati).

REDOSLIJED REĈENIĈNIH DIJELOVA

Red rijeĉi, još jednom. Uobiĉajeni red rijeĉi u reĉenici. S+P+O

S – subjekt

S + P + IO + NO

P – predikat

AS + P + AO

O – objekt, IO – izravni, NO – neizravni

APS + P + APO

A - atribut

AAPS + P + AAP O AP -apozicija S + PG + IR

PG – pomoćni glagol, IR – imenska rijeĉ

S + PON + P + O

PON – priloţna oznaka naĉina

S + PON + P + POM + POV + POU + POS

182

RED RIJEĈI Rijeĉi se slaţu u nizove po odreĊenim pravilima. Ni u jednom jeziku ne moţe biti potpune slobode u nizanju rijeĉi. Pravila osnovnog reda rijeĉi odnose se na reĉenicu koja se promatra izvan konteksta, tj. na reĉenicu kao jeziĉnu jedinicu. Pravila obiljeţenog reda rijeĉi odnose se na reĉenicu ukljuĉenu u kontekst, tj. na reĉenicu kao govornu jedinicu, koju nazivamo iskazom. Nešto na ovu temu smo rekli izmeĊu redaka kada smo govorili o spojevima rijeĉi, te uvrštavanju rijeĉi u reĉenice i ovdje ćemo iskazati ponešto ili gotovo sve na razini prve informacije. OSNOVNI RED RIJEĈI Aktivan odnos: vršitelj radnje pa radnja: Ivan uĉi. Pasivan odnos: radnja pa njezin vršitelj: Zaboravljen je od najbliţih Predmet pa svojstvo: Zgrada je visoka. Vrsta pa rod: Maĉka je ţivotinja.

183

RED ĈLANOVA REĈENIĈNOG USTROJSTVA

Osnovni je red rijeĉi S (subjekt) + P (predikat) + O (objekt): Skromnost nadmašuje uĉenost. (Skromnost moţe i nadmašivati i biti nadmašena, po osnovnom redu skromnost je subjekt, a uĉenost dio predikata: skromnost je, dakle, ona koja nadmašuje.) Atribut i apozicija dolaze prije imenice na koju se odnose. To je velika rijeka. Rijeka Sava teĉe kroz Zagreb. Nesroĉni atribut (koji ima oblik kosog padeţa ili prijedloţnog izraza) dolazi iza imenice na koju se odnosi. Pribliţio se vratima dvorane. Kuća na brijegu nije njegova. Ako je uz imenicu više atributa, redoslijed ovisi o njihovu znaĉenju: atribut s uţim znaĉenjem bliţi je imenici. To je neka bratova stara poderana slikovnica. To je poderana bratova stara neka slikovnica. Kad je rijeĉ o priloţnim oznakama, ispred predikata dolaze samo one koje oznaĉuju svojstva radnje i imaju oblik priloga. Dobro ste postupili. Teško su se snalazili. Kad oznaĉavaju okolnosti i pogotovo kad imaju oblik prijedloţnog izraza dolaze izapredikata. Došli su sinoć. Nisu ovdje. Došli su u pravo vrijeme. U osnovnom redu rijeĉi zavisna sureĉenica dolazi iza glavne. Poznajem osobu koja je sada ušla. Koja je sada ušla, poznajem osobu. Obiljeţeni red rijeĉi

184

Promjene koje se dogaĊaju u osnovnom redu rijeĉi uvjetovane su obavijesnim ustrojstvom iskaza i odnosom meĊu iskazima u tekstu. Ono što je obavijesno vaţnije, dolazi na istaknutija mjesta u iskazu, a takva su mjesta prvo i zadnje. AUTOMATIZIRANI RED RIJEĈI red rijeĉi ĉija se pravila odnose na zanaglasnice (enklitike) i prednaglasnice (proklitike) Automatiziranim se zove zato što nije uvjetovan ni gramatiĉkim ni znaĉenjskim (semantiĉkim) razlozima, a ni suodnosom iskaza u tekstu, nego je uvjetovan intonacijom. Naime, prednaglasnice i zanaglasnice nalaze se na odreĊenim mjestima zato što nemaju svoje naglaske, nego ulaze u naglasne cjeline s rijeĉima ispred ili iza sebe. Zanaglasnice i prvo mjesto u reĉenici: Nikada ne dolaze na prvo mjesto u reĉenici: Ste li ih vidjeli. Ga vidim. Mu ne dajem. Zanaglasnice i drugo mjesto u reĉenici: Zanaglasnice po mogućnosti dolaze iza prve naglašene rijeĉi, tj. na drugo mjesto u reĉenici. Kad ne dolaze na drugo mjesto u reĉenici, zanaglasnice se naslanjaju na predikat odnosno na imenski dio predikata.

185

Ako je imenski predikat višeĉlan, zanaglasnica dolazi iza prvog njegovog ĉlana. Njihov nas je veliki uspjeh iznenadio. Njihov veliki uspjeh iznenadio nas je. Vatroslav je Jagić najveći hrvatski slavist. Vatroslav Jagić najveći je hrvatski slavist. RED RIJEĈI Zanaglasnice u pravilu dolaze ili mogu dolaziti neposredno iza veznika. …ali sam mu rekao …jer sam mu rekao …ako sam mu rekao … kada sam mu rekao Izuzetak su veznici i i a. … i sam mu rekao – i rekao sam mu …a sam mu rekao – a rekao sam mu Zanaglasnice jedna za drugom: Ako ih više dolazi jedna za drugom na prvom će mjestu biti upitan zanaglasnica li. Jesi li im ga dao. Iza li dolaze glagolske zanaglasnice – osim zanaglasnice je. Dao sam ti ga. Dat će im se. Dao mi ga je.

186

PROMJENJIVOST I NEPROMJENJIVOST NEKE SE RIJEĈI U REĈENICI POJAVLJUJU U ISTOVJETNIM OBLICIMA ZA NJIH KAŢEMO DA PRIPADAJU NEPROMJENJIVIM VRSTAMA RIJEĈI

NEKE RIJEĈI U REĈENICAMA, S OBZIROM NA SLUŢBU, MIJENJAJU VLASTITI OBLIK PREPOZNATLJIVE SU PO SVOJOJ OSONOVI I RAZLIĈITE PO SVOJIM NASTAVCIMA TE VRSTE RIJEĈI NAZIVAMO PROMJENJIVE VRSTE RIJEĈI

PROMJENJIVE VRSTE RIJEČI

IMENICE

PRIDJEVI

GLAGOLI

ZAMJENICE

BROJEVI

187

NEPROMJENIVE VRSTE RIJEČI

PRILOZI

PRIJEDLOZI

VEZNICI

RJEČCE

USKLICI

NEZAVISNO SLOŢENE REĈENICE ZAVISNO SLOŢENE REĈENICE KONEKTORI MODIFIKATORI

188

POVEZIVANJE REČENICA

NIZANJE • NEVEZNIČKO NIZANJE NEZAVNISNIH REČENICA

VEZNIČKO POVEZIVANJE • NEZAVISNO SLOŽENE REČENICE • ZAVISNO SLOŽENE REČENICE

NEZAVISNO SLOŽENE REČENICE

SASTAVNE SUPROTNE RASTAVNE ISKLJUČNE ZAKLJUČNE

189

SASTAVNI VEZNICI • i, pa, te, ni, niti

i niti

pa

ni

te

SUPROTNI VEZNICI • a, ali, nego, no, već

a već

ali

no

nego

190

RASTAVNI VEZNIK • ili

ili ISKLJUČNI VEZNICI • samo, jedni, tek, samo što, jedino što, tek što

samo jedino što

tek

tek što

jedino samo što 191

ZAKLJUČNI VEZNICI • dakle, zato, stoga

dakle

stoga

zato

Nikome nisam udijelio ništa te se odmakoše. Niti mogu u vatri izgorjeti niti me moţe voda isprati. Dječica se drţe za ručice pa se veselo smiju. On će ostati u svom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju. To mu zapravo i nije bilo pravo ime, nego se on zvao mnogo otmjenije. Prevari ga san ili ga ţelja odvuče prema zvijezdama. Ili jesmo, ili nismo. Sve je mirno, jedino svjetiljka poigrava na stropu. Svi polegli u hlad pod borovima, tek jedno dijete praćaka se u moru. Mnogo smo se trudili, dakle mogli bi i uspjeti. Ne ţeliš čuti, zato i ne ćeš znati.

192

zavisno sloţene reĉenice SUBJEKT

PREDIKAT

OBJEKT

PRILOŽNE OZNAKE

pitanja: PREDIKAT - SUBJEKT Tko? Što? GLAGOL (PREDIKATA) - OBJEKT izravni: Koga? Što? (slavenski i dijelni) Koga? Ĉega? neizravni: (Koga? Ĉega? Komu? Ĉemu? O komu? O ĉemu? S kim? S ĉim?) 193

Ispriĉat ću ti što sam doţivio. Objektna reĉenica: Zavisna reĉenica se prema glagolu predikata glavne reĉenice odnosi kao svaki drugi objekt (izreĉen jednom ili više rijeĉi). PRILOŢNE OZNAKE OKOLNOSTI Gdje? Kamo? Otkuda? Kuda? Odakle? Dokuda? Dokle? MJESTA Kada? Otkad? Dokad? Dokle? VREMENA Kako? NAĈINA Zašto? Zbog čega? UZROKA Radi čega? S kojom namjerom? NAMJERE S kim (u društvu)? DRUŠTVA Koliko? Koliko puta? KOLIĈINE S kojim posljedicama? Koje su posljedice glagolske radnje? POSLJEDICE… 194

ZAVISNO SLOŢENE REĈENICE Mislim da je naš jezik vrlo kompliciran. Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti ĉine crni. Jedna je reĉenica dio gramatiĉkog ustrojstva druge reĉenice. Zato se jedna sureĉenica naziva glavnom, a druga zavisnom. Glavna reĉenica ne prethodi uvijek zavisnoj. Kad zavisna stoji ispred glavne, reĉenica je u inverziji. Veznici (sredstva povezivanja) zavisno sloţenih reĉenica

PREDIKATNE Zavisna sureĉenica odnosi se prema pomoćnom glagoli kao imenski dio predikata. Vezna sredstva: što, da, koji, ĉiji, kakav… SUBJEKTNE Zavisna se sureĉenica odnosi prema glavnoj kao što se subjekt odnosi prema predikatu. Vezna sredstva: da, što, tko, koji, kako, ĉiji, kamo, kuda, gdje, kad, odakle, da li, li… OBJEKTNE Zavisna se reĉenica odnosi prema glavnoj kako se objekt odnosi prema predikatu. Vezna sredstva: da, što, tko, koji, kakav, ĉiji, da li, li, gdje, kamo, dokle, kuda, odakle, kako, kakvo, koliko, zbog ĉega, zašto… ATRIBUTNE Zavisna se sureĉenica odnosi prema imenici (ili kojoj drugoj imenskoj rijeĉi) u glavnoj reĉenici kao njezin atribut. Vezna sredstva: koji, što, ĉiji, kakav, kolik, tko, što, da, kako, neka, gdje, kamo, kuda…

195

PRILOŢNE:

MJESNE Zavisna sureĉenica se prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka mjesta, ili po mjesnom zamjeniĉkom prilogu glavne reĉenice. Vezna sredstva: gdje, kamo, kuda, odakle, dokle, otkud, god… VREMENSKE Zavisna sureĉenica se prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka mjesta. Vezna sredstva: dok, kad, pošto, ĉim, tek što, nakon, kako, samo što, istom, prije nego, prije nego što, prije negoli, otkako, otkad, da, kako, sve, dok god, dokle god… NAĈINSKE Zavisna sureĉenica se prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka naĉina. Vezna sredstva: kako, onako, kako, ovako, kako, tako kako, što, kao što, kao da, kao kad, nego što, negoli, nego da, nego kad… POSLJEDIĈNE Zavisna se sureĉenica prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka posljedice. Vezna sredstva: tako da, tako te, toliko, odviše da, suviše da… UZROĈNE Zavisna se sureĉenica prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka uzroka. Vezna sredstva: budući da, jer, što, kad, ĉim, dok, kako… NAMJERNE Zavisna se sureĉenica prema predikatu glavne reĉenice odnosi kao priloţna oznaka svrhe. Dolazi obvezno tek nakon glavne reĉenice. Vezna sredstva: radi, da, kako, eda, li, neka… POGODBENE Zavisnom se sureĉenicom izriĉe uvjet pod kojim se ostvaruje (ili ne ostvaruje) radnja glavne reĉenice. Vezna sredstva: ako, ukoliko, li, kad, da… 196

DOPUSNE... U zavisnoj se sureĉenici dopušta ostvarenje sadrţaja glavne reĉenice unatoĉ što je njezin sadrţaj u suprotnosti sa sadrţajem glavne. Vezna sredstva: iako, ako i, ipak, mada, premda, unatoĉ tome što, usprkos tome što, bez obzira na to što, unatoĉ tome što, i pored toga što, makar, da (n)i, ma kako, ma koliko, ma što, kako god, što god, kakav god…

197

STIL NOVINARSTVO

ŽANROVI

NOVINARSKI STIL I NOVINARSKI ŢANROVI

198

199

NOVINARSTVO

Temelj svekolikog novinarstva je dogaĊaj. On je najĉešće sadrţaj novinarskoga pisanja. DogaĊaj je pozicioniran u našoj svakodnevnoj stvarnosti i putem medijskog izvješćivanja o njemu postaje udio virtualne stvarnosti koja u novije vrijeme zauzima sve više prostora naše svijesti i na neki naĉin postaje umjesto posrednikom izmeĊu nas i svijeta – svijet u kojem ţivimo. U tom smislu se za novinarstvo, cijeneći mu vrlo visoko ulogu u ţivotu modernoga ĉovjeka, zna reći da je ĉetvrta vlast (nadopuna standardne demokratske trodiobe: zakonodavna, izvršna – sudska). U ovom smislu se najĉešće govori o nadzornoj ulozi novinarstva u odnosu prema vlasti s obzirom na njegovu ulogu „glasa javnosti“, a u nešto blaţim varijantama ono se drţi kao korektiv vlasti – no, budimo svjesni da nema moći koja ne pokušava oblikovati javnost i preuzeti kontrolu nad sredstvima priopćavanja. Upravo iz te vaţnosti novinarstva za društvenu zajednicu proistjeĉe i sve veća skrb za njegovo zakonodavno reguliranje, ali i sve veća briga za njegovu neovisnost od utjecaja Moći. Sloboda koju novinarstvo zahtijeva kao preduvjet vlastite kvalitete s druge strane otvara i pitanje novinarske profesionalnosti, pa i njihove odgovornosti. Ne postoji, kao što smo već utvrdili, Moć koja na neki naĉin nije imala ţelju za oblikovanjem javnoga mnijenja, a u tu svrhu, ona je traţila i pronalazila naĉine, uprezala je razna novinarska pera, kamere i mikrofone i zato se sve više postavlja pitanje novinarske neovisnosti, a pod lupu sve ĉešće stavlja i samo naĉelo objektivnosti. Naime, uronjeni smo u odnose moći, Moć će uvijek ustvrditi da objektivnost u medijima postoji ukoliko se ono nalazi u sluţbi njezina veliĉanstva. Rasprave o novinarskim slobodama tako sve više preuzimaju naznake odnosa ideoloških snaga u prostoru – a slobode i objektivnosti ponajmanje ima upravo u trenutku kada Moć ustvrdi da je sloboda ostvarena. Što je ĉiniti? Sloboda je uvijek zov savjesti kao što je i odgovornost prema istini ono što savjest podrazumijeva. Bez etiĉkog odgovora savjesti i uvjeta za bavljenja profesijom u skladu s istinskim moralnim vrednotama i naĉelima nema ni odgovornog novinarstva. A odgovorno novinarstvo ono je što dugujemo budućnosti. No, da bi uistinu mogli biti novinarima potrebno je i poznavanje zanatskih vještina koje su potrebne da bi se uopće mogli baviti ovom profesijom. U tom smislu u ovom dijelu našega priruĉnika pokušati ćemo dati najjednostavnije zanatske naputke za bavljenje ovim odgovornim i izuzetno vaţnim poslom. 200

Novinarstvo je danas iz svoju klasiĉnu ulogu izvješćivanja o dogaĊajima poprimilo karakter sveobuhvatna utjecaja na ţivot ĉovjeka. Dijelom je njegova uloga nezaobilazna i u stalnoj edukaciji unutar, kako se to danas voli reći, društva koje uĉi. Njegova uloga u svladavanju svakodnevnih poteškoća u sve sloţenijoj organizaciji društva raznim obavijestima i napucima za puĉanstvo pogotovo u nekim izvanrednim uvjetima nenadomjestiva je. Tu je i njegova ideološka funkcija koja se ponekada ne moţe niti uoĉiti u nekim izravnim iskazima novinstva, no ono imajući svoju publiku integrira odreĊenu jeziĉnu zajednicu, okuplja ih oko istovjetnih problema sadašnjosti i raznolikih promišljanja budućnosti. Ono se dakako u ovom smislu moţe koristiti i kao promidţbeni postroj odreĊene prevladavajuće ideologije, ali kroz njega se i najĉeliĉnijim vremenima znade provući izmeĊu redaka dah slobode. Na koncu kaţu da moţe i psihoterapeutski djelovati, moglo bi se vjerojatno pronaći još poneka njegova zadaća i svrha… No, prije svega ono je veza izmeĊu ĉovjeka i društva, i jedna od veza izmeĊu ĉovjeka i stvarnosti koja ga okruţuje. I ma koliko se trudili ga definirati vjerojatno će naše definicije ostati manjkave za poneku njegovu znaĉajku. Pa ipak… Novinarstvo je jedna od svrha uporaba jezika, koja na objektivan i istinit naĉin, u prvom redu12: obavještava izoĉne raznim dogaĊajima vaţnim za ţivot zajednice. Ono je tijekom vremena izgradilo i neke svoje ustaljene ţanrove (oblike uporabe tog istog jezika). No, prije nego krenemo prema njihovu opisu, iz praktiĉnog iskustva pisanja, napomenuti ćemo neka prethodna znanja koja će omogućiti laganiji ulaz u opis samih ţanrova.

12

ţanrovi kao što su osvrt ili komentar, u kojima se na neki naĉin pokušava protumaĉiti dogaĊaj ili sama zbilja (stvarnost) u kojoj ţivimo, ne negira nego nadopunjava, ovu prvenstvenu svrhu novinarstva.

201

OPIS MJESTA

To se desi, desi u Odesi.13 Otkad je Majakovski saţeo mjesto zbivanja u svega nekoliko slogova, a vjerojatno i prije, ekonomiĉnost je prikaza prizorišta uvijek na cijeni, ali će se dogoditi i potrebe za njegovim duţim opisom. Novinar će se ĉesto naći u prigodi koja će pred njega staviti potrebu opisa nekog prostora, krajolika, mjesta dogaĊaja. Kako postupiti? Uvijek je dobro poĉeti od toĉke motrenja, mjesta gdje se nalazimo, slijed opisa koji niţemo, ne mora biti osobito naglašen, za njega je bitno da bude putovanje od oka prema ciljanoj toĉki, no nuţno mora odrediti perspektivu iz koje promatramo mjesto dogaĊaja koje zatim zahtjeva ono što bi mogli nazvati izoštravanje, veću uporabu detalja i podrobniji opis. Ponekad naravno ovo inzistiranje na opisu od toĉke motrenja do trenutka izoštravanja je nepotrebno, jer prostor koji se opisuje moţe se sagledati u cjelini i u kratkim potezima cjelovito doĉarati bez otkrivanja toĉke motrenja koja se u takvim opisima doţivljava kao sveobuhvatni pogled, „Boţje oko“. U tu svrhu nam mogu posluţiti dva naĉina opisivanja. Jedan u kojemu reĉenice se neprestano naslanjaju na prethodnu, iz nje proizlaze. Ili reĉeniĉni niz kojega povezuje tek predmet opisivanja i kojega cjelovitim ĉini upravo opisivani sadrţaj. Najĉešća uporaba je kombiniranog naĉina izmeĊu ovih dviju mogućnosti. Zapravo se moţe govoriti tek o prevladavanju jednog ili drugog tipa teksta.

13

Vladimir Vladimiroviĉ Majakovski, Oblak u hlačama

202

OPIS OSOBE

Novinarsko opisivanje osobe nije istovjetno opisu kakva lika u nekom knjiţevnom djelu. Za novinarstvo nije nuţna uspostava predoĉene osobnosti koja funkcionira izvan realnoga ţivota u prostoru domaštanih zbivanja i suodnosa likova i karaktera. U novinarstvu je to predoĉenje stvarnoga ĉovjeka s njegovim stvarnim osobinama, izgledom, odijevanjem (koje nešto moţe reći o njegovu/njezinu praćenju mode, a posredno i o ukusu), konkretnim ponašanjem u konkretnoj situaciji, izgovorenim rijeĉima (koje su ili tonski ili i tonski i slikovno zapisane) i prema kojima imamu posebnu odgovornost u njihovu doslovnom navoĊenju, ali i u njihovu prepriĉavanju (saţimanju) jer smo duţni oĉuvati smisao reĉenoga, za osobu novinskog teksta ili elektronskog zapisa od izuzetne je vaţnosti njegova društvena funkcija, i korektan pristup prema njegovoj ulozi u samom dogaĊaju. Zapravo je redoslijed vaţnosti u novinarstvu obrnut navedenom, jer će se poĉeti od uloge u dogaĊaju, navoĊenjem funkcije u društvenom ţivotu prije navoĊenja njegova imena, izjave koju je dao, a samo u rijetkim prigodama će se pojaviti potreba za njegovim bliţim opisom: izgleda (ako se ne radi o televiziji), odijevanja, ponašanja…

203

OPIS

Krivo: gledam što vidim – kako bih o tome pisao. Ispravno: što je karakteristiĉno u onome što vidim – to ću i napisati. Što o tome znam iz nekih drugih izvora. S ĉim mogu usporediti? Asocijacije. Zapaţanje pojedinosti koje privlaĉe našu paţnju – dobar raspored karakteristiĉnih pojedinosti – po udaljenosti – po znaĉaju – po predmetima – po logiĉkom nizanju misli – po asocijativnom nizanju Ţivost izlaganja – ritam govora – subjektivan i objektivan opis. Slikovito opisivanje – s ĉim se ovo što opisujemo da usporediti. Zapaţanja samo na temelju naših osjetila – ponekad, zapravo, ĉesto nisu dovoljni. U opis se stoga uvrštavaju podaci iz drugih izvora. Imenice i njezini atributi.

204

HUMANIZACIJA VREMENA

Opis tijeka dogaĊaja, pojaviti će se kao potreba unutar odreĊeni novinskih ţanrova. U tom smislu novinar mora imati svijest o vremenu uklopljenom u dogaĊaj, da se nešto dogodilo prije, a nešto poslije toga, da se nešto dogaĊa upravo sada i da će se vjerojatno nastaviti dogaĊati… Ĉovjek je u doţivljavanju vremena prvenstveno osjetljiv za ono što bi mogli nazvati poĉetkom i završetkom. Nedogledna dubina vremena ĉovjeku je nesaglediva i na razne naĉine domišlja joj, naravno, poĉetak. Teorijom o prasku ili nešto standardnije U početku stvori Bog nebo i zemlju. No, da je ĉovjeku uroĊena potreba ne samo za poĉetkom nego i svršetkom iako iz raznih razloga kontinium vremena koje slijedi mu je prihvatljiviji, oĉito je iz njegova imenovanja istovjetnog fizikalnog zvuka sata, kao tik-tak14. Kao ono što prethodi i ono što slijedi – ĉime poĉinje i završava, upravo kao jedinstvo te dvije ĉinjenice. „Satni tik-tak vidim kao model onoga što zovemo zapletom, ustrojem koji humanizira vrijeme dajući mu oblik.“15 ono što prethodi – ono što slijedi / poĉetak – završetak Poĉetak – razvoj – završetak.

Ovaj umetnuti udio koji se nalazi u sredini uvijek je takoĊer djeljiv po istoj matrici na ono što prethodi i ono što slijedi. Svaki je „poĉetak“ arbitraran kao što je to i „završetak“, jer svakom proizvoljno odreĊenom poĉetku oĉito još uvijek nešto prethodi, makar nepokretni pokretaĉ ili nedosegnuto, jer iz ĉega prasak (pa makar i „Veliki“). A što je bilo prije??? Priĉa mora zapoĉeti, nekada (i negdje) pa makar u onom neodreĊenom Bio jednom jedan, ali gdje završava poĉetak. U tom je smislu Aristotel pomogao uspostavom trodijelnog odnosa tik-tak pozicije: tik-šutnja-tak: tik (uvod-zaplet)-kratka šutnja (vrhunac)-tak (obrat-rasplet). Šutnja izmeĊu zvukova, naglašavanje je poĉetka i priprava završetka. Njezina uloga nije beznaĉajna, niti je tik-tak izmjena koja se zasniva na neprekinutosti zvuka, bio bi,

14 15

Jonathan Culler, Teorija knjiţevnosti – vrlo kratak uvod, Frank Kermode, zapaţanje Jonathan Culler, Teorija knjiţevnosti – vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb 2001. str.

205

dakle, jedan (fizikalno nepromjenjiv ton) – ne dva humanizirana, zasnovana na razlikovanju dva istovjetna fizikalna tona izmeĊu kojih postoji, omogućava ih: šutnja. Novinarski je posao lakši od knjiţevnoga kojemu je nuţno osmišljavanje zapleta/obrata, jer se dogaĊaj stvarnosti sam odreĊuje kao ono prije i ono poslije, ali je li uvijek najbolje slijediti taj vremenski niz. Kronološko redanje će imati zasigurno preglednost zbivanja unutar dogaĊaja, ali dok doĊete do bitnoga zamoriti ćete ĉitatelje/slušatelje. Iskaţite bit dogaĊaja, a kronologija neka vam sluţi kao dodatna informacija, pojašnjenje kako se to dogodilo, kako je došlo do toga o ĉemu se zapravo radi. Na taj ćete naĉin zadovoljiti glad za onim o ĉemu se zapravo radi, a i potkrijepit ćete uvjerljivost iskazanoga kronološkim nizanjem zbivanja koja su usmjerila tijek dogaĊaja u pravcu onoga bitnoga što ste već iskazali.

206

DOGAĐAJ

U moru ţivota, što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet, Moţda iste kapi…16 I što je to dogaĊaj? „DogaĊaj se definira kao prijelom, pukotina, iznimka od normalnog tijeka stvari. Nastupom dogaĊaja javlja se situacija izašla izvan okvira, tijeka, ustaljenih normi koje se odnose na dotadašnje stanje. DogaĊaj je, prema tome, ono što je – novo, neobiĉno, iznimno, izvanredno, originalno.“17 I je li uistinu svaki dogaĊaj koji se novinski biljeţi ovako epohalnih razmjera kao što im to Bobić pripisuje. Ili oni iz nekih drugih razloga bez obzira na svoju trivijalnost postaju dijelom virtualnog svijeta. Pitanje vaţnosti koje se postavlja uz svaku vijest, prvenstveno kao njezina znaĉaja za zajednicu u kojoj ţivimo otkrit će nam da se dogaĊaji s obzirom na pripadnost pojedinim društvenim podruĉjima postavljaju sukladno hijerarhiji moći u društvu, odnosno, da su, klasificirana po segmentima i sukladno ocjeni Moći pozicionirana na hijerarhijskoj ljestvici. Nije valjda sluĉajno, što već dugo je na prvom mjestu politika, a odmah do nje šport, sukladno onoj staroj kruha i igara, naravno s naglaskom na ovo drugo kako bi se pitanje moći potisnulo u drugi plan (osobito ako se kruha još uvijek da naći). Politika kao zauzetost za opće dobro i koja u demokratskim prilikama se preĉesto svodi na estradu šarmera bez pokrića kako bi uvjerili ĉitavu zajednicu u svoju sposobnost da brinu za opće (zajedniĉke) javne poslove itekako ima potrebu svoje nazoĉnosti u medijima. O tome brinu ĉitave grupacije ljudi, stroj za uvjeravanje je sve moćniji i moćniji. Danas ne izgleda nimalo ĉudno da se na sav glas raspravlja o imidţu ovoga ili onoga politiĉara, a nekada je samo naznaka da bi se mogao predstavljati za ono što uistinu nije bila dovoljna za gubitak povjerenja. DogaĊaji se konstruiraju kao i uloge u tim dogaĊajima, znaĉaj se umnaţa. Radi se ukupna kampanja u koju se ulaţu i novci i razne vrste znanja kako bi se umnoţio i interes za dogaĊaj.

16 17

Dobriša Cesarić, Povratak Bobić, Što s dogaĎajem, Informator, Zagreb 1987. str. 11

207

Ovim, naravno, ne ţelim negirati znaĉaj politike u društvu koja po podjeli društvenih uloga „zadobiva povjerenje“ upravljanja zemljom. Iz ĉega naravno proizlazi interes ljudi za ono što se dogaĊa u toj oblasti ţivota, ali je isto tako istina da se upravo u tu svrhu zadobivanja povjerenja i konstruiraju „veliki dogaĊaji“ u kojima nositelji uloga u tim zbivanjima postaju prepoznatljivi. I, naravno, simpatiĉni. Što je ostalo novinarima procjena interesa njihove publike. I ocjena dogaĊaja. Što je naravno vrlo upitno, jer se upuštanje u ocjenu dogaĊaja moţe lako proglasiti pristranošću. U novinskom smislu: Izbor je već – ocjena!!! Ocjenu je bolje prepustiti struĉnjacima ili ĉak samim sudionicima dogaĊaja. Kada je u pitanju vrijeme, odgovor je veoma jednostavan – sada je vijest!!! Već…, moţe biti kasno. Brzina je ono što je u informiranju od izuzetne vaţnosti. U tom smislu, naravno, teško je se natjecati novinama s elektronskim medijem, pogotovo s radijem, ali mjerljivost aktualnosti se i promatra u suodnosu s konkurencijom. Osim brzine, uistinu je od iznimne vaţnosti naĉin – a, to je već problematika stila – i vjerodostojnosti! Kako prepoznati dogaĊaj. Novinar mora biti nadaren osjetljivošću za zbivanja, većinom takvi i jesu jer su uronjeni u svakodnevni ţivot vijesti, no postoje i mali naputci za snalaţenje. Ništa spektakularno i ništa što „oduvijek“ ne znamo. Pa ipak dobro je se prisjetiti onoga didaktiĉkoga pravila od bliţega k daljemu, jer ono što je i nama kao ĉlanovima zajednice vaţnije, vaţnije će biti i našim ĉitateljima. Uvijek će pripomoći i pitanje odnosi li se dogaĊaj na pitanje opstanka ili uvjeta egzistencije, je li povezan sa našim zdravljem. Utjeĉe li on na našu sigurnost? Politiĉke teme će uvijek zanimati jer one su u svezi s odnosima moći u društvu, ali i s kvalitetom ţivota, osjećajem sigurnosti – a ne treba ni zanemariti ĉinjenicu da je veliki broj ljudi na ovaj ili onaj naĉin u svezi s politiĉkim gibanjima, kao ĉlanovi, simpatizeri ili izravno ukljuĉeni u upravljanje drţavom. Vjeĉne teme kao što su ljubav ili smrt takoĊer igraju ulogu u prepoznavanju odreĊenih dogaĊaja. Pa sve one teme u koje su ukljuĉene velike skupine ljudi, od športa do glazbe i natrag takoĊer sigurno imaju svoju publiku. Društveno podruĉje kojemu dogaĊaj pripada na neki naĉin profilira publiku, ali nas i uvjerava da ona postoji i da interes za te teme postoji. Kao što svaka profesija ima teme od vlastitoga interesa. Ne treba gubiti iz vida i razliĉite generacijske potrebe društva i ukljuĉiti ih u razumijevanje dogaĊaja kao potencijalno interesantnog za odreĊeni dio javnosti. Ponekad se vaţnost dogaĊaja da lako išĉitati, a ponekad se ona išĉitava s obzirom na njezine aktere. Javnosti poznate osobe i „beznaĉajne“ dogaĊaje ĉine virtualno zanimljivima. 208

U svijetu novinstva ĉesto postoji teorija da je dobra vijest, loša vijest. Loše vijesti prodaju novine. Iz te pomame za senzacijom niĉe i naliĉje virtualnosti (u kojoj sve više ţivimo), tako da nije nimalo ĉudno da se ljudi sve više u strahu pitaju gdje mi to ţivimo i što nas sve to okruţuje. I tko nas sve to okruţuje. Crna je kronika svijet u kojem sve više ţivimo. Iz ovog naliĉja virtualnoga svijeta ne treba povlaĉiti dalekoseţne zakljuĉke o svijetu u kojem jesmo, nego ga treba odmjeriti mjerilom kvalitete ţivota i prostora slobode. Upozorenja koja dolaze iz crne kronike ne zanemariti, nego racionalno sagledati. Uzeti u obzir kontekst medijskog priopćavanja i nauĉiti se razluĉivati. Svijet nije toliko crn kao onaj virtualni, niti je toliko u konfliktu kao što je virtualni, ali stvarni konflikti imaju dalekoseţne posljedice i sigurno je vrijeme o njima ozbiljno razmišljati dok su još u virtualnim naznakama. U svemu ovome za novinare je iznimno vaţno biti odgovoran prema vlastitoj savjesti i društvu u kojemu ţivi. Objektivnost, nepristranost i teţnja za istinom ono je što bi ga trebalo krasiti u radu, a informacije koje nudi trebaju biti odraz tih zauzimanja kao što će uvijek znati da se stvar moţe sagledavati iz razliĉitih kutova, pa će se potruditi da one ne budu jednostrane i da, što je moguće više, budu potpune.

Za novinara je bitno ukoliko se bavi praćenjem dogaĊaja poznavanje mjesta i institucija na kojima moţe provjeravati ĉinjenice o dogaĊajima koji su u tijeku.

209

DOGAĐAJ I/ILI DOŢIVLJAJ

Kao što muškarcima lagano objasnimo što je metafora, s ţenama to ide lakše kada je u pitanju odnos izmeĊu dogaĊaja i doţivljaja. I njihove razlike. Ideš Avenijom. Na tebi mini suknja. Vjetar puhne i zadigne suknjicu. To je događaj. - A doživljaj? - Doživljaj je sve ono što si osjećala u svezi s tim događajem. Ova mala sliĉica vrlo brzo objasni tu razliku, a iz ove razlike se onda moţe izvući i odnos objektivnoga i subjektivnoga u svezi s nekim dogaĊajem. Kada dogaĊaju pristupamo kao dogaĊaju uistinu moţemo govoriti da smo postigli poĉetni stupanj objektivnosti. Ukoliko smo u opis dogaĊaja unijeli i naš doţivljaj dogaĊaj onda moramo voditi raĉuna o mjeri naše subjektivnosti. Okupljanje hajduka je dogaĊaj. A doţivljaj? Doţivljaj je sve ono što su osjećali s obzirom na to okupljanje.

210

Ili naši dojmovi o okupljanju ukoliko smo bili nazoĉni. Ĉesto priĉamo doţivljaje, uvjereni da opisujemo dogaĊaje. I jesmo. Ali smo dogaĊaju pridodali dimenziju osobnog, našeg odnosa prema zbivanjima i naših raspoloţenja s njim u svezi. Ispriĉati neki dogaĊaj znaĉi osloboditi ga našega doţivljaja, koliko je to moguće. Jer i samo priĉanje, nizanje zbivanja, izbor rijeĉi, slika, slijeda zbivanja, motivacija aktera… sve je to i u takvom priĉanju još uvijek u našim rukama. Odterećeno osobnih impresija.

dogaĊaj

–

doţivljaj

objektivno prikazivanje

–

subjektivno prikazivanje

govornik (pripovjedaĉ) govori

-

govorna osoba

o negovornim osobama pripovjedaĉ

je ujedno i rabi poopćeno mi

UKOLIKO HOĆEŠ BITI OBJEKTIVAN: SMANJI DOŢIVLJAJ! Priĉanje u novinarstvu prati vremenski i prostorni, te uzroĉni-posljediĉni – niz, ovaj uzroĉno-posljediĉni niz nije uvijek lagano uspostaviti za njega bi bilo nuţno znati ljudske motivacije, pa zbog toga su ga novinski napisi ĉesto prinuĊeni izostaviti, nego nas obavještavaju kako je do neĉega došlo, pripovijeda nam slijed zbivanja. Novinske priĉe za razliku od umjetniĉkih (knjiţevnih) nisu duţne uspostaviti svijet djela, cjelovit u sebi, samopotvrdan i samosvrhovit. On ne stvara karaktere i situacije. On prati zbivanja, u kojem sudjeluju stvarni ljudi s iskazanim (i prikrivenim) osobinama. U pripovijedanju je novinar vrlo ĉesto prinuĊen saţimati, odreĊivati najbitnije unutar dogaĊaja, nizati zbivanja s obzirom na njihov znaĉaj (i ovdje je izbor već ocjena). Isto je tako ĉesto prinuĊen izvješćivati iz srca dogaĊaja, dogaĊaja koji je u tijeku s nepredvidivim raspletom. Kao što nuţno mora biti svjestan da svaki dogaĊaj ima budućnost.

211

NARACIJA

Vjeţbajte se u logiĉkom i kronološkom opisivanju nekog dogaĊaja. Izbor rijeĉi. Ţivost pripovijedanja. Izmjena tona. Slikovito prikazivanje. Ispriĉati od poĉetka do kraja – bitne pojedinosti (vaţni momenti). Opis vremena i mjesta gdje se dogaĊaj odigrao. Sudionici dogaĊaja. Poĉetak radnje – razvoj radnje (nizanje dogaĊanja) – vrhunac (najviša toĉka napetosti) – Kraj. Opis mjesta, vremena i sudionika ne moţe zauzeti glavno mjesto i najviše prostora – vaţniji je prikaz dogaĊanja. Kronološki prikaz. Redoslijed pripovijedanja. Istovjetnost ili napetost. Ţivost pripovijedanja. Odgovarajući izbor glagola (glagolskih oblika). Opis dogaĊaja – radnja. Radnja se iskazuje glagolima. Raznovrsnost glagolskih oblika i priloţnih oblika. Uporaba razliĉitih modalnih glagolskih vremena doprinosi ţivosti pripovijedanja. Doţivljaj – ili dogaĊaj iskazan na naĉin subjektivnog osjećaja onoga što se dogodilo. Osjećajno razmišljanje – subjektivni odnos prema predmetu ili temi. Osobni stav – subjektivnost.

212

NOVINARSKI STIL

Odnos novinskog izriĉaja i predmetne stvarnosti stoji u uzajamnoj vezi, koja se nastoji potvrditi ne samo opisom zbilje onakvom kakvom je vidi kamera ili novinar oĉevidac, nego je i dodatno potvrĊivana kao vjerodostojna slika stvarnosti ĉinjenicama koje se iznose, dogaĊajima koji su se zbilja dogodili i za koje se nalaze sugovornici u zbivanjima koja se opisuju, te poziva na izvore – ovo je od izuzetne vaţnosti u sluĉaju posrednog izvješćivanja. Usmjerenost na predmetnu stvarnost i kontekst u kojem se dogaĊaj zbiva, uporaba nedvosmislenih iskaza, jasnoća i saţetost sve su to odlike koje se u novinarstvu izuzetno cijene. Uporaba mikrostruktura stila nije u sluţbi prenesenih znaĉenja cjelovita iskaza ili nekih njegovih dijelova, ono je tek funkcionalno u smislu ostvaraja upeĉatljivijeg dojma i svjeţine slike. Kao i sve govorne tvorbe ljudskoga duha novinarski tekstovi se takoĊer mogu sagledavati kroz leću sljedeće ĉetiri znaĉajke: 1. vokabular (izbor rijeĉi) 2. organizacija surjeĉja 3. ostvaraj ljepote ( u novinarstvu se cijeni sljedećim mjerilima: saţetost, jasnoća, nedvosmislenost, odnos prema zbilji (ne samo referencijalan nego i provjerljiv) 4. svrha uporabe jezika (prvenstveno izvješćivanje, no o tome smo već obrazlagali kada smo govorili o mogućim ulogama novinarstva u društvu). Za novinarstvo će ĉitanje uvijek biti usmjereno na vanjski pravac ĉitanja, tekst je mjerljiv o stvarnost i ne samo to nego i provjerljiv, s obzirom na ĉinjenice i podatke koje iznosi, s obzirom na izvore koje navodi. Govoreći o novinarstvu u cjelini nismo se doticali „prijelaznih“ ţanrova koji egzistiraju na rubu, knjiţevnosti (ĉesto i trivijalne knjiţevnosti) i novinarstva. Priĉa o ţanrovima (kao makrostrukturi stila) ima svoje mjesto i ulogu u priĉi o novinarskom stilu. Svaki od ţanrova ustaljeni je obrazac pisanja. On je u definiranju vlastitih karakteristika dovoljno savitljiv kako bi omogućio ulazak razliĉitih sadrţaja, ali i novinarskih prilagodbi.

213

NOVINARSKI ŢANROVI

KLASIFIKACIJA ŢANROVA

Po uzoru na knjiţevnu teoriju rodova postoji pokušaj i razvrstavanja novinarskih ţanrova na tri roda: 1. INFORMATIVNI 2. ANALITIĈKI 3. NARATIVNI. Podjela ţanrova po rodu: - informativni: vijesti, izvješće, reportaţa, prikaz - analitiĉki: komentar, osvrt, intervju(?) - narativni: umjetniĉka reportaţa, crtica, kozerija, humoreska… Problem je naravno s dijaloškim ţanrovima kao što su razgovor, polemika, rasprava (ovdje sam i intervju uĉinio upitnim) koje je nemoguće unaprijed u tom smislu okvalificirati, jer će njihove odlike biti oĉitima tek nakon njihova okonĉanja, ne ovisi o odlikama ţanra već o njihovu sadrţaju. Ţanrove koji se mogu pronaći u novinama, a moguće je još kojeĉega pronaći od kriţaljke do horoskopa, od teĉajne liste do… 1. KLASIĈNI NOVINARSKI 1. MONOLOŠKI 2. DIJALOŠKI 2. PRIJELAZNI Klasiĉne novinarske ţanrova ćemo upoznati u njihovoj sljedećoj klasifikacijskoj podjeli na monološke i dijaloške, a sada je trenutak da navedemo one rubne ţanrove koje novinarstvo dijeli s knjiţevnošću, filmom, videom, stripom, fotografijom, svakodnevnim ţanrovima javnog ţivota… Ţanrovi kao što su: putopis, crtica, zapis, izjava, novinska konferencija, demanti, kritika, esej (ĉlanak, feljton), društvena kronika, aforizam, kolumna, kronika, notica, glosa, anegdota, dosje, humoreska (satira), r-rtv drama, špice, dţinglovi, strip, fotoreportaţe, fotokomentari, karikatura…

214

PRIJELAZNI ŢANROVI

PUTOPIS I koliko se razlikuje od reportaţe. I koliko se razlikuje od umjetniĉkoga putopisa. I ĉime se razlikuje. Kakvoćom, ili? CRTICA – plastiĉnost i poetiĉnost (uz pomoć multimedijskih sredstava kazivanja) ZAPIS – na uţu temu i još potresniji

IZJAVA Ĉesto puta novinarski posao zna biti uzimanje samo sasvim odreĊene izjave: Kvalificirani ili odreĊeni pojedinac daje izjavu vaţnu za javnost – zadaća novinara doslovan navod ili korektan prijenos, nuţno kraćenje. Takva osoba koja na taj naĉin komunicira s javnošću da mu se ne bi dogodila nezgoda s novinarskim saţimanjem morala bi biti svjesna te ĉinjenice i sama saţeti izjavu. Morala bi dakle biti primjerne veliĉine. TISKOVNA (NOVINSKA) KONFERENCIJA Dio novinarskog posla nije samo uzeti izjavu, nego i kvalificirano postavljati pitanja koja interesiraju njegovo slušateljstvo/ĉitateljstvo. Za ovo je od izuzetne vaţnosti priprava novinara s obzirom na moguće teme. DEMANTI Novinari se rijetko bave ovim ţanrom, ali vrlo su ĉesto u prigodi komentirati osporavanje vlastitoga pisanja. Ukoliko su svoj posao obavili u skladu s vlastitom profesijom, osigurali se toĉnošću ĉinjenica i navoda vlastitoga teksta, bez ikakve zadrške mogu ući i u polemiku.

215

KRITIKA – Podruĉje umjetnosti i kulture – impresionistiĉka (osobni dojam). OGLED (neki ga imenuju kao ĉlanak, ali ĉlanak je ĉesto ime za svaki novinski zapis) – podruĉje znanosti i tehnologije (pouĉnost) – uvod, dokazni postupak, zakljuĉak. ESEJ – literarnost, izvrsno poznavanje stvari, teme, kreativnost, lijep jezik. AFORIZAM – pouĉna i/ili efektna misao DRUŠTVENA KRONIKA – zapisi o aktualnim zbivanjima KRONIKA – tijek dogaĊaja (o raritetima u vremenu i ţivotu) NOTICA – najave dogaĊaja GLOSA – kratak tumaĉ vaţnih stvari i pojava ANEGODOTA – kratka priĉa i “neobiĉnom” dogaĊaju – duhovita poanta DOSJE – iz sudsko-policijske prakse u novinarstvo: istraţivaĉko novinarstvo, potiskuje društvenu kroniku, mapa o osobi pod istragom, veći broj dokumenata o jednoj osobi – istina i ĉinjenice, elementi vijesti, naracija, dramski dijalozi, slikovni materijal, svjedoĉenje drugih osoba.

FELJTON – (neki ga razvrstavaju u zaseban ţanr, no ĉinjenica je da je feljton najĉešće privremeno bavljenje nekog autora unutar lista nekom zadanom temom, ţanr tog zapisa moţe biti razliĉitoga karaktera, najĉešće su eseji ili ogledi, ponekad i osvrti, biografije…) – razlikujući ga od moguće pripadajućih mu ţanrovskih srodnika, uz uĉestalost u odreĊenom vremenu pripisuju mu se i sljedeće znaĉajke: manje pretenciozan, kozerski i pun efekata. Nije ţanr: KOLUMNA – to je izraz za stalnu rubriku pojedinog novinara u pojedinim novinama, ţanr kojemu pripadaju ti napisi najĉešće, komentari.

HUMORESKA (SATIRA) – Stvaralaĉko oblikovanje stvarnosti (svakodnevice). R – TV DRAMA… (Stvaratelji: poetike zvuka… slike… Umjetnost.)

216

ŠPICE DŢINGLOVI… Audio i vizualni signali prepoznatljivosti, kojima je svrha skretanja pozornosti, usredotoĉivanja paţnje. Najĉešće su kao stalna mjesta znakovi prepoznatljivosti odreĊenih emisija. A vrlo ĉesto po tom obrascu snimljeni su i naslovi emisija ili rubrika unutar nje. KLASIĈNI NOVINARSKI ŢANROVI 1. MONOLOŠKI 2. DIJALOŠKI

MONOLOŠKI: VIJEST OBAVIJEST IZVJEŠĆE REPORATAŢA PRIKAZ OSVRT (RECENZIJA) NEKROLOG KOMENTAR

ODJAVA/NAJAVA VOĐENJE 217

DIJALOŠKI:

INTERVJU RASPRAVA RAZGOVOR ANKETE POLEMIKA

NOVINARSKI ŢANROVI Identitet i varijacije Knjiţevni ţanrovi kao odraz tradicije pisanja i kao mogućnosti knjiţevnog oblikovanja na neki su naĉin omogućili da se i unutar drugih funkcionalnih stilova prepoznaju ţanrovi. Ţivot ţanrova u novinarstvu nije podvrgnut poetikama, ali je svakako podvrgnut mijenama istih onih vanjskih ĉimbenika kojima su izloţeni i knjiţevni tekstovi a koje smo pokušali pobrojati kada smo govorili o stilu epohe/razdoblja. Ono što ĉini neki ţanr prepoznatljivim obrascem jesu neke njegove znaĉajke koje se pojavljuju ili kao nuţni minimum sadrţaja ili ĉak kao njegov obvezni i nuţni dio što zapravo predstavlja identitet ţanra. Te znaĉajke nisu u svim sluĉajevima jednako ĉvrsto obvezujuće, ali i tamo gdje jesu one su dovoljno elastiĉne kako bi u odreĊenoj mjeri ipak omogućile odreĊene varijacije a da ţanr još uvijek bude ĉitatelju prepoznatljiv i ono što se u tekstu nalazi vjerodostojnim. Iako se naoko ĉini da je prostor za kreativnost skuĉen ipak se i u najdefiniranijim ţanrovima kao što je recimo vijest da prepoznati prave majstore, one koji su dosegli vrhunac novinarskoga umijeća: prepoznavanje biti. U tome dakako pomaţe osjećaj za stvarnost, znatiţelju publike i iskustvo.

218

MONOLOŠKI NOVINARSKI ŢANROVI

VIJEST OBAVIJEST IZVJEŠĆE REPORATAŢA PRIKAZ OSVRT (RECENZIJA) NEKROLOG KOMENTAR

NAJAVA/ODJAVA VODITELJSTVO

219

VIJEST

DogaĊaj je predmet vijesti, njezina tema. Vijest se odnosi na nekakav dogaĊaj. Svaki dogaĊaj nije vijest. Vijest je samo onaj dogaĊaj koji je opisan i kao takav predoĉen publici (ĉitateljstvu/slušateljstvu/gledateljstvu). Hoće li neki dogaĊaj postati viješću i kakvom odgovor će nam dati odgovori na sljedeća ĉetiri pitanja: 1. kako će se odrediti informacijska vrijednost dogaĊaja: urednik 2. koja će zbivanja novinar prepoznati kao dogaĊaj 3. koje će znaĉajke dogaĊaja novinar izabrati za izvješće 4. u koji će ga tematski kontekst smjestiti (i novinar i urednik). Postoje dogaĊaji koje se „prepoznaje“ s lakoćom kao dogaĊaje od izuzetne vaţnosti jer njih prate ekipe struĉnjaka koje se brinu kako će oni proći u javnosti, postoje oni koji svojom neoĉekivanošću izbijaju u prvi plan (dogaĊaji, iznenaĊenja), postoje dogaĊaji koji se kao takvi pojavljuju kao nekakva prijelomnica jer se dogaĊaju kao takvi prvi put. Prvi put – daje vaţnost samom dogaĊaju. Elitne osobe (sobe prepoznatljive u javnosti) i trivijalne dogaĊaje ĉine vaţnim – ako u dogaĊajima ne sudjeluju javno prepoznatljive osobe on mora, naţalost, najĉešće biti izuzetno negativan kako bi postao viješću. Postoje dogaĊaji koji su dnevne vaţnosti, ali i oni koji svojim posljedicama imaju dugoroĉnu vrijednost, kao što postoje i teme koje osiguravaju vaţnost dogaĊajima samim svojim znaĉenjem za ţivot zajednice i ĉovjeka pojedinaca. Vijesti se po sadrţaju mogu dijeliti na vijesti: - općeg - posebnog interesa… isto tako ĉeste su podjele s obzirom na medij, odnosno naĉin priopćavanja: - pisane (novinske) - govorne (radio) - govorno-slikovne (TV, film) - slikovno-vizualne (crteţ-karikatura-fotografija…) Uz svaku vijest se moţe postaviti pitanje što je to u njoj ĉinjeniĉno novo, jer je ona, kako to kaţe i njezino ĉesto drugo hrvatsko ime, novost.

Svaka vijest mora imati svoj sadrţaj (potrebne informacije), odreĊenu kompoziciju i vlastitu publiku. 220

Vijest je dogaĊaj (ĉinjenica) stvarnog ţivota za koju mislimo da svojom vaţnošću, neobiĉnošću, zanimljivošću zasluţuje priopćavanje drugima. Vijest ĉine jezgrovito u jedinstvenu cjelinu uobliĉene informacije s odgovarajućim sadrţajem, potrebnim odlikama, strukturom (koju autor odreĊuje sukladno sadrţaju i njegovu znaĉenju), te su, u naĉelu, kao takve namijenjene sveukupnoj javnosti.

SADRŢAJ VIJESTI

ŠTO? (dogaĊaj – u proširenoj vijesti: ukljuĉuje i predmet: objekt ili pasivni subjekt) TKO? (vršitelj radnje, ĉesto i s kim? – suizvršitelj-i)

GDJE? (mjesto i vrijeme, ĉesto ukljuĉuju i komu? i za koga?) KADA?

ZAŠTO? (uzrok / razlog, te s kojom namjerom, što je cilj? ĉesto i protiv koga) i… KAKO? (na koji naĉin, ali ĉesto ukljuĉuje i procesualnost – tijek dogaĊaja) IZVOR – pouzdanost i vjerodostojnost vijesti ovisi o izvoru informiranja. Je li to i koji izvjestitelj, agencija, novinska kuća, organizacija, institucija…

221

ODLIKE VIJESTI Kako bi vijest uistinu bila viješću ona bi morala biti novost, jamĉiti istinitost, imati vaţnost za odreĊenu društvenu zajednicu i na koncu, ali ne najmanje bitno, ona mora uvaţavati naĉelo saţetosti. NOVOST U ĉemu se ogleda novost koja neku informaciju ĉini viješću. Njezina nepoznatost u javnosti, neuobiĉajenost ili neoĉekivanost (neki iznenaĊujući rasplet uobiĉajenog tijeka zbivanja). Ono što je mora obiljeţavati jest njezina aktualnost s obzirom na njezinu vaţnost, ali da se tako izrazim i na njezinu svjeţinu: juĉer nije vijest; a u tu svrhu izuzetno vaţni u novinarskom poslu su pravodobnost i brzina. ISTINITOST Sve vijesti su medijske konstrukcije – neke su, kaţu, istinitije od drugih. U utakmici koja traje duţni smo ponuditi jamstvo uvjerljivosti, a to najĉešće ĉinimo naznakama provjerljivosti. Ne zaboraviti: Provjerljivost – podrazumijeva izvor informacija. U skladu s ovim dolazimo do drugog praga kojega je nuţno prijeći u zalogu istinitosti a to je objektivnost, a ona se zasniva na nepristranost i toĉnosti: ĉinjenica, datuma, citata/navoda… VAŢNOST U društvenom ţivotu Zanimljivost Sve informacije nisu jednako vaţne za ţivot neke društvene zajednice. Ovim se izdvajaju znaĉajne od beznaĉajnih vijesti, ali u ĉovjeku postoji i neka vrsta gladi za neobiĉnim i zanimljivim, pa ono takoĊer moţe biti uzrokom da nešto iako i nema baš veliku ulogu u ţivotu zajednice ipak biva viješću. SAŢETOST Jezgrovitost (minimalizam i in medias res / što hoće reći u samo srce stvari / u glavu!!!). Ovo je naĉelo uvijek dobro poštovati, no ne na uštrb jasnoće.

Ĉesto se puta moţe ĉuti ona novinarska ĉinjenice su svetinja – komentar slobodan!!! Vijest podrazumijeva objektivno izvješćivanje, dakle iz nje su iskljuĉeni: osobni nazori, simpatije, tendenciozne interpretacije… I uvijek se stavljaju pred novinara sljedeći zahtjevi: jasno, jezgrovito, pouzdano, zanimljivo!!! 222

STRUKTURA VIJESTI KOMPOZICIJA

Sadrţaj i njegovo znaĉenje odreĊuju glavu vijesti. Vijest se, u naĉelu, gradi po naĉelu od najbitnijeg manje bitnom (odnosno od najbitnijeg prema opisu: od dogaĊaja prema tijeku i opisu).

PUBLIKA Naĉelno su vijesti namijenjene sveukupnoj javnosti, naravno postoje i one koje mogu imati ciljanu publika, a stvarnost je ipak ĉinjenica da se uvijek radi o pojedinaĉnom ĉitatelju/slušatelju, što ne negira naĉelnu namjenu, jer i ne postoje takve vijesti koje bi imale tek jednog slušatelja (osim, moguće je, traĉa… no, i on se širi brzinom vjetra), ovdje sam mislio na pojedinaĉnu recepciju, pojedinaca unutar slušateljstva/ĉitateljstva.

VRSTE VIJESTI ELIPTIĈNE (blic ili fleš) – samo glava vijesti (bit dogaĊaja) STANDARDNE – svi elementi vijesti priopće (sadrţi sve informacije i izvor) PROŠIRENE – ona ne samo da ima sve elemente vijesti nego su neke od njih zbog svoje vaţnosti date u potpunijem opsegu. Ĉesto ukljuĉuje i tijek zbivanja ukoliko se radi o dogaĊaju koji ih sadrţi. ZAVRŠNI SAVJET: ZABORAVI DOŢIVLJAJ – VIJEST JE DOGAĐAJ!!! 223

OBAVIJEST

Ovaj ţanr novinarstvo dijeli sa svakodnevnim ţivotnim potrebama: raznih organizacija, pojedinaca… Obavijesti su za razliku od vijesti koje nas izvješćuju o dogaĊajima koji su se dogodili, uvijek o neĉemu što će se tek dogoditi. Najĉešće ima ciljanu publika. Sadrţi nuţne (potrebne) podatke – s mogućnošću dodatnog informiranja kod navedenog izvora. Obaviješću se u tom smislu moţe drţati i vrlo kratki novinarski ţanr kojega se imenuje noticom, kratki zapis, najava dogaĊaja. Naţalost ova je mogućnost u našem novinarstvu višestruko zlorabljena i ĉini se postaje sve vaţnijim novinskim oblikom. Najave, odnosno, tako shvaćeno futuristiĉko novinarstvo ostavlja prostor za planiranje «poţeljnih» politiĉkih/ideoloških poruka.

Ovo futuristiĉko novinarstvo je sve prisutnije unutar našega novinarstva tako da se ne mogu oteti dojmu da bi trebalo takve vrste novinarskih zapisa klasificirati kao poseban ţanr: NAJAVNINE. Osim što se odnose na dogaĊaje koji se tek imaju dogoditi, one uobiĉajeno sluţe za iznošenje raznih spekulativnih pretpostavki u svezi s njima i usmjerene su u pravcu oblikovanja javnog mišljenja u svezi s dogaĊajima na koje se odnose. PIŠEŠ LI NAJAVNINE – NISI NOVINAR NEGO IDEOLOG, DA NE KAŢEM DEMAGOG. -

Ali. Šta je tu loše?

224

IZVJEŠĆE

O dogaĊajima se izvješćuje pišući vijesti. Ali vijest kao ţanr kada uobliĉi sve potrebne informacije zadrţava svoju ustaljenu formu objektivnog (neosobnog) izvještaja s nuţnim informacijama. Ĉesto se vijesti prave sukladno spoznajama raznih informativnih agencija, iz dostupnih izvora informiranja. Izvješće podrazumijeva da ga podnosi novinar oĉevidac. U najmanju ruku novinar koji je najbliţi mjestu zbivanja, „dobar poznavatelj“ prilika. Izvješća su samo srce novinarstva I vrlo su raznolika. A s obzirom na svoje tendencije dotiĉu se i kombiniraju s drugim novinarskim ţanrovima: reportaţom i komentarom. Tako bi izvješća s obzirom na njihov sadrţajni dio mogli podijeliti na: -

klasiĉna reportaţna komentatorska specijalna…

KLASIĈNO IZVJEŠĆE Izvjestitelj opisuje ĉinjenice – najobjektivnije – izvor za povjesnike!!! POZOR! DOGAĐAJ – A NE DOŢIVLJAJ!!! Izvjestiteljeva ograniĉenja: - onemogućenost zbivanjima - telefoni ne rade - prometni kaos - obzor je zatvoren pogledom (znaš tek ono što moţeš vidjeti)... Obiĉna tuĉa u gostionici: - hoćeš li dobiti bocom - koliko moţeš vidjeti - koliko moţeš doznati o stvarnim uzrocima (o ĉemu se zapravo radi)... Za izvješće je karakteristiĉno da su dogaĊaji u tijeku ili su netom završili. U nedostatku hladne glave uvijek je dobro priĉuvati emocije. Kada se doţivljaji srede bit će vremena za komentare ili osvrt – a sada samo dogaĊaj. Što je bilo i kako je bilo. Kako se zbilo. 225

Još jednom: DogaĊaj - a ne doţivljaj. Izvješćivanje: odrţava status quo, politika = djelovanje utjecajnih osoba, stanje u svijetu napetije no u stvarnosti – svijet podijeljen na drţave s visokim i niskim statusom.

REPORTAŢNO IZVJEŠĆE fiĉer – kratka priĉa – izvješće s okusom doţivljaja – subjektivno, dakle!!! Dramatiĉnost: dojam nadvladava informaciju – manipulacija ili dramatizacija: vijesti se zapravo dostavljaju izvjestitelju, on slikom pokriva dostavljeno. RAPORT – RTV ŢANR – UŢIVO (signali prirodne sredine). Najĉešće vijest i kako se zbila (specifiĉna proširena vijest): tijek dogaĊaja ili pojave iz trenutne vremenske pozicije s mogućim oĉekivanjima. Ĉesto ukljuĉuje sugovornike, dionike dogaĊaja.

IZVJEŠĆE KOMENTAR Uvijek i tek kad se dogaĊaj odvije u cjelini. Kada se moţe sagledati. U izboru pristupa dobro se odrediti o tome hoćete li se kao novinar primaknuti doţivljaju ili ćete ostati pri dogaĊaju. Hoćete li se zadrţati na prikazu i ocjenama koje izriĉu „struĉnjaci“ ili dionici dogaĊaj. Ili ćete s obzirom na to da temu dobro poznajete i da se na neki naĉin od vas oĉekuje i vaš osobni stav i komentar – uĉiniti to, naravno, s potrebnom dozom opreza. Za istinski komentar, sagledavanje dogaĊaja kao ĉinjenice u svjetlu drugih ĉinjenica vrijeme je dragocjen suradnik. Svaki dogaĊaj ima budućnost.

SPECIJALNA IZVJEŠĆA Prigodna: stjecajem okolnosti ste se našli na licu mjesta. Izvješćujete o neĉemu što moţe biti aktualna vijest. Ukoliko ste skloni dramatizaciji izvješćivat ćete s dozom doţivljaja, ali normalno ukoliko ţelite zadrţati vjerodostojnost: smanjite doţivljaj,

226

kontrolirajte ga, jer vam, ako se izvješće pokaţe prenapuhanim, ubuduće nitko ne će vjerovati. Ratna. Iz nekih ugroţenih podruĉja (elementarnim nepogodama, zarazama…) Iz nekih svjetskih centara moći. Pribliţava se proširenoj vijesti, ili nekoj vrsti komentara, ali izvješće uvijek ukljuĉuje da je novinar oĉevidac (odnosno najbliţi mjestu, dobar poznavatelj prilika). Ako igdje za izvješće vrijedi novinarski kodeks: KAZUJEM ONAKO KAKO SE ZBIVA (ILI SE ZBILO).

IZVJEŠĆE (REFERAT)

Vijest. Izvješće. Obavijesti vaţne za razumijevanje rada i rezultata. Rasprava o odreĊenom problemu, prijedlozi i zakljuĉci (uz osobni stav) – kao temelj za diskusiju.

227

REPORTAŢA

Omiljeni novinarski ţanr. KRALJICA SVIH MEDIJA. Najteţa vrsta novinarskog pisanja. Najbliţa knjiţevnom/umjetniĉkom proizvodu. U njezinoj pozadini mogu se naći pojedini dogaĊaji, ali i opisi mjesta i pojedinih likova kako u sadašnjosti tako i u prošlosti. AUTENTIĈNA (moţe biti skoncentrirana na tri mogućnosti): 1. DOGAĐAJE 2. MJESTA 3. LIKOVE. Ako se odnosi na sadašnjost (i budućnost) onda je to prikaz. PRIKAZ: sadašnjih dogaĊaja, ŢIVIH OSOBA, razgovor s osobom, s drugima o njemu, njegovi razgovori s njima… Kao prikaz sredine, ţivota, obiĉaja, sadašnjeg stanja, sjećanja na prošlost… Ukoliko se prvenstveno odnosi na prošlost onda se nuţno mora osloniti na dokumente i sjećanja. DOKUMENTARNA – Prošli dogaĊaji (obljetnice li neki drugi povod…), dokumenti (vizualni, zvuĉni, tekstovni); svjedoci i/ili sami sudionici dogaĊaja; navodi umrlih ili prepriĉavanje sudionika… DRAMSKA - Uporaba reţijskih zahvata u konstrukcije priĉe ĉija je svrha, dramatizacija. Dramska zbijenost - slikovitost se bolje ostvaruje. Uvijek i u svakoj reportaţi dobro će vam doći poznavatelj prilika, vodiĉ (struĉna osoba). Jezik reportaţe što jednostavniji, u izboru rijeĉi oslanjati se na svakodnevni govor.

228

POSEBAN OBLIK REPORTAŢE IZRAVNI PRIJENOS (IZVJEŠĆIVANJA S KOMENTAROM) RiTV – ŢANR – poseban i zahtijevan oblik reportaţe vrlo bliska po svojim zahtjevima izvješću, od novinara zahtjeva izuzetno dobru pripravu. Izvješće, komentatorsko podrazumijeva da se dogaĊaj odvio u cjelini. Ovdje se reporter oĉevidac nalazi u posebnoj situaciji prati dogaĊaj koji se zbiva. On, ne samo da je duţan izvijestiti o onome što se dogaĊa nego mora biti i struĉni poznavatelj koji moţe uputiti gledatelja/slušatelja kako pratiti dogaĊaj. Iznijeti najvaţnije podatke. Znati sve o sudionicima. Aktualne ĉinjenice – goli podaci, novinarska objektivnost, ali od njega se traţe i subjektivna opaţanja (i struĉni komentari). U tom smislu nije rijetkost da se za ovu vrstu reportaţe i priprema dvije osobe: novinar izvjestitelj i novinar komentator (ili struĉnjak za odreĊeno podruĉje). Vjeran istini!!! To je zahtjev za svakog izvjestitelja, pa reportera uţivo. Kvaliteta izvješćivanja ovisna o pripravi za praćenje dogaĊaja i osobina izvjestiteljakomentatora. - kreativnost - iskustvo - mašta - opće znanje - kultura - asocijativne sposobnosti… On je zaduţen za toĉku motrenja, kut gledanja: – što kazuje o dogaĊaju – što drţi vrijednim – što istiĉe… Za dobro obaviti ovakvu vrstu posla priprema je od izuzetne vaţnosti. Priprava podataka u svezi s dogaĊajem ili sliĉnim dogaĊajima – priprava podataka o sudionicima – o mjestu zbivanja… Istinitost i toĉnost detalja…

229

PRIKAZ

OPIS (IZUMA, NAPRAVE, KNJIGE…) Što to jest? Što sadrţava? POZOR! Bez vlastitog izricanja stava ili vrijednosnog suda (objektivni odmak). Prezent ili što bliţe njemu. Treće lice.

OSVRT

Perfekt uglavnom Kad ste mogli sagledati cjelinu. Osobni prikaz – doţivljaj dogaĊaja /same stvari. Ako smo kod klasiĉnog izvješća naglašavali dogaĊaj za pravi osvrt izuzetno je vaţan doţivljaj. Osobno viĊenje u kojem bi POANTA – trebala sadrţavati stajalište prema opisivanom dogaĊaju i vrijednosni sud Prvo lice. Osobni stav. Subjektivno mišljenje s argumentacijom (obrazloţenjem). BILJEŠKA – literarni oblik osvrta

230

OGLED

Veća ili manja znanstvena rasprava. Autor dokumentira svoje teze i zakljuĉke ĉinjenicama iz drugih znanstvenih rasprava – navodeći izvore. Nudi nova rješenja za pitanje o kojem raspravlja. Napomene – fusnote – bilješke – u skladu s znanstvenom metodologijom. Monografija – veća studija o izdvojenom problemu ili nekoj osobi.

RECENZIJA RECENZIJA : STRUĈNI OSVRT ILI PRIKAZ? Dakako, Osvrt. No, on ĉesto zbog znanstvene objektivnosti rabi ukljuĉujuće, mi. Obrazloţeni sud o temi, ideji, formi...

RASPRAVA Sastavak o nekom struĉnom problemu, odreĊenoj društvenoj temi, moralnom stavu, o javnom pitanju… Izloţiti. Objasniti. Dokazati. Iznijeti stavove za i protiv. Ukazati na sliĉna pitanja i njihova rješenja. Primjeri koji potvrĊuju naše teze. Izvesti zakljuĉak. Rasprava: referat, predavanje, ĉlanak, studija, esej… Intelektualna vrst pisanih sastavaka. Znanje i rasuĊivanje. Opis, naracija, osjećajno razmišljanje – osjećanje, mašta, duhovitost, inventivnost… Osnovni uvjet rasprave: intelektualno zrela i logiĉna. Znanstveno poznavanje ĉinjenica – studije i monografije. ESEJ ZA RAZLIKU OD STUDIJE – NAGLAŠEN OSOBNI STAV. NEKROLOG NEKROLOG (IN MEMORIAM) Ako je osoba od ugleda u javnosti, inaĉe je to, plaćena proširena osmrtnica. 231

KOMENTAR

Ĉinjenice su svetinja – komentar slobodan!!! Ponovno se vraćajući ovom novinarskom geslu, u svjetlu ovoga ţanra treba izreći što ono za njega znaĉi. Komentar slobodan ne znaĉi da ĉinjenice ne postoje i da ih ne treba uzimati u obzir. On apsolutno uvaţava ĉinjenice. I on drţi da su ĉinjenice svetinja, ali ih sagledava u svjetlu drugih ĉinjenica i iznosi prosudbe. U velikoj mjeri novinarstvo se oslanja na ovaj ţanr. I sve je manje vijesti (ĉinjenica), a sve više komentara. Mišljevina o ĉinjenicama kojih nema. Tako se makar znaju ţaliti mnogi ĉitatelji, ali je i ĉinjenica da su komentatorska pera najcjenjeniji novinari. Njih se ĉesto drţi mjerodavnim mjerilima u podruĉjima kojima se bave pa se ĉesto znaju izjednaĉavati mišljenje struĉnjaka i renomiranih novinskih komentatora. Komentar znaĉi, s Dušom/umom. Zajedniĉko je ime za niz analitiĉkih i angaţiranih ţanrova. Tumaĉi. Objašnjava. Temeljna funkcija mu je dublje objašnjenje onoga što se površinski ne vidi. KOMENTAR - EKSPLIKATIVNI (objašnjivaĉki, objasnidbeni) ili TUMAĈEĆI - KRITIĈKI ili ISTRAŢIVAĈKI – pronalaţenje novih ĉinjenica, pobijanje starih. Prvi je više misaono uoĉavanje odreĊenih društvenih „fenomena“ ili ako hoćete privida koji se nameću javnosti iza kojih stoji uoĉena pozadina koja se onda argumentirano razobliĉuje i osvjetljava iz komentatorske pozicije. Drugi je voĊen novinarskom strašću za informacijama koje na novi naĉin predoĉavaju odreĊenu stvarnost.

KOMPOZICIJA – STRUKTURA UVOD – Ekspozicija problema, teme (iznošenjem podataka, pitanjima, naglašavanjem štetnosti, itd…). Vaţno je da uvod bude zanimljiv i izazov pozornost ĉitatelja/slušatelja. Nezanimljivi uvodi i najbolje štivo ostave neproĉitanim. POZOR! Zanimljivost. SREDIŠNJI DIO – bit je u argumentaciji (ZA – PROTIV), obrazloţenju. Iznošenje mišljenja, novih ĉinjenica, suprotstavljanje argumenata. ZAKLJUĈAK – jasan, saţet, primatelju koristan s afirmacijom novog uvida. 232

Ponovimo ukratko: Uoĉavanje fenomena! Razotkrivanje (argumentacija): ne samo o ĉemu se radi, nego o ĉemu se zapravo radi. Autor – i njegova toĉka motrenja!!! Uglavnom ih dijelimo s obzirom na unutarnji naglasak na: - tumaĉeći - istraţivaĉki. Struktura kompozicije se moţe i ovako imenovati: 1. tema 2. razotkrivanje ili nove spoznaje / nove ĉinjenice 3. poruka /pouĉak.

ODJAVE/NAJAVE Neutralnost, sluţbenost. Biti ugodan – usputno informirati: najaviti, zahvaliti… Oduševljeno potaknuti. Mogućnosti su razne: biramo s obzirom na priliku. Drţi se spikerskim poslom, no ĉesto je mišljenje i da je manje zahtjevan oblik voditeljstva.

VODITELJSTVO Poseban ţanr u okviru novinarskog posla. Višeslojan s obzirom na prigode. Zahtijeva precizan scenarij i sposobnost prilagodbe na neoĉekivana zbivanja. Temeljni zahtjev: Ne dati se iznenaditi.

233

DIJALOŠKI ŢANROVI INTERVJU RAZGOVOR POLEMIKA RASPRAVA ANKETE

INTERVJU

Znati što je više moguće o sugovorniku. Imati koncept pitanja. Znati prepoznati unutar odgovora mogućnost za nepredviĊena pitanja koja nas mogu odvesti do biti. Pravi i uspješan intervju se zasniva na dobro pripremljenim pitanjima. Veliki intervju se postiţe izvrsnim potpitanjima. Biti što kraći u pitanjima da ne bi doveli sugovornika u napast jednostavnih odgovora: potvrdnog ili nijeĉnog. Ne razgovarate sa sobom – zanima vas doista što drugi misli. U pripremi a i tijekom intervjua uvijek se pitati: što zanima javnost! Ĉesto puta s obzirom na novinarevu izuzetno dobru upućenost mnogo stvari koje bi zanimale javnost ostanu prešućene kao što se još ĉešće dogaĊa da se novinar nije dovoljno pripremio pa zapravo i ne zna što bi mogao pitati. U svakom sluĉaju mala profesionalna preporuka: Zaboravite vlastitu sugestivnost. Pripreme: prikupljanje i razvrstavanje informacija o osobi i predmetu razgovora. Devet desetina posla obavljeno je dobrom pripravom – ona traje duţe od razgovora i zahtjevnija je. Pripremljena pitanja (napisana) – odgovori – uoĉeno potpitanje (bilješka).

234

Didaktiĉko pravilo od laganijeg k teţem, odnosi se i na sam tijek razgovora, odnosno postavljanje pitanja. Ukoliko sugovornik izbjegava odgovor – uoĉiti – u nekom kasnijem trenutku postaviti isto pitanje parafrazirajući ga.

Ako se bojite kratkih i neodreĊenih odgovora sjetite se starih prijatelja: - što - tko - gdje - kada - kako - zašto… i odgovori ne mogu biti kratki i neodreĊeni. Ukoliko je potrebno prekinite sugovornika – uĉinite to uljudno – vi ste tu u ime ĉitatelja/slušatelja/gledatelj… Ne prepirite se – ne nadmudrujte se – pitajte, uljudno i ĉvrsto.

RAZGOVOR

TEMA: uvijek je dobro unaprijed osmisliti temu ili teme razgovora, ako je tema više dobro je ne letjeti s jedne na drugu nego ih postupno iscrpsti do kraja. Bitan je i osjećaj za redoslijed tema, kako bi zadrţali paţnju slušateljstva/gledateljstva. Za razliku od intervjua ovdje se novinaru dopušta vlastiti stav, pa i ulazak u polemiku. No, najbolji su razgovori leţerni, koji ne ţure prema cilju, nego se znaju u opuštenoj atmosferi i udaljavati od zadane teme, ali i uvijek iznova joj se vraćati. Zaboravite li temu, u besciljnu tumaranju moţda se nešto i dogodi, ali ne vašom zaslugom.

235

POLEMIKA

Neka se tuku misli – a ne ljudi18. Uvijek rado se u svakoj novini otvara mjesto za polemiku. Ona suprotstavlja stavove. Ona privlaĉi paţnju i opredjeljenja. Naţalost: ona se ĉesto pretvara u sukob osoba – i tada nije to.

SUĈELJAVANJA Podvrsta polemike. Zadaća novinara – neutralni posrednik, vodiĉ kroz teme, koliko je to moguće.

RASPRAVA Uloga novinara meĊu više govornika je konceptualnog karaktera, izbor tema i problema za raspravu. Ponovno je bit novinarskog stava – posredniĉka izmeĊu gledatelja/slušatelja i govornika. Novinar nastupa U IME JAVNOSTI, ali ne kao dionik rasprave – nego kao u ime javnosti izabrani izbornik tema i problema o kojima govore sudionici.

ANKETA O svemu i svaĉemu. Teme anketa mogu biti vrlo šarolike, uglavnom se odnose na neke dvojbe inaĉe nazoĉne u javnosti, mogu posluţiti kao ogledni primjerak ispitivanja javnog mnijenja, no dakako treba znati da za ozbiljna ispitivanja javnoga mišljenja nijedna anketa nema potpuno odgovarajući uzorak, jer se uvijek radi o sluĉajnom odabiru sugovornika i strukturi koja na odgovarajući naĉin ne predstavlja sve slojeve društvene zajednice. Zloporaba anketa u svrhu naruĉitelja i kreiranja javnog mišljenja njihovim ĉestim ponavljanjem, naţalost, naša su svakodnevna praksa. 18

Marko Sapunar, Uvod u znanost o novinarstvu, str.

236

PREDAVANJE IZLAGANJE GOVOR

GOVORNIĈKA VJEŠTINA. Invencija – prikupljanje materijala i pronalaţenje argumenata. Dispozicija – podjela prikupljenog materijala i njegov raspored. Elokucija – jeziĉno formuliranje i stilsko dotjerivanje izraza. Memorija – prisjećanje i navoĊenje dobrih primjera. Akcija – vještina dobrog izgovora, mimike i gestikulacije prigodom govorenja.

Govor: Exordium – uvod Propositio – kraće izlaganje teme Argumentatio – dokazivanje pomoću primjera Peroratio – kraj govora, sinteza i patetiĉni završetak Naratio – priĉanje dogaĊaja u kratkim crtama.

237